Sloboda je ograniena to je nauk koji saznaje beba koja pue.

Ali znanje da je sloboda puna zamki

stiemo tek onda kad se uimo ivjeti.

Sloboda je paradoks. Ako trebam biti potpuno slobodan to znai da mogu realizirati svoje namjere
drugi ljudi to moraju prihvatiti, ak i ako se te moje namjere ne slau s njihovim eljama. Dakle sloboda
realizacije mojih elja uvijek se reflektira na situaciju drugih ljudi. A to se onda reflektira na mene, na
moju moralnu savjest. Imam skrupule ako inim neto protiv drugih, pokuavam to umanjiti
opravdanjima, objanjenjima da sam morao. Da nije bilo drugog naina ni alternative. Ponekad ak sebi
pokuavam objasniti da sam uinio za drugog ovjeka sve, a on za mene nita. Kao da je uzajamnost
objanjenje za moj nedostatak moralnih obaveza!

Moralnost ne iziskuje uzajamnosti. Moja moralna obaveza je uvijek o korak ispred tvoje obaveze. Takva
izbjegavanja, objanjavanja vlastitoj savjesti uostalom nisu efikasna, jer je savjest surova i teko ih
prihvaa.

Dakle, s jedne strane, drugi ovjek je prepreka za slobodu. Ali s druge kako je ponavljao s upornou
manijaka sveenik Jzef Tischner postajem slobodan kad sretnem drugog slobodnog ovjeka. I
dodavao bi: opijamo se slobodom videi prizor drugog slobodnog ovjeka. Dakle, pretpostavka moja i
tvoja sloboda je uvjet moje slobode. Sloboda je opa ili je nema.

Sloboda je uvijek povezana s nunou kompromisa. Apsoutna sloboda, koja istovremeno pomiruje obje
strane, nemogua je.

Velika tekua postmodernost, u kojoj ivimo individualizacija, raspad etikih konteksta, oslabljenje
autoriteta, njhov veliki broj i nedostatak jedne duhovne vlasti koja bi ponitila druge glasove to je s
jedne strane velika opasnost. Dovoljno je pogledati oko sebe: ivimo u korumpiranom svijetu, gdje se ne
dri ni rije, ni obveza.

Ali s druge strane, postmodernost je velika ansa. Jer nekad je naim moralnim ivotom vladao etiki
kodeks koji je pretendirao na to da ga se openito prihvaa. Ali tad se nije radio o moralnosti, nego o
konformizmu.

Moralni odgoj prema etikom kodeksu zasnivao se na injenju ovjeka poslunim. A zapravo, moral je
stanje kronine nesigurnosti, kako je govorio Emanuel Levinas, moj uitelj. I ja se s tim slaem. Jer moral
se ne zasniva na vjernosti kodeksu, nego na ogovornosti za druge ljude. Utoliko sam moralan ovjek
ukoliko sam svjestan te odgovornosti. Toga da ono to inim utie na sudbinu drugog. Ostavlja trag.

Levinas odbacuje pojam prebivanja s drugim kao osnovu morala. Ne radi se o tome da se zajedniki
marira, nego da se bude zajedno u moralnoj zajednici. Ne o tome da se bude s drugima u grupi, nego da
se bude za druge. Dakle, treba staviti sa strane svoje maksimalne elje i odustati od mnogih od njih. To
zahtijeva samoposveenje, odlaganje na policu svog vlastitog interesa. Neobino vana osobina te
odgovornosti je bezuvjetnost. Moralnost je zapovijed, ali neizgovorena. Znam da sam duan, ali
doavola! niko mi nije rekao ta. I nakon godina mogu razmiljati jesam li uinio ono to treba, jesam li
mogao uiniti vie. To je trn u dui koga ne mogu iupati.
Vidite i sama kakvi su ti paradoksi slobode. Kae se da sloboda ide zajedno s rizikom, ali treba imati na
umu da ona ide zajedno i sa moralnim rizikom. Ako znam da imam tu obavezu, mui me neprestana
nesigurnost. Nesigurnost u sebe, nemirne noi, skupule.

... Nauio sam da postoje dva osnovna, neophodna i neizbjena uvjeta dostojanstvenog ivota koji
donosi zadovoljstvo. To su bezbjednost i sloboda. One ne mogu ivjeti jedna bez druge. Bezbjednost bez
slobode je ropstvo, a sloboda bez bezbjednosti je anarhija. One jedna drugu trebaju, ali istovremeno
kako to ponekad biva u braku ne mogu nai zajedniki jezik. Odnos meu njima je igra nultog zbira
vie bezbjednosti moete dobiti samo za cijenu davanja djelia svoje slobode. I vie slobode ete dobiti
samo za cijenu gubitka bezbjednosti, poveanja nesigurnosti.

Emile Durkheim je pisao: kakva je srea da imamo drutvo koje nas prisiljava na civilizirano ponaanje,
inae bismo ivjeli u ropstvu strasti i emocija. Drutvo koje nam organizira bezbjedan ivot, oslobaa od
emocija. Mogue je i tako. Samo to su se nakon nekoliko desetina godina ljudi smatrali nesretnima, jer
su poloili na oltaru bezbjednosti vei dio svoje slobode.

Sjeate li se to je Sigmund Freud rekao 1929. u knjizi koja je u Poljskoj izala pod nazivomKultura jako
rdo cierpie (Das Unbehagen in der Kultur, Nelagodnost u kulturi, Rad, Beograd 1988, prim.
prev.) Da je civilizirani ivot trgovinska razmjena dajemo dio jedne vrijednosti u zamjenu za dio druge
vrijednosti. A kad je Freud to govorio, stvarnost je bila vrsta, solidna. Freudova dijagnoza je glasila: svi
psihiki problemi ovjeka potiu odatle to smo dali ogromni dio slobode za bezbjednost bezbjednost
od sudbine, bolesti, bandita.

Siguran sam, kad bi vam Freud danas davao intervju, obrnuo bi dijagnozu. Rekao bi da patnje
suvremenog ovjeka potiu od toga da je postigao ogromnu, bez presedana linu slobodu u zamjenu za
davanje ogromnog dijela bezbjednosti. I ne radi se o bezbjednosti od terorista. Radi se o bezbjednosti u
smislu drutvene pozicije, sigurnosti u sebe, vjere u svoje odluke, povjerenja autoritetima. To je sve
izgubljeno.

Vidi se da, usprkos tome to se mislilo u vrijeme moje mladosti, historija nije pravolinijski razvoj u pravcu
slobode, nego kretanje klatna. Smjer traganja, elja i snova se promijenio ljudi se boje vika slobode,
mataju o bezbjednosti, povratku zajednici. Zato dodaju sve vie prijatelja na Facebooku, pravei se da
stvaraju zajednicu.

Historiar Eric Hobsbawm je govorio da se poelo govoriti o identitetu kad se prestalo govoriti o
zajednici. Sad smo poeli govoriti o zajednici, jer smo se do grla prejeli identiteta. Ve znamo kakvi su
identiteti nestabilni. Razni identiteti daju nam osjeaj apsolutnog leta u prostor, moemo izmeu njih
birati i probirati. Neki imaju vie identiteta istovremeno, u ovisnosti od toga kome alju SMS-ove. Ali
nema se o to osloniti. Gazimo po ivom pijesku, mi smo prekarijat ljuljamo se. Ne znamo koliko e
situacija u kojoj smo se nali u svom ivotu, pozicija koju smo zauzeli trajati.
Moja elja je osvjetavanje ljudima kakvu cijenu su platili za promjenu svoje situacije. Ako uporedite
ivot online s onim offline, ovaj prvi je znaajno laki od drugog. Da bi se ostvario kontakt s drugim
ovjekom offline, treba veliki napor, pokuaji, samoposveenje, odustajanje od svojih interesa. I jednako
teko je prekinuti: treba izmiljati opravdanja, objanjavati, nekad lagati. I nikad se ne zna hoe li se to
poznanstvo vraati.

Online je to sve strano lako. Jednako se lako prikljuiti na network, kao i iskljuiti. Niko nee ni
primijetiti da sam prestao odgovarati na SMSove i kaiti postove.

... Maria Janion je pisala: U Evropu da, ali s naim mrtvima. Frankfurtska kola, koja je za mene vana,
orijentirala se upravo na podsjeanje na nerealizirane mogunosti, za koje je historija groblje. One nisu
umrle, ostale su u podzemlju.

Stalno imam sumnje ta stara vrsta stvarnost uope nije bila tako sjajna. Imala je svoje vraki negativne
strane, ali to su bile druge negativne strane nego danas.

Kad sam bio klinac puno sam itao Sartra. On je govorio da sebi treba stvoriti projekat za ivot, a
projektu dodati grupu recepata. A onda realizirati recept po recept. Recite to dananjim studentima i
grohotom e se nasmijati. Projekat za ivot? Mnogi od njih bi bili sretni da imaju projekat za sljedeu
godinu.

Znate li koja je moja jedina sigurnost? Da je nesigurnost jedina sigurnost. Ja u to zaista vjerujem. Kad se
gleda ovaj svijet, tako rasipan, razbaruen, egocentrian, tako to izgleda.

Izvodi iz razgovora koji je objavljen u Magazyn witeczny Gazeta Wyborcza

Izbor i prijevod: Tanja Mileti Oruevi, portal tacno.net