Ellen meiksins Wood

DRUTVENA I POLITIKA MISAO*

SOCIJALNA HISTORIJA POLITIKE TEORIJE
Socijalna historija politike teorije [] poinje od premise da su najvei politiki mislioci
prolosti bili strastveno angairani oko problema svojeg vremena i prostora. Tako je bilo ak i
kada su se prihvaali problema iz uzdignutog filozofskog gledita, u razgovoru s drugim
filozofima u drugim prostorima i vremenima, i ak, ili pogotovo, kada su htjeli prenijeti svoja
razmiljanja u univerzalne i bezvremenske principe. esto su njihovi angamani uzimali oblik
pristrane naklonosti specifinom i prepoznatljivom politikom cilju, ili ak prilino jasne izraze
specifinih interesa, interesa pojedine stranke ili klase. Ali njihove su se ideoloke
opredijeljenosti takoer mogle izraziti u iroj viziji dobroga drutva i ljudskih ideala.
Istovremeno, veliki politiki mislioci nisu partijska piskarala ili propagandisti. Politika je
teorija, zasigurno, vjeba uvjeravanja, ali njeni su alati razborit diskurs i argumentacija, u
iskrenoj potrazi za nekom vrstom istine. Ipak, ako su velikani drukiji od neznatnijih
politikih mislilaca i aktera, nisu nita manje ljudi i nita manje uronjeni u povijest. Kada je
Platon promiljao koncept pravde u Dravi, ili kada je ocrtavao razliite razine znanja,
zasigurno je otvarao velika filozofska pitanja i zasigurno je traio univerzalne i transcendentne
istine. Ali njegova su pitanja, nita manje od njegovih odgovora, bila [] voena njegovim
kritikim angamanom u atenskoj demokraciji. Priznati ljudskost i povijesnu angairanost
politikih mislilaca zasigurno ne znai njihovo omalovaavanje ili poricanje njihove veliine.
U svakom sluaju, bez podvrgavanja ideja kritikom historijskom ispitivanju, nemogue je
procijeniti njihovu pretenziju na univerzalnost i transcendentnu istinu. Namjera ovdje jest
svakako istraiti ideje najvanijih politikih mislilaca; ali te e se mislioce uvijek tretirati kao
iva i angairana ljudska bia, uronjena ne samo u bogato intelektualno naslijee primljenih
ideja ostavljenih od strane njihovih filozofskih prethodnika, niti e ih se promatrati samo u
kontekstu dostupnih vokabulara specifinih za njihovo vrijeme i prostor, nego i u kontekstu
drutvenih i politikih procesa koji su oblikovali njihov neposredni svijet. Ova socijalna
historija politike teorije, u svojoj koncepciji povijesnih konteksta, polazi od odreenih
osnovnih premisa, koje pripadaju tradiciji historijskog materijalizma: ljudska bia stupaju u
odnose jedna s drugima i s prirodom kako bi osigurala vlastiti opstanak i drutvenu
reprodukciju. Kako bismo mogli shvatiti drutvene prakse i kulturne produkte bilo kojeg
prostora i vremena, moramo znati neto o tim uvjetima preivljavanja i drutvene reprodukcije:
neto o konkretnim nainima na koje ljudi stjeu pristup materijalnim uvjetima ivota; o tome
kako neki ljudi stjeu pristup radu drugih; o odnosima izmeu ljudi koji proizvode i onih koji
prisvajaju ono to drugi proizvedu; o oblicima vlasnitva koji proizlaze iz tih drutvenih odnosa;
i o tome kako se ti odnosi izraavaju u politikoj dominaciji, isto kao i u otporu i borbi. To
svakako ne znai da se ideje teoretiara mogu predvidjeti ili iitati iz njegove ili njezine
drutvene pozicije ili klase. Poanta je jednostavno da se pitanja s kojima se suoava bilo koji
politiki mislilac, koliko god se inila vjena ili univerzalna, njemu postavljaju u specifinim
povijesnim oblicima. Kembrika kola slae se da, kako bismo razumjeli odgovore ponuene
od strane politikih teoretiara, moramo znati neto o pitanjima na koja pokuavaju odgovoriti,
te o tome da razliiti povijesni okviri postavljaju razliite komplete pitanja. Ali, za socijalnu
historiju politike teorije, ova su pitanja postavljena ne samo eksplicitnim politikim
kontroverzama, i ne samo na razini filozofije i visoke politike, ve takoer drutvenim
pritiscima i napetostima koji oblikuju ljudske interakcije izvan politike arene i onkraj svijeta
tekstova. Ovaj se pristup razlikuje od onoga kembrike kole i u opsegu onoga to se smatra
kontekstom i u nastojanju da se shvate povijesni procesi. Ideoloke epizode poput
kontroverze odanosti ili ekskluzijske krize mogu nam rei neto o misliocu kao to su
Hobbes ili Locke; ali osim ako ne istraimo kako su se ti mislioci postavili u irim povijesnim
procesima koji su oblikovali njihov svijet, teko je vidjeti kako emo razlikovati velike
teoretiare od efemernih publicista.
Dugoroni razvoji u drutvenim odnosima, oblicima vlasnitva i formiranju drave epizodiki
eruptiraju u specifine politiko-ideoloke kontroverze; i nesumnjivo je istina da politika
teorija ima tendenciju bujanja u takvim trenucima, kada povijest dramatino uskae u dijalog
izmeu tekstova ili tradicija diskursa. Ali vaan mislilac kao to je John Locke, iako je
zasigurno reagirao na specifine i trenutane politike kontroverze, postavljao je vea
fundamentalna pitanja o drutvenim odnosima, vlasnitvu i dravi izazvana veim drutvenim
transformacijama i strukturnim napetostima posebno razvojima koje veemo uz uspon
kapitalizma. Locke nije, suvino je rei, znao da je promatrao razvoj onoga to mi zovemo
kapitalizmom; ali se bavio problemima postavljenim zbog njegove karakteristine
transformacije vlasnitva, klasnih odnosa i drave. Odvojiti ga od ovog ireg drutvenog
konteksta znai osiromaiti njegov rad i kapacitet njegovog rada da osvijetli svoj vlastiti
povijesni trenutak, a kamoli ljudsko stanje openito. Ako razliita povijesna iskustva dovode
do razliitih kompleta problema, iz toga proizlazi da e se te razlike takoer moi promatrati u
razliitim tradicijama diskursa. Nije dovoljno, na primjer, govoriti o Zapadnom ili europskom
povijesnom iskustvu, koje je definirano zajednikim kulturnim i filozofskim naslijeem.
Moramo takoer traiti razlike izmeu razliitih obrazaca vlasnikih odnosa i razliite procese
formiranja drave koje su razlikovale jedno europsko drutvo od drugog i koje su proizvele
razliite obrasce teoretskog ispitivanja, razliite komplete pitanja za politike mislioce da ih
adresiraju. Raznolikost diskursa ne izraava jednostavno osobne, ili ak nacionalne,
posebnosti intelektualnog stila meu politikim filozofima koji su bili ukljueni u dijalog jedni
s drugima preko geografskih i kronolokih granica. Budui da politiki filozofi doista vre
refleksiju ne samo nad filozofskim tradicijama nego i nad problemima postavljenima od strane
politikog ivota, njihovi su diskursi raznoliki u velikoj mjeri zato to su politiki problemi s
kojima se suoavaju razliiti. Problem drave, na primjer, prezentirao se povijesno u razliitim
oblicima ak i tako bliskim susjedima kao to su Englezi i Francuzi. ak su se i vjena pitanja
pojavljivala u razliitim oblicima. Ono to se pojavljuje kao izraen problem varirat e prema
prirodi glavnih suparnika, drutvenim snagama koje djeluju i koje se nadmeu, konfliktnim
interesima koji su na kocki. Konfiguracija problema koji proizlaze iz borbe kao to je ona u
ranoj modernoj Engleskoj izmeu unapreujuih zemljoposjednika i puana ovisnih o
ouvanju zajednike i opustjele zemlje razlikovat e se od onih u Francuskoj meu seljacima,
vlastelinima i drave koja gladuje za porezima. ak i u sklopu iste povijesne i nacionalne
konfiguracije, ono to se pojavljuje kao problem puaninu ili seljaku nee se nuno tako
prikazati gospodaru-farmeru, vlastelinu ili kraljevskom slubeniku. Ne trebamo reducirati
velike politike mislioce na profesionalne borce za ovaj ili onaj drutveni interes da bismo
potvrdili vanost identificiranja konkretne konstelacije problema koje im je prezentirala
povijest, ili da bismo priznali da dijalog u koji su ukljueni nije jednostavno bezvremenska
debata sa slobodno lebdeim filozofima, ve angaman sa ivuim povijesnim akterima, i
onima koji dominiraju, kao i s onima koji se opiru. Rei to ne znai tvrditi da politiki teoretiari
iz drugog vremena i prostora nemaju nita za rei naem vlastitom. Ne postoji obrnuto
proporcionalna veza izmeu kontekstualizacije i relevantnosti. Upravo suprotno, povijesna
kontekstualizacija kljuni je uvjet za uenje od klasika, ne jednostavno zato to omoguava
bolje razumijevanje mislioevog znaenja i namjere, ve i zato to upravo u kontekstu povijesti
teorija izlazi iz oblasti iste apstrakcije i ulazi u svijet ljudskih praksi i drutvene interakcije.
Postoje, naravno, istovjetnosti iskustva koje dijelimo s naim prethodnicima samo na temelju
toga to smo ljudi i postoje nebrojene prakse koje je ovjeanstvo nauilo tijekom stoljea u
koje se ukljuujemo kao to su se ukljuivali i nai preci. Ova zajednika iskustva znae da nam
je mnogo od toga to veliki mislioci prolosti imaju za rei lako dostupno. Ali da bi klasici
politike teorije iznijeli plodonosne lekcije, nije dovoljno priznati ove istovjetnosti ljudskog i
povijesnog iskustva ili traiti po klasicima odreene apstraktne univerzalne principe.
Historizirati znai i humanizirati, a odvojiti ideje od njihovih vlastitih materijalnih i praktikih
okolnosti znai izgubiti nae toke ljudskog kontakta s njima. Postoji nain, previe
jednostavan, prouavanja povijesti politike teorije koji ju odvaja od goruih ljudskih problema
kojima se obraa. Razmiljati o politici u politikoj teoriji znai, u najmanju ruku, razmotriti i
prosuditi o tome to bi znailo prevesti odreene principe u stvarne drutvene veze i politika
ureenja. Ako je jedna od funkcija politike teorije izotriti naa opaanja konceptualne
instrumente za razmiljanje o politici u naem vlastitom vremenu i prostoru, ta je svrha
promaena pranjenjem povijesnih politikih teorija od njihovog vlastitog politikog znaenja.
Prije nekoliko godina, na primjer, naila sam na argument o Aristotelovoj teoriji ropstva po
prirodi, za koji mi se inilo da ilustrira nedostatke ahistorijskog pristupa. Ne bismo trebali,
glasio je argument, tretirati teoriju ropstva po prirodi kao komentar na povijesno stvarno
drutveno stanje, odnos izmeu robova i gospodara kakav je postojao u antikom svijetu, jer to
napraviti znailo bi liiti ju bilo kakve vanosti onkraj drutveno-ekonomskih okolnosti njenog
vlastitog vremena i prostora. Umjesto toga, trebali bismo ju prepoznati kao filozofsku metaforu
za univerzalno ljudsko stanje kao takvo. Ipak, nijekati da je Aristotel branio stvarnu drutvenu
praksu, porobljavanje stvarnih ljudskih bia, ili sugerirati da moemo vie nauiti o ljudskom
stanju tako to se odbijamo suoiti s njegovom teorijom ropstva u njenom konkretnom
historijskom znaenju, ini se kao neobian nain da nas se uini osjetljivima na stvarnosti
drutvenog ivota i politike, ili doista na ljudsko stanje, u naem vlastitom vremenu ili bilo
kojem drugom. Postoji takoer jo jedan nain na koji kontekstualna analiza politike teorije
moe osvijetliti na vlastiti povijesni trenutak. Ako odvojimo odreenu politiku teoriju od
njenog povijesnog konteksta, mi ju, u sutini, asimiliramo u na vlastiti. Historijski razumjeti
teoriju omoguava nam da pogledamo nae vlastito povijesno stanje s kritike distance, s
gledita drugih vremena i drugih ideja. Takoer nam omoguava da promatramo kako su nastale
odreene pretpostavke, koje danas moda prihvaamo nekritiki, i kako su bile osporavane u
svojim formativnim godinama. itajui politiku teoriju na taj nain mogli bismo biti manje u
iskuenju da uzmemo zdravo za gotovo dominantne ideje i pretpostavke naeg vlastitog
vremena i prostora. Ova prednost moda nee biti tako lako dostupna kontekstualnim
pristupima u kojima su povijesni procesi zamijenjeni nepovezanim epizodama i tradicijama
diskursa. Kembriki nain kontekstualizacije potie nas da vjerujemo kako stari politiki
mislioci nemaju puno za rei u naem vlastitom vremenu i prostoru. Poziva nas da mislimo
kako nema niega to moemo nauiti od njih, jer njihova povijesna iskustva nemaju nikakvih
oiglednih poveznica s naim vlastitima. Da bismo otkrili to moemo nauiti iz povijesti
politike teorije, od nas se iziskuje da se pozicioniramo na kontinuumu povijesti, gdje smo
pridrueni naim prethodnicima ne samo preko kontinuiteta koji dijelimo nego i preko procesa
promjena koji se nameu izmeu nas, dovodei nas od tamo do ovdje.
Politika teorija u povijesti: pregled
Roen u polisu, ovaj novi oblik politike misli preivjet e polis i nastavit e postavljati teorijski
dnevni red u kasnijim stoljeima, kada su prevladali vrlo razliiti oblici drave. Ova
dugovjenost nije jednostavno bila stvar ustrajnih intelektualnih ostavtina. Zapadna tradicija
politike teorije razvila se na temeljima postavljenim u antikoj Grkoj zato to su odreeni
problemi ostali u centru europskog politikog ivota. U razliitim oblicima, autonomija
privatnog vlasnitva, njegova razmjerna nezavisnost od drave i napetost izmeu tih arita
drutvene moi nastavili su oblikovati politiki dnevni red. U jednu ruku, klase koje prisvajaju
trebale su dravu da odre red, uvjete za prisvajanje i kontrolu nad proizvodnim klasama. U
drugu ruku, shvatile su da je drava tegobna smetnja i konkurent za viak rada. S budnim okom
na dravi, dominantne klase koje prisvajaju uvijek su trebale usmjeravati panju na svoje
odnose s podreenim proizvodnim klasama. Doista, njihova potreba za dravom bila je uvelike
odreena tim tekim odnosima. Osobito, kroz vei dio povijesti Zapada, seljaci su hranili i
odijevali gospodsku manjinu te joj davali smjetaj preko vika rada izvuenog kroz plaanje
renti, naknada i danaka. Ipak, iako je aristokratska drava ovisila o seljacima i iako su gospodari
uvijek bili svjesni prijetnje otpora, politiki nijeme klase igraju slabo izraenu ulogu u klasicima
zapadne politike teorije. Njihova nijema prisutnost ima tendenciju da bude vidljiva samo u
velikim teorijskim naporima posveenima opravdavanju drutvenih i politikih hijerarhija.
Veza izmeu klasa koje prisvajaju i klasa koje proizvode fundamentalno e se promijeniti s
pojavom kapitalizma, ali povijest zapadne politike teorije nastavila je biti, u velikom dijelu,
povijest napetosti izmeu vlasnitva i drave, onih koji prisvajaju i proizvoaa. Openito,
zapadna tradicija politike teorije bila je historija odozgo, u sutini refleksija na postojeu
dravu i potrebu za njenim ouvanjem ili promjenom, napisana iz perspektive lana ili klijenta
vladajuih klasa. Ipak, trebalo bi biti oito da se ova historija odozgo ne moe shvatiti bez
njenog povezivanja s onim to se moe nauiti o historiji odozdo. Kompleksna trosmjerna
veza izmeu drave, posjednikih klasa i proizvoaa moda vie od iega odvaja zapadnu
politiku tradiciju od drugih. Nema niega jedinstvenog za Zapad, naravno, u drutvima u
kojima dominantne grupe prisvajaju ono to ostali proizvode. Ali ima neeg distinktivnog u
nainima na koje su napetosti izmeu njih oblikovale politiki ivot i teoriju na Zapadu. To je
moda upravo zato to odnosi izmeu onih koji prisvajaju i onih koji proizvode nikad nisu bili,
od klasine antike, istovjetni s odnosima izmeu vladara i podreenih. Dakako, seljak-graanin
nee preivjeti Rimsko Carstvo, i mnoga e stoljea proi prije nego to e se ita usporedivo s
antiko-atenskom idejom demokratskog graanstva ponovno pojaviti u Europi. Feudalna i rana
moderna Europa e se, na svoj nain, ak pribliiti staroj podjeli izmeu vladara i proizvoaa,
s obzirom na to da su radnike klase bile iskljuene iz aktivnih politikih prava, a mo
prisvajanja tipino se povezivala s posjedovanjem izvan-ekonomske moi, politike, sudske
ili vojne. Ali ak i tada odnos izmeu vladara i proizvoaa nikada nije bio nedvosmislen, zato
to se klase koje prisvajaju nisu, u prvom redu, suprotstavljale svojim zemljacima koji rade kao
kolektivna mo organizirana u dravi, ve su im se suprotstavljale u izravnijoj osobnoj vezi
kao individualni vlasnici, u suparnitvu s drugim vlasnicima ili ak s dravom. Autonomija
vlasnitva i kontradiktorni odnosi izmeu vladajue klase i drave znaili su da su se
posjednike klase na Zapadu uvijek trebale boriti na dvije fronte. Dok bi se rado sloili s
Mencijevim principom o onima koji vladaju i onima koji ih hrane, nikad nisu mogli uzeti zdravo
za gotovo tako urednu podjelu izmeu vladara i proizvoaa, zato jer je postojala mnogo jasnija
podjela koja je postojala drugdje izmeu vlasnitva i drave. Iako su se temelji zapadne
politike teorije koji su postavljeni u antikoj Grkoj pokazali kao iznimno izdrljivi, dogodile
su se, naravno, mnoge promjene i dodaci njihovom teorijskom dnevnom redu, u skladu s
promjenjivim povijesnim uvjetima. [] Rimljani, moda zato to se njihova aristokratska
republika nije suoavala s izazovima s kojima se suoavala atenska demokracija, nisu proizveli
tradiciju politike teorije koja je bila tako plodna kao grka. Ali jesu uveli druge drutvene i
politike inovacije, posebice rimsko pravo, koje e imati velike implikacije za razvoj politike
teorije. Carstvo je takoer potaknulo razvoj kranstva, koje je postalo carskom religijom, sa
svim kulturnim posljedicama koje su s time bile povezane. Posebno je znaajno to su Rimljani
poeli ocrtavati otru distinkciju izmeu javnog i privatnog, ak, moda, izmeu drave i
drutva. Iznad svega, opozicija izmeu vlasnitva i drave kao dva zasebna arita moi, to je
bila konstantna tema kroz povijest zapadne politike teorije, bila je, po prvi put, formalno
prepoznata od strane Rimljana u njihovoj distinkciji izmeu imperiuma i dominiuma, moi
shvaene kao prava na zapovijedanje i moi u obliku vlasnitva. To nije iskljuilo gledite
koje je ve Ciceron izrazio u O dunostima (De Officiis) da je svrha drave tititi privatno
vlasnitvo ili uvjerenje da je drava nastala iz tog razloga. Upravo suprotno, partnerstvo izmeu
drave i privatnog vlasnitva, koje e nastaviti biti sredinjom temom zapadne politike teorije,
pretpostavlja odvajanje i napetosti izmeu njih. Napetost izmeu ova dva oblika moi, koja je
postala intenzivnija u teoriji i praksi kako je Republika ustupala mjesto Carstvu, igrat e []
veliku ulogu u padu Rimskog Carstva. S usponom feudalizma, ta napetost rijeila se na strani
dominiuma, kako je drava bila praktiki razgraena u individualno vlasnitvo. U suprotnosti s
antikom podjelom izmeu vladara i proizvoaa, u kojoj je drava bila dominantan instrument
prisvajanja, feudalna drava jedva da je autonomno postojala osim hijerarhijskog lanca
individualnog, iako uvjetnog, vlasnitva i osobnog gospodstva. Umjesto centraliziranoga
javnog autoriteta, feudalna drava bila je mrea parceliziranih suvereniteta, upravljana
kompleksnom hijerarhijom drutvenih veza i konkuretnih jurisdikcija, u rukama ne samo
gospodara i kraljeva ve i raznih autonomnih korporacija, da ne kaemo nita o carevima
Svetog Rimskog Carstva i papama. Feudalni odnosi izmeu kralja i gospodara, izmeu
gospodara i vazala, izmeu gospodara i seljaka bili su i politiki/vojni odnos i oblik vlasnitva.
Feudalno gospodstvo znailo je zapovijedanje vlasnitvom, zajedno s kontrolom zakonski
ovisnog rada; i, istovremeno, bilo je dio drave, fragment politikog i vojnog imperiuma.
Feudalno rjeavanje napetosti izmeu vlasnitva i drave nije moglo trajati zauvijek. U svojim
odnosima sa seljatvom, gospodari bi se neizbjeno okretali dravi za podrku; i parcelizirani
suverenitet se, zauzvrat, opet povukao pred dravnom centralizacijom. Novi oblik drave koji
e proizai u kasnom srednjem vijeku i razviti se u ranom modernom periodu bit e zauvijek
obiljeen osnovnim konfliktom izmeu monarhije i gospodstva dok kapitalizam u potpunosti
ne transformira odnos izmeu politike i vlasnitva. Na svakom stupnju u ovoj povijesti politike
prakse postojale su odgovarajue promjene u teoriji i varijacije na stare teme kako bi se
zadovoljile nove drutvene napetosti i politika ureenja. Kontradiktorni odnosi izmeu
vlasnitva i drave dobili su novu sloenost, uzrokujui nove ideje o odnosima izmeu monarha
i gospodara, podrijetlu i opsegu monarhijske moi, ustavnim ogranienjima dravne moi,
autonomnim moima raznih korporativnih entiteta, konceptima suvereniteta, prirodi dunosti i
pravu na otpor. Razvoji u kranstvu i uspon Crkve kao neovisne moi uveli su jo vie
komplikacija, postavljajui nova pitanja o odnosima izmeu boanskog i graanskog prava i o
izazovima koje je Crkva postavljala sekularnom autoritetu. Konano, pojava kapitalizma
donijela je svoje vlastite konceptualne transformacije, u novim idejama vlasnitva i drave,
zajedno s novim koncepcijama javnog i privatnog, politikog i ekonomskog, drave i
drutva, te uskrsnue demokracije, ne u njenom antiko-grkom obliku, ve u novom i
distinktivno kapitalistikom znaenju, koje vie nije predstavljalo fundamentalni izazov
dominantnim klasama. Kroz tu zapadnu povijest takoer su postojale, kao to emo vidjeti,
znaajne teorijske varijacije izmeu razliitih europskih drava, ne samo zbog jezinih i
kulturnih razlika ve zato to su se razlikovali i drutveni i politiki odnosi. Ne samo da je
postojalo nekoliko europskih feudalizama nego je i raspad feudalizma prouzrokovao nekoliko
razliitih transformacija, proizvodei oblike tako razliite kao to su gradovi-drave Italije,
kneevine Njemake, apsolutistika drava Francuske i trgovake republike Nizozemske, dok
se takozvani prijelaz iz feudalizma u kapitalizam dogodio samo u Engleskoj. Unato
podudarnostima europske kulture i svim zajednikim drutvenim problemima koji su nastavili
initi zapadnu tradiciju politike teorije plodonosnim zajednikim naslijeem, svaka od tih
transformacija proizvela je svoju vlastitu karakteristinu tradiciju diskursa. Vrijedi iznijeti
jo jednu tvrdnju. Dvosmislen odnos izmeu vladajue klase i drave dao je zapadnoj politikoj
teoriji odreene jedinstvene karakteristike. ak i kada posjednike klase nikad nisu mogle
ignorirati prijetnju odozdo, i ak dok su ovisile o dravi da odre svoje vlasnitvo i ekonomsku
mo, napetosti u njihovom odnosu s dravom stavljale su poseban naglasak na njihove vlastite
autonomne moi, njihova prava naspram drave i, takoer, na koncepcije slobode koje su
esto bile nerazluive od ideja aristokratske privilegiranosti zahtijevane protiv drave. Tako da
su prijetnje autoritetu mogle doi iz dva smjera: iz otpora podreenih klasa opresiji od strane
njihovih gospodara i od samih gospodara kad bi se suoavali s uplitanjima drave. Ovo je
pomoglo odrati ivom naviku ispitivanja najosnovnijih principa autoriteta, legitimiteta i
obveze pokoravanja, ak i u trenucima kada su drutvene i politike hijerarhije bile najrigidnije.