Problem jezinih igara kod Ludwiga Wittgensteina

ELABORAT IZ KOLEGIJA "UVOD U FILOZOFIJU UMA/DUHA II"

UVOD

Malo je tko meu filozofima imao toliki utjecaj u prolom stoljeu kao Ludwig
Wittgenstein. Zajedno s Fregeom i Russellom utemeljitelj je analitike filozofije. Jedna od njegovih
temeljnih preokupacija jest pitanje jezika. Jezik nam omoguava da mislimo, s njime mi i
artikuliramo svoje misli pomou kojih dolazimo do spoznaje, te ih s njime mi i prenosimo drugima.
Kao i svakom filozofu Wittgensteinu je stalo do doe do spoznaja, ali kako bi izbjegao zablude
pokuava odrediti uvjetovanosti spoznaje jezikom, njegove granice i slino. Pri tome pokuaju
dolazi do koncepta jezinih igara koji je sredinji koncept njegova kasnog postuhumno objavljenog
djela Filozofijska istraivanja.

U ovome elaboratu nastojati e se ukratko predstaviti koncept jezinih igara. Kako bi to

barem donekle bilo uspjeno i to bolje shvatila novina i originalnost koncepta jezine igre, biti e i
predstavljeni, takoer ukratko, prethodni Wittgensteinovi stavovi vezani uz filozofiju jezika, napose
teoriju znaenja kako sredinje pitanje za nju. To e pruiti cjelovitije shvaanja promjene nejgovih
stavova o znaenju to je dovelo do njegova koncepta jezinih igara. Na kraju e biti ukratko
iznesene implikacije poimanja jezika kao jezine igre na ostale njegove stavove u vezi poimanja
filozofskih pitanja i matematike.

1
1. Problem jezika kod Ludwiga Wittgensteina

Prije nego se upustimo u tumaenje koncepta jezinih igara Ludwiga Wittgensteina,

potrebno je rei neto o filozofskom kontekstu ovoga koncepta. Bez toga konteksta teko emo
problem jezinih igara potpuno shvatiti i implikacije koje slijede iz njih. Taj kontekst je pitanje
jezika kod Wittgensteina, tj. filozofija jezika. Filozofija jezika se openito bavi, kako sam njezin
naziv kae, problemom samog jezik, napose s etiri temeljna problema jezika: narav znaenja,
koritenje jezika, miljenjem jezika te odnosom izmeu stvarnosti i jezika1. Jezik omoguuje nae
miljenje, a miljenje filozofiranje i spoznaju , jezik postaje vrlo vaan epistemoloki problem,
zapravo sredite pozornosti filozofije.

Wittgenstein se poinje baviti filozofijom u ozraju kantovske tradicije i u doba nastanka

suvremene logike. Tada se unutar suvremene logike sistematiziraju logika sudova i logika predikata,
ali se javljaju mnoge ozbiljne potekoe pri tome to logiare i filozofe pred ozbiljne zadae 2. Na
njega veoma utjeu Gottlob Frege te napose Betrand Russell sa svojom teorijom logikog
atomizma. Logiki atomizam, kod Russela, bi bio razlaganje sloenog svijeta na atomarne elemente
koji ga sainjavaju, a sami se dalje ne mogu razloiti 3. Poinjui od tih elementarnih injenica
stvarnosti, pretoenim u logiku, mogue je graditi istinitu spoznaju po Russellu. Tu teoriju Russell
primjenjuje i na teoriju jezika, napose problem znaenja. Wittgenstein, veoma pod utjecajem svoga
uitelja Russela, dri da je zadaa filozofije logiko razjanjenje misli, odnosno sudova, putem
logikog razjanjavanja iskaza. U svome djelu Traktat razvija svoju verziju teorije logikog
atomizma, ali i teorije odslikavanja. Logika analiza rastavlja sloene sudove na njihove atomarne
elemente koji moraju biti posve odreeni i precizni. Tako npr. sud "biljenica je tvrda i bijela"
rastavljamo na konjukciju sudova "biljenica je tvrda" i "biljenica je bijela", ali i ova dva suda su
za Wittgensteina implicitno sloena. Tako sud "biljenica je bijela" je istinit ako je istinit ako su
daljni sudovi o materijalim svojstvima te stvari istiniti.

Tu sada dolazi uloga jezika koja treba objasniti: u emu se sastoji znaenje jednostavnih
sudova (problem znaenja)? Na pitanja Wittgenstein odgovara teorijom odslikavanja: "misli i
sudovi su slike zbilje i to im podaruje znaenje i istinitost" 4. Tako su slike zapravo odslike
stvarnosti, i ako slika odgovara injenici stvarnosti na koju se odnosi onda je istinita. "Za
Wittgensteina ne postoji misao koja ne bi bila slika, jer misliti se moe samo odslikavajui" 5. Kako

1 Usp. http://en.wikipedia.org/wiki/Philosophy_of_language, uitano 21.5.2015.

2 Usp. Milan GALOVI, Suvremena filozofija II, kolska knjiga, Zagreb, 1996., 329.
3 Usp. Nepoznata, 22.
4 Usp. Milan GALOVI, Suvremena filozofija II, kolska knjiga, Zagreb, 1996., 330.
5 Nepoznata, 53.

2
je misao ili sud slika injenica, a struktura je suda logika, tako je sud logika slika injenice. Skup
istinitih sudova ini jedinstvenu sliku zbilje. S druge strane, neistiniti sud odslikava stanje stvari
koje je mogue, ali ne i zbiljsko.

Jezik je u Traktatu Wittgenstein odredio kako cjelokupnost sudova za koje je ve ranije

utvreno da su slike stvarnosti, tj. da su smislene6. Ti sudovi, od kojih je jezik sastavljen, se razlau
sve do imena. Ime je za Wittgensteina prvi bitni znak koji zastupa predmet. Taj predmet, na koje se
zadano ime odnosi, objektivno postoji izvan nas, na njega moemo pokazivati. Zapravo je predmet
znaenje toga imena.

Tu se sada namee pitanje o znaenju velikom skupu jezinih izraza koji se ne odnose na
konkretne predmete stvarnosti, one apstraktne. Jasno nam je da mnogi apstraktni pojmovi i sudovi
vrlo korisni u rjeavanju mnogih filozofskih problema i problema iz konkretne stvarnosti. Tako npr.
to matematiki i logiki iskazi i slino. Wittgenstein tu uvodi kategoriju pseudo-reenica koje se ne
odnose na konkretne injenice pa su nesmisaone; ne posve besmislene, ali su bez doslovnoga
smisla7.

Ostali sudovi koji se ne mogu svrstati niti u tu kategoriju za Wittgensteina su jednostavno

posve besmisleni. To su za njega npr. Metafiziki i filozofski sudovi, tako je svaka filozofska teorija
nemogua. "Tako Wittgenstein identifikuje metafiziki subjekt sa totalitetom jezika, a granice jezika
sa granicama svijeta.8" No ipak, rezultat njegova istraivanja, njegov "transcendentalni lingvizam"
ukinuo je svaku filozofsku teoriju, pa tako konano i samoga sebe 9. Taj samodokidajui
dogmatizam je i Wittgenstein sam uvidio, te e poslije utvrditi kako je u temelju pogrijeio
postavljajui pitanje "to je znaenje rijei?" kao krivo postavljeno pitanje.

"Zato Wittgenstein preformulira to pitanje o znaenju: "elimo postaviti to pitanje tako da

najprije pitamo to je objanjenje znaenja neke rijei; kako izgleda objanjenje neke rijei?" 10. To
traenja objanjenja znaenja rijei dovesti e ga to koncepta jezine igre.

6 Usp. Isto, 53.

7 Usp. Milan GALOVI, Suvremena filozofija II, kolska knjiga, Zagreb, 1996, 332.
8 Nepoznato, 57.
9 Isto, 56.
10 Ivan MACAN, Wittgensteinova teorija znaenja, Hrvatsko filozofsko drutvo, Zagreb, 1996., 71.

3
2. Koncept jezinih igara

Nakon objavljivanja Traktata Wittgenstein se dugo nije bavio filozofijom i tek nakon to
nekoga vremena on poinje se opet baviti filozofijom. On tada se postepeno posve udaljava od
filozofskih ideja Traktata i proglaava ga na kraju sam besmislenim. U svome najpoznatijem djelu
Filozofska istraivanja, koje je pothumnog objavljeno, iznosi nova stajalita i zapaanja glede
pojedinih problema, naroito problema jezika. U tom djelu on ne iznosi nikakvu sustavnu teoriju,
nego, kako je ve reeno, samo neka zapaanja s kojima ne eli drugima "utedjeti miljenje" 11. Tu
poglavito istie koncept jezine igara koja je odreena drutveno uvjetovanim pravilima.

Problem slijeenja pravila Wittgenstein iznosi na jednostavnim primjerima jezinih igara.

Jedan od njih je iz paragrafa 2.:

"Zamislimo neki jezik za koji vrijedi opis kakav je dao Augustin: Jezik treba sluiti
sporazumijevanju nekog zidara A s nekim pomonikom B. A podie graevinu od kamena; pred
njim su kocke, stupovi, ploe, grede. B mu mora dodavati kamenje i to onim redom kojim ga A
zatreba. U tu svrhu slue se jezikom koji se sastoji od rijei: "kocka", "stup", "ploa", "greda". A ih
izvikuje; - B donosi kamen koji je nauio donositi na taj poziv. - Shvati ovo kao potpuni primitivni
jezik."12

U ovu igru se mogu dodati naknadno "ovdje" i "tamo" i "a, b, c, d" kao brojevi. Primjer ove
upotrebe je kada zidar A kae: "d ploa tamo" i pokae na mjesto, a onda pomonik B izbroji
etiri ploe "a, b, c, d..." i postavi na mjesto na koje je pokazao zidar A. Ovaj tzv. graditetljski jezik
je aktivnost koja bi se mogla nazvati primitivni jezi i primjer je kako jednostavne fome jezika
kojega djeca najprije ue.

Primjenjujui to na jezik tumai kako je cijela upotreba rijei dogaa u obliku igre pomou
koje djeca ue svoj maternji jezik. Ako se primjeti primitivnih jezinih oblika malo podrobnije
proue uoiti e se da pojedina rije moe preuzeti razliita znaenja. Razliitost dobivenog
znaenja ne ovisi o razliitosti pokazivanja na njega, nego na razliitost koritenja te rijei. Onome
to pokazivanju prethodi i to slijedi iza njega jest upravo upraba jezinih znakova unutar odreene
ivotne forme13. Tako pojedina rije moe imati razliite funkcije u razliitim jezinim igrama. Na
gornjem primjeru, i ostalim primjerima jezinih igara koje navodi Wittgenstein, jasno se pokazuje
relativnost odreenih pravila s obzirom na neku ivotnu formu unutar koje se koriste, te tako nisu

11 Usp. Nepoznato, 58.

12 Ludwig WITTGENSTEIN, Filozofijska istraivanja, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998., 3.
13 Usp. Ivan MACAN, Wittgensteinova teorija znaenja, Hrvatsko filozofsko drutvo, Zagreb, 1996., 77.

4
eksplicitno fiksirana jednom za svagda14.

"Pravila nisu odreena nekom nadljudskom nunou, ve suglasnou zajednice, a pitanje

slijedi li dani ovjek neko pravilo ima smisla samo u sklopu zajednike ljudske djelatnosti."15

Tako Wittgenstein jezinu igru odreuje kao: "Jezik i djelatnosti kojima je on isprepleten
nazivamo jezinom igrom"16. Na tragu toga jezik odreuje kao skup svih bezbrojnih jezinih igara.
Kako su jezine igre vezane uz ivotne forme, onda je jezik neto nuno jest neto ivo, neto to se
stalno mijenja. Nain koritenja jezika u razliitim zajednicama nije jednoobrazan, nego odreen
razliitim jezinim igrama vezanim za ivotne forme tih zajednica. "Predstaviti jedan jezik znai
predstaviti ivotnu formu" i "govorenje jezika je jedna djelatnost ili jedna ivotna forma" 17.
Karakteristian je njegov primjer kada kae da kada bi lav mogao govoriti mi ga ne bi govorili. To
ne bi proizlazilo iz strukture govora, barem ne prvenstveno iz toga, nego iz bi lavlji jezik potjecao iz
potpuno drukije ivotne sredine nego nae.

Kod izriitijeg pokuaja odreenja to sve Wittgenstein misli pod pojmom "igra" kako bi
bolje shvatili pojam "jezina igra" nailazimo na zid neodrenosti. Odreujui samo pojam igre
istgrnutim izvan svake ivotne forme nailazimo na nemogunost odreenja tog pojma. To zapravo
pojam nejasnih granica, pa radi toga moemo rei "to i slino zovemo igrom" 18. "To to ne moemo
nita znati o igri nije zapravo neznanje. Jer, ne radi se otome da mi ne poznajemo granice toga
pojma, nego one nisu ni povuene, njih jednostavno nema, pa ne znamo dokle igra jo uvijek jest, a
gdje je vie nema. Igra je odreena svojim pravilima, ali njima ona nije nikad potpuno
ograniena.19"

Kako bismo jezinu igru kojom se sluimo ispravno igrali, moramo poznavati njena pravila i
drati ih se. Za jezine igre to su gramatika pravila. Ona su posve sluajna i proizvoljna za
Wittgeinsteina, u smislu da nemogunosti opravdanja nekoga pravila napose. Ljudi se esto slau u
jeziku, iako je on "labirint putova". Tome je razlog, kako smatra Wittgenstein, ne slaganje u
miljenjima, nego u ivotnim formama. Jezik za njega nije samo instrument ljudske komunikacije,
nego iznad svega ivotna forma20. Ovakvo Wittgensteinovo poimanje jezika ima na posljedicu razne
implikacije.

14 Usp. Milan GALOVI, Suvremena filozofija II, kolska knjiga, Zagreb, 1996., 337.
15 Milan GALOVI, Suvremena filozofija II, kolska knjiga, Zagreb, 1996., 338.
16 Usp. Nepoznato, 60.
17 Usp. Isto, 62.
18 Usp. Isto, 65.
19 Isto, 65.
20 Usp. Isto, 67.

5
3. Implikacije teorije jezinih igara

Shvaanje jezika kao jezine igre koje je do sada izneseno ima za posljedicu kod
Wittgensteina stvaranje nove zamisli o naravi podrijetla filozofskog problema; potom njegovo
shvaanje psihologije, ak i na filozofiju matematike itd. Ovdje emo se ukratko osvrnuti o na
problem o naravi filozofskog problema i utjecaj na njegovu filozofiju matematike.

Njegovo poimanje filozofskih problema nadovezuje se na ona iznesena u Traktatu, prema

kojima filozofska pitanja i iskazi nisu injenini iskazi. Tradicionalni filozofski problemi su samo
plod nerazumijevanja, te ne postoje duboka filozofska pitanja.

"Do problema dolazi zato to se hoe izii iz normalnih i rutinskih jezinih igara: izrazi koji u tim
igrama imaju svoje prirodno mjesto ("vrijeme", "broj", "unutranji doivljaj", "postoji", "znanje")
poinju se razmatrati izdvojenom pa im se onda pripisuju neobina i neprimjerena znaenja. 21" Po
Wittgensteinovu je zadaa filozofa samo terapeutska da lijei od problema, a ne da ih pravi. Tako
filozofija jezika odreuje metodu filozofiranja.

Poimanje jezika kao jezine igre dovodi do pitanja o objektivnosti matematike, te o

navodnoj nunosti i istinitosti matematikih sudova, nunu valjanost matematikih dokaza, posebno
dokaza koji se pozivaju na ideju beskonanosti. Po Wittgensteinu matematika praksa je sama po
sebi u redu, a nevolja poinje hipostaziranjem matematikih sudova i njihovih svojstava 22. Jedna je
krajnost ona koja matematiku vidi kao istraivanje objektivnih, neosjetilnih i nunih injenica i
stvari, tj. platonizam. Platonizam Wittgenstein najvie kritizira. Druga krajnost jest empiristiko
shvaanje matematike kao neku openitiju fiziku, ali njoj ne poklanja niti priblino panje kao
platonizmu. Nasuprot platonizmu, Wittgenstein zagovara konstruktivizam i to onaj radikalni: "nema
nunosti koja bi diktirala nae korake, niti postoje matematike injenice kojima bi oni
odgovarali"23. Dokazujui neki matematiku reenicu mi tek odluujemo o tome to e ona za nas
znaiti, smatra Wittgenstein, i tako donosi novo jedinstveno shvaanje dokaza. Ide jo korak dalje
tvrdei da ispravnost dokaza mi ne uoavamo idui postepeno do njega. Mi tek konstruiramo niz
reenica-formula koje po nekim pravilima" vode do reenice-formule koju elimo dokazati, no
pravila uistinu nastaju i dobivaju snagu kada to neto prihvatimo kao dokaz 24. Tako nemamo posla
sa objektivnim injenicama nego s institucijalnom praksom i ivotnom formom. Oni odreuju da
to zovemo zapravo valjanim dokazivanjem.

21 Milan GALOVI, Suvremena filozofija II, kolska knjiga, Zagreb, 1996., 339.
22 Usp. Isto, 344.
23 Usp. Isto, 344.
24 Usp. Isto, 345.

6
Zakljuak

Wittgensteinovo tumaenje jezika pomou jezinih igara zasigurno je veoma utjecalo

na suvremenu filozofe jezika. Koncept jezinih igara zaista prevladava njegove stavove u
vezi filozofije jezika iz Traktata i nudi bolji teoretski okvir za tumaenje prirode jezika. One
su bile jedinstven koncept u dotadanjoj filozofiji jezika i otvorile su nove obzore i
mogunosti razvoja filozofske misli u smjeru preispitivanja epistemolokog karaktera
mnogih filozofskih teorija, ali i znanosti openito. Wittgenstein je izazvao suvremene
filozofe i znanstvenike na novi nain preispitivanja znanstvene paradigme naega vremena.
Sigurno se mnogi nisu sloili i danas se ne slau sa njegovim shvaanjima filozofije i
filozofije matematike, koji su proizali iz njegova shvaanja jezike kao jezine igre.
Njegova shvaanja podlona se mnogim kritikama, ipak ostaju instrument kritikog
preispitvanja. Ta, ipak, njemu nije niti bio cilj izlaganje jednog novog filozofskog sustava
niti "utedjeti miljenje" drugima, nego samo ukazati na nove mogue putove.

7
LITERATURA

Milan GALOVI, Suvremena filozofija II, kolska knjiga, Zagreb, 1996.

Ivan MACAN, Wittgensteinova teorija znaenja, Hrvatsko filozofsko drutvo, Zagreb,
1996.
Ludwig WITTGENSTEIN, Filozofijska istraivanja, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998.
Wikipedia, engleska verzuja. http://en.wikipedia.org/
Nepoznata knjiga (tonije kopirani dijelovi knjige) o filozofiji jezika, koje je sluila ranijim
godinama kao literatura.