Doc.

dr Miodrag Vukovi

UVOD U PRAVO
Skripta
-Izabrana poglavlja-

B a r, 2012.

1
 GLAVA I

PREDMET I METODI
UVODA U PRAVO

2
1. Predmet

Uvod u pravo je jedna enciklopedijska i osnovna disciplina koja u

sebi sadri uvodna, tj. poetna objanjenja i uenje o dravi i pravu.
Objanjenja su elementarna jer se u okviru ove discipline izuavaju osnovni
pojmovi prava, kao to su pravna norma i pravni akt, stvaranje i primjena
prava i tsl1. Zatim izuavaju se opti pravni pojmovi, kao i osnovne
kategorije koje oni sadre.
Konano, u okviru ove discipline izuavaju se i pravni i drutveni
procesi npr. ostvarivanja prava i raskorak izmeu normativnog i stvarnog, te
proces stvaranja, tumaenja i primjene prava, kao i neke filozofske postavke
o tome ta pravo titi, tj. koje osnovne vrijednosti ine pravnu aksiologiju
kao nauku o pravnim vrijednostima i ciljevima i koje pravo titi i/ili mu tei.

2. Metodi

Metod je po svojoj definiciji put kako nauka upoznaje svoj predmet,

to jest kako dolazi do naunih istina. Metod u sebi podrazumijeva odreene
postulate, tj.principe koji se odnose na kompletno istraivanje, kao i pravila
kojima se reguliu pojedine faze istraivanja. Konano i samu tehniku
istraivanja. To su nivoi metoda.

Metodi koji se primjenjuju u pravu se dijele na saznajne i tehnike

metode. to se saznanja tie, oni mogu biti filozofski ili nauni. Nauni se
1
O tome: R.Luki, Uvod u pravo, SA, Beograd 2000, str. 14-18.

3
dijele na opte i posebne. Optim metodima se izraavaju opti pogledi na
svijet i njegove djelove. Tu spadaju dijalektiki, socioloki metod,
metafizika i idealistiki metod. Posebnim metodima se otkrivaju i analiziraju
pojedini vidovi pojava.
Pravo se izuava kombinacijom ovih metoda i to vie posebnih
metoda: pravnog ili dogmatskog metoda, sociolokog, politikolokog,
pravno- psiholokog, komparativnog, istorijskog i slino.

4
 GLAVA II

O DRAVI

1. Pojam i obiljeja drave

5
 Drava se razliito shvata i definie u teoriji. Moe rei da je
zajedniko svim stavovima sljedee: da je drava jedna drutvena pojava
nastala iz realnih drutvenih potreba da bi rjeavala drutvene sukobe, da je
ona organizacija koja raspolae monopolom fizike prinude, tj. sa najveom
silom u drutvu, te da ona stvara pravo u skladu, kako sa svojim potrebama,
tako, prvenstveno i radi irih drutvenih interesa.
Njena su tri osnovna obiljeja ili pretpostavke: teritorija, vlast i
stanovnitvo.
Drava je dakle teritorijalna organizacija. Ona se protee do svojih
granica, sprovodi vlast, tj.imperij na svojoj teritoriji i tu vlast sprovodi
prema stanovnitvu, odnosno prema gradjanima, tj.dravljanima2.
to se dravne vlasti tie to je vlast koja ima subjekte i objekte, gdje
jedna strana odluuje i nareuje a druga slua i izvrava.
Osnovno obiljeje dravne vlasti je njena suverenost, tj.da je ona na
svojoj teritoriji jaa od bilo koje druge organizacije. Suverenost nije isto to i
suverenitet, jer suverenost znai obiljeje dravne vlasti, a suverenitet kome
ta vlast pripada narodu, gradjanima, klasi, itd.
to se tie dravne suverenosti, njena su osnovna obiljeja da je ona
neograniena vlast na svojoj teritoriji, da je jaa u odnosu na neku drugu
vlast od svih drugih subjekata u dravi i da je ona nezavisna i samostalna, da
je tj. drava je autonomna u vrenju svoje vlasti.
Naravno, ovi atributi nijesu sasvim bez ogranienja i nijesu apsolutni, jer
ipak je ona ograniena faktorima, pravilima i interesima gradjana koji
okruuju dravu. Takoe, ona poiva na pravu i na pravnim normama, to

2
O tome: R. Luki, op.cit. str. 16,
J.Vukadinovi, Uenje o pravu, SA, Beograd, str. 23.
Z. Kuli, Uvod u pravo, Beograd, 2004, str. 22.

6
znai da je vlast u granicama prava, tj. da je ona pravna drava i kao takva
ograniena. Pravna drava je germanska koncepcija, rule of law ili vladavina
prava je anglosaksonska, konstitucionalizam i konstitucionalitet amerika.
Ustavnost i zakonitost vie odnose na pitanje ogranienja vlasti u
postkomunistikim zemljama, pa su u njima ovi principi i nastajali.
Konano, suverenost3 je u uslovima integracija, naroito evropskih
integracija, prilino ograniena, jer se ne svodi na pitanja apsolutne vlasti.
Jer vie nema granica, nema ni klasine policije i vojske, pa se ni ustav, kao
najvii zakon ne moe vie smatrati najviim pravnim aktom, ako je jedan
dobar dio meunarodnih ugovora iz oblasti ljudskih prava sastavni dio
ustava. U svakom sluaju imamo suprematiju medjunarodnih ugovora iz
oblasti ljudskih prava u odnosu na ustav kao vrhovni akt. Takodje, konana
sudska funkcija se zavrava ne u dravi nego van drave, u Evropskoj uniji,
odnosno pred Sudom za ljudska prava u Strazburu.
to se stanovnitva tie, to su gradjani nad kojima se vri imperium,
odnosno to su dravljani ali i stranci koji se nalaze na njenoj teritoriji.
Dravljanstvo je odnos izmedju graanina i pravna veza izmedju drave i
dravljanina. Ono se stie na razliite naine: na osnovu krvne veze ili
porijekla, zatim na osnovu roenja na odreenoj teritoriji, ili po osnovu
prebivalita. Mnogo je manja vlast graana jedne drave u odnosu na
strance, i njihova prava su manja.
Mada, danas ima orjentacija da se daje pravo u mnogim zemljama da stranci
uestvuju na lokalnim izborima, uz prava koja im se, inae, na osnovu
reciprociteta priznaju medjunarodnim konvencijama.

3
R. Luki, op.cit., str. 23.
Vukadinovi, str. 23.

7
 to se tie dravne organizacije ona je jedna cjelina. Dravni organ je
atom te organizacije. On je dio dravne organizacije koji ima pravom
utvrdjenu nadlenost za vrenje odredjenih dravnih poslova. Svaki organ
ima svoju stvarnu i mjesnu nadlenost. Najznaajnija obiljeja dravnog
organa su personal, tj.ljudi koji rade u njemu, zatim poslovi za koje je
nadlean, sredstva kojima raspolae, te njegova samostalnost, koja ne mora
biti apsolutna. Zatim i vrenje funkcije, ali i povezanost sa drugim dravnim
organima, to ini sastavni dio dravne organizacije.
Razliite su vrste ovih organa. Oni najprije mogu biti civilni organi, tj.
graanski, zatim oruani organi, potom demokratski i birokratski organi,
odluujui i izvrni, politiki i struni organi. Najzad, individalni ili
kolektivni organi, po svom sastavu.
to se tie samih organa vaan je njihov legitimitet i legalitet. Da bi
radili oni moraju imati kvorum za rad, a da bi odluivali moraju imati
kvorum za odluivanje, kao obinu veinu, zatim veinu prisutnih, veinu
ukupnog broja, a i stroe veine od ovih obinih ili kvalifikovanih veina.

2. Pravna drava
Pravni poredak se sastoji iz svog normativnog, stvarnosnog i
vrjednosnog elementa. Normativni dio ine pravne norme, grupisane u
pravne ustanove, a ove u pravne grane. Sve grane prava ine pravni sistem.
Faktiki, pravni poredak je pravni sistem koji se ostvaruje u realnim
drutvenim odnosima, a njegov vrjednosni elemenat je ostvarivanje ciljeva
kao to su: istina, pravda, jednakost, sloboda i tome slino.
Pravni poredak se temelji na hijerarhiji pravnih normi. One sve
moraju biti usklaene, tj.nie moraju biti u skladu sa viim normama.

8
 Sve norme, usklaene sa ustavom, oznaavaju princip ustavnosti, dok
sve nie norme od zakona oznaavaju pojam zakonitosti.
Ona moe biti formalno, a moe biti i materijalno. Materijalno znai
usklaenost njihove sadrine, a formalni znai potovanje nadlenosti
organa i donoenje akata u skladu sa pravilima postupka kao i donoenje u
odreenoj formi.
ta je pravna snaga akta? To je dejstvo koje pravni akt ima u odnosu
na druge pravne akte, a ona zavisi od toga kakvo je njegovo mjesto u toj
hijerarhiji u odnosu na pravnu ljestvicu. Prema pravnoj snazi imamo vie i
nie akte, vii od viih, a nii od niih organa.
Hans Kelsen4, poznat kao autor iste teorije prava, isticao je da u
analizi pojma prava valja odgovoriti na pitanje: ta je i kakvo je pravo?.
On smatra da ne postoji generalna definicija prava, ali da dva razliita
odgovora na ovo pitanje postoje. Po prvom pravo je injenica, a prema
drugom stanovitu pravo nije injenica, nego norma. Kelsen zastupa ovo
drugo shvatanje, a da je norma neto to tek treba da bude, tj. da ona ima
obiljeje zapovijesti ili preskripcije.
Nok Fuller, ameriki profesor filozofije prava ,odgovor na pitanje ta
je pravo trai u okviru stanovita o unutranjoj moralnosti prava i
svojevrsnog proceduralnog ius naturalizma. On misli da je pravo poduhvat
potinjavanja ljudskog ponaanja vladavini pravila.
Njemaki pravnik Nikolas Luman kae da je pravo sistem bez obzira
na to koju varijantu tj. definiciju pojma prava brani. Ono je cjelina sa sedam
elemenata propisa povezanih meusobnom neprotivurjenosti.

4
H. Kelsen, Opta teorija prava, pp 22.-42.
G.Radbruch, Rechstaat, Jeden, 2001.

9
 U Francuskoj su to: Vilei, Amselek i drugi, a u Italiji Norberto Bobio 5,
Rudolf Sako, u Njemakoj Haufman, penger, Valcer, a u anglo-amerikoj
teoriji Don Rols, Dworkin, Ras, Nikol i neki drugi.
Pravo u domaoj teoriji ini jedno dinamino jedinstvo normi
odreenih konfliktnih drutvenih odnosa, vrijednosti, stavova i ciljeva. Ono
obezbjeuje strukturu prava: normativnu, socioloku i vrjednosno-
aksioloku. Ono je doprinos integralnom pojmu prava, ali u uem smislu
pravo je ipak skup normi i odnosa koji se na osnovu normi ustanovljavaju.

5
Uporedi, N. Bobbio, Eseji o pravu, Padova 1999.

10
 GLAVA III

PRAVNA NORMA

1. Drutvena norma, pojam i vrste

11
 Izraz norma znai pravilo ili propis (kanon, nomos). U latinskom
jeziku norma se pojavljuje kao regula, za razliku od zakona koji postoje u
prirodi, nezavisno od ljudi i njihove volje.
Drutvene norme su pravila, to jest zahtjevi ili iskazi o nekoj potrebi
pomou kojih se usmjerava ljudska djelatnost, a kojoj se ujedno prijeti i
sankcijom ukoliko se ne postupi prema tom zahtjevu.
Kod drutvenih normi razlikujemo subjekte koji stvaraju norme, tj.
adresanti i one kojima su oni namijenjeni: adresate. Drutvenim normama se
ele postii odredjeni ciljevi i vrijednosti, a one se, kad ih primaju adresati
koji se ponaaju u skladu sa njima, ili kre ili ostvaruju.
Normativni poredak je u stvari skup drutvenih normi, ali i skup
pravnih pravila ponaanja. Drutvene norme su sredstva koja slue ovjeku,
ali su one snabdjevene i odredjenim instrumentima. To su dispozicija i
sankcija. Onaj centralni element norme: dispozicija, koji sadri zahtjev po
kome se treba ponaati, ini samo bie pravne norme, dok su sankcije
sredstvo drutvene i normativne kontrole kojim se utie da se norme
potuju. One mogu biti negativne tj. kazne ili sankcije u uem smislu i
pozitivne kao nagrade kojima se podstie odreeno poeljno ponaanje.
Drutvene norme se razlikuju od prirodnih zakona. Ta razlika poiva
na razlici izmeu onoga to jeste i onoga to treba da bude. Drutvene norme
su jedno, a norme u drutvu, to jest pravila drutva, drugo. Moe se rei da
su pravila u drutvu ira od drutvenih pravila, jer ureuju drutvene odnose
meu ljudima, kao npr. tehnika pravila koja nastaju u drutvu tj. tehnike
norme i takozvani tehniki standardi.
Najvanije vrste drutvenih normi sa stanovita njihove povezanosti
sa pravom su: obiaj, moral i konvencije. Obiaj je dio svijesti, jedna vrsta
drutvenih normi koja nastaje dugotrajnim ponaanjem i prihvatanjem

12
takvog ponaanja. Tu je i svijest o obaveznosti takvog ponaanja. One
nastaju spontano ili neogranizovano. Nijesu napisane jer ih nose ljudi u
svojoj svijesti i iskazuju u svom ponaanju. Sankcije su po pravilu: osuda ili
prigovor, prezir ili liavanje ivota u tradicionalnim zajednicama.
Obiaj se razlikuje od konvencije po tome to se obiajima popunjava
pravna praznina, tj. onaj dio drutvene stvarnosti koji je trebao biti regulisan,
a nije regulisan pisanim pravom, za razliku od konvencije koja je slina
obiaju, ali se razlikuje u odnosu na njega, time to se njome ne popunjava
pravna praznina. Dakle, obiajem se regulie neto to treba da se regulie, a
nije regulisano pravom, a konvencijom se regulie neto to ne treba da se
regulie, ali se ipak regulie.
Konvencije su recimo u britanskom parlamentarizmu: konvencija da
obavezno ef drave konsultuje politike partije kada obrazuje vladu, da
obino stoji onaj koji govori dok drugi sluaju i sjede, da se postavljaju
pitanja tek nakon rasprave ili nakon referata, itd.
Moral6 je dio svijesti, tj. jedna vrsta drutvenih normi, nastala
spontano i neorganizovano. Oni poivaju takoe kao i obiaji na konsenzusu
onoga to je po moralu prihvatljivo, tj.dobro, i nepotovanja onoga to je zlo.
Moral inae propagira ili nareuje da se ini dobro, a da se zabranjuje zlo.
Tako se on odnosi i na sutinska pitanja aksiologije, tj.vrijednosti ovjeka i
njegovog drutva kao to su: zdravlje, dostojanstvo, ivot, ast, jednakost,
sloboda i tako dalje.
Kao sankcija predvia se gria savjesti pojedinca koja prati prekraj moralne
norme. No, moral nije iskljuivo vezan za pojedinca ve i za drutvo, tj.
jednu zajednicu.

6
R. Luki, O moralu, SA, Beograd, 2000.

13
2. Pojam i vrste pravnih normi
ta je pravna norma?
Pravna norma je posebna vrsta drutvenih normi to ini njeno
generino obiljeje i najblii rod. Meutim, ona ima i svoju specifinu
diferenciju, tj. specifinuu razliku, jer tek u jedinstvu ta dva obiljeja
dobijamo relativno upotrebljivu definiciju pravne norme. Ona se najee
oznaava kao atom prava, tj.najsitnija elija na kojoj poiva pravni poredak i
pravni sistem.
Prema objektu, pravna norma se javlja kao regulator medju
subjektima i inilac drutvenog uticaja. to se subjekta tie, najee se
obiljeje norme izvlai iz tog subjekta.
Pravna norma7 se odredjuje kao norma koju donosi suverena vlast ili
od nje delegirani subjekat. Konano, u pravnoj teoriji pravni karakter norme
vezuje se za pripadanje odreenom pravnom sistemu ili pravnom poretku.
No, jedno od najeih mjerila izvedeno je iz injenice primjene
sankcije odnosno uinjenog prekraja za koji slijedi sankcija. Ona je jedno
obavezno pravilo, tj.jedna zapovijest ponaanja u drutvu garantovana
dravnim autoritetom. Ta zapovijest moe biti izriita. Tada govorimo o
normama koje imaju urgentnu ili naredbodavnu prirodu za razliku od
dispozitivnih normi koje ovlauju subjekte da neto urade.
Ove prve pripadaju krivinom pravu, a druge pripadaju graanskom pravu.
No, konano i jedne i druge izvrava drava. Da bi bila djelotvorna pravna
norma, ona mora biti snabdjevena i sankcijom, pa se tako ona definie kao
sankcionisano pravilo, tj. izvodljiva zapovijest, itd.

7
O tome: R.Luki, op.cit., str. 130.
G.Vukadinovi, op.cit., str. 41.
Z. Kuli, op.cit., str. 29.

14
 Moglo bi se konano rei da su pravne norme zapovijesti o ponaanju
subjekata koje su garantovane dravnim autoritetom, a u krajnjem
sankcionisani fizikom prinudom. One su vezane za ekonomsku i politiku
vlast, obino i prije svega za dravu, a povezane su u hijerarhijski sistem
koji ima funkciju ostvarivanja specifinih drutvenih interesa i ciljeva.
Pravne norme koje pripadaju istoj oblasti ine pravne ustanove, a
ustanove i norme ine jednu granu prava. Ta grana prava sa svim drugim
granama prava ini pravni sistem ili poredak jedne zemlje.

3. Struktura pravne norme

Uenje o strukturi norme je nastalo krajem 19. i poetkom 20. vijeka.

Smatralo se da norma ima dva elementa, tj. ako se izvri prekraj treba
primijeniti sankciju. Ovo je zastupao H.Kelzen. No, ovom elementu se
dodaje i trei.
Tako po jednom novom uenju pravna norma ima tri elementa:
hipotezu, dispoziciju i sankciju.
Nedostatak ovog shvatanja se sastoji u injenici da se nedovoljno
diferencirano govori o svim bitnim elementima norme. Poto hipoteza moe
biti dvojaka: hipoteza dispozicije i hipoteza sankcije, te nedostatke otklanja
shvatanje o etvornoj strukturi pravne norme. Pravna norma pored
dispozicije i sankcije sadri i hipotezu dispozicije i hipotezu sankcije.
U okviru ovoga se razvijaju dvije hipotetike eme: jedna o znaaju
veze izmeu hipoteze i dispozicije kao posljedice, dok druga oznaava vezu
izmeu prekraja: tj.neostvarena dispozicija je uslov za sankciju, a sankcija
je posljedica. Pristilace ovog shvatanja smatraju da se samo na taj nain
moe izraziti stvarni, univerzalni sastav pravne norme. Prema Kosiju u

15
svakoj potpunoj pravnoj normi nalazimo osam elemenata: poetni akt,
injenje, subjekat obaveze, subjekat ovlaenja, prekraj, sankciju, obavezni
organ i volju zajednice.
No, ipak moe se govoriti o vladajuem shvatanju 8 da postoji hipoteza
dispozicije i dispozicija i hipoteza sankcije i sankcije.
Hipoteza ili pretpostavka dispozicije je dio pravne norme koja
odredjuje one injenice i okolnosti ijim postojanjem je stvoren zahtjev,
odnosno obaveza ponaanja, tj. dispozicija.
Obaveza subjekta na injenje po dispoziciji ili uzdranost nastaje tek
poto se ispune uslovi iz hipoteze dispozicije. Sadrina hipoteze moe biti
manje ili vie odreena, pa se ona razlikuje kao apsolutno ili relativno
odreena. U sluaju apsolutno odreenih, sasvim su precizno odreeni
uslovi za koje se vezuje ponaanje, dok kod relativnih to nije precizno
utvreno. Postavlja se pitanje da li postoji neodreena hipoteza dispozicije i
da li se ona moe konstruisati po zakonu ove logike. To znai da ona ne
moe biti sasvim neodreena. Zakljuak je ipak da je hipoteza uslov
ponaanja po dispoziciji, samo manje ili vie odreena. Neodreena je
nepostojea hipoteza.

Dispozicija je centralni bitan dio norme. To je primarni nalog ili

zahtjev o ponaanju subjekta. Ona sadri uslovnu, relativnu i alternativnu
zapovijest. Ako primarnu zapovijest u dispoziciji subjekt ne ispuni, sankciju
on ne moe izbjei, jer e drava, u krajnjem, njenu primjenu obezbijediti
silom. Pravna norma je, dakle, strukturno i funkcionalno jedinstvo tj.
garantovana zapovijest, kao to je to pod odreenim uslovima i njeni uslovni

8
R.Luki, Politike i pravne teorije, SA, Beograd, str. 122-145.
B.Pulievi, Istorija politikih i pravnih teorija, Zagreb, 2000, str. 22-49.

16
element: dispozicija i sankcija. Zapovijest moe biti u vidu nareenja za
injenje, ili se moe sastojati u zabrani aktivnosti, tj.u pasivnom dranju
subjekta. Moe biti zahtjev u dispoziciji iskazan u vidu ovlaenja ili
dozvole. To su takozvane ovlaujue dispozicije. No, i ovlaujue, sadre
zapovijest da se ne ometa subjekat ovlaenja u ostvarivanju svog prava.
Koje su vrste dispozicije? S obzirom na nain na koji je izraena
zapovijest imamo nareujue ili pozitivne, zabranjujue ili negativne
(prohibitivne), ovlaujue ili doputujue (permisivne), te deklarativne ili
imperativne (rekstriktivne).
Nareujue dispozicije trae neku pozitivnu radnju i akt injenja.
Zabranjajue- uzdravanje od neke radnje ili injenja, dok ovlaujue
predstavljaju ovlaenje da se neto ini ili zahtijeva od drugog subjekta.
Deklarativne su one dispozicije koje sadre objanjenje, opis ili definiciju.
Meutim, i ove dispozicije sadre zapovijest o ponaanju. Recimo, za glavni
grad ili grb, obaveza je drave da se napie ili da se istakne zastava ili grb,
odreenim pravilima.
S obzirom na stepen slobode ovlaenih i obaveznih subjekata
razlikuju se apsolutno odreene i relativno odreene dispozicije.
Apsolutno odreene su one dispozicije9 koje se jo zovu kategorinim
ili imperativnim, ius cogens, ius strictum. Kod njih je zahtjev tano odreen,
a zapovijest je onome kome je upuena oznaena kao takva i nikako
drugauje. Takve su nareujue i zabranjujue dispozicije.
Relativno odreene dispozicije mogu biti s obzirom na slobodu
adresata sa neodreenim pojmovima i pravnim standardima: alternativne
dispozicije, zatim dispozicije sa diskrecionom vlau i dispozitivne,
tj.zamjenljive dispozicije.
9
B.Kouti, Uvod u pravo, Nauna knjiga, Beograd, str. 29-36.

17
 Mnogobrojna sloenost drutvenih odnosa uslovljava da se u pravu
nuno koristi dispozicija sa nedovoljno odreenim pojmovima. ak i kad bi
tvorac norme pokuao da ih stvori sa preciznim pojmom, njihov broj bi bio
veliki da bi bio nepregledan. Primjer ove norme je recimo: da su roditelji
duni da vaspitavaju i izdravaju svoju maloljetnu ecu. Upotrebljava se
relativno jer se odnosi na odreeno vaspitanje i izdravanje, jer oigledno je
da svi roditelji niti mogu, niti imaju uslove da vaspitavaju djecu na isti
nain.
Stvaralac norme upotrebljava i odreene pojmove koji se nazivaju
pravnim standardima. Na primjer: brza vonja, javni red i mir, savjestan i
dobar domain, pravina naknada itd. Ovi standardi su pojmovi koji nemaju
svoju sadrinu u zavisnosti od konkretnih okolnosti. Iako oni obuhvataju
razliita ponaanja oni ne podrazumijevaju u konkretnim okolnostima
slobodu izbora za subjekta obaveze. Samo jedno je, po naem stavu, u
skladu sa dispozicijom, a sva ostala predstavljaju prekraj.
Alternativne dispozicije daju slobodu subjektu adresatu da bira jednu
od odreenih alternativa, ali samo u okviru ponuenih. Subjekat je, dakle,
vezan za broj mogunosti.
Npr. dunik je obavezan da vrati stvar koju duguje ili njenu novanu
vrijednost, suprunici se po svom izboru prilikom sklapanja braka
izjanjavaju o svom prezimenu, itd.
Dispozicije sa diskrecionim10 ovlaenjem ili kako se jo nazivaju
dispozicije sa slobodnom ocjenom, tj.diskrecionom vlau ili diskrecionim
pravom su dispozicije koje ovlauju organe dravne vlasti, upravne i
sudske, da u primjeni dispozicije biraju izmeu vie mogunosti slijedei
principe ili zakonitosti ili cjelishodnosti.
10
B.Kouti, op.cit., str. 49.

18
 Na primjer, dravni organ prilikom donoenja odluke bira koja e
dispozicija najbolje odgovarati potrebama konkretnog sluaja rukovodei se
javnim interesom ili nekim posebnim drutvenim interesima kad izdaje
nekom graaninu dozvolu za noenje oruja, ili izrie okrivljenom kaznu
zatvora u trajanju od godinu dana u okviru predvienog raspona od jedne do
tri godine. Dakle, diskreciona ocjena je ovlaenje koje podrazumijeva
alternativu, ili ovlaenje koje se mora sprovoditi u okviru zakona, tj.javnog
interesa.
Konano, dispozitivne ili zamjenjive dispozicije su one koje daju
subjektima mogunost da svoje odnose urede drugaije od predloenih,
odnosno da dispoziciju zamijene nekom drugom stvarajui sami dispoziciju.
Ako se to ne uini primjenjuje se dispozitivna dispozicija. Dakle, tvorac
norme nije htio da drutveni odnos bude neregulisan, ve je primjenu i
efikasnost dispozitivne dispozicije uinio zavisnim od volje stranaka. Npr.
stvar koju je neko posudio vraa se u roku od tri mjeseca ako se stranke
drugaije ne dogovore. Obino se ovim izrazom: ako se drugaije ne
dogovore, naglaava da se radi o dispozitivnoj dispoziciji.
One su predviene naroito u onim granama prava gdje vai naelo
autonomije volje kao to je graansko pravo.
Sloboda subjekta se izraava i kroz fakultativnu obavezu: kada zbog
ispunjenja obaveze subjekat vri ili zamjenjuje ispunjenje, kad subjekt ima
ovlaenje da ispuni obavezu zamjenom za neto drugo i konano,
odustajanje, tj.plaanjem moe da se oslobodi obaveze.

4. Hipoteza sankcije
Hipoteza ili pretpostavka sankcije je dio pravne norme koji sadri opis
bia prekraja ili delikta koji treba da se desi da bi se primijenila sankcija.

19
 Pretpostavka sankcije nije isto to i prekraj ili krivino djelo kao dio
stvarnosti. One su injenice koje se nalaze izvan pravne norme, npr.
liavanje ivota, neplaanje duga, oteenje tue stvari.
Delikt se sastoji u ponaanju suprotnom od onog koje zahtijeva
dispoziciju. Pravni prekraj je protivpravno ponaanje. U strukturi pravne
norme delikt pokazuje nain povezivanja primarne i sekundarne zapovijesti
dispozicije i sankcije. Zato je on negacija dispozicije i uslov za primjenu
sankcije. Za pravo je bitno ono to uslovljava pravni poredak kao delikt.
Dakle, zabranjena zla, a ne zla po sebi.
Hans Kelsen je otro osuivao prirodno pravni dualizam
protivpravnosti istiui da je za pravni poredak bitno samo ono to je
predvieno kao prekraaj tj.delikt. Ne postoji djelo, ako nije propisano tako
(nulla poena sine lege nullum crimen sine lege) ,a i nema sankcije bez
zakona i zakonske norme koja odreuje taj delikt.
Ovi principi preovladavaju ne samo u graanskom pravu ukoliko se
tiu graanskog delikta i graanske sankcije.
Ljudsko ponaanje se smatra deliktom ako neka protivpravna norma
vezuje sankciju kao posljedicu za to, a ponaanje kao uslov. Ponaanje se
kvalifikuje kao prekraj i suprotno je onome koje je oznaeno u dispoziciji a
sastoji se u injenju ili neinjenju. S obzirom na to da se u modernom pravu
prekraj odreuje kao svjesna i voljna reakcija i pitanje odgovornosti se
personalizuje. Na koga e se primijeniti sankcija za prekraj? Da li je za to
odgovoran jedino subjekt kao prekrilac ili jo neke druge osobe? Obino
ovjek odgovara samo za delikt koji je sam izvrio u zavisnosti od svijesti i
odnosa volje prema prekraju. Odnos volje se definie kroz umiljaj ili nehat
u krivinom pravu, a kroz dolus i culpu u graanskom pravu.

20
 Odgovornost11 subjekta poiva na krivici, a nezavisna od krivice je
objektivna odgovornost. Danas se sve vie govori o socijalizaciji
odgovornosti.

5. Sankcija
Sankcija je alternativno i sekundarno pravilo o ponaanju pravnih
subjekata. Ona je usmjerena prema uiniocu prekraja, ali i prema organu
koji treba da je izvri.
Imamo dvije grupe shvatanja. Jedno je sankcionistiko a drugo
antisankcionistiko. Prema prvoj grupi za pravo je bitna njegova vezanost
za sankciju, tj.za fiziku prinudu, dok se u okviru druge dokazuje da prinuda
ni u normativnom i u faktikom smislu nije obiljeje prava.

U okviru sankcionistike teorije shvatanja se ipak razlikuju. Najstariji

i narasprostranjeniji je stav da je bitno obiljeje prava stvarna primjena
dravne sankcije (Jering u svom djelu: Cilj u pravu smatra da pravo
zasluuju samo te norme). U ovu grupu imamo i Ostina i andabena.
Prema drugima, obiljeje prava je ustanovljenje sankcije kao elementa
norme, pri emu stvarna primjena nije bitna. Hans Kelzen smatra da je
efikasna primjena prinude bitno obiljeje pravnog poretka, dok je za pravnu
normu bitno da sadri sankciju kao bitan element, ali ne da je ona
primijenjena u sluaju prekraja.
Treu grupu ine oni koji zastupaju realistiko normativni stav da
bitno obiljeje prava nije stvarna primjena ni ustanovljenje sankcije, ve
njihova pripadnost jednom poretku pravne norme. Tako, Norberto Bobbio
11
D. Radulovi, Krivino pravo,PF, Podgorica, str. 22.

21
govori o organizovanoj sankciji kao bitnom elementu prava, mislei na
cjelinu pravnog poretka, ne na svaku normu ponaosob, nego na dio pravnih
normi. Ona po njemu nije stvar vaenja prava nego efikasnosti koja je
presudna za postojanje pravnog poretka.
No, i pored ova tri stava istie se i stav o empirijskoj ili apriornoj
mogunosti da se primijeni prinuda12. Pravo ipak pripada svijetu vrijednosti.
Tako De Vekio ostvarljivost prinude shvata u apriornom smislu. or Gurvi
prinudu poima u iskustvenom smislu i kae da ona proistie iz same
strukture pravila. Pravo, po Gurviu, ne zahtijeva kao uslov svog izvrenja
spoljnu prinudu, ve mogunost, ali pravo ne mora da prati prinuda. Takoe,
enije smatra da se norme razlikuju po tome to su podvrgnute spoljnoj
sankciji, a ta tedencija prinudljivosti ih odvaja od ostalih drutvenih normi.
Za razliku od ovih sankcionistikih shvatanja u okviru sociolokih
teorija prava13, razvija se stav da za pravo nije bitna organizovana prinuda,
nego prinuda kao spontana reakcija ljudi na krenje pravnih pravila i
drutvenih vrijednosti (Leon Digi).
U modernoj pravnoj nauci, nasuprot sankcionistikoj teoriji razlikuju
se antisankcionistiki stavovi u okviru kojih dominira ideja da prinuda nije
bitno obiljeje prava, kao to nije ni dravnost. Pored toga u pravnom
sistemu postoje i nesankcionisane norme.
Prinuda je kako kae N. Bobbio svojstvo velikog broja, ne i svih
pravnih normi. Postavlja se pitanje pravila bez sankcija, da li je ono pravno
ili ne. Konano, unutar jednog poretka nemaju sve norme dravnu sankciju.
To se odnosi naroito na norme koje se odnose na vrhovne ustavotvorne

12
D. Radulovi, op.cit., str. 29.
13
Uporedi: M. Peujli, Sociologija, SA, Beograd, str. 120-125.
R.Luki, Osnovi sociologije, Beograd, str. 112-118.

22
organe. One nijesu snabdjevene sankcijom. Postavlja se pitanje i u pogledu
normi meunarodnog prava i prava Evropske unije, prirodnih i naturalnih
obligacija: leges inperfectae, i lex mercatoria, koja imaju neka obiljelja
pravnih normi, ali im nedostaje dravna sankcija.
Sankcije se prema vrsti dobara mogu podijeliti na tjelesne, materijalne
i moralne, a prema cilju na restributivne i restitutivne. Restributivne radi
odmazde, a restitutivne da se nadoknadi teta ili da se izvri povraaj u
preanje stanje. Ako se sankcija smatra kao probna mjera, onda razlikujemo
sankcije prema licima i sankcije prema aktima. Prema licima, fizikim i
pravnim, one mogu biti krivine, graansko- pravne i disciplinske, a prema
pravnim aktima to su: nitavost ili ruivost akta, s tim to kod nitavnosti on
ne vai od momenta donoenja tj. kao da nije ni donijet, a kad se rui: od
momenta kad je ukinut.
U sluaju nitavnosti sve pravne posljedice se ne raunaju od
donoenja akta (ex tunc), za razliku od ruljivosti gdje ne vae (ex-nunc) od
momenta kada su ukinute.
Sankcije mogu biti apstraktne ili konkretne. Opte pravne norme
sadre apstraktnu sankciju. U krivinom pravu to su npr. vrste i raspon kazni
za pojedina krivina djela u trajanju od tri do pet godina, a da li je uinjeno
krivino djelo u jednom konkretnom sluaju utvruje se u postupku.

23
 GLAVA IV

PRAVNI ODNOS

24
 1. Pojam pravnog odnosa
Pravni odnos je drutveni odnos koji je regulisan pravom. Da bi
drutveni odnos postao pravni, bitno je da odnos bude regulisan pravnom
normom. Pristalice normativnog shvatanja vide iskljuivo normativni odnos
koji ini sadraj pravnog odnosa, dok realisti i sociolozi smatraju da je to
faktiki odnos.
U pravnoj nauci se razlikuje konkretni i apstraktni pravni odnos.
Konkretni je onaj pravni odnos koji nastaje kada se primijeni pravna norma
u jednoj individualnoj konkretnoj drutvenoj situaciji izmeu pojedinih
pravnih subjekata, dok se stvaranje pravnih odnosa oslanja na apstraktni
pravni odnos, a taj apstraktni odnos je onaj drutveni odnos koji je regulisan
pravnom normom. On se odnosi na neodreeni broj sluajeva i na apstrakne
pravne subjekte, a sastoji se iz apstraktne pravne obaveze i apstraktnog
pravnog ovlaenja.

25
 Apstraktni pravni odnosi su npr. odnosi izmeu roditelja i djece,
kupaca i prodavaca, poreskih obaveznika i organa, itd. Konkretan bi bio
odnos izmeu Petra Petrovia i prodavca Jovana Jovanovia u kupoprodaji
neke kue ili odnos Janka Jankovia prema dravi prilikom plaanja poreza.
Dakle, u stvaranju pravnih odnosa i njihovog nastajanja uspostavlja se
veza izmeu pravne norme i odnosa, tj.pravni odnos ne moe nastati ukoliko
nije predvien pravnom normom. On nastaje kad se ispune odgovarajui
uslovi na osnovu opte norme ili opte i pojedinane, ili samo na osnovu
pojedinane norme u sluaju tzv. pravne praznine.
ta je pravna praznina? Pravna praznina je drutveni odnos koji nije, a
treba da bude regulisan pravom.

2. Elementi pravnog odnosa

Elementi pravnog odnosa su: pravni subjekat i pravni objekat14.
Postoji vie pravno teorijskih shvatanja u pogledu strukture pravnog
odnosa. Dok jedni smatraju da ga ine dva elementa, drugi tri, po treima
ine ga etiri, pa i vie elemenata.
U prvu grupu spadaju oni koji smatraju da postoje dva elementa
pravnog odnosa: subjektivno pravo i pravna obaveza. Unutar te grupe neki
izdvajaju stav po kome su elementi pravnog odnosa: pravno ovlaenje i
pravna obaveza, tj.dunost. Pri tome je ovlaenje samo vii rodni pojam za
subjektivna prava i nadlenosti.

14
Uporedi: R. Luki, op.cit., str. 22.-40.
G. ivadinovi, op.cit., str. 112.-115.
Z. Kuli, op.cit., str. 79.-812.

26
 Po miljenju pravnih pisaca druge grupe, prava i odnosi sastoje se iz
subjektivnog prava, tj. iz pravnih obaveza i pravnih subjekata.
Treu grupu ine oni koji istiu etiri elementa, smatrajui da pravni
odnos sainjava: subjektivno pravo, pravna obaveza, pravni subjekat i
objekat prava. Ne ulazei u opravdanost pojedinih klasifikacija, mi se
moemo osvrnuti na pojedine ove elemente.

2.1. Pravni subjekt- pojam

ta je pravni subjekat? To je nosilac ili imalac pravne sposobnosti.
Pravna sposobnost je sposobnost biti subjekat prava, tj.imati prava, odnosno
ovlaenja i obaveze, tj.dunosti. Dakle, subjekat prava je onaj koji je
nosilac prava i obaveza.
To je subjektivitet u pasivnom smislu, jer se govori o sposobnosti da se za
subjekat veu odreena prava i obaveze, kao vlasnika, povjerioca, dunika,
nasljednika, bez obzira na njegovu svijest i volju i bez obzira na to da li ih
moe sticati sopstvenim djelovanjem.
Dananji stupanj pravnog razvoja pokazuje dvije vrste pravnih
subjekata: fizika lica i pravna lica. Fizika lica su ljudi kao pojedinci, a
pravna organizacije, udruenja, ustanove, koje su snadbjevene sredstvima i
koje imaju pravnu sposobnost tj. sposobnost da budu subjekat prava.
U pravu treba razlikovati i lice koje moe da postupa po pravnim
normama, svjesno i voljno i ono se naziva pravni agent. Ono se moe
ponaati u svoje ime i za svoju korist, ali i u tue ime i u tuu korist kao
zastupnik.
Ko ima svojstvo pravnog subjekta?15 Najprije su to imali ljudi, ali ne
svi ljudi. U rimskom pravu robovi su bili objekti prava i nijesu imali tu
15
Opirnije: B. Kouti, op.cit., str. 22.-30.

27
sposobnost. Svojstvo subjekta prava imali su u starom Rimu pored ljudi i
udruenja (Princepsova dravna blagajna - Fiskus, zatim kolegija, sortus,
univerzitates itd.). Subjekat prava nije neko prirodno svojstvo ovjeka -
pravna sposobnost, nego to svojstvo u odreenom razdoblju pravni poredak
priznaje ljudima, ali i tvorevinama i osamostaljenoj imovini.

2.1.1. Fiziko lice

ovjek u svojstvu pravnog subjekta naziva se fiziko lice. Ono je

dakle imalac pravne sposobnosti, tj.nosilac prava i obaveza.
Ta sposobnost se stie roenjem u odreenoj mjeri, pod odreenim
uslovima i prije roenja, jer se zaeto dijete smatra subjektom
(Nasciturus pro iam nato habetur).
Potpuna pravna sposobnost znai isto kao i subjekat prava, stie se
roenjem pod uslovom da je dijete roeno ivo. Danas postoji vea potreba
da se ovjeku u nastajanju prizna pravna sposobnost zbog mogunosti
povrede, te da mu se prui krivino pravna i privatno pravna zatita. Pravna
sposobnost fizikog lica prestaje prestankom njegovog postojanja, tj. smru.
Pravna sposobnost fizikog lica moe da prestane i kada se proglasi nestalo
lice za umrlo, tzv. pretpostavljenom smru u ratu, elementarnim
nepogodama, saobraajnoj nesrei itd. U nekim sluajevima npr. postojala je
ustanova tzv. civilne smrti. Naime, tada kada je lice osueno na smrt ili
doivotnu robiju, pravo je tangiralo to kao pravnu smrt da bi se gasila
imovinska i porodina prava osuenog, odnosno regulisala njegova prava i
obaveze.

28
 Za razliku od pravne sposobnosti poslovna sposobnost16 je sposobnost
djelanja, tj.aktivna sposobnost pravnog djelovanja, odnosno voljnim
radnjama izazivanja pravnih posljedica. Tako se u poreenju sa pravnom
sposobnou, kao pasivnom kategorijom, ova sposobnost pokazuje kao
aktivnost, ona je aktivna kategorija. Unutar tih djelatnosti razlikuje se
poslovna, deliktna i procesna sposobnost. Poslovna sposobnost je spoobnost
da se stiu prava i obaveze npr. da se zakljui pravni posao, da se primi
nasljee, primi otkaz, itd.
Pored te poslovne postoji i politika sposobnost, tj.sposobnost ili
nesposobnost birakog prava, aktivno i pasivno birako pravo.
Zatim, imamo deliktnu sposobnost. To je sposobnost fizikog lica da
izvri delikt, tj.protivpravnu radnju i da bude za to odgovoran. Veza izmeu
subjekta i odgovornosti temelji se na pojmu uraunljivosti.
Procesna sposobnost predstavlja sposobnost fizikog lica da pokrene
postupak i da bude aktivna ili pasivna strana u tom procesu.
Potpuna poslovna to jest djelatna sposobnost stie se odreenim
uzrastom, tj.punoljetstvom. Ona moe biti ograniena ili djelimina
poslovna sposobnost, dakle i prije punoljetstva. Za zakljuivanje izvjesnih
poslova manje vrijednosti, kao npr. stupanje u radni odnos, raspolaganje
vlastitom zaradom, sposobnost da saini punovani testament, eventualno da
sklopi brak, itd.
Sa punoljetstvom se stie neograniena poslovna sposobnost koja je
opta i potpuna. Opta se odnosi na zakljuenje svih pravnih poslova koje
poredak poznaje, a potpuna znai da se ti poslovi mogu zakljuiti

16
Opirnije: I. Djuri, Pravna i poslovna sposobnost, Beograd (doktorska
disertacija),1999.

29
samostalno. Ova sposobnost se izuzetno moe stei i prije punoljetstva
stupanjem u brak pod odreenim uslovima, npr. uz sudsku dozvolu.
Fiziko lice moe biti lieno poslovne sposobnosti ako postane
nesposobno za rasuivanje ili svojim postupcima ugroava prava i interese
drugih lica usljed bolesti, upotreba alkohola, opojnih sredstava, senilnosti ili
drugih slinih razloga. Taj stepen liavanja moe biti potpun ili djelimian, u
zavisnosti od toga u kojoj mjeri je ispoljena sposobnost za rasuivanje.
Sposobnost da se uini delikt i da se za njega odgovora naziva se
deliktna sposobnost. Ona poiva na uraunljivost. Stepen deliktne
sposobnosti zavisi od doba ivota. Potpuna deliktna sposobnost stie se
punoljetstvom, a za izvjesne lake delikte predviena je djelimina deliktna
sposobnost.
Djelatna sposobnost moe biti ograniena razliitim kriterijima: doba
ivota, zdravlje, negativno drutveno ponaanje, kao i razni oblici
diskriminacije: pol, rasa, nacija, imovina, vjera, imovinski cenzus. Eto na
primjer, obrazovanje za nepismene je obaveza, itd.
Djelatna, kao i pravna sposobnost, prestaje smru ili proglaavanjem
nestalog lica za umrlo.

2.1.2. Pravno lice

Pravno lice je subjekat prava. Kao drutvena tvorevina kojom se
priznaje svojstvo pravnog lica, ono postoji kao jedna vrsta pravno
personificiranih kolektivnih bia.
Studijski posmatrano, to su udruenja i ustanove (Savinji). Obim
pojma pravnog lica odreen je, ali i proiren. Obnovio se pojam pravnog lica
u modernoj teoriji, a tema pravno lice je vezana za Gustava Huga,

30
predstavnika istorijsko pravne kole koji time oznaava udruenje ili
korporaciju. Kasnije Savinji dodaje i ustanove.
Podruzumijeva se da prava i obaveze pripadaju samom pravnom licu i
ne moe se poistovjetiti sa lanovima ili uesnicima, kao pojedincima.
Istorijski i u okviru Rimskog prava17 personalitet se vezivao za
ovjeka kao ljudsko bie, a tek ga ius naturalis kvalifikuje za imaoca prava i
obaveza (fiziko lice), ne i za samu organizaciju.

Dva velika shvatanja su vezana za pojam pravnog lica. Prvo smatra da

se pravno lice negativno odreuje, to jeste, da sve to jeste subjekat prava
nije fiziko lice. Drugi odreujui pozitivno pravno lice, smatraju da je ono
drutvena tvorevina, nosilac prava i obaveza koje ima svojstvo pravnog
subjekta.
Dva su osnovna elementa pravnog lica: jedan je realni element: skup
lica sa odreenom imovinom ili imovinska organizacija sa trajnim ciljem i
personalni element. Trei je pravi pazrimonijalni. Pet, pa i sedam osnovnih
elemenata su cilj, sredstva, lanstvo, organi, status, jedinstvenost i identitet.
Svaka organizacija nastaje zbog nekog cilja,a nijedna organizacija ne
moe funkcionisati, ako nema odreena sredstva, to jest imovinu. Ljudi koji
pripadaju pravnom licu ine lanstvo ili kolektiv iz koga se izdvaja posebna
grupa kao organi koji rukovode. Ta organizacija mora biti ustrojena jednim
posebnim aktom koji se zove Statut (optim aktom). Zatim, pravna lica
nastupaju u drutvenim odnosima jedinstveno i sa tog stanovita su ona
impersonalna. Za razliku od fizikih lica njima se potvruje pravni

O tome: I. Danilovi, Rimsko pravo, SA, Beograd, str. 22-29,

17

N. Bogojevi Gluevi, Izvori Rimskog prava, Podgorica, str.

20.-22.
O. Stanojevi, Rimsko pravo, Beograd, str. 120.-123.

31
kontinuitet i identitet, a osobini impersonalnosti dodaje se i
intranspersonalnost, to jest meuljudski odnosi.
Ime, sjedite i drava osnovni su elementi identiteta pravnog lica. Za
razliku od pravnog lica individualizacija fizikih lica se uspostavlja na
osnovu sljedeih elemenata: linog imena, prebivalita i dravljanstva.
to se podjele pravnih lica tie, danas je najea podjela na
korporacije ili udruenja (univerzitas personarum) i ustanove (univerzitas
rerum ili bonoum). lanovi koji se udruuju zbog ostvarivanja zajednikog
cilja, npr. zadruge, politike stranke, vjerske organizacije itd. su ljudi, im je
ono lice koje ima status i odreena prava i obaveze u odnosu na udruenje.
Dakle, lan je ono lice koje ima status lana, ali i odreena prava:
uee u upravljanju, dobiti, voenju poslova itd. Uesnici se slue
imovinom udruenja da bi ostvarivali svoje ciljeve, zbog ega se kae da
imaju personalni status osnivaa, dok lica koja ostvaruju ciljeve ustanove
slue imovini ustanove da bi ostvarili ciljeve kojima je ta imovina
posveena. Tako se u prvi plan istie imovina ustanove u korist treih lica, tj.
treih osoba koji su njeni destinatori. Svrha ustanove je upravo njena
postojanost.
Pravni subjektivitet priznaje se i zadubini, tj.osamostaljenoj
,nominisanoj nekim ciljem u privatnom pravu, a u javnom pravu zavodima.
Podjela pravnih lica u njemakoj i francuskoj teoriji je prisutna na
privatno pravna i javno pravna. Javno pravna su: drava, zajednika drava,
federacija, federalne jedinice, kantoni, pokrajine, optine, zavodi,
ministarstva. Privatna mogu biti komercijalna i nekomercijalna.
Komercijalna su ona koja djeluju radi ostvarivanja dobiti iz privredne
djelatnosti, proizvodnje i trgovine, prometa roba i kapitala a neprivredna u:

32
obrazovanju, nauci, zdravstvu, dok su nekomercijalna ona koja djeluju bez
tenje za dobiti: nepreduzetnika i nekomercijalna, tzv. neprofitna.

2.2. Pravni objekat

Objekat prava je sredstvo, spona, koja povezuje pravne subjekte u
pravni odnos. Ona je svrha ili racio pravnog odnosa, tj. razlog iz kojeg
nastaje ljudska volja. Objekat prava jesu sva dobra, tj.vrijednosti, koja se
prema vladajuem shvatanju pravde raspodjeljuju izmeu subjekata prava.
Tako su, na primjer, stvari najei objekat prava u sluaju zajma novca,a u
sluaju najma to je stan, radnja ili lokal. Objekti prava mogu biti i
subjektivna prava, npr. prenos potraivanja na treu osobu.
Objekti prava su proizvodi ljudskog duha iz oblasti nauke i kulture,
oni se dijele na autorska djela, na intelektualna ostvarenja, patente i tome
slino. Tim djelom podrazumijeva se originalna duhovna tvorevina, koja je
izraena u odreenoj formi, pisanoj, nepisanoj, umjetnikoj i slino.
Autorsko djelo je objekat autorskog prava. U intelektualnoj oblasti to
je ostvarenje, a u oblasti industrijske proizvodnje tu spadaju: promocije,
igovi, uzorci i modeli.
Pored stvari i proizvoda ljudskog stvaralata objekti prava mogu biti
dobra linosti ili lina dobra kao osnovne ljudske vrijednosti. Dobra linosti
se dijele u dvije grupe, to su dobra koja predstavljaju komponente fizike ili
psihike strukture ljudskog bia: ivot, ast, ugled. Druga vrsta dobara su
opredmeeni izrazi, jedne nacije ili linosti, fotografije, dnevnici, prepiska,
tonski i video zapisi.
Dobra linosti su objekti linog prava. Ljudska radnja je ponaanje
koje jedna strana moe da zahtijeva od druge u pravnom odnosu, pri emu je

33
bitnost radnje odreena i mogua, a potrebno je da nijesu suprotne pravnom
poretku.
to se pod ovjekom podrazumijeva? ovjek u generikom smislu
nije kao ljudsko bie objekat prava, ali to moe da postane njegovo tijelo i
djelovi koji se nakon smrti zavjetavaju zbog transplatacije ili naunog
ispitivanja. Tako se mnoga pitanja postavljaju pred nauku, kao procjena
prekida trudnoe ili abortusa, eutanazija, kupovina organa, transplatiranje,
kloniranje itd. asuprot njima i etike, a ne samo pravne dileme.

U pravnoj nauci se srijee i pojam pravnog objekta. Pod pravnim

objektom se obino podrazumijeva stvar, dio spoljnjeg materijalnog svijeta
koji, po pravilu, nije ovjek i koji stoji u ovjekovoj vlasti, tj. kojim ovjek
moe gospodariti i upotrebljavati ga. Tako npr. objekt ugovora o kupoprodaji
je knjiga, maina koja se kupuje ili prodaje, a objekt zajma je novac itd.
Stvari ima veoma raznovrsnih i one mogu doi u najrazliitije pravne
situacije i mogu se na razne naine pravno tretirati. Tako se stvari dijele na
pokretne i nepokretne, zamjenljive i nezamjenljive, itd. Ako stvari ovako
definiemo onda moe biti pravnih odnosa odnosno prava bez objekta, npr.
odnos roditelja i djece u kome je roditelj duan da vaspitava dijete i
slino.To je materija porodinog prava stvarima se ui u drugoj
pozitivnopravnoj grani , stvarnom pravu, a o ovim drugim odnosima se ui
u drugim granama prava, odnosno oni se reguliu u njima.

3. Subjektivno pravo

34
 Pojam subjektivno pravo ne nalazimo u rimskom pravu, ve u
hrianstvu , u teoriji svetog Avgustina18 i skolastici. Tek sa modernom
kolom Prirodnog prava ideja subjektivnog prava dobija svoj puni zamah.
Tako Hugo Grocius istie da je pravo moralni kvalitet kompetentne linosti.
Radi se dakle o prirodnim subjektivnim pravima. Od 19. vijeka govori se o
subjektivnim pravima po sebi koja su nastala kao plod Hegelove filozofije
prava.
Od polovine 19. vijeka poinje izuavanje ovih subjektivnih prava sa
stanovita pozitivnog prava. Ona se najprije klasifikuju na prirodna prava,
zatim se u pogledu osnova prava istie da je drava centralni element prava.
Ona je u pravnom poretku, organizuje dravni ivot i dodjeljuje pojedina
subjektivna prava. Subjektivna prava proistiu iz prava koje odreuje drava
koje nazivamo objektivnim pravom. To Karbonije zove veliko pravo
naspram malog prava, kao subjektivnog prava.
to je objektivno pravo? Ono je skup pravnih pravila, a subjektivno
pravo je mo, odnosno sposobnost djelovanja. Subjektivno pravo predstavlja
mogunost da se pravni subjekat na odreeni nain ponaa (facultas
agendi)19. Ono je dakle ovlaenje koje pripada pravnim subjektima zbog
zatite sopstvenih interesa na osnovu pravnih normi.

3.1. Vrste subjektivnih prava

Subjektivna prava se dijele na apsolutna i relativna. Apsolutna stvarna

prava ili ius in rem. Na primjer, pravo svojine na neku stvar djeluju prema
svima, tj. erga omnes.

18
Sv. Avgustin, De Civitate Dei, Roma, Publ. II
19
R. Luki, op.cit., str. 22.

35
 Kod apsolutnih prava poznat je samo aktivni subjekat, koji raspolae
pravnim ovlaenjima. Subjekat obaveze20 je apstraktan sve dok ne povrijedi
neije apsolutno pravo. Kod apsolutnih prava zahtjev nastaje tek njihovom
povredom. Ona su apsolutna zato to subjekat moe da radi sa njima to
hoe i moe slobodno da se ponaa i radi kako hoe. Ukoliko odlui da
ovlaenje ne vri ,on je slobodan u tome i zbog toga se nad njim ne
primjenjuje sankcija. Takoe i prema drugim licima se taj subjekat
manifestuje budui da djeluje prema svima i da je duan da se uzdri od
svake radnje koja bi ugrozila sadraj ovih prava.
Za razliku od apsolutnih, relativna ili obligaciona prava su usmjerena
ka tano odreenoj linosti i broju ljudi koji su odreeni kao obavezni. Ona
djeluju samo izmeu ovlaenog i obaveznog lica, dakle izmeu stranaka,
dakle ,ne erga omnes nego inter partes.
Kod relativnih prava tano odreeni subjekat ovlaenja je i subjekat
obaveze. Poto je pravni odnos potpuno presonalizovan, relativna prava se
nazivaju i lina, odnosno obligaciona prava.
Treba imati u vidu da i pravo prema stvarima nije nita drugo nego
pravo prema licu. Ali za razliku od obligacionih gdje lice prema kome se
ima odreeno pravo je subjekat i kao takav odreen kod apsolutnih prava je
neodreen, te je to svako lice koje moe ometati vrenje tog prava. Pored
stvarnih i obligacionih , razlikuju se i korporativna prava kao sloena
subjektivna prava: upravljaka, imovinska i tome slino.
U zavisnosti od toga kome su upuena subjektivna prava se dijele na
privatna i javna subjektivna prava21. Privatna subjektivna prava imaju jedni
prema drugima ,ravnopravni subjekti u odnosu koordinacije. Subjektivna

20
S.Miladinovi, Obligaciono pravo, UNIRCA, Podgorica, str. 122.
21
O tome: G. Vukadinovi, op.cit., str. 140.-144.

36
javna prava su prava izmeu pojedinca i drave, pravo na fer suenje, na
odbranu, pravo glasa, itd. Dakle, radi se o odnosu subordinacije u tim
odnosima, jer je drava nosilac najvie vlasti.
U literaturi postoji pored ove podjele i podjela na prenosiva i
neprenosiva prava. Prenosiva su ona koja se mogu prenijeti, a ona koja su
neodvojiva od linosti zovu se nepronosiva prava: pravo glasa, roditeljsko
pravo itd.
Pored ovih javljaju se i mnoge druge raznovrsne podjele, kao na
pozitivna i negativna, diskreciona (oportunitetna) i oficijalna (legalitetna),
subjektivna prava dravnih organa, samostalna i nesamostalna prava itd.
Kako se ona ostvaruju?
Ostvaruju se kroz takozvano pravo na pristup sudu koje ini skup
razliitih proceduralnih zahtjeva kojima se ostvaruje samo to pravo.
Naroito, prihvatanje i ispitivanje zahtjeva od stane nezavisnog suda, pravo
na primjenu hitnih i prirodnih mjera da bi se uvali interesi i prava u sluaju
opasnosti i opasne prijetnje, pravo na izuzee sudije, pravo da se dobije
sudska odluka u razumnom roku, pravo na korektno i fer suenje, itd. Ono
oznaava i pojedine formalno pravne mogunosti, kao i efektivne i
materijalne sadrine tih mogunosti.
Aristotel je upozoravao da ii sudiji znai ii pravdi. Osim pitanja
da li i kako do suda, podrazumijeva se i pitanje do kakvog suda, poto je
pristup sudu izabran, u nekim nuan, a u nekim prisilan, pravo na pristup
sudu ulazi u temelj pravne drave i ono se svrstava u osnovna ljudska prava.
Kroz pravo na pristup sudu ispoljava se skoro itava jedna skala pravosudnih
prava i pravde, a ujedno se odreuje i poloaj suda u odreivanju svrhe
prava.

37
 Sva subjektivna prava ne ine samo ovlaenje, ve i zahtjev za
ostvarivanje subjektivnog prava. Vodi se spor u nauci o znaaju i prirodi
zahtjeva. Zahtjev sadri mogunost prirodnog ostvarivanja subjektivnog
prava posredstvom drave, on se upuuje se nadlenom organu, a tu se
uklapa i mogunost da se subjektivno pravo prirodno ostvari.
Pored ovog postoji i subjektivno pravo i pravo na tubu. Dakle, ona
predstavljaju pravno sredstvo za obraanje nadlenom organu da rijei neki
spor. Tim sredstvom se rjeava i pitanje da li postoje obaveze i da li je dolo
do delikta. Sve je to u cilju toga da ne bi dolo do samovlaa koje je jo od
rimskog prava zabranjeno.
Postavlja se pitanje da li pravo na tubu predstavlja elemenat
subjektivnog prava ili posebno subjektivno pravo u vezi sa pravom koje
treba da se zatiti. Ovo pitanje nudi dva odgovora. Pravo na tubu nije
samostalna pojava, nego samo elemenat subjektivnog prava, dok je po
drugom, ono individualno, javno, procesno, subjektivno pravo, koje i titi
subjektivno pravo.
Procesno pravo je instrumentalnog karaktera u odnosu na materijalno.
Pravo na tubu sintetizuje,jer ono je sredstvo kojim se titi i primjenjuje
materijalno pravo, a i sama tuba ima dva aspekta: materijalni, dakle,
zahtjev ili tuba u materijalnom smislu i procesni: oblik u kome se iznosi
zahtjev.
Funkcija prava na tubu je dakle, zatita povrijeenog subjektivnog
prava. Svaki subjekt kome je pravo ugroeno ili povrijeeno moe da se
obrati i da trai zatitu kako bi pravno obaveznog subjekta natjerao na njeno
ispunjenje.
Pravno ovlaenje je dakle , mogunost odreenog ponaanja jednog
subjekta koje on moe vriti. Njegovo ponaanje titi pravni poredak.

38
Drugim rijeima , njegovo ponaanje niko ne moe spreavati, jer bi tada
neko vrio prekraj. U odreenim sluajevima to znai da je neki drugi
subjekt duan da se ponaa na nain koji odreuje subjekt ovlaenja.
U prvom sluaju subjekt obaveze je dakle obavezan na pasivno
ponaanje, tj. na neinjenje. Duan je da trpi ponaanje na koje je subjekt
ovlaenja ovlaen. U drugom sluaju subjekt obaveze je duan na aktivno
ponaanje, tj. injenje.
Tako, ako je neko kao subjekt ovlaenja ,ovlaen da stanuje u svojoj kui
svi su drugi subjekti obavezni da to trpe, tj. da ga u tome ga niim ne
ometaju. Meutim, ako je neko ovlaen da zahtijeva da stanuje u tuoj
kui, onda je subjekt obaveze duan da mu svoju kuu stavi na raspolaganje
za stanovanje po njegovom zahtjevu.
Ovlaenje se daje subjektu da bi mogao da ostvari neki interes za koji
drutvo nalazi da ga treba pravno obezbijediti. Ali, obzirom na odnos
subjekta ovlaenja prema interesu koji tim svojim ovlaenjem stvori,
postoje dvije razliite vrste pravnog ovlaenja, a to su subjektivno pravo i
nadlenost.
Subjektivno pravo je pravno ovlaenje subjekta prava radi zatite
njegovog sopstvenog interesa. Takvo ovlaenje je npr. pravo svojine,
sloboda kretanja itd. Subjektivna prava se mogu razlikovati prema raznim
mjerilima, ali je najvanija podjela tih prava na tzv. apsolutna ili stvarna
prava i relativna ili obligaciona prava. Pravo svojine je apsolutno pravo, dok
je obligaciono pravo relativno pravo.
Pored ovih, subjektivna prava se razlikuju na prenosiva i neprenosiva
prava, kao i odgovarajua podjela obaveza. Prenosiva na druge subjekte su u
principu imovinska prava, recimo pravo svojine, hipoteke itd. Prava vezana

39
za linost svog subjekta samo on moe vriti neprenosiva su, npr. pravo
roditelja, pravo djece, pravo glasa.
Nadlenost je pravno ovlaenje subjekta prava kojim on treba da titi
neiji tui, a ne svoj interes, tj. interes drugog subjekta u ije ime djeluje.
Bitna razlika izmeu subjektivnog prava i nadlenosti je to je subjekt u
subjektivnom pravu mnogo slobodniji u vrenju svog ovlaenja od subjekta
nadlenosti. Prema tome, nadlenost nije isto ovlaenje kao to je to
subjektivno pravo nego istovremeno i jedna pravna obaveza.
Naime, prema subjektu nadlenosti stoje drugi subjekti subjekt
subjektivnog prava koji ovlauje i zahtijevaju da subjekt nadlenosti tu
nadlenost vri onako kako bi je vrio on sam kad bi je mogao vriti. Tako se
prema ovom drugom subjektu subjekt nadlenosti pojavljuje kao subjekt
obaveze.
Pored subjektivnog prava i pravne nadlenosti u pravno ovlaenje
spada jo i pravo na tubu. Pojam pravnog ovlaenja podrazumijeva da je
ono zatieno dravnim aparatom. Stoga je za pojam ovlaenja vezan jo
jedan pojam koji je njegov sastavni element, a to je pravo na njegovu pravnu
zatitu, tj. praktino pravo na tubu. Pravo na zatitu sastoji se u ovlaenju
subjekta prava da zahtijeva da dravni organ intervenie svojom silom za
zatitu njegovih prava.

Zloupotreba subjektivnih prava

Kolektivno pravo utvruje principe subjektivnih prava samim

njegovim odreivanjem. Ranija prava su smatrala da subjekt moe svoje
pravo neogranieno da vri, po naelu ko svoje pravo vri nikome ne
nanosi tetu. Meutim, u toku pravnog razvitka se sve vie uvia da se

40
subjektivna prava moraju ograniavatii ne samo da se normom ogranenja
utvruju nego i konkretno u situacijama koja pravo odreuje ako ne moe
ostvariti. Tako se stvara opta ograniavajua norma kojom se zabranjuje
tzv. zloupotreba prava. Nadleni organ, najee sud, koji ima da primijeni
optu normu ima u tom konkretnom sluaju da ocjenjuje da li zloupotreba
postoji ili ne.

Opta zloupotreba prava sastoji se u upotrebi svoga prava tako da se

potpuno ili djelimino onemoguava korienje drugom subjektu njegovog
prava. Bitno je za pojam zloupotrebe da se njome ne vri prekraj nego
punovano pravo ne neto zabranjeno (prekraj) nego neto doputeno
(subjektivno pravo).
No, ima razliitih shvatanja u odreivanju drugih elemenata
zloupotrebe. Pod tzv. subjektivnom shvatanju potrebno da je postoji namjera
vrioca da drugome nanese tetu, dok je u objektivnom potrebno da postoji
nepravilno vrenje svog prava, bez obzira na subjektivan odnos prema
njemu.

Zloupotreba nadlenosti

Ukoliko se ovlaenje odnosno nadlenost obavlja kao dunost moe

se zloupotrijebiti kao i subjektivno pravo. Ukoliko se u tom sluaju prihvata
ustanova zloupotrebe subjektivnog prava treba prihvatiti i ustanovu
zloupotrebe nadlenosti. Mogue je jo jedan nain se zloupotrijebi
nadlenost. Taj nain nije mogu u sluaju subjektivnog prava. Naime,
subjekt nadlenosti svojom nadlenou ne titi svoj interes ve interes
nekog drugog subjekta. im on svoju nadlenost ne vri u interesu drugog

41
subjekta, tj. im ne postupa onako kako mu on kae ,on vri zloupotrebu
nadlenosti.
Zloupotreba nadlenosti se naroito prouava u sluaju kad nadleni
dravni organ zloupotrebljava nadlenost. Takva zloupotreba se uobiajeno
naziva zloupotreba vlasti. Ona moe biti aktivna ili pasivna,a moe biti
pozitivna ili negativna. Kad organ nee da donese propis odugovlaei, tj.
kada nee da rijei neku situaciju to je pasivna, a kada kri ustav odnosno
prava graana onda je to aktivna zloupotreba.

3.2. Zloupotreba subjektivnih prava

Zloupotreba prava postoji, ako se ona vri nedoputeno, tj.ako se vre

suprotno pravu i ako se obavlja zabranjeno vrenje prava. Rimsko pravo nije
poznavalo zloupotrebu prava, niti je ideja bila formulisana na opti nain.
Meutim, neka ranija prava su priznavala princip neogranienog vrenja
subjektivnog prava, kao iz Justinijanove kodifikacije: "Ko sve pravo koristi
ne moe drugom koditi, ne moe initi nepravdu". Nasuprot tome su
stvaranje i primjena objektivnog prava, formiranje shvatanja o zabrani
zloupotrebe subjektivnih prava i ideje o relativnosti prava.
Pored ovog pravila da niko ko koristi pravo ne moe drugom koditi,
ne moe initi nepravdu, navodi se i princip Justinijana: "Poteno ivjeti,
drugog ne vrijeati, svakom dati ono to mu pripada", Paulusa: "Sve to je
prema pravu dozvoljeno nije uvijek i poteno" i Ciceron: "Najvee pravo je
najvea nepravda".

42
 Ovi pojedinani principi su neka vrsta korekcije i dopuna ustavnog
pravila o neogranienom vrenju subjektivnog prava. Meutim, u kasnijem
razvoju, a ni u srednjem vijeku ne nailazimo na izraz zloupotrebe prava.
U Francuskoj u 19. vijeku sudovi su poeli prvo da ograniavaju
individualistiko shvaeno pravo svojine, da bi proirili kontrolu nad
vrenjem svih subjektivnih prava. Tako su u Francuskoj postepeno
izgraivala teorija zloupotrebe prava, a u zakonodavstvu prodirala zabrana
zloupotrebe subjektivnih prava.
U 20. vijeku se u teoriji i praksi razvija tako institut koji se zove
zabrana zloupotrebe subjektivnih prava. Tu su se ugraivali za utvrivanje
postojanja ove zabrane razliiti kriterijumi: subjektivni i objektivni
kriterijumi vrednovanja.
Prema subjektivnoj teoriji potreban je psihiki momenat tj.namjera da
se nanese teta (animus nocendi). Po objektivnoj, uslov za zloupotrebu lei u
nastupanju tete, tj. objektivne posljedice, ali ne i subjektivne namjere. I
trei kriterijum vrednuje ostvarene i onemoguene interese subjekta.
Zloupotreba postoji kada se vrenjem subjektivnih prava nanosi vea teta
od koristi. Tako se izgradila opta ograniavajua norma koja sankcionie
zloupotrebu subjektivnog prava. Ona se nee tolerisati nego e u sluaju
zloupotrebe nadlean organ, najee sud, izrei sankciju.
Ona se dugo vezivala za zloupotrebu privatnog prava, posebno prava
svojine. Meutim, ona nastaje i u drugim granama prava: radnom,
porodinom, meunarodnom, krivinom itd. Posebna je vrsta zloupotrebe
prava koju vri drava i njeni organi, a koja se zove zloupotreba nadlenosti,
zloupotreba slubenog poloaja, vlasti itd.

43
 Zloupotreba se razlikuje od prekraja subjektivnog prava 22. Tako
zloupotrijebiti pravo ne znai raditi protivpravno. Za pojam zloupotrebe
bitno je da se ne vri prekraj nego da se ostvaruje punovano pravo. Dakle,
ne neto zabranjeno, prekraj, nego neto doputeno: subjektivno pravo.
Poto je zloupotreba proizvod vrenja ovlaenja, ali nedozvoljena, protiv
nje se preduzimaju odreene mjere: naknada tete.

Konano, treba razlikovati ne samo zloupotrebu subjektivnog prava

od prekraja, nego i od takozvane odgovornosti za rizik, zato to se
pravilnim vrenjem vlasti upravo nanosi teta drugome, ali se moe
nadoknaditi. Vrenje prava u tom sluaju se ne moe ograniiti, dok se kod
zloupotrebe mora ograniiti.

4. Pravna obaveza

Pravna obaveza23 stoji u odnosu korelacije sa ovlaenjem, to znai

jedno bez drugog ne moe postojati. Nema pravnog ovlaenja bez obaveze,
niti obaveze bez ovlaenja. Kupcu pripada pravo da mu se preda kupljena
stvar. Tom pravu odgovara obaveza prodavca da to uradi, a obaveza kupca je
da plati ugovorenu cijenu. Obavezi kupca da plati ugovorenu cijenu
odgovara pravo prodavca da proda stvar po ugovorenoj cijeni.
Pravna obaveza ili dunost je ustvari ponaanje subjekta obaveze
regulisano pravnom normom. Ako ne postupi u skladu sa normom na njega

22
G. Vukadinovi, op.cit., str. 145.
Z. Kuli, op.cit., str. 101.
23
Uporedi: R. Luki, op.cit., str. 22.
G. Vukadinovi, op.cit., str. 120.
Z.Kuli, op.cit., str. 111.

44
e biti primijenjena sankcija. Dakle, ona se odreuje na osnovu samog
odreena pojma subjektivnog prava kao korelativnog pojma. Prvo, kako
subjektivno pravo sadri ovlaenje za rad, tako i pravna dunost sadri
obaveznost da se radi. Drugo, pravna obaveza ima elemente iznude, pa se
ona razlikuje od moralne dunosti. Tree, subjekat pravne dunosti,
tj.pasivni subjekat je fiziko ili pravno lice i konano, dunost subjekta
javlja se u odnosu na aktivni subjekat ovog prava, nosioca subjektivnog
prava.
Pravna obaveza i pravno ovlaenje su dva suprotna ili meuzavisna
stanja subjekta u pravnim odnosima. Suprotna znai da jedan subjekat dobija
neto, dok drugi subjekat ostaje bez neega to je vano za njegovu
egistenciju. Naravno, mogue je da i jedan i drugi neto gube i neto dobija,
npr. kod kupoprodaje. Oni mogu biti ekvivalentni gubici i dobici ili
nejednaki.
Meuzavisnost, to jest korelativnost, je izraz koji podrazumijeva da u
tom odnosu ne moe postojati obaveza bez ovlaenja ili ovlaenje bez
obaveze. Pravna obaveza i dunost se definie kao pravnom normom
postavljena obaveza na odreeno djelovanje koje moe biti davanje,
injenje, neinjenje ili trpljenje, npr. obaveza vozaa da vozi desnom
stranom, zajmoprimaoca da vrati dug itd.
Pravne obaveze razlikujemo od moralnih jer su ona izraz normativnog
pravnog propisivanja, dok su ove autonomne i potiu iz svijesti o dobru i
zlu.
Pravna obaveza znai da je subjekt prava u takvoj situaciji da njegovo
ponaanje obavezno regulie pravna norma po kojoj treba da postupi, jer e
inae na njega biti primijenjena sankcija. Pri tom subjekt odgovarajueg

45
ovlaenja ima ovlaenje da zahtijeva od subjekta dunosti da svoju
dunost nosi i izvrava.
Odnos izmeu obaveze i ovlaenja moe biti razliit. Moe se desiti
da u jednom istom odnosu jedan subjekt prema drugom ima samo
ovlaenje, a drugi samo obavezu. Npr. zajmodavac ima ovlaenje da trai
da mu se zajam vrati od zajmoprimca, a zajmoprimac ima obavezu da to
uini. No, svaki subjekt prema drugome moe imati ovlaenje i obaveze.
Npr. kupac ima ovlaenje da zahtijeva prodaju robe, a dunost da plati
cijenu, dok je prodavac ovlaen da zahtijeva cijenu, a duan da preda robu.
Kao i subjektivno pravo i dunost je na nasljednike ili druge poslenike
prenosiva uglavnom ako je vezana za imovinu, dok je neprenosiva ako je
vezana za linost subjekta, da je niko ne moe izvriti do on. Obaveza
jednog vajara da izvri jedno djelo neprenosiva je, a obaveza njegova da
plati dug, a prenosiva je.

4.1. Vrste pravnih obaveza

Pravne obaveze mogu biti apstrakne i konkretne. Apstrakne su dio
apstraktnog pravnog odnosa na ijim temeljima nastaje jedna konkretna
obaveza u konkretnom pravnom odnosu.
Zatim se razlikuju na jednostrane i dvostrane. Jednostrane su one koje
postoje u pravnom odnosu u kom pravu jednog lica odgovora obaveza
drugog lica, a pravna obaveza postoji samo na jednoj strani, npr. poklon.
Dvostrane su one kod kojih uzajamne obaveze postoje izmeu subjekata,
kao npr. kupoprodaja.
Neprenosive pravne obaveze su one koje poivaju na razlici izmeu
obaveza koje su neprenosive, jer su vezane za linost (intuiti personae).
Ispunjenje se ne moe prenijeti na druga lica: brana, vojna, roditeljska itd.

46
Prenosive su one koje se mogu prenijeti na druge, pa se mogu zahtijevati od
drugog lica.
Zatim se razlikuju javno pravne i privatno pravne. Javno pravne su
obaveze plaanja poreza, vojne obaveze i druge prema dravi. Dok su
privatno pravne one koje subjekti sami dogovaraju, stupajui u pravne
odnose kao npr. kupoprodaja, najam, poklon, itd.
ta je pravni status?24
Pravni status je ukupnost pravnih obaveza i ovlaenja jednog
subjekta u drutvu ili u jednoj oblasti osnovnog ivota u svakom trenutku i u
bilo kojim odnosima. Dinamika i razlika u pravnom statusu ukazuju da su u
odreenom vremenu subjekti imali podreen poloaj kao konkretan skup
pravnih ovlaenja i obaveza, pri emu je pravo nastojalo da ih ujednai.

5. Pravne injenice: dinamika pravnih odnosa

Pravne injenice su one okolnosti za koje pravna norma vezuje

nastanak, promjenu i prestanak pravnog odnosa. Pravni odnos nastaje kad
neka norma pone da obavezuje subjekte (zakljuenje braka, ugovor o
kupoprodaji), a nestaje kad je obaveza ponaanja po pravnoj normi prestala:
prilikom isplate duga, razvoda braka itd. Odnosi se mogu i mijenjati: kada
jedan subjekat koristi besplatnu kartu, a moe da je koristi i uz naplatu, itd.
Pravni odnos moe nastati samo na osnovu opte norme. Najee
pravni odnosi nastaju na osnovu opte i pojedinane norme koja
konkretizuje optu. Ona moe da nastane i samo na osnovu pojedinane
norme. Poto one mogu biti uslovne i bezuslovne ta se razlika reflektuje i na

24
Opirnije: Z. Kuli, op.cit., str. 110.
G.Vukadinovi, op.cit., str. 90.

47
pravne odnose. Ako ona nastaje na osnovu bezuslovne norme onda pravni
odnos nastaje neposredno (sloboda kretanja, obaveza subjekta da plati
odreeni iznos poreza). Na osnovu uslovne norme ona nastaje tek
nastupanjem uslova. Taj uslov moe biti vezan za rok, dogaaj ili ljudsku
radnju.

U sluaju bezuslovnih pravnih normi odnos nastaje i prestaje

neposredno, im one ponu da obavezuju, dok kod uslovnih pravnih normi
pravni odnos prestaje ispunjenjem raskidnog uslova. Kod odlonog uslova
pravni odnos prestaje kad uslov nastupi.

5.1. Vrste pravnih injenica

Pravne injenice se dijele na obine injenice, kao npr.roenje, smrt,

poar i pravno kvalifikovane injenice: nehat, zabluda, umiljaj itd.
Pravne injenice su prediviene u pretpostavci, tj.hipotezi uslovnih
pravnih normi. One su u najveem broju sluajeva uslov za nastanak
pravnog odnosa.
Potrebno je da se stekne vie injenica i to zovemo injeniki skup.
Pravni osnov nastaje kad se sve injenice ostvare. One mogu da nastanu
istovremeno, sukcesivno jedna za drugomili u izvjesnom vremenskom
razmaku.
Pored ovih injenice se dijele na ljudske radnje i na dogaaje25.
Ljudske radnje su one tjelesne i psihike radnje koje se vre svjesno i voljno
(izgradnja puta, donoenje pravnog akta), dok su dogaaji one okolnosti ili
25
Opirnije: R. Luki, str. 109.-112.

48
promjene u prirodi i drutvu koje nastaju bez uea ljudske svijesti i volje
(roenje, smrt, poar itd).
Ljudske radnje se dalje dijele na pravne akte i ostale radnje, a ostale
radnje se mogu podijeliti na fizike: tjelesni pokret, hodanje, tjelesno dranje
i psihike: miljenje, osjeanje, raspravljanje.
Najzad, razlikuju se ljudske radnje saglasno pravu i protivpravne
radnje, kao prekraji, delikti i tome slino.

Koje su to vane pravne injenice?

Prvo, to je vrijeme. Ono je vrlo vana injenica za pravo, pa se govori
o pravnoj temporalnosti, kao posebnoj formi. Razlikujemo dva aspekta u
odnosu izmeu prava i vremena: pravo u vremenu i vrijeme u pravu26.
Pravo u vremenu izraava se kroz njegovu evoluciju, dakle i kroz njegovu
primjenu. Tako nastaju pravni odnosi. Oni se mijenjaju, nestaju itd.
O pojmu vremena moe se pristupiti sa stanovita hronometrije ili
pak, hronologije. Odreeno vrijeme, momenat, trenutak vremena ini kljuni
znak u pravnom ivotu, kao to je vrijeme roenja, smrti, zakljuenja
ugovora itd. Trenutak materijalizacije je protok vremena kao pravna
injenica. Rok je, u stvari protok vremena, nakon koga izvjesni odnosi
nastaju, mijenjaju se ili prestaju.
Oni se dijele na raskidne, ijim protekom prestaje pravni odnos,
odlone ili suspenzivne, ijim protekom nastaje pravni odnos i prekluzivne
kod kojih se protekom vremena gasi, odnosno prestaje da postoji pravni
odnos, ako ga titular ne izvri u tom roku. Oni su uvijek strogo odreeni
zakonom, pa se zbog toga i nazivaju zakonskim rokovima. Pored materijalno

26
Z. Kuli, op.cit., str. 90.

49
pravnih rokova razlikuju se i procesno pravni rokovi u postupcima:
sudskom, krivinom i upravnom, u kojima stranke mogu preduzimati radnje.
Protek vremena je vana injenica za pravo jer zbog nje nastaju i
prestaju pravni odnosi. U prvom sluaju se radi o sticanju prava protekom
vremena koje se zove odraj.
Tako se stie svojina na stvarima na kojima nema svojine putem odraja. U
drugom, protok vremena znai gubitak prava, tj.zastarjelost.
Ako subjekat u odreenom vremenu ne upotrebljava ovlaenja
nastaje nesaglasnost izmeu tog poretka i drutvene stvarnosti i to je
situacija kada on gubi pravo. Tako, ako se ovlaenje ne vri u odreeno
vrijeme ono zastarijeva, gubi se ovlaenje primjene ili zatite nekog prava -
gubitak prava na gonjenje uinioca krivinog djela ili gubitak prava na
naplatu potraivanja itd. Ako subjekat prava svojine ne vri svoja ovlaenja,
on moe ovlaenja da izgubi, tj.moe u odreenom periodu da nastupi
zastarjelost utuivosti prava. Ako neko to isto pravo pak vri istovremeno
mislei da je svojina njegova, onda on odrajem stie tu svojinu.
Postoje meutim, izvjesna prava koja ne mogu zastarati kao brana,
roditeljska, niti se mogu odrajem stei, bez obzira da li se vre ili ne.

6. Pravo i prostor

Pravo postoji, naravno, na odreenoj teritoriji, u jednom prostoru koji

je trodimenzionalan, a odnosi se na povrinu zemlje, na vazduni prostor
iznad, kao i na zemljini sloj ispod te povrine.

50
 Pravni odnosi se mogu odvijati kako u unutranjosti drave, tako i
izmedju dvije drave ili izmeu vie drava, kao odnosi izmeu lanica
Evropske unije i na optem makro planu.
Pitanje prostora podrazumijeva i pitanje odnosa izmeu razliitih
pravnih sistema, tako da su mogue i kolizione norme, sukobi zakona,
odnosi izmeu unutranjeg i meunarodnog prava.
U svakom pravnom poretku postoje razliite manifestacije u pravnim
odnosima izmeu prava i prostora. Oni se manifestuju u dva vida: pravo u
prostoru i prostor u pravu. Pravo u prostoru ukazuje na relativnost prava27,
na princip teritorijalnog vaenja pravnih normi i egzistenciju velih pravnih
sistema, te nunost izgraivanja komparativne metodologije prava.
Sa druge strane prostor u pravu manifestuje se u injenici da svi
pravni odnosi mijenjaju prostornu dimenziju, lokalizaciju fizikih, pravnih
lica i dobara i njihovu individualizaciju. Pored toga postoje pravni odnosi
koji imaju kao objekat jedan dio prostora. Svojina, nepokretnost zauzima
izvjesnu povrinu, za pravnu identifikaciju i individualizaciju fizikih lica
pored dravljanstva i linog imena bitno je i prebivalite, a za pravno lice
bitno je sjedite i naziv. Prebivalite je bitno kod fizikih lica za ostvarivanje
mnogih prava, kao npr. birakog prava. U meunarodnom privatnom pravu:
u odreivanju mjerodavnog prava u sluaju sukoba zakona, konstituisanih
odnosa pored dravljanstva odluujue je lino prebivalite, odnosno
boravite. Mjesto sjedita nije samo vezano za primjenu materijalnog prava,
nego i za odreivanje mjesne i teritorijalne nadlenosti organa.

7. Pravne pretpostavke i fikcije

27
G. Vukadinovi, op.cit., str. 112.-116.

51
 Pravna pretpostavka ili prezumpcija28 je pravno relevantna injenica
koju pravo uzima kao dokazanu sve dok se ne dokae suprotno.
Pretpostavka je dakle tehniko sredstvo kojim se izbjegava dokazivanje
nekih stvari i injenica koje su pod pretpostavkom tane ili bi njihovo
dokazivanje bilo dugotrajno i naporno.
Postoje dvije vrste pravnih pretpostavki: oborive (presumptio iuris) i
neoborive (presumptio iuris et de iure). Oborive su one koje se mogu
vriti,tj. protiv kojih se moe dokazati suprotno. Pri tome u pretpostavci se
odredjuje onaj na koga pada teret dokazivanja.
Teret dokazivanja snosi subjekat koji se opire odreenoj pretpostavci.
Pretpostavka je u pravu da je npr. mu majke ujedno i otac djeteta roenog
za vrijeme braka; pretpostavlja se da je punoljetno lice poslovno sposobno,
jo od rimskog prava; optueni se smatra nevinim ,dok se pravosnanom
presudom ne dokae da je kriv. Neoboriva je pretpostavka ona protiv kojih je
zabranjen protivdokaz.

ta je fikcija?29
Od rimskog doba do danas radi se o relevantnim injenicama, pravno
relevantnim, koje uzimaju da je neto tano, istinito, postojee, to u stvari
nije tano i nije istinito. Uzima se takoe da ono to nije tano, nije ni
istinito, a to ne postoji da je tano, tj.istinito i da postoji.

28
G. Vukadinovi, op.cit., str. 117.
29
Uporedi: G. Vukadinovi, op.cit., str. 29.-31.
R. Luki, op.cit., str. 42.-44.

52
 Termin fikcija razvio se i rairio rano, ali se tokom 20. vijeka u anglo-
amerikoj literaturi dosta raspravljalo, pa se fikcija upotrebljava sa
kvalifikativima istorijske fikcije, pravne fikcije, sudske, proceduralne itd.
To su: Nasciturus pro iam nato habetur, tj. da se zaeto dijeto smatra
kao da je ve roeno ako je to u njegovom interesu. Ignorantia iuris nocet -
nepoznavanje prava kodi. Znai da se niko ne moe pozvati na to da ne
poznaje pravo. Ona poiva na fikciji da svi adresati poznaju pravo, pa se
niko ne moe pozvati da ga nije poznavao da bi izbjegao njegovu primjenu.
Takoe se mjesta na kojima se nalazi ambasada smatraju fiktivno teritorija
drave ija ja ambasada.
One se razlikuju od pretpostavki po tome to se kod pretpostavki
smatra da je tano neto to je vjerovatno i tano, dok se kod fikcija kao
tano uzima ono to izvjesno nije tano.
Ono je u sutini pravno sredstvo kojim se najlake moe primijeniti
pravo i zatititi odreeni interesi, kao: neroenog djeteta ili efikasno
primijeniti pravo kao kod nesmetanog odvijanja diplomatske misije i tome
slino.
8. Pravno stanje

Subjekt prava u svakom datom trenutku ima odreen broj ovlaenja i

obaveza .Skup istih sainjava njegovu pravnu situaciju ili ststus, npr.udata
ena ,nasljednik ,narodni poslanik,itd.Sve te situacije obuhvataju jedan
veliki broj pojedinanih situacija i stvaraju jedan poseban pravni pojam i
institut.

9. Nastanak, mijenjanje i prestanak pravnih odnosa

53
 Pravni odnosi su dinamini. Oni nastaju, mogu se mijenjati,tj.
transformisati, a mogu i prestati. Pravni odnos ne znai nita drugo ve da su
odreeni subjekti prava duni da se ponaaju po odreenoj normi. To znai
da pravni odnos nastaje onog trenutka kad jedna pravna norma pone
obavezivati dva odgovarajua subjekta prava, tj. onog trenutka kad jedan od
njih postane obavezan da se ponaa po njoj.
Pravni odnos prestaje kad prestanu ove obaveze odnosno on se
mijenja kad obaveza postane drugaija, to, dublje gledano, znai da se
promjena sastoji u tome to jedan odnos prestaje a jedan novi nastaje.
to se nastanka tie, pravni odnos nastaje drugaije ako nastaje na
osnovu uslovne a drugaije na osnovu bezuslovne norme. Na osnovu
bezuslovne norme on nastaje neposredno na osnovu nje, im ona stupi na
snagu. Za nastanak pravnih odnosa nije potrebno nita drugo do postojanje I
vaenje norme. Npr. ova norma glasi: ako je Janko duan da plati Petru
5.00 onda pravni odnos izmeu njih nastaje samim stupanjem norme na
snagu.
Meutim, ako je u pitanju nastanak pravnog odnosa na osnovu
uslovne norme, onda se prethodno moraju, da bi taj odnos nastao, pored
stupanja na snagu norme, stvoriti uslovi koji su u normi predvieni da bi
mogao nastati taj pravni odnos. Ako norma glasi: svaki graanin koji napuni
18 godina ima pravo glasa, on to pravo moe koristiti tek onda kada se
ispuni taj uslov,tj.taj steepen starosti.
to se tie prestanka pravnog odnosa vai ono to vai i za njegov
nastanak.

54
10. Zastarjelost i odraj

Protek vremena usljed koga se gubi neko pravo zove se zastarjelost, a

protek vremena kojim se stie neko pravo naziva se odraj. Odrajem se,
tako, stie svojina, a zastarjelou se mogu gubiti neka prava, kao pravo
potraivanja protekom odreenog roka. Razumije se da zastarjelost tee
samo onda ako je subjekt prava u nemogunosti da svoje ovlaenje vri, pa
ga ne vri u mogunosti, ali ga ne vri, a ne i onda ako nije u mogunosti.
Isto tako, imamo ovlaenja koja ne zastarijevaju odnosno ima prava koja se
ne mogu se stei odrajem.

55
 GLAVA V

IZVORI PRAVA I PRAVNI AKT

56
 1. Pojam, forma i sadrina pravnog akta

Pravni akt je sastavni dio pravnog poretka, tj.njegov drugi

konstitutivni, normativni element. Sve pravne norme se moraju oblikovati u
jednom pravnom aktu. Rije dolazi od latinskog jezika to znai aktus - in
ili djelo.
On je, u stvari, psihiki akt kojem se dodaje akt volje kojim se
ostvaruju pravne norme, ili se stvaraju uslovi za primjenu pravne norme.
Meutim, u savremenim pravnim sistemima on je pisan. Pisanost ima
prednost jer se omoguava jasno, trajno i objektivno iskazivanje i
omoguava da se zajedno iskae vei broj pravnih normi, koje reguliu jedan
ili vie srodnih odnosa, kao kod pravnih ustanova. Pisani akt omoguava da
se pravo izrazi preciznije i ako treba opirnije. Konano, pisani tekst
olakava objavljivanje i upoznavanje pravnih normi, kao i primjenu od
strane adresata.
Forma pravnog akta je skup materijalnih sredstava kojima se on stvara
i izraava. Tri su osnovna elementa koja ine formu pravnog akta30: subjekat,
nadlean organ za donoenje pravnog akta, zatim postupak, tj. procedura
potrebna za njegovo donoenje i materijalizacija forme akta to je "podesno
za ulno opaanje i izraavanje pravnog akta".
to se sadrine tie, sadrina je ono to ini materiju pravnog akta.
Ima dva dijela: glavni i sporedni. Glavni dio predstavlja odluku razuma i
30
Op.cit., str. 29.-31.

57
volje, tj. izjavu volje, koja izaziva odreene pravne posljedice ili donosi
promjene. Na osnovu glavnog elementa sadrine, akti se dijele na dvije
osnovne grupe: akti kojima se stvaraju pravne norme i akti kojima se
postavlja uslov za primjenu pravne norme (zahtjevi, molbe, prigovori itd.).
Sporedni element sadrine pravnog akta ini oznaavanje samog akta kako
bi se to tanije odredilo njegovo mjesto u pravnom poretku, pa se oznaava
vrsta akta koji subjekat donosi, pravni osnov donoenja, mjesto i vrijeme,
postupak po kome se donosi, cilj, zato se donosi itd.
to se tie formalnih elemenata pravnog akta tri su: nadlenost,
postupak i materijalizacija. Nadlenost za donoenje pravnog akta
predstavlja ovlaenje i obavezu odreenog subjekta da donese pravni akt.
Tu se razlikuju dvije vrste subjekata. Jednu vrstu ine dravni, a drugu
nedravni subjekti. Postupak po kome se pravni akt donosi obuhvata
konkretne radnje koje donosi onaj koji stvara pravni akt. Moe biti sloeniji,
jednostavniji, redovan, skraen, dugotrajan, svean ili redovan, sve zavisi od
subjekta, cilja i znaaja pravnog akta. Materijalizacija se sastoji u
preduzimanju radnji ili upotrebi drugih sredstava kojima se akt izraava i
materijalizuje. Tako se akti ispoljavaju jezikom, materijalnim znacima, te
ulnim opaanjem, razumijevanjem njegove sadrine.
Svaki akt, s obzirom na formu, dakle, nadlenost, postupak i oblik
pripada izvjesnoj vrsti akta. Isto vai i za sadrinu pravnih akata. S obzirom
na formu mogue je izgraditi formalni pojam pravnog akta, a s obzirom na
sadrinu materijalni pojam pravnog akta. Tako moemo, za primjer uzeti
pojam zakona u formalnom smislu. To je akt zakonodavnog organa donijet u
zakonodavnom postupku u obliku zakona, a u materijalnom smislu zakon je
jedan opti pravni akt koji regulie na opti nain za neodreen broj
sluajeva odreene drutvene odnose.

58
2. Hijerarhija pravnih akata

Svaki pravni akt ima svoju pravnu snagu 31. Pravna snaga zavisi od
mjesta koje zauzima taj akt u pravnom sistemu. Razlika izmeu vieg i nieg
akta proizilazi iz pravne snage tog pravnog akta. Dakle, pravna snaga je
njegov poloaj u pravnom sistemu u odnosu na druge akte, njegova
nadredjenost ili podreenost. On oznaava mjeru uticaja koji jedan akt vri
na druge od njega nie akte kao i mjeru uticaja koji trpi od drugih ,u odnosu
na njega viih, akata.
Svaki pravni akt ima onoliku snagu kolika je vlast organa koji ga
donosi. Drugim rijeima, ona zavisi od njegove forme, odnosno organa koji
ga donosi. Ako je organ vii u odnosu na drugi organ, onda on donosi i akt
vie pravne snage. Ukoliko je jedan organ nadlean za donoenje vie akata,
kao parlament, onda se pravna snaga odreuje prema postupku donoenja

31
Uporedi: R. Luki, op.cit., str. 29.-33.
G. Vukadinovi, str. 31.
S. Blagojevi, Uvod u pravo, Podgorica, str. 11.-14.

59
tog akta. Sadrina ne utie na snagu pravnog akta, mada je sasvim oigledno
da forma uslovljava sadrinu, te znaaj predmeta regulisanja.
Koja je razlika izmeu pravne snage i pravne obaveznosti?
Svi pravni propisi su jednako pravno obavezni. Oni su jednostavno
dio jednog pravnog sistema, ali neki od njih obavezuje sve subjekte, dok
neki od njih obavezuje subjekte ije ponaanje regulie.
injenica je da je pravo oblik regulisanja drutvenih odnosa, s tim da
ono treba da je djelotvorno, jedinstveno i koherentno. Pravo se izgrauje na
osnovu pravila koje samo propisuje u vezi izvrenja akta. Pravo odreuje
formu, a samo okvirno sadrinu nieg akta. Samo jedinstveno i usklaeno
pravo moe postii svoju socijalnu svrhu. Svaki pravni akt ima odreenu
pravnu snagu i svoj poloaj u pravnom sistemu. Od ega ona zavisi: od
hijerarhije, a od ega zavisi hijerarhija? Pri davanju odgovora na to mora se
imati u vidu da hijerarhija pravnih akata zavisi od nivoa, tj. koliine vlasti
dravnih organa. Ona je adekvatna vlasti i moi subjekta. Postoji
paralelizam izmeu hijerarhije akata i hijerarhije dravnih organa. Drugim
rijeima, ova komplementarnost pravne snage pravnih akata i koliine tj.
stepena vlasti subjekata vidi se u dravnom pravnom sistemu na taj nain to
ljestvica dravnih pravnih akata odgovara ljestvici dravnih organa.
Meutim, Parlament moe da donosi akte razliite pravne snage kao to su
ustavi i zakoni.
Pravna snaga svakog akta, isto kao i vlast, je relativna i relaciona 32.
Ako se istovremeno posmatra odnos niih slabijih pravnih akata prema
viim, jasno je da su nii manje pravne snage u odnosu na vie. Opti pravni
akti su vii akti, dok su individualni nii u pravnom sistemu. To je zato to
ove pojedinane akte esto ostvaruju organi i drugi subjekti nie drutvene
32
S. Blagojevi, op.cit., str. 29.

60
moi jer su i oni izvrni u odnosu na opte akte. Naravno da tu ima izuzetaka
poto i zakonodavac i ef drave mogu da donose pojedinane akte, kao to
su ukazi o postavljanju ministara, ukazi o imenovanju ambasadora itd, kao
to ima i optih pravnih akata sa niom pravnom snagom: uredbe, uputstva i
tome slino.
Akti nedravnih organizacija i graana su nie pravne snage to je
posljedica odnosa vlasti i stepena vlasti izmeu drave i drugih subjekata, ali
ima izuzetaka. Kolektivni ugovori izmeu poslodavca i sindikata su pravni
akti velike pravne snage i obavezujui kako za sudove, tako i za upravu.
Pravni akt nie pravne snage mora biti saglasan sa propisom vee
pravne snage i o tome po pravilu u mnogim zemljama odluuje ustavni sud,
ukidajui takav propis ili ponitavajui ga. Ako ga ukida ne vai od
momenta ukidanja, a ako ga ponitava kao da nije ni postojao.
Hijerarhija je, dakle, preduslov za upostavljanje pravnog poretka i za
ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti, kao usklaivanje niih sa viim
pravnim aktima.

3. Pojam izvora prava

Najznaajnija je klasifikacija na opte i pojedinane pravne akte.

Opti se smatraju izvorima pojedinanih, jer oni nastaju na osnovu njih ili
kao njihova konkretizacija.
Za izvore prava nalazimo kod Ulpijana prvu ideju, koji pravo dijeli na
pisano i nepisano. U istoriji pravo ima razliita znaenja.
Izraz izvor prava najprije je tumaen kao izvor koji inspirie. Tako su
za Code civile to bili racionalistika filozofija prirodnog prava, rimsko i
obiajno pravo. Dakle, izvor prava kao izvor i inspiracija. Drugo, po

61
sociologiji prava izvor prava upuuje na drutvene, tj. ekonomske inioce.
Izvor prava ima znaenje i za optu pravnu nauku, pa se za izvore smatraju:
zakoni, obiaji, pravna nauka i slino.
Anglosaksonski i kontinentalni tip pravnog sistema razlikuju se po
izvorima prava a manifestuju se po vrstama i u samom izrazu. U
angloamerikoj literaturi pod izvorima se podrazumijeva saznanje o pravu.
Izvori su zapravo knjige i drugi spisi, ljudski izvjetaji, zbirke zakona,
skraene verzije, case law, administrativni izvjetaji, ugovori, studije itd.
U naoj teoriji33 dosta je pisaca ukazalo na razliita znaenja izraza
izvora prava. Taranovski smatra da prilikom ove sintagme treba razlikovati
izvore za saznanje prava, izvore prava u materijalnom smislu i izvore prava
u formalnom smislu. Pod izvorima saznanja Taranovski podrazumijeva
izvore u kojima govori istorijska nauka. Izvor prava u materijalnom smislu
se pojavljuje kao subjektivna pravna svijest po Taranovskom, a izvori u
formalnom smislu su pravniki termini za oznaavanje spoljnih fakata koje
izaziva pozitivizacija prava, tj. njegova obaveznost.
U savremenoj pravnoj teoriji izvoru prava se pridaju najee dva
znaenja. Samo u jednom od njih oznaava se opti pravni akt. Prvo je
znaenje materijalni izvor prava. Izvor prava predstavlja injenicu iz koje
nastaje pravo. Formalni izvor prava znai u kom svojstvu se izraava opti
pravni akt pomou koga se izraava materijalni izvor prava.
ta je materijalni izvor prava?
Mnogobrojna teorijska stanovita oko toga postoje. Jedni smatraju da
je to uzrok koji izaziva stvaranje prava. Drugi da je to kompleksnije od

33
Opirnije: R. Luki, op.cit., str. 22.-29.
G. Vukadinovi, op.cit., str. 118.-119.
S. Blagojevi, op.cit., str. 94.-95.

62
prvog: materijalni izvor ine snana socijalna i drutvena komponenta ije
dejstvo prouzrokuje stvaranje prava. Prije svega narodna volja, ljudska
priroda, meunarodni faktor, nacionalni faktor, snani zahtjevi, revolucije
itd.
Materijalni izvor prava je neki presudan faktor na temelju koga je
jedno pravo takvo kakvo jeste. Meu najvanijim faktorima su drutveni
odnosi u kojima nastaju snani sukobi interesa. Pravo je, ustvari, jedan
instrument prevazilaenja i rjeavanja sukoba. To su i ekonomski odnosi, ali
i drugi drutveni odnosi koje potom pravo uobliuje i pretvara u pravne
odnose.

4. Opti pravni akt

Formalni izvor prava ine oblici formiranja pravnih normi i odnosa.

On se shvata kao izdvojena djelatnost realizovanja prava kao pravna norma
koja je u veini sluajeva uobliena i materijalizovana pravnim aktom.
Formalno se razlikuju anglasaksonski i evropskokontinentalni tip
prava. Anglosaksonski tip prava potie iz Engleske i prenio se u zemlje
engleskog govornog podruja. Nasuprot uroenosti prava i deduktivnom
zakljuivanju, dominantan je poloaj pisanih izvora u anglosaksonskom
sistemu. Izvori prava imaju uporednu vrijednost, a konkretna rjeenja donose
se na osnovu sudskih precedenata. U izvore prava spada sudska presuda,
zakon, tj.zakonsko pravo i obiaj. Common law34 ili opte obiajno pravo
esto se identifikuje sa sistemom evropskog prava u cjelini iako je samo
jedan njegov najstariji dio. I pored tog opteg prava englesko pravo sadri
34
M. Ivovi, Common Law, Zbornik PF u Podgorici, br. 2-3/2000.

63
jo pisano i zakonsko pravo (statute law), sistem pravinog prava (ecquity
law) i, prema nekim miljenjima, kanonsko pravo.
U kontinentalnom tipu35 prava formalne izvore ine opti pravni akti,
a opti pravni akt je onaj koji sadri jednu optu pravnu normu i uslove za
primjenu opte norme na osnovu koje se stvaraju ili iz koje proizilaze
pojedinani pravni akti odnosno pojedinane pravne norme. Pod izvorom
prava se smatra opti pravni akt u formalnom smislu. On obezbjeuje
pravnom subjektu izvjesnost kako treba da se ponaa. On se odnosi na
neodreen broj sluajeva, odnosno na sve sluajeve u odnosu na subjekte i
regulie ih na isti nain stavljajui ih tako u jednak poloaj.

4.1. Hirarhija optih pravnih akata

Svi opti pravni akti poreani su na hijerarhijskoj ljestici. Na vrhu je

Ustav kao najvii pravni akt drave. Zatim slijede zakoni, opti podzakonski
akti, a u niim hirarhijskim redovima su akti drutvenih organizacija i
obiajno pravo.
4.1.1. Ustav

Rije ustav je prvi upotrijebio Ciceron. Potie od latinske rijei

constitutio to znai uredba ili ustav. U rimskom pravu su se nazivali
constitucijom edikti koje su donosili rimski imperatori. Ureivali su niz
pitanja koja se odnose na dravnu organizaciju i na njeno funkcionisanje.
Razlikovala su se u rimskom pravu pravila kojima se ureuje ustrojstvo

35
M. Ivovi, op.cit., str. 20.-29.

64
drave (rem publicam constituere) i ostala pravila kojima se ureuju odnosi
izmeu pojedinaca (legis scribere).
U antikoj filozofskoj misli, kod Platona i Aristotela srijeu se
definicije ustava grkih dravica, tj. polisa kojima se oznaava pravni akt,
odnosno konkretan sistem dravnog i drutvenog ureenja polisa tj. grada
drave. Po jednom gleditu katolika crkva preuzima ovaj izraz iz rimskog
prava i koristi ga za svoje propise kojima se ureuje sistem organizacije
crkve.
Termin ustav se isto koristi za propise koje donosi monarh i ureuje
njima unutranju organizaciju, nain rada i organe dravne vlasti dok kod
buroaskih revolucija ovaj termin poprima savremeno, tj. dananje znaenje.
Pisani sveano proglaavani tekstovi ustava objavljuju se najprije u
Engleskoj, SAD, Sjevernoj Americi i Francuskoj, kojima se ureuju line
slobode i prava pojedinaca, ograniava vlast i ureuju odnosi izmeu javnih
vlasti.
Pored ovih izraza koriste se jo izrazi: organski zakon, ustavni zakon,
osnovni zakon, kao u Njemakoj, osnovna norma, a izuzetno u savremeno
doba mogu se sresti drugi nazivi, kao to su: Ustavna povelja Dravna
zajednica SCG, Dejtonski sporazum (BiH), deklaracije kojima se proglaava
nezavisnost ili ureuju ljudska prava i tome slino.
Ustav u formalnom smislu36 je dakle najvii pravni akt koji donosi
poseban organ po posebnom postupku, dok se u materijalnom smislu
oznaava kao akt kojim se regulie ustavna materija, koja se u prvom redu
odnosi na ekonomsko ureenje, organizaciju vlasti i meusobne odnose
36
Uporedi: I.Djordjevi, Ustavno pravo, SA Beograd, 2000.
S.Sokol, Ustavno pravo, Zagreb, 1969.
G.Mijanovi, Osnovi ustavnog prava, Sarajevo, 1990.
M.Jovii, O ustavu, SA, Beograd, 2000.

65
izmeu vlasti, kao i na ljudska prava. Ovo shvatanje ima veliki broj
pristalica i naziva se jo i dravno-organizaciono, jer neko ko dri da je to
osnovni akt drave on obuhvata ona pravila kojima se ureuje stvaranje
prava i izgradnja pravnog sistema (Kelzen). Dok Leventajn zastupa
shvatanje o ustavnosti kojom se uspostavljaju odnosi politike vlasti. Prema
etvrtom drutveno- ekonomskom poimanju ustav u materijalnom smislu
ine pravila o ekonomskom ureenju, prije svega u svojinskim odnosima u
drutvu. Dodue ovo su socijalistike zemlje koristile iako ima gledita
daUstav ne treba da regulie ekonomske odnose, posebno ne da ustav
liberalnog kapitalizma regulie svojinu, ve samo da je garantuje kao i
preduzetnitvo, odnosno slobodno trite.
Dakle, ustav je u formalnom smislu akt najvie pravne snage kojeg
donosi ustavotvorni organ u ustavotvornom postupku u obliku Ustava ili
zakonodavni organ u posebnom postupku sloenijem od zakona, takoe u
obliku Ustava. Ustavotvorna vlast je vlast donoenja prvog ustava dok je
reviziona vlast vlast izmjene postojeeg ustava koji se obino donosi kao
novi Ustav stare drave u uslovima tzv. kontinuiteta.
Ovom formalnom smislu treba dodati pojam ustava u materijalnom
smislu tj. da on ureuje organizaciju najviih organa, naela pravnog poretka
i dravnu organizaciju, ali garantuje i ljudska prava i sredstvo je ogranienja
(nosilaca) politike vlasti.
Svaka drava ima ustav. Dodue pojedine zemlje su imale ustav u
formalnom smislu, dok su ga neke imale samo u materijalnom, kao to je
sluaj Velike Britanije Magna Carta Libertatum 1215, Habaas corpus ct
1679, Zakon o pravima (Bill of rights)37 1698. Za savremenu ustavnost

Opirnije: Lidija Basta Flliner, Politikopravni dokument u Engleskoj,

37

SA, Beograd,2000.

66
,neto vie od dva vijeka ,ustav je postao jedna univerzalna pojava, tako da
se ustavi razlikuju na vrste i meke, zavisno od promjene, kodifikovane i
nekodifikovane, zavisno od toga da li su u jednom aktu ili ne, po tome ko ga
donosi na oktroisane (podarene), ustavne paktove koje donosi narod sa
vladarem, narodne koje donosi narod neposredno ili preko parlamenta.
Takoe se ustavi razlikuju prema savremenim podjelama i na Ustave
kontinuiteta i diskontinuiteta, zavisno od toga da li se donose kao novi ustavi
nove drave ili novi ustavi stare drave.

4.1.2. Zakon

Zakon ima ire znaenje38. U engleskom jeziku ostalo je da se pravo

uopte i zakon nazivaju law, a u drugim evropskim jezicima se pravo i zakon
terminoloki razlikuju. U Francuskoj: droit, u Njemakoj rechte, Italiji
diritto i legge.
Zakon je poslije ustava najvii pravni akt koji donosi zakonodavni
organ u zakonodavnom postupku i u formi zakona. To je zakon u formalnom
smislu. U materijalnom smislu, to je opti pravni akt kojim se na jedan opti
pravni nain regulie jedna drutvena situacija i odnos. Meutim, mora se
uzeti i materijalni i formalni pojam u cjelini.
Pojam zakona se srijee jo i kod sofista. Nastale su antiteze nomos
fizis, zakon prirode pozitivni zakon. Stoiari su poistovjeivali nomos sa
kosmikim, univerzalnim, prirodnim zakonima. Ciceron izlae
racionalistiko uenje zakona. Tako je zakon trebalo da bude najvii izraz
razuma. Ulpijan iznosi voluntaristiki stav koji glasi: to se vladaru
38
M. Jovii, Zakoni i zakonitost, SA, Beograd,2002.

67
dopadne ima snagu zakona.Ideja optosti zakona se suprotstavlja jo u
rimsko doba ideji privilegije i pojedinanosti.
Srednji vijek, pitanje sukoba boanskih i zemaljskih zakona,
pravednih i nemoralnih zakona, takoe obnavlja, nalazei kompromise i
rjeenja u uenju T.Akvinskog. Konstatacije da zemaljski ne obavezuju
moralno, ali obavezuju pravno, moraju se potovati da bi se izbjeglo zlo.
Ideja narodne suverenosti izraena u vladavini pravi, kao o optim i prema
svima jednakim normama, a u pravnoj dravi vlasti koja je podreena
Ustavu i Zakonu. Aristotel navodi da u dravi treba da bude suveren zakon.
Prema Aristotelu drugi uslov dobre drave je da zakon bude pravedan.
Savremeni pojam zakona39 je proiziao iz rimske pravne tradicije i
sadri vie elemenata. To je, poslije ustava, najvii pravni akt, koji mora biti
u skladu sa njim, mora biti objavljen da bi bio dio pozitivnog prava, donosi
ga najvii predstavniki organ i najee sadri vie pravnih normi kojima se
regulie jedno podruje vanih drutvenih odnosa.
On se razlikuje od ustava ne samo po nioj pravnoj snagi nego i po
uem predmetu regulisanja. Ustav regulie naelno sve vrste odnosa, tako da
su ustavne norme apstrakne, a zakon ih rezrauje konkretno. A u odnosu na
podzakonske akte zakon utvruje prava i obaveze dok podzakonski akti, kao
uredbe i pravilnici, uglavnom konkretizuju prava i obaveze predviene
zakonom.
Svi zakoni treba da budu formalno i materijalno u skladu sa ustavom,
ime se potuje naelo ustavnosti, a nii akti od zakona da budu u skladu sa
zakonom, ime se potuje naelo zakonitosti.
Zakonodavni postupak ima vie faza. On je spor i dugotrajan. Prvo ide
inicijativa, pa predlaganje zakona, zatim treba da se zakon donese i to
39
Th. Fleiner, Recht Constitutiont und Recht Staat, Zurich Loggana 2002.

68
najprije izradi nacrt akta koji radi po pravilu Vlada ili odbor u Parlamentu
zaduen za odreenu djelatnost za koju se zakon predlae. Zatim, nacrt ide
na javnu raspravu, pa postaje prijedlog i o prijedlogu se izjaavanja
Parlament, a zakon usvaja tj. izglasava kvorumom: potrebnim brojem
prisutnih i potrebnom veinom za donoenje odluke koja obino nije prosta
(naroito kod ustava). Konano, izglasani zakon se objavljuje, a nakon
objavljivanja stupa na snagu tj. nakon perioda tzv. promulgacije (tj. vacatio
legis).
Zakoni po sadrini mogu biti ui i iri,tj. oni mogu obuhvatiti jedno
podruje drutvenih odnosa. Razlikuju se i zakonici i kodeksi, kao
Hamurabijev Zakonik, Cod Civile i Graanski Napoleonov zakonik, koji se
nazivaju i kodifikacijama. Kodifikacija je dakle, kada se sve norme jedne
oblasti prava sistematizuju u jedan pravni akt. U Crnoj Gori to je bio
Bogiiev Opti imovinski zakonik iz 1888. godine.

4.1.3. Opti podzakonski pravni akti

To su dravni opti akti koji su nii od zakona, a donose ih izvrni

organi, upravni organi ili organi lokalne samouprave. To su: uredbe,
pravilnici, odluke i naredbe. Oni imaju zajednike karakteristike: manju
snagu od zakona, proistiu iz zakona i donose se najee radi primjene
zakona.
Aristotel je u djelu Politika razmiljajui o suverenosti za zakon
rekao da vrhovna vlast treba da pripada ustavnim zakonima, a nosioci te
vlasti treba da raspolau tom vlau samo toliko koliko zakonom jesu
ovlaeni jer nije lako optim odredbama obuhvati pojedine sluajeve.

69
 Zakonske norme esto su odvie apstraktne tako da je potrebno da se
one razrade. Zakonodavac ovlauje vladu i ministarstva, a to ovlaenje
moe biti generalno ili moe biti specijalno. Generalno, kada su ovlaeni da
donose te akte uopte, a specijalno, ako se naglaava kada i pod kojim
uslovima je za pojedini zakon potrebno da se donese sprovedbeni propis.
Ima i onih ustava koji daju vladi, odnosno efu drave ili ministarstvima
pravo da donose takve podzakonske akte ija je pravna snaga ravna
zakonskoj, ali se naknadno podnose na potvrdu odnosno verifikaciju
zakonodavnog tijela.
Trea i osnovna kategorija izvora prava su uredbe40. Kao najvii
podzokonski pravni akti, oni su u materijalnom smislu opti pravni akti, a u
formalnom to su akti koje donosi uredbodnovni organ: vlada, po
uredbodavnom postupku u obliku uredaba. Imjui u vidu sadrinu imamo
vie uredbi. Po nainu utvrivanja ovlaenja za donoenje mogue je
razlikovati uredbe za izvrenje zakona i uredbe za sluaj nude. Uredbe za
izvrenje zakona su propisi koje donosi uredbodavni organ na osnovu
generalnog ovlaenja sadranog u ustavu ili posebnog ovlaenja koje se
utvruje zakonom. Uredbu za sluaj nude donosi izvrni organ, vlada ili
drava u sluaju vanrednog stanja, neposredne opasnosti ili rata. Kad
protekne to stanje, ona je duna da ih podnese na potvrdu, tj. verifikaciju
zakonodavnog tijela. Nije rijetka praksa danas da se esto normiraju
drutveni odnosi, naroito u uslovima krize parlamentarizma i jaanja uloge
Vlade i ministarstava ,ovim uredbama i to oni odnosi koji spadaju u
materiju zakona. Odluka je naziv za optepravne akte koje donose razni
organi, meu kojima su Parlament, Vlada i ministarstva te organi lokalne

40
O tome: M. Markovi, Upravno pravo, Podgorica, 2000.
E.Pusi, Upravno pravo, Zagreb, 1999.

70
samouprave. Takoe, njima se reguliu glavni predmeti iz nadlenosti tih
tijela, najee tijela lokalne vlasti.
Najvii normativni akt optine je Statut optine. Pravilnik je
zajedniki naziv za mnogobrojne akte dravnih i nedravnih organa. On
oznaava izvor prava. Po svom karakteru je to npr. Pravilnik o radu matiara
u postupku zakljuenja braka. Zatim imamo naredbe koje su izvor prava.
Njima organ uprave regulie pojedine situacije na opti nain: npr. Naredba
o ograniavanju saobraaja na opti nain za pojedine vrste vozila na
putevima.
Opti podzakonski akti moraju formalno biti usklaeni prvo sa
zakonima, zatim sa Ustavom, ali i meusobno prema njihovoj hijerarhiji.

4.1.4. Opti pravni akti drutvenih organizacija

Opti pravni akti drutvenih organizacija ine nedravno ili tzv.

autonomno pravo. To su uglavnom statuti, pravila. Zatim, znaajni izvori
autonomnog prava, mogu da budu obiajno, crkveno, esnafsko,
meunarodno trgovinsko pravo itd. Statut je osnovni opti akt, neka vrsta
ustava pravnog lica. Pored Statuta mogu biti i drugi konstitutivni akti, kao
to su pravila, pravilnici, poslovnici o radu pojedinih organa, a pojavljaju se
i opti kolektivni ugovori u samom drutvu u koje spadaju oni koji reguliu
rad sindikata i udruenja poslodavaca uz eventualno uee ili posredovanje
drave.

5. Obiajno pravo

71
 Obiaj je jedan specifian skup pravnih normi41 koji predstavljaju
izvor prava i nastaju spontano. Dva su uslova: da se ponaanje ponavlja i da
se prihvati od strane drutva. Drugotrajno istovrsno ponaanje i ustaljena
svijest o obaveznosti takvog ponaanja su ta dva elementa. To ponaanje se
izraava faktikim ponaanjem i usmeno (iuse no scripta). Ponekad se i
zapisuju u zbornicima obiajnog prava da bi drava dala svoju sudsku i
upravnu zatitu. Samo opti pravni obiaji podravljanjem postaju izvor
prava. Oni su se ranije javljali, ali ima zemalja gdje se i danas javljaju i u
kojima postoji pisano pravo. Naroito su uvaeni trgovinski, esnafski i drugi
obiaji. Norme se nalaze u trgovakim gildama i recepciji rimskog prava, ali
i nekim slovenskim zakonicima, varvarskim zakonima ,koji se primjenjuju
na teritoriji nekih zemalja, u Duanovom zakoniku 1349/1354 godine. One
se vremenom odnose na odnose izmeu feudalaca, na odnose izmeu njih i
monarha, na odnose i odnose izmeu trgovaca i zanatlija, a u osvit
modernog doba zamjenjuju se pisanim pravnim aktima: zakonima i
statutima.
Ipak se zadravaju u dvjema veim granama modernog prava. Jedna
je meunarodno javno pravno koje se sporo kodifikovalo i poiva na
dogovoru suverenih drava, naroio pravo mora, rata, diplomatskih
postupaka. S druge strane, u samom trgovakom pravu i u unutranjem
meunarodnom pravu takoe. Drava nije jedini stvaralac optih pravnih
normi. Takoe, ona se ne protivi tako svorenom pravu ili naelima, odnosno
kogentnim normama. U meunarodnom trgovakom pravu norme se
stvaraju preko obiaja u odreenim odnosima koje se nazivaju uzanse, kao
na primjer: luke uzanse, uzanse za promet itaracima, za ugostiteljstvo itd.

41
R. Luki, Sociologija, Beograd, 2000.

72
 6. Pojedinani pravni akt: pojam i vrste

Pojedinani pravni akt je onaj psihiki akt kojim se dodaje akt volje
koji stvara pojedinanu normu, bilo u cjelini ili djelimino ili stvara uslove
za primjenu pojedinanih pravnih normi42. To su tekstovi ili usmeni iskazi
koji sadre individualne pojedinane pravne norme ili dio norme za
konkretne odnose imenom i prezimenom odreenih subjekata.
Oni se razlikuju na potpune i nepotpune pojedinane pravne norme.
Potpuni pojedinani akti stvaraju oba glavna elementa pravne norme:
pojedinanu dispoziciju i pojedinanu sankciju. Nepotpuni pojedinani akti
stvaraju ili samo pojedinanu dispoziciju ili samo pojedinanu sankciju.
Potpuni se javljaju rjee u odnosu na nepotpune jer se pojedinana
dispozicija i pojedinana sankcija razlikuju toliko da se zato ovlaenje za
njihovo donoenje i primjenu daje razliitim subjektima, npr.sudu za
sankciju, ali je ne sprovodi.

6.1. Vrste pojedinanih pravnih akata

Pojedinani pravni akti se u teoriji najee dijele na etiri glavna

tipa: ukaz, sudska presuda, upravno rjeenje i pravni posao.
Prva tri tipa su dravni akti, a pravni posao je privatni akt fizikih lica,
drutvenih pravnih lica i drave kada ona ne nastupa kao vlast, ve kao
ugovorna strana ravnopravno sa privatnim licima.

42
M. Markovi, op.cit., str. 22.-24.
R. Luki, op.cit., str. 112.-114.

73
 1. Ukaz43 je pravni akt koji donosi ef drave i odluuje o poslovima
iz svoje nadlenosti vri promulgaciju zakona. Veliko je pitanje da li je
ovaj ukaz o promulgaciji pojedinani akt ili se proglaava zakon koji ima
optu obaveznost. Ali zato ukaz kojim se daje pomilovanje i dodjeljuje
odlikovanje odnosi se na pojedinana lica i to je pojedinani pravni akt. Iako
ima veliku pravnu snagu, on nije opti jer sadri pravnu normu za konkretan
odnos. Ukaz o pomilovanju sadri ime i prezime odreenog zatvorenika.

2.Sudska presuda je glavna. Presuda je sudski akt. Sudski akt u

formalnom smislu je akt koji donosi sud u sudskom postupku u obliku
sudskog akta, a u materijalnom smislu konkretizuje po pravilu sankciju ili
rjeava spor. Uvijek se sudskim aktom na temelju zakona rjeava neki spor
ili odreuje sankcija u krivinom, graanskom, trgovakom, upravnom,
sudskom ili drugom postupku. Ona sadri pojedinanu normu kojom
uspostavlja pravne obaveze i ovlaenja strankama, te se njome ili usvaja ili
odbija tuba koja je u postupku pokrenuta.Sudskim aktom se izvrava pravo.
Logiko gledite je da kako pojedinana norma presuda ima oblik
silogistikog zakljuivanja. Ako se tuba usvaja presuda je osuujua ,a
tueni se obavezuje na neku radnju u korist tuitelja ili mu se odreuje
kazna. Ako se tuba odbija presudom se utvruje da tuitelju ne pripada
ovlaenje. Presuda se donosi na kraju sloenog sudskog postupka. Greke u
primjeni normi i greke u sprovoenju sudskog postupka stvaraju nezakonitu
formalnu ili materijalnu presudu i osnove su za drugostepeni postupak,

43
Uporedi: P.Dimitrijevi, Upravno pravo, Beograd, str. 122.-129.
R. Markovi, Upravno prvo, Beograd, str. 98.-112.

74
tj.postupak po albi i za ukidanje presude. Ona se proglaava usmeno, a
strankama dostavlja u pismenom obliku. Ima etiri obavezna dijela: uvod,
izreku, obrazloenje i pouku o pravnom lijeku.
Poetkom 20. vijeka naputena su gledita o sudiji44 kao o ustima koja
izgovaraju zakon. U kontinentalnom evropskom pravu presuda je
pojedinani pravni akt koji se odnosi samo na imenovane stranke, a u anglo-
amerikom presude viih sudova postaju izvori prava. Veei su za
konkretne strane stiui svojstvo optih pravnih akata, jer postaju obavezan
uzor za donoenje buduih presuda. One se zovu sudski precedenti, a njih
stvaraju vii sudovi u Engleskoj, SAD, Kanadi i drugim bivim engleskim
kolonijama. To su takozvane prve presude (precedere prethoditi u jednom
konkretnoj vrsti odnosa).
Ponekad precedentno pravo je tvrdo i konzervativno, no nije sasvim
tako. Zastarjele precedente sudije dosta lako naputaju odluujui da spor o
kojem presuuju ne potpada pod sluaj. Precedenti stvaraju nove ivotu
primjerene precedente. Oni nastaju unutar zakonskih regulisanih odnosa, pa
se sudskim tumaenjem moraju odrediti zakonski neodreeni pojmovi. Neka
sudska tumaenja zakona raaju nove precedente.
U kontinentalnom evropskom pravu koje nema precedenta postoji
neto slino. Presude vrhovnih sudova predstavljaju izvor prava kao
takozvanu sudsku praksu. Te sudske odluke nijesu formalno obavezujue, ali
obavezuju autoritetom i one e se ipak potovati u buduim slinim
sluajevima. Kao to se sudski precedenti angloameriki objavljuju u
posebnim zbornicima, tako se u dravama kontinentalnog prava objavljuju

M. Jovii, Uporedni ustavni sistem, Nauna knjiga, Beograd, str. 120.-

44

140.

75
specifikacije sa izborom sudske prakse koje pravnici prate sa velikom
panjom.

6.2. Rjeenje organa uprave

Rjeenje je vrsta upravnog akta kojim dravni organi odluuju (i

nedravni), na osnovu zakona i drugih optih akata o individualnim stvarima
iz njihovog djelokruga45.
U takvim odluivanjima primjenjuju se opti pravni akti tj. stvara se
pravo u konkretnim sluajevima, upravnim rjeenjem. Tako se neko
rjeenjem poziva na vojnu slubu, odreuje mu se razrez poreza, odlazak u
penziju itd.
Ona su takoe pojedinane odluke nedravnih i javnopravnih
organizacija, preduzea i ustanova kojima se na primjer rasporeuju radnici
na radna mjesta.
Upravni akt u formalnom smislu predstavlja akt organa uprave koji se
donosi po posebnom pravnom postupku. U materijalnom smislu upravnim
aktom se po pravilu konkretizuje dispozicija. Za razliku od pravnog posla
kojim se takoe konkretizuje dispozicija, upravni akt je autoritativni pravni
akt, to znai da se subjektima namee odreeno ponaanje koje sam on
inae ne bi izabrao.
On naelno ima istu strukturu kao presuda i moe se osporavati zbog
formalne i materijalne zakonitosti i to prvo albom viem upravnom organu,
a zatim tubom sudu pokretanjem upravnog spora kao spora o zakonitosti
konanog upravnog akta. Takoe tubom se moe pokrenuti i spor zbog

45
P.Dimitrijevi, op.cit., str. 22.-29.
M.Markovi, op.cit., str. 111.-116.

76
utanja administracije, kada organ uprave nee da donese akt, a nadlean
je i duan da ga donese.

7. Pravni posao

Pravni posao je izraz volje jedne, dvije ili vie osoba kojom one ,u
granicama koje dozvoljava pravni sistem, zasnivaju, mijenjaju ili ukidaju
neke pravne odnose. Pravni posao je zasnovan na principu autonomije volje,
u graanskim, obligacionim, radnim i drugim odnosima, ali za razliku od
ustava,zakona i podzakonskog akta privatni subjekat slobodno odluuje hoe
li ili nee sklopiti pravni posao.
Ta sloboda stranaka nastaje kao posljedica naela autonomije volje
koja vlada u privatnom pravu. Pravni poslove se dijele na jednostrane i
dvostrane, neformalne i formalne, teretne i doputene.
Jednostrane i dvostrane zavisno od toga koliko treba izjava volje da bi
pravni posao nastao. Jednostrani pravni poslovi su oni za iji nastanak je
dovoljna izjava samo jedne osobe, npr.testament. Dvostrani pravni poslovi i
ugovori su oni za koje je potrebna saglasnost dva ili vie subjekta (ugovor o
radu, kupoprodaji, zajmu itd.). Ovi dvostrani se dalje mogu klasifikovati na
jednostrano obavezne i dvostrano obavezne. Kod jednostrano obaveznih
pravna obaveza proizilazi samo za jednu stranu, dok druga ima samo pravno
ovlaenje (ugovor o poklonu), a dvostrani, npr.ugovor o kupoprodaji
podrazumijevaju pravne obaveze i pravna ovlaenja za svaku stranu.
Dvostrani pravni poslovi se jo dijele na konsensualne i realne.
Konsensualni su oni koji nastaju saglasnim izjavama volje, konsensuzom
stranaka, a za realne potrebna je pored saglasnih volja jo i predaja stvari, da

77
bi se realizovao npr. ugovor o uvanju robe, koji nastaje predajom robe i
dogovorom o uvanju.
Veina ugovora se valjano sklapa tj.postaje obavezujua bilo usmeno
ili neformalno. Danas se izuzetno trai odreena forma za sklapanje nekih
vanih ugovora, npr.o prodaji nekretnina. To je pisana forma koja nije nikad
strogo odreena, ve se ugovor moe sastaviti slobodno. Meutim, postoje
tipski ugovori gdje jedna strana ponudi drugoj strani gotov tekst, a ona ga
samo potpie ili ne potpie.
Uprkos irini autonomije oni ipak moraju biti saglasni, materijalno i
formalno, sa zakonima i drugim optim aktima. U sluaju zakonitosti, sud
moe izrei sankcije nitavosti ili ruljivosti pravnih poslova zbog
suprotnosti sa (strogim) pravnim normama, zatim, protivljenja moralu, te
pravne zablude ili prinude.

8. Vaenje pravnih akata

Vaenje pravnih akata je njihovo svojstvo da obavezuju 46. To znai da

je akt stupio na snagu i da se subjekti moraju ponaati u skladu sa njim.
Upotrebljava se samo za obaveznost optih pravnih akata, dok se za
obaveznost presuda i upravnih rjeenja upotrebljava izraz pravosnanost.
Bez obzira na te dileme i probleme, vano je da se obaveznost pravnih akata
odvija nuno u odreenim vremenskim i prostornim okvirima.

46
Uporedi: R. Luki, op.cit., str. 29.
G. Vukadinovi, op.cit., str. 110.

78
 Norma vai u odreenom vremenu, za odreenu osobu i na odreenoj
teritoriji. Kljuni momenti za vremenesko vaenje su kad je pravni akt poeo
da vai i kad on prestaje da vai.
Pojedinani pravni akt je vaei ako je stvoren od subjekta koji je za
to ovlaen i ako nije ukinut od ovlaenog subjekta.
Moe da pone da vai nakon isteka odreenog roka, nakon
odrejivanja ili uruenja adresatu, zakljuenjem ugovora, itd. On prestaje da
vai na mnogo naina. Najee, nakon ispunjenja svrhe, plaanjem poreza
na primjer ili drugim nainima: propau stvari, smru subjekta, itd.
to se optih pravnih akata tie oni poinju da vae, da obavezuju na
dva naina. Zakon stupa na snagu kad sam odredi: odmah nakon isteka
nekog roka ili primjenom generalne odredbe da Zakon stupa na snagu nakon
osam dana od dana objavljivanja.
Dakle, u ovom drugom sluaju radi se o pozitivno pravnom pitanju i
rjeenje se nalazi u ustavima konkretnih drava.
On prestaje na vie naina: npr.izriitim ukidanjem ili abrogacijom,
kada se donese novi zakon, odnosno kada ga Ustavni sud poniti ili ukine ili
derogacijom, preutnim ukidanjem, tako to novi zakon ukida stari,
naknadni ukida prethodni i specijalni ukida opti (lex posteriori, lex
specijalis i lex superior). Dalje, dotrajalou ili ispunjenjem svrhe ili istekom
roka koji je odreen u samom Zakonu. Za pravni akt je bitno da je stupio na
snagu, a za pravni poredak je bitno da je efikasan, dakle da se primjenjuje.
On nastaje i opstaje efikasnou. To znai da prema adresatu sopstvenih i
dispozicionih sankcija, razlikujemo primarnu i sekundarnu efikasnost
pravnih normi.
One su primarno efikasne ako se veina ponaa u skladu sa njima,
npr.ako poreski obaveznici plaaju porez. Sekundarno su efikasne ako se

79
primjenjuje sankcija protiv prekrilaca pravne norme, npr.protiv poreskih
obaveznika koji nijesu platili porez. Pravna norma je vaea ako su je
stvorili nadleni organi u odgovarajuem postupku, nezavisno od toga
koliko jeste ili nije efikasna. Ukoliko je ta neefikasnost i nepouzdanost prava
globalnih razmjera, tada postoji stanje tzv. anarhije bespravlja ili autoritas
iuris, kada se grubo naruava pravo i autoritet, kao i pravna drava.
Pravna obaveznost ponekad se naziva formalno vaenje.
Djelotvornost pravne norme se naziva materijalno vaenje, a pravednost
pravne norme etiko vaenje.
Kad je u pitanju vaenje pravnih akata u prostoru, tu vai teritorijalni i
personalni princip.
Teritorijalno, pravne norme vae na iroj i uoj teritoriji i teritoriji
svih drava ili nekoliko drava. Npr.na brodovima i avionima vae pravne
norme one drave ije oznake brodovi i avioni nose. To zovemo
exteritorijalnost.
Pesonalno pravne norme vae na iri i ui krug adresata. Najire
vaenje imaju meunarodne norme koje su upuene svjetskom stanovnitu,
svim ili samo nekim dravama svijeta. Takoe to imaju opte pravne norme
upuene cjelokupnom stanovnitvu jedne drave, kao to su norme
krivinih, imovinskih, porodinih i drugih zakona. Ue vaenje imaju one
koje su upuene grupacijama stanovnitva: penzionerima, studentima,
vojnim licima, a najue imaju individualni domen: ukaz, presuda, rjeenje i
pravni posao.
Strano diplomatsko osoblje i druga slubena strana lica ne podlijeu
primjeni pravnih normi drave. Oni posjeduju diplomatski imunitet i oni se
nazivaju ex teritorijalnim licima.

80
 9. Zakonitost pravnih akata47

Naelo legaliteta znai saglasnost u punom smislu svih pravnih akata i

materijalnih radnji sa Zakonom kao viim pravnim aktom. Formalno to
znai da se pravnim aktima zadovolji i potuje forma.
Sve pravne akte donose subjekti na osnovu ovlaenja utvrenih u
zakonu ,koji su nadleni i po postupku koji je propisan te u formi koja se
zahtijeva. Ona se obino predvia viim pravnim aktima.
Tako presudu u odreenoj vrsti pravnog spora treba da donese sud,
koji je odreen Zakonom o sudovima, stvarno i mjesno nadlean, te u
postupku i formi koji su propisani npr. zakonom o krivinom ili parninom
postupku.

Materijalna zakonitost je zahtjev da sadraji niih akata, dakle,

hipoteze, dispozicije, sankcije, budu saglasne sa sadrinom viih pravnih
akata koji reguliu istu vrstu drutvenih odnosa. Nii pravni akti predstavlju
konkretizaciju. Ako krivini zakon propie da se za klevetu kanjava
zatvorom od godine do pet, presuda da bi bila materijalno zakonita mora
odrediti kaznu unutar te granice.

Pored formalne i materijalne zakonitosti postoji subjektivna i

objektivna zakonitost. Objektivna je ona koju utvrdi odgovarajui nadleni
organ u propisanom postupku. Postoji prije izricanja odluke o nezakonitosti.
To je jedna injenica, koja je prije izricanja samo neije miljenje.Ona je i

47
M. Jovii, Zakoni i zakonitost, SA, Beograd
Montesqie, Le Spirite De Droit, Publ. Paris, 1990.

81
osnova za podizanje tube ili albe, sve do nastupanja pravosnanosti akta
kojim se,zbog nezakonosti sporni akt ukida. Subjektivnom zakonitosti se
iskazuje osjeanje graana o zakonitosti i nezakonitosti pravnog akta ili
materijalne radnje.

Razlikuju se sankcije koje se izriu prema licima ili prema aktima s

obzirom na razliit stepen povrede zakonitosti. Ako se utvrdi da je jedan
pravni akt nezakonit ,on se ukida, prestaje da vai ili se ponitava. Ako se
radi o teoj nezakonitosti akt se ukida po slubenoj dunosti (ex officio)
povratinim dejstvom tj.ponitava se od samog trenutka njegovog donoenja
(ex nunc) i briu se sve njegove pravne posljedice. Takav akt je dakle
nitavan.

Akt se ukida jer je ruljiv kod blaih oblika nezakonitosti gdje se ne

moe na drugi nain ispraviti nepravda i zavesti stanje koje je postojalo prije
donoenja tog akta. Tada govorimo o ukidanju (ex tunc), znai ne vai od
tada kad je ukinut. to se naziva ruljivost pravnog akta. Na taj nain se
obara pravni posao sklopljen npr. u zabludi u pogledu kvaliteta robe ili ako
je zakljuen pod prijetnjom, prinudom ili kad je u pitanju prevara. Pravni akt
se smatra nezakonitim tek kada to utvrdi u propisanom postupku jedan vii
organ koji je za takvo utvrivanje nadlean. To je za opte akte: ustavni sud,
a u upravnom sporu za upravni akt to je upravni sud.

82
 GLAVA VI

PRAVNI SISTEM

83
 1. Pojam i principi pravnog sistema

Rije sistem je grkog porijekla i oznaava organizaciju, mnotvo,

sastav, cjelinu, misiju, akciju, rezultat akata. Tako je sistem oznaavao
jedinstvenu, neprotivurjenu cjelinu sastavljenu iz djelova koji su povezani
nekim bitnim svojstvima ili funkcijom. Pravni sistem ine grane prava a
grane prave su sastavljene iz pravnih normi koje se opet grupiu u pravne
ustanove ili institute. U Engleskoj se pravni sistem nazivase legal sistem
sistem of law, u Francuskoj sistem ili dicue, u Italiji sistema di giuridico, u
paniji sistema juridico, sistem el dereco, u Njemakoj rex sistem, reflike
sistem.
Kroz istoriju ,sistematizacije prava nalazimo najprije u starom Rimu
kod Gaja u njegovoj Tripartiraci: lica stvari i tube. U XIII vijeku u
Aristotelovim Komentarima postepeno se javila ideja prava kao jednog
sistematskog izdanja. U 16. i 17. vijeku se teorijski i praktino javljaju izrazi
koje koriste razliiti teoretiari: ars, umijee, podjela, zakoni, graanski
zakoni,i to u djelima Altuzijusa i Bodena. U XVIII vijeku pravni sistem sve
vie dobija savremeno znaenje, pa ga tako Benton naziva sistem of law, an
ak Ruso48 u djelu Contract socijal (Drutveni ugovor) pominje razliite
zakonodavne sisteme. Unutar teorije prava Hans Kelzena pravo nije kako se
ponekad kae pravilo, nego je skup pravila koji imaju onu vrstu jedinstva
48
.. Ruso, Drutveni ugovor, PP, Beograd, 2004.

84
koju mi shvatamo kao sistem. Slino stanovite se javlja u okviru gledita
Norberta Bobija, Rosa i Harta. Srijee se takoe faktiki ili vertikalni
pravni sistem.

Drugo znaenje izraza nauni sistem odnosi se na sistematizovanje

svih pravnih normi prema njihovom sadraju. Misli se da je pravni sistem
jedna dinamina, logina, sreena i neprotivurjena cjelina mnogobrojnih
optih pravnih normi jednog pravnog poretka, znai jedne zemlje.

No, nauni pravni sistem je ukupnost optih pravnih normi koje

pravna nauka sreuje u jednu koherentnu cjelinu prema svojim obiljejima.
Sistematizacija slui da se pravo sazna, da se shvati i da se protumai. Ona
omoguava otklanjanje protivurjenosti izmeu normi i pravnih praznina.
Sve opte pravne norme kao izvori prava se kvalifikuju i razvrstavaju u
pravne ustanove, zatim pravne ustanove u pravne grane, a pravne grane u
ukupnosti ine pravni sistem i to jedne drave ili pravni sistem jedne regije
ili univerzalni sistem.
Vie srodnih ustanova se dakle,svrstava u pravne grane, a sve pravne
grane ine pravni sistem i to jedne zemlje ili univerzalni pravni sistem ili
regionalni npr. evropski pravni sistem. Pravni sistem se tako zove nauni
pravni sistem s obzirom na to ko ga sistematizuje. Horinzontalni, s obzirom
na predmet i nain, ili formalni kad se ima u vidu planski pristup u
normiranju odnosa.
Faktiki nauni pravni sistemi nazivaju se istim izrazom: pravni
sistemi. Zajedniko im je to se oba sastoje od pravnih normi. Izraz
nacionalni pravnih sistema znai jedno mnotvo pravnih normi koje vae u
odreenom drutvu: istorijskom ili savremenom. Pravne nauke izgrauje i

85
izuava nacionalne naune sisteme prava, ali i univerzalne opte teorijske
naune sisteme prava.

2. Pravni sistem i pravni poredak

U pravnoj literaturi se esto upotrebljavaju sinonimi za pravni sistem.

Meutim, pravni sistem nije isto to i pravni poredak, jer on ini njegov dio.
S druge strane, pravni poredak je iri pojam, jer obuhvata normativne i
faktike elemente: ono to pravne norme i pravni akti sadre ali i ono to se
u praksi deava, kao konkretni pravni odnos. Dakle, pravni poredak je jedan
vid drutvenog poretka, dok je pravni sistem samo sistem pravnih normi
sastavljen iz srodnih grana.
to se principa pravnog sistema tie, ti principi su: koherentnost,
potpunost i odreenost49. To su stvarna svojstva pravnog sistema ali i ideali,
tj.eljeni ciljevi i vrijednosti pravnog sistema. To znai da nie pravne norme
moraju da budu skladno povezane, formalno i materijalno ,sa viim pravnim
normama, a da sadraj normi istog ranga ne bude protivurjean.
Taj odnos koherentnosti niih i viih pravnih normi potpada pod
pojam zakonitosti. Koherentnost pravnog sistema je, dakle, jedinstvo izmeu
statike i dinamike pravnog sistema, izmeu optih i pojedinanih normi,
izmeu niih i viih normi. Meutim, radi se o jednom relativnom jedinstvu,
jer uvijek postoje antinomi ili sukobi unutar prava, pravne praznine, ali i

49
G.Vukadinovi, op.cit., str. 31.-33.
Z.Kuli, op.cit., str. 39.

86
pravne neodreenosti.Nie pravne norme nijesu u potpunosti odreene viim
pravnim normama. Antinomija znai suprotnost izmeu dvije norme ,pa
svaki pravni sistem postavlja kriterijume za eliminisanje antinomije. Oni se
svode na hronoloke, hirarhijske i kriterijume specijalnosti. Hronoloki su na
primjer lex posterior derogat legi priori (kasnije pravo ukida prethodno).
Zatim, lex specialis derogat legi generali specijalno pravo ukida generalno
i hijerarhijski, lex superior derogat legi inferiori vie pravilo ukida nie.
to se tie principa potpunosti50, on je jedan od osnovnih principa
evrokontinentalnog prava koji u stvari sprjeava stvaranje pravnih praznina.
Nalazi se u tenjama za kodifikacijom i shvatanju da je zakon feti, a
naroito se to razvilo u okviru kole egzegeze, koja je postojala ne tamo gdje
je nastala ne samo u Francuskoj, nego i u Italiji i Njemakoj.
Ovu ideju o svemoi drave kritikovao je Eugen Erlih u Pravnoj
logici, kao i drugi pisci pluralistikog shvatanja: Gurvi, Veber, Petraiski,
Karbonije i drugi. Akt stvaranja prava pripada dravi: voi, monarhu,
zakonodavcu, vrhovnom sudu itd. Ta drava bi bila naruena ako bi se uvelo
neko drugo konkurentno tijelo.
U relativno stabilnijim pravnim sistemima injenica je da nije mogue
sve odnose regulisati dravnim pravom, pa postoje stanja koja zahtijevaju da
se pravni odnosi na genaralan nain i unaprijed normiraju. Ipak, u pravnim
sistemima postoje manji ili vei obim pravnih odnosa koji nijesu regulisani
osnovnim pravilima, a to su pravne praznine, koje znai da je naruen
princip potpunosti, te da je pravni sistem nekompletan. Istie se da je pravo
vrlo kompleksno i mobilno. Pravno su relevantni samo oni odnosi koje je
zakonodavac normirao, te praznine ne postoje: ili zato to je zakonodavac

50
Op.cit., str. 32.
Op.cit., str. 39.

87
ravnoduan na sve ostale odnose ili zato to preutno kvalifikuje sve ostale
odnose kao dozvoljene, tj. kao slobodne drutvene odnose.
No, pravne praznine su ipak predmet naunog interesovanja. One se
mogu klasifikovati kao poetne i naknadne. Poetne se javljaju prije
donoenja opte pravne norme, jer je donosilac previdio drutvene odnose a
naknadne nastaju kada tvorac nije predvidio nove drutvene odnose.
Dalje se razlikuju na istinske pravne i tehnike pravnepraznine .
Istinske kada stvarno nijesu regulisani odnosi optim pravnim normama, a
tehnike, kada su pravni odnosi regulisani normama, ali je to tehniki
nedovoljno.
Takodje, postoji podjela na prave i neprave. Prave praznine su one kod
kojih je jedan sloeni odnos regulisan optom pravnom normom, ali nije
njegov sastavni dio. Primjera radi, optom pravnom normom regulisana je
posluga, ali nije regulisan rok vraanja stvari date na poslugu. Neprave su
one kod kojih cio sloeni odnos nije regulisan optom pravnom normom.
U sluajevima kada ne postoji pravni propis o popunavanju pravnih
praznina mora se uzeti u obzir da on postoji preutno i posredno. U
razliitim pravnim sistemima navode se sredstva za popunjavanje pravnih
praznina. Ponegdje je to naelo prirodnog prava i obiajno pravo, a negdje
sudsko uvjerenje, analogija i pravna nauka.
U pojedinim granama prava do kraja i bez izuzetka vai princip
potpunosti, tj.naelo zakonitosti. To je kod krivinog prava u kome ne moe
biti pravnih praznina i u kome vai princip nulium crimen sine lege, nula
poena sine lege nema krivinog djela bez zakona, nema kazne bez zakona.
Nikome se ne moe ni suditi zbog djela niti odrediti krivina sankcija ako to
djelo i kazna nijesu odreeni krivinim zakonom.

88
 Princip odreenosti51 koji je tree obiljeje pravnog sistema sastoji se
u tome da vie pravne norme treba da preciznije i potpunije odrede sadrinu
niih pravnih normi. Nii subjekti treba da budu manje slobodni od tvoraca a
da budu izvrioci viih pravnih normi.
Princip odreenosti izraava se razliito u odreenim pravnim
granama. Vie i stroe u krivinom pravu, radnom i finansijskom, a blae
gdje je osnovni princip autonomija volje, kao to su graansko, privredno i
obligaciono pravo. Ideja apsolutne neodreenosti u pravnom sistemu,
odnosno nepostojanja vie norme, koja praktino oznaava optost pravne
norme, netana je. Istovremeno je neprihvatljiv i drugi argument,
tj.legilistiki, po kome je pravni sistem do kraja koherentan i potpun. Nie
pravne norme su strogo odreene i one nastaju prostim izvoenjem. Tako je
car Justinijan zabranjivao komentarisanje Digestija, zadravajui pravo da
samo zakonodavac ima pravo tumaenja spornih mjesta. Neodreenost je
bila kritikovana i u socijolokom i u kulturolokom shvatanju. Ali i u
normativistikoj pravnoj misli su se vidjeli njeni nedostaci. Da bi se postigla
vea mjera odreenosti i vea pravna sigurnost predviena su brojna
sredstva. Izgraenost i preciznost pravnih pojmova, savreno zakonodavna
tehnika, nauno i kritiko ispitivanje normi, odnosa i vrijednosti, autoritet
viih organa, sudska praksa, struno i opte obrazovanje pravnika, pravna
svijest te vii kvalitet jezika prava i tako dalje.

3. Elementi pravnog sistema: pravne ustanove, pravne grane i

oblasti

51
Op.cit., str. 33.

89
 Postoje razlike u shvatanjima ta ini pravni sistem 52. Po jednima ga
ine pravne ustanove i institucije i pravne grane. Po drugima, ine ga tri
elementa i ovo pravno shvatanje je najee, a to su: opte pravne norme ili
izvori prava, pravne ustanove ili institucije i pravne grane.
Ima shvatanja da postoji i etvrti element, tj.kardinalne grupe prave,
to jest pravna podruja ili oblasti. Miljenja smo da ta podjela postoji, tj. ta
klasifikacija, ali ne radi se o podjeli unutar sistema, niti o elementima
sistema prava, ve se pojedine grane i pojedine oblasti grupiu metodoloki i
teorijski na javno i privatno pravo, meunarodno i unutanje pravo, itd53.
Ta klasifikacija dakle ne postoji unutar sistema, nego je vie nauna.
Pravne norme se povezuju u pravni sistem po svojoj vanosti, to jest one
koje vae ine pozitivno, tj.vaee pravo. U toku povezivanja pravnih normi
u pravni sistem utvruje se da li one vae ili ne. Prije toga se utvruje
njihova pravna snaga, tj.hijerarhija. Nakon vaenja , ispituje se njihova
konana saglasnost sa gledita pravne snage.
Poetni element ini opta pravna norma, odnosno izvori prava.
Njihovim povezivanjem dobija se pravna ustanova. Tako na primjer, postoji
ustanova braka, svojine, ugovora, naknade tete, dravljanstva, krivinog
djela itd. Pravna ustanova54 je dakle skup pravnih normi kojima se regulie
jedan istovjetni sloeni drutveni odnos. Pravne ustanove mogu biti
razliitog obima, pa razlikujemo ire i ue, nie i vie. Tako je kupoprodaja
ua i nia u odnosu na ustanovu ugovora, a ugovor je nii i ui u odnosu na
ustanovu pravnih akata, kao pojedinani pravni akt. Povezivanje vie
srodnih pravnih ustanova i institucija ini pravnu granu.

52
R.Luki, op.cit., str. 112.
53
G.Vukadinovi, op.cit., str. 115.
54
B.Kouti, op.cit., str. 110.

90
 3.1. Pravne grane

3.1.1. Pojam pravne grane

Pravna grana je ira jedinica klasifikacije pravnog sistema 55. Vie

srodnih pravnih ustanova se grupiu u jednu cjelinu prema istim pravnim
naelima i sainjavaju pravnu granu.

Te pravne ustanove, kako smo rekli, reguliu srodne odnose koji

spadaju u jednu oblast drutvenog ivota. Tako na primjer, granu porodinog
prava sainjavaju srodne pravne ustanove: braka, starateljstva, porodice,
usvojenja itd., koje su svrstane prema istim osnovnim naelima. Ako se iste
ili sline pravne ustanove grupiu prema razliitim naelima, onda one
sainjavaju istu pravnu granu. Tako, ako su imovinski odnosi regulisani na
principu autonomije volje kao slobodni odnosi ugovaranja, radi se o
graanskom pravu, ali ako se na te iste odnose primijeni princip prinude,tj.
ako nema autonomije volje ,onda se oni svrstavaju u drugu granu prava, bilo
upravnog ili krivinog prava.
Najznaajnije grane prava su ustavno pravo, graansko, porodino,
krivino, upravno, privredno (trgovako, radno, sudsko, socijalno,
finansijsko, medjunarodno privatno) itd.
Za razliku od grane prava postoje i oblikuju se naune discipline koje
izuavaju te grane prava. One se piu sa velikim slovom. Tako postoje:
Ustavno, Graansko, Sudsko, Socijalno, Porodino pravo kao nastavno

55
R.Luki, op.cit., str. 120.
G.Vukadinovi, op.cit., str. 110.

91
naune discipline, koje se izuavaju na fakultetima, akademijama i slinim
institucijama.
Pozitivno pravne nauke su one koje imaju za podlogu vaeu granu
prava, tj.sistem normi koji reguliu jednu srodnu oblast, dok su istorijsko
pravne nauke one koje izuavaju pravo koje ne vai.
U pravnoj nauci postoji podjela na grupe prava koje neki zovu
osnovnim ili kardinalnim grupama, pravnim oblastima ili podrujima. Tako
se itav sistem dijeli na javno i privatno, materijalno i formalno,
meunarodno i unutranje i dravno i autonomno pravo. Od zemlje do
zemlje ima razlika u izuavanju ovih disciplina i u njihovom grupisanju.

3.1.2. Vrste pravnih grana

Vrste i broj pravnih grana zavise od tradicije i taj broj nije definitivan.
Zavise i od okolnosti: od pravne kulture, politikih institucija, razvijenosti,
ukljuuje li se drava ili ne i tsl.. Ali, obino se smatra da su to moderni
pravni sistemi: Ustavno, Graansko, Stvarno, Krivino, Upravno, Sudsko
pravo.
Ustavno pravo56 ini jednu od najstarijih grana prava. Ono ini skup
pravnih normi kojima se reguliu organizacija drave, ekonomsko ureenje
ili svojinski odnosi i poloaj pojedinca odnosno njegova ljudska prava.
Korijen ustavnog prava potie iz antikog perioda i iz Aristotelovih Antikih
ustava, ali je naziv novijeg porijekla i nastao je u 18 vijeku kada su donijeti
moderni ustavi u velikom broju zemalja Evrope i Amerike. On obuhvata
pravna pravila, konvencije i obiaje koji su nastajali i prije formalnog
donoenja ustava. Ovom granom prava se reguliu osnovni politiki odnosi,
56
Op.cit., str. 121.

92
najveim dijelom izraeni u politikoj vlasti a formulisan je u dokumentu
koji se zove Ustav.
Ustavno pravo se takoe razlikuje od srodnih disciplina, tj.materija
koja ini predmet Ustavnog prava, (materija constitucionis), nije ista to i
Ustavna politika, Ustavna sociologija, Ustavna istorija, gdje se ustavnoj
tematici prilazi sa drugih stanovita. Ustavna istorija prouava evoluciju
politika ,ciljeve koji se ele postii u ustavnim institucijama, sociologija
pojava i procesa koji se obavljaju preko ustavnih institucija.
Ono se moe pojaviti kao opte ustavno pravo, kao Uporedno ustavno
pravo i kao ustavno pravo, tj.vaee pozitivno ustavno pravo. Opte ustavno
pravo ima za cilj prouavanje ustavnih institituta na opti i apstraktan nain,
Pozitivno prouava ustavni poredak jedne zamlje, a Uporedno ustavno
pravo uporeuje norme i ustavne institute razliitih poredaka kako bi se
vidjele slinosti i razlike.
Savremeni ustav obuhvata tri grupe odredbi. Odredbe koje sadre
uoptenu sutinu konstitucionalizma, zatim efektivnu vladavinu u odreenoj
dravi i specifine karakteristike zajednice za koju se ustav donosi. Tako on
utvruje osnovna naela i principe ljudskih sloboda i prava, ekonomskog
ureenja, organizacije vlasti, dravne i teritorijalne organizacije, ustavnosti i
zakonitosti i postupak promjene ustava.

Graansko pravo57 je jedno od najstarijih i najizgradjenijih pravnih

grana. Ona vodi porijeklo iz Rimskog prava. U Rimskom pravu ono je
pokriveno privatnim pravom i podjelom prava na javno i privatno. Ono je
grana pravnog sistema koja regulie robne, imovinske i odnose izmeu
pravnih subjekata. Njime se ureuju prava i ovlaenja pravnih subjekata u
57
Op.cit., str. 122.

93
odnosu na stvari, injenje, imovinu ivih i umrlih lica. Graansko pravo ine
norme opteg dijela koje se tie stvarnog, obligacionog, nasljednog i
autorskog prava. U okviru Pandektne podjele graansko pravo obuhvata sve
ove etiri grane.
Primjena normi u optem granskom pravu sadri vie karakteristika.
One se primjenjuju na sve graansko pravne odnose, stvarnopravne,
obligacione i druge. Ovim normama se odreuju svojstva i sposobnosti
potrebne subjektu da bi uestovao u pravnim odnosima. Tree, ove opte
norme odreuju ta je potrebno ispuniti da bi izjava volje pravnog subjekta
stvorila eljene posljedice, da bi nastalo pravo, nastala pravna obaveza,
prenos, promjena ili prestanak. etvrto, ove opte norme odreuju ta e biti
ako tih uslova za ostvarivanje volja nema, na koji nain subjekat smije da
vri ili titi svoja prava (samopomo, sudska zatita) i kojim ogranienjima
(zabrana zloupotrebe prava, zastarelost, rok, uslovi i drugo) podlijee
subjekat prava: pravo na vrenje i zatitu prava. U Rimskom pravu vlada
naelo ravnopravnosti i naelo autonomije volje pravnih subjekata.
Autonomija volje omoguava dispozitivne pravne norme, dakle, one koje
adresat moe, ali ne mora da primjenjuje. Osnovne podgrane Graanskog
prava su: Stvarno, Obligaciono pravo, Nasljedno pravo i Autorsko pravo.
Stvarno pravo je jedan odsjek, odnosno grupa Graanskog prava
kojim se ureuju odnosi izmeu pravnih subjekata s obzirom na stvari. Ovo
pravo regulie ovjekovu vlast nad predmetima, dakle, svojinu, odreuje ta
on smije da ini,a ta ne, zatim dravnu ustanovu, slubenost, pravo
zaloga , hipoteku, realne terete, pravo graana i stambeno pravo.
Obligaciono pravo58 je jedna podgrana Graanskog prava koja ureuje
odnose izmeu subjekata s obzirom na neka injenja koja oni slobodnom
58
Op.cit., str. 124.

94
voljom, odnosno pravnim poslovima sprovode ili koji proizlaze iz priinjene
tete. Ono ima u vidu ovjeka kao uesnika ekonomskih odnosa koji sklapa
ugovor, dakle ugovorno pravo, ali ureuje i druge odnose povodom injenja
(koje je dunik obavezan da izri povjeriocu zbog naknade tete,
neosnovanog bogaenja, itd.).
Obligaciono pravo59 je regulativni sistem koji ureuje privredne
odnose. On omoguava pravno prenoenje imovinskih dobara sa jednog
subjekta na drugog, radi zadovoljenja linih i drutvenih zahtjeva.
Obligaciono pravo omoguava pravno organizovani promet imovinskih
prava. Norme obligacionog prava stvaraju relativna prava i obaveze koje
djeluju samo inter partes, a ne prema svima meu dunicima i
povjeriocima. Obligaciono pravne ustanove su brojni ugovori i odnosi
naknade tete. Veina ugovora je odreena zakonom. To su kupoprodaja,
zajam, zakup, ugovor o djelu itd. ali se mogu stvarati i novi ugovorni oblici
pod uslovom da nijesu nemoralni ili da nijesu protivpravni. Odgovornost za
tetu koja je prouzrokovana na stvarima i pravima drugih lica ima za
posljedicu sankciju: naknada tete, povraaj u preanje stanje ili plaanje
naknade, tj. odtete.
Nasljedno pravo60 je jedna podgrana koja se bavi testamentalnim ili
zakonskim nasljeivanjem, tj.ona ureuje odnose izmeu subjekata nakon
smrti. Dakle, ovo pravo ureuje odnose nasljeivanja izmeu nasljednika,
zakonskih, nunih, testamentalnih s obzirom na imovinu ostavitelja. Ono
odreuje kakva su ovlaenja onoga koji ostavlja da rasporedi imovinu za
sluaj svoje smrti i ureuje odnose meu nasljednicima. Koje su osnovne
ustanove Nasljednog prava? To su zakonsko nasljeivanje i testament kao

59
S.Miladinovi, Obligaciono pravo, Podgorica, 2000.
60
Lj. Kadi, Nasljedno pravo, Podgorica, 1999.

95
jednostrani pravni posao iz kojeg proizlazi testamentalno nasljeivanje dok
iz zakona proizilazi zakonsko i nuno nasljeivanje.

Autorsko pravo61 je podgrana Gradjanaskog prava kojim se ureuje

odnos izmeu autora, tj.stvaraoca duhovnih tvorevina, izjava, likvnih,
muzikih i drugih djela i njihovih korisnika. Ova zatita intelektualnog
stvaralatva stoji u tijesnoj vezi sa razvojem ljudske kulture i drutvenim
progresom. Ovdje se titi lini, ali i drutveni interes. Nastanak Autorskog
prava vezuje se za pronalazak tamparije, a ona datira jo iz 15. vijeka. Prvi
zakon o Autorskom pravu donijet je jo u Engleskoj 1709. godine Copy
right act. U svijetu su poznata dva velika sistema autorsko pravne
zatite.Jedan je tzv.kontinentalni sistem, za stanje subjektivnog autorskog
prava ne zahtijeva se ispunjenje nekih posebnih formalnosti. Drugi sistem,
tzv. Copy right sistem za sticanje zatite autorskih prava predvien je niz
formalnosti.

Krivino pravo62 je grana pravnog sistema kojeg ine pravne norme,

kojima se tite najznajanije drutvene vrijednosti. Ona odreuju krivina
djela, krivinu odgovornost i krivino pravne sankcije, tj.kazne kao i druge
mjere koje se primjenjuju prema uiniocu krivinog djela.
U nauci postoje brojni pokuaji da se definie Krivino pravo. Ono je
definisano kao skup dravnih propisa na osnovu kojih se na bie krivinog
djela nadovezuje kazna kao pravna posljedica. Ili, krivino pravo u
objektivnom smislu je skup pravnih propisa na osnovu kojih drava izrie
kaznu.

61
D.Radonji, Autorsko pravo, Podgorica, 2005.
62
D.Radulovi, Krivino pravo, Podgorica, 2005.

96
 Ono se dijeli na opti i posebni dio. Opti dio ima za predmet
prouavanje optih odredbi, zajednikih za sva krivina djela, izvrioce i
sankcije. Posebni dio ima za predmet prouavanje posebnih krivinih djela.
Moe se rei da ni u jednoj ni u drugoj oblasti prava ne postoji takva razlika
izmeu jednog i drugog dijela. Opti dio obuhvata pojam krivinog djela,
drutvenu opasnost djela, radnju, posljedicu, uzronost i protivpravnost kao
elemente djela, odreenost krivinog djela u zakonu, kao bie krivinog
djela, objekat, subjekat, neznatnu drutvu opasnost, zatim, elemente za
iskljuenje odgovornosti, kao to su: nuna odbrana, krajnja nuda, sila i
prijetnja. Zatim, pokuaj i sticaj krivinih djela, krivinu odgovornost
uopte, sauesnitvo, vrste kazni, odmjeravanje kazni, posebne mjere
bezbjednosti, itd.
Posebni dio sadri registar krivinih djela i predvienih sankcija za ta
djela. Tako se sistem posebnog dijela krivinog prava svodi na klasifikaciju
krivinih djela u odreene grupe i kategorije, a zatim na odreivanje
unutranje sistematike u okviru ve utvrenih grupa i kategorija krivinih
djela.
Za krivini delikt i krivine sankcije vai naelo zakonitosti: nulum
crimen sine lege, nula poena sine lege. Znai, niko ne moe biti osuen za
djelo koje nije predvieno zakonom kao takvo, niti mu biti odredjena
krivina sankcija ako to nije predvieno zakonom. Jedini formalni izvor je
zakon ,za norme krivinog prava. One ne djeluju retroaktivno. Nije
doputeno ire tumaenje krivinog djela putem argumenta a contrario i/ili
analogije. Krivino pravne odredbe sve u jednom aktu uobiajeno se
nazivaju krivinim zakonikom.

97
 Upravno pravo63 je skup normi koji odreuju organizaciju, podruje
djelovanja postupak rada i nain nadzora i odgovornosti subjekata koji
obavljaju upravne poslove.
Upravna podruja su vrlo iroka. Od voenja matinih knjiga i
evidencije, preko policijskih i inspektorskih poslova, komunalnih,
vodoprivrednih odluka, do zdravstva, socijalne sigurnosti, kolstva i kulture.
Upravno pravo definiu pojedinci kao dio pravnog sistema koji regulie
organizaciju dravne uprave, organizaciju javne uprave, djelatnost javne
uprave, sredstva kojim javna uprava raspolae i kontrolu nad zakonitou
rada javne uprave.
Pored upravnog prava postoje i norme koje se odnose na upravni
postupak. To su norme koje odreuju nain rada nosioca upravne djelatnosti
u donoenju upravnih akata. Upravni postupak sadri pravna sredstva za
pokretanje i pravne ljekove, kojim adresati mogu pobijati prvostepene
upravne akte. U pravne ljekove spada alba protiv upravnog akta koja se
upuuje viem drugostepenom organu: upravnom.
Postoji i tuba protiv upravnog akta koji se u upravnom sporu upuuje
sudu. Tubom se pokree upravni spor, a upravni spor je ustvari spor o
zakonitosti jednog konanog upravnog akta. U Upravno pravo spada i
Prekrajno pravo koje ini skup normi koji odreuju delikte manje opasnosti
kojima se odreuju blae kazne. Za Prekrajno pravo nadlean je podruni
organ, a posebni organ uprave: prekajni sud i sudija za prekraje.
Upravnu djelatnost javnog karaktera obavljaju dravni organi.
Meutim neke poslove obavljaju i nedravna pravna lica, kao to su kolske,
univerzitetske, zdravstvene, privredne i druge ustanove.

63
M.Markovi, Ugovorno pravo, Podgorica, 2009.

98
 U podgrane Upravnog prava spada: Organizacije dravne uprave,
Pravo dravnih slubenika, Upravni postupak, Prekrajno pravo, Pravo
linog statusa (dravljanstvo, matine knjige, line isprave), Upravno pravo
s obzirom na stvari (nacionalizacija, ekstproprijacija, komasacija),
Inspekcijsko pravo, pravo organa unutranjih poslova, Vojno pravo itd.
Sudsko pravo je zajedniki naziv za sve pravne norme kojima se
ureuje organizacija pravosua, to jest: sudova, javnog tuilatva,
specijalnog tuioca i advokature.
Pod ovim pravom se oznaava i nain postupanja u sudu prilikom
rjeavanja graanskih, krivinih i upravnih sporova i drugih predmeta.
Ove norme postupka su uglavnom kogentne prirode, detaljne i veoma
su esto kodifikovane u jedinstvenim zakonicima za svaku vrstu sudskih
postupaka. Prema vrsti sudskih sporova postoje pravne norme za Graanski
postupak, Krivini postupak, Upravno sudski postupak ali i za izvrne
postupke u okviru ovih postupaka.
Norme graanskog sudskog postupka ine pravna pravila koja
reguliu zatitu imovinskih i statusnih (branih, radno pravnih, imovinskih i
drugih) ovlaenja graana pred sudskim organima. One se dijele na norme
parninog postupka, norme vanparninog postupka, parninog gdje ima
spora, parninog gdje nema spora i norme Izvrnog postupka.
Parnini postupak je onaj postupak kada postoji spor izmeu graana
ili graana i nekih drugih subjekata (pravnih) u pogledu prava i obaveza.
Vanparnini se koriste u postupku pred sudom u nespornim stvarima (osnov
nasljeivanja, proglaenje nestale osobe za umrlu, utvrivanje razloga za
davanje dozvole za sklapanje braka maloljetnim licima i tome slino).
Norme , Izvrnog postupka odnose se na prisilno izvrenje presuda i
upravnih odluka.

99
 Norme Krivinog postupka64 su ona pravna pravila koja uredjuju
postupanje pred sudovima kada se rjeava o odreenoj krivinoj stvari, to
jest kada postoji osnovana sumnja da je neka osoba poinila krivino djelo.
Dakle, postupak izricanja sankcije koji ima vie faza: predistrani,
istrani postupak, raspravu, odluivanje i donoenje odluke.
Upravno sudski postupak65 ini skup pravnih normi koje ureuju
postupak pred sudovima u sluaju upravnog spora upravno sudski
postupak, a upravni spor je spor o zakonitosti jednog konanog upravnog
akta koji je povjeren jednom posebnom organu koji se zove upravni sud ili
ga vre posebna odjeljenja u okviru redovnih sudova.
U svim ovim sudskim postupcima formiralo se nekoliko znaajnih
naela. Procesnih, koji su inae maksimum zatite prava. To je: naelo
oficijelnosti kojim se odreuje da tuilac po slubenoj dunosti preduzima
krivino gonjenje; naelo akuzatornosti, ili optuno naelo, po kome se
krivini postupak pokree samo na zahtjev ovlaenog tuioca, javnog,
dravnog ili privatnog. Zatim, naelo slobodne ocjene dokaza, gdje sudija
slobodno ocjenjuje vrijednost izvedenih dokaza. Sudija, dakle, nije vezan
formalnom istinom, nego utvruje materijalnu istinu.
On cijeni dokaze, za razliku od anglosaksonskog prava u kojem
postoji formalna istina, gdje priznanje praktino znai presudu.
Dalje, pretpostavka nevinosti, znai da se okrivljeni smatra nevinim
sve dok se pravosnano ne dokae njegova krivica in dubio pro reo: u
sumnji slobodan.

64
D.Radulovi, op.cit.
65
M.Markovi, op.cit.

100
 Naelo kontradiktornosti odreuje da okrivljenom treba omoguiti da
se izjasni o svakom navodu optunice, ime se osigurava njegovo pravo na
odbranu.
Po naelu neposrednosti i usmenosti, sud svoju presudu zasniva samo
na onim injenicama koje su pred sudom neposredno dokazane i usmeno
iznijete u javnosti. Takoe, glavna rasprava pred sudom je javna.Izuzetno se
javnost moe iskljuiti radi : odavanje tajne, javnog reda, zatite morala i
interesa maloljetnika kao i zatite interesa drutvene zajednice.
Radno pravo66 ini skup pravnih normi koje ureuju zasnivanje
radnog odnosa, uzajamna prava i obaveze subjekata u radnom odnosu,
disciplinsku odgovornost na radu, prestanak radnog odnosa i radna prava
koja su posljedica radnog odnosa.
Ovo je grana pravnog sistema koji sadri norme: o naelima
organizacije rada, o ureenju radnih odnosa, zasnivanja i prestanka prava po
osnovu rada i u vezi sa radom, odgovornosti radnika i ostvarivanju njihovih
prava.
U samom poetku razvoja Radno pravno je pripadalo Graanskom
pravu. Iz njega se posebno izdvaja socijalno pravo koje regulie ne samo
pravo line i zdravstvene zatite, invalidsko i penzijsko osiguranje radnika,
ve i pravo naknade radnika za vrijeme nezaposlenosti, pravo
prekvalifikacije i dokolovavanja radnika, pravo na djeji dodatak, pravo na
trajk i druga prava iz radnog odnosa.
Norme Radnog prava u savremenom drutvu potiu iz tri vrste izvora:
iz dravnih akata: ustava i zakona i iz autonomnih akata koje stvaraju
dogovorom radnici i poslodavci, kao na primjer kolektivni ugovor o radu ali

66
V.Braji, Radno pravo, Beograd, 2000.

101
i iz meunarodnih pravnih akta, tj. meunarodnih konvencija koje donosi
Medjunarodna organizacija rada ili Evropska unija.
Porodino pravo67 je grana prava koja ureuje porodicu i porodine
odnose. Nju ine norme koje ureuju odnose izmeu lanova porodice,
izmeu branih drugova, izmeu njih i djece, izmeu usvojioca i usvojitelja,
kao i odnose starateljstva. ine ga etiri podgrane: brano, roditeljsko, pravo
usvojenja ili adopcije i pravo starateljstva.
Brano pravo ine pravne norme koje reguliu uslove i nain
sklapanja braka, uzajamna prava i dunosti branih drugova, njihove
imovinske odnose, vanbranu zajednicu (konkubinat), ponitaj ili razvod
brak.
Roditeljsko pravo ine pravne norme koje reguliu ovlaenja i
obaveze izmeu roditelja i djece, liavanje roditeljskih prava, utvrivanje i
osporavanje oinstva i poloaj vanbrane djece.
Pravo usvojenja ine pravne norme koje reguliu uslove i nain
usvojenja djece, ovlaenje i obaveze izmeu usvojitelja i usvojioca i
prestanak usvojenja.
Pravo starateljstva ine pravne norme koje reguliu zasnivanje
starateljstva, ovlaenja i obaveze staratelja prema osobi pod starateljstvom i
prestanak starateljstva.
Medjunarodno privatno pravo68 ini skup pravnih normi koje ureuju
privatno pravne norme sa elementima inostranosti u kojima se prvenstveno
rjeavaju sukobi zakona ili kolizione norme i nadlenosti dva ili vie pravnih
sistema.

67
R.Kora, Porodino pravo, Podgorica, 2010.
68
Maja Kosti Mandi, Medjunarodno privatno pravo, Podgorica, 2009.

102
 Prvi je upotrijebio taj izraz 1834., predsjednik Vrhovnog suda SAD,
poslije ega je taj izraz prihvaen kako u praksi, tako i u radovima drugih
pravnika.
One se nazivaju meunarodnim zbog njihovog specifinog svojstva u
kojem postoji elemenat inostranosti, a privatne su zbog toga to reguliu
gradjansko pravne odnose, stvarno pravne, nasljedne, statusne ili obligacione
odnose izmeu pravnih subjekata koji mogu biti domai ili strani dravljani,
odnosno domaa ili strana pravna lica, a povod spora nalazi se na stranoj
dravnoj teritoriji.
Najvaniji elementi odnosa od kojih zavisi nastanak sukoba, prava tj.
kolizije i njegovo rjeavanje jesu dravljanstvo, mjesto gdje se stvar nalazi,
mjesto zakljuenja pravnog posla, mjesto izvrenja pravnih i protivpravnih
radnji itd.
Pored ovih, postoje i Trgovako pravo, Saobraajno i Finansijsko
pravo69. Trgovako pravo ini skup pravila organizacije i djelatnosti
trgovaca. Trgovako ili privredno pravo je grana prava koja ureuje pravni
poloaj i pravne poslove i odgovornost subjekata koji se bave trgovakim i
irom prirodno pravnom djelatnou. Najprije se pojavljuje u
srednjovjekovnim italijanskim gradovima i kao staleko pravo, ali se izdvaja
u ranoj renesansi.
U trgovakom pravu ostali su mnogi pravni pojmovi i pravne
ustanove graanskog prava, ali meu njima postoje i znaajne razlike.
Trgovako pravo pored dispozitivnih normi sadri i kogentne tj.imperativne
norme o posebnim statusima trgovakih pravnih subjekata, kao i neke
specifinosti pravnih subjekata koji se profesionalno bave trgovakom i
irom privrednom djelatnou.
69
G.Pavi Jekni, Finansijsko pravo, Podgorica, 2010.

103
 Subjekti trgovakog prava su trgovaka drutva: donika drutva sa
ogranienom odgovornou, javna drutva itd., zatim preduzea, zadruge,
razni oblici privrednog udruivanja i trgovci kao fiziki subjekti prava.
Jedan dio tog prava ine norme dravnog porijekla kogentne prirode, a drugi
dio ini slobodna normativna tvorevina samih subjekata.
Ovo autonomno Trgovako pravo moe biti unutranje ili
meunarodno, a ine ga: uzanse ili trgovaki obiaji i brojne trgovake
klauzule stvarane od uesnika u trgovakom prometu. Sporove i prekraje
koji nastaju povodom Trgovakog prava rjeavaju posebni sudovi koji se
zovu trgovaki ili privredni sudovi. Ono pokriva iroko podruje
ekonomskih odnosa i ima vie podgrana kao: Meunarodno trgovako
pravo, Pravo trgovakih i drugih drutva, Pravo vrednosnih papira (mjenica,
ek, dionica itd.), Pravo industrijskog vlasnitva (patent, licenca, uzorak, ig,
model itd.), Pravo nelojalne konkurencije, Turistiko pravo itd.
Saobraajno pravo ini skup pravnih normi koji odredjuju nain,
organizovanje i odvijanje drumskog, eljeznikog, pomorskog i vazdunog
prevoza ljudi i roba. Ono se izdvojilo iz Trgovakog, tj. Privrednog prava, a
sadri statusne i ugovorne norme. Statusnim se reguliu ovlaenja, obaveze
i prestanak subjekata koji se bave privrednom djelatnou, a ugovorne
norme reguliu pravne poslove izmeu subjekata kao davalaca i korisnika
usluga u saobraaju.
Finansijsko pravo ini skup pravnih normi koje ureuju odnose
prikupljanja, raspodjele i troenja sredstava radi finasiranja javnih djelatnosti
i finansiskog poslovanja pravnih osoba, naroito radi javnog nadzora nad
pribavljanjem i troenjem njihove imovine.
Finansijsko pravo se dijeli na dvije osnovne podgrane: Monetarno
bankarsko pravo i Pravo javnih finansija. Monetarno bankarsko pravo ine

104
norme o nastanku, vrenju ili prestanku bankarskih aktivnosti sa novcem.
Pravo javnih finansija ine norme o sastavljanju, izglasavanju i ostvarivanju
budeta, te norme o javnim zajmovima ili o razrezivanju i naplati poreza.
Nova grana prava je Ekoloko pravo,tj. environmental law, koje ini
skup pravnih normi koje tite vrijednosti prirode i prirodnog ambijenta,
urbanog i ruralnog, neophodnog za ovjekov opstanak. Ona je nastala u 20
vijeku kao pravni odgovor zatite ivotne sredine od tehnike i tehnoloke
civilizacije. Ovu granu prava ine norme koje se odnose i reguliu zatitu tla,
mora, rijeka, obradivog zemljita, panjaka, biljnih i ivotinjskih vrsta i
urbanih uslova ivota.
Takoe postoji i Izborno pravo70 kao skup pravnih normi kojim se
reguliu prava i dunosti uesnika o izborima koji mogu biti parlamentarni,
predsjedniki, lokalni. Pored toga, Izborno pravo ini skup pravila koja
uredjuju postupak izbora i njihov tok. U Izborno pravo spadaju i pravila koja
ureuju izbornu geometriju i koja se odnose na principe i pravna pravila po
kojima se obrazuju izborne jedinice. Dakle, na izbornu tehniku i izborni
sistem u cjelini. Najzad, izborna pravila ine i pravila koja reguliu sam
nain glasanja.

3.2.Oblasti (ili grupe) prava

3.2.1. Javno i privatno pravo

Podjelu prvi put na javno i privatno pravo pominje Domicije Ulpijan,

razlikujui prema interesu dvije velike razliite katerogije. Privatno koje titi
70
V.Pavievi, Izbori i izborno pravo, Podgorica, 2006.

105
privatne interese (ius privatum) i Javno koje titi javne interese (ius
publica). Ovu podjelu usvaja kasnije Monteskije nazivajui javno pravo
politikim pravom, tj.pravo koje regulie odnose koji vladaju i nad kojima se
vlada, dok je Privatno pravo po njemu civilno pravo, pravo izmeu gradjana.
Ovo njegovo razlikovanje poiva na subjektima. Kod javnog prava
subjekt je drava, a kod privatnog prava to su pojedinci i njihovi meusobni
odnosi. No, ova podjela ne moe biti sasvim prihvatljiva jer i drava moe
biti subjekt u privatno pravnim odnosima, na primjer kod kupoprodaje, a ta
granica javnog i privatnog nije ni dovoljno vrsta.
Leon Digi i Hans Nelzen, kao i marsistika teorija prava negiraju ovu
podjelu na javno i privatno. Kao najprihvatljivije mjerilo za podjelu prava na
javno i privatno najee se usvaja kriterijum vlasti. U javno spada sve ono
to je imperativnog i autoritativnog karaktera kojim drava namee svoju
volju drugim subjektima (plaanje poreza, sluenje vojnog roka, izdravanje
kazne zatvora).
To gdje su uesnici ravnopravni, a u odnose se ulazi dobrovoljno, sa
obavezama koje samostalno i slobodno odreuju zajedno sa drugim
subjektima, spada privatno pravo. Javno pravo ine sljedee grane: Ustavno,
Upravno, Finansijsko, Sudsko, Krivino, a privatno: Graansko i Privredno,
Trgovako pravo zasnovano na principu autonomije volje.
Meutim, za pojedine grane prava : Graansko procesno i
Medjunarodno privatno, moe se rei imaju mjeovite subjekte i karakter.
Organizacija i funkcija sudova okviru Graanskog procesnog prava je javno
pravo, a pitanje prava parniara je privatno pravo.
Medjunarodno privatno pravo dijelom spada u privatno sa elementima
autonomnog prava, a dijelom u javno pravo. U javno pravo spada pitanje
dravljanstva i poloaj stranaca. Sukob zakona se odnosi na privatno pravo

106
bez obzira to esto nije mogue konsekventno izvriti podjelu na javno i
privatno, kao i zbog toga to se za razgranienje ove dvije grane
upotrebljavaju najrazlaijitija mjerila. No, ova podjela ima pozitivne
saznajne aspekte.

3.2.2. Materijalno i formalno pravo

Materijalno pravo odreuje pravo i dunosti subjekata, ali i sankcije

za sluaj prekraja dispozicije gradjanina, suprunika, roditelja i djece,
vlasnika kao i dravnog organa.
Ova podjela je prema nainu na koji su ,u pravnim normama,
sadrinski regulisani prava i obaveze. Norme koje odreuju oblike, naine i
sredstvo realizacije materijalnog prava u sluaju prekraja, ine formalno ili
procesno pravo. Formalno pravo se naziva procesnim poto sadri postupak
realizacije materijalnog prava.
Tipino materijalno pravo su Graansko i Krivino, a procesno:
Gradjansko procesno pravo, Krivino procesno pravo, itd. Materijalno i
graansko procesno pravo su medjusobno povezani i zavise jedano od
drugog, to posebno vai za procesno pravo jer ono samostalno ne moe
postojati bez materijalnog prava.
Neki smatraju da je ova poela vjetaka. Ipak ona ima svoje utemeljenje
iako esto formalno pravo sadri odredbe materijalnog prava i obrnuto.

3.2.3. Unutranje i medjunarodno pravo

107
 Podjela na Unutranje i Meunarodno pravo71 potie iz podjele
svijeta na drave. Kako sam naziv kae, Unutranje pravo je u stvari pravo
jedne drave. Dok je Meunarodno pravo Meunarodno javno i
Meunarodno privatno pravo.
Pod Meunarodnim javnim pravom se podrazumijeva skup normi
koje reguliu odnose izmeu meunarodnih subjekata, tj.izmeu drava i
drugih meunarodnih organizacija, kao to su Organizacija ujedinjenih
nacija, Meunarodna organizacija rada, UNICEF itd.
Meunarodno privatno pravo, vidjeli smo, regulie privatno pravne
odnose sa elementom inostranosti pred kojim se prvenstveno postavlja
pitanje rjeavanja sukoba zakona i nadlenosti dva ili vie pravna sistema.
To su graansko pravni, porodini, prirodno pravni, radno pravni odnosi sa
elementom inostranosti. Meunarodno privatno pravo je u stvari unutranje
pravo jedne drave kojim se rjeava kolizija koja nastaje izmeu unutanjeg
prava pojedinih drava. Npr. u sluaju zakljuenja braka izmedju
Francuskinje i Njemca u Njemakoj, koji je sud nadlean kada se oni
razvode na brodu sa zastavom konije tzv,jeftine zastave u vodama
Malajskog arhipelaga ili nasleivanje Italijana u Belgiji itd.
Svaka drava donosi kolizione norme za rjeavanje sukoba zakona u
privatno pravnim odnosima sa elementom inostranosti, a one se nalaze u
njenim mnogobrojnim zakonima, graansko procesnog ili radnog prava.
Podjela na meunarodno i unutranje javno pravo izaziva u teoriji
mnogobrojne sporove. Sporno je pitanje njihovog medjusobnog odnosa.

71
G.Vukadinovi, op.cit, dio oslonjen na kategorizaciju i klasifikaciju
prof.G.Vukadinovi

108
Nesuglasice postoje oko pravne prirode meunarodnog prava72. Da li je ono
pravo uopte ili nije.
Monisti istiu jedinstvo unutranje i medjunarodne dimenzije prava, a
dualisti smatraju da postoje dva pravna sistema, jedan pored drugog.
U pogledu odnosa meunarodnog i unutranjeg prava, dakle
razlikuju se monistika i dualistika shvatanja. Monistiko se dijeli na dvije
velike teorijske pozicije: primat unutranjeg prava ili primat meunarodnog
prava. Po primatu unutranjeg prava (etatistiki monizam Georga Jelenika)
meunarodno pravo postoji ako ga drava priznaje. Drugi stav o primatu
medjunarodnog prava, npr. meunarodni monizam Leona Digija 73,
Kelzena74, zastupa stanovite da je meunarodno pravo superiorno u odnosu
na unutranje pravo. Moramo rei da danas u uslovima evropskih integracija
ovaj stav dolazi do izraaja.
Dualizam, naroito zastupaju njemaki i italijanski pisci pozivistike
orjentacije (Laband, Anceloti). Prema njima, akti unutarnjeg prava vae na
teritoriji dotine drave, dok akti meunarodnog prava vae na teritoriji neke
drave tek poto ih ona ratifikuje, tj. potvrdi ili pozakoni, kada oni postanu
dio unutranjeg zakonodavstva.
U savremenoj optoj teoriji prava i teoriji meunarodnog prava
razlikuju se tri dominanta stava o ovom odnosu: 1. primat meunarodnog
prava, 2. primat unutranjeg prava i 3. radikalna odvojenost meunarodnog i
unutranjeg prava koja se razlikuju kao dva posebna sistema prema
predmetu, subjektima i izvorima.

72
G.Vukadinovi, op.cit.
73
L.Digi, op.cit., str. 90.
74
H. Kelsen, op.cit., str. 10.-12.
G.Vukadinovi.po.cit.

109
 Meutim, sobzirom na vrijeme u kome ivimo, vrijeme evropskih
integracija i globalizacije, te stalnih potresa na finansijskom tritu,
anarhinog razvoja telekomunikacija, poveane uloge ratova koji u
posljednjih 50 godina nijesu prestajali osujeuje, svaki iskljuivi odgovor na
ovo pitanje. Postoji jedna snana tendencija, da meunarodno pravo daje
sigurniju zatitu pojedinca u odnosu na dravnu vlast i od same drave. Tako
se moe rei da ovo pravo ima prioritet i suprematiju tj. iznad je unutranjeg
prava.
3.2.4. Dravno i autonomno pravo

Dravno pravo ine norme koje stvara i namee dravni organ 75, a
autonomno je jedan ili vie sistema normi koji ne stvaraju iskljuivo dravni
organi, nego drugi drutveni subjekti.
Ono moe biti u veoj ili manjoj mjeri zavisno ili nezavisno od
drave. Ono koje ja zavisno, autonomno pravo , postoji samo ako se
nedravne pravne norme donose po ovlaenju ili u prirodnim okvirima
dravnih normi i ako su zahtjevi iz nedravnih normi zatieni dravnom
sankcijom.
Nezavisno autonomno pravo ili apsolutno autonomno pravo postoji
ako su zahtjevi i sankcije iz autonomnih normi slobodne tvorevine razliitih
drutvenih subjekata. Autonomno pravo je imalo dominantnu ulogu u
srednjovjekovnoj Evropi koja je za to jedini primjer i to kroz obiajno pravo,
srkveno pravo, pravo feudalne gospode, korporativno pravo, statutarno
pravo. Meunarodno trgovinsko pravo je danas oigledan primjer
autonomnog prava.

75
R.Luki, op.cit., str. 22.-29.

110
 Obiajno pravo76 ima veliki broj znaenja. Najee taj pojam
obuhvata mnotvo pravila u odreenoj drutvenoj sredini, nastalih
spontanim ponavljanjem i u kojima se ustalila svijest o obaveznosti takvog
ponaanja. Njima se reguliu mnogi odnosi, imovinski, organizacije i odnosi
vlasti. Kako postoji otar sukob interesa, esto dolazi do sporova u ovoj
oblasti. Zainteresovani pojedinci se obraaju posebnoj vrsti sudova koji
izriu sankcije za prekraj. Sankcije se izvravaju dobrovoljno i uz pomo
prinude.
Crkveno pravo predstavlja skup pravila ponaanja, onih kojima se
reguliu spoljni i unutranji odnosi vjerskih zajednica. Ono je bilo istovjetno
sa dravnim pravom. I danas postoje drutva sa odgovarajuim sistemima u
kojima su mnogi drutveni odnosi regulisani svetim knjigama i religijskim
normama. Postoji princip odvojenosti crkve od drave, odnosno drave od
vjerskih zajednica. U svim tim sluajevima ispravno je govoriti o Crkvenom
pravu, kao pravu jer je ono obezbijeeno dravnom sankcijom. Crkveno
pravo je isto organizaciono pravo poto regulie odnose jedne sloene
drutvene organizacije. U ovom sluaju se radi o neadekvatnoj podjeli
termina jer je ovo pravo preuzeto iz vremena jedinstva crkve i drave.
Pravo feudalaca predstavlja ukupnost prava koje je vailo na
pojedinim feudima i koje je proisticalo iz pravno priznatih ovlaenja,
pravosudnih, radnih, finansijskih i drugih. Ono se zasniva na obiajnom
pravu, ali i na carskom, kraljevskom, kao i na crkvenom pravu.
Korporativna prava predstavljaju ue pravne podsisteme, kojima su
se pojedine profesionalne zajednice npr. u zanatstvu, trgovini, univerzitetu,
samoorganizovale u korporacije, cehove, gilde i druga udruenja, reguliui

76
R.Luki, op.cit., str. 110.-121.
G.Vukadinovi.po.cit.

111
samostalno u okviru dravnog, crkvenog i komunalnog prava svoje radne,
disciplinske i trine odnose. U ovom sluaju sama udruenja izgrauju
autonomna pravila ponaanja, ureuju ne samo svoje unutranje odnose,
nego i odnose koji se javljaju na tritu predviajui sankcije, sudove i
organizovana izvrenja u sluaju njihovog krenja.
Statutarno pravo vodi porijeklo iz feudalizma kao teritorijalno
upravno pravo, oznaava se i lokalnom upravom pojedinog roda ili oblasti
kojom se samostalno reguliu pitanja vlasti, organizacije i odnosa izmeu
graana. Ako je dolazilo do spora i sukoba predvidjeni su sudovi i sankcije
kao i postupak za izvrenje.

U savremenim drutvima ponovo jaa pravni pluralizam. Na primjer u

meunarodnoj trgovini, u meunarodnom trgovinskom pravu. U
meunarodnom trgovinskom pravu se norme stvaraju autonomno, tj.preko
obiaja u odreenim odnosima, ali i organizovano kroz sistematizovanje i
objavljivanje, kao uzansi (tihih ugovora, formularnih ugovora, optih uslova
postojanja).
U sluaju krenja i spora za autonomne norme meunarodnog
trgovinskog prava postoje sankcije i organi za rjeavanje novonastale
situacije, arbitrae i tome slino. Efikasnost se najee obezbjeuje raznim
vrstama sankcija koje sami subjekti uspostavljaju.
Pored ovih unutranjih autonomnih prava postoje meunarodna
autonomna prava, prava meunarodnih organizacija, teritorijalnih i
neteritorijalnih. Neteritorijalne su pored OUN: Meunarodna organizacija
rada, Meunarodna potanska unija, Meunarodni crveni krst i tako dalje.
Meu teritorijalne izdvajamo Evropsku uniju koja danas donosi vrlo
znaajne prinudne pravne akte i koja sve vie lii na savez drava,a ak je i

112
pokuala da donese Ustav Evrope. Dok su u prolosti autonomni pravni
poreci sa izuzetkom crkve i meunarodnog trgovakog prava djelovali u
okviru ili podreeni manjim pritiskom drave, danas ulazimo u fazu kada
drava sve vie djeluje u okvirima nedravnih pravnih poredaka. Naravno, to
znai ne samo promjenu koncepcije prava, ve i promjenu koncepcije
drave, kao iskljuive suverene organizacije. Suverenost se sve vie naputa
u uslovima evropske integracije i to dobrovoljno u korist dobrobiti koje
integracija donosi.
Pravni pluralizam meunarodnog tipa nagriza etatistiko pravo
jednako kao i suverena vlast. Pravnim poretkom smatra se koegzistencija u
istom politikom polju razliitih pravnih sistema koji se kombinuju i koji se
esto meusobno suprotstavljaju. Pravni splet koji nastane ovakvim
ukrtanjem predstavlja fenomen integraliteta za koji je naroit primjer
Evropska unija.

4. Savremeni pravni sistemi77

Brojne su klasifikacije savremenih pravnih sistemima. Po jednima

razlikuju se zapadni, kolektivistiki i religiozni sistemi. Drugi grupitu
pravne sisteme u osam familija: romansko, nordijsko, socijalistiko,
njemako, common law, islamsko, hindu i pravo Dalekog istoka.
uveni komparativista Rene David dijeli sve pravne sisteme na etiri
velike grupe: romansko-germanski tip, common law, religijsko-tradicionalni
tip i kategorije socijalistikog prava.

77
M.Jovii, Veliki pravni sistemi, Beograd, 2001.

113
 Kategorija socijalistikog prava ima mali znaaj nakon raspada
SSSR-a i komunistikih reima u Istonoj Evropi78. Danas postoji velika
heterogenost izmeu drava unutar te grupe, pa je teko identifikovati jedan
zajedniki model. No, na osnovu slinosti i istovjetnosti najee se danas
razlikuju sledei sistemi: evropsko kontinentalni, anglosaksonski, islamski,
hindu, kineski i japanski pravni sistem. Oni se dalje mogu dijeliti u
podgrupe. Evrokontinentalni na romanski i germanski,a anglosaksonskom
treba dodati pravni sistem SAD, pa se moe osnovano govori o
angloamerikom pravnom sistemu.

Evropsko-kontinentalni pravni sistem je nastao recepcijom rimskog

prava. U njemu dominira pisano i kodifikovano pravo. Dakle, sve norme su
grupisane u zakonicima koji su rezultat stvaralake uloge zakonodavstva.
No, u vrhu piramide stoji ustav, zatim zakoni, pa podzakonski akti tj. uredbe,
dok je uloga pravnih obiaja i sudske prakse veoma mala. Sudska praksa ne
predstavlja izvor prava, ali faktiki sve vie utie na ponaanje sudova, dok
su obiaji pomoni izvori prava i nalaze se na dnu hirarhijske ljestvice u
odnosu na pisane izvore. Ono vai u kontinentalnoj Evropi i u Latinskoj
Americi.
Anglosaksonski pravni sistem se razvijao postupno i potpuno
samostalno, skoro bez uticaja rimskog prava. To je pravni sistem Engleske,
kotske, Velsa, a izvan Evrope Sjedinjenih Amerikih Drava i ranijih
engleskih kolonija.
Ono nije kodifikovano, ono nastaje djelovanjem sudova uz pomo
precedenata, tj.sudskih odluka. Rjeenja najviih sudova zasnivaju se na
obiajima i pravinosti (ecquity law) ili na zakonima i predstavljaju sudske
78
S.Darmanovi, Zemlje u tranziciji, Podgorica, 2002.

114
precedente po kojima se donose odluke u slinim buduim sluajevima. Te
presude najviih sudova u svojoj ukupnosti ine precedentno pravo koje je
izvor prava u anglosaksonskom pravu.
Za anglosaksonsko pravo se kae da u njemu dominira common law79
u vidu zajednikih obiaja. To je nepisano ili opte pravo. Ovaj termin je
suprotan terminu statute law koji oznaava pravo proisteklo iz zakonodavne
aktivnosti.
Razlike koje suprotstavljaju evropsko-kontinentalni i anglosaksonski
sistem na odreeni nain, postepeno nestaju s obzirom da i u
anglosaksonskom pravu zakon dobija na znaaju, posebno u onim oblastima
koje nijesu ureene normama common law, na primjer akcionarska drutva
itd.
Oni se pribliavaju i time to sudska praksa ima znaajnu, faktiku
ulogu ujednaavanja naina na koji postupaju sudovi u evropsko
kontinentalnom pravnom sistemu. Danas ovo pribliavanje dobija jo jedan
vid. Naime, Velika Britanija kao lanica Evropske unije podvrgava se sve
vie direktnoj primjeni pisanog prava kontinentalnog tipa.
U praksi postoje znaajne razlike izmeu pojedinih pravnih sistema
koji pripadaju anglosaksonskom tipu. Na primjer izmeu sistema SAD80 u
kome postoji pisani ustav kao najznaajniji izvor prava i u kojem zakoni
imaju znaajnu ulogu s obzirom na federativni oblik dravnog ureenja, i
Engleska koja nema ustav i gdje su obicaji glavni izvor prava.
Islamski pravni sistemi81. Za muslimane u Africi, Indiji i Dalekom
istoku postoji tijesna veza izmeu vjere i prava. Pravilan drutveni poredak

79
M.Ivovi, op.cit,str.29.
80
M.Ivovi, op.cit.str.30.
81
G.Vukadinovi, op.cit.str.132.

115
moe biti samo onaj koji je zasnovan na religiji i tradiciji koja vremenom
postavlja zadatke i obaveze, a ne daju subjektivna prava. Glavni izvori ovog
prava su "Kuran"," sunet" (ili tradicija), "ishma ul umet" (saglasnost
islamskih naunika po izvjesnom pitanju) i "kijas" (propisi izvedeni na
osnovu analogije). Izvor je religijsko pravo, to je njegovo osnovno obiljeje.
Ono se naziva i erijatsko pravo. Dolazi od turske rijei erijat, to znai
pravac, put koji Alah ukazuje ljudima uivo. Poslije vjerskih, erijatsko
pravo obuhvata i krivine i graanske zakone i razlikuje se od adeta
zasnovanog na obiajnom pravuznai sunet.
Hindu pravni sistem82. Hindu pravo ,kao islamsko, zasniva se na
obiajima i religiji. U Indiji pored hindu prava postoji i nacionalno pravo
inspirisano engleskim common law sistemom. Hindu pravo je pravo hindu
zajednice koje vai prevashodno u linim i porodinim pravima u Indiji i
drugim zemljama Azije i Afrike. Hindu razlikuje nauku o pravednom i
nauku o korisnom (kao nauku o ugodnom). Pojmovi o subjektivnim pravima
su kao i u islamskom pravu. Poto pravila Hindu prava reguliu prevashodno
line i porodine odnose, najvei dio drugih drutvenih odnosa se regulie
nacionalnim indijskim pravom.

Kineski pravni sistem83 se razvijao bez stranog uticaja. Kina je dugo

ivjela u izolaciji. Osnovna ideja poretka je zasnovana na uenju Konfuija,
kosmikom redu dogaanja prema kojem na Zemlji moe da postoji
harmonija ako ponaanje ljudi odgovara prirodnom poretku. Osnovna ideja
poretka je dakle Konfuijevo uenje.

82
G.Vukadinovi, op.cit.str.133.
83
G.Vukadinovi, op.cit.str.133.

116
 Nagli drutveni razvoj u posljednjih nekoliko decenija doveo je do
donoenja niza zakona u oblastima koje uopte nijesu bile regulisane pravom
ili su bile regulisane podzakonskim aktima internog karaktera: krivini
zakon, zakon o krivinom postupku, zakon o dravljanstu, zakon o
graanskom postupku. Na taj nain Kina je otvorila put izgradnji pravnog
sistema sa znaajnom ulogom pisanog prava.
Japanski pravni sistem84 predstavlja mjeavinu razliitih pravnih
sistema. Oblast privatnog prava pripada grupi romansko-germanskog tipa
pravnog sistema,s obzirom da je Japanski graanski zakon iz 1898. donijet
po ugledu na Njemaki graanski zakon, ali sa izvjesnim elementima iz
Francuskog Code civile.
U oblasti javnog prava do druge polovine 20. vijeka vidan je uticaj
prava SAD-a. Recimo recepcija sudske kontrole ustavnosti Zakona (Judicial
Review), po kojoj sudovi ocjenjuju da li su zakoni u skladu sa Ustavom.
Meutim i pored vidnog stranog uticaja Japan je zadrao niz ustanova,
uvajui svoj nacionalni identitet, ostajui vjeran toj tradiciji, naroito u
porodinom i nasljednom pravu rjeavanjem spornih situacija van suda ili
mirenjem u takozvanim vansudskim poravnanjima koja se praktikuju i u
savremenim trgovakim i drugim komercijalnim sporovima.
Dinamika pravnog sistema se ogleda u njegovim promjenama
evolutivnim i revolucionarnim. Revolucionarnim sa nasiljem, a evolutivnim
postepenim promjenama koje mogu biti destruktivne ili konstruktivne,
kojima se neto razgrauje ili se neto stvara. Te promjene mogu biti u
kontinuitetu ili u diskontinuitetu. Mogu se obavljati legalno ili legitimno.
Legalno po slovu ustava i zakona ili legitimno po volji odreenih subjekata
iako se ne mora potovati ustav i zakon.
84
G.Vukadinovi, op.cit.str.135.

117
 No, i novi sistemi nijesu osloboeni tradicije. U novom pravnom
sistemu ostaju neukinuta i neka subjektivna prava koja i dalje vae, tzv.
steena subjektivna prava. Zagarantovana steena subjektivna prava nije ni
mogue svrsishodno ukinuti. Dakle, tradicija i novi izazovi okvir su za
pravo.

118
 GLAVA VII

STVARANJE I PRIMJENA PRAVA

1. Stvaranje prava
1.1. Pojam metoda stvaranja prav

119
 Stvaranje prava je prvi stupanj jedinstvenog procesa .Prvo se stvara
pravo, zatim se tumai i na kraju primjenjuje.
Metodi stvaranja prava su pravno tehniki postupci pomou kojih se
drutvenim odnosima daje pravna forma. Pravna forma ili oblik je sve ono
to pravo dodaje obinoj, nepravnoj stvarnosti kako bi je pretvorila u pravnu.
Glavni zadaci i svojstva pravno tehnikih metoda su jasnoa,
preciznost i gipkost pravnih normi. Jasnoa znai neposrednu razumljivost.
Preciznost je u tijesnoj vezi sa jasnoom. One moraju biti precizne kako bi
se tano moglo odrediti ponaanje subjekata. Gipkost znai njihovu
svojevrsnu fleksibilnost, prilagoenost konkretnim ivotnim sluajevima i
njihovu promjenljivost85.
1.2. Vrste metoda stvaranja prava
Ralikujemo dva osnovna metoda: spontano i tzv. svjesno plansko
stvaranje prava s obzirom na uee svijesti ili svjesne aktivnosti ovjeka.
Obino se smatra za nesvjesno da je to stvaranje prava iz obiaja, obiajno
pravo. Subjekt koji stvara pravo nije svjestan da ga stvara, ali ga ipak stvara,
kao to nema nikakav unaprijed stvoren plan da ga stvara86.
U toj koncepciji obiajno pravo mora imati neke socijalne
pretpostavke. Ono mora imati optu primjenu, ono mora imati dugo trajanje,
mora postojati svijest ili uvjerenje o ispravnosti obiaja i o njihovoj
prihvatljivosti (opinio juris sine necetitatis).
Razlikuju se dvije faze u procesu stvaranja obiajnog prava. Prva faza
je stvaranje obiaja od strane drutva, a druga je sankcionisanje tog obiaja
od strane drave.

85
M.Popovi, Pravno normiranje,op.cit.str.29.
86
M.Popovi, Pravno normiranje,op.cit.str.33.

120
 Postoje tri naina koja ukazuju kako obiaj postaje izvor prava. Prvi
nain je sankcionisanje obiaja, kad drava pozitivno pravnom normom
propie da e dravni organ za pojedine sluajeve da primijeni obiaje.
Drugi, sankcionisanje obiaja vidljivo je u nainu na koji dravni organi, u
prvom redu sud, postupaju prilikom primjene prava. On poinje da
primjenjuje sankcije zbog nepotovanja obiaja. I trei nain, sankcionisanja
obiaja se sastoji u prenoenje sadraja obiajnog u pisani izvor, to se
naziva kodifikacijom obiaja.
Obiaj stvara zakon, tj.pravo. Zbog toga je vrijedno shvatanje da
obiaj predstavlja zajedniki prethodni oblik u kome se pravo i moral sadre
jo nerazvijeni i razdijeljeni.
Svjesno stvaranje prava ima dva dijela87: pripremni i glavni dio.
Pripremni obuhvata sve postupke da bi se dolo do formiranja pravnih
normi, a glavni dio ini nomotehnika, tj. formulisanje pravnih normi, bilo na
opteapstraktnom, bilo na pojedinano konkretnom nivou.
Najzad, tri su osnovne metodoloke napomene u vezi postupka
svjesnog stvaranja prava. Prvo, u zavisnosti od toga kako se shvata pravo,
tako se pristupa i postupku njegovog nastajanja. Ako se pravo posmatra
normativistiki, onda je to sloen proces, a ako se govori o stvaranju prava u
sociolokom smislu tada se ispituju socijalni inioci. Postoji efektivna veza
izmeu njih i pravnih normi u pogledu: sadraja, pravne snage, otrine
sankcije i forme.
Socijalni inioci koji djeluju na stvaranje prava se dijele na:
subjektivne i objektivne. Subjektini inioci su sve svjesne akcije koje
pojedinci ili socijalne grupe u okviru procedure ili van nje preduzimaju, da

87
O tome: S.Blagojevi, op.cit., str. 22.
G.Vukadinovi, op.cit., str. 120.

121
bi uticali na konano uobliavanje pravne norme. Pod objektivnim iniocima
se podrazumijevaju svi drugi inioci koji nijesu neposredno svjesna
socijalna akcija, ve prirodni inioci: drutveno stanje, drutvena podjela
rada, vrijednosni sistem, itd. Konano, u postupku stvaranja spada u velikoj,
a moda, i u presudnoj mjeri aktivnost i vrsta tvorca prava. Tvorac prava
moe biti drava ili autonomni subjekt stvaranja prava, tako da se u ulozi
stvaraoci prava dijele ne dravne organe i druge subjekte.

2. Pravni monizam i pluralizam

Po monistikom shvatanju88 prava pravo je u cjelosti proizvod

drave, dok po pluralistikom ima vie stvaraoca prava, a to nije jedino
drava.
Izmeu ovih krajnosti, monizma i pluralizma javlja se i kompromisna
teorija, tzv. etatistika koncepcija pravnog pluralizma (Del Vecio) koja
priznaje izvandravne stvaraoce prava, ali se drava izriito ili preutno
mora saglasiti na to stvaranje prava.

2.1. Ideja i pojam pravnog pluralizma89

Ona se najprije javlja u prirodno pravnim uenjima gdje pored

dravnog prava postoji i prirodno pravo koje je nezavisno i stoji izvan
drave i dravnog prava. Ono nije vezano za dravu.

88
G.Vukadinovi,op.cit. str. 122.ovaj dio oslanja se na
kategoriju:kvalifikacije prof.G.Vukadinovi date u ubeniku (cijela glava
sedam)
89
G.Vukadinovi, op.cit., str. 99.

122
 S druge strane, socioloka shvatanja prava smatraju da pravo nije
idealno, ve samo jedan sistem, koji postoji u stvarnosti. Nema drava svoje
pravo i kao ni svaka drutvena grupa i zajednica, po tom shvatanju. Znai, u
pluralistikom i sociolokom pluralizmu se nalazi osnov za pluralistiko
shvatanje prava, kao i u kritici pozitivistike teorije prava. Naroito su u
Francuskoj Oriju i Leon Digi bili inspiratori i animatori ideje pravnog
pluralizma, posebno doktrine socijalnog prava.

2.2. Pravni pluralizam u evropskoj teoriji i sociologiji prava90

Naroito je ovaj pravni pluralizam prisutan kod tri velikana

sociologije prava Eugena Erliha, ora Gurvia i Maksa Vebera. Po
miljenju Erliha i pristalica kole slobodnog prava, pravo ne stvara drava
ve se ono stvara normativnim aktima koji se nalaze u ubjeenju udruenja
pojedinaca u srcu drutvenog ivota. On naziva pravom razliite norme
raznovrsnih drutvenih asocijacija: crkve, porodice, stalea itd.
To pravo Erlih naziva "ivo pravo". Oslobaaju se, kako kae,
subjektivistiki pipci holistikih predrasuda, a or Gurvi razvija veoma
kompleksnu teoriju pravnog pluralizma. Gurvi indivualistikoj i etatistikoj
koncepciji suprotstavlja uenje u drutvenom pravu kao pravu integracije. To
je pravo svakog drutva, grupe, klase i organizacije na saradnju i
korporaciju. Gurvieva pluralistika filozifija zasnovana je na ideji o
mnogobrojnom drutvenom, irokom, spontanom pravu, kolaboracije i
kooperacije. Drutveno pravo postoji kao isto i nezavisno drutveno pravo
u odnosu na dravu. Ono ostvaruje integrativnu funkciju. Ove vrste

90
G.Vukadinovi, op.cit., str. 22.

123
drutvenog prava postaju svakog dana sve brojnije i one ograniavaju
dravnu vlast i manifestacije su dravnog pluralizma.
Zatim, Gurvi navodi isto drutveno pravo koje je podvrgnuto
drutvenom tutorstvu i pridrueno drutveno pravo kao decentralizovano u
sferi javne uprave, na primjer pravo lokalnih kolektiviteta, decentralizovanih
javnih slubi itd.
Na kraju, etvri tip po njemu je drutveno pravo kondezovano u
poretku prava demokratske drave. Jedinstvo i pluralizam po Gurviu91
nijesu kontradiktorni. Jedinstvo je svojstveno toj razlici, to je posljednja rije
teorije pluralistikih izvora prava.
Maks Veber smatra da postoje mnogobrojni pravni poreci zasnovani
na autoritetu drugaijem od politikog autoriteta drave. Na primjer, pravila
Udruenja njemakih studenata, Norme slovenske zadruge itd. Isto tako nije
rijetkost pravnog sistema na evropskom kontinentu da moderno dravno
pravo prihvata kao izriito vaee i norme drugih organizovanih grupa i da
se preispitaju njegove konkretne odluke.
Sve te mnogobrojne pravne norme su pravne norme u mjeri u kojoj su
zagarantovane primjenom socijalnog aparata prinude. Dakle, mnogobrojni
kolektiviteti mogu stvarati pravne norme. Postojanje prava na prinudu
presudno je za pojam prava. Za Vebera je irelevantno, tj. nevano da li je u
pitanju ekonomska, fizika ili neka druga prinuda. I konzulska kazna i
bratska opomena spadaju u prinudu, kako on kae. Primjena fiziike prinude
karakterie i dravno pravo. O dravnom pravu, to jest onom koje jemi
drava govori se samo u sluaju kad se ono jemi, tj.kada se primjenjuje
pravna prinuda specifinim, u normalnom sluaju direktno fizikim
sredstvima prinude.
91
.Gurvi, Sociologija, Pariz, 1968.

124
 2.3. Pravni pluralizam u amerikoj sociologiji i antropologiji prava

Posebno znaajno mjesto pripada amerikim autorima (Evan i dr.).

Najneposredniju ulogu u obnavljanju ideje pravnog pluralizma dala je
sociologija, organizacija i antropologija prava.
Sociologija i organizacija (Vilijem Evan)92 otkriva i ispituje sloenost
razliitih organizacionih mehanizama i njihove osobene manifestacije prava.
Evan smatra da pravo ne treba vezivati za dravu i njenu prinudu. Strukturu
pravnog sistema ine dva nuna i dovoljna elementa, mnotvo pravnih normi
i njima odgovarajue normativne uloge: zakonodavna, upravna i sudska.
On razlikuje pravne sisteme po dva kriterijuma. Prvi je relativan i
odnosi se na jurisdikciju pravnog sistema, a moe biti javan ili privatan, a
drugi poiva na razlici izmeu demokratskog i nedemokratskog pravnog
sistema. Tako on razlikuje etiri stupnja: javni demokratski sistem, javni
nedemokratski, privatni sistem demokratskog i privatni sistem
nedemokratskog tipa.
Novi pravac u prouavanju pravnog pluralizma dala je savremena
antropologija prava, posebno prouavanje vlasti u drutvu bez drave.
Naroito se u vezi sa tim izuavaju sukobi inspirisani djelima, naroito,
Karla Evelina i E.Adamsona Hebela93. Prouavajui primitivno drutvo
metodom sluaja, oni su analizarali konfliktne situacije i drutvene
mehanizme. Konfliktna situacija i elementi koji je prate otkrivaju pravni

92
V.Evan, Sociology and Antropology, New York, Publ. II, 2010.
93
E.Adamson Hebel, Administrative Law and Primitive Sociaty, Alabama
III, pp 22.-40.

125
ivot. Ovakav metodoloki zahvat nije rezervisan za prouavanje samo
primitivnog drutva, jer sukobi postoje i u modernim uslovima.

2.4. Savremena shvatanja o pravnom pluralizmu

Danas preovladava shvatanje pluralizma kao koegzistencije razliitih

normi ili pravnih sistema u istim ili u komplementarnim politikim pravnim
poljima. Tako se moe razumjeti pravni pluralizam u politikom prostoru
Evropske unije, ali se upotrebljava i u drugim znaenjima.
Vander Linden94 smatra da pravni pluralizam postoji kad se u okviru
istog pravnog poretka u identinim situacijama primjenjuju razliiti pravni
mehanizmi. Ovim znaenjima izrazu pravni pluralizam dodaje se i novo,
koje govori o tome da postoje unutar pravnog sistema vie pravnih
podsistema. Slino Gurviu on razlikuje pluralizam na paralelan i integrisan,
kumulativan ili izolovan, eljen ili obavezujui, nezavisan ili kontrolisan,
djelotvoran ili anticipativni, antagonistiki ili komplementarni, nametnuti ili
saglasan.
Karbonije razlikuje dravno pravo koje odgovara drutvu ili naciji i
infra pravo, tj. vjerovanje i ponaanje efektivno za razliite djelove
populacije. Tako on razlikuje: folklorno pravo za vaee unutar jednog dijela
populacije, ali i u narodnoj pravnoj svijesti i u samom dravnom pravu.
Antropologija je u pogledu pravnog pluralizma prela neto drugaiji
razvojni put u odnosu na teoriju i sociologiju prava. Prvo vano djelo navodi
Norbert Rulan iz Francuske, iz oblasti pravnog pluralizma, jeste djelo
njemakog romaniste Mitesija iz 1896. koji je prouavao odnose izmeu
rimskog prava i autohtonih prava u orijentalnim provincijama rimske
94
V.Linden, Pluralism ana Monism, New.York, 2000.

126
imperije. Gaj koristi koncept ius gentium da bi razrijeio problem mnotva
pravnih sistema koji su funkcionisali meu onim narodima koje su oni
porobili. Glavni osnivai, nakon njega, su autori Holandske kole obiajnog
prava (Adat Law School).

3. Pojam i proces primjene prava

3.1. Pojam primjene prava

Primjena prava je pretvaranje prava u drutvene odnose i praksu i

ponaanje pravnog subjekta po pravnim normama. Kako postoje dva
alternativna pravila, dispozicija i sankcija, razlikujemo ponaanje pravnog
subjekta u skladu sa dispozicijom i ponaanje u skladu sa sankcijom.
Autonomna primjena prava nastaje kada se pravni subjekt ponaa
dobrovoljno po dispoziciji uz uvjerenje da je ono to se od njega trai u
njegovom interesu.
Pod heteronomnom primjenom prava podrazumijeva se ponaanje
subjekta po dispoziciji zbog straha od sankcije, npr.plaanje poreza.
Prinudnom primjenom prava oznaa se ponaanje pravnih subjekata po
sankciji, a do nje dolazi ukoliko se ne potuje dispozicija pravne norme.
Posebna u uem smislu znaenja, primjena prava oznaava samo
primjenu opte pravne norme u konkretnom sluaju. Primjena prava u ovom
znaenju odnosi se na misone radnje i psihike procese, a ne na praktino
ponaanje pravnih subjekata po pravnim normama.
Konano, najue znaenje primjene prava oznaava samo izvrenje
sankcije koja moe da bude uperena prema ljudima, licima, restitutivne i
retributivne, ili prema pravnim aktima: nitavost i ruljivost.

127
 Pored dobrovoljne, tj. autonomne i heterogene i prinudne primjene
prava postoje razliite klisifikacije i analiziraju se i sami metodi primjene
prava.
Metod primjene prava u irem smislu podrazumijeva sve radnje, kako
umne tako i tjelesne, koje se vre u procesu primjene. U uem smislu,
metodi primjene su samo nain i vrenje dotinih radnji. Oni treba samo da
obezbijede sigurnost, efikasnost i ekonominost. Sigurnost primjene znai
da pravo mora biti podesno za primjenu da do nje uvijek doe i to tano
kako je propisano. Efikasnost je srodna sigurnosti i sastoji se u podobnosti
metoda da pravo izazove ono dejstvo koje mu je postavljeno kao cilj i
ekonominost tj. da do primjene doe najkraim putem, u to kraem
vremenu sa manje ljudskih radnji i materijalnih sredstava95.

3.2. Proces primjene prava

To je jedan sloeni odgovor na postupak koji ine niz logiki

povezanih radnji, misaonih i materijalnih sa ponaanjem subjekta po
pravnim normama. Sve te radnje za cilj imaju da se odredi ponaanje koje
pravna norma zahtijeva. Implementacija tj. primjena normi se sastoji od
etiri vremenske faze i radnje: 1. utvrivanje vaeih pravnih normi; 2.
tumaenje pravnih normi, 3. popunjavanje pravnih praznina; 4. izvrenje
pravne norme ili sankcije.
Ako se trae faze koje su nune, onda se izvode tri faze zato to
postojanje i popunjavanje pravnih praznina u pravnom sistemu treba da je
izuzetak, a ne pravilo:
1. saznanje pravne norme, tj.utvrivanje njenog smisla i teksta,
95
G.Vukadinovi, op.cit.str.29.

128
 2. njeno tumaenje,kome prethodi razumijevanje pravne norme
3. izvrenje pravne norme kao krajnje svrhe96.
Prva faza je tzv. nia kritika norme, tj. utvruje se njen autentian
tekst koji je sadran u pravnim aktima objavljenim u Slubenom listu.
Nakon utvrdjivanja tog teksta ini se via kritika norme, tj.utvruje se
pozitivnost pravne norme, da li norma vai, da li je obavezna. Sljedei korak
je utvrivanje smisla pravne norme, tj. razumijevanje tumaenje pravne
norme.

GLAVA VIII

TUMAENJE PRAVA
96
.Kuli, op.cit.str.124.

129
 1. Pojam, predmet i subjekti tumaenja prava

1.1. Pojam tumaenja prava

Tumaenje ili hermeneutika je jedan proces kojim se neto ini

jasnim, razumljivim i shvatljivim. Tumaenje prava je utvrivanje pravog
smisla pravne norme97. Drugim rijeima, ta je zakonodavac htio da kae u
toj pravnoj normi.
Potreba za tumaenjem prava se javila sa pojavom prvih pravnih
tekstova. Preovlauju dva osnovna stanovita kada je rije o pitanjima koja
se odnose na vrstu tumaenja. Predmet tumaenja mogu biti razliiti
97
R.Luki, op.cit., str. 122.-140.

130
tekstovi. Postoje miljenja da su razliite vrste tumaenja primjerene
razliitim vrstama tekstova. Ovakvo stanovite potvruje jedno od najstarijih
tumaenja koje pravi razliku izmeu hermeneutica sacra i hermeneutica
profana.
Prema suprotnom stanovitu ne mogu se praviti razlike prema
predmetu tumaenja98. Tako Gadames smatra da je krajnja svrha praktina
primjena.
Druga grupa pitanja oko kojih se vode brojne rasprave odnose se na
izgradnju hermeneutike pravne antologije. Najznaajniji pobornik je Artur
Kaufman. Prema njegovom miljenju u stanju je da pravna antologija otvori
put ka onome to je vjena tenja i ideal velike pravnosti Ipsa Resista, sama
pravedna stvar.
Postavlja se pitanje zato je pravu potrebno tumaenje i koji su razlozi
koji ga zahtijevaju. Postoji mnogo razloga. Prvo, to je izuzetna sloenost
drutvene stvarnosti i slojevitosti drutvenih odnosa. Normotvorac mora
poruku, odnosno pravnu normu da iskae saetom reenicom, apstraktno uz
nuno zanemarivanje beskrajnog mnotva osobina drutvenih odnosa koje
regulie99. Sa druge strane drutveni odnosi se mijenjaju, a pravne norme su
statine, one su onakve kakve jesu, tako da dobijaju novo znaenje. Zatim,
razlozi koji dovode do tumaenja mogu postojati na strani jezika. ovjekov
psihiki ivot je bogatiji od jezika, pa je shodno tome i pravi jezik samo
relativno sredstvo za sporazumijevanje ljudi. Najzad, ponekad se vrlo brzo
mijenjaju vrijednosni stavovi i ideologije koje uslovljavaju sadraj pravne

98
G.Vukadinovi, op.cit.str.39.Ovaj dio dobrim dijelom seoslanja i
interpretira stavove iz ubenika prof.G.Vukadinovi,skladno Bolonjskim
standardimada ubenik ne bude jednoumlje ve individualan i kreativan
rad autora temama kojima je trag potovanje dometa individualnosti
99
.Kuli, op.cit.str.120.

131
norme, tako da jedna norma ima razliito znaenje u pojedinim vremenskim
periodima. Poev od nadlenosti za proglaenje vanrednog stanja, do
jednakosti graana pred zakonima, zavisno od toga kakva je ideologija
vladajua: liberalna, konzervativna, socijal-demokratska i tome slino.

1.2. Predmet tumaenja prava100

Glavni predmet tumaenja su postojee pravne norme, odnosno

njihovi skupovi. Taj vid tumaenja se naziva tumaenje u uem smislu.
Tumaenje u irem smislu je tumaenje koje nastaje iz potrebe da
neto to nije regulisano, a trebalo je biti regulisano regulie iz potrebe
popunjavanja pravnih praznina. Kada se kae tumaenje prava misli se na
tumaenje u uem smislu, na tumaenje norme ili grupe pravnih normi koje
su meusobno povezane.
Predmet tumaenja moe biti svaka norma, uslovna, bezuslovna,
opta, pojedinana, dravna ili autonomna.
Kod tumaenja u uem smislu predmet tumaenja je postojea norma,
dok u irem smislu, u sluaju popunjavanja praznina, predmet tumaenja je
pravni sistem kao cjelina. Rijetki su sluajevi kada je predmet tumaenja cio
pravni sistem, tj.utvruje se ta ini njegov duh, njegova najoptija neela da
bi se iz njih izvukla pojedinana pravna norma. Postavlja se pitanje da li se
radi o tumaenju ili primjeni prava, ili pak o stvaranju prava popunjavanjem
praznina.
1.3. Subjekti tumaenja prava101

100
.Kuli Op.cit.str,121.
101
.Kuli Op.cit.str.122.

132
 Poto postoje dvije grupe stvaralaca prava: dravni organi i nedravni
subjekti, razlikujemo dravne organe i nedravne subjekte, kao dvije grupe
subjekata tumaenja.
Tumaenje prava koje vre dravni organi je obavezno i ima veu ili
manju pravno obaveznu snagu. Zakonodavni organ se rijetko pojavljuje u
ulozi tumaa, a to zovemo autentino tumaenje. Meutim, dogaa se da
nekad to on radi. Akt kojim se vri autentino tumaenje naziva se
interpretativni zakon. Njegovo vaenje u vremenu protee se unazad. Dakle,
to je zakon koji ima retroaktivnu snagu, vai povratno zato to intepretativni
zakon nije akt za sebe, nego ini sastavni dio zakona koji tumai. Tumaenje
koje vre organi koji primjenjuju pravo (upravni, sudski) zovemo
kazuistiko tumaenje, tj.tumaenje radi njihove primjene u konkretnom
sluaju. Tu naroito ulogu imaju sudovi. Dalje tumaenje pravnih normi
konkretizuje dispoziciju ili sankciju stvarajui tako sudsko tumaenje.
Nedravni subjekti tumae pravne norme koje su donijeli drugi
subjekti radi njihove primjene ili tumae sopstvene norme koje su sami
donijeli u formi autentinih tumaenja. Ona ne mogu biti autoritativna kao
to ih daju dravni organi specijalizovani za to.
U teoriji se ukazuje na jo jedan mogu aspekt tumaenja kao
obavezujue i neobavezujue. Pored toga, razlikuje se apstraktno tumaenje
normativnih odredbi, tj.traenje opteg znaenja norme koja nije vezana za
njegovu primjenu i konkretno tumaenje potrebno radi njene konkretne
primjene na pravni odnos.

2. Oblici tumaenja prava

133
 Razliiti su oblici, postupci, metodi i sredstva kojima se pravne norme
tumae. To su: jezik, sistem prava, istorija, logika i cilj pravne norme.
Tumaenje norme upotrebom razliitih sredstva, tuma povezuje rezultate
znaenja do kojih je doao u jednu logiku cjelinu. U tom postupku je
najznaajniji odnos jezika i drugih sredstava, a ono je prvo osnovno sredstvo
tumaenja.

2.1. Jeziko tumaenje

Najsavreniji sistem znakova je jezik. Pravo moe biti iskazano

jezikom i vanjezikim znacima gestovima, mimikom, konludentnim ili
preciznim radnjama itd.
Jeziko tumaenje predstavlja tumaenje prava na osnovu jezika da bi
se dolo do jezikog znaenja normi koje se utvruju pomou elemenata
jezika i njegovih pravila. Primjenom tih metoda dobija se jedno ili vie
jezikih znaenja koja mogu da budu jasna ili nejasna. Kada postoje vie
jezikih ili kada je jeziko znaenje nejasno, ovaj postupak dalje mora da
utvrdi uzroke nejasnog znaenja upotrebom drugih vanjezikih sredstava
tumaenja.
Razlikujemo dva glavna uzroka nejasnog znaenja pravne norme. One
su nejasne ili kad nita ne kau ili kad su besmislene i protivurjene. Kada
norma nita ne kae, kad ne regulie neki drutveni odnos, a treba da ga
regulie, radi se o pravnoj praznini, koja se popunjava odgovarajuim
logikim sredstvima. U drugom sluaju norma je besmislena ili
protivurjena ili unatar sebe ili u odnosu prema drugim normama. Ipak je
ei sluaj da norma ima jasno jeziko znaenje, ali su meusobno
besmislene ili protivurjene (to je sluaj antinomije u pravu).

134
 U sluaju kad norma ima vie znaenja ona je neodreena.
Neodreenost potie ili zbog nesavrenog jezika ili zbog neodreenosti
pojmova. Bez obzira na injenicu da je zapravo gotovo savreno sredstvo
sporazumijeva, jezik ipak ne moe da iskae sve. Postoji jedan problem
jezika kojim se izraavaju pravne norme. Ako je on odreeniji, utoliko se
misli siromanije, sirovije i otrije. Postoji veoma vana razlika izmeu
znaenja strunih rijei ili termina, pravnikih, ekonomskih, medicinskih i
drugih. Druge navodne rijei, npr. roditelji, stvari, dijete i slino, izrazite su i
kompleksne i ostvaruju razliite tekoe u razumijevanju pravnih normi.
Svaka rije iz obinog jezika ima vie znaenja. Da je razumijevanje gotovo
uopte, pa i pravu, uvijek kontekstualno, tj.razliito prema prilikama,
vidljivo je kod tzv.pravnih standarda, koji su neodreeni, apstraktni pravni
izrazi, kao to su na primjer savjesno poslovanje, dobar privrednik, javni
moral, brza vonja i tome slino.
Ponekad arhaizmi, tj.stare, zastarjele rijei ili neologizmi, za nove
nepoznate rijei, stvaraju potekoe. Menje tekoa stvaraju strane rijei:
kompetencija ili lizing, jer one su manje vie dobro definisane. Kako smo
rekli, nijedna rije iz narodnog jezika gotovo nije jednoznana. Rijei
svakodnevnog govora izvori su za vieznanost pravnih normi, a leksiko
tumaenje ima zadatak da ta znaenja utvrdi. Leksika pravila i leksiko
tumaenje daju tek jednu lepezu moguih znaenja pojedinim rijeima, a iz
njih se utvruje koja se znaenja najee upotrebljavaju, tj.koja su znaenja
uobiajena u toj jezikoj zajednici (npr. rije izdravanje roditelji su duni
izdravati svoju maloljetnu djecu, jeziko tumaenje je bitno, ali nije
dovoljno za razumijevanje pravne norme).
to se tie pravila sintakse, gramatike i interpunkcije, za pravne
norme vai isto to i za jezik uopte. Ako jezik pravnih normi nije jasan i

135
gramatiki ispravan, on moe u manjoj ili veoj mjeri zauzeti razliita
tumaenja i tumaenja pravnih znaenja i pravnih normi. Tekoe u
tumaenju pravnih normi stvaraju saetost i rascjepkanost pravnih tekstova.
Zato treba imati u vidu da se u pravnim odredbama veoma esto nalaze tek
elementi jedne pravne norme. Jeziko tumaenje podrazumijeva ne samo
korienje elemenata jezika, nego i jezikih pravila. Prvo pravilo se odnosi
na jezike znakove. Svaki jeziki znak ima svoje znaenje. Drugo pravilo se
odnosi na sadrinu. Svakom jezikom znaku treba dati ono znaenje koje
sadri osnovno znaenje.

2.2. Ciljno tumaenje

Ciljno tumaenje102, teleoloko tumaenje predstavlja glavni nain

razumijevanja pravnih normi. Drugim rijeima, ciljno tumaenje je to koje
treba da utvrdi jedno jedino pravo znaenje pravne norme u okviru jezikih
moguih znaenja. Pravna norma je sredstvo za postizanje nekih i neijih
ciljeva, vrijednosti i interesa.
Od svih moguih jezikih znaenja najbolje znai ono koje ostvaruje
njen cilj, tj.razlog njenog postojanja (ratio legis). Sa jedne strane pozitivisti,
dosljedno svojoj orijentaciji, smatraju da je pravo jednako volji
zakonodavca. Zato oni smatraju da su istinsko znaenje norme ciljevi na
koje je mislio normotvorac, u ovom sluaju zakonodavac, prilikom stvaranja
ove norme. Takvo tumaenje u teoriji prava naziva se jo i subjektivno ciljno
tumaenje. Meutim, moglo bi se dodati da subjektivno tumaenje ukazuje
na znaenje upotrijebljenih rijei.

102
G.Vukadinovi, op.cit., str. 110.
R.Luki, op.cit., str. 100.

136
 Ciljnim tumaenjem treba da se prepoznaju oni ciljevi koje postavlja
drutvo u vremenu primjene pravne norme, a ne samo oni ciljevi koje je
pretpostavio zakonodavac. To je takozvano objektivno ciljno tumaenje gdje
se ciljevi pravne norme osamostaljuju od volje njenih tvoraca i usklauju sa
zahtjevima vremena103.

2.3. Sistematsko tumaenje

Sistematsko tumaenje104 je postupak kojim se otkriva znaenje jedne

norme tako to se ona povezuje i dopunjuje elementima te norme koje se
nalaze u razliitim odredbama ili tako to se ta norma povezuje sa drugim
normama u okviru pravnog sistema. Ono, dakle, treba da povee normu sa
drugim normama i da na taj nain otkrije duh zakonodavca, odnosno
normotvorca. Ono je u stvari jedna posebna vrsta logikog tumaenja samo
primijenjeno na sistem prava kao posebnu cjelinu. Nema pravne odredbe
koja je sama za sebe toliko jasna i razumljiva ili da nema nikakvu vezu sa
drugim djelovima pravnog sistema. Ona ima izvjesno mjesto, izvjestan
sadraj i izvjestan smisao.
Poto su sistemi meuzavisni ,razlikuju se dvije osnovne vrste
sistematskog tumaenja. Jedno koje se vri pomou mjesta koje norma
zauzima u sistemu prava i drugo koje se izraava pomou misaonog
povezivanja normi.
Odreivanjem mjesta u sistemu uglavnom se izbjegava
protivurjenost izmeu norme iz ranijih akata, ali se smisaonom
povezanou blie odreuje pravo znaenje normi na osnovu njihovih veza.

103
B.Kouti, op.cit., str. 22.
104
B.Kouti, op.cit.str. 90.

137
 Ova sredstva tumaenja, obino pomona sredstva ciljnog tumaenja,
imaju razliite vidove. Jedan oblik je sastavljanje pravne norme iz vie
odredaba koja sadri njene elemente i hipoteze, dispozicije i sankcije, a
nalaze se u razliitim aktima. Drugi vid sistematskog tumaenja je primjena
naela zakonitosti i drugih pravnih naela kojima se znaenje niih normi
trai u viim pravnim normama. Znaenju pravnih normi koje sadri uredba
koja se donosi da bi se zakon izvrio, ukljuuje i znaenje jedne zakonske
norme.
Trei nain tumaenja ove vrste jeste popunjavanje i razjanjavanje
znaenja jedne norme znaenjem drugih normi iz iste pravne ustanove,
tj.norme koja regulie isti drutveni odnos. Tako na primjer opta norma o
dunosti studenata da poloe odreeni broj ispita da bi upisali narednu
godinu, dobija svoje potpuno znaenje kad se povee sa normom o
nastavnom progranu i ispitnim rokovima.
Prema etvrtom obliku sistematskog tumaenja105 leksika i ciljna
tumaenja nekih pravnih normi esto se mogu objasniti njihovim
povezivanjem sa normama i definicijama kojima sam normotvorac odreuje
znaenja nekih izraza, npr. brak, slubeno lice, zastava itd. Ako jedna norma
propisuje isticanje dravne zastave na objektima u vrijeme praznika,
znaenje i mogunost primjene te norme bitno zavisi od druge norme koja
propisuje kakva dravna zastava mora da bude.

2.4. Istorijsko tumaenje106

B.Kouti Op.cit.str.98.
105

Savigny, Teorija prava, Rijeka, 2000.

106

138
 Svaka pravna norma ima svoju istoriju, nastanak, razvoj i promjene.
Istorijski karakter norme uslovljava i njeno istorijsko tumaenje. U pitanju je
jedna vrsta sociolokog tumaenja, gdje se pravo znaenje pravne norme
utvruje pomou okolnosti koje su uticale na normu da bude takva.
Ono se razlikuje od ciljnog po tome to ne uzima u obzir samo cilj,
ve normu tumai pomou svih drugih okolnosti. Ono doivljava afirmaciju
tek od vremena francuske kole elegante jurisprudencije, a naroito od
pojave istorijsko-pravne kole u Njemakoj poetkom 20. vijeka.
Istorijsko tumaenje je postupak kojim se trai znaenje pravne norme
ispitivanjem promjena u njoj, ispitivanjem okolnosti koje su prethodile
njenom donoenju ili su bile neposredan razlog - voccatio legis za njeno
donoenje. Ono podrazumijeva korienje odreene pravne tehnike i pravnih
sredstava.
Prvo sredstvo tumaenja su promjene u samoj pravnoj normi. Zato se
ovo tumaenje moe sastojati u poreivanju tumaenja pravne norme sa
normama koje su joj prethodile i regulisale iste drutvene odnose.
Drugo, istorijsko tumaenje ima u vidu tzv.neposredne povode za
donoenje tumaene odredbe. Naime, esto neposredni povodi su
ekonomski, politiki, psiholoki i drugi koji su razlog za donoenje
odreenih normi. Tree, istorijsko tumaenje se slui tzv. pripremnim ili
prethodnim materijalom koje doprinosi tumaenju pravnog pravila, kada je u
pitanju zakon. Te norme ine projekti zakona, prednacrti, nacrti, zapisnici
Parlamenta, struna i nauna literatura itd. U toj grai je sadrana podloga za
donoenje zakona.
Za razumijevanje pravne norme neophodno je istorijsko tumaenje107,
ostala sredstva, jezik, logika i cilj ne mogu da prue cjelovito tumaenje kao
107
Puhta, Istorijsko tumaenje prava, Zagreb, 1999.

139
to to moe istorijsko. Ono je posebno pogodno za utvrivanje tzv.volje i
cilja tvorca kod subjektivnog tumaenja.

2.5. Logiko tumaenje prava

Logiko tumaenje108 prava predstavlja postupak utvrivanja logikog

znaenja normi, to jest znaenja dobijenog drugim sredstvima, primjenom
zakona logike.
Kod logikog tumaenja utvruje se logika povezanost rijei iz koje
se pravna norma sastoji, tj.utvruje se logiki smisao onoga to nam jeziki
tekst kae. Najkrae reeno, ono oznaava primjenu logikih zakona na
pravnu normu koja je logika kategorija.
Logikim tumaenjem se postavljaju dva osnovna rezultata. Njime se
utvruje da li je znaenje koje se dobija drugim vrstama tumaenja logiki
mogue, zatim logikim funkcijama se iz norme izvlai ono znaenje koje se
nije moglo izvui jezikim ili drugim tumaenjem.
Postoje dvije vrste logikog tumaenja. Jedno tumaenje za cilj
odreuje provjeru znaenja dobijenih drugim tumaenjem, a drugo je
samostalno jer izvodi nova znaenja do kojih se nije moglo doi drugim
sredstvima. Ono se vri uz pomo osnovnih zakona logikog miljenja i to
Zakona o neprotivurenosti, Zakona istovjetnosti i Zakona iskljuenja
treeg.

108
B.Kouti, op.cit.str.99.

140
 to se Zakona o neprotivurenosti109 tie izraava se u stavu da
protivurjeni pojmovi u pravnoj normi ne mogu stajati zajedno, jer time
jedan drugog ograniavaju ili iskljuuju, na primjer u jednom istom
postupku tuilac i tueni ne mogu biti jedno isto lice. Treba razlikovati
spoljnu protivurjenost izmeu normi dva ili vie pravnih akata od
unutranje protivurjenosti koja se javlja unutar same norme ili unutar istog
akta. Protivurjenosti u normi su vrlo rijetke i najee su protivurjenosti
normi vie akata.
Prema zakonu o istovjetnosti ili identitetu uzima se da su istovjetni
oni pojmovi koji su istog obima, istog sadraja i da jedan znai ponavljanje
drugog, na primjer poinalac krivinog djela je krivac. Znaenja koja se
dobiju primjenom zakona identiteta, potpuno su pouzdana, kao i ona to se
zasnivaju na naelu neprotivurjenosti.
Zakon iskljuenja treeg govori110 nam da u odreenoj situaciji nema
treeg pojma izmeu dva pojma koja se iskljuuju, na primjer pravo na
zakljuenje braka izmeu dva lica suprotnog pola.
Dakle, ako dva lica suprotnog pola zakljue brak pravni akt moe biti
samo zakonit ili nezakonit. Logino tumaenje vri se i primjenom
tzv.argumenata ili pravila pravnike logike.

2.5.1. Oblici logikog tumaenja

Logiko tumaenje u pravu ispoljava se u zakljuivanju kojim se

suava pravna norma na tano odreeni broj sluajaili je proirujemo na
odreene sluajeve. Najvaniji su prvo, argumentum a contrario, tj. razlog

109
G.Vukadinovi, op.cit.str.40.
110
. Kuli, op.cit.str.121.

141
suprotnosti, drugo argumentum analogije i slinosti, asimili ad simile i tree
argumentum afortiori razlog tim prije.
a) razlog suprotnosti ili argumentum a contrario je logiko sredstvo
koje slui da se pravne praznine popunjavaju na nain koji je suprotan
analogiji, to znai da se u svim odnosima koje neka norma regulie, a koje se
sline regulisanim odnosima primjenjuje njoj suprotna norma, tj.norma
suprotne sadrine.
Tako dolazimo do zakljuka koji je suprotan pojmu iz koga se izvodi.
U pravu se moe nai puno primjera za argumentima a contrario: ako pravna
norma glasi da sudsku istragu vodi jedan istrani sudija logino se
zakljuuje da tu istragu ne moe da vodi neki drugi sudija, niti bilo koja
druga osoba; ako na jednoj zgradi stoji natpis: "Zabranjen ulaz na glavna
vrata", onda se primjenom argumentim a contrario izvodi zakljuak da je
ulaz dozvoljen na sporedna vrata.
Argumentima a contrario ili razlog suprotnosti upotrebljava se uvijek
prilikom tumaenja specijalnih pravnih normi kako bi se sprijeilo irenje
izuzetaka na druge sluajeve.
Tako, na primjer, iz Zakona o pravu pravnih lica sa podruja Evropske
unije u kome se kae da mogu da investiraju u privredna preduzea moe se
zakljuiti da pravna lica koja ne pripadaju njima nemaju to pravo. Ovdje sa
jasno vidi kako argumentum a contrario slui ciljnom tumaenju, zapravo
zatiti ratio legisa specijalne norme. Istina, argumentum a contrario valja
paljivo primjenjivati. Njegova se tanost mora provjeravati uz pomo cilja
samog prava.
b) analogija ili agrument slinosti, asimili ad simile. Njime se iz jedne
izriite normativne kvalifikacije, ovlaenja i obaveze zakljuuje da ista

142
kvalifikacija pripada i drugom odnosu koji je bitno slian ovom izriito
kvalifikovanom.
Analogija znai da se na jedan sluaj koji nije regulisan pravnom
normom, koji dakle predstavlja pravnu prazninu, primjenjuje norma koja je
predviena za neki drugi slian sluaj i to upravo na osnovu te slinosti.
Dosta je primjera te pravne norme. Ako pravna norma zabranjuje vonju
biciklom stazama javnog parka, polazei od ciljnog tumaenja koje brine o
sigurnosti posjetilaca parka, da se takva zabrana nesumnjivo ne odnosi samo
na bicikliste, nego i na motorne bicikle i na druga motorna vozila.
Argument analogije je zapravo jo jedno sredstvo ciljnog tumaenja,
jer se cilj prava da se bitno slini odnosi reguliu na isti nain, a bitna
slinost je slinost relativnih ciljeva (ratio legis).
Analogija je sve vie opravdana i to sa stanovita pravne prakse.
Zakljuak analogije je jedan logiki zakljuak i on se ispoljava u tome to se
ovaj zakljuak smatra djelimino kao deduktivan, a djelimino kao
induktivan.
Deduktivan zato to zakljuak izvodimo od opteg ka posebnom i on
se u svakom sluaju smatra nesumnjivim. Ljudi su smrtni, Sokrat je ovjek,
Sokrat je smrtan.
Induktivan je zakljuak zakljuak : od posebnog ka optem, Petar je
smrtan, Jovan je smrtan. Dakle, svi ljudi su smrtni. On nikada nije potpuno
pouzdan jer je teko posmatranjem obuhvatiti sve vrste i primjere.
Procedura po analogiji zakljuivanja je sljedea: prvo se indukcijom
dolazi do zakljuka da su dva odnosa slina, jer posjeduju obiljeja koja su
im ista. Nakon toga utvruje se da jedan odnos ima izvjesna obiljeja za koja
nije utvreno da ih ima i drugi odnos sluaja, a zatim se utvruje da ta
obiljeja potiu iz onih koja su im zajednika iz oba odnosa.

143
 Utvrena povezanost ova dva sluaja ili odnosa, nakon toga se
indukcijom proiruje na sve odnose i tako se stvara opte pravilo o toj
obavezi. Tada imamo induktivni dio zakljuka. Na osnovu toga se donosi
zakljuak da i drugi odnos ima ista obiljeja, jer ona proistiu iz zajednikih
obiljeja i tada imamo deduktivni dio zakljuka.
Obino se razlikuju dvije vrste analogije: zakonska i pravna.
Zakonska je analogija legis i oznaava primjenu jedne norme, kojom se
regulie jedan sluaj na drugi sluaj koji predstavlja pravnu prazninu.
Pravna analogija je analogia iuris, a iuris je ostvarivanje jednog opteg
pravnog naela izvedenog iz vie jednoobraznih pravnih sistema u
sluajevima koji predstavljaju pravnu prazninu.
Naime, ako se pravna praznina ne moe popuniti zakonskom
analogijom primjenjuje se pravna analogija, tj.stvaranje i izvoenje normi iz
nekih optih naela i cjelokupnog prava, da bi se rijeio neki neureen
sluaj.
Kod zakonske analogije se rjeenje izvodi iz pravnog osnova, odnosno
duha pojedinog zakona, a pravnom analogijom se popunjava praznina iz
pravnog poretka kao cjeline.
Neki autori prave razliku izmeu djelimine analogije i potpune.
Djelimina analogija je analogija partialis i nastaje kada se opta norma
izvodi iz nekoliko posebnih, dok se potpuna ili analogija totalis izvodi iz
duha cjelokupnog prava i predstavlja opte pravno naelo.
Analogija je u modernim dravama zabranjena u krivinom pravu.
Zabrana u toj sferi se smatra nunom zbog zatite ljudskih prava od sudskog
proirivanja krivinih djela i kazne. Zakonodavac sebi rezervie pravo da
odreuje generalno i unaprijed drutveno vrlo osjetljivo podruje krivinih
djela i sankcija primjenom principa nullum crimen nulla poena sine lege.

144
 c) Argumentum apriori ili razlog tim prije, predstavlja argument
kojim se iz jedne izriite normativne kvalifikacije zakljuuje da ista
kvalifikacija pripada i nekom drugom odnosu zato to on ima vaniji, jai
razlog.
Ovaj argument je inae slian argumentima analogije, ali se od njega
razlikuje po tome to za argument apriori razlog proirenja nije bitna
slinost, nego da li je taj razlog u jednom pravu jai i intenziviji u poreenju
sa drugim.
Ovaj se argument dijeli na dvije podvrste argument aminori ad
maius,tj. zakljuivanje od manjeg ka veem i argumentamajorio ad
minus, tj. zakljuivanje od veeg prema manjem.
Argumentum aminori ad majus ili zakljuivanje od manjeg ka
veem, predstavlja argument koji zakljuuje da se posljedica koju pravna
norma vezuje za neto to je manjeg intenziteta odnosi na istovrsnu pojavu
veeg intenziteta.
Ovaj oblik ide od zahtjeva manjeg obima ka zahtjevu veeg obima, a
u pravnom ivotu ima dosta primjera za ovo. Ako je neko zato to nije
ispunio svoju obavezu odgovoran zbog nehata iz toga slijedi odgovornost
zbog umiljaja, ili na primjer u izbornom pravu u kojem se donoenje
odluke, pokriva apsolutnom veinom, dakle 50% + 1, jasno je da se moe
govoriti kad je za nju glasala dvotreinska veina.
Argumentum amajori ad minus ili zakljuivanje od veeg ka
manjem, je argument kojim se zakljuuje da subjekat kojem pravna norma
daje vea ovlaenja ima i ona ua ovlaenja i obaveze koje su ukljuene u
veim.
Drugim rijeima, ovaj oblik tumaenja polazi od zahtjeva veeg, ireg
obima ka zahtjevu manjeg. Ovoj logici pripada i logika iz vremena Ulpijana

145
koja glasi quijus majus conceditiru, et minus condeti videtorkome je
doputeno vie smatra da mu je doputeno i manje. Time se sa argumentom
ad major i ad minus isto ako norma ovlauje dravni organ da objavi ratno
stanje, onda se u nedostatku norme nadlenosti za proglaavanje
mobilizacije, moe uvijek zakljuiti da isti organi imaju pravo proglaenja
mobilizacije ili ako je stranka dala advokatu punomo za voenje odreene
parnice i nije oznaila posebno ovlaenje zakljuuje se da on moe
podnijeti i povui tubu, uloiti albu itd.
Logikim tumaenjem provjerava se jeziki izraz pravne norme, da li
je jeziki smisao norme mogu i odriv, a to se postie primjenom optih
pravnih naela, tzv.pravnih konstrukcija.
ta su pravne konstrukcije? Pravne konstrukcije se smatraju
najoptenijim pravnim pojmovima, npr.opti pojam ugovora i sadre
zajednike opte elemente za sve ugovore. Pravna naela su najoptije
pravne norme do kojih se dolazi apstrahovanjem, odnosno uoptavanjem
onoga to je zajedniko i bitno u pravnim normama objedinjenih
zajednikim ciljem.
Opta pravna naela predstavljaju najoptije pravne norme u razliitim
granama prava, npr.naelo zakonitosti, naknada tete, naelo sasluanja obije
strane (audiotur et altera pars). U pravnoj teoriji se esto istie njihov
sutinski znaaj za stvaranje, tumaenje i primjenu prava u smislu da ona
ine osnovu cjelokupnog prava.

2.6. Doslovno, proireno i sueno tumaenje

146
 Zajedniko za doslovno, proireno i sueno je da ova tumaenja
odluuju o odnosu izmeu najboljeg znaenja pravne norme koje se utvruje
ciljnim i drugim tumaenjima i znaenja rijei iskazanih normom.
Za ova tri postupka je karakteristino sljedee: znaenje odredbi moe
biti izraeno adekvatnom upotrebom rijei, moe biti neadekvatno ili jedno
od moguih i uobiajenih znaenja, preusko ili pak preiroko. Doslovnim
tumaenjem konstatuje se da je znaenje rijei kojom je pravna norma
iskazana adekvatno ili izraava najbolje cilj te norme. Dakle, normotvorac
koristi najpogodnije izraze, npr.brojne norme u krivinom zakonu.

Proireno ili ekstenzivno tumaenje sastoji se u tome da se mogue

jednoj ili vieznanoj rijei pravne norme daje njeno ire znaenje, npr.ako
se kae da sud sudi na osnovu ustava i zakona, tada se u pogledu izraza
zakon pribjegava ekstenzivnom tumaenju.

Sueno ili restriktivno tumaenje je ue tumaenje naela pravne

logike kojim se jednoj vieznanoj rijei daje njeno ue znaenje, zato to je
ono najadekvatnije njenom ciljnom znaenju.
Ako je propisano da testament mora biti u pisanoj formi izuzev u
sluaju rata kada moe biti u usmenom obliku, izuzetak se ne moe iroko
tumaiti i na taj nain izvlaiti zakljuak da je punovaan i usmen testament
sainjen za vrijeme redovne mobilizacije u vrijeme mira.

2.7. Subjektivno i objektivno tumaenje111

111
R.Luki, op.cit.str.128.

147
 Subjektivno tumaenje je ono tumaenje kojim se utvruje volja
donosioca norme, polazei od tog subjektivnog momenta. Zagovornici ovog
tumaenja istiu da ovakav pristup polazi od neeg fiksnog to obezbjeuje
pravnu sigurnost.
Objektivno tumaenje polazi od neeg objektivnog, to je izvan voljne
sfere, od onih okolnosti to su uticale na pravnu normu. Znaenje pravne
norme po objektivnom tumaenju je ono koje joj daje drutvo na osnovu
zakona, a ne onaj ko je stvara i ono to je on htio da kae 112. Ovo pravilo
vai za norme o ljudskim pravima ili njihovo donoenje, postojanje, dejstvo
u sklopu optih tokova i proglasa u zatiti ljudskih prava i stalno se mijenja.
Kod subjektivnog tumaenja113 javljaju se problemi sa odreivanjem
volje tvorca. Volju je teko utvrditi, ak i kad je fiziko lice ivo, kad je u
stanju da rekonstruie volju, npr.volja u kupoprodajnom ugovoru. Posebne
tekoe postoje kad normu donosi kolektivni organ, a zna se da je kolektivna
volja vrlo neodreen pojam.
Sve su pravne norme gotovo uvijek iznad onoga to je ovjek svjestan
da ini, budui da nije u stanju da zaista obrati panju na sve vidove
znaenja. Te tekoe se poveavaju sa umnoavanjem broja lica, to naroito
vai za zakonodavca koji je kolegijalni organ. Ponekad je to pitanje, naroito
prilikom izglasavanja relativno dugih i osobenih zakonskih tekstova da li su
uopte imali bilo kakvu volju. Tumaenje ne predstavlja nita drugo nego da
pravo znaenje zakonske norme prihvati uobiajeno znaenje rijei od kojih
je norma sastavljena. To je i razlog zbog kojeg se esto pravi razlika izmeu
subjektivnog i objektivnog tumaenja. Prvo bi teilo znaenju zakona koje je

112
B.Kouti, op.cit.str.140.
113
G.Vukadinovi, op.cit.str.51.

148
bilo namjeravano, a drugo znaenju koje je sadrano u upotrijebljenim
rijeima kao takvim.

2.8. Statiko i evolucionistiko tumaenje

Statiko tumaenje nastoji da utvrdi smisao normi tako da bi otkrilo

kako su one poimane u doba njihovog donoenja. Najpoznatiji primjer
statikog tumaenja je sluaj u presudi amerikog Vrhovnog suda u sluaju
Dred Skott iz 1857. godine. Postavilo se pitanje da li crnci koje ameriki
Ustav iz 1777. godine nije uvrstio u graane, a time ni subjekte prava, mogu
da pokreu parnice ili ne mogu u federalnim sudovima na osnovu ustavne
odredbe koja predvia nadlenost federalnih sudova.
Veina sudova je prihvatila usko, statiko tumaenje norme da crnci
ne mogu da pokreu parnice. Ovakav stav sudija poiva na uvjerenju da su
ustavni amandmani svjesni ustavnih granica. To je najbolje izrazio
predsjednik Vrhovnog suda Rodert Anej da se tu ne govori samo o rijeima
nego i sistemu znaenja.Svako drugo pravno tumaenje ukinulo bi sudski
karakter ovog suda kako on smatra.
Primjer statikog tumaenja predstavlja miljenje sudije Dorda
Saterlenda u sluaju Home Building and Loan Asenhu V.Blaid Delis iz 1937.
godine. Predmet spora je bilo ustavnost zakona drave Minesota koje je
pruao izvjesne olakice hipotekarnim dunicima na tetu povjerilaca, da
drava lanica u vrijeme krize moe da donosi zakone koji smanjuju
ugovorne obaveze. Meutim, ovakvu olakicu Ustav SAD-a zabranjuje.
Veina sudova sa svojim glasom je podrala ustavnost ovog lana, a sudija
Saterlend je pokazao i odredio nepovjerljivosti. Svoj stav sudija je

149
potkrijepio tako to je rekao da je znaenje ustavne norme mijenja s plimom
i osjekom ekonomskih zbivanja.
Suprotno statikom evolucionistiko tumaenje predstavlja
fleksibilno, gipko tumaenje pravne norme ili ustava. Za to dobru ilustraciju
daje Don Marall iz 1819. godine kad kae: Nikad ne smijemo da
zaboravimo da je ono to mi tumaimo Ustav, zamiljeno da istraje u
godinama koje dolaze i da shodno tome bude prilagoeno razliitim krizama
ljudskih stvari.
Najdalje je otiao sudija Oliver Vendel Homs koji je rekao da odredbe
ustava nijesu matematike formule koje imaju sutinu i svoje forme, one su
ive organske ustanove. No, ove norme se mogu preobraati u svojevrsna
opta pravna naela, zato je Bendamin Kardo ameriki sudija rekao :Ustav
ne izraava i ne treba da izraava pravila za vrijeme koje prolazi nego za
vrijeme u budunosti.
Statiko tumaenje se ne mora nuno vezivati za subjektivno
tumaenje. Prilikom istraivanja subjektivnog smisla pravne norme, tj.volje
njenog tvorca izraena je volja koju tvorac norme stvarno ima u trenutku
tumaenja. U evolucionistikom tumaenju mogue je samo da se mijenja
znaenje, odnosno smisao norme shodno zakoniku znaenja. Ono je samo
tumaenje, a ne stvaranje novog prava.

2.9. Vezano i slobodno tumaenje114

Vezano tumaenje je ono koje kao osnov tumaenja uzima samo

jedno od moguih znaenja, odnosno jedino mogue jeziko znaenje, ako je
mogue samo jedno takvo znaenje.
114
R.Luki, op.cit., str. 110.-112.

150
 Slobodnim tumaenjem se naziva ono tumaenje gdje tumaenje nije
vezano nikakvim jezikim znaenjem norme, ve joj daje ono znaenje kako
ono nalazi za potrebno, bez obzira to ono nije jeziki mogue. Jasno je da u
sluaju davanja normi znaenje koje jeziki nije mogue u stvari nema vie
tumaenja norme, ve se na mjesto norme koja se tumai stvara jedna nova
norma.
Zagovornici slobodnog tumaenja smatraju da tumaima treba dati
mogunost da svojim pojedinanim odlukama prilagoavaju pravo ivotu.
Postoji stupanj slobode koji moe biti dvojak: jedan nain tumaenja je kad
tuma, ako je neophodno, moe da ide pored Zakona preter legem, a drugi
je, tuma kad ide suprotno Zakonu contra legem, ako nalazi da to odgovara
zahtjevima drutvenih potreba.
Pobornici vezanog tumaenja prava smatraju da i pored mogue
pobune injenica protiv zakona nikom ne moe biti dozvoljeno da
popravlja zakonodavce ma koliko bila velika teta od ravih i zastarjelih
zakona vea je teta od njihovog popravljanja putem gaenja od strane
tumaa jer dura lex sed lex, rav zakon je zakon. Rav zakon predstavlja
bolest samo jednog dijela pravnog poretka. Sistemsko krenje zakona od
strane tumaa izraz je bolesti cijelog pravnog poretka. Slobodno tumaenje
predstavlja kontradikcio in adiecto i o njemu ne treba govoriti kao o
tumaenju, nego kao stvaranju prava, smatraju protivnici ovog tumaenja.

151
152