Darko Vujica, Prometej.

ba: Ukoliko pogledamo Europu i Europsku uniju danas,

vidimo brojne probleme. Izuzmemo li migrantsku krizu i rast desnog
populizma, koje su to dodatne krizne take Europe i Europske unije i kako ona
po vama izgleda danas?
Gspr Mikls Tams: Prvo, desni populizam uope nije populizam, on je
besprijekorno buroaski i klasno je svjestan, a migracijska kriza je tek dio raspada
svjetskog sistema oblikovanog nakon 1945. od strane hladnoratovskih balansa
moi. Drugo, valja imati na umu da se Europa spasila od faizma samo intervencijom
vanjskih snaga: Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i SAD-a. Sovjetski Savez je
prestao postojati, Velika Britanija je napustila Europu, dok su SAD otvoreno
neprijateljske prema njoj: nema pomoi sa strane. Ostajemo sami s naim
demonima. Etnicizam nasljednik starog nacionalizma pridonio je raspadu
Jugoslavije i ehoslovake (vrlo slino fragmentaciji Austro-Ugarske), a politiari
neznalice i novinari neznalice nadali su se da e nepostojea Europska ideja
zamijeniti kohezivnu, centripetalnu silu realnog socijalizma. Neprijateljstvo istone
Europe prema Zapadu pripisano je sovjetskoj okupaciji i ruskom utjecaju koji je
automatski nestao: sada je mnogo gore nego to je bilo prije etrdeset godina. Upitni
napredak zapadne desnice (kao opasnosti) nije nita ako ga usporedimo sa novom
ali zapravo, veoma starom Istok-Zapad podjelom unutar Europe. Navodno
trijumfalne i univerzalne ideje jednakih prava, konstitucionalizma, vladavine prava,
liberalnog kozmopolitizma (u kantovskom republikanskom smislu) strastveno se
odbijaju svugdje u Istonoj Europi ak i u razblaenom obliku zapadnjakog
licemjerja a ovdje nema nita popularnije i inspirativnije od takvog odbijanja.
Zajedno sa naim jadnim i neurednim kapitalizmom, u naoj regiji postoji dominantna
religija nejednakosti, koja se odnosi na klasu, spol, etniku pripadnost, dob,
vjeroispovijest i kulturu. Konstruktivna strana nacionalizma iz devetnaestog stoljea
(strana kao to je bila takoer) nestala je bez traga. Europska unija se na Istoku vidi
samo kao novana krava, ali je inae ismijavana kao hrpa imbecila koji smatraju
muslimane, ene i homoseksualce ljudskim biima.

Nedavno su u Velikoj Britaniji odrani parlamentarni izbori na kojima je

Laburistika partija pod vodstvom Jeremyja Corbyna ostvarila izuzetno dobar
rezultat. Kako vi gledate na fenomen Corbyna i moe li njegov uspjeh biti
naznaka otvaranja novih emancipacijskih horizonata?
Corbynov uspjeh je divna stvar to je u cijelosti izolacijski fenomen. Koliko on otvara
emancipacijski horizont, ak samo u Engleskoj, ne znam. ini mi se da je ovaj uspjeh
rezultat moralnog ustanka protiv nepodnoljivog nepotenja establishmenta. Corbyn
je pravi viktorijanski (ili preciznije edvardijanski) ljeviar, tip koji je odmah
prepoznatljiv u Velikoj Britaniji, dobar i astan ovjek, skroman, ozbiljan, s plebejskim
dostojanstvom kakvog je Orwell toliko volio. (Ja takoer). On je mnogo
tradicionalniji Englez nego svi torijevci zajedno. Njegovi pristae nisu nuno
socijalisti, ali svakako se suprotstavljaju engleskoj vladajuoj klasi, poludjeloj i
pokvarenoj do sri, te ude za iskrenou i jasnoom. Ja im elim dobro.

Kapitalizam je u krizi, to je vie nego oigledno. Imamo rastuu eksploataciju

irom svijeta, probleme ekologije koji postaju trauma za kapitalizam, probleme
intelektualnog vlasnitva, rast ekstremno desnog populizma... Meutim,
apologeti neoliberalnog kapitalizma staju u njegovu obranu i kau kako za to
zapravo nije kriv kapitalizam nego razne sekundarne devijacije, slabe zakonske
regulacije itd. Kako vi gledate na to?
Kao to sam kazao tu nema populizma to je samo prazna fraza koja zavarava i
zbunjuje. ivimo u vremenu reakcije. Ovo nije nova vrsta desnice (kao to je to bilo u
epohi faizma), nego doslovno reakcija: pokuaj da se rastave uspjesi radnikog
pokreta (koji je sovjetska prijetnja uinila djelotvornijim) koji je rezultiralo welfare
liberalizmom (ne socijalizmom, naravno) sa svojim egalitarizmom kojeg
konzervativci nazivaju irenjem prava (etnikih prava, prava ena, prava
homoseksualaca, prava djece, prava bolesnih i starih ljudi itd.). To je restauracija
iskonskog, istog kapitalizma: trite nasuprot razumu. Razuma naravno, u smislu
socijalistike drave redistribucije, planiranja, komunalnih institucija (besplatnog
zdravstvenog osiguranja, jeftinog stanovanja, jeftinog javnog prijevoza, besplatnog
dravnog obrazovanja), progresivnog oporezivanja i trinog anarhizma
identificiranog kao spontanost, individualna sloboda i konformizam sa prirodnim
sklonostima ovjeka (konkurentan, gramzljiv itd). Ove prirodne sklonosti ukljuuju
rasizam, etnicizam (kao to je islamofobija), heteroseksizam i otvorenu klasnu mrnju
prema potlaenima. Postoji mnogo ljeviarskog i liberalnog prodikovanja, ali ne i
organizacije osim parlamentarnog kretenizma i sjeanja na prosvjetiteljske
korijenje svih progresivnih tendencija. Tko moe porei da ekoloka kriza moe biti
rijeena samo racionalnim postupcima uvedenim od strane socijalistike svjetske
drave koja je sposobna sluati znanost te nametanjem otrih mjera na svjetskoj
razini kako bi se sprijeila vatrena i vodena smrt ovjeanstva? Izgleda da je to oito
nemogue ali je jo gore, nitko nema hrabrosti misliti u tako irokim terminima koji
bi bili ismijani od strane svih razumnih mladia i djevojaka uronjenih u javno mnijenje,
drutvene medije i jeftini komercijalizam, odnosno zakopanih u smeu: to su nai
lideri.

Jednom prilikom ste kazali kako nova reakcionarna politika za vladanje ne

treba totalitaristike metode. Moete li detaljnije govoriti o tome?
Zar sam rekao krivo? Pogledajte oko sebe. Ono to sam opisao u svom eseju O
post-faizmu (2000) je ve odavno postalo stvarnost. ak i u Turskoj, gdje su
uhiene tisue pristaa opozicije, postoji opozicioni tisak (naravno, urednici takvog
tiska zavravaju u zatvoru) i postoje prosvjedi i demonstracije zapravo, tamonji
otpor je zadivljujui i herojski no tipian primjer je moja draga zemlja Maarska u
kojoj je 95% medija (i svega drugoga) pod kontrolom vlade (drava kupuje medije
preko posrednika), no mene nitko ne uznemirava i ak me pretvaraju u neku vrstu
kontra-selebritija (to mrzim) i svi se ponaaju kao da je sve normalno, jer je prevrat
koji smjera nenasilnoj, ali radikalnoj diktatori uglavnom neformalan ili legaliziran.
Srednja klasa je na odmoru na dalmatinskoj obali, a siromani su tihi i ignorirani.
Etnonacionalizam e dostajati kao umirujua ideoloka podloga.

Kako komentirate fenomen tzv. lijevog fukujamaizma? Sve vie ak i ljeviara

danas ne moe zamisliti kraj kapitalizma i misli da ga je mogue samo
popravljati. Radi li se tu tek o krizi alternative i nepostojanju prave lijeve
politike koja bi mogla izazvati neoliberalni kapitalizam ili je rije o neemu
drugom?
Ni jedno ni drugo. Alternative postoje kao i prije a ljeviarske politike se mogu
dizajnirati i dizajniraju se od strane hrabrih i inteligentnih ljudi. Jednostavno: mi smo
poraeni. Poraz nije istoznaan s manjkom alternativa ili misli. Poraz zapadne
socijalne demokracije i istonoga realsocijalizma (istovremeno i zbog veoma slinih
razloga) prisilio nas je da brzamo u traenju novih rjeenja, bez da zastanemo kako
bismo reflektirali lekcije koje smo mogli nauiti, umjesto ega smo se zadovoljili
plitkim spontanim ispoljavanjem antitotalitaristikih stavova (tako drei korak s
duhom vremena koje je, naravno, neokonzervativno: druga je pria zato zadnjih
godina svi neokonzervativce nazivaju neoliberalima; radi se o jednostavnom ali
lukavom triku). Strankama radnike klase i sindikatima je doputeno da izmaknu s
radara i skliznu u nebitnost, ili su se iste transformirale u snage desnog centra s
vidno slabim kapacitetom djelovanja. Fukuyama je imao pravo s obzirom na barem
jednu tvrdnju: povijest kapitalizma (tj. povijest modernosti) je uvijek bila povijest
kapitalizma i socijalizma, povijest kontradikcija (u kojoj se ogledao kljuni klasni
konflikt). Ukoliko kapitalizam ispuni potpuni horizont, moderna je zavrena. No to je,
naravno, puka ideologija. Klasni konflikt jo uvijek postoji, ak i ako politiki ima jedva
ikakve borbe. Kapitalizam je bio izvorniji i stariji od otpora kapitalizmu i ini se kako je
preivio taj otpor. No problem klasnog konflikta ostaje i nerijeen je u jednakoj mjeri
kao i onomad kad je pisan Komunistiki manifest, ako ne i vie. No jednostavno
nema politikih struktura koje bi prouzroile ozbiljnu promjenu. Pri tom ne mislim
samo na ljevicu. Jedva da se moe govoriti o ikakvoj progresivnoj buroaziji kadroj
premostiti klasnu podjelu niti moete pronai progresivne birokrate posveene
redistribuciji, planiranju ekonomije i blagostanja znate, stari utilitaristiki radikalci,
fabijanci i paternalistiki egalitarijanci. Oni naravno nikada ne bi zavrili u vladinim
odjelima bez pritiska izvana. Sada su vladine odluke eksternalizirane i usklaene s
poslovnim korporacijama. Velike farmaceutske kompanije su npr. sudjelovale u
planiranju Obamacarea.

Raspadom Jugoslavije socijalizam je zamijenjen nacionalnim demokracijama,

post-jugoslavenske drave nemaju nikakvu viziju napretka i potpuno
zanemaruju socijalnu dimenziju. Na performativnom nivou, kada se govori o
napretku i ekonomskom rastu govori se u autokolonizacijskim terminima
priliva stranih investicija, stranog kapitala itd. Gdje je tu mjesto ljevice? Kako
adresirati prave probleme s kojima se suoavaju graani?
Pretpostavljam da ove novonastale drave moete zvati demokracijama, ako
hoete. Disolucija Jugoslavije je katastrofa katastrofa koja se nastavlja: pogledajte
npr. problem srbijanske manjine na Kosovu i u Slavoniji (Hrvatska), problem
sandakih muslimana u Srbiji, albanski problem u Makedoniji i Crnoj Gori, konflikte
izmeu praktino tri autonomna etnika entiteta u Bosni; ove nemogue dravice se i
dalje raspadaju. Ukoliko se elite oduprijeti utjecaju stranog kapitala unutar slabijih
kapitalistikih drava to je jedva mogue prvi korak za progresivce (ak ni ne
kaem ljeviare) bila bi borba za ponovno pribliavanje ex-jugoslavenskih zemalja i,
ukoliko je mogue, za balkansku federaciju s Bugarskom i, poeljno, s Grkom. Vai
lokalni politiari priaju besmislice ak i s njihovog sebinog klasnog stajalita ako
tvrde kako mogu privui strani kapital u permanentni kaos uzrokovan vjenom
balkanizacijom i rasparavanjem na sve manje dravice, to su najvei uzroci
opasnosti za ovu regiju i za cijelu Europu od 18. stoljea. Balkan je i dalje zaglavio
izmeu Turske i EU kao ovdanjeg nasljednika Habsburke monarhije. Ostavljen
sm sebi u trenutanom obliku, osuen je biti samoubilaka kombinacija kolonije i
pobune, globalistikog neoliberalizma i seljakog hajdutva. Neposredna stvar koja
se treba uiniti za razvoj i za zastupanje stvarnih interesa naroda je postii neku vrstu
jedinstva junih Slavena, odriui se etnonacionalizma, otvarajui granice, osnivajui
carinsku uniju, potiui demilitarizaciju i smirivanje milicija i smanjivanje nasilnog
organiziranog kriminala, osiguravajui kulturalna prava svima (posebno manjinama),
forsirajui sekularizaciju (posebno, molim, bez nacionalnih ili dravnih crkava!),
reducirajui korupciju. Kako bi se mogle oduprijeti, te drave trebaju stvarnu mo, a
one same su premale i izgubljene u svojim uzaludnim meusobnim borbama oko
simbola koji su zasada, naravno, psiholoki i kulturno znaajni, budui da oni
simboliziraju slobodu, graanski ponos, samopotovanje itd., stvari potrebne svakoj
naciji i koje sada tako tuno nedostaju. Nije dovoljno dokazati kako je va prosjeni
lokalni politiar tupoglavac, to dozvoljavam on ili (rjee) ona vjerojatno jest.
Skeptian sam prema pojavama progresivnog nacionalizma u Kataloniji i kotskoj
koji bi ostavili panjolsku i Englesku u stranoj poziciji kao to sam skeptian i
prema lijevom euroskepticizmu. Lijevi nacionalisti e vam rei kako je EU
arhikapitalistika institucija. Veoma istinito. No, zar burujska nacionalna drava
takoer nije arhikapitalistika institucija? Ozbiljno. Lijevi nacionalizam (ak lijevi
kolonijalizam u Francuskoj) je vodio u mnoge ratove. Zar lijevi nacionalizam nije
zauvijek kompromitiran u kolovozu 1914? Kako va portal ima sredite u Sarajevu,
ne moram dalje pojanjavati.

Iako danas nakon sveopeg trijumfa globalnog kapitalizma dominantni

neoliberalni narativ sve realsocijalistike zemlje eli strpati u isti ko, u
socijalistikoj Maarskoj tijekom perioda gula komunizma je zacijelo bilo
drugaije u odnosu na druge zemlje Varavskog pakta. Kako Vi, iz dananje
perspektive gledate na period gula komunizma u Maarskoj?
Ne smatram kako je gula-komunizam (muan termin skovan prvotno od
zapadnonjemakog tiska, nikada koriten u Maarskoj) bio ita bitno drugaiji od
ostatka drava istonog bloka ili od Titove Jugoslavije. Sve istonoeuropske zemlje -
dom udne vrste socijalizma koji je bio drutvo proizvodnje dobara i plaenog rada,
tip egalitarijanskog dravnog kapitalizma gdje su samo vlasniki odnosi bili formalno
drugaiji od onih u socijaldemokratskim dravama Zapadne Europe su
eksperimentirale s nekom vrstom trine reforme, bile su zaduene Zapadu i htjele
su se rijeiti sovjetskog utjecaja. Maarska je bila za dlaku uspjenija od ostalih
zemalja, iako je njena industrijska osnova bila iscrpljena (prva je pretrpjela ovu
sudbinu) vie nego u drugim zemljama Comecona i u Jugoslaviji. Maarski voe su
potroili sve kredite na potronju jer su se nakon dogaaja u Poljskoj poslije 1981.
smrtno bojali radnike klase i njenog mogueg saveza s inteligencijom: recept za
sve revolucije 20. stoljea (pogledajte moj lanak o revoluciji 1956. u: International
Socialism: http://isj.org.uk/hungary-1956-a-socialist-revolution/) i stoga su omekali
nivo cenzure, osim kad je u pitanju bio lijevi, poglavito marksizam prisutan u
zapadnim zemljama (razliito nego u Jugoslaviji). Zemlja je na kraju ak i politiki
postala ovisnom o Zapadnoj Njemakoj (kao to je i DDR to istodobno bila, makar
bez gulaa i bez dolarskog turizma i bez ideoloke restauracije; u Maarskoj je Marx
odavno zamijenjen Maxom Weberom i Wittgensteinom).
Ostavljen sm sebi u trenutanom obliku, Balkan je osuen biti
samoubilaka kombinacija kolonije i pobune, globalistikog
neoliberalizma i seljakog hajdutva

Nejednakost se raspojasala; siromatvo koje ostaje do dan danas je formirano u tom

razdoblju; problem romske populacije je bio sve vie prisutan s popratnim polujavnim
rasizmom; antirumunjski sentimenti su bili na vrhuncu, diskretno poticani s vrha.
Radilo se o prilino neatraktivnom aranmanu koji je imao svojih neobinosti bio je
manje nacionalistiki i vie modernistiki nego u ostatku drava no bio je jednako
tako dekadentan kao i u ostatku drava. Diktatura je bila slabo ukorijenjena i ak je i
Partiji bila dosadila. No postojala je iskrena elja za demokracijom (danas negirana,
ocrnjena, klevetana). Slubena teorija danas je kako su siromani neprosvijeeni
Maari vjerovali kako e naputanjem sovjetskog bloka postati bogati kao Austrijanci.
to nije istina. Narod 1989. nije bio nita manje potroaki nastrojen nego 1979. ili
1969., moda ak i manje. Ono to se meutim nedovoljno razumije je to da je
reakcionarni prevrat religija nejednakosti zapoeo u ranim 1980-ima. Tada je rije
buruj (polgr) stekla konotaciju slobode i civilizacije (u dananjoj Maarskoj ova
rije znai neto izmeu normalnog i rafiniranog) dok je proli (nekada indikativan
pojam za proleterski pokret, koji je pjesnitvo Attile Jzsefa uinilo besmrtnim) znaio
i dalje znai idiotski, prljavi propalitet. Ipak, doajen maarske sociologije, profesorica
Zsuzsa Ferge razdoblje 1965.-1985. naziva zlatnim dobom maarske sociologije:
socijalno, ekonomski, kulturnyourself and return that with an answer that will give you
better insight and more clarity into this quest. I liked this quote by Paulo Coelho from Zahir,
My heart might be bruised, but it will recover and become capable of seeing beauty of life
once more. It happened before, it will happen again, I'm sureo, to je bilo vrijeme velikih
postignua, no moralno je bilo trulo. Trulost je ostala do dan danas, a postignua su
baena psima. Siromaniji smo i u mnogim vidovima manje slobodni nego 1985. no
naravno na jedan sasvim drugaiji nain. efovi dananjice su prilino sretni da su
ljudi skloni amneziji. Kao to znate, i sm sam bio disident 1970-ih i 1980-ih ne
alim zbog toga, no nikad nisam mogao ni pomisliti da e me ljudi nakon svega etvrt
stoljea demokracije opet nazivati disidentom, no oni bi to svakako trebali.
Dananja vladajua klasa snano budi sjeanja na staru vladajuu klasu prije 1918:
njihova mrnja prema neprincipijelnom podvrgavanju EU i NATO-u savreno
odraava stav njihovih prethodnika prema Austriji; njihov prezir prema balkanskim
narodima, Slavenima i pravoslavnim narodima takoer nije nita novo; njihovo
koritenje rasnih predrasuda kako bi umirili miljenje niih klasa je ostalo
nepromijenjeno, kao i njihova neumrla mrnja prema moderni, kritikoj kulturi,
slobodnom tisku i prema svakome tko nije ovinist i seksist. Otvoreni prezir prema
siromanima, nesretnima i gubitnicima je, ini se, takoer trajan.