3.

Odlike i mogunosti gudakog orkestra

Gudaki orkestar sadri sva etiri tipa gudakih instrumenata koji su

danas u upotrebi: violine, viole, violonela i kontrabase. Poto se violine, po
pravilu, dijele u dvije grupe (na prve i druge), to znai da se gudaki
orkestar sastoji iz pet grupa: prvih violina, drugih violina, viola, violonela i
kontrabasa.
Brojani sastav svake grupe uslovljen je kategorijom gudakog
orkestra (mali orkestar, orkestar srednje veliine i veliki orkestar), kao
i potrebom da se zvuna snaga grupa meusobno uskladi.

Sastav grupa unutar pomenutih kategorija moe biti sljedei:

Mali orkestar Orkestar srednje Veliki orkestar

veliine
I violine 4-8 8-12 12-16
II violine 3-6 6-10 10-14
Viole 2-4 4-8 8-12
Violonela 2-3 3-6 6-10
Kontrabasi 1-2 2-4 4-8

Gudaki orkestar karakteriu: bogatstvo zvuka, raznolikost izraajnih

sredstava, ujednaenost tembra, pokretljivost, skladnost i ujednaenost
ukupnog zvuka, veoma irok ambitus od kontra E (eventualno ak kontra
C) pa do priblino h4.
Razumije se da svi tonovi u ambitusu pojedinih instrumenata nisu i
podjednako upotrebljivi, naroito u orkestarskom sviranju, kod koga se
zahtjevi moraju kretati u skromnijim okvirima nego to je to mogue u nekoj
solistikoj kompoziciji.
Skladna ujednaenost zvuka u itavom ambitusu, koja se istie kao
znaajna prednost gudakih instrumenata (prije svega, u poreenju sa
duvakim instrumentima), ipak, nije apsolutna. Osim registarskih razlika,
koje se, manje-vie, ispoljavaju kod svih instrumenata i glasova, ovdje su
ak izrazitije razlike u zvunosti pojedinih ica, koje ine da i realno jednake
tonske visine izvedene na dvjema razliitim icama istog instrumenta zvue
donekle razliito, po boji i karakteru.
Teko je preciznije rijeima opisati pomenute zvune osobenosti
pojedinih ica, ipak, naglaavajui svu uslovnost termina i kvalifikacija te
vrste, moe se rei sljedee:

1
 na violini se najvia, E-ica odlikuje jasnim, u forte blistavim i
prodornim zvukom; A-ica zvui takoe svijetlo, ali meke; D-ica
ima jo njeniji, a donekle i tamniji zvuk, dok je zvunost najnie, G-
ice vrlo specifina: gusta i tamna, pomalo gruba, pogodna naroito za
dramatian muziki izraz;
na violi najvia, A-ica zvui donekle otro i napeto, sa izvjesnim
nazalnim prizvukom; ton D-ice je zaobljeniji i dosta mek; G-ica
zvui jo punije, ali tamno i pomalo turobno, to pogotovo vai za
zvunost najnie, C-ice, koja lako dobija surov i zloslutan karakter;
na violonelu je naroito karakteristina i melodijski dragocjena
najvia, A-ica, sa svojim toplo-raspjevanim, veoma izraajnim i
istovremeno prodornim zvukom; D-ica je tonski slabija i meka, ali
melodijski jo uvijek upotrebljiva; zvunost ostalih dviju ica (G i C)
je grublja, podesna za basovu liniju;
ton kontrabasa u cjelini nije po kvalitetu ravnopravan ostalim
gudakim instrumentima; njegova je zvunost donekle priguena, to
naroito vai za najnie dvije ice, dok je ton D- i G-ice reskiji, ali
opet bez vee prodornosti; ipak za svoju uobiajenu ulogu kontrabas
ima zadovoljavajui i dovoljno pun zvuk.
Razumije se da karakteristike pojedinih ica utiu i na zvunost
registra koji se na njima ostvaruje. Tako je visoki registar kod violine i
violonela snaan i pun, svijetao i kantabilan, a kod viole i kontrabasa rezak
i usiljen, pri tome ograniene prodornosti. Srednji registar je kod svih
instrumenata manje-vie mek i zvuno slabiji. Duboki registar je naroito
kod violine i viole karakteristian po tamnoj i dramatinoj zvunosti, a kod
violonela i kontrabasa je tipian basovski neto tvri, ali pun i masivan,
makar i bez velike snage. Ono to uprkos svim opisanim razlikama u
zvuanju pojedinih ica kao i pojedinih registara ini da ukupna zvunost
gudakih instrumenata djeluje ipak vrlo ujednaeno, jeste injenica da su
granine tonske oblasti dovoljno srodne i prelazi neosjetni, naroito u
postepenom nizanju tonova.
Izvjesne razlike u zvunosti gudakih instrumenata mogu se ostvariti
raznim postupcima u samom proizvoenju zvuka. U normalnom sviranju
zvuk se, naravno, proizvodi gudalom, ali pri tome nije svejedno koji dio
gudala nalijee na ice, niti po kome dijelu ica se gudalo prevlai.
Donji kraj gudala (kod abice) prirodno vri jai pritisak pa se
stoga koristi za izvoenje naglaenih tonova i ini zvuk instrumenta donekle
teim i otrijim. Ako se izriito eli takav karakter, moe se propisati
sviranje donjim krajem gudala putem oznake al taco (ital.), ili du talon
(franc.), s tim to takav zahtjev ima smisla jedino u forte dinamici.

2
 Suprotno tome, pritisak gornjeg kraja gudala neto je slabiji
pogodan za nenaglaene tonove i piano dinamiku a sviranje samo tim
krajem daje donekle svjetliji, meki i laki zvuk, pa se takoe moe
izriito zahtijevati oznakom a punta darco (ital.), ili de la pointe
(franc.).
Nijanse razliite zvunosti postiu se tako to se gudalo pomjera blie
kobilici, ili naprotiv, nad hvatnik.
U prvom sluaju, koji se moe propisati oznakom sul ponticello
(ital.), ton instrumenta postaje reskiji, sa hladnim, metalnim prizvukom.
Ovaj efekat primjenjiv je i u forte, kao i u pianu.
Pomijeranje u suprotnom smjeru, nad hvatnik (ital. sul tasto; franc.
sur la touche), ima i suprotno dejstvo: dobija se meki i njeniji ton, kome
odgovara samo piano dinamika.
Veoma est postupak, iji je i zvuni rezultat razliit od normalnog
tona, proizvedenog gudalom, jeste sviranje picikato, tj. trzanje ica prstima.
Propisuje se oznakom pizz. (ital.), a povratak na sviranje gudalom
oznaava se sa arco.
Osnovna zvuna osobenost picikata je njegovo kratko trajanje. Zbog
toga ga nema smisla notirati u duim notnim vrijednostima od etvrtine.
Zvunost picikata bolja je i trajnija na tonu prazne ice, nego na nekom
viem, ali ovaj drugi sluaj omoguuje, da prst lijeve ruke koji skrauje icu
moe i da oplemeni picikato vibratom. Kod picikata je zbog samog naina
sviranja i brzina nizanja tonova donekle ograniena, u poreenju sa
normalnim sviranjem. Njegovu upotrebu treba svesti na razumnu mjeru, ili
u orkestru smjenjivanjem grupa pruiti izvoaima trenutke predaha.
Drugi postupak koji bitnije mijenja cjelokupnu zvunost gudakog
instrumenta jeste primjena sordine. Njeno stavljanje propisuje se oznakom
con sord. (ini), a skidanje senza sord. (ini), pri emu se i za jedno i za
drugo mora predvidjeti kraa pauza u sviranju, da bi se izvrio ovaj
postupak. Optereujui kobilicu, na koju se stavlja, sordina djeluje kao
priguiva tona, uslijed ega ton ima manju snagu i prodornost od
normalnog, ali istovremeno mu se mijenja boja i karakter: gubi prirodni sjaj
gudakog zvuka i postaje zamagljen, sa pomalo nazalnim prizvukom. Kao
takav, najpodesniji je za piano dinamiku i uzdrano-njeni izraz, ali ne treba
iskljuiti i upotrebu sordine u forte (relativnom), pri emu zvuk postaje
otriji i pomalo utav, a u izrazu dobija izvjesnu napetost. Treba
napomenuti da je primjena sordine na kontrabasu malo uobiajena.
Korienje flaoleta znai jo jednu mogunost bitne izmjene
zvunosti gudakih instrumenata. Ovdje se radi o izvlaenju pojedinih
alikvotnih tonova putem dodira ice na pojedinim vorovima treperenja,

3
pa takvi tonovi zvue osobeno i razliito od uobiajenog gudakog zvuka.
Odlikuju se hladno-prozranom bojom sa prizvukom zviduka. Jaina im
nije velika, pa se prevashodno koriste u pianu, iako su mogui i u forte
(relativnom), u kome zvunost flaoleta dobija neto vie sjaja.
Flaoleti mogu biti prirodni, koji se izvlae dodirom prazne ice,
tako da im se ne moe dodati vibrato; i vjetaki, kod kojih je vibrato
mogu, jer se u njihovom izvoenju ica jednim prstom skrauje kako bi
se postavio vii osnovni ton alikvotnog niza a drugim dodiruje. S druge
strane, prirodni flaoleti su zvuniji, a i tehniki jednostavniji za izvoenje,
pa im se, pogotovo u orkestarskom sviranju, naelno daje prednost, tim prije
to vibriranje zvuka za flaolete nije neophodno, s obzirom na njihov
specifian karakter.
Primjena flaoleta je najee isto koloristika dakle, u sutini
dopunska iako moe da bude veoma efektna. U orkestarskoj partituri ovi
se tonovi uglavnom javljaju kao dodatak, visoki i tihi prizvuk akordima
drugih instrumenata, i obino su primjenjeni pojedinano, a u duem trajanju
- leei. Ukoliko se ipak zahtjeva vie raznih flaoleta uzastopno, to su, po
pravilu, krai melodijski fragmenti, svakako u umjerenom tempu. Due i
bre izvoenje flaoleta, s obzirom na tehnike tekoe, svojstveno je samo
virtuozno-solistikoj muzici.
Notacija flaoleta uglavnom moe biti dvojaka. Jednostavniji nain
svodi se na obiljeavanje tona koji eli da se dobije kao flaolet, uz dodatak
kruia iznad notne glave pri emu se izvoau preputa da nae postupak
kojim e proizvesti taj ton. Drugi nain se sastoji u tome, da se posebnim
znakom oznauje mjesto dodira ice, a kod vjetakih flaoleta i mjesto
pritiska, tj. skraenja. Takav nain je jednostavniji za izvoaa jer ga
upuuje na postupak iz koga eljeni flaolet proistie.
Iz svega to je do sad izloeno vidi se da gudaki instrumenti, na
jednoj strani, mogu da pokriju veliki zvuni prostor vrlo skladnim i
ujednaenim zajednikim zvukom, a na drugoj strani raspolau bogatim
izborom meusobno raznolikih zvunosti, koje se mogu uzastopno
smjenjivati i meusobno kombinovati. Ove injenice su jedan od bitnih
preduslova tako este i raznovrsne samostalne primjene tih instrumenata u
jednorodnim ansamblima orkestarskim, kao i kamernim, a takoe i njihove
redovne vodee uloge u sastavima koji sadre i drugaije instrumente. Drugi
preduslov lei u gotovo neogranienim mogunostima do kojih se razvila
izvoaka tehnika gudakih instrumenata, ak i u orkestarskoj praksi, a da se
ne govori o solistikom virtuozitetu.

4
 Svaki gudaki instrument moe se koristiti i za izvoenje dvozvuka,
trozvuka, pa i etvorozvuka, a to otvara mogunosti za puniju i potpuniju
harmonsku grau gudakog stava.
Dvozvuci se izvode na dvjema susjednim icama. Tu treba imati u
vidu sljedee:
gornji ton dvozvuka ne moe biti nii od od tona prazne III ice
instrumenta (dakle, na violini d, na violi g, na violonelu G, na
kontrabasu pisano A);
ako prazna ica daje donji ton dvozvuka, veliina intervala koji se u
dvozvuku moe izvesti gotovo da je neograniena (ustvari, ograniena
je krajnjom visinom koja se da dosegnuti na susjednoj vioj ici);
ako se nijedan ton dvozvuka ne dobija praznom icom, interval koji se
zahtijeva ne moe biti vei od maksimalnog raspona to ga na dvjema
susjednim icama mogu da zahvate prsti lijeve ruke, a on zavisi od
dimenzija instrumenta i od pozicije u kojoj se svira;
u orkestarskoj praksi (gdje se uglavnom koriste etiri prve pozicije)
treba smatrati da je najvei zahvat na susjednim icama: kod violine
mala nona, kod viole oktava, a kod violonela mala septima (moe
i oktava, ali pod uslovom korienja paleve pozicije, to u orkestru
nalazi ogranienu primjenu);
na kontrabasu je izvoenje dvozvuka u orkestarskom sviranju vrlo
neuobiajeno, a ako se i zahtjeva, to su iskljuivo dvozvuci sa jednom
praznom icom (ili obje); uostalom, takvi dvozvuci se i na ostalim
instrumentima najlake izvode, a i posebno su zvuni, upravo
zahvaljujui korienju prazne ice.

Ne znai da su svi uhvatljivi intervali i podjednako spretni za

izvoenje, odnosno, dobri po zvunosti. Naveemo koji su od njih
pogodniji na pojedinim instrumentima, a koji su manje pogodni:

Na violini:
- su lako izvodljive i zvuno dobre sve velike i male sekste,
poev od g-es pa do gis-e4; velike i male septime od g-f do
fis-e4, velike i male terce od h-d do a-c4;
- mogue su iste kvarte od a-d do h-e4 i prekomjerne od as-d
do b-e4, zatim iste oktave od g-g do e-e, i sve velike
sekunde od c-d pa do a-h;

5
 - iste kvinte su izvodljive, ali intonativno osjetljive, naroito u
poloaju viem od oktave praznih ica; zato se uglavnom
izbjegavaju, osim kvinta koje daju same prazne ice:
- male sekunde su teke za izvoenje.

Na violi:
- mogue su i zvuno dobre sve velike i male sekste u rasponu
od c-as pa do fis-d, kao i velike i male septime c-b do d-cis;
- iste oktave su izvodljive od c-c do fis-fis;
- mogue su i velike i male terce od es-g do gis-h, ali se u
orkestru koriste vrlo umjereno, to se jo vie odnosi na iste i
prekomjerne kvarte (izmeu d /-es/-g i g /-es/-c);
- za iste kvinte vai to je reeno kod violine;
- obje vrste sekunda treba izbjegavati.

Na violonelu:
- najlake su za izvoenje, a i zvuno najbolje, velike i male
sekste u rasponu C-As do h-gis, a takoe i iste kvinte od
C-G pa do a-e;
- izvodljive su i zadovoljavajue iste i prekomjerne kvarte od D
/-es/-G do a /-is/-dis;
- mogue su velike i male terce od Es-G do fis-ais;
- male septime (od C-B do a-g) se u orkestru malo koriste, a to
vai i za oktave;
- sekunde praktino ne dolaze u obzir.

Vano je napomenuti da bilo koje ogranienje u primjeni intervala

praktino otpada, ako jedan ton dvozvuka ini prazna ica, poto se tada i ne
radi o dvohvatu prstiju. Gornja granica data za pojedine intervale
podrazumijeva njihovu orkestarsku primjenu, dok su oni, u solistikom
sviranju, izvodljivi i do znatno vieg registra. S druge strane, unutar datih
granica nie postavke dvozvuka naelno imaju prednost nad onim najviim
izuzimajui donekle samo septime i oktave, iji je zahvat u viim pozicijama
olakan, usljed smanjenja razmaka meu tonovima na ici.
I pored opisanih, vrlo velikih mogunosti korienja dvozvuka,
eventualna potreba za veim brojem tonova u sazvuju gudakog orkestra
praktino radije rjeava pomou dijeljenja pojedinih grupa (divisi). Taj
postupak srazmjerno smanjuje snagu ukupnog zvuka, ali zato omoguava
svakom izvoau slobodnije sviranje, pa time i sigurniju intonaciju i bolju
zvunost instrumenta.

6
 U izvoenju akorada izrazita prednost pripada onim kombinacijama u
kojima uestvuje jedna, a pogotovo dvije prazne ice poto to veoma
olakava izvoenje, a istovremeno poboljava zvuanje akorda, to naroito
vai za etvorohvate. Izvoaki su najpodesniji akordi postavljeni u irokom
slogu i uz to konsonantni dakle, sloeni iz velikih i malih seksta i,
eventualno, iste kvinte. (Pogledati tablice akorada u Vieglasnim
aranmanima D. Despia).
I ovdje se podrazumijeva orkestarska primjena opisanih akorada, dok
u solistikom izvoenju akordski zahvati mogu biti sloeniji i raznovrsniji.
Inae se u orkestru akordi najee izvode divizi svakog tona pojedinano,
ili po dva i dva a ako se izriito eli da svaki izvoa ipak svira cijeli
akord, moe se to naglasiti oznakom non divisi. Kod akorada postoji
izvjesna razlika u zvunom efektu izmeu jednog i drugog naina: dok pri
podijeljenom izvoenju svi tonovi akorda nastupaju istovremeno, ako jedan
izvoa svira cijeli akord on ga redovno izvodi arpeato, tj. u brzom
razlaganju. Ovo treba imati na umu posebno u sluajevima kada se eli da
neki akord due zvui. Ako se izvodi nepodijeljeno, njegov donji ton ili dva
bie samo usputno zahvaeni, a gudalo e se, po potrebi, zadrati na gornja
dva, koji mogu da traju. Ne moe se, dakle, oekivati trajno zvuanje sva tri
ili etiri tona, pa je i notacija troglasnog, a pogotovu etvoroglasnog akorda
u duim ritmikim vrijednostima nerealna (u stvari, bezuslovno upuuje na
dijeljenje dionice).
Mogue je i namjerno razloeno izvoenje akorada, ton po ton ili dva
po dva, u razliitoj ritmizaciji i obliku figura. Za razlaganje je tipino da ga
figure koje se razlau ine simetrini parovi tonskih grupa, u uzlaznom pa u
silaznom pokretu. Akordi se mogu izvesti i u picikatu, a svakako u
umjerenijoj brzini od one koja je mogua gudalom.
Gudaka artikulacija, kao rezultat bogato raznovrsnih mogunosti
kretanja gudala po icama, predstavlja znaajnu prednost gudakih
instrumenata nad svim ostalim. Preciziraemo tri osnovne artikulacione
mogunosti:
1. legato izvoenje vie tonova sasvim povezano, na isti potez gudala
(oznaka: stavljanje odreene grupe tonova pod jedan luk /ligaturu/);
2. detae izvoenje svakog tona zasebnim potezom, ali ne prekidajui
zvuk, tako da su oni istovremeno odvojeni i ire shvaeno
povezani (u ovom sluaju se ne stavlja nikakva artikulaciona oznaka);
3. stakato kratko, i samim tim, izrazitije odvojeno izvoenje svakog
tona (oznaka: take iznad nota).

7
 Ovome treba dodati i tremolo, kao poseban artikulacioni postupak, ali
i osoben zvuni efekat. Postoje dvije vrste tremola:
tremolo stakato - veoma brzi detae na pojedinim tonovima,
iz koga proistie njihovo brzo viestruko ponavljanje (oznaava
se precrtavanjem notnih vratova);
tremolo legato pri ijem se izvoenju gudalo ravno vue po
ici, a prstima lijeve ruke ostvaruje se brzo smjenjivanje dviju
tonskih visina naizmjenino.

Dok tremolo stakato moe da se primjeni i melodijski, uloga tremola

legata je harmonska. Zvunost tremola legata je dinamiki ograniena i
uglavnom se izvodi u piano. Tremolo stakato je izvodljiv u svakom stepenu
dinamike. Izvoenje tremola legata je i ogranieno intervalski, jer razmak
dva tona koji se smjenjuju ne moe biti vei od maksimalnog raspona prstiju
na jednoj ici: na violini do prekomjerne kvarte, na violi do iste kvarte, na
violonelu do velike terce i na kontrabasu do velike sekunde. Nasuprot tome,
u tremolu stakatu su izvodljivi svi intervalski koraci koji su mogui pri
normalnom sviranju. Tremolo legato na intervalu sekunde, u stvari,
predstavlja triler, pa se moe i tako notirati. Upravo zbog te podudarnosti,
kao tipian tremolo legato osjea se tek onaj u kome je interval neto vei, a
daleko najveu primjenu ima tercni razmak tonova, naroito mala terca.