Tema : Visoka renesansa i manirizam; Michelangelo, Antonio Sangallo stariji; Antonio

Sangallo mlai, Peruzzi, Romano, Vignola

Visoka Renesansa

Meu historiarima ope je prihvaena podjela renesanse na tri razdoblja:

1. Rana renesansa (1400-1500)

2. Visoka renesansa (oko 1500-oko 1520/30)
3. Manirizam (oko 1520/30-1600)

Visoka renesansa je esto bila posmatrana kao vrhunac renesanse i svih njenih
stremljenja i postignua. Ovakvo shvatanje moramo gledati s rezervom, jer ono nikako ne
treba znaiti da je itav period rane renesanse bio samo uvod za 20-30 godina visoke
renesanse, te da je kao takav bio beznaajan. Svakako da to nije sluaj, te da su i u ranoj
renesansi stvarana remek djela i djelovali izvanredni slikari, kipari i arhitekte ija
vrijenost nije nita manja od onih koji su djelovali u periodu visoke renesanse. Meutim,
tu teba istai jednu bitnu razliku. Naime, dok su osnivai rane renesanse otvorili vrata za
jedan iroko rasprostranjen stil itavog razdoblja u okviru kojeg su mogli djelovati
majstori razliitog kvaliteta, to nije sluaj sa visokom renesansom. Ona je dala neobino
mali broj velikih majstora, genija u pravom smislu te rijei, koje manje sposobni
umjetnici nisu mogli podraavati. Njihova djela su odmah postajala klasina, a njihov
autoritet ravan najslavnijim umjetnicima i djelima antike. Moemo rei da, na izvjestan
nain, visoka renesansa jeste predstavljala kulminaciju svih onih vrijednosti i ideja koje je
renesansa openito propagirala, a u isto vrijeme predstavljala je i zaetak neeg novog.

1. Michelangelo

Michelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni roen je 6 marta 1475.g. u mjestu Caprese,

blizu Arezza, u Firentinskoj republici. Bio je talijanski skulptor, slikar, arhitekta, pjesnik,
i ininjer u periodu visoke renesanse koji je izvrio neuporediv uticaj na razvoj umjetnosti
Evrope. Michelangelov strastveni i izrazito personalizirani stil rezultirao je manirizmom,
sljedeim pokretom u evropskoj umjetnosti nakon visoke renesanse.

S obzirom da je predmet naeg izlaganja period visoke renesanse te manirizma mi emo

se fokusirati na Michelangelovo stvaralatva od 1505.g. pa do njegove smrti.

a) Michelangelo od 1505.g. do 1516.g.

1505.g. tj. jednu godinu prije nego to e papa Julije II naruiti Bramanteu ponovnu
izgradnju Sv. Petra, pozvao je Michelangela iz Firence da mu osmisli ogromnu grobnicu
ukraenu skulpturama koja je trebala biti smjetena u bazilici Sv. Petra. Da bi udovoljio
njegovom zahtjevu Michelangelo je morao napustiti par projekata na kojim je radio u
Firenci. Danas nam nije ostalo nita do izvjetaja i par crtea koji rekonstruiraju
trospratni mauzolej kojeg su planirali Julije i Michelangelo. Istraivai se generalno slau
u sljedeem: Michelangelo je nainio vei broj preliminarmih nacrta, od kojih je papa
izabrao onaj koji je podrazumjevao slobodnostojeu strukturu sa ovalnom grobnom
odajom za sarkofag. Donji spoljanji dio je trebao biti ukraen niama u kojem su se
trebale nalaziti statue Viktorija flankirane postoljima na kojim bi se nalazile figure
Robova. Tu je trebalo biti najmanje 6 Viktorija i 16 Robova. Na drugom bi se spratu
nalazile statue Mojsija i Sv. Pavla. Uprkos injenice da nijedan savremeni tekst ne
spominje statuu pape, neke teorije ukazuju da je sam sarkofag trebao da je dri. U
svakom sluaju, do danas su sauvani dokumenti koji svjedoe da je mermerni blok za
izradu papinog lika bio dostavljen. Najvjerovatnije je figura trebala biti leea.

Nakon to je Michelangelo proveo godinu dana donosei mermerne blokove iz Cattare i

zapoeo sa njihovim oblikovanjem, papa ga je prekinuo u radu. Uzrok za to nije ba
sasvim jasan, ali Julijeva grobnica e u narednih 40 godina postati prava nona mora za
Michelangela. Iako nikad dovrena prema planu, grobnica je prvi primjer u kojem je on
kombinovao skulpturu i arhitekturu. Od preko 40 statua velikih razmjera koje su bile
planirane za grobnicu, Michelangelo je dovrio samo nie sa svojom bogatom
dekoracijom, prije nego to je otiao sav bijesan za Firencu 1506.g. U ovom periodu su
ve bile skicirane poze dva Roba koja se sada nalaze u Luvru, te figure Mojsija.

Nakon Julijeve smrti u februaru 1513.g. Michelangelo se vratio izgradnji grobnice.

Mnotvo kamenja koje je bilo predvieno za izgradnju je oteeno, a neto je ak i
ukradeno. Julijev nasljednik nije zahtjevao slobodnostojeu grobnicu, vjerovatno zato
to njena izgradnja u bazilici Sv. Petra sada nebi ni bila dozvoljena pod novim papom.
Zato se Michelangelo vrea jednom od odbaenih nacrta o kojem znamo dosta podataka
iz nacrta i ugovora. Grobnica je trebala biti pripojena uz zid, sa papom koji je prikazan u
trenutku kada ga aneli podiu odnosno sputaju u sarkofag na drugom spratu. Iznad
njega u izdignutoj nii Djevica sa djetetom lebdi, kao u kakvoj viziji. U drugim niama su
se trebali nalaziti sveci, dok je ostatak projekta trebao pratiti plan iz 1505, s tim da se broj
Viktorija trebao smanjiti na 6, a Robova na 12.

Iako je Michelangelo radio neprekidno tri godine na grobnici, tek su tri statue bile
priblino privedene kraju. Mojsije se danas nalazi u grobnici, iako je zauzeo mjesto u
uproenoj verziji projekta iz 1545. Meutim dva Roba, za koje nije bilo prostora u
konanoj verziji, Michelangelo je kasnije poklonio i oni se sada nalaze u Luvru u Parizu.
Mojsije je poetno planiran za mjesto u oku drugog sprata, gdje bi bio gledan odozdo,
sa otrim skraenjem. Danas se skulptura nalazi u centralnoj poziciji, na nivou tla, i stoga
se njen torzo ini neobino dug, to se vrlo lako da ispraviti ako unemo i pogledamo je
s desne strane.
Mojsije je prikazan ne samo kao da je tek siao sa Sinajske planine, niti iskljuivo kao
srdit na Izraelane jer su u njegovom odsustvu oboavali Zlatno tele. On u rukama dri
ploe sa Boijim zapovjedima, te gleda naprijed sa prorokom inspiracijom, kao ovjek
koji je vidio Boga i razgovarao sa Njim. Rogovi na njegovoj glavi su simbol njegove
svetosti koji je uobiajen u kranstvu.

Dva Roba koja se danas nalaze u Luvru, vjerovatno su trebala flankirati uglove ispod
Mojsija. Robovi su najvjerovatnije na poetku predstavljali personifikacije umjetnosti
utuenih smru njihovog najveeg pokrovitelja tj. pape. Kasnije su, kako navodi Vasari,
dobili znaenje teritorija koje je Julije II osvojio. U svakom sluaju, Michelangelo je te
figure osmislio kao suprotnosti. Figura tzv. Roba na umoru je prikazana kako se preputa
okovima, dok je Pobunjeni rob prikazan u pokuaju oslobaanja.

b) Michelangelo od 1516.g. do 1533.g.

Michelangelo se vraa u Firencu krajem 1516.g. da radi na bitnoj porudbini tj. projektu
Pape Lava X za fasadu crkve San Lorenco. Ova Mediijevska crkva je postala jo
znaajniji simbol dinastike moi sada kada je glava porodice postao vojvoda, a naroito
kada je sklopio rodbinske veze sa francuskom kraljevskom porodicom. U svojoj
posljednjoj godini ivota Giuliano da Sangallo je predao nekoliko alternativnih nacrta za
fasadu. Meutim Giulianovom raskonom projektiranju nedostaje sutina visoko-
renesansne kompozicije jer je kod njega efekat cjeline izveden iz mnotva nadreenih
elemenata, a ne iz principa cjelovitog dinaminog razvoja koji je bio karakteristian za
arhitekturu Leonarda i Bramantea.

Porudbu je dobio Michelangelo, koji je tri godine radio na planovima fasade, za koju je
namjeravao, prema vlastitim rijeima, da bude ogledalo arhitekture i skulpture cijele
Italije. Njegova planirana dvospratna graevina, skoro slobodnostojea, trebala je da
ukljuuje i 12 stojeih statua u mermeru, est sjedeih u bronzi i 15 reljefa. Michelangelo
je proveo mnogo mjeseci vadei mermer, prvo iz Carrare, zatim Seravezze, unutar
granica Firentinske republike. Da bi doao do novih rudnika u Seravezzi morao je
izgraditi put kroz planine. Iako znamo premalo o konano projiciranom izgledu fasade,
do danas je ostao sauvan drveni model fasade koji je izgraen za Michelangelova
detaljna istraivanja. Unutar svoje guste i kompaktne strukture isprepletenih elemenata,
statue i reljefi bi vjerovatno izvirili van svojih nia i okvirova, stvarajui dramatino
uzajamno dejstvo masa, te svjetlosti i tame.

Iznenada, u martu 1520.g. ugovor za izgradnju fasade je poniten, a mermerni blokovi

naputeni na Michelangelovo ogorenje. Razlog je bila Lorenzova smrt u maju 1519.g.,
to je uskratilo fasadu za njen raison d' etre, te je novac sada bio potreban za drugi
projekt, a to je za grobnu kapelu dvojice vojvoda Lorenza Velianstvenog (umro 1492.g.)
i Giuliana (ubijen 1478.g.). Prema dokumentu, planovi za pogrebnu kapelu bili su
predstavljeni od strane Kardinala Giulia kanoniku San Lorenza u Junu 1519.g., manje od
mjesec dana nakon Lorenzove smrti. Izgradnja je poela u novembru 1519.g., a
Michelangelo je bio arhitekta od samog poetka. Navodno mu je bilo traeno da izgradi
novu kapelu na lijevoj strani transepta tako da to bude, u planu barem, pandan ranijoj
Brunelleschkijevoj sakristiji. Rad je napredovao nepravilno i nikada nije dovren. Neke
od skulptura nikada nisu dovrene, druge nikada nisu ni zapoete. Bez obzira na to,
kapela Medici je jedina Michelangelova arhitektonsko-skulpturalna fantazija koja je
realizirana barem priblino svojoj zamisli. Grobovi i njihove skulpture su najvjerovanije
osmiljeni na brzinu, jer je do aprila 1521.g. Michelangelo bio u Carrari sa crteima i
gotovim razmjerama, spreman da narui mermerne blokove. Pisma i skice ukazuju da je u
prvoj fazi, bio planiran slobodnostojei spomenik, sa po jednom grobnicom na svakoj od
etiri strane, ali je konani raspored smjestio vojvode u zidne grobove i protjeravi
Magnifici-ja na trei zid, ispod statua Madonne i Svetih Kozme i Damjana. Ovaj zid
nikada nije dovren: Madonna Medici je ostala nedovrena, a statue svetaca zatitnika su
najzad dovrili uenici. Bile su planirane i figure etiri rijena boga koje bi se nalazile
ispred grobove, ali one nisu nikad zapoete sa izradom, tako da su nam poznate samo sa
crtea i modela.

Sredinom 1526.g. dolazi do otvorene netrpeljivosti izmeu pape Klementa VII i cara
Karla V. U septembru je Vatikan napadnut i opljakan od strane gibelina pod kardinalom
Pompeo Colonnom, koji je izgubio papinske izbore 1523.g. U januaru 1527.g. papa je
naredio utvrivanje Rima protiv carskih snaga. Uasna Pljaka Rima je poela rano
ujutru 7. maja 1527.g. Nakon mjeseci neizrecivih uasa pljakanja, spaljivanja,
muenja, ubijanja, skrnavljenja papa, koji je od juna bio zatvorenik u Castel Sant'
Angelo, pobjegao je i otiao u Orvieto. Interesantno je da su mnogi tadanji dravnici,
uenjaci i pripadnici ope populacije smatrali da je ovo ponienje bila Boija kazna za
paganizam Medicijevskog Rima.Ova tragedija je oznaila kraj visoke renesanse u Rimu.

U Medici kapeli, Michelangelo je dodao jo jedan sprat Bruneleskijevskom planu,

mogue, djelomino, da bi podigao prozore, glavni izvor svjetlosti, iznad oblinjih
krovova. U svojim pilastrima od pietra serene, meutim, zadrao je neposrednu slinost s
Brunelleschijevim mjerilima. Tavanica kupole poput one u Panteonu, danas ogoljena i
bijela, bila je orginalno ukraena od strane Giovanni da Udine-a, ali je Klement naredio
da se dekoracija okrei. Tradicionalno dvobojna arhitektura od kamena pietra serena i
bijelog su postavljeni kao kontrast drugoj mermernoj arhitekturi, bogato ukraenoj i
uglaanoj. Nemjerljiva po stilu, karakteru, sutini, proporcijama i skali sa prvom
arhitekturom, druga se sastoji ne samo od grobova sa svojim statuama, ve takoer i od
bonih tabernakula, koji su jedinstvenog oblika i jo uvijek enigmatine svrhe. Oni
izviruju toliko iza pilastera da se gotovo sreu na uglovima, ispred zarobljenih korintskih
kapitela onoga to bi trebala biti primarni nacrt.
Sarkofazi vojvoda imaju lune poklopce koji podravaju leee muke i enske figure
koje predstavljaju No i Dan, Zoru i Suton. Vojvode prikazani kao mladii u rimskom
oklopu, sjede u niama na drugom spratu. esto prisutna kritika da figura Dana izgleda
kao da spada sa sarkofaga bila bi manje opravdana da su rijeni bogovi namijenjeni da
lee na platformi iznad tla, bili izraeni, jer bi oni upotpunili krunu kompoziciju figura.
Michelangelove figure imaju tendenciju da prevazilaze svoje okvire, tako da moemo
posmatrati postupno poveanje dimenzija figura Doba dana kroz skice.

Vojvodske statue nisu trebale da predstavljaju prave portrete. To svjedoe i

Michelangelove rijei koje je zabiljeio savremenik: On nije uzeo od vojvode Lorenza
niti od vojvode Giulianoa njihov lik za model onako kako ih je priroda stvorila i
oblikovala, ve im je dao veliinu, razmjer, dostojanstvo ... za koje mu je izgledalo da e
im donijeti vie slave, rekavi da za hiljadu godina niko nee moi znati da su izgledali
drugaije. Rimski oklop je bio prikladan za kapetane-generale katolike crkve, to su
vojvode i bili, a jo i vie za rimske patricije, zvanje dodijeljeno Lorenzu i Giulianu u
grandioznoj ceremoniji na Kaptolu 1513.god, to je upotpunjeno Rimskim trofejima,
Medicijevskim simbolima, personifikacijama rijeka Tiber i Arno, i oltarom na kojem je
misa bila proslavljena.

Statue vojvoda, kao i svetenik iza oltara, gledaju prema Madonni Medicci. Ona je
predstavljena kao Djevica doilja najstariji i jedan od najistrajnijih motiva
Michelangelovog stvaralatva. Dan i Zora, oboje muke figure, suoeni su sa Djevicom i
djetetom. Zora i No, oboje enske figure, okrenuti su od njih. Zora je predstavljena kao
djevica, sa vrstim, visokim grudima, a No kao majka, iji su stomak i grudi izmijenjeni
poroajem i dojenjem. U Djevici Mariji ova dva prikaza su ujedinjena.

Iznad Madonne Medici nalazi se freska na kojoj je prikazano Uskrsnue koju je takoer
izradio Michelangelo. Nikad zapoete statue rijenih bogova moda su trebale
predstavljati rajske rijeke, ili su trebale imati geografsko znaenje, s obzirom da je
Vasari, koji je bio jedan od Michelangelovih pomonika u kapeli, rekao da je
Michelangelo elio da svi dijelovi svijeta budu tu.

Kompozicije dva vojvodska groba su meusobno suprotne na suptilan a u isto vrijeme i

znaajan nain. Dok je Giuliano predstavljen kao otvoren i veseo, Lorenzo je zatvoren,
sumoran, uzdran zbog ega je i zasluio nadimak Il Pensieroso (Mislilac). Giuliano
dokono dri par novia, kao da namjerno eli ostaviti utisak dareljivosti. Lorenzo se
oslanja laktom na zatvorenu dekorisanu kasu. Svjetlost se slobodno igra na licu Giuliana,
ali Lorenzovo lice je u sjeni zbog kacige i napola skriveno njegovom rukom.

Giuliano i Lorenzo, iako povezani sa nekim tipovima likova i pozama iz Sikstinske

kapele, manje su masivni i energini. udna vrsta umora obavija obje figure. Moda se
vrijedi pri tome prisjetiti da je Michelangelo dok je radio na ovim statuama, iako tek u
svojim 40-tim, napisao da je ve star, i da bi se nakon jednog dana rada morao odmarati
etri. Njihova ramena su sputena, miii oputeni, a ruke objeene. Dremljivo lice
Giuliana nema onu estinu i ubjedljivost figura Davida ili proroka Sikstinske kapele.
Iako su figure Doba dana miiave, one ili se gra u beznadenoj prepletenosti sa
vlastitim udovima ili klonjavaju u umoru. Lica mukih figura su nedovrena. Dan je samo
skiciran, meutim u gruboj povrini Sutonove tune glave neki prepoznaju
Michelangelovo vlastito unakaeno lice. Dovrena, ili skoro dovrena lica su udno
ornamentalna, i premda na neki nain nestvarna, duboko poetina. No, sa svojim izrazito
helenistinim nosem i ne sasvim zatvorenim oima, nemirno sanja svoju izgubljenu
djecu. Zora, s izrazom lica koji podsjea na italo-bizantijske Madonne Duecenta, izgleda
kao da tuguje nad svojom neplodnou.

Michelangelove snane enske figure su izraene iz mukih modela, a to dokazuju i

mnoge sauvane studije mukog tijela koje je uradio za figuru Noi. enske grudi koje se
vide na zavrenim skulpturama ne pojavljuju se na skicama. Ornamentalni oblici butina,
cjevanica i glenjeva prenose nategnute lukove sarkofaga u figuralne mase. Madonna
Medici je preoblikovana mnogo puta i smanjena u toku izrade, donji dijelovi razotkrivaju
poetnu veliinu grupe. Iako duboko meditativno lice Djevice i miiavo tijelo Djeteta
nikad nije konano dovreno, Michelangelovo koritenje trozubog dlijeta daje ovim
odlomcima atmosferski kvalitet, kao da ih gledamo kroz veo izmaglice.

Cjelokupan efekat je uznemirujui a takvi su i detalji ornamenta. Cerea maska simbol

lanih snova, privlai panju na sitne, reue maske friza koji se protee iza figura Doba
dana, nagovjetajui da je smrt nona mora iz koje emo se probuditi. Arhitektura kapele,
raspoloenje njenih statua, kao i njeni personalizirani dekorativni motivi imali su
neposredan i dubok efekt na rad savremenih umjetnika u Firenci. U onom periodu koji je
poznat kao kriza Manirizma, Kapela Medici je centralni spomenik.

U toku izrade statua za Kapelu Medici, Michelangelo je razvijao radikalno nove

arhitektonske forme. Kardinal Giulio de' Medici je planirao biblioteku za San Lorenzo od
juna 1512.g. gdje bi smjestio Medicijevsku kolekciju knjiga i rukopisa. Meutim
porudba je data Michelangelu tek nakon to je Giulio postao papa Klement VII u
novembru 1523.g. Biblioteka Lurenziana je trebala biti izgraena kao trei sprat povrh
monakih objekata povezanih sa San Lorenzom. Izgradnja je zapoela 1524.g., da bi bila
zaustavljena 1526.g., nastavljena zajedno sa Kapelom Medici nakon 1530.g. i naputena
1534.g. kada se Michelangelo preselio u Rim. 1557.g. poslao je nacrt za stubite, ali
nikada nije vidio zdanje u svom konanom obliku.

Ulazna dvorana je iznenaujua. Njena dva visoka sprata su sainjena od superponiranih

redova udvojenih toskanskih stubova koji prividno podravaju entablature, ali su u
stvarnosti udubljeni u nie u zidu, gdje su flankirani pilastrima. Ova izvanredna ideja, ini
se da preokree funkcije zida i stuba. U veoj razmjeri i arhitektonskim terminima,
konflikt izmeu linije i mase koji smo mogli vidjeti u Michelangelovim ranim
skulpturama je opet oivljen. Jo od minojskih vremena nisu se nosai suavali prema
dolje, kao to to ine ovdje pilastri, i nikada ranije pilastri nisu bili isjeeni u tri
nejednaka dijela promjenom u lijebljenju povrine. Predanje govori da je Michelangelu
nacrt stubita doao u snu. Izvijeno centralno stepenite izgleda kao da tee nadolje u
snanom kontrastu sa stepenicama ravnog stepenita koje ga flankira. ak i dananji
turisti obino zastanu prije nego to se ponu penjati, i veina ih bira vanjsko stepenite
radije nego da se kreu protiv silazne kaskade centralnog stepenita.

Napetost koju je Michelangelo namjeravao postii ovdje je oigledna kako ulazimo u

dugu itaonicu, ija je horizontalnost neoekivana nakon vertikalnosti vestibila/predvorja.
Na prvi pogled itaonica izgleda mnogo vie konvencionalna. Pilastri podupiru, zidovi se
ne ugibaju, i nema lebdeih konzola. I onda, dok analiziramo strukturu i prostor,
poinjemo shvatati da se bitka idalje odigrava i da smo uhvaeni u njoj. Najuznemirujui
aspekt prostorije je to da nema razumnog fokusa ili krajnje take. Pilastri, stropne grede,
podne are stvaraju neprekidni kavez od prostora u kojem su zarobljeni stolovi (koje je
takoer osmislio Michelangelo), dva po traveju, zajedno sa posmatraem.

Danas vidimo biblioteku bez svoje krunske odlike, koja bi upotpunila niz kontrastnih
prostora sa vrhunskim efektom. Parada identinih traveja osmiljena je da bi vodila do
jedne od najudnijih prostornih ideja renesanse, trougaonoj biblioteci rijetkih knjiga, koja
okruuje labirint radnih stolova osvjetljenim prikrivenim izvorima svjetlosti. Prostor koji
je bio na raspolaganju Michelangelu izmeu ve postojeih graevina zaista jeste bio
trougaon. Meutim, drugi arhitekti bi najvjerovatnije pokuali da uklope pravougaonik ili
krug u raspoloivi oblik. Michelangelo je stvorio prednost od mane. Naalost njegova
biblioteka rijetkih knjiga nikad nije izgraena.

Plan za grobnicu pape Julija II je od narudbe pa do izrade pretrpio mnoge izmjene.

etvrta verzija projekta je formalizovana u pisanom ugovoru iz 1532.g., te je
podrazumjevala zidnu grobnicu sa figurom Mojsija smjetenim na gornjem spratu, te
figurom pape koji je naslonjen na sarkofag. U konanoj verziji njihova mjesta su
zamjenjana. Velianstveni Mojsije, kojeg smo trebali gledati odozdo, odlikuje se
strahovitom snagom i autoritetom. On predstavlja ovjeka sposobnog za mudro vostvo,
ba kao i za strahoviti gnjev. Kako je s vremenom je grobnica dobila totalno novo znaeje
tako su i njene skulpture. Robovi su trebali da poput Atlasa podravaju vijenac, napreui
se ispod njegove enormne teine. Meutim oni nikada nisu dospjeli na mjesto koje im je
bilo namjenjeno. U Firenci su pronaena jo etiri figure Robova te jedna Viktorije.
Svakako bilo bi neralno pokuavati predpostaviti njihov redoslijed na donjem dijelu
grobnice kako je predviao ugovor iz 1532.g. Grobnica Julija II ostala je nedovrena jer
je papa vie silom nego ubjeivanjem natjerao Michelangela da prekine radove koji su
bili jo u poetnoj fazi, da bi radio freske na tavanici Sikstinske kapele. S obzirom da je
elio to prije da se vrati radu na grobnici Michelangelo je zavrio tavanicu u rekordnom
roku od etri godine (1508-12.g.). Da je grobnica ikad zavrena onako kako ju je
Michelangelo prvobitno projektovao sigurno bi bila jedno od njegovih najboljih
ostvarenja.

c) Michelangelo nakon 1534.g.

U periodu od 1534.g. do 1550.g. Michelangelo je uglavnom radio freske za papu. Po

zavretku ovih opsenih porudbi Michelangelo je ve imao 75 godina. Njegov sve slabiji
vid te generalno loe zdravlje sprijeili su ga da prihvata monumentalne slikarske
porudbe, ali je idalje mogao oblikovati kamen i projektirati graevine. U ovom su
periodu, njegovi arhitektonski oblici postali grandiozniji i bogatije vezani, kao da je
njegov smisao za masu, koji je u njegovom ranijem radu proizaao iz ljudske figure,
mogao funkcionisati samostalno u apstraktnim arhitektonskim oblicima. Osim njegovog
kontinuiranog nadzora, premda na daljinu, rada na detaljima Biblioteke Laurenzijana, dva
od tri Michelangelova najznaajnija pozna arhitektonska projekta zapoeo je Antonio da
Sangallo mlai.

Vidjeli smo kakav je bio efekat Michelangelovog centralnog prozora i kolosalnog

krovnog vijenca na Antonievoj fasadi na Palazzo Farnese. U Antonievom dvoritu
Michelangelo je intervenisao sa revolucionarnim rezultatima. Izveo je Antonijev drugi,
jonski sprat sa manjim izmjenama. Ali na treem spratu napustio je udvojene stubove,
zamjenjujui pilastre na bazi visine. Svaki pilaster je flankiran polupilastrima, i ti
grupisani pilastri predstavljaju novo organsko bogatstvo statinim arhitektonskim
elementima koje je osmislio Antonio. Ovoj novoj vitalnosti divili su se arhitekti XVII
stoljea, i u odreenom smislu Michelangelo je bio tu pomaui da se posije sjeme
barokne arhitekture. On je prenio istu vrstu napetosti i unutranjeg ivota prozorima koje
je osmislio za trei sprat, sa njihovim prekinutim pragovima i odlivcima u obliku
privjeska u uglovima, fantastinim konzolama, lavljim glavama i prekinutim odlivcima
unutar lunih zabata. Svi su ovi elementi u vezi sa odvanim, dramatinim efektima koje
je Michelangelo postigao u svom spajanju vanjskog dijela bazilike Sv. Petra.

Ovdje je Michelangelo preuzeo stvar u potpunosti. Antonio mlai je nastavio izgradnju

Bramanteovog osnovnog projekta, iji su stupovi i lukovi koji dre kupolu ve bili
izgraeni i zato nisu mogli biti mijenjani ni u jednom sutinskom aspektu. Vasarijeva
freska pokazuje stanje radova u to doba: Bramanteovi dvojni pilastri su ve bili izgraeni,
bavasti svodovi transepta jo uvijek imaju drvene skele, Bramanteova privremena
dorska konstrukcija okolo apside pojavljuje se na lijevoj strani, a na desnoj dio broda
stare konstantinovske Bazilike Sv. Petra jo uvijek stoji. Meutim u sreditu, zidari
polau kamenje zdanja koje Michelangelo naroito nije volio tj. ogromnog ambulatorija
kojeg je dodao Antonio. On se takoer moe vidjeti na planu koji je predstavljen papi.
Ovaj sistem galerija i loa bi proirio crkvu skoro duplo u odnosnu na njenu ve
gigantsku veliinu, model pokazuje da bi ambulatorij podravao meusprat kao i drugi
jonski sprat iji ogromni otvoreni lukovi nemaju nikakve oigledne svrhe. Otvorena
galerija bi spajala glavnu zgradu sa skoro nezavisnom fasadom koja kulminira u dva
kampanila koji su visoki koliko i kupola.

Moramo priznati da je Antoniev plan fantastian. Ni u jednom trenutku oko ne moe

izdvojiti jedan dominantni oblik, uvijek moramo birati izmeu dva oigledno jednake
vanosti. ak i kupola ima superponirane peristile, a rebrsta koljka (umjesto
Bramanteove polulopte) je stjenjena izmeu peristila i vanjske lanterne. Bramanteovi
ugaoni tornjevi su pretvoreni u udne oktagonalne graevine osvijetljene okulusima i
nazubljeni obeliscima.

Michelangelo je napisao otro pismo kritikujui projektiranje kao germansko tj.

varvarsko. Istakao je da bi trebala vojska straara da raisti loe naveer, da bi one
predstavljale sklonite za svakakve vrste zloinaca, te da bi se izgradili deambulatoriji,
cijeli dijelovi Vatikana, ukljuujui i Sikstinsku te Paolina kapelu bi morali biti srueni.
Ko god da se udaljio od Bramantea, Michelangelo je rekao, udaljio se od istine. Potom
je prihvatio porudbu da dovri baziliku Sv. Petra bez novane naknade, za spas svoje
due, i potom razvio novi, jedinstveni plan. Eliminisao je deambulatorije i fasadu sa
tornjevima. Bramanteov plan grkog kria je ponovno prihvaen, zajedno sa jedinstvenim
kolosalnim redom za eksterijer. U interesu stabilnosti kupole, Michelangelo je meutim,
potisnuo Bramanteove manje grke krieve, mijenjajui ih za jednostavnije zasvoene
prostore i poveavajui obim stupova. Michelangelova fasada je trebala biti u obliku
hrama od slobodnostojeih stubova, podreena krunskom efektu kupole.

Da bi ujedinio eksterijer Michelangelo je upotrijebio korintski red kao sveobuhvatnu

temu uparujui korintske pilastre u donjem dijelu crkve, te korintske stubove u peristilu i
lanterni kupole. Projektovao je firentinsku rebrastu kupolu, umjeto Bramanteove
polulopte, dijelei je na est rebara umjesto osam (kao kod firentinske kupole), pa su ak i
njena rebra zajedno sa rebrima lanterne sparena. Tako itava crkva, od tla do sfere na
lanterni, odaje utisak kolosalnog monolita. Da bi poveao efekat jedinstva i zbijenosti,
Michelangelo je sjekao preko uvuenih uglova transepta dijagonalnim masama. U
trenutku njegove smrti tambur i peristil kupole su bili jo u toku izgradnje. Konana
verzija kupole je neto uzdignutija od Michelangelovog orginalnog plana, koji je bio blii
polulopti, premda i dalje prati njegove namjere. Naalost, kupola, tako bitna kao
centralizirajui element u Bramanteovoj i Michelangelovoj koncepciji, sada se jedva
nazire iza fasade zato to je brod produen u XVII stoljeu.

Jedinstvo koje je Michelangelo ovdje stvorio, zasjenjuje detalje, a sukob izmeu zida i
stubova koji je prisutan u njegovoj Kapeli Medici i Biblioteci Laurenziana je ovdje
rijeen; stubovi su konano pobjedili. Dok je osnovne forme i prostor u unutranjosti
odredio Bramante, plastini, skulpturalni efekt unutranjih detalja, koji bi on sigurno
ostavio prilino ozbiljnim, je zapravo umanjen u XVII stoljeu dodatkom od inkrustacija
od obojenog mermera i zlatnih mozaika.

Michelangelov jedini, ali znaajan doprinos graanskoj arhitekturi je njegov nacrt da

objedini i dekorie Kapitol u Rimu, mjesto koje ima veliku simbolinu vrijednost kao
centar antikog Rima. Protiv svoje volje, premjestio je 1538.g. antiku bronzanu
konjaniku statuu Marka Aurelija, za koju se tada smatralo da je Konstantinov portret, na
centralno mjesto ove piazze. Statui je obezbjedio jajoliku bazu i projektovao duplo
stepenite za glavni ulaz za Palazzo Senatoro sa stranje strane piazze. Michelangelo,
najvjerovatnije, nije pravio druge nacrte prije 1561.g., kada je poeo rad na irem
kaptolskom projektu. On je sigurno bio zaduen za generalnu ideju projekta, ije su dvije
palae, Palazzo dei Conservatori i Palazzo Nuovo, u nespretnom poloaju jedna spram
druge zbog konfiguracije terena i ve postojee arhitekture koja je morala biti uzeta u
obzir. Michelangelov nacrt za plonik piazze koristi motiv zraka da bi prikrio odnos
izmeu graevina, i kao rezultat toga veina posjetitelja predpostavlja da su zgrade
postavljene paralelno. Ovo je jedan od odlinih primjera tereta onog to predstavlja
renesansni smisao za red.

Michelangelove Palazzo Nuovo i Palazzo dei Conservatori su, poput Sv. Petra,
obuhvaene kolosalnim korintskim redom, unutar kojeg mali jonski red izgleda kao da je
zarobljen. Upotreba prave entablature za portik, a ne lune arkade koja je do tada ve
postala tradicionalna je tipini Michelangelizam.

est dana prije svoje smrti, sa skoro 89 godina Michelangelo je jo uvijek radio. Razbolio
se nakon to je pokisnuo i u poetku je odbijao savjet svojih uenika da ide da se odmori.
Na koncu je podlegao, vjerovatno od upale plua. U svojoj oporuci predao je svoju duu
Bogu, svoje tijelo zemlji, nasljedstvo najblioj rodbini, te zatraio od svojih prijatelje,
ukljuujui i Tommaso Cavalierija, da ih njegova smrt podsjea na smrt Krista.

Manirizam

Tokom 30-tih godina XVI stoljea manirizam postaje vladajui stil u centralnoj Italiji.
Iako je Michelangelov uticaj bio neupitan, on je imao i svojih rivala na polju arhitekture u
Firenci koji su zadrali svoju nezavisnost te nisu prihvatali njegove ideje i teoriju.

2. Antonio Sangallo stariji

Jedan od protivnika Michelangelovih ideja. U mladosti je bio aktivan kao vojni

arhitekta, a pored toga je projektovao sakralne i profane graevine za manja mjesta.
Takoer je uestvovao u dovravanju crkve Santa Maria del Calcinaio u Kortoni, koja je
jo bila nedovrena kada je umro Francesco di Giorgio. Nakon smrti njegovog mlaeg
brata Giuliana 1516.g., Antonio je ostavljen dvije godine kasnije prihvatio rad na jednoj
od najveih porudbi tog vremena hodoasnikoj crkvi Madonna di San Biagio u
Montepulcianu. Crkva je bila podignuta u cilju obiljeavanja uda koje se desilo na
jednoj od padina koje okruuju grad, tako da je Antonio za izgradnju dobio plac okruen
lijepim karjolikom bez ikakvih predhodno izgraenih zdanja.

Graevina na kojoj je radio od 1518. do svoje smrti 1534.g., bila je jedan od

najambicioznijih projekata tog perioda, sa izuzetkom bazilike Sv. Petra u Rimu, ija se
izgradnja razvlaila nakon smrti Bramantea ikako su prijedloge za dalji nastavak
izgradnje predavali pojedinci kao Raphael, Peruzzi i drugi. Antonio je izabrao plan
grkog kria okrunjen kupolom, slino planu njegovog brata Giulianoa za crkvu Santa
Maria delle Carceri u Pratu. S obzirom da je i ona ostala nedovrena iza njegovog brata,
naslijedio je i njeno zavravanje. Antonio je izbjegavao tipinu firentinsku elegantnu
povrinu sa mermernom inkrustacijom, te je konstruisao svoju crkvu od blokova
travertina (porozni talog krenjaka iz izvorskih voda, moe biti bijele, utomrke i krem
boje) koji daje graevini neoekivanu masivnost. Glavna fasada je trebala biti flankirana
sa dva slobodnostojea tornja, ali je izgraen samo jedan. Premda postoji opcija da je
ideja za tornjeve dola od Bramanteovog nacrta za Sv. Petra, takvi tornjevi su se takoer
esto pojavljivali na Leonardovim skicama.

Antonio je postavio tri kubina sprata tornjeva u kanonskoj smjeni dorskog, jonskog i
korintskog reda. Oktogonalni etvrti sprat nije izgraen do 1564.g., i nije sigurno da li
prati originalni plan. S obzirom da je dovren samo jedan toranj, izostalo je dosta od
efekta kojeg je Antonio namjeravao da postigne. Meutim, ako zamislimo i drugi toranj,
nije teko uoiti kolika bi tenzija postojala izmeu ovih masivnih vertikala i fasade.
Fasada nastavlja dorski red prvog sprata tornja samo u formi pilastera. Drugi sprat je
podijeljen na udubljene panele, a centralni pano je probijen prozorom koji je uokviren
zabatnom edikulom.

Kao kontrast stoje tornjevi koji su bogato vezani, sa etvrtastim ugaonim stupovima i
udvojenim stubovima, to ini da zidovi koji se nalaze izmeu budu otro udubljeni, a
entablature isprekidana. S obzirom da je i njegov brat Giuliano primjenjivao isti princip
prilikom rada na fasadi crkve San Lorenzo u Firenci, esto se postavlja pitanje gdje je tu
Antonieva orginalnost. Ona vjerovatno lei u novom osjeaju za dramu, koji nikada nije
bio prisutan u Giulianovom radu, a uvijek je bio tu u Antonievim djelima. Nama izgleda
kao da se odvija borba izmeu grupica stubova i stupova u oku s jedne i masivnog zida
s druge strane. Zid je oivljen tabernaklima ogranienim na drugom spratu sa
segmentnim zabatima iji su donji krovni vijenci/kornie prekinuti, motiv koji e kasnije
koristiti Michelangelo. Efekat razuenosti entablatura je povean na etvrtom spratu
ugaonim obeliscima. ak i vijenci zabata tri fasade su isprekidani prema nebu. Kupola,
tako impresivna kada se gleda iza apside, ostavlja mali utisak iza glavne fasade, gdje bi
bila natkriljena tornjevima.
Efekt koji ostavlja unutranjost je neodoljiv, ne u pogledu definisanja prostora, kojeg bi
oekivali u Brunelleschi-Alberti-Bramanteovskoj tradiciji, ve zbog utiska onog to
izgleda kao gruba masa. Akcenat nije na zidovima ve u vezivanju uglova i udubljenih i
izboenih - koji su tretirani skoro kao da su unutranji zidovi prizemnih spratova tornja.
Rimski dorski red je identian, i svana i iznutra, ali ove snane izboine djeluju
svadljivo kada su premjetene unutra. Zato to su unutranji zidovi pokriveni
travertinom cijelom duinom, podupirai se ne odvajaju od zidova na tradicionalna
firentinski nain. Bavasti svodovi, meutim, su bijeli intonaco, tako da stvaraju iluziju
da pod podrava lebdee lukove nasuprot bijelog prostranstva neba.

Montepulciano, kulturni centar Cinquecenta uprkos male veliine, je proaran nizom

palaa koje su izgradili najvei arhitekti, ukljuujui i par onih koje je izgradio Antonio
da Sagnallo Stariji. Najizvornija od tih palaa je Palazzo Tarugi, koja ima dvije fasade
koje gledaju na centralnu piazzu nasuprot katedrale. Antonio je nainio svaku od fasada
priblino simetrinim, ali je varirao u spajanju da bi uveo arkadu otvorenog kuta u
prizemlju i otvorenu loggiu, sada sada zatvorenu zidom, na najviem spratu. Prikladni i
ugodni kao to su ovi ugaoni trijemovi/verande sigurno bili za njihove stanovnike, koji su
vjerovatno i zahtjevali njihovu izgradnju, oni u isto vrijem i naruavaju simetriju fasada
uprkos tekom centralnom luku. Suprotno tradicionalnom obrazcu, nii sprat je jonski, a
gornji dorski. Konano, jonski stubovi prizemlja, smjeteni na izdignutom podijumu,
uzdiu se da bi obuhvatili piano nobile, to predstavlja rani primjer gigantskog reda koji
je kasnije koristio Michelangelo. Nikakav vijenac ne razdvaja dva sprata, prema tome
prozori zone piano noble izgledaju kao da lebde nagore tj. kao da e udariti o balustradu
koja se prostire du drugog sprata.

3. Antonio Sangallo mlai

Antonio da Sagnallo mlai je roen 12. aprila 1484.g. u Firenci, a umro je 3. avgusta
1546.g. u Terniju. Neak je Giuliana i Antonia da Sangalla starijeg. Bio je matovit
arhitekta ije je dvije najznaajnije graevine kasnije prepravio Michelangelo. Poetno je
bio drvodjelja odgovoran za kolosalne skele koje su bile neophodne za izgradnju etri
Bramanteova luka koja e drati kupolu bazilike Sv. Petra. Antonio je uskoro i sam
postao arhitekta.

1517.g. kardinal Alessandro Farnese je dobio palau u centru Rima i odluio da je

prepravi po Antonievom planu. Ovo je jedna od najvelianstvenijih i najuticajnijih
rimskih renesansnih palaa. Svakako da je razlog za to bila injenica da su na njoj
udrueno radili i Antonio i Michelangelo. Antoniev nacrt je bio ambiciozan od samog
poetka ogroman pravougaonik ija fasada predstavlja veoma visok blok zidova koji
podsjea na Palazzo Strozzi, s tim da je rustinost ograniena na uglove i centralni ulaz
zasvoen lukom.
Oba reda pilastera to se moe nazvati Alberti-Laurana tradicijom i Bramanteovi
udvojeni stubovi su ovdje zamjenjeni sa pravilno razmaknutim prozorima koji su
uokvireni stubovima i zabatima, tzv. edikula prozorima. Na prizemlju, Antonio je
prihvatio tip kleeeg prozora (kojeg je upotrijebio i Michelangelo 1517.g. na Palazzo
Medici u Firenci). Oni su ovdje povezani vijencima koji nastavljaju njihove pragove. Za
edikule drugog sprata, Antonio je upotrijebio korintski red. Edikule podravaju visoke
baze koje se naslanjaju na vijence i koje su povezane manjim vijencima na nivou praga,
kao u prizemlju. Prozori imaju trougaone i lune nadvratnike, izuzev centralnog, koji
ponavlja motiv ulaznog portala koji se nalazi ispod. Trei sprat je kombinacija oba donja,
s tim to sada edikule oslanjaju na konzole kao i u prvom spratu. Meutim ovdje su
prozori toliko izvijeni da probijaju trouglaste nadvratnike. Sav arhitektonski ukras,
ukljuujui i masivne ugaone blokove, je u kamenu, te se izdvaja u odnosu na ravnu
mrkoutu povrinu zidova od cigle.

Velianstveni efekti ove fasade uveliko ovise od jedne promjene koju je nainio
Michelangelo. Antonijev krovni vijenac bi vjerovatno bio ui, manje ili vie na skali
vijenaca izmeu spratova, te bi tako cjelina davala prilino difuzan utisak. Samo je
prednje krilo palae bilo u toku izrade prije Pljake Rima 1527.g., i to nepotpuno do
nivoa piano nobile. Tek 1539-40.g. je Alessandro, sada papa Paul III, nastavio gradnju po
orginalnom planu, pod orginalnim arhitektom, sa nekim promjenama na unutranjosti.
Meutim, 1546.g. je papa, nezadovoljan Antonijevim projektom za krovni vijenac,
pozvao Sebastiano del Piomba, Perino del Vagu, Giorgio Vasarija te Michelangela da
iznesu svoja idejna rjeenja. Prihvatio je kolosalni krovni vijenac koji je predloio
Michelangelo, koji je jo i tei od onog na Palazzo Strozzi. S obzirom da je kombinovao
elemente razliitih redova, krovni vijenac je bio toliko teak da su na nekim mjestima
Antonijevi zidovi morali biti ponovno graeni da bi ga mogli drati.

Upravo Michelangelov krovni vijenac daje osjeaj jedinstva cijeloj strukturi. Prema
Vasariju, koji vjerovatno pretjeruje, Antonio je bio toliko nezadovoljan da je na koncu i
umro od oka i tuge. Druga Michelangelova izmjena je povukla elemente zgrade u
centralni fokus: naime on je eliminisao luk centralnog otvora na drugom spratu i uokvirio
ga sa korintskim redom drugog sprata u grupi stub-pilaster-stub. To je dalo novo
jedinstvo drugom spratu i oslobodilo prostor da Michelangelo moe smjestiti ogromni grb
porodice Farnese.

Antoniov trokrilni ulaz, predstavlja sam od sebe malenu baziliku. Centralno krilo je
bavasto zasvedeno, dok bona krila imaju ravnu tavanicu. Oba krila podrava rimski
dorski red. Plitak, skoro kavernozan efekat je pojaan uskom entablaturom, koja ini da
izgleda kao da se rebra kasetiranog svoda izdiu direktno iz stubova. Skoro je sigurno da
je ova ema osmiljena prije nego to je Giulio Romano otiao za Mantovu 1524.g. zato
to je primjenio ovu ideju na Palazzo del Te. Antonijevo dvorite, da je ostavljeno kako je
zamiljeno, bi bilo konvencionalno velika reprodukcija superponiranih redova
Koloseuma. Meutim, kao to emo vidjeti, Michelangelo je prepravio trei sprat da bi
stvorio drugaiji efekt. to se tie Antonijevih neuspjelih projekata za baziliku Sv. Petra,
opet se moramo okrenuti ka poznijem radu Michelangela.

4. Peruzzi

Baldassare Peruzzi roen 7. marta 1481.g. u Sijeni, a umro 6. januara 1536.g. u Rimu.
Slikar i arhitekta, radio je mnogo godina sa Bramanteom, Raphaelom i kasnije Sangallo
tokom izgradnje nove bazilike Sv. Petra.

Iako je bio jedan od voa visoke renesanse, izgleda da je podlegao manirizmu u

izvanrednoj Palazzo Massimo alle Colonne. Izgraena na mjestu gdje je uska ulica
zakrivljena, fasada je prolaznicima bila vidljiva samo u segmentima (danas proirena
ulica dozvoljava da se fasada vidi u cjelosti). Peruzzijev projekt, kao i Vasarijev jednu
generaciju kasnije u Uffizi u Firenci, u potpunosti okree u svoju korist ovu na prvi
pogled oteavajuu okolnost. itav niz nosaa - pilastri, pojedinani stubovi, stubovi u
parovima, ulaz, pa ponovo stubovi u parovima, pojedinani stubovi i na koncu pilastri,
stvarali su poseban doivljaj kako u vremenu tako i u prostoru.

Peruzzi je izabrao toskanski red koji je bio uskraen ak i za triglife tako da oko luta
preko krivine bez zustavljanja. Sa nivoa ulice, prozori sprata piano nobile (sprat za
plemie, tj. prvi sprat namjenjen vlasniku i njegovoj porodici), svaki na svom irokom
podijumu, mora da su izgledali kao da se kreu du krivine u sveanom, pravilnom ritmu.
Drugi i trei sprat izgladaju kao da plove u rustinom zidu, dok su njihovi okviri
dekorisani matricama i svicima.

5. Romano

Giulio Romano (oko 1499.g. - 1546.g.) slikar i arhitekt, bio je Raphaelov uenik i
nasljednik. U periodu od 1527.g. do 1534.g. radio je na svom remek djelu arhitekture i
fresko slikarstva u Palazzo del Te u okolici talijanskog grada Mantove. Izgradnju je
poruio mantovski markiz Frederico II Gonzaga, koji ju je zamislio kao prigradsku vilu
za oputanje i uivanje, po uzoru na rimsku Villu Farnesinu.

Giulio je izrazio tri vanjske fasade sa ritmikim slijedom razliitih grupa oblika, a sve
uokvirio upotrebom rimskog dorskog reda. Dorski red obuhvata prizemni sprat i mezanin
(polusprat) za sluge i skladita. Osjeaj napetosti i sabijenosti stvara neobina rustinost
zida. Dok je povrina fasade drugog sprata sainjena od glatkih, albertijevskih blokova,
prozori i lukovi prvog sprata su izuzetno rustini, tako da njihovi ugaoni blokovi i
arhivolte izgledaju kao da se ire odnosno kao da e progutati elegantnu arhitekturu koja
ih okruuje. Ovaj konflikt je opisan kao titanska borba bezoblinosti i forme.
Dvorite je jo ekstrimnije. Pilastri su postali stubovi u paru koji djeluju veoma otmjeno.
Vijenac koji dijeli prizemlje i mezanin je nestao, albertijevski blokovi su uveani u
pogledu veliine i projekcije, a neki su i uinjeni grubim, kao da je konflikt izmeu
bezoblinosti i forme okonao u stapanju krajnosti. Meutim, tu je rat uao u novu fazu.
Prozori su ogranieni zabatima iji se rasputeni uglovi ba i ne sreu na vrhu; postoji
miljenje da su prisilno razdvojeni rustinim potpornim kamenjem koje se nalazi ispod
njih, a koje je i samo lagano izdignuto u poreenju sa ostalim susjednim kamenim
blokovima. Giuliov projekt najavljuje da se sada arhitektonski elementi sukobljavaju
jedni sa drugima, i da je ranija renesansna harmonija oblika pokleknula pred unutranjim
silama u projektiranju. Osim toga postoji jo jedan neoekivani element ovdje, izmeu
svaka dva stuba, bilo da su iroko razdvojeni ili postavljeni u paru, sputa se centralni
triglif, ostavljajui praznu rupu iznad.

Nijedan renesansni arhitekta nikada nije prekrio pravilo antike artikulacije tako
dramatino. Iako postoje miljenja da je Giulio primjetio ovaj alarmantni fenomen na
razbacanim ruevinama koje su okruivale njegovu kuu u Rimu (djetinjstvo je proveo u
blizini Trajanovog foruma). Meutim, on ovaj motiv nije koristio pokuavajui da stvori
imitaciju ruevina. Motiv je i previe sistematian, jer se ponavlja u pravilnim intervalima
na spoljnjoj fasadi, i na samo dvije unutranje fasade u dvoritu. Efekat je, na
posmatrae-savremenike, morao ostavljati dramatian dojam, zato to su tu prihvaeni
renesansni principi zasnovani na antikom rijeniku arhitekture, kao i visokorenesansni
smisao za red izazvani na totalno neuobiajen nain.

U unutranjosti se nalazi niz prostorija ijoj se raskoi i luksuzu u to vrijeme nije moglo
nai premca, meutim danas tog skupocjenog namjetaja vie nema. Sreom slikovni
ukras koji je Giulio izradio sa svojim uenicima munjevitom brzinom i danas je na
mjestu.

6. Vignola

Jacopo Barozzi (1507.g. 1573.g.), roen u Vinjoli, blizu Bolonje, poznatiji kao
Giacomo da Vignola. Karijeru je poeo kao slikar pod tutorstvom Sebastiano Serlio-a,
arhitekte i slikara koji je najvie poznat po svojoj raspravi Opta pravila arhitekture
(Regole generali di architetura) kao i po ulozi nosioca renesanse u Francusku. S obzirom
da je Serlio uio od Peruzzia u Rimu, na taj nain je i Vignola doao u kontakt sa
tradicijom visoke renesanse prije nego to je i stigao u Rim 1530.god. Nakon to je doao
u Rim, radio je sa Peruzzijem i Antonio Sangallom mlaim u Vatikanu, te bio zaposlen
na zavravanju Palazzo Farnese kao i same bazilike Sv. Petra u Rimu nakon 1564.god.

Vignolin rad razotkriva njegovu elju da oivi i kodifikuje bramanteovsku tradiciju, to

je bila ne tako neobina ambicija za eru u kojoj su se masovno pisale rasprave i tipizacije.
Umjesto da izume vlastite kapitele, kao to su to radili mnogi arhitekti Quattrocenta prije
njih ukljuujui i samog Michelangela, maniristiki arhitekti generalno su bili zadovoljni
sa kopijama Bramanteovih kapitela za baziliku Sv. Petra. Meutim Vignola je odredio
smijer klasine arhitekture za naredna tri i pol stoljea sa svojim djelom Pravila za pet
arhitektonskih redova (Regole delli cinque ordini di architettura), koje je prvi put izdato
1562.god., te potom pretampano bezbroj puta sve dok tradicija klasinog graditeljskog
obrazovanja nije izumrla u XX stoljeu. U ovom djelu se nalaze 32 ilustracije propraene
uputstvima za konstrukcije, proporcije te upotrebu arhitektonskih redova toskanskog,
dorskog, jonskog, korintskog i kompozitnog. Sve je bilo zasnovano na antikim rimskim
modelima, na taj nain da je ostavljalo jak bramanteovski utisak.

Na Vasarija, ini se, nije ostavilo utiska niti iskustvo dovravanja Michelangelovih
graevina, niti saradnja sa maniristikim arhitektima Vasarijem i Ammanatijem, izuzev
to je to jo vie kod njega podcrtalo klasicizam. Danas je najvie poznat po radu na
unutranjosti crkve Il Gesu u Rimu, glavne crkve jezuitskog reda. esto nazvana
najranijom baroknom crkvom, njen plan je zasnovan na Albertievoj crkvi Sant'Andrea u
Mantovi.

Vignolina Villa Farnese u Capraroli je moda najgrandioznija profana graevina

renesanse. Smjetena je na vrhu brda. Vignola je bio suoen sa neobinim problemom, jer
je vila trebala biti izgraena povrh ve postojee pentagonalne tvrave. 1581.god. Michel
de Montaigne je ustanovio da je vila bila pentagonalna po formi, ali je izgledala kao isti
pravougaonik. (Dok je) iznutra bila savreno kruna. Napetost koju bismo oekivali
izmeu pet strana temelja tvrave i etiri strane vile, ovdje nije prisutna. Naprotiv,
osmiljena konstrukcija predstavlja izvor naeg oduevljenja. Vignola je pojaao uglove
utvrde sa ugaonim blokovima, okrunivi ih vijencem i parapetom (zidnom ogradom), te
obezbjedivi ih sa dva nadviena, rustina, luna ulaza povezana balustradnim rampama i
flankirana zabatnim prozorima. Motiv ugaonih bastiona se nastavlja, ponovo sa ugaonim
blokovima, u gornjim spratovima. Izmeu ovih visokih uglova, protee se sedmo-travejni
red preko svake fasade, sa jonskim redom na drugom i korintskim na treem spratu. Red
pilastera drugog sprata obuhvata loggiu (sada zastakljenu) lukova koja prua pogled na
oblinja brda i doline. Prozori ispunjavaju ove traveje na drugoj strani. Zadnji sprat je
podijeljen na red duguljastih prozora koji se naleze ispod meusprata etvrtastih prozora,
a sve je opet uokvireno istim gigantskim redom stubova.

Ideja krunog dvorita je spomenuta jo od strane Albertija, koji ga je izjednaio sa

krunim planovima nekih antikih hramova. Villa Farnese je prvi dovreni primjer.
Rustini lukovi dre piano noble dvojnih jonskih stubova flankirajui lukove koji
kulminiraju u balustradu sa urnama koje skrivaju poetak treeg sprata. Dvorite tako
izgleda kao ponovno oivljena, dvospratna ema Bramanteovog Palazzo Caprini, samo u
krunoj formi. Dramatino spiralno stubite, sainjeno od dvojnih toskanskih stubova,
podsjea na Bramanteovu spiralnu platformu za Vatican Belvedere.