Paleografija kao pomona historijska disciplina

Naziv paleografija potie od starogrke rijei palaios (star) i graphos (pismo). Ova pomona
historijska disciplina prouava porijeklo, proces razvoja i pravce irenja starih pisama. Uglavno
ms ebavi starim pismima, pisanima na mekom i polutvrdom materijalu. Pismima na kamenu,
drvetu, metalu, bavi se epigrafika. Postoji praktina i nauna strana uenja paleografije.
Praktina se odnosi na ovladavanje itanjem starih rukopisa, a nauna se bavi utvrivanjem
starosti , vrste i mjesta nastanka nekog pisma, to nam slui u otkrivaju falsifikata, to opet,
pomae u odreivanju historijske vrijednosti nekog izvora. Prvi put se ime paleografija pominje
1708. godine u djelu francuskog benediktinca Bernardusa de Montfaucona pod nazivom
Palaeographia Graeca. Meutim, kada govorimo o razvoju ove PHD, polazimo od 16. st.
kada poinje njen samostalni razvoj. Tada je u Bolonji osnovana Katedra za paleografiju, sa
ciljem izuavanja starih rukopisa. Sa istim ciljem nastao je i prvi udbenik paleografije pod
nazivom Bibliologija, bolonjskog naunika Ulissea Aldrovandija, 1580.godine. Temelje
novoj PHD su udarili eruditi u 17. st. Tada je historiografija sebi stavila u zadatak istraivanje
izvora, kritiku izvora i utvrivanje injenica, te publikovanje izvora. Erudite se, dakle, poinju
sistematski baviti kritikom izvora i na temelju iskustava pronalaziti pravila za taj postupak.
Znaajan poduhvat erudita pokrenuo je, kao kolektivni istraivaki rad, isusovac Jean Bolland,
pokretanjem edicije Acta sanctorum, s ciljem da ivotopise svetaca oiste od legendi.
Kritikom analizom tekstova isusovci su nastojali ustanoviti najstarije izvora, te njihovu
autentinost i vjerodostojnost. Metoda koju su primjenjivali nije do tada bila poznata. Jedan od
najpoznatijih bolandista Daniel Papebroch je podvrgao kritici brojne povelje merovinkih i
karolinkih vladara. Benediktinci reaguju, te na osnovu grae koja im je bila na raspolaganju u
samostanu St. Germain, Jean Mabillon pokree projekat za utvrivanje tehnike ispitivajna
izvora u djelu De re diplomatica. Mabillon je prvi sistematizovao latinsko pismo u prvom
tomu svog djela i razlikovao je dvije vrste latinskog pisma:

1. staro latinsko pismo

2. srednjovjekovna latinska pisma, u koja je ubrajao sljedea gotsko, anglosasko,
langobardsko, franako-galsko, tj. merovinko i karolinko.
Ovo djelo postalo je temelj za istematsko izuavanje latinskog pisma, a temelj za izuavanje
grke paleografije je djelo Bernardusa de Montfaucona Palaeographia Graeca iz 1708. g.
Prekretnica u razvoju ove PHD je u 18. st. nastala zaslugom Scipiona Maffeia, italijanskog
pjesnika i knjievnika, koji e svojim djelima doprinijeti razvoju ne samo paleografije, nego i
filologije. Na osnovu brojnih rukopisa koje je naao u kaptolskoj biblioteci u Veroni, Maffei je
istakao tezu genetikog razvoja latinskog pisma, nasuprot Mabillonu, koji ne samo da odbacuje
njegovu tezu, nego tvrdi da postoji samo jedno latinsko pismo, koje se pojavljuje u tri oblika:
majuskula, minuskula i kursiv. Ovim otkriem je udario temelj naunim istraivanjima latinskog
pisma. Za 19. st. karakteristian je razvoj PHD unutar univerziteta u Engleskoj i Njemakoj
(Jena i Goettingen). Meutim, najzaslunija za razvoj paleografije u 19. st. smatra se u kola
isprava (diploma), osnovana u Francuskoj 1821. Ova kola je u okviru obrazovanja bibliotekara i
arhivara drala kurseve iz PHD, paleografije, diplomatike, filologije, arheologije, arhivistike i
bibliotekarstva. Iz ove kole potie i prvi francuski udbenik paleografije. U Italiji prva kola
paleografije i diplomatike je osnovana u Firenci polovinom 19. st., u Rimu u okviru Univerziteta,
te pri vatikanskom arhivu, vatikanska kola paleografije i diplomatike.

Nastanak i razvoj pisma

Pismo je grafiki izraz jezika, a osnovna mu je funkcija da prenosi poruke. Za ureva, pismo je
najvanije sredstvo koje unutar civilizacije neposredno povezuje vremenski i prostorno vrlo
udaljene civilizacije. Pismo je, dakle, sistem znakova koji vizuelno prenose elemente govornog
jezika. Njegov nastanak je vrlo dug i traje hiljadama godina. etiri su osnovna stepena u
nastanku i razvoju pisma:

1. najstarije pismo je piktografsko (slikovno) pismo. Piktogram je zapravo slika predmeta,

jednog ili vie dogaaja. To je pismo najjednostavnije i najuniverzalnije, ne moe se
deifrovati, jer piktogram nije predstavljao znakovnu rije. Koristili su ga brojni narodi
Egipta, Mesopotamije, Fenikije, panije, Afrike, Jugoistone Azije i dijelovi Amerike.
2. drugi stepen je ideografsko (pojmovno) pismo. Ideogram je znak koji vie nije samo
slika, nego je i pojam. Ubrzo je znak ovog pisma postao grafiki znak govorne rijei, pa
 je tako stvorena osnova za razvoj fonetskog (glasovnog) pisma. Ovo pismo je bilo najvie
rasprostranjeno na podruju Sjeverne i June Amerike, Afrike i Australije. U historiji
pisma, pored ovih jasno vidjivih faza razvoja, pojalvjuju se i tzv. prelazna pisma, koja se
po nastanku mogu razvrstati izmeu ideografkosg i fonetskog. To su pisma Egipta,
Mesopotamije, Krete.
3. fonetsko pismo u svom razvoju poinje sa treom fazom u razvoju, a to je slogovno
(silabiko) pismo. U ovom pismu glasovne skupine jednako se izraavaju u svim rijeima
gdje se pojavljuju.
4. etvrta faza je alfabetsko pismo, gdje svaki glas ima svoj znak i zbog toga predstavlja
najjednostavniji nain pisanja u historiji civilizacije. Nastalo je na Bliskom Istoku i
postae osnova za razvoj raznih pisama.

U klasinoj podjeli pisma dijelimo na nealfabetska i alfabetska pisma. Prva pisma su nastala na
podruju Bliskog Istoka, Kine, Amerike (Inke i Maje). Prvo je nastalo klinasto pismo (Sumer,
oko 3900. pne.), bilo je isprva piktografsko i imalo je oko 900 simbola. U poetku se pisalo
odozgo prema dole, a poslije s lijeva nadesno, na kamenu ili glinenim ploicama. Sredinom 3.
milenija ovo su pismo preuzeli Babilonci i Asirci (Hamurabijev zakonik), a od njih su ga
preuzeli mnogi narodi. U Egiptuje nastala posebna vrsta pisma, hijeroglifi (koriteni od sredine
4. milenija do 500. godine nae ere). Grci su ga zvali hieroglifica gramata urezana sveta
slova. Iskljuivo se koristilo od strane sveenika u hramovima. Od alfabetskih pisama treba
navesti pismo nastalo na pojasu izmeu Sirije i Palestine, izmeu 3. i 2. milenija, kod Feniana,
koji su osnivali gradove-drave , meu kojima i Biblos, a kao dobri trgovci osnivali su kolonije
(najpoznatija je Kartagina). Vrlo brzo su se upoznali sa dostignuima civlizacija Babilona,
Egipta i Krete, pa su bez prethodnih faza krenuli sa formiranjem alfabeta. Iz ovog fenikog
pisma su se postepeno razvili aramejsko, staro jevrejsko, arapsko i grko, a iz ovog se razvilo
latinsko pismo. Dakle, Grci su od Feniana preuzeli pismo koje su postepeno doraivali sa
oznakama za samoglasnike. Pismo je sadravalo od 22 do 27 slova, u poetku se pisalo s desna
nalijevo, a kasnije s lijeva nadesno. Ovisno od upotrebe pisma su se dijelila na vie vrsta. U
koli se koristilo tzv. kolsko pismo iz kojeg su se razvila sljedea pisma:

knjino (krasnopisno) pismo, kojim se pisalo u knjigama

kancelarijsko, koje su pisali visoki inovnici
 poslovno, koje se koristilo u ispravama

Iz ovog posljednjeg se razvila minuskula. Svako od ovih pisama imalo je svoj stil i razvijala su
se po vlastitim pravilima koja su se mijenjala vremenom. Grko stilizovano pismo moe se
podijeliti, po vrsti materijala na kojem je pisano, na:

monumentalno (lapidarno)
kapitalno, pisano na svitku ili kodeksu

Jo u 4. st. u vrijeme slabljenja Rimskog Carstva i jaanja Bizanta, pod uticajem iz Grke razvija
se se bizantsko pismo majuskulno i minuskulno. Prilaogoavajui se tehnici pisanja sa
kalamusom razvila se knjika unicijala, kojom se pisalo na papirusu i pergameni. Razvoj joj je
iao od mlae, uglaste, koja se pisala na pergameni, predslavenske unicijale (sveana
pergamena), te minuskulne i liturgijske minuskulne unicijale. Iz knjike unicijale su se razvili
kursiv, kursivna majuskula, ptolomejsko-ruski majuskulni kursiv, bizantski minuskulni kursiv.
Kursiv se razvija uporedo sa unicijalom od 3. st. da bi u 9. st. potpuno potisnuo majuksulno
pismo. U 9. st. se razvija tzv. stara minuskula kojom su pisani psalmi, ona je mjeavina unicijale
i kursiva. Postojala je i grka tahigrafija, stenografsko pismo, koje e se koristiti i u srednjem
vijeku. Brojni rukopisi nastali tokom razvoja pisma nestali su sa propau Bizanta, neki su
sauvani u manastirima i crkvama, posebno u Vatikanu, Veneciji i Rimu.

Materijali za pisanje

Pretpostavlja se da su votane tablice prvi koristili Grci, a od njih preuzeli Rimljani. To su male
pravougaone tablice, pravilno izdubljene, da bi se mogao ulijevati vosak. Na grkom su se
nazivale pinaks, a na latinskom tabule, mogle su biti povezane vrpcom (dvje ili vie) i tada su
inile kodeks. Dvije spojene tablice su se zvale diptih, tri triptih, vie njih poliptih (multiptih).
Pisaljka se zvala stilus ili grafeion. Stilus je mogao biti od metala, kosti ili drveta. S jedne strane
je bio otar, a s druge pljosnat, sa otrom se pisalo, a pljosnatom se glaalo. Tablice je raznosio
ovjek koji se nazivao tabelarius. Najstarije pronaene tablice su one iz Pompeja (njih 127), a
sadre trgovake ugovore, ugovore o najmu, potvrde plaenih rauna, a datiraju se u 1. st. n.e.
Drugu skupinu ine tablice pronaene u Transilvaniji u zlatnom rudniku, sadre iste ugovore kao
i one u Pompejima, pisane su rimskom kursivnom minuskulom, a mogu se datirati u 2. st. n.e.
(131-161. g.). Treu skupinu ine fragmenti tablica iz Egipta (2. i 3. st. n.e.). Ima podataka da su
se upotrebljavale ak do 13. i 14. st. Ovaj materijal za pisanje imao je svojih prednosti i mana.

Drugi materijal za pisanje je papirus. Iako su votane tablice bile jeftine i praktine za upotrebu,
imale su velike nedostatke zauzimale su puno prostora i bile su slabo itljive, te su se lako
brisale. Te nedostatke je otklonio papirus. Na njemu su uglavnom napisana sa najznaajnija djela
iz grke rimske knjievnosti, pa se stoga smatra da s njim zapoinje historija knjige. Budui
potie iz Egipta, pretpostavlja se da mu je naziv biljka Nila. Na njemu su Egipani pisali ve u
3. mileniju st. e. Herodot ga naziva biblos, a u botanici je poznat kao Cyperus papyrus. Ova
biljka rasla je u movarnim dijelovima Gornjeg Nila i Delti, trouglaste je strukture, a moe
narasti do 4 metra,. Meutim, za izradu materijala za pisanje koristi se samo donji dio stabljike
koji je pod vodom, duine oko pola metra, a njegova prerada je bila dosta jednostavna, to
znamo iz djela Plinija Starijeg Historia naturalis. Izrezane trake od srike redale su se po
duini na vlanu podlogu, premazivale ljepilom od brana, a zatim se preko njih redao novi sloj
poprno. Nakon toga se list suio, glaao slonovom kosti i rezao. Na papirusu se pisalo
cjevicom od trske koja se naziva calamus. Pisalo se crnilom koje se spravljalo od ai, smole i
vode. U srednjem vijeku se koristilo crveno, uto i zeleno mastilo. Glavni centar za proizvodnju
papirusa je bila Aleksandrija, a proizvodio se do 11. stoljea, kada ga je zamijenio drugi
materijal, najprije pergamena, a zatim papir. Sauvani su brojni spomenici pisani na pairusu, a
najznaajniji su:

egipatski papirusi, naeni u mjestu El Fajum u 19. st. u grobovima uz mumije. Pisani su
uglavnom na grkom ili orijentalnim pismom
eerkulanski papirusi, naeni u Herkulanumu u jednoj vili, oko 1800 komada, dosta
oteenih, uglavnom ugljenisanih. Meu tim ostacima pronaena su i 24 knjievna djela
srednjovjekovni papirusi, koje ine uglavnom povelje, diplome, a manji broj je
knjievnog materijala. Svega je 5 rukopisa sa knjievnim sadrajem, dok se diplomatiki
materijal moe podijeliti u 3 skupine:
1. diplome Merovinga
2. privatno-pravne i papske diplome nastale od 5. do 10. st.
 3. papske diplome iz 11. st.

Trei materijal za pisanje je pergamena. O proizvodji ovog materijala podatke takoer nalazimo
kod Plinija Starijeg. Naziva ga membrana. Po legendi koju biljei, egipatski kralj Ptolomej II
uvajui prioritet Aleksandrijske biblioteke, zabranio je izvoz papirusa iz Egipta u Pergam, gdje
je kralj Eumenes II nastojao oformiti biblioteku kao pandan Aleksandrijskoj. To je bio razlog za
poetak proizvodnje specijalno pripremljene koe za pisanje, koja je po gradu u kom se
proizvodila dobila naziv pergamena. Postoji podatak da je pergamska biblioteka imala 200 000
svitaka od pergamene. U dokumentima ovaj materijal pod nazivom membrana pergamena prvi
put se spominje 301. g. u jednom Dioklecijanovom ediktu, koji govori o cijeni trgovake robe.
Proces pripreme ovog materijala za pisanje je jedostavan. Koa se prvo par dana namakala u
kiseloj i krenoj otopini, naon ega su se skidali ostaci mesa i dlaka, a naokn toga je razapinjana
na drveni okvir da se sui. Da bi dobila elastinost premazivana je uljem. Finoa pergamene
ovisila je od vrste ivotinje i njene dobi, pa je najfinija pravljena od fetusa ivotinje (ovce, koze,
teleta i sl.). Imala je velike prednosti u odnosu na papirus jer je bila vrsta, mogla se lako savijati
i na njoj se lake pisalo, pa je bila prikladna za svitak i kodeks. Jedina mana je to je bila skuplja
za proizvodnju od papirusa. Ne zna se tano kada je poela proizvodnja pergamene, svakako u
antici, jer je pronaeno nekoliko fragmenata u Siriji, meu kojima i jedan kupoprodajni ugovor
iz 195. g. p.n.e. na grkom, te jedan popis vojnika na latinskom. Tek u 4. st. n.e. kodeksi
pergamene preuzimaju primat od papirusa, da bi od od 8. do 13. st. pergamena bila dominantan
materijal za pisanje irom Evrope, pa su stoga najvrjedniji srednjovjekovni rukopisi sauvani
upravo na pergameni. Pergamena je bila materijal na kom su vrlo uspjeno iluminirane rukopisne
knjige, ije su iluminacije esto bile najvieg umjetnikog dometa. Najstariji pergamentni kodeks
sa ovih prostora je Splitski evangelijar koji datira izmeu 7. i 9. st. Porijeklo pergamene moe
se odrediti po nainu pripreme. Bojala se obino purpurnom i crvenom, a rjee plaviastom
bojom, a pisala se zlatnom i srebrenom bojom, pa su se takvi kodeksi nazivali codex aureus i
codex argentum. Tako npr. bizantske povelje su pisane na ljubiastoj pergameni zlatnom bojom.
Purpurni kodeksi su bili karakteristini za period od 5. do 7. st. u Evropi, mada ih ima i kasnije.
Na pergameni se pisalo trskom ili ptiijim perom. Budui je ovo bio veoma skup materijal, sa
pergamene se vrlo esto strugao stari, a pisao novi tekst. Takvi kodeksi su nazivani
palimpsestima (opet ostrugan). Prvi palimpsest otkrio je prefekt Vatikanske biblioteke kardinal
Angelo Mai, i tako otkrio nepoznata djela klasinih pisaca, meu kojima i Ciceronovo djelo De
re publica, pisano u 5. st.

Papir je etvrti materijal za pisanje. U njegovom razvoju prepoznatljive su 3 faze: kineska,

arapska i moderna.

Kinezi su kao proizvoai svile prvo korisitli jnu za pisanje, a potom i bambusove ploice. Prvi
materijal je bio skup, a bambusove ploice teke i neprikladne za pisanje. Novi materijal za
pisanje pokrenuo je upravnik carske tvornice oruja Caj Lun 105. g. n.e. On je upotrijebio
samljevene ahure svilene bube s kojih je skinuta svilena nit, zatim vlakna bambusove trske,
stare krpe i ribarske mree, sve je to samljeo u kamenom mlinu i potopio u gaeni kre.
Dobivenu masu je izlio u etvrtasto sito od tankog bambusovog prua i svilenih niti. Nakon
suenja dobivene listove je presovao u drvenoj presi i glaao slonovom kosti. Tajnu proizvodnje
papira Kinezi su uspjeli sauvati sve do 751. godine, kada su napali Arape u pograninom dijelu,
Arapi su zarobili jednog Kineza koji im je otkrio tajnu proizvodnje papira. Arapi su odbili napad
Kineza, preli u ofanzivu i zauzeli grad Samarkand, gdje je bilo sredite proizvodnje papira. Iste
godine Arapi u tom gradu otvaraju radionicu papira, 794. g. u Bagdadu, a potom i u Damasku.

Druga faza u razviju proizvodnje papira je arapska faza, novina koju Arapi uvode jeda kao
sirovinu upotrebljavaju stare lanene krpe koje melju u mlinovima na vodeni pogon, a bambusovo
sito zamjenjuju sa sitom od metalnih ica. Iz Damaska Bizant preuzima proizvodnju papira, pa
prvi dokument pisan na papiru u Bizanti je Hrisovulja cara Konstantina Monomaha iz 1052. g.
Preko Arapa papir je stigao i u Evropu. Prva radionica papira je bila u paniji u predgrau
Valensije u prvoj polovini 12. st. Prve tvornice papira su osnovane u Italiji, a meu prvima je u
gradu Fabianu kod Perue. Inae Italija e vrlo brzo postati vodea u proizvodnji papira,
pojavie se tvornice u Bolonji, Parmi, Perui, itd. Italijanski papir e se koristiti u paniji,
Dalmaciji i irom Italije. Prvi evropski dokument pisan na papiru je pismo sicilijanske kneginje
Adelaide iz 1109. g.

Trea faza se naziva modernom fazom, proistekla iz potrebe za sve veom koliinom papira kao
materijala za pisanje. To je ponukalo francuskog fiziara Rene Antoine de Reaumura u 18. st.
da upozori da oseprave gnijezda od vlakana trulog drvea i da je povrina proizvedene materija
slina papiru. Za utvrivanje porijekla papira i vremena nastanka indikator su bile veliine
papira, odnosno dimenzije koje su se razlikovale od tvornice do tvornice.

Oblik rukopisa

Papirus koji je bio jako krt i lomljiv, nije bio prikladna za prealmanje u folije, pa se uvao samo
u obliku svitka. Pergamena je bila prelamana i u folije, koje su se nizale u kodekse. Prema tome
prepoznatljiva su dva oblika rukopisa: svitak i kodeks.

Za svitak se moe rei da je karakteristian za antiku, mada ga imamo i u srednjem vijeku.

Pretpostavka je da se prvi put pojavio u Egiptu, odakle su ga preuzeli Grci a od njih Rimljani,
koji ga zovu volumen. U srednjovjekovnoj terminologiji naziva se rotulus. Svitak je mogao biti
razliite duine, jer su se okmadi pergamene lijepili jedan za drugi. Motao se pomou tapia od
drveta ili slonove kosti, a okji se privrivao na poetku ili kraju svitka. U starom vijeku se
pisalo u kolumnama, dok se u srednjem vijeku pisalo po duini svitka. U antici svitci su se uvali
u glinenim uovima, a u sredjem vijeku u konim valjcima.

Kodeks je druga vrsta oblika rukopisa, vezuje se za pergamenu, a potom i za papir, mada sam
naziv potie jo od votanih tablica. Nain sastavljanja kodeksa je bio propisan i smatra se
preteom tampane knjige. Nalazimo ga u 1. st. n.e. a tek u 4. i 5. st. preuzima primat od svitka,
da bi tek od 9. st potpuno prevladao. Osnovni dio kodeksa inio je list (tabla ili folium), a
pojedine strane folije bile su pagine. Presavijeni list pergamene se nazivao arak (arcus). Sveska
od 4 arka zvala se quaternus, koji su presavijeni inili 8 folija, odnosno 16 pagina. Korice
kodeksa obino su raene od koe ili drveta obloenog koom i srebrom na uglovima. Od srebra
su mogle biti biti i kope za zatvaranje kodeksa.
Filigrani (vodeni znakovi)

U najuoj vezi sa proizvodnjom papira je pojava filigrana ili vodenih znakova, koji su ustvari
zatitni znakovi proizvoaa papira. To su bezbojni likovi na papiru, geometrijski oblici, grbovi,
imena i sl., a naziv su dobili po tome to lie na vodenu mrlju koja ostavlja voda na papiru.
Vodeni znak je dakle otisak lika, slova, imena i sl. od metalne ice, koja se stavljala u kau dok
je je ona jo u situ, pa je drugi naziv, filigran, upravo dobila po toj ici. Znak je bio vidljiv samo
kad se papir osui. iani filigran je bio u upotrebi sve vrijeme rune izrade papira, pa i u
mainskoj proizvodnji. Tek krajem 18. st.pojavljuje se novi tip filigrana koji se naziva puni
filigran. Prve znakove na papiru nalazimo u radionici u italijanskom gradu Fabianu u 13. st.
Inae veina poznatih vrsta filigrana potie iz Italije. U 13. i 14. st. pojavljuju se krst, krug,
trokut, zvijezda i dr. geometrijski likovi. U 14. st. se javljaju grbovi, u 15. imena i inicijali, da bi
u 16. st. prevladali heraldiki znakovi. Veliki znaaj ovih filigrana pokazuje i ijnenica da se kao
PHD javlja nauka filigranologija. Njeno pojavljivanje se vezuje za arla Briketa, vlasnika
tvornice papira u enevi, i njegovo djelo u 4 toma Filigrani - historijski rjenik oznaka na
papiru i njihova pojava od 1282. do 1600. g., koje je objavljeno 1907. g. u enevi i sadri
preko 16 000 vodenih znakova.

Latinsko pismo

Klasifikacija i periodizacija latinskog pisma

Postoji vie klasifikacija latinskog pisma, a ovise od kriterija. Po kriteriju upotrebe latinsko
pismo se dijeli na: knjino i dokumentarno. Po kriteriju kojeg je utvrdio jo Scipion Maffei, a
koji se odnosi na opi smjer razvoja, latinsko pismo dijelimo na: majuksulu, minuskulu i kursiv.
Po specifinostima razvja latinsko pismo dijelimo na: opeevropska pisma i nacionalna pisma, a
po hronologiji ga dijelimo na 3 velika razdoblja:

1. rimski period
 2. srednjovjekovno pismo
3. moderno pismo

U rimskom periodu se javlja najstariji tip pisma, a to je arhajska ili epigrafska kapitala, iz koje
e se dalje razviti kvadratna kapitala, rustina i kursivna kapitala. Iz epigrafske kapitale razvie
se analogni tipovi knjine kapitale: elegantna, rustina i kursivna majuskula. Ovom periodu
pripadaju i dva sveana pisma: unicijala i poluunicijala. Na kraju rimskog perioda stoji rimska
kursivna minuskula, pimso iz kojeg e se razviti gotovo sva srednjovjekovna latinska pisma.

U srednjem vijeku latinsko pismo se razvija u 2 pravca; najprije nastaju nacionalna pisma
(vizigotsko, merovinko i beneventana) i opeevropska pisma u koja ubrajamo: predkarolinu,
karolinu, goticu i humanistiku. Meu nacionalna pisma ubrajamo i inzularna pisma, koja se od
ostalih razlikuju po tome to ne proizilaze iz rimske kursivne minuskule. U posebnu grupu
spadaju pisma papske kancelarije, starija i mlaa kurijala.

Latinsko pismo rimskog perioda

Arhajska ili epigrafska kapitala najvie se sauvala na kamenu, mermeru i bronzi, njom se
bavi epigrafika, a najstariji spomenik arhajske kapitale je tzv. Lapis niger (Crni kamen), naen
na rimskom Forumu u 19. st., a datira se u 6. st. p.n.e. Sadravao je 21 slovo, a tekst je pisan
jedan red s lijeva nadesno, a drugi obrnuto. Latinska abeceda razlikuje se od grkog alfabeta u
tome to Grci znaju za glas E i za njega koriste slova Eta (H) ili Epsilon (E). Latini imaju samo
jedno E i za njega su preuzeli grko slovo Epsilon (E), dok se slovo Eta (H) upotrebljava za
glas H. Do kraja rimskog perioda latinska abeceda e imati 23 slova, jer su u 1. st. p.n.e.
Rimljani svm pismu dodali jo Y i Z. Danas ovo pismo ima 26 slova, u 11. st. uvedeno je
slovo W, a u 12. st. je napravljena razlika izmeu slova I i J, U i V. Najstariji oblik
arhajske kapitale je capitala quadrata. To je najsveaniji oblik pisma, a manje sveana je
capitala rustica. Slovo prve moe se smjestiti u kavdrat, a slovo druge u pravougaonik. Ovim
drugim pismom uglavnom su pisane vojnike diplome.

Kursivnu kapitalu, koju karakterie brzina i nemar u pisanju, nalazimo na olovnim ploicama i
povotenim tablicama. Na osnovu ova tri tipa arhajske kapitale razvila su se tri tipa knjine
kapitale: knjina elegantna kapitala, knjina rustina kapitala i kursivna majuskula. Mada
se javlja ve u 1. st. p.n.e. knjinu kapitalu moemo pratiti tek od 4. st. nove ere, jer tada prvi put
nailazimo na najstariji sauvani fragment knjievnog djela pod nazivom Carmen de bello
Actiaco, pisan je na papirusu, a naen u ruevinama Herkulanuma. Datira se u okvir izmeu
bitke kod Akacija (31. g. p.n.e.) i godine kada je Herkulanum poruen (79. g. n.e.). U knjinoj
kapitali razlikujemo ove vrste kapitale, ali se i razlika meu ovim tipovima pisama moe uoiti
ovisno od vrste materijala i pisaljke koji su koriteni, od ega su ovisili oblici slova. Rimski
kodeksi uglavnom su pisani rustinom kapitalom. Vatikanska biblioteka ima vie kodeksa
Virgilijevih rukopisa pisanih rustinom kapitalom (Vergilius Vaticanus Medicus Romanus
Palatinus), a dva najpoznatija rukopisa Vergilius Augustus i Vergilius Sangallensis pisani
su elegantnom kapitalom.

Skraenice susreemo ve kod epigrafske kapitale, a prenijele su se i u knjinu kapitalu.

Najstarije skraenice su suspenzije koje podrazumijevaju izostavljanje zadnjeg dijela rijei. U 5.
st. pojavljuju se se rukopisi crkvenog sadraja sa karakteristinim skraenicama koje se nazivaju
nomina sacra. Trea vrsta skraenica su kontrakcije, gdje se dijelovi rijei izostavljaju (npr.
DMS=dominus). Knjina kapitala dominira do 6. st. n.e. kada se poinje koristiti samo kao
pismo naslova. Trei stupanj razvoja rimske kapitale je kursivna majuksula koju karakterie
slobodan potez (ductus) i nejednake dimenzije slova. Karakterie je i nepravilnost slova i
spajanje jednostavnim nastavljanjem na prethodno slovo. Ovo je izrazito poslovno pismo kojim
su pisani ugovori, potvrde, privatna pisma i sl. Sauvani su brojni spomenici pisani ovim
pismom, to su uglavnom papirusi iz Herkulanuma i Egipta.

Unicijala i poluunicijala

Unicijala je takoer majuksulno pismo rimskog perioda. Javlja se kao kjino pismo u 5. st. i
koristi se sve do 9. st. To je knjino sveano pismo, oko ijeg se naziva i danas vode rasprave,
jer se ne moe etimoloki objasniti, budui da uncija predstavlja mjeru i za teinu i za duinu.
Rasprave se vode i oko nastanka ovog pisma, pa je po jednima je nastalo kao modifikovana
kapitala koja nastaje zaobljavanjem slova. Drugi vezuju nastanak ovog pisma za injenicu da je u
4. st. potpuno preovladavalo pisanje kodeksa na pergameni u odnosu na papirus, to je pomoglo
u boljem zaobljavajnu slova. Osnovna karakteristika ovog pisma jesu potezi oblih formi. Ovim
pismom pisan je je i poznati palimpsest De re publica iz 5. st., te komentari Sv. Augustina O
pslamima iz 6. st., odnosno iz 7. ili ak 8. st. U starijim slova su proporcionalna, ljepa ,
ograniena na dvolinijski sistem i naglaena je razlika izmeu debelih i tankh linija. Skraenice
su iste kao kod knjine kapitale. Uz skraenice u unicijali se pojalvjuju tzv. litere contigue, tj.
spajanje slova, pa tako posljednji potez jednog slova slui kao prvi idueg.

Drugo sveano pismo rimskog perioda je poluunicijala, minuskulno knjino pismo oblih oblika.
Upotrebljavalo se u kodeksima od 5. do 9. st. Jedni ga smatraju proizvodom unicijale, drugi ga
smatraju kaligrafskom kursivnom minuskulom, a trei mijeanim pismom, jer je postepeno
nastalo pretvaranjem iz majuskule u minuskulu. Ima vie tipova ovog pisma, a svima su
karakteristina slova A, G i R. Sistem skraenica je kao kod unicijale, jedino je primjena
znakova skraivanja drukija. Ligature se pojavljuju mnogo vie nego u unicijali. Od znakova
interpunkcije se pojavljuje se taka, nova reenica poinje uveanim slovom koje asocira na
unicijalu. Najstariji rukopis pisan ovim pismom je palimpsest, to je popis konzula iz 5. st. naen
u Kaptolskoj knjinici u Veroni. Na kraju rimskog perioda u razvoju latinskog pisma pojavljuje
se novi tip poslovnog pisma, koji nastaje iz kursivne majuskule i unicijale na poetku 4. st. i
koristi se do 8. st. To je kursivna minuskula. Sva kasnija pisma proizilaze iz kursivne
minuskule i predstavljaju ustvari njenu specifinu modifikaciju na odreenom prostoru i
odreenom vremenu. Od kursivne majuksule minuskula je naslijedila neproporcionalnost i
ligature, a od unicijale oblinu slova. Karakteristika ovog pisma je individualnost pisara. Ligature
su specifine kao i kod prethodnih oisama i formiraju se tako da se jedno slovo spaja sa iduim
gornjim dijelom posljednjeg poteza. Skraenica karakteristine za ovo pismo su suspenzije ( npr.
nom=nomine) i kontrakcije ( npr. eps=episcopus). Kursivna minuskula je pismo dokumenata i
privatnih pisama, ali se njime u 7. i 8. st. poinju pisati kodeksi. Rzavoj ovog pisma mogue je
pratiti kroz stoljea, poev na primjeu ravenskih papirusa iz 5. st. Vremenom ovo pismo e
dobivati osobenosti, tako da e se ve u 7. i 8. st. pojaviti krakteristina pisma koja nazivamo
nacionalnim pismima.
Skraenice

Radi utede u vremenu, prostoru i materijalu, vrlo rano se javljaju skraenice ije poznavanje
ima dvostruku korist: praktinu, jer pomae u itanju starih pisama; i kritiku jer nam pomae u
datiranju rukopisa. Broj skraenica ovisi o vremenu nastanka rukopisa, a neke od njih su
karakterstine za odreeno vrijeme i prostor. Najstarije skraenice rimskog perioda su
suspenzije. To je ona vrsta skraenica koje imaju jedno ili vie poetnih slova, dok je ostatak
naznaem znakom skraivanja. Ove skraenice su se nazivale litere singularis.

Posebnu vrstu skraenica ine tzv. Tironske note. Smatra se da im je tvorac Tiron, Ciceronov
rob, kasnije slobodnjak. Ove note se sastoje od od glavnog i pomonog znaka. Glavni znak
oznaava prvo slovo, a pomoni kraj rijei. Mada su skraenice rimskog perioda, nema
sauvanih spisa sa tironskim notama iz ovog perioda. Najstarije primjere imamo iz 7. i 8. st.

Iz rimskog perioda potiu i skraenice kranske crkve (skraenice rijei koje se najee
pojavljuju u ovoj vrsti spisa nomine sacre).

Petu skupinu ine note iuris; jedan ih je paleograf podijelio u 8 grupa:

1. skraenice pomou apostrofa

2. suspenzije oznaene ravnom ili valovitom crtom
3. kontrakcije sa valovitom crtom
4. skraenice nastale upotrebom natpisanih slova manjih dimenzija
5. skraenice od samo jednog slova i kose crte
6. relativne zamjenice (qui, que, quod), sloenice sa prijedlogom (per, pre, pro)
7. Tironske note
8. specijalne skraenice, najee sa satoje od jednog slova

Srednjovjekovne skraenice su nastavak rimskih skraenica. Taka je najstariji znak skraivanja,

a potom i apostrof. Crta iznad samoglasnika oznaavala je isputanje slova I ili N. Pojavu
interpunkcija moemo pratiti ve od rimskog perioda, a inile su ih take koje su se nalazile u
raznim poloajima, a koje su imale odreenu funkciju. Ako se taka nalazila na osnovnoj liniji,
onda je oznaavala dananji zarez; ako je bila na gornjoj liniji, oznaavala je kraj izreene misli;
a ako je postavljena na sredini izmeu ove dvije linije, onda je odgovarala taki-zarezu.
Suspenzije su se najprije poeel upotrebljavati na natpisima i novcu, dok su kontrakcije, koje su
nastale izostavljajnem par slova u rijei, mogle biti i iste ili mijeane. ista je ona u kojoj se
kontrahuje prvo i zadnje slovo u rjei, a mijeana je kada ima i poneko slovo iz sredine rijei (
npr. pr=pater; mgr=magister).

Minijature

Jo od antike ukraavaju se rukopisi minijaturama, koje spadaju u likovnu umjetnost. Rije

minijatura dolazi od latinske rijei minium to znai crvena boja, a pod ovim pojmom
podrazumijevamo sliku ili crte kojim se ukraavaju rukopisi, odnosno sliku malog formata
raenu u akvarelu na pergameni, papiru, metalu i slonovai. Umjetniko ukraavanje knjiga
pisanih rukom naziva se iluminacija, to potie od grke rijei iluminacio rasvjeta. Pod ovim
pojmom takoer podrazumijevamo zajedniki naziv za ornament, inicijal ili minijature koje su
sastavni dio iluminacije. Knjige mrtvih i stari egipatski rukopisi su ve bili ukraavani
minijaturama, a potom i pairusi Grke i Rima. Iluminaciju treba razlikovati od ilustracije, koja
predstavlja likovnu interpretaciju teksta na taj nain to ga objanjava. U okviru iluminacije i
ilustracije pojavljuje se inicijal. Naziv potie od grke rijei inicium, a oznaava poetno slovo u
rijei, koje je istaknuto tako da svojim oblikom i veliinom ukazuje na poetak novog odlomka
teksta.

O minijaturama kodeksa rimskog perioda teko je govoriti, jer nije sauvan nijedan primjerak
stariji od 4. st. Ipak, o primjeni iluminacije imamo podatke u znatno ranijem periodu kod Plinija
Starijeg. On navodi u svome djelu Historia naturalis da je Marko Terencije Varon u 1. st. p.n.e
napisao oko 700 biografija slavnih Rimljana, koje su sadravala i njihove portrete. Dva najstarija
iluminirana kodeksa rimskog perioda su kodeksi Virgilijevih djela Vergilius Vaticanus i
Vergilius Romanus. Vergilius Vaticanus se sastoji od 76 listova i sadri oko 50 ukraenih
slika. Slike su uokvirene crvenom, crnom i bijelom bojom, neke obuhvataju cijelu stranicu, a
neke su obuhvaene samo tekstom i vjerno ga ilustruju. Vergilius Romanus se sastoji od 309
listova sa 19 minijatura. Upotrijebljeno je vie boja, meu kojima su zlatna, smea, purpurna,
plava i crvena. Ovaj rukopis sadri i Virgilijev portret.
Iako je ukraavanje rukopisa antikog porijekla, ipak je ova umjetnost tipino sredjovjekovna i
predtavlja izdanak srednjovjekovnog slikarstva. Tome je doprinijela upotreba pergamene koja je
omoguavala ukraavanje tekstova izvanrednom crteima. Do 7. st. preovladavaju geometrijski
likovi, a u kasnijem periodu zoomorfni i antropomorfni elementi. Upravo u inicijalu unutra
njegovog prostora nie minijatura, da bi se kasnije prenijela na ostale dijelove teksta, kojeg
dopunjuje, posebno na prostoru margine. Skupocjeno iluminirane rukopisne knjige namijenjene
crkvenim obredima do 11. st. nastaju iskljuivo u manastirima, a u kasnijem periodu i na
univerzitetima, gdje se najprije pojavljuje romanika, a zatim gotika iluminacija. Iako pripada
umjetnosti, iluminacija pomae paleografu u odreivanju starosti rukopisa, te ostalim
elementima kritike izvora koji ukazuju na autentinost dokumenta.

Najljepi iluminirani rukopisi iz Bosne i Huma su: Miroslavovo evanelje iz Huma, nastalo
1180. godine, Evanelje Divoa Tihorodia iz 14.st., a najvrjedniji su svakako Hvalov
zbornik i Hrvojev misal. Prvi se nalazi u Bolonji, a drugi u Istambulu. Hvalov zbornik je
najreprezentativniji i najkompletniji predstavnik bosanske srednjovjekovne knjievnosti koji je
sauvan u cjelini. On je najljepe i najbogatije ilumnirani rukopis pisan na tankoj pergameni
veliine 17x11 cm. Pisan je bosanicom, odnosno bosanskom irilicom, 1404. g. po nalogu
vojvode Hrvoja Vukia Hrvatinia, bosanskog vojvode i splitskog hercega, po jednima za
njegovu linu u potrebu, a po drugima za pripadnike Crkve bosanske. Smatra se da je Hrvoje
Vuki Hrvatini bio pripadnik Crkve bosanske, jer ne samo da je kodeks napisao krstjanin Hval,
nego se u uvodu navodi da je pisan u vrijeme djeda Radomira, episkopa crkve bosanske. Rukopis
sadri 353 lista, sadrajno je vrlo interesantan, jer za razliku od ostalih bosanskih religioznih
kodeksa sadri i Stari zavjet. Posebno je interesantan jezik ovog kodeksa, kao i pismo koje je
karakteristino po relativno sitnim slovima i veoma lijepoj kaligrafiji. Ukraen je lijepim slikama
i inicijalima. Njegove minijature i iluminacije predtavljaju sintezu vie stilova, pa je tu
objedinjena tradicija irilskih iluminiranih rukopisa sa novim gotikim uticajem, spojenim u
sasvim nova stilska rjeenja. Na ovom rukopisu radila su dvojica autora, prvi je bio Hval, a drugi
neponati autor koji pripada kasnogotikoj bolonjskoj iluminatorskoj koli. Hval je autor
minijatura koje su takoer pod uticajem italijanskog slikarstva, te djelimino i bizantske tradicije,
dok je drugi autor portreta apostola na palvoj podlozi. Rukopis se danas nalazi u Bolonji i
pretpostavlja se je padom Bodne pod osmansku vlast tamo dospio zahvaljujui Hrvojevim
nasljednicima, koji su emigrirali prvo u Dubrovnik, a potom u Italiju. U svakom sluaju, u
Bolonjsku biblioteku je dospio preko pape Benedikta XIV, koji je rukopis dobio od nekog
italijanskog lingviste.

Hrvojev misal

Po Herti Kuni, Hrvojev misal je katoliki glagoljski kodeks koji ne pripada srednjovjekovnoj
bosanskoj knjievnosti, ne samo po svojoj religijskoj pripadnosti, nego ni po pismu ni jeziku.
Misal je pisan uglastom glagoljicom i pretpostavlja se da je nastao 1403/1404. g. po jednima, a
po drugima 1407. godine. Misal je poklonjen Hrvoju Vukiu Hrvatiniu kada je od Ladislava
Napuljskog imenovan za splitskog hercega i namjesnika u Bosni, i to od dvije linosti znaajne
za katoliku crkvu, jednog nadbiskupa i jednog kardinala. Hrvojev misal sadri 247 strana
rukopisa, a pisao ga je Butko, anonimni slikar toskanske kole. Jezik je bio blizak narodnom
govoru, a pismo je bilo stilizovana unicijala, vrlo blisko pismu koje vie nalikuje armenskom i
koptskom alfabetu nego bilo kojem evropskom pismu. Iluminacija se sastoji od 26 minijatura i
oko 300 raskonih inicijala. Ilustracije prate tekst Starog i Novog zavjeta, a tu su i portreti
apostola. Njavei broj minijatura je iz Hristovog ivota. Tu je i kalendar koji prati svaki mjesec
odgovarajuim ilustracijama. Tekst kalendara obuhvata cijelu stranu, dok se minijature nalaze
uglavnom u gornjem lijevom uglu stranice. Ilustracije se odnose na radove u polju, u kui i uvezi
su sa mjesecima. Zavrna minijatura predstavlja Hrvojev grb, raen po uzoru na Ugarsku.
Minijature su raene uglavnom na plavoj podlozi, osim nekoliko na crvenoj, uokvirene su
zlatnom trakom i crnom crtom. Koloristika rjeenja su karakteristna za gotsko slikarstvo,
likovi su raeni svijetlim bojama sa pozadinom crvene, zelene i ljubiaste boje. Inicijal je na
poetsku svakog poglavlja i svojom veliinom i bojama doprinosi luksuznoj opremi rukopisa.
Razlikujemo figuralni, floralni i geometrijski inicijal.
Sarajevska Hagada

Sarajevska Hagada je ilustrovani jevrejski rukopis, porjeklom iz srednjovjekovne panije. Na

jevrejskom jeziku hagada znai priu, kazivanje. Za razliku od pripovjedakog dijela
talmudske knjievnosti, koji se isto zove hagada, ove vjerske knjige nazivaju se vijekovima
peshalna hagada. Naziv je dobila po Pesahu, koji je hebrejski, odnosno aramejski naziv za
narodni praznik koji se slavi za osloboenje Jevreja iz egipatskog ropstva. Knjiga je uglavnom
sastavljena od uobiajenih blagoslova, koji se izgovaraju nad vinom, hljebom ili pranjem ruku.
Promjenjivog je ritma kako bi se zadrala panja djece, posebno za stolom i kako bi mogli do
duboko u no da prate povijest izlaska iz ropstva. Sarajevska Hagada spada meu najljepe
iluminirane jevrejske sredjnovjekovne knjige. Rukopis je nastao negdje u sjevernoj paniji u
drugoj polovici 14. st., sigurno poslije 1350. g. U Zemaljski muzej je dospjela putem porodice
Koen krajem 19. st., a iz panije je izneena 1492. g. nakon progona Jevreja. Jedno vrijeme se
nalazila u Italiji, odakle je dola u Sarajevo. Sama rukopisna knjiga sadri 142 prazna ili ispisana
pergamenska lista veliine 16,5x22,8 cm. Na prva 34 lista se nalazi 69 minijatura, odnosno
iluminacija, slikanih po naliju, oivienih okvirima u boji sa jednostavnim lananim, odnosno
spiralnim ukrasima. Listovi su pisani sa obje strane kodeksa, hebrejskim, odnosno sefardskim
pismom u 9 ili 10 redova, u mnogo uokvirenih poetnih rijei, dok je inicijal vrlo rijedak. Prema
minijaturama i ostalim ukrasnim elementima pretpostavlja se da je nastala poetkom 14. st. Tu su
i tri grba, meu kojma i zatitini znak grada Barselone. Dugo se vjerovalo da Jevreji nisu imali
figuralnih predstava u umjetnosti, meutim ovaj rukopis to osporava.

Latinsko pismo srednjeg vijeka

U doba pada Zapadnog Rimskog carstva u upotrebi su bila 4 pisma, a to su: kapitala, unicijala,
poluunicijala i rimska kursivna minuskula. Kvadratna kapitala zadrala se kao pismo naslova,
unicijala i poluunicijala postaju tipino knjino pismo, a kursivna minuskula postaje pismo
dokumenata. Raspadom Rimskog carstva, u Evropi se formiraju nacionalna kraljevstva u Galiji
nastaje Franako, u paniji Vizigotsko, a u Italiji Langobardsko kraljevstvo. Svima njima jedino
je zajedniko bilo latinsko pismo, koje se postepeno transformie u nacionala pisma, a na osnovu
kursivne minuskule. Kursivna minuskula bila je pimso vrlo slobodnog poteza ductusa,
neproporcionalno, teko itljivo, ali sa specifinim kaligrafskim tendencijama koje dobiva
postpepeno u novim dravnim tvorevinama. Od 7. do 12. st. u Evropi e se formirati tzv.
nacionalna pisma u junoj Italiji i Dalmaciji beneventana, u Francuskoj merovinko pismo, a
u paniji vizigotsko. Nasuprot ovim imamo pojavu opeevropskih pisama, od kojih je prvo
karolina, koja e se nametnuti kao jedinstveno pismo u zapadnoj Evropi. Na prostoru Engleske i
Irske formiraju se tzv. insularna (otoka) pisma, a u papskoj kancelariji specifina starija i
mlaa kurijala. Sva ova pisma, sa izuzetkom insularnih, formiraju se na osnovu rimske
kursivne minuskule. Period nastanka nacionalnih pisama, odnosno period ranog srednjeg vijeka,
karakterie dominantna uloga crkve, izmeu ostalog i u kulturi i u pismenosti evropskih naroda.
Monasi su ti koji se bave prepisivakom djelatnou, i to uglavnom kodeksa potrebnih za
obalvjanje vjeskih obreda, pa tako upravo njima moemo zahvaliti to su se sauvala brojna djela
antikih pisaca.

Talijanska predkarolinka minuskula

Ovo je pismo srednje i sjeverne Italije, u kojoj se ve u 7. i 8. st. janso zapaa razlika izmeu
kursivnog pisma kodeksa i poslovnih pisama. U kodeksima se sve vie vodi rauna o kaligrafiji,
tako da e rimska polukursivna minuskula krajem 8. st. postati izrazita minuskula, koja e ve
krajem 9. st. biti zamijenjena karolinkom minuskulom. Pismo koje se javlja na ovom prostoru je
je prelaznog oblika, ovo pismo paleografi su nazvali starotalijanskom langobardskom
minuskulom koju e ve u 9. st. zamijeniti karolina. Izuzetak je juna Italija u kojoj e se
pojaviti nacionalno pismo beneventana. Kodeksi pisani talijanskom predkarolinkom
minuskulom slabo su ornamentisani, a slova su iroka i lako pisana, ali sa vleikim brojem
ligatura.

Kurijalno pismo pismo papske kancelarije

Mada je papska kancelarija postojala ve krajem 4. st., nije nam poznato koje je pismo bilo u
upotrebi sve do 8. st. Od 8. do 12. st. u upotrebi je posebna vrsta minuskulnogp isma, koje s
eodlikuje svojim specifinostima. Nedostatak sauvanih dokumenata iz tog perioda paleografi
obajjnavaju upotrebom papirusa i njegove krtosti, pa se stoga moe pretpostaviti nedostatak
rukopisa i dokumenata tog doba. Iz tih razloga najstariji period papske kancelarije se rauna do
kraja 8. st., a nakon toga poinje drugi period razvoja papske kancelarije, u okviru kojeg e se
pojaviti pismo sa specifinostima kojih ranije nije bilo. I pismo papske kancelarije u svojoj
osnovi ima rimsku kursivnu minuskulu, a dijeli se na stariju i mlau kurijalu. Upotreba starije
kurijale podudara se uglavnom sa upotrebom papirusa kao materijala za pisanje. Slova ovog
pisma su iroka i uspravna, odnosno velika kao i razmaci meu njima. Ovo pismo karakterie
veliki broj ligatura. Kada se u 11. st. u papskoj kancelariji poinje upotrebljavati pergamena,
dolazi i do promjena u pismu, pa se javlja nova kurijala nazvana mlaom kurijalom. Slova
postaju znatno manja, dobivaju ukrase poput zastavica, to e i kasnije postati osobenost pisma
papske kancelarije. Promjene u kurijali nastale su pod uticajem karoline, koja ve tada postaje
opeevropsko pismo.

Beneventana

Invazija Langobarda na Italiju koja je poela u drugoj polovini 6. st. blokirala je gotovo svu
kulturnu djelatnost u Italiji. Pobjedom nad Langobardima 774. g. Karlo Veliki je njihovo
kraljevstvo prikljuio Franakom kraljevstvu, dok su vojvodstva na jugu Italije, osobito
Benevent, zadrala samostalnost skoro do 11. st. Ukljuivanjem sjeverne Italije u Franako
kraljevstvo uvodi se kao pismo karolina, dok na jugu gdje se koristila unicijala, poluunicijala i
kursivna minuskula, od 8. st. kursivna minuskula poinje dobivati specifine oblike. To novo
pismo paleografi e nazvti beneventanom, koja e biti u upotrebi u junoj Italiji i Dalmaciji sve
do 13. st. Beneventana anstaje u skriptorijima samostana Monte Casino, odakle se proirila na
ostale dijelove june Italije i Dalmacije. Najstarijim rukopisom pisanim beneventanom smatra se
Etimologija Isidora iz Sevilje, nastala u samostanu Monte Casino, a prema skraenicama i
obliku pisma rukopis se datira u 8. st. Beneventana je nastala kao knjino pismo, ali je vrlo brzo
postala diplomatiko pismo. Najstariji rukopis pisan ovim pismom u Dalmaciji je Kartular Sv.
Krevana iz 1223. g., pisan dalmatinskom oblom beneventanom, dok je poluuglastom
benevetanom pisana Historia Salonitana Tome Arhiakona iz 13. st. Iz ovoga se vidi da se
beneventana pojavljuje u dva oblika obla u ranoj fazi i uglasta, pod uticajem gotice, u kasnijoj
fazi.
Jasno su vidljiva 4 perioda u nastanku ovog pisma:

1. poeci beneventane, period od druge polovine 8. st. do kraja 9. st. To je period kada su
redovnici iz Monte Casina preselili u Capuu nakon poara u Monte Casinu, pa se taj
period naziva predkapuanski. U ovom periodu beneventana pokazuje svoje porijeklo od
rimske kursivne minuskule, oblici slova nisu ustaljeni, a skraenice i ligature nisu
dosljedne. Iluminacija je vrlo skromna, uglavnom se upotrebljavaju geometrijski oblici.
2. period razvoja pisma, obuhvata period od kraja 9. st. do kraja 10. st., to je tzv. kapuanski
period. Pismo se ustaljuje sa svojim specifinostima, od kojih su i ligature i skraenice
koje se sada ustaljuju. rijei se piu odvojeno i jasno su vidljive sve osobenosti ovog
pisma. Za razliku od jednobojne iluminacije prvog perioda, sada se pojavljuje viebojna
iluminacija sa upotrebom zoomorfnih oblika isprepletenih u inicijalu. Posebno su lijepo
uraeni likovi lavova i pasa.
3. trei period je razdoblje savrenstva, od 11. do kraja 12. st. To je period kada rukopisi
pisani beneventanom dostiu najvei domet, kako u oblikovanju pisma, tako u
dekoracijama. Iluminacije su raskonih boja, a minijature su oslikane preko cijele
stranice. Ovo je period kada se posebno formira uglasti tip beneventane.
4. period opadanja traje od kraja 12. do poetka 14. st. kada su potpuno naglaeni uglasti
oblici pisma, nastali pod utivcajem gotice. Slova su zbijena, neujednaena i manja.

Beneventana ima i specifine ligature i sistem interpunkcija. Ligature se dijele na enklitike,

kada se slovo spoji sa prehodnim slovom i proklitike, kada se slovo spoji sa narednim slovom.
Brojni kodeksi su napisani ovim pismom, uglavnom liturgijskog i teolokog sadraja, te poneko
djelo rimskih klasika. Ornamentika beneventane slijedi njen razvojni put od skromnih oblika do
visoke umjetnike kvalitete. U poetku ornamentika je skromna, siromana, sa eventualnom
upotrebom zelene, crvene i ute boje. U drugoj fazi razvoja pisma u dekoracijama se pojavljuje
pleterni inicijal sa floralnim elementima. Pleterni inicijal je ukraen sa viticama, zmajevima,
psima, pticama i sl. Inicijali su veliki i nekad obuhvataju itavu stranicu. Pored zlatne
upotrebljava se grimizna i azurna boja. etvrti period je period opadanja ornamentike, pred kraj
12. st. zoomorfni i fitomorfni inicijali pokazuju romanike osobine, dok izduena slova ovog
pisma ukazuju na uticaj gotike.
Merovinko pismo

To je nacionalno pismo koje se pojavljuje u 6. st. u Galiji, nastalo na osnovu riske kursivne
minuskule i koristi se u dravi Merovinga od 6. do 8. st. Koristila se kao knjino i kao pismo
dokumenata. Na ovom prostoru u rimskom periodu bila je u upotrebi rimska kursivna minuskula,
a kao knjino pismo unicijala i poluunicijala. Posljednjeg rimskog namjesnika pobijedio je
Klodovik koji je utemeljio Franaku dravu, najjau tvorevinu na temeljima Zapadnog Rimskog
carstva. Zbog slabosti kraljevog uticaja jaa mo majordoma, pa Pipin Mali, sin Karla Martela,
svrgava posljednjeg merovinkog kralja Hilderika III i proglaava se kraljem. Svoj vrhunac
Franaka drava doivljava za vrijeme Karla Velikog. U vrijeme Merovinga kursivna minuskula
u Galiji dobiva osobenosti koje e dovesti do formiranja specifinog pisma kojeg paleografi
nazivaju merovingika, a Mabillon dodaje i naziv franko-galika. Mnogi smatraju da je ovo
pismo nastalo u kraljevskoj kancelariji, jer su upravo na diplomama merovinkih kraljeva
najrpije vidljive njegove osobenosti.

Paleografi razlikuju vie tipova merovinkog pisma:

1. kancelarijska merovingika, nastala u kancelarijama merovinkih kraljeva, uglavnom se

radi o poveljama od kojih je 37 sauvano i nalaze se u Nacionalnom arhivu u Parizu.
Ope karakteristike ovog pisma su: neobino duge osi, nagnutost slova ulijevo, zbijenost
slova te mnotvo ligatura.
2. knjina merovingika, javlja se u pojedinim skriptorijima, gde pokazuje elemente
kancelarije u kojoj se pie.

Ornamentika merovinkog pisma je vrlo siromana i svodi se na inicijal sastavljen od ptica i riba
koje se prilagoavaju obliku slova, sa raznim biljnim i geometrijskim motivima. Tek u 8. st.
pojacljuje se ljudski lik. Upotrebljavaju s epastelne boje, uta, crvena i zelena, a siromatvo
ornamentike ovog pisma objanjava se time to su stranice kodeksa obilovale prikazima ubistva,
pljake i vjerolomstva, to se nije moglo iluminirati.
Vizigotsko pismo

Nastaje na Pirinejskom poluotoku u drugoj polovini 7. st. i u upotrebi je do 12. st. Ovo pismo se
razvilo u dva smjera kao pismo dokumenata i knjino pismo. Rimsku provinciju Hispaniju
poetkom 5. st. napala su brojna barbarska plemena, od kojih su jedini Vizigoti uspjeli stvoriti
dravu, koju e poetkom 8. st. unititi Arapi. Iz tih razloga je Mabillon prvi prozvao ovo pismo
vizigotsko, to je netano, jer oni nisu imali nikakvog uea u njegovom nastanku. Ovo pismo
natalo je iskljuivo panjolskim skriptorijiima, u posljedjim godinama vizigotske vladavine i
prvim godinama arapske vlasti. Uticaj arapske umjetnosti je posebno vidljiv kod ukraavanja. U
panjolskim poveljama 13. i 14. st. ovo pismo se naziva littera toletana po gradu Toledu, centru
kulturne djelatnosti tog doba, ili litera mozarabica od kovanice mozarab kojom se nazivalo
asimlirano stanovnitvo krana i Arapa. Drugi kulturni centar je Sevilja, u kojem je djelovao
Isidor iz Sevilje koji pie poznato djelo Etimologija prvu enciklopediju u kojoj su sabrana
sva do tada poznata djela. Karakteristina slova su S, O i V. Skraenice su oznaavane
horizontalnom ili valovitom crtom. Razvoj ovog pisma prati i razvoj ornamnetike, okja je u
poetku skromna da bi u usponu pisma, u treoj fazi dolo do pojave pleternih fitomorfnih
inicijala (10. i 11. st.).

Inzularna (otoka) pisma

To su pisma Engleske i Irske. Ovo je jedino srednjovjekovno pismo koje se nije razvilo iz rimske
kursivne minuskule nego iz poluunicijale. U Engleskoj je u upotrebi od 6. do 11. st., a u Irskoj od
6. do 15. st. Rimska vlast na Britanskom ostrvu trajala je do polovine 5. st., kada na taj prostor
upadaju germanska plemena Angli, Sasi i Juti. Starosjedioci Briti povlae se u Vels, doseljenici
organizuju 7 drava, donosei sa sobom svoju latinsku pismenost koja e u sebe apsorbovati
autohtone elemente keltske kulture, to je posebno vidljivo u dekoraciji kodeksa. Irska nikad nije
dola pod rimsku vlast, ali je ipak i tamo prpdrla rimska civilizacija preko Britanije i Galije.
Razlog to se ovo pismo razvilo iz poluunicijale je taj to su vjerske knjige koje su dolazile iz
Rima bile pisane poluunicijalom i unicijalom.

Insularna pisma razvila su se u dva oblika: obli i uglasti. Obli se upotrebljavao kao pismo
kodeksa, a otri kao pismo dokumenata. Neki paleografi oblo pismo vezuju za Englesku, a otro
za Irsku. Najstariji i najljepi kodeksi pisani ovim pismom su evanelja i druge crkvene knjige.
Ovim pismom pisana je i Historija anglikanske crkve Bede Venerabilis. Osobine ovog pisma
su: majuskula je obla, a minskula ima otra slova sa vrlo dugim i otrim potezima. Skraenice su
uglavnom note iuris i Tironske note, sa velikim brojem ligatura. Posebno je zanimljiva
iluminacija rukopisa, koja predstavlja najvei umjetniki domet, upravo zahvaljujui keltskoj
kulturnoj tradiciji. Osnovni motiv isprepletene spiralne vrpce kombinuje se sa drugim
ornamentom u vie sekundarnih spirala to je tzv. spiralna truba. trei motiv su likovi ivotinja
isprepleteni u animalni pleter. Boje su pastelne, uta, crvena, zelena i smea. Posebu ljepotu
rukopisima daje zlatna boja.

Karolina

Prvo opeevropsko pismo, tip latinske minuskule koj is eupotrebljava od 8. st. pa sve do 12. st.
Javlja se istovremeno u skriptorijima i u kancelarijama na prostoru Franakog carstva, koje je
rezultat tenji Karla Velikog da obnovi Zapadno Rimsko Carstvo, kako u teritorijalnom tako i u
kulturnom pogledu. U tom cilju on okuplja brojne umjetnike iz svih krajeva carstva, to je
rezultiralo tzv. karolinkom renesansom. Ona je ustvari podstaknuta antikom kulturom, jer se u
tom periodu prepisuju brojna antika djela, vodi se rauna o estetskom izgledu knjige, to se i
zakonom sankcionie. Sa ovim periodom poinje novo razdoblje u historiji evropske kulture i
civilizacije, koje se najvie oitovalo u reformi pisma i u iluminaciji rukopisa. Osobenosti ovog
pisma su, prije svega, u jasnom, itljivom oblikovanju slova, svako slovo se pie samo za sebe,
unutar slova nema nikakvih ukrasa i naglaavanja, izbjegavaju se ukrasne crtice, a ligature se
formiraju tako da ne mijenjaju oblik slova. Skraenice su vrlo rijetke. Razvoj ovog pisma moe
se pratiti u etiri faze: od pojave u prvoj fazi do kvarenja pisma u etvrtoj fazi, kada se javljaju
suvine crtice, slova postaju uglastija sa dosta skraenica, to nagovjetava goticu.

Ovo pismo prepoznatljivo je u pojedinim dravama pa su u Francuskoj i paniji slova velika i

obla, dok su u Italiji izrazito okrugla, odnosno pravilnija i ljepa od ostalih. U Engleskoj su u isto
vrijeme slova visoka i zbijena. Iluminacije ovih rukopisa su dostigle visok umjetniki domet. Po
nekim miljenjima ukrasni elementi i ikonografija su mjeavina anglo-keltske, bizantske i
sirijske batine. Rukopisi su pisani vrlo paljivo, ukraeni mnogim figuralnim iluminacijama i
uvezani u raskone korice. U tu svrhu formirane su ak i slikarske kole, posebno je bila
znaajna dvorska kola Karla Velikog.

Gotica

Opeevropsko pismo koje e zamijeniti karolinu na irem podruju zapadne Evrope i bie u
upotrebi od 12. do 15.st. Nastala je direktno iz karoline njenim kvarenjem. Mada se naziva
scriptura gothica, nema nita zajedniko sa Gotima. Naziv su joj dali italijanski humanisti, koji
su termin gothicus upotrebljavali kao sinonim za barbare. Njih je naime oduevljavala karolina,
koju su nazivali litera antiqua. Gotica je bila teko pismo, optereeno brojnim suvinim crtama.
Poinje se istovremeno primjenjivati kao knjino i diplomatiko pismo, a njena pojava se vezuje
za vleike promejen koje se deavaju u Evropi u 12. st. Pojava gradova i gradske kulture
uvjetovae da svetenici vie nee imati privilegiju da budu jedini pismeni ljudi, nego e se ovim
pismom koristiti i svjetovna lica. Ovo je period pojave evropskih univerziteta na kojima se stiu
znanja iz filozofije, tehnologije i drugih nauka. Pored latinskog jezika u upotrebu ulazi i narodni
jezik. U skriptorijima se prepisuju prirunici za studente, knjiga postaje trgovaka roba jer je
upotreba papira pojeftinila njenu proizvodnju. Slova ovog pisma se formiraju prelamanjem
karolinkih slova, postaju ua i via zbjaju se i pri vrhu zailjuju. Ravne crte se lome, a slova se
poinju vezivati tankim crtama koje vremenom postaju njihov sastavni dio. Vidljiva je stilska
veza izmeu gotikogstila u umjentosti i gotikog pisma. Vie nego bilo koje srednjovjekovno
pismo, gotica obiluje specifinim skraenicama koje su grupisane po naunim oblastima, pa tako
imamo posebne skraenice u teolokim, pravnim, filozofskim, medicinskim i drugim rukopisima.
Najee u katalozima nailazimo na sljedee skraenice:

1. litera formata, u upotrebi su u Francuskoj u 13. i 14.st. u liturgijskim kodeksima

2. textura, skraenice u kaligrafskom pismu posebno oblikovanom za pravne kodekse u
Engleskoj i Njemakoj
3. litera rotunda, kojim se naziva kaligrafsko knjino pismo sjeverne Italije, takoer kao
pismo pravnih kodeksa iz Bolonje
4. fractura, odlikuje se prelomljenou slova, pismo knjino i kancelarijsko u upotrebi u
Njemakoj u 14. st.
 5. litera bastarda, specijalni tip gotice kojim su, pored knjievnih, pisana i historijska djela

Openito se moe konstatovati da je knjina gotica u Italiji, paniji i Dalmaciji obla, dok je u
drugim zemljama uglasta. Kursivna gotica prisutna je u dva osnovna tipa:

u vladarskim ispravama, gdje su slova paljivo oblikovana, sa manje ligatura i skraenica

u privatno-pravnim aktima, pismo koje ostavlja dojam brzine i nepanje. Vidljiva je
individualnost pisara.

Zahvaljujui humanistima, koji su imali odbojnost prema gotici, u 15. st. po uzoru na okrugla
karolinka slova pojavie se posljednje srednjovjekovno pismo humanistika. Goticom je
tampana i Biblija Johanna Gutenberga u 200 primjeraka. U Hrvatskoj ovim pismo pisani su
brojni dokumenti, posebno statuti dalamtinskih gradova, a potom tu je i Historia Salonitana
Tome Arhiakona, pisana krajem 14. i poetkom 15. st. Iluminacija sa posebno naglaenim
minijaturama gotikih kodeksa pripada zlatnom dobu zapadnoevropskih iluminiranih rukopisa.
Likovi su prikazani sa dosta ivosti, sa puno pejzaa i prizora iz svakodnevnog ivota.

Humanistika

Javlja se u 15. st. pod uticajem reformi koje su preduzeli humanisti, po uzoru na karolinu koju su
smatrali literom antiquom. U vezi sa istraivajima koja se preduzeli humanisti u bibliotekama i
arhivima, u potrazi za antikim djelima, ovo pismo se upravo vezuje za tu aktivnost. Sredite
humanistikog pokreta i reformi bilo jeu Firenci, u kojoj se osniva jedna od najjaih kaligrafskih
kola.

Humanistika se dijeli na:

1. knjinu humanistiku koja oponaa razvijeni tip karoline (karolinke minuskule) iz 11. i
12. st., ali sa nekim crtama gotice. Humanisti paze da im pismo bude gramatiki i stilski
korektno, skraenice se malo upotrebljavaju. Poznat rukopis pisan ovim pismom je Statut
i zakonik grada Splita.
 2. kursivna humanistika koristi se u kancelarijama i za pisanje sveanih dokumenata. I ovaj
tip je pod uticajem gotice. Ovim pismom pisana je Historia Salonitana maior, krajem
16. st.

Minijature su vezane za dvorove talijanskih vojvoda pa su tako mnoge kodekse u Firenci, u doba
Medicija, ukraavali najpoznatiji slikari renesanse. Tako je Lorenzo Medici naruio od Sandra
Botticellija ilustracije za Danteovu Boanstvenu komediju, te iluminacije za Aristotelovu
Fiziku. Pored Firence, jako sredite minijaturne umjetnosti je i Ferara iju iluminaciju
karakterie friz oko teksta nalik ipci, koju prekrivaju medaljoni sa malim prizorima iz ivota.

Slavenska paleografija

Glagoljica

Ona je izvorno slavensko pismo, koje je dobilo ime po rijei glagoljati, to u crkvenom jeziku
znai govoriti. Nastala je iz grke minuskule i kursiva, sa dopunom za slova za glasove koji su
postojali u slavenskim jezicima, tako da svaki glas ima svoj znak. Osim toga koriten je jevrejski
i koptski alfabet. Kako je nastalo glagoljsko pismo i kakav je njegov odnos prema irilici su
pitanja na koja se i danas pokuava dati odgovor. Po jednima je najprije nastala irilica, a po
drugima glagoljica, a po treima da su nastale istovremeno. Jedan od dokaza da je glagoljica
starija je to to nije pronaen nijedan palimpsest gdje je strugana irilica pa potom pisana
glagoljica.

Na poziv moravskog kneza Rastislava, bizantske vlasti u Moravsku alju irila i Metodija. Knez
Rastislav je, dobijajui nezavisnost od Franaka, elio postii i crkvenu samostalnost, stoga je
pozvao irila i Metodija iz Soluna da reformiu crkveno pismo. Ponovnom uspostavom franake
vlasti, odlaze iz Moravske u 9. st. pa se pretpostavlja da je njihovim dolaskom u prvoj polovini 9.
st. nastalo glagoljsko pismo. U povratku u Carigrad svraaju u Rim, gdje Konstantin umire kao
irilo, nakon to se zakaluerio i dobio to ime. Metodije e se ponovno vratiti u Moravsku gdje
ispotovati slavensko bogosluenje. Glagoljica je unicijalno stilizovano pismo i u zavisnosti od
stilskih karakteristika razlikujemo:
 tzv. hrvatsku uglastu glagoljicu
oblu glagoljicu

Razlika izmeu ova dva pisma je u zaobljavanju slova, kao i u tome to su se razliito pisali. Na
Bliskom istoku slova su pisana ispod, a na zapadu iznad crte. Uglasta glagoljica se zadrala na
zapadu sve do novijeg vremena, dok je na istoku od 11. st. preovladavala irilica. Posebno je
znaajna upotreba ovog pisma u Hrvatskoj, njime su pisani mnogi dokumenti i spomenici
(najpoznatiji je Baanska ploa).

irilica

Nastaje u 10. st. u Bugarskoj i Makedoniji, mada u nekim dijelovima ve krajem 9. i poetkom
10. st. u crkvenu i dravnu upravu ulazi irilica, eljom cara Simeona da stekne naklonost grkog
svetenstva. Po jednima ona je djelo irila i Metodija, a po drugima njihovog uenika Klimenta
Ohridskog, u ijem ivotopisu postoji podatak da je iznaao slova jasnija od onih koja je stvorio
irilo. I ovo je unicijalno pismo, upotpunjeno oznakama za one slavenske glasove kojih nije
bilo kod Grka. Razvija se u 4 faze: unicijala, poluunicijala, brzopis (minuskula) i kursiv.
Najstariji spomenici potiu iz Bugarske iz 10. st., a ovim pismom pisan je i Hvalov zbornik.

Bosanica

U itavoj dosadanjoj literaturi koja se odnosi na bosanicu, pod platom kakvo je to pismo,
vode se rasprave ije je to pismo. Po jednima to je tip zapdne irilice, odnosno hrvatska, a p
odrugima srpska irilica. Naziv bosanica dao joj je iro Truhelka, koji je smatrao da je ona
sasvim samostalno pismo, potpuno neovisno o drugim junoslavenskim pismima i da se
nezavisno razvilo iz grkog pisma. Meutim, Tomislav Raukar smatra da termin bosanica treba
ograniiti samo na brzopis, tanije na minuskulnu irilicu zapadnog junoslavenskog prostora,
koja se upotrebljava od 15. do 19. st. Neki ga jo nazivaju begovskim pismom. Marko Vego pak
istie da su tekstovi na stecima svi pisani bosanicom te da se rasprostranjenost steaka poklapa
s podrujem upotrebe bosanice. injenica je da je u srednjovjekovnoj Bosni promjenjiva bila
dravna granica i vjerska pripadnost, jedino je stalan bio narod koji je uvao svoj jezik i pismo
kao osnovni izraz svog nacionalnog bia. Bosanica nastaje u periodu od 12. do 15. st. kao
majuskulno pismo, sa neto izduenim i vie uglastim poluoblim formama. U 13. st. preovladava
majuskula (za vrijeme Stjepana II Kotromania) da bi za vrijeme kralja Tvrtka u upotrebu ula
minuskula, koja e postati dominantno pismo bosanske kraljevske kancelarije. Osobenosti ovog
pisma su, prije svega, u pojavi pojedinih slova kojih nema nigdje drugo osim u bosanici.
Posebno je uoljivo postojanje razliitih znakova za slova K, , V, i . Bitna karakteristika je to
se u srpskoj irilici pie crkveno-slavenskim jezikom, a u bosanici narodnim. Od drugih
slavenskih pisama razlikuje se po skraenicama i ligaturama.
Diplomatika

Naziv diplomatika dolazi od rijei diploma u znaenju dvostruke tablice, a odnosi se na

najstariji oblik nekog pravnog akta. U antici je oznaavala doputanje senata ili cara da se neko
koristi dravnom potanskom slubom, kao i dekret kojim se veteranima daje ius civitatis. U
srednjem vijeku oznaavala je carski privilegij, a u humanizmu ispravu datu od vladara ili
feudalca u sveanom obliku. Diploma je pravni akt kojeg izuava diplomatika, kako njen
natsanak tako i znaaj. Osim toga prouava se njen pravni i historijski sadraj jer svaka diploma
sadri dva teksta: historijski i diplomatiki tekst. Diplomatiki tekst je cijeli tekst isprave, a
historijski tekst je onaj dio isprave koji nazivamo tekst ili kontekst. Historijski tekst je onaj dio
teksta koji se odnosi na neki historijski podatak.

Zadatak diplomatike je da utvrdi autentinost i vjerodostojnost svake isprave. Postoje dvije vrste
falsifikata isprava - diplomatiki i historijski falsifikat, pa tako povelja moe biti autentina, ali
ne i istinita. Iako se diplomatika kao PHD pojavila u 17. st. sa eruditama, ipak utvrivanje
falsifikata se pojavilo ve u ranom srednjem vijeku. Naime, kako je u 12. st. dolo do pojave
velikog broja falsifikata, posebno papskih isprava, to je papa Inocent III izdao uveni dekret o
zloinu falsifikovanja, u kojem je dao upute kako otkriti falsifikat. Upute su se odnosile na
sastav, pismo, materijal te ostale vanjske elemente povelje. I humanisti su se bavili utvrivanjem
falsifikata pa je Lorenzo Vala utvrdio da je Konstantinova darovnica, kojom ovaj navodno daruje
papi Silvestru I Zapadno Rimsko Carstvo, falsifikat iz 8. st. U 16. st. pokrenut je kolektivni rad
na ijem elu je bio Matija Vlai i objalvjene su Magdeburke centurije, u kojima je
podvrgnuta kritici papska vlast i dokazano je da su mnoge povelje katolike crkve falsifikovane.
U 17. st. sa erudicijom, diplomatika izrasta kao samostalna disciplina, podstaknuta odreenim
deavanjima tog vremena. Prije svega, u Njemakoj dolazi do sukoba katolika i protestanata u
vezi sa pravom na posjed. Izbija tzv. Tridesetogodinji rat (1618-1648.) koji s ezavrava
Vestfalskim mirom. Ovim mirom odreeno je da se pravo na posjed mora dokazati na osnovu
starih povelja, to je izazavalo poplavu alsifikata. U Francuskoj to je period tzv. diplomatikog
rata izmeu dva crkvena reda isusovaca i benediktinaca. Spor je proiziao iz hiperkritike koju
je poduzeo isusovac Daniel Papebroch, nasljednik Jeana Bollanda. On je dokazao da su brojne
povelje dodijeljene benediktincima, kojim se daje vlasnitvo nad posjedima, donesene od strane
merovinkih i karolinkih kraljeva falsifikati. Reakcija benediktinaca je pojava djela Jeana
Mabillona De re diplomatica, u kojem on razrauje u 6 knjiga postupak utvrivanja
autentinosti isprava. Naon toga, u Evropi u 18. st. objavljeno je nekoliko prirunika, od kojih je
najznaajniji Istorija diplomatike Scipiona Maffeia. Posebno treba istai da je iza Francuske
revolucija diploma dobila drugi znaaj. Do tada ona je bila pravna isprava, dokazno sredstvo
koje svjedoi o nekom pravu, dok je poslije Francuske revolucije ona postala historijski
dokument, odnosno arhivski materijal. U dajem razvoju diplomatika se razvijala u dva pravca.
Tako se u 19. st. oslanjajui se na Mabillona razvila opa diplomatika, a poslije se razvila
posebna diplomatika, koja je pratila pojedine pojave u svom razvoju kroz itav kompleks
isprava.

Diploma, povelja ili isprava

Ocem moderne diplomatike smatra se Theodor Sickel, koji u uvodu svoga djela Akta kraljeva
i karolinkih careva daje definiciju isprave: Isprava je pisano svjedoanstvo o jednom
pravnom inu, sastavljeno u odreenom obliku, koji se razlikuje po mjestu, epohi i vrsti samog
pravnog ina. Drugu definiciju dao je italijanski diplomatiar Cesare Paolo u svom
diplomatikom priruniku, koji definie ispravu kao: Pisano svjedoanstvo o jednom pravnom
inu, sastavljeno u propisanom obliku, koji ima zadau da joj zajami vjerodostojnost i da
dokaznu mo.

Na osnovu ovih definicija, da se zakljuiti da ispravu ine tri elementa:

1. isprava mora biti pisana

2. njen sadraj mora biti iskljuivo pravni in
3. oblik u kojem je isprava sastavljena tano je propisan (razliito od vremena u kojem
nastaje)
Diplomu treba razlikovati od drugog arhivskog materijala kao to su:

1. mandata (odluke) dokument iskljuivo administrativnog karaktera, kojeg via vlast

upuuje nioj, a koji sadri naredbe koje treba provesti
2. epistole (pisma) obuhvataju korespondenciju svih vrsta, primjenjuje se odreena forma,
koja varira od mjesta, vremena i sadraja
3. akta slubeni spisi koji prethode ispravi ili dolaze nakon njenog izdavanja

Moderna diplomatika poznaje javne i privatne isprave. Javne su obino vladarske i sveanije su,
dok su privatne one koje sainjava notar. Nastanak isprave moe se pratiti u tri faze:

prva faza obuhvata poslove koji prethode pravnom inu, sam pravni in i naredbu da se
isprava sastavi
druga faza ini dokumentovaje pravnog ina, tj. sam in pisanja isprave
trea faza obuhvata ovjeru isprave i njenu predaju primaocu

Odnos isprave prema pravnom inu moe biti dvostruk:

1. isprava moe biti deklarativni element pravnog ina onda kada je sastavljena nakon
izvrenog pravnog ina
2. isprava kao konstitutivni dio pravnog ina je ona isprava bez koje pravni in nije osnaen

Prve isprave su dokazne i ne sudjeluju u pravnom inu, nego samo svjedoe o ranije zavrenom
pravnom poslu. Druge isprave su dispozicione ili poslovne, one sudjeluju u pravnom poslu i
omoguuju da se on ostvari.

Nastanak isprave

Isprave se pojavljuju u tri oblika: koncept, original i prepis. U velikim kancelarijama prvo se
sastavljao koncept ili prethodna isprava. Koncept su pisali primaoci i slali izdavau i njegovoj
kancelariji da bi se na osnovu toga izdala konana isprava. Prije predaje isprave, takoder u
pojedinim velikim kancelarijama, vrila se registracija isprave, potpuno ili u skraenom obliku, u
knjige tzv. registre. Na taj nain, ako zatreba, mogao se uraditi prepis. Dakle, registracija isprave
vrila se u kancelariji izdavaa. Zbog vee sigurnosti vlasnika isprave, osobito crkve, isprava se
unosila kao prepis u posebne knjige tzv. kopijalne knjige (kartulare). Tu je unoen prepis, potpun
ili djelimian, kao i sve ono to se odnosi na prava vezana za crkvenu imovinu i posjed. Dakle,
kartulari su nastajali u skriptorijima primaoca. Stariji kartulari nisu imali nikakvu ovjeru jer je
sama institucija kojoj su pripadali bila jamstvo za njihovu vjerodostojnost. Meutim, sa pojavom
notarijata u 13. i 14. st. kartulare, kao i prepise, morao je ovjeriti pisar.

Privatne isprave izdaje ovlateno lice, a nastale su zbog potreba svakodnevnog ivota. Ove
isprave nastaju i notarijatima gradova, na slian nain kao i javne. Poto su se stranke obratile
notaru, prethodno se dogovorivi da sklope ugovor o pravnom poslu, ovaj im saijnava
dokument o pravnom inu. Notar prvo sainjava koncept koji unosi u posebnu knjiicu, a na
osnovu toga sainjava tekst ugovora koji takoer unosi u knjigu imbreviatura. Drugu i treu fazu
ine potpis stranki i svjedoka, te potpis notara. Potpis notara sadri: ime notara, zvanje, ime oca,
mjesto roenja, mjesto gdje je vrio notarsku slubu, njegovu izjavu da je prisustvovao pravnom
inu i da je zamoljen da o tome saini ispravu. Stoga su notari bili vrlo obrazovani ljudi pa se,
izmeu ostalog, kao splitski notar pojavljuje Toma Arhiakon. Notarske knjige imbreviatura su
za nas veoma znaajne u izuavanju nastanka i razvoja srednjovjekovnih gradova.

Struktura isprave

Unutranje i vanjske karakteristike latinskih isprava

Svaka isprava sastoji se iz tri dijela:

1. protokola ili uvodnog dijela koji sadri:

invocatio - formula kojom poinje protokol, a kojim se priziva ime boije.
Invokacija moe biti verbalna ili simbolika (znak kria, inicijali Isusa Krista i sl.)
intitulatio - sadri ime onog koji izdaje ispravu. Ovaj dio je uveo Karlo Veliki, do
tada su sve kraljevske isprave imale iskljuivo simboliku invokaciju. Intitulacija
oznaava formulu koja glasi dei gracia po milosti boijoj.
inscriptio - adresa primaoca izreena na sveani nain
salutatio - pozdrav i glasi salutem in domino
2. teksta ili konteksta povelje koji sadri 7 dijelova:
arenga formula kojom poinje teskt isprave i sadri filozofsku, teoloku,
moralnu i pravnu misao, koja pobonim rijeima ili biblijskim citatima iskazuje
zato je moralno i ispravno da se uradi ono to je reeno u ispravi, odnosno
arengom se opim razlozima obrazlae nastanak pravnog ina. Po upotrebi arenge
moemo utvrditi vrijeme nastanka isprave jer je u nekim periodima bila kraa, a u
nekim dua.
promulgatio ili publicatio (nostrificatio) kratka formula kojom se javnost
upozorava na ispravu. Od arenge je odvojena izrazom stoga.
narratio ili expositio govori o okolnostima koje su prethodile pravnom inu i
njegovom dokumentovaju. Ovo je najznaajniji dio za istraivaa jer sadri
podatke o izdavau isprave, njegovim zaslugama, odnosno brojne historijske
podatke, pa tako npr. spominju se osobe na iji zahtjev je dolo do izdavanja
isprave i taj dio se naziva interventio.
dispositio diplomatiki najznaajniji dio isprave, koji sadri materijalni ili
moralni objekat koji se daje ispravom. On je izraz volje izdavaa da se izvri
pravni in.
sanctio formula kojom se izrie kazna onima koji e sprijeiti izvrenje pravnog
ina. Ona moe biti izraena duhovnim, svjetovnim, materijalnim kaznama.
corroboratio formula koja ukazuje da je isprava pokazana svjedocima, a njome
autor najavljuje sredstva i nain kojim e osigurati izvrenje pravnog ina
clausulae finalis one tite uinak pravnog ina zakletvom, jamcima itd.
3. eshatokola ili zavrnog dijela, kojeg ine:
potpisi (znakovi) - koji su pridonosili vjerodostojnosti isprave. Potpisi osoba koje
sudjeluju u sklapanju pravnog ina, a to su ugovarai, svjedoci i dr. S druge stane
tu su i potpisi osoba koje sudjeluju u sastavljanju isprave notar, pisar. itd.
datatio mjesto i vrijeme sklapanja pravnog ina. Sastoji se od vremenskog i
zemljopisnog datuma kao mjesta registrovanja isprave.
apercatio kratka formula koja izraava elju svih sudionika da sadraj isprave
bude realizovan. Sastoji se obino do jedne rijei amen. Odgovara invokaciji na
 poetku jer se upotrebljava po principu da svaki posao treba zapoeti i zavriti
prizivanjem imena boijeg.

Vanjske karakteristike isprava

To su, prije svega, materijal na kojem je isprava napisana, pismo, jezik, stil, te peati. Kada je
rije o materijalu, znamo npr. da je do 7. st. na prostoru Rimskog Carstva uporebljavan papirus,
kada ga je zamijenila pergamena. Meutim u Italiji na nekim podrujima papirus se koristio do
8. st., a u kancelarijama ravenskih nadbiskupa do 9. st. i u papskoj kancelariji do 11. st. Kada je
rije o drugim grafikim znacima, koji su takoer vanjski znaci povelje, znak kria u invokaciji
zamjenjivan je esto monogramom, a sastoji se od slova imena autora isprave, postavljenih u
obliku kria. U vrijeme Karla Velikog monogram se stavljao i u eshatokol.

Peat je jedna od znaajnih karakteristika isprave. On je do vremena Karla Velikog bio sredstvo
valjanosti (vjerodostojnosti) dokumenta. Koliki je znaaj peata, najbolje govori pojava
svragistike. Peat se pravio na poetku iskljuivo od voska, a kasnije od dodataka vosku. U 11.
st. preovladavao je crveni i zeleni peat, a u 13. st. smei. Peat je mogao biti od voska ili
metalni. Prvi metalni peat pojavio se u Bizantu pa se proirio na Italiju i papsku kancelariju. Od
materijala najprije je upotrebljavano olovo, a za sveane povelje zlato. Oblik peata ovisio je od
materijala. Metalni peat je mogao biti:

okrugao karakteristian za carske i kraljevske kancelarije, najstariji oblik

ovalni prvi su ga koristili Karolinzi
duguljasti ili gotiki upotrebljavan u crkvenim institucijama
peat u obliku tita upotrebljavalo ga plemstvo od 13.st.

Dimenzije peata su varirale u poetku 3 cm, u srednjem vijeku 7 cm, pa sve do 13 cm

veliine. Raspoznajemo vie tipova peata:

vladarski, sa likom vladara koji sjedi na prijestolju

konjaniki peat, sa likom ovjeka na konju, upotrebljavala ga vlastela
pjeaki peat, koristi ga nia vlastela
 heraldiki peat, upotrebljava se od 12. st., koriste ga vladari i vlastela
hagiografski, sa likom sveca, osnivaa neke zadubine, korsiti se u crkvama, ali ga imaju
i neki gradovi
monumentalni (topografski), sa likom grada, utvrde, crkve, kule i sl.

Nain peaenja je bio razliit i zavisio je od materijala: metalni peati su obino visili na vrpci,
a peati od voska su mogli biti i visei ili su se utiskivali.

Grko-bizantska diplomatika

Njena nastanak je vezan za period humanizma i renesanse, kada se razvila bizantologija.

Antoljak smatra da se o razvoju ove nauke moe govoriti tek u 18. st., jer je u tom periodu ivio
Kiril, monah sa Peloponeza, kojeg Stipii naziva bizantskim Mabillonom. Poseban podstrek u
razvoju ove naune discipline, a posebno bizantske, je pojava udbenika Bizantska
diplomatika autora Franza Dolgera.

Povelje pisane na grkom pojavljuju se u dva oblika: hrisovulja i prostagma. Razlikuju se

svojim vanjskim izgledom (materijal za pisanje, format i pismo), ali i sadrajem i formulom.
Hrisovulja je sloenija od prostagme. Razliito se i datiraju hrisovulja ima mjesec, indikciju i
godinu, a prostagma samo mjesec i indikciju. U hrisovulji se pojavljuje potpuni svojeruni potpis
vladara, a u prostagmi potpis je zamijenjen datumom, kojeg je vjerovatno vladar sam stavio.
Osnovna karakteristika hrisovulje je da je pisana na pergameni, a prostagma na papiru.

Naziv hrisovulja potie od grke rijei hrisobula zlatni peat. One su povelje dekorativnog
oblika sa zlatnim peatom koji visi na svilenoj vrpci. Izdavali su ih bizantski i srpski vladari.
Bojene su zlatnim ili purpurnim mastilom, to je druga karakteristika Izdavali su ih obino
vladari kao privilegij, imale su snagu zakona ili su pak sadravale najvie vladarske odluke,
kojima je dodjeljivan imunitet. Kao i latinske povelje, sastojale su se iz tri dijela:

1. protokol - invokacija sa krstom i intitulacija sa devocionom formulom, zatim inskripcija

uz koju ide salutatio, a prelaz od uvodnog dijela ka tekstu je inila arenga
2. tekst je sadrao je dva dijela: expositio i descriptio
3. eshatokol je imao corroboratio spojenu sa datumom, apercatio i potpis vladara
Izdavale su se u kancelarijama vladara na propisan nain.

Prostagme su bile povelje tipine za upravne odredbe ili carske administrativne naredbe.
Jednostavne su forme, sa invokacijom simbolom kria, iza koje ide ekspozicija i naracija.
Pored ove dvije vrste, u Bizantu su postojale jo i:

edikt posebna sveana carska povelja, koja sadri carsku naredbu namijenjenu
cijelom stanovnitvu carstva
novela predstavlja posebnu vrstu prostagme, a odnosi se na primjedbu vladara
upisanu na molbama upuenim njemu
bazilikon ili knjiga inostrano pismo koje vladar upuuje inostranim vladarima,
velikaima, pa i papi. Osobenost ove vrste isprava je u njihovo dvojezinosti (grki,
latinski, arapski jezik i sl.)
Hronologija

Hronologija je PHD koja se bavi utvrivanjem datuma historijskih dogaaja, prevodei ranije
izraunavanje vremena na savremene sisteme datiranja. Naziv joj potie od grke rijei hronos,
to znai vrijeme. Antoljak naglaava da su hronologija i geografija od davnina nazivane oima i
uima historijske nauke. Stipii ih smatra dijelom diplomatike, jer se utvrivanje datuma
obavlja u okviru diplomatike analize izvora, kojeg treba smjestiti u vrijeme i mjesto njegovog
nastanka. U svom razvoju hronologija ide u dva pravca:

1. teorijska (matematika ili astronomska) hronologija, koja na osnovu kretanja nebeskih

tijela utvruje vremenske jedinice, a osnovne vremenske jedinice su: dan, sedmica,
mjesec i godina. Na osnovu ovog stvoreni su prvi kalendari, prema okjima su se dogaaji
mogli vremenski odrediti.
2. tehnika (historijska) hronologija, koja se bavi razliitim sistemima raunanja vremena u
prolosti, koji su bili veoma razliiti.

Podjela vremena na vremenske jedinice nastala je na temelju zapaanja kretanja nebeskih tijela
(Sunca, Zemlje, Mjeseca) i njihovog meusobnog odnosa. Osnovne vremenske jedinice (dan,
mjesec i godina) uvedene su u razliitom vremenskom periodu. Oznaavanje dana u datumu
ustalilo s etek u 12. st. Dane na sate dijelili su prvo Egipani, od njih su preuzeli Grci, a od Grka
Rimljani. Rimljani su dijelili dan na sate koji nisu bili jednaki, a ovisili su od godinjeg doba.
Budui da je broj sati u danu uvijek bio isti, ljeti su dani dui, a zimi krai. Sedmica u datumu se
prvo pojavljuje kod Jevreja, a od njih je preuzimaju krani. Najprije su Rimljani poznavali
vremensku jedinicu od 9 dana, unutar koje su dane oznaavali alfabetom. Kasnije se pojavljuje
sedmica sa dva sistema naziva dana u njoj:

1. nedjelja feria prima ili domenica

2. ponedjeljak feria secunda ili dies Lunae
3. utorak feria tertia ili dies Martis
4. srijeda feria quarta ili dies Mercurii
5. etvrtak feria quinta ili dies Iovis
6. petak feria sexta ili dies Veneris
 7. subota sabbatum ili dies Saturni

Mjeseci su oznaavani na dva naina prema datiranju dana unutar mjeseca.

Prvi nain je rimski ili mos romanus. Po ovom nainu dani u mjesecu se datiraju tako to se
rauna koliko su udaljeni od 3 orijentaciona ili kontrolna dana u mjesecu, a to su:

Kalendae 1. dan u mjesecu

Nonae 5. ili 7. dan u mjesecu
Idus 13. ili 15. dan u mjesecu

None padaju 7., a Ide 15. dana u mjesecima: martu, maju, julu i oktobru, a u ostalim mjesecima
5. odnosno 13. dana u mjesecu.

Drugi nain je bolonjski ili mos boloniensis, gdje je mjesec podijeljen na dva dijela: prvi dio je
od 1. do 15., a u drugom dijelu datumi su datirani unazad od 15. do 1.

Godin je najznaajnija vremenska jedinica, ali je najtee odrediti, jer je pretprjela najvie
promjena. Problem godine u prolosti je bio najzamreniji, je je trebalo odrediti kada treba poeti
brojati godine, a potom kada treba da pone nova godina. U vezi sa prvim je pojava raznih era, a
u vezi sa drugim pojava raznih stilova. Poinjanje brojanja godina se obino vezivalo za neki
bitan historijski datum:

1. olimpijska era poinje sa prvom Olimpijadom, 1. jula 776. g. p.n.e.

2. Ab Urbe Condita 21. april 753/752. g. p.n.e.
3. konzularna era poinje sa 1. januarom i biljeeni su datumi imenovanja konzula
4. carska ili Justinijanova era - uvedena 537. g. naredbom da se dokumenti moraju datirati
po godini vladanja cara, poevi od dana krunidbe
5. bizantska ili Carigradska era od nastanka svijeta, 1. septembra 5509. g. p.n.e.
6. jevrejska era od stvaranja svijeta, 3760. g. p.n.e.
7. hidretska era od 16. maja 622. g.
8. kranska era od 1. januara 754. g.

Stilovi su razliiti i bilo ih je vie:

Stilus Circumcisionis godina poinje 1. januara (obrezivanje Kristovo)

 Mos Venetus upotrebljavali su ga Rimljani, godina poinje sa 1. martom
Stilus Inacarnationis (Stilus Mariae) Blagovijesti, poetak godine je 21. marta. Imao je
dva raunanja u Firenzi i Pisi.
Stilus Gallicus Uskrsni stil, Uskrs je jedan od pominih praznika, pa je tako nova
godina mogla poeti u periodu od 22. marta do 25. aprila, odnosno od najranijeg do
zadnjeg datuma na koji moe pasti Uskrs. Prvi pu se susree u francuskim poveljama.
Stilus Byzantinus godina poinje sa 1. septembrom, pa se bizantska godina podudara sa
danajnom u raunanju vremena od 1. januara do 31. augusta. Ovom godinom zapoinje
Bizantska era, pa prva godina te ere poinje 1. septembra 5509. g. p.n.e.
Stilus Nativitatis ili Boini stil godina je poinjala 25. decembra

Kontrolni elementi datuma

indikcija naziv dolazi od lat. indictio - carska odredba ili edikt. To je ciklus od 15
godina, potie iz Egipta gdje se svakih 15 godina vrila revizija poreskih obaveza. Njen
nastanak je vezan za carsku odluku izdatu u Rimu o raspisu poreza na osnovu procjene
zemljita. etiri su indikcije: grka, rimska, indikcija Bede Venerabilis i Sienska. Postoji
formula za njeno izraunavanje, jer je ona postajala sastavni dio datuma.
epakta je bila jedinica koja je oznaavala starost Mjeseca na odreeni dan, odnosno ona
nam kazuje u kojoj fazi je Mjesec na dan 22. marta, jer je to najraniji dan kad moe
nastupiti Uskrs.
konkurente oznaavaju koji je dan u mjesecu, odnosno sedmici, bio na 24. mart, pri
tome se dani u sedmici broje od 1 do 7. Npr. ako naemo da su konkurente te godine br.
7, znai da je te godine 24. mart padao u subotu.

U hronologiji poznajemo tri reforme kalendara:

Rimljani su poznavali civilinu ili Romulovu godinu koja se sastoji od 10 mjeseci (304 dana).

Gaj Julije Cezar je 46. g. p.n.e. reformisao kalendar i dodao 2 mjeseca, tako da je godia imala
365 dana.
Hronologija srednjeg vijeka poznaje tzv. solarnu ili tropsku godinu, koja se razlikovala od
Julijanske, pa je papa Grgur XIII 1576. g. formirao komisiju koja je izvrila reformu kalendara
da bi se izbjegla razlika od 10 dana izmeu solarne i Julijanske godine. Komisija je 5. oktobar
proglasila 15. oktobrom.