Zbornik: ANARHIZAM I NASILJE

SADRAJ

UVOD U ELEKTRONIKO IZDANJE

KLASICI ANARHIZMA

Errico Malatesta: Anarhizam i nasilje

Emma Goldman: Pripremljenost, put ka sveopem pokolju

Alexander Berkman: Da li je anarhizam nasilje?

URBANA GERILA U ITALIJI I INSUREKCIONIZAM

to raditi?

Anarhisti i terorizam

Alfredo M. Bonanno: Moralna podijeljenost

Razgovor s A. M. Bonannom na radio stanici Blackout

REVOLUCIONARNA DRUTVENA OBRANA

Brian Martin: Revolucionarna drutvena obrana

BLACK BLOC

Izjava za javnost Anarhistikog crnog bloka

Maggie, Rayna, Michael i Matt [The Rock Bloc Collective]: Pripisujui to mukanarhiji

[odgovor autora i autorica]: Mukanarhija

PROMILJANJE NASILJA

Luka: Nemogua i nejasna linija izmeu nasilja i nenasilja

Nikolina Majdak: O slabim istinama

Robert Posavec: Otpor u digitalnoj eri

Marko Rusjan: Opravdavanje nasilja

Draen imlea: Zar '68 nije prola ili zato Black Block nee uspjeti?

Marko Toki: O nasilju i anarhizmu

LITERATURA

UVOD U ELEKTRONIKO IZDANJE

Prije neto vie od etiri godine, tono u trenutku odvijanja demonstracija u Genovi,
objavljena je ova knjiga, tonije, njena tiskana verzija. Ve tada je bilo jasno kako je potrebno
odreeno nadopunjavanje novim tekstovima, prvenstveno zbog injenice da su se okolnosti
radikalno promijenile nakon dogaaja u Genovi, a cijeli niz dogaaja koji su se odvijali
sljedeih godina otvorili su mogunost stvaranja prave male enciklopedije na temu nasilja i
nenasilja.

Ipak, to je nije dogodilo. Ponekad je naprosto nemogue pratiti dinamiku drutvenih zbivanja,
pogotovo kada ih elimo opisati i odrediti kroz knjigu, koja je ipak medij prilagoen
dokumentiranju nekog odreenog razdoblja, a ne praenju aktualnih zbivanja.

Uostalom, motivacija za objavljivanje ove knjige je injenica da se anarhizam ili anarhija

esto koriste kao sinonim za nasilje i destrukciju, pa moemo rei da je ovdje rije o kratkom
presjeku nekih pogleda na tu temu, kao i svojevrsnom odreivanju pozicija pojedinih skupina
unutar anarhizma. Taj presjek je napravljen kronoloki i tematski, pokuavajui time dobiti to
jasniju sliku o tome kakvo je stvarno stanje stvari, kako u odnosu na povijest i tradiciju
anarhizma, tako i prema aktualnim zbivanjima.

Kroz odabir tekstova sam pokuao izbjegavati tekstove koji bi odveli u puko moraliziranje na
temu nasilja, jer takav deklarativan stav (a stavovi koji proizlaze iz morala su nuno
deklarativni) ne bi dao sliku odnosa anarhizma (odnosno osoba unutar pokreta) prema nasilju,
ve bi knjiga zavrila u moralistikom laprdanju i nadmetanju izmeu nekoliko moralno
suprotstavljenih pozicija. To je model koji politiki monici koriste tijekom svojih javnih
rasprava unutar kojih zapravo nema mogunosti promjene, ve je jedini cilj predstava za
javnost, kojom se stvara privid demokratskih procesa. U stvarnosti se razgovor vodi o niemu.

No, vratimo se samom pitanju anarhizma i njegovog odnosa prema nasilju... Ova tema je
postala opet aktualna kroz revitalizaciju ili ponovno oivljavanje anarhizma u devedesetima,
kada je uspavani pokret dobio novi polet zbog globalnih procesa i promjena koje uvelike
obiljeavaju vrijeme u kojem ivimo. Neoliberalni kapitalizam, globalne ekonomske
institucije i korporacije su svojim djelovanjem uzrokovale tu revitalizaciju, jer je postalo
sasvim jasno da dominantne politike ideje i modeli djelovanja ne ostavljaju mnogo
mogunosti za obranu "malog ovjeka" od pokrenutih procesa. Ne treba posebno naglaavati
da su ostali nemalo iznenaeni takvim razvojem situacije i uope injenicom da anarhistike
skupine mogu djelovati vrlo organizirano, koordinirano i argumentirano. Razvoj globalne
komunikacije (koja se razvila prvenstveno zbog povezivanja svijeta u svrhu poveanja trita)
povezao je lokalne pokrete i stvorio ono to moemo nazvati globalnim pokretom, koji je time
dobio mogunost koordinacije svojih akcija. To je rezultiralo naglim irenjem ideja,
organiziranjem zajednikih globalnih akcija i demonstracija kakve jo nisu viene u
povijesti... Naravno, masovnost je uzrokovala i veu vidljivost razliitih taktika i strategija
unutar pokreta, ime je nasilje, kao najspektakularniji in izbilo na povrinu i na naslovnice
svih novina eljnih senzacija (u ovom sluaju krvi, razbijenih izloga i ostalih posljedica).

Nasilje je postalo dio velike predstave, barem u oima medija, a njegova pojava bi uvijek
posluila kao dobro opravdanje za institucije vlasti kada god bi posegnule za represivnim
mjerama. Sprega korporacija, vlasti i medija (koji su u vlasnitvu korporacija) uzrokovala je
kontinuiranim pokuajima kriminalizacije pokreta, ba kao mnogo puta u povijesti. A prodaja
novina je rasla...

I dok mediji prate nasilje i sustavno rade na poveanju naklade i prodaje, s druge strane se
sustavno uti o konstruktivnoj dimenziji pokreta, koja zapravo ini najvaniji dio aktivnosti.

Ovdje se moda moemo dotaknuti jednog od argumenata esto iznoenog u raznim

raspravama, gdje se nasilje na demonstracijama smatra kontraproduktivnim zbog odvlaenja
panje s bitnih pitanja i zbog svog tek simbolinog uinka, ija je svrha vie osobne prirode,
nego recimo "nanoenja ekonomske tete kapitalistima", kako se esto argumentira
unitavanje imovine korporacija.

U toj raspravi zapravo nije bitno osuuje li netko nasilje ili ne. To je pitanje taktike i uope
smisla nasilnog ina, koji nita nee promijeniti. ak i glasni zagovornici insurekcionizma,
koji pretpostavljaju nunost kontinuirane pobune, smatraju da je sudjelovanje na
demonstracijama tek nain za oslobaanje od osobnih frustracija i izbacivanje bijesa, dok bi
samo teite borbe moralo leati negdje drugdje.

Jedan od vanih argumenata, a koji ipak granii s moraliziranjem (iako uglavnom ne pada u
to) je pitanje moe li se nasiljem doi do nenasilnog drutva? Taj argument se bazira na ideji
da dananje drutvo poiva na nasilju i da bi se nasilnim djelovanjem samo izazvalo novo
nasilje, koje bi izazvalo novo nasilje... To smo puno puta mogli vidjeti u povijesti, jer nasilje
funkcionira po principu spirale, koja nakon nekog vremena nema vidljiv poetak, ali niti
kraj... Zvui poput dananjice, zar ne?

Ali to svi ovi argumenti znae? Da je anarhizam nasilan? Nenasilan? Zapravo, anarhizam
sam po sebi ne moe biti nasilan, jer rije je o filozofiji i politikoj ideji koja u svojoj biti
zagovara stvaranje drutva osloboenog svakog nasilja i prisile. No, tu dolazimo do samih
ljudi, anarhista i anarhistkinja, koji su prije svega ljudi, pa tek onda osobe koje imaju
odreena politika uvjerenja. Uzimajui u obzir tu injenicu i svodei sve na osobnu razinu,
sasvim je lako zakljuiti kako postoji cijeli niz interpretacija gdje poinje nasilje, a zavrava
nenasilje, te koja je taktika u kojem trenutku najbolja. Kako su ljudi skloni grupiranju u
interesne skupine, na sljedeoj razini moemo govoriti o skupinama koje imaju sline ili iste
stavove o pojedinim pitanjima (ukoliko je uope mogue imati iste stavove unutar bilo koje
skupine). I na kraju, imamo cijeli pokret, kao najveu interesnu skupinu, koju povezuju mnogi
zajedniki interesi, no nikako ne i stav prema nasilju - ba tu se mogu pronai najvee razlike.

Meutim, znai li to da je ovdje rije o odvojenim skupinama? Ne, zato to rasprave traju i
kritika i samokritika ine sastavni dio pokreta, kao i promiljanje raznih taktika koje se
koriste, a sve to nerijetko rezultira kombiniranjem razliitih taktika na istoj manifestaciji.

I na kraju, vano je znati da je ovo knjiga napravljena kao pokuaj stvaranja to jasnijeg
prikaza cijelog spektra ideja kada je rije o odnosu anarhizma i nasilja. Kao urednik ovog
izdanja sam pokuao ne iznositi svoje komentare i miljenje o ovom pitanju, iako se to u
nekoliko sluajeva provlai kroz samu knjigu, ako ve nikako drugaije, onda kroz sam izbor
tekstova i ovaj uvod.

Sada vas preputam itanju i stvaranju vaih osobnih zakljuaka o ovoj temi.

Marko Strpi

listopad 2005.

KLASICI ANARHIZMA

Moda bi bilo mogue tvrditi kako klasici anarhizma nemaju posebnu vrijednost u dananjoj
drutvenoj i politikoj situaciji, s im je mogue djelomino se sloiti, meutim, kako bi cijeli
razvoj prie o odnosu anarhizma i nasilja bio jasniji, nuno je prezentirati neke stavove. Ovdje
se ograniavam na one autore i autorice iji se stavovi mogu direktno povezati s modernim
anarhizmom, dakle, iji se stavovi mogu primijeniti i na dananju situaciju., unato injenici
da su nastali prije 70 ili vie godina.

Naravno, ti tekstovi su prvenstveno zanimljivi zbog lakeg razumijevanja samog povijesnog

razvoja tog odnosa prema nasilju.

S druge strane, ta stara promiljanja nasilja, nenasilja i ratova donose neke univerzalne
vrijednosti, koje unato nekim drutvenim i neto veim politikim promjenama u svijetu i
dalje predstavljaju vrijedan teorijski doprinos. To ih ini dobrima, ali i pomalo zastrauje,
pogotovo kada je rije o konceptu rata i ratne histerije koji Emma Goldman kritizira u svom
tekstu. Ponekad je nevjerojatno koliko se malo promijenilo u tako dugom vremenskom
razdoblju.

Moda je najvea vrijednost ovih tekstova u injenici kako je rije o akterima anarhistikog
pokreta pa ti tekstovi ne predstavljaju puko teoretiziranje, ve su bazirani na osobnom
promiljanju iskustava, ali i analizi tadanjeg djelovanja pokreta.

Jo je nuno dodati da sama injenica postojanja ovih tekstova govori o dugoj tradiciji
promiljanja nasilja kao teme koja e vjerojatno jo dugo dominirati u diskusijama unutar
anarhistikog pokreta. Danas je, ba kao i poetkom 20. stoljea, ta tema izrazito vana za
sam pokret, a zakljuci diskusija e uvelike utjecati na daljnji razvoj situacije, metoda
djelovanja i osnovnih obiljeja pokreta.

Errico Malatesta: Anarhizam i nasilje

Svi znaju da se anarhisti protive nasilju. Osnovni program anarhizma je uklanjanje nasilja iz
meuljudskih odnosa. To je ivot zasnovan na slobodi pojedinca, bez intervencije andara. Iz
tog razloga smo neprijatelji kapitalizma koji ovisi o zatiti andara kako bi primorao radnike
da dozvole da ih se eksploatira - ili ak da ostanu nezaposleni i gladni kada nije u interesu
njihovih efova da ih eksploatiraju. Zbog toga smo mi neprijatelji drave koja je prinudna,
nasilna organizacija drutva.
Ali ako astan ovjek izjavi da vjeruje da je glupo i barbarski raspravljati s palicom u ruci i da
je nepravedno i zlo prisiljavati nekoga na meti pitolja da slua volju drugoga, nije li moda
logino zakljuiti da taj gospodin namjerava dopustiti da bude pretuen i potinjen volji
drugoga bez da pribjegne ekstremnijim nainima svoje obrane?

Nasilje je opravdano samo kad je nuno braniti sebe i druge od nasilja. Tu prestaje nunost, a
poinje zloin...

Rob je uvijek u poloaju legitimne obrane i, prema tome, njegovo je nasilje protiv efa, protiv
tlaitelja, uvijek moralno opravdano i treba biti kontrolirano samo takvim razmatranjima
kojima se najbolje i najekonominije koristi ljudski trud i ljudska patnja.

Sigurno postoje drugi ljudi, stranke i kole miljenja koje su motivirane opim dobrom koliko
i najbolji meu nama... Ali ono to odvaja anarhiste od svih ostalih je zapravo njihov strah od
nasilja, njihova elja i namjera da uklone fiziko nasilje iz meuljudskih odnosa... Ali zato su
onda, postavlja se pitanje, anarhisti u sadanjoj borbi (protiv faizma) podravali i koristili
nasilje, kad je ono u opreci s njihovim izriitim ciljem? Mnogi kritiari, neki dobronamjerni i
svi oni koji to nisu, poinju vjerovati da je razlikovna karakteristika anarhizma u biti nasilje.
Pitanje se moe initi neugodnim, ali se na njega moe odgovoriti u nekoliko rijei. Ako dvoje
ljudi ivi u miru, oni oboje moraju eljeti mir, ako jedan od njih inzistira na upotrebi sile kako
bi prisilio drugoga da radi za njega i slui mu, drugi e, ako eli sauvati svoje ljudsko
dostojanstvo i ne biti podvrgnut bijednom ropstvu, unato svojoj ljubavi prema miru, biti
prisiljen oduprijeti se sili odgovarajuim nainima.

Borba protiv vlasti je, prema posljednjim analiziranjima, fizika, materijalna.

Vlasti stvaraju zakone. Oni zato moraju raspolagati materijalnom silom (policijom i vojskom)
da bi nametnuli zakone, jer bi ih inae sluali samo oni koji bi to eljeli i to vie ne bi ni bili
zakoni, ve jednostavna grupa prijedloga koji bi se mogli slobodno prihvatiti ili odbaciti.
Vlasti, ipak, imaju tu mo i koriste je kroz zakone kako bi ojaali svoju mo i sluili
interesima vladajuih klasa, tlaei i eksploatirajui radnike.

Jedina granica opresiji vlasti je mo kojom se ljudi prikazuju sposobnim suprotstaviti joj se.

Sukob moe biti otvoren ili skriven, ali on uvijek postoji jer vlast ne obraa panju na
nezadovoljstvo i umjeren otpor osim ako je suoena s opasnou pobune.

Kad se ljudi ponizno podvrgnu zakonu, ili su njihovi prosvjedi slabi i sputani rijeima, drava
pazi na svoj interes i ignorira potrebe ljudi; kad su prosvjedi puni ivota, energini, prijetei,
drava se, ovisno o tome je li vie ili manje razumna, povlai ili pribjegava represiji. Ali,
pobuna se uvijek vraa, jer ako se drava ne povue, ljudi e zavriti bunei se, a ako se
povue, ljudi dobivaju povjerenje u same sebe i podnose sve vee zahtjeve, sve do vremena
kad nezdruivost slobode i autoriteta ne postane jasna i nasilna borba zajamena.

Zbog toga je nuno biti spreman, moralno i materijalno, kako bi ljudi kada se to dogodi
pobjedonosno izronili.

Ova revolucija nuno mora biti nasilna, iako je nasilje samo po sebi zlo. Ona mora biti nasilna
jer bi bila ludost nadati se da e privilegirane klase prepoznati nepravdu njihovog
privilegiranog statusa i zlo uzrokovano njime, i dobrovoljno ga se odrei. Ona mora biti
nasilna jer je prijelazno, revolucionarno nasilje jedini nain da se stane na kraj mnogo veem i
neprekidnom nasilju koje dri veinu ovjeanstva u ropstvu.

Buroazija nee dopustiti da bude razvlatena bez borbe, i morat e se pribjei coup de force
(nasilje, op. prev.), povredi legalnog poretka nelegalnim nainima.

Takoer, vrlo smo nesretni zbog ove potrebe za nasilnom borbom. Mi koji propovijedamo
ljubav, i koji se borimo za stanje drutva u kojem e sloga i ljubav meu ljudima biti mogui,
patimo vie nego itko zbog nunosti s kojom smo suoeni, da se protiv nasilja vladajue klase
moramo braniti nasiljem. Ipak, odrei se oslobaajueg nasilja, kad je to jedini nain za
svretak svakodnevnih patnji i okrutnog krvoprolia koje mui ovjeanstvo, znailo bi
preutno dopustiti klasna neprijateljstva koja ne odobravamo i zlo koje iz njih proizlazi.

Mi ne nastojimo ita nametati silom, niti se elimo pokoriti nasilnom nametanju.

Namjeravamo iskoristiti silu protiv vlasti, jer je sila ta kojom nas vlast dri u podlonosti.

Namjeravamo razvlastiti one koji posjeduju imetak, jer je sila ta kojom zadravaju sirovine i
bogatstvo, koje je plod ljudskog rada, i koriste je kako bi prisilili druge da rade za njihov
interes.

Silom emo se oduprijeti svakome tko bi elio silom zadrati ili povratiti sredstva za
nametanje svoje volje i eksploatiranje rada drugih.

Oduprijeli bismo se silom svakoj "diktaturi" ili "vlastodrcu" koji bi se pokuali nametnuti
masama u pobuni. I borit emo se protiv republike kao to se borimo protiv monarhije, ako se
pod republikom podrazumijeva drava koja, kako god dola na vlast, donosi zakone i
raspolae vojskom i kaznenom moi kako bi prisilila ljude da joj se pokoravaju.

Izuzev ovih sluaja, u kojima je upotreba sile opravdana kao obrana od sile, mi smo uvijek
protiv nasilja, a za samoodreenje.

Ponovio sam tisuu puta da vjerujem da je ne oduprijeti se "aktivno", primjereno i na sve

mogue naine zlu u teoriji apsurdno, jer je u proturjeju s ciljem izbjegavanja i unitenja zla,
a u praksi nemoralno, jer je to nijekanje ljudske solidarnosti i dunosti koja mu se
suprotstavlja da bi branila slabe i potlaene. Mislim da se reim koji je roen u nasilju i koji
nastavlja postojati uz pomo nasilja, ne moe oboriti bez odgovarajueg i razmjernog nasilja, i
da onaj tko se oslanja na zakonitost kad tlaitelji mogu promijeniti zakon kako bi odgovarao
njihovoj koristi, mora biti ili glup ili zaveden. Ali vjerujem da je nasilje, za nas koji teimo
miru meu ljudima, te pravdi i slobodi za sve, neugodna nunost, koja mora nestati u trenutku
kad se postigne osloboenje - tj. kada obrana i sigurnost vie nisu pod prijetnjom - ili ona
postaje zloin protiv ovjeanstva, i glasnik nove nepravde i ugnjetavanja.

Mi smo iz principa protiv nasilja i iz tog razloga elimo da se drutvena borba vodi to je
humanije mogue. Ali to ne znai da bismo eljeli da ona bude manje odreena, manje
beskompromisna; mi zaista mislimo da, na koncu, nepotpunost samo neogranieno produuje
sukob, neutralizira ga i isto tako potie jo nasilja koje se eli izbjei. Niti to znai da pravo
na samoobranu ograniavamo na otpor protiv postojeeg ili nailazeeg napada. Za nas su
potlaeni uvijek u poloaju legitimne obrane i sasvim je opravdan njihov ustanak bez da
ekaju da budu zaista zapaljeni i u potpunosti smo svjesni da je napad ponekad najbolja
obrana...

Osveta, trajna mrnja i okrutnost prema pobijeenima su razumljive reakcije i ak se mogu

oprostiti, u jeku borbe, onima ije dostojanstvo je bilo okrutno povrijeeno, i iji su
najintimniji osjeaji oskvrnavljeni. Ali oprostiti okrutne neovjene osjeaje i uzdii ih do
principa, te ih braniti kao taktiku pokreta, zlo je i kontrarevolucionarno.

Za nas revolucija ne smije znaiti zamjenu jednog tiranina drugim, dominacije drugih naom
dominacijom. elimo materijalno i fiziko uzdignue ovjeka, nestanak svake razlike izmeu
pobjednika i pobijeenih, iskreno bratstvo itavog ovjeanstva - bez kojih bi povijest
nastavila, kao u prolosti, biti izmjenjivanje tlaenja i pobune, pod cijenom stvarnog napretka,
i, dugorono, na tetu svih, pobjednika jednako kao i pobijeenih.

Savreno je jasno da je nasilje potrebno kako bi se oduprijelo nasilju neprijatelja, i mi ga

moramo zagovarati i pripremati, ako ne elimo da se postojea situacija maskiranog ropstva, u
kojem se veina ovjeanstva nalazi, nastavi i pogora. Ali nasilje u sebi sadri opasnost
transformiranja revolucije u brutalnu borbu bez svjetla ideala i bez mogunosti korisnog
ishoda i iz tog razloga moraju se naglasiti moralni ciljevi pokreta, i potreba i dunost
zadravanja nasilja unutar strogih granica nunosti.

Ne kaemo da je nasilje dobro kada mi ga koristimo, a tetno kad ga koriste drugi protiv nas.
Kaemo da je nasilje dunost, da je dobro i "moralno" i da ga je mogue opravdati kad se
koristi u obranu sebe i drugih, a protiv zahtjeva onih koji vjeruju u nasilje. Ono je zlo i
"nemoralno" ako slui kako bi se pogazila sloboda drugih...

Mi nismo "pacifisti", jer mir nije mogu ako ga ne ele obje strane.

Smatramo da je nasilje nunost i dunost za obranu, ali samo za obranu. I ne mislimo samo na
obranu od izravnog, iznenadnog, fizikog napada, ve i od svih institucija koje koriste silu
kako bi ljude zadrale u stanju ropstva.

Mi smo protiv faizma i eljeli bismo da se oslabi suprotstavljanjem veeg nasilja njegovom
nasilju. I, povrh svega, mi smo protiv vlasti, koja je trajno nasilje.

Po meni, ako je nasilje mogue opravdati ak i izvan potrebe samoobrane, onda ga je mogue
opravdati i kada se ono koristi protiv nas, i tada ne bismo imali temelja za protest.

Mi ne nudimo rjeenje ljudskoj nesposobnosti, navedenoj kao izgovor, stavljajui sebe na

mjesto prolih tiranina. Samo sloboda ili borba za slobodu mogu biti kola slobode.

Ali, rei ete, da bi se revolucija zapoela i dovela do zakljuenja, potrebna je sila koja je
takoer i naoruana. I tko to porie? Ali ta naoruana sila, ili radije mnogobrojne naoruane
revolucionarne grupe, izvodit e revolucionarnu zadau samo ako e sluiti za osloboenje
ljudi i za sprjeavanje ponovne pojave autoritarne vlasti. Ali ona e biti orue reakcije i
unititi svoja vlastita dostignua ako se pokae spremnom da je se iskoristi za nametanje
odreene vrste drutvene organizacije ili programa odreene stranke...

Revolucija kao, nunou stvari, nasilna akcija, tei razviti, prije nego ukloniti duh nasilja. Ali
revolucija, onakva kakvom je shvaaju anarhisti, najmanje je nasilna od svih i eli zaustaviti
sve nasilje im prestane potreba za upotrebom sile kako bi se oduprijelo sili drave i
buroazije.

Anarhisti prepoznaju nasilje samo kao nain opravdane obrane i ako ga danas opravdavaju, to
je zato to tvrde da su robovi uvijek u poloaju opravdane obrane. Ali anarhistiki ideal je
drutvo u kojem je faktor nasilja eliminiran, i njihov ideal slui da obuzda, ispravi i uniti duh
osvete koji bi revolucija, kao fiziki akt, teila razviti.

U svakom sluaju, lijek nikada ne bi bila organizacija i uvrenje nasilja u rukama vlasti ili
diktature, koja se ne moe temeljiti ni na emu osim brutalne sile i priznavanja autoriteta
policije i vojske.

Anarhistikom pokretu prijeti zabluda, suprotna od one koju izazivaju teroristi. Dijelom kao
reakcija na zloupotrebu nasilja posljednjih godina, dijelom kao rezultat opstanka kranskih
ideja, i, iznad svega, kao rezultat mistinih Tolstojevih propovijedanja, koja svoju popularnost
i presti duguju genijalnosti i visokim moralnim kvalitetama svoga autora, anarhisti poinju
ozbiljno obraati panju na stranku pasivnog otpora, ije je osnovno naelo da pojedinac mora
radije dozvoliti da ga proganjaju i preziru, nego da nakodi agresoru. To je ono to se zove
pasivna anarhija.

Budui da ima onih koji su, zbunjeni mojom nesklonosti beskorisnom i tetnom nasilju,
nagovjetavali da sam razotkrio tendencije tolstojanizma, iskoristit u priliku da kaem da je
ova doktrina, po mom miljenju, koliko god se inila uzvieno altruistinom, zapravo negacija
instinkta i drutvenih dunosti. ovjek moe, ako je dobar anarhistiki kranin, trpjeti sve
vrste provokacija bez da se brani svim raspoloivim orujem, i da i dalje ostane moralan
ovjek. Ali ne bi li on, u praksi, ak i nesvjesno, bio krajnji egoist, ako bi dopustio da
proganjaju druge bez da ih pokua braniti? Ako bi, na primjer, vie volio da klasa bude
svedena na kukavnu bijedu, da ljudi budu pogaeni od otimaa, da ljudski ivot i sloboda
budu zlostavljani, nego da zgnjei meso tiranina?

Moe biti sluajeva kad je pasivni otpor uinkovito oruje, i tada bi to oito bilo i najbolje
oruje, jer bi bilo najekonominije glede ljudskih patnji. Ali mnogo ee pouavanje
pasivnog otpora slui samo kako bi ponovno osigurao tlaitelje protiv njihovog straha od
pobune, i tako izdaje dobrobit potlaenih.

Zanimljivo je primijetiti kako i teroristi i tolstojanisti, zato jer su oboje mistici, dolaze do
praktinih rezultata koji su manje vie slini. Prvi ne bi oklijevali unititi pola ovjeanstva
dok ideja ne pobijedi, potonji bi bili spremni radije dopustiti da itavo ovjeanstvo ostane
pod jarmom velike patnje, nego da prekre naelo.

to se mene tie, ja bih prekrio svako naelo na svijetu kako bih spasio ovjeka: to bi
zapravo bilo pitanje potivanja naela, jer, po mom miljenju, sva moralna i socioloka naela
mogu se svesti na ovo jedno: dobro ovjeanstva, dobro itavog ovjeanstva.

[Tekst Anarhizam i nasilje preuzet je iz zbirke izvadaka iz djela Errica Malateste napisanih u
periodu izmeu kraja 19. stoljea i sredine 20-ih.]

Emma Goldman: Pripremljenost, put ka sveopem pokolju

Jo od samog poetka poara koji je zavladao Europom, gotovo cijeli ljudski rod je upao u
smrtonosni zagrljaj ratne anestezije, otupljenosti na bol.

Prevladan je od strane ludog kolektivnog bijesa uzrokovanog krvlju natopljenim

kloroformom, koji mu je poremetio vid i paralizirao srce. Zaista, s izuzetkom nekih divljih
plemena, koja ne znaju nita o kranstvu ili o ljubavi prema blinjemu i koja takoer ne
znaju nita o bojnim brodovima, podmornicama, tvornicama municije i ratnim kreditima,
ostatak ljudske rase se trenutno nalazi pod tom uasnom narkozom. ini se da je ljudski um
svjestan svega osim jedne stvari - ubojite pekulacije. Naa cijela civilizacija, naa cjelokupna
kultura je koncentrirana u ludoj potranji za to savrenijim oruima za pokolj.

Municije, municije! O, Gospode, ti koji vlada na nebu i na zemlji, ti Boe ljubavi,

milostivosti i pravde, daj nam dovoljno municije kako bi unitili svoje neprijatelje. Takve
molitve se svakodnevno upuuju u smjeru kranskog raja. Ba kao to se stoka, prestravljena
kada se suoi s vatrom, baca u plamen, tako su svi stanovnici Europe jedni preko drugih
popadali u pobjesnjeli poar zahuktalog rata, a Amerika, dovedena na sam rub od strane
beskrupuloznih politiara, brbljavih demagoga i vojnih slubenika, priprema se na isti uasan
in.

Potrebno je da mukarci i ene, koji jo uvijek nisu podlegli ovom ratnom ludilu, podignu
svoj glas protesta, kako bi usmjerili panju ljudi na zloin i uas koji e se svaki as provesti
nad njima.

Amerika je u svojoj biti lonac u kojem se stapaju kulture. Niti jedna nacionalna grupa koja je
ini nije u poziciji hvaliti se superiornijom rasnom istoom, posebnom povijesnom ulogom
ili viim stupnjem kulture. Ipak, borbeni ovinisti i ratni pekulanti pune atmosferu
sentimentalnim sloganima licemjernog nacionalizma: "Amerika Amerikancima!". Ovakvi
poklii su uhvatili dobro tlo diljem zemlje. Kako bi odrali Ameriku, vojna pripremljenost
mora biti trenutano postignuta. Milijarde dolara dobivene iz znoja i krvi radnika se troe na
bojne brodove i podmornice za vojsku i mornaricu, a sve to kako bi zatitili svoju dragocjenu
Ameriku. Najironinije u svom tom zanosu jest to to Amerika, koju e tititi ta ogromna
vojna sila, nije Amerika svojih graana, nego Amerika privilegirane klase, klase koja pljaka i
iskoritava mase i kontrolira njihove ivote od roenja pa sve do groba. Nita manje patetina
nije injenica da tako malo ljudi razumije kako vojna pripremljenost nikada ne vodi prema
miru, ve je ona put prema sveopem pokolju. Koristei lukave metode koje su ve iskoristili
proraunati diplomati i vojno vodstvo u Njemakoj, kako bi upregnuli mase u pruski
militarizam, ameriki politiari kao Roosevelt, Garrison, Daniel i Wilson trude se pomaknuti i
samo nebo kako bi Amerikancima ulili militaristike porive. Ako uspiju, to e otjerati
Ameriku u oluju krvi i suza koja trenutno unitava zemlje Europe.

Pred etrdeset godina, Njemaka je izmislila slogan: "Njemaka prije svega. Njemaka
Nijemcima. Mi elimo mir i stoga se moramo pripremiti na rat. Jedino dobro naoruana i
temeljito pripremljena nacija moe odrati mir, moe zasluiti potovanje, moe biti sigurna u
svoj nacionalni integritet." Njemaka se nastavila pripremati, tjerajui druge nacije da
poduzmu iste korake. Ovaj straan rat u Europi je samo kulminirajui uitak sedmoglavog
udovita, vojne pripremljenosti. Otkako je rat poeo, kilometri papira i oceani tinte su
potroeni kako bi se dokazao barbarizam, okrutnost i represija pruskog militarizma.
Konzervativci i radikali podjednako daju podrku Saveznicima iz niti jednog drugog razloga,
ve kako bi pomogli slom militarizma. Kau kako u njegovom prisustvu ne moe biti mira ili
napretka u Europi. Ali, iako Amerika zarauje na proizvodnji municije i ratnim kreditima koje
dodjeljuje saveznicima kako bi pobijedili Pruse, isti militaristiki pozivi se sada uju i u
Americi. Ako se oni provedu u nacionalnu akciju, izgradio bi se ameriki militarizam koji bi
bio puno gori nego to bi to pruski ili njemaki ikada mogli postati i to zato jer nigdje drugdje
u svijetu nije kapitalizam toliko ogrezao u pohlepi i nigdje drugdje nije drava toliko spremna
kleknuti pred kapitalom.

Kao kuga, podivljali duh hara zemljom, okuuje najbistrije glave i najnepokolebljivija srca
smrtonosnim virusom militarizma. National Security League (Savez nacionalne sigurnosti), s
topom kao simbolom zatite na amblemu i Naval League (Pomorski savez), kojim upravljaju
ene, osnovali su podrunice diljem zemlje. ene koje se hvale time da predstavljaju njeniji
spol, koje kroz bol i opasnost od smrti donose ivot na ovaj svijet, a ipak su spremne svoju
djecu rtvovati u ratu.

Drutva Amerikanaca, koja u svom lanstvu imaju poznate liberale, sada oni koji su do juer
odbacivali patriotske brbljarije, daju si za pravo obmanjivati ljude i pomagati izgradnju istih
destruktivnih institucija u Americi ije unitenje neposredno ili posredno pomau u
Njemakoj - militarizam, ubojica mladih ljudi, silovatelj ena, unitava onog najboljeg u
ljudima, razara ivota. ak i Woodrow Wilson, koji je ne tako davno upotrijebio frazu
"Nacija previe ponosna da bi se borila", koji je na poecima rata naruivao molitve za mir,
koji je u svojim istupanjima govorio o nunosti ekanja i promatranja situacije, ak se i on
svrstao u ratnu liniju. Sada se prikljuio svojim cijenjenim kolegama meu ratoborne
domoljube i ponavlja njihove pozive na vojnu pripremljenost i njihov zov "Amerika
Amerikancima". Razlika izmeu Wilsona i Roosevelta je sljedea: Roosevelt, roeni nasilnik,
koristi toljagu; Wilson, povjesniar, sveuilini profesor, nosi uglaenu masku, ali ispod nje
on, kao i Roosevelt, ima samo jedan cilj, sluiti viim interesima, pomoi onima koji se
nevjerojatno bogate na opskrbi vojske. Woodrow Wilson se potpuno odao u svom govoru pred
Daughters of the American Revolution (Keri amerike revolucije). Tada je izjavio: "Radije
bih bio vojno poraen nego protjeran." Ustati protiv ljudi kao to su Bethlehem, du Pont,
Baldwin, Remington, Winchester i ostali koji spadaju u elitu proizvoaa naoruanja znai
politiko progonstvo i smrt. Wilson to zna i zbog toga je izdao svoje poetne pozicije.
Zaboravio je svoje prie o previe ponosnoj naciji da bi se borila i sada podjednako glasno
kao i svaki drugi jeftini politiari zavija o vojnoj pripremljenosti i nacionalnom ponosu. To su
smijene tvrdnje koje i ene iz pomorskog saveza pokuavaju utuviti u glavu svakog djeteta:
"Zavjetujem se da u uiniti sve to je u mojoj moi kako bi proirila interese svoje zemlje,
podrala njene institucije i odrala ast njezinog imena i njezine zastave. Budui da sve to
imam dugujem svojoj zemlji, posveujem se cijelim srcem, umom i tijelom da u joj sluiti i
obeajem da u raditi za njezin napredak i sigurnost u mirnodopskim vremenima i da se neu
stidjeti niti jedne rtve ako e se od mene zahtijevati djelovanje u njezinu obranu, za slobodu,
mir i sreu naih ljudi."

Podrati institucije nae zemlje - to je to - institucije koje tite i odravaju aicu ljudi dok
pljakaju i osiromauju mase, institucije koje siu krv iz starosjedioca, kao i iz doseljenika, i
pretvaraju je u bogatstvo i mo, institucije koje useljeniku oduzmu svaki identitet koji je
donio sa sobom, a u zamjenu mu daju jeftini amerikanizam, ija slava se sastoji od
prosjenosti i arogancije. I sami zagovarai parole "Amerika Amerikancima" su jo odavno
izdali osnovne principe pravog amerikanizma. Onog amerikanizma koji je na umu imao
Jefferson kada je izjavio kako je najbolja vlast ona koja najmanje vlada, one Amerike za koju
je radio David Thoreau kada se zalagao za to da je najbolja vlast ona koja uope ne vlada, ili
drugih stvarno velikih Amerikanaca koji su eljeli od ove zemlje napraviti raj za izbjeglice,
koji su se nadali da e joj svi ti razbatinjeni i protjerani ljudi koji su dolazili na njene obale
dati karakter, znaenje i kvalitetu. To nije Amerika politiara i pekulanata municijom. Ta
Amerika je snano ocrtana u ideji jednog mladog New Yorkog kipara. Jaka, okrutna ruka sa
dugim, mravim, nemilosrdnim prstima gnjei srce imigranta i cijedi krv iz njega kako bi
iscijedila i dolare.

Nema sumnje u to da Woodrow Wilson ima razloga braniti institucije. Ali, kakav je to ideal
koji se prikazuje mlaim generacijama? Kako to vojno uvjebani i trenirani ljudi brane
slobodu, mir i sreu? Evo to general major ORyan ima za rei o dobro uvjebanoj
generaciji: "Vojnik mora biti toliko istreniran da postane automat, mora biti toliko istreniran
da se u njemu ubije sva inicijativa, mora biti toliko istreniran da se pretvori u stroj. Vojnik
mora biti uglavljen u vojni oklop, mora se uklopiti, njegovi nadreeni mu moraju moi
nareivati." Ovo nije izjavio pruski general, niti njemaki primitivac, niti Treitsche ili
Bernhardi, nego ameriki general major. I u pravu je. Ne moete voditi rat ako upravljate sebi
ravnima. Ne moete provesti militarizam meu slobodnim ljudima. Morate imati robove,
automate, strojeve, posluna disciplinirana bia koja e se kretati, djelovati, pucati i ubijati
kako im narede njihovi nadreeni. To i samo to je pripremljenost.

U novinama je objavljeno kako je meu govornicima koji su govorili u korist Navy League
bio i Samuel Gompers. Ako je to istina, onda ona ukazuje kako se radi o najveoj gadosti koju
su radniki voe mogli napraviti svojim kolegama.

Pripremljenost nije usmjerena samo prema vanjskom neprijatelju, ona je mnogo vie
usmjerena prema unutarnjim neprijateljima. To se tie onih elemenata radnitva koji su
shvatili kako se ne trebaju niemu nadati od institucija. To se tie onog probuenog dijela
radnih ljudi koji su nauili kako je klasni rat pozadina svakog meunacionalnog rata i da ako
je rat uope opravdan, onda je to jedino rat protiv ekonomske ovisnosti i politikog ropstva,
dva glavna pitanja vezana uz klasnu borbu.

Militarizam je uz odobrenje i podrku drave ve poeo igrati svoju krvavu ulogu u svakom
ekonomskom sukobu. Gdje su bili protesti slubenog Washingtona kada su "nai mukarci,
ene i djeca" ginuli u Ludlowu? Gdje je bio taj jasni odluni ton protesta koji danas uredno
alju u notama njemakoj vladi? Ili postoji razlika izmeu ubijanja "naih mukaraca, ena i
djece" u Ludlowu ili na dalekim morima? Da, zaista, mukarci, ene i djeca u Ludlowu su bili
radnici, pripadali su razbatinjenom sloju stanovnika Zemlje, bili su stranci kojima je trebalo
pokazati okus slavnog amerikanizma, dok su putnici broda Lusitania predstavljali bogatae i
vii sloj - tu lei osnovna razlika.

Pripremljenost e dakle samo ojaati mo privilegirane manjine i pomoi im da potlae,

porobe i slome radnitvo. S. Gompers to mora znati i ako se prikljui pozivima na vojno
jaanje, onda ga se mora osuditi kao izdajicu radnikih interesa.

Ba kao to je to sluaj sa svim ostalim institucijama u naim konfuznim ivotima, koje su

navodno stvorene za dobrobit ljudi, a proizvode suprotan efekt, tako e biti i s
pripremljenou. Amerika se navodno priprema za mir, dok e u stvarnosti to biti uzrok rata.
Tako je uvijek bilo, kroz cjelokupnu krvavu povijest, a i nastaviti e se sve dok se nacije ne
odbiju meusobno boriti i dok se stanovnici svijeta ne prestanu pripremati na meusobni
pokolj. Pripremljenost je kao sjeme otrovne biljke kada se posadi u tlo - donijeti e otrovne
plodove. Masovno unitenje u Europi je plod te otrovne biljke. Imperativno je da ameriki
radnici to shvate prije nego to ih domoljubni hukai odvedu u ludilo koje je zauvijek
zaarano spektrom opasnosti i invazije. Oni moraju znati da pripremati se na mir znai
prizivati rat, znai pustiti zvijeri smrti da haraju poljima i morima.

iroke mase u Europi nije u rovove i na bojita odvukla njihova unutranja enja za
ratovanjem. Uzrok se mora traiti u otroj konkurenciji za to boljom vojnom opremom, za
to uinkovitijim vojskama, za veim ratnim brodovima, za jaim topovima. Ne moete
izgraditi stajau vojsku i onda je baciti natrag u kutiju kao da se radi o limenim vojnicima.
Vojske naoruane do zuba, s visoko razvijenim oruima za ubijanje i koje podravaju njihovi
vojni interesi, imaju svoje vlastite dinamine funkcije. Tek moramo prouiti prirodu
militarizma kako bi shvatili istinitost ove povezanosti.

Militarizam unitava najjae i najproduktivnije elemente svake nacije. Militarizam guta

najvei dio nacionalnog prihoda. U usporedbi s iznosima koji se troe na militarizam u mirno
doba, gotovo nita se ne troi na obrazovanje, umjetnost, knjievnost i znanost. U ratnim
vremenima sve ostalo se svodi na niticu. ivot stagnira, sva nastojanja su ograniena, znoj i
krv radnih masa se koriste kako bi se nahranilo nezasitno udovite - militarizam. Pod takvim
okolnostima on mora postati arogantniji, agresivniji, vie napuhan vlastitom vanou. Ako
nema drugog razloga, onda zbog suvika energije militarizam mora djelovati da bi preivio.
Zbog toga e traiti neprijatelja ili e ga stvoriti na umjetan nain. U ovoj civiliziranoj metodi
i svrsi, militarizam odrava drava, tite ga zakoni, ojaavaju ga kola i obitelj, a glorificira ga
javno miljenje. Drugim rijeima, funkcija militarizma je ubijanje. On ne moe ivjeti nego
kroz ubijanje.

Ali najdominantniji faktor vojne pripremljenosti i onaj koji neizbjeno vodi u rat je stvaranje
grupnih interesa, koji svjesno i namjerno rade za poveanje oruane sile, ija namjena dobija
smisao produbljivanjem ratne histerije. Te grupne interese prigrljuju svi oni koji su povezani s
proizvodnjom i prodajom municije i vojne opreme, a iz toga imaju osobni dobitak i korist. Na
primjer, obitelj Krupp, koja posjeduje najveu tvornicu topovske municije na svijetu: njen
zloban utjecaj u Njemakoj i zapravo u mnogim drugim zemljama se produljuje na
novinarstvo, kolstvo, crkvu, dravu... Nedugo prije poetka rata, Carl Liebknecht, jedan
hrabar ovjek u Njemakoj, je u Reichstagu upozorio kako obitelj Krupp zapoljava neke od
visokih vojnih dunosnika i to ne samo u Njemakoj nego i u Francuskoj i drugim dravama.
Njihovi emisari su radili na raznim stranama i sistematski inicirali nacionalne mrnje i
antagonizme. Ista istraga je iznijela na vidjelo postojanje meunarodnog industrijskog
udruenja koje se bavi dobavljanjem ratnih sredstava i koje niti najmanje ne mari za
patriotizam ili za ljubav ljudi, ve koristi oboje kako bi se potaknuo rat i zaradilo milijunske
profite od te uasne pogodbe. Nije sasvim iskljueno da e nas povijesno istraivanje rata koji
se trenutno vodi dovesti do umijeanosti ovog meunarodnog udruenja smrti.

Ali, da li je uvijek neophodno da svaka generacija baulja kroz oceane krvi i visoke planine
ljudskih rtava, a da sljedea generacija iz toga ne naui barem jedno zrnce istine? Zar mi
danas ne moemo nita nauiti iz razloga koji su doveli do rata u Evropi, zar ne moemo
nauiti do ega je dovela pripremljenost, temeljita i efikasna pripremljenost na rat od strane
Njemake i drugih zemalja? Prije svega, zar ne moemo shvatiti kako e pripremljenost
Amerike dovesti do istog rezultata, do istog barbarizma, do istog besmislenog rtvovanja
ljudskih ivota? Hoe li e Amerika slijediti njihov primjer, hoe li e se predati amerikim
verzijama porodice Krupp, amerikim vojnim hukaima? Gotovo se ini da je to tako, kada
ovjek uje hukaki ton kojim se koriste novinari. Krv i gromovite tirade grubijana
Roosevelta, sentimentalno blebetanje naeg fakultetski obrazovanog predsjednika. Razlog
vie za one koji u sebi jo uvijek nose iskru slobodarstva i humanosti da podignu glas protiv
ovog velikog zloina, protiv gnjusobe koja se sada sprema nametnuti i nad ljudima Amerike.
Nije dovoljno zadrati neutralnost. Neutralnost koja lije krokodilske suze na jedno oko, a
drugo usmjerava prema profitima koji izlaze iz opskrbljivanja vojske i vojnih zajmova nije
neutralnost. To je hipokritski pokriva kojim se prikrivaju zloini ove zemlje. Nije dovoljno
niti prikljuiti se buroaskim pacifistima, koji prieljkuju mir meu nacijama, dok
istovremeno pomau plamsanje rata meu klasama, rata koji u realnosti lei kao uzrok svih
ostalih ratova. Moramo se koncentrirati na klasni rat i povezano s njime na rat protiv lanih
vrijednosti, protiv zlih institucija, protiv svih drutvenih zala. Oni koji cijene hitnu potrebu za
suradnjom u velikim borbama koje slijede, moraju se suprotstaviti vojnoj pripremljenosti koju
nameu drava i kapitalizam, a za unitenje masa. Oni moraju organizirati pripremljenost
masa da zbace oboje, kapitalizam i dravu. Radnicima treba industrijska i ekonomska
pripremljenost. Samo to moe dovesti do revolucije odozdo koja se suprotstavlja unitenju
koje se provodi odozgo. Samo to vodi do pravog internacionalizma meu radnicima koji se
bore protiv carstva, kraljevstva, diplomacije, birokracije i vojnih struktura. Samo tako e ljudi
moi svoju djecu izvesti van iz siromanih etvrti i okrutnih radionica. Samo tako e moi
novim generacijama uliti ideal bratstva, odgojiti ih uz igru, pjesmu i ljepotu, stvoriti mukarce
i ene, a ne strojeve. Samo tako e ene moi postati prave majke ljudskog roda, koje e
svijetu darivati kreativne osobe, a ne vojnike spremne na razaranje. Samo tako emo doi do
ekonomske i drutvene slobode i rijeiti se svih ratova, zloina i svih nepravdi.

[Originalno objavljeno u Mother Earth, Vol. X, no. 10, prosinac 1915., i kao zaseban pamflet.
Prijevod je preuzet iz pamfleta Emma Goldman: lanci, pamfleti, eseji...]

Alexander Berkman: Da li je anarhizam nasilje?

uli ste kako anarhisti i anarhistkinje bacaju bombe, vjeruju u nasilje i da anarhija znai kaos
i nered.

Takvo miljenje nije iznenaujue. Mediji, elita i svatko unutar vlasti vam time puni glavu.
No, veina njih zna kako to nije tako, ali imaju razloga ne rei vam istinu. Vrijeme je da
ujete tu istinu.

elim vam ovo rei poteno i otvoreno i moete mi vjerovati, jer ja sam jedan od tih anarhista
koje nazivaju ljudima nasilja i destrukcije. Samo elim da znate, nemam to skrivati.

"Dakle, znai li anarhizam uistinu nered i nasilje?" pitate me.

Ne dragi moji prijatelji, kapitalizam i vlast su ti koji podravaju nered i nasilje. Anarhizam je
potpuna suprotnost - on oznaava red bez vlasti i mir bez nasilja.

"No, kako je to mogue?" pitate me.

To je ba ono o emu u ovdje govoriti. No, prvo netko eli saznati jesu li anarhisti i
anarhistkinje ikada bacali bombe ili koristili nasilje.

Da, jesu, ponekad su se okretali nasilju i bacanju bombi.

"Eto, to sam vam rekao", kaete mi.

No, ne urimo sa zakljucima. Ukoliko je netko iz anarhistikog pokreta koristio nasilje,
govori li to odmah kako anarhizam znai nasilje?

Zapitajte se to pitanje jo jednom i pokuajte biti iskreni kod davanja odgovora.

Ukoliko neki dravljanin obue uniformu, vrlo je vjerojatno kako e morati koristiti nasilje i
bacati bombe. Znai li to kako je dravljanstvo jednako nasilje i bacanje bombi?

Ova usporedba e sigurno nekoga razljutiti. No, to jednostavno znai, rei ete mi, kako u
odreenim uvjetima ljudi moraju posegnuti za nasiljem. Ti ljudi mogu biti demokratskih,
monarhistikih, socijalistikih, boljevikih ili anarhistikih uvjerenja.

Postati e vam jasno kako se to odnosi na sve ljude iz svih vremena.

Brut je ubio Cezara jer se bojao kako e njegov prijatelj izdati republiku i postati kralj. Nije
stvar u tome da je Brut "volio Cezara manje, a Rim vie". Brut nije bio anarhist. On je bio
lojalan republikanac.

William Tell, kako kae narodna pria, je ubio vladara kako bi oslobodio svoju zemlju od
tlaitelja. Tell nikada nije uo za anarhizam.

Spomenuo sam ova dva primjera kako bih pokazao injenice koje govore o kraju tiranina koji
su ubijeni od strane gnjevnih ljubitelja slobode. Ti ljudi su se bunili protiv tiranije. Uglavnom
su bili patrioti, demokrati ili republikanci, a tek ponekad socijalisti ili anarhisti. Njihova djela
su bila individualni in pobune protiv zloina i nepravde. To nije imalo nikakve veze s
anarhizmom.

Svojedobno je u staroj Grkoj ubojstvo despota bilo veliko djelo. Moderni zakoni osuuju
takva djela, no ljudski osjeaji su izgleda ostali potpuno isti po tom pitanju. Svijet i njegova
svijest se ne bune protiv ubojstva diktatora. ak i ako ne postoji javno odboravanje tih djela,
ljudi ih odobravaju i skriveno uivaju u njima. Nisu li u Americi tijekom prvog svjetskog rata
postojale na tisue mladia spremnih ubiti njemakog cara, kojeg su smatrali odgovornim za
poetak tog rata? Nije li francuski sud nedavno oslobodio ovjeka koji je ubio Petluru kako bi
osvetio na tisue mukaraca, ena i djece koji su ubijeni u Petlurinim progonima idova june
Rusije?

U svakoj zemlji, u svim vremenima, postojali su ubojice diktatora, tonije, ene i mukarci
koji su voljeli svoju zemlju toliko da su bili spremni rtvovati i svoj ivot za nju. Uglavnom je
bila rije o osobama koje nisu bile dio neke politike ideje ili stranke, ve su jednostavno bile
osobe koje su mrzile diktaturu. Ponekad su to bili i religijski fanatici, kao predani katolik
Kullman, koji je ubio Bizmarka ili entuzijastkinja Charlotte Corday koja je ubila Marata
tijekom francuske revolucije.

U SAD-u su tri predsjednika ubijena na ovaj nain. Lincolna je 1865. ubio John Wilkes
Booth, koji je bio junjaki demokrat, Garfielda je 1888. ubio Charles Jules Guiteau, koji je
bio republikanac, i McKinleya je 1901. ubio Leon Czolgosz. Od ove trojice, samo jedan je bio
anarhist.

Zemlja u kojoj je ugnjetavanje jae, ima i najvei broj ljudi spremnih na ubojstvo diktatora,
to je sasvim prirodno. Uzmimo za primjer Rusiju. Uz potpunu kontrolu govora i tiska pod
vladavinom careva, nije bilo drugog naina za napad na despotski reim osim kroz
"usaivanje straha" u srce diktatora.

Ti osvetnici i osvetnice su bili uglavnom sinovi i keri najvee plemenitosti, koji su voljeli
slobodu i ljude. Kako su im svi ostali putovi bili zatvoreni, morali su se okrenuti oruju i
dinamitu, a sve u nadi kako e time svoju zemlju rijeiti bijede. Bili su poznati kao nihilisti i
nihilistkinje. Nisu bili anarhisti i anarhistkinje.

U modernim vremenima su individualna djela politikog nasilja bila ak i ea nego u

prolosti. Sufraetkinje u Engleskoj su esto posezale za nasiljem kako bi propagirale i
pokazale svoje zahtjeve za jednaka prava s mukarcima. U Njemakoj, od rata (op. prev. misli
se na prvi svjetski rat), osobe najkonzervativnijih politikih pogleda su koristile te metode
kako bi vratile kraljevstvo. Monarhist je ubio Karla Erzberga, pruskog ministra financija, a
Walter Rathenau, tadanji ministar vanjskih poslova je takoer ubijen od strane ovjeka iz iste
politike stranke.

Uzrok velikog rata, ili barem izgovor za njega je bilo ubojstvo austrijskog
prijestolonasljednika, koje je poinio srpski patriot koji nikada nije uo za anarhizam. U
Njemakoj, Maarskoj, Francuskoj, Italiji, panjolskoj, Portugalu i svim ostalim europskim
zemljama su se ljudi okretali nasilnim djelima, a da ne govorimo o organiziranom nasilju koje
prakticiraju organizirane skupine poput faista u Italiji, Ku Klux Klana u Americi ili katolike
crkve u Meksiku.

Vidite, anarhisti i anarhistkinje nemaju monopol nad politikim nasiljem. Broj takvih djela
poinjenih od strane osoba anarhistikog uvjerenja je zanemariv u odnosu na broj tih djela
poinjenih od strane osoba drugih politikih uvjerenja.

Istina je da u svakoj zemlji, u svakom drutvenom pokretu, nasilje ponekad postaje

neizbjeno. ak je i Isus koristio nasilje kako bi izbacio ljude koji su mijenjali novac u hramu,
iako je doao propovijedati o miru.

Kao to sam ve rekao, anarhizam nema monopol nad nasiljem. Zapravo je ba suprotno, jer
anarhistiko uenje govori o miru i blagostanju, nenapadanju, te svetosti ivota i slobode. No,
anarhisti i anarhistkinje su ljudi, ba kao i ostatak svijeta, pa moda ak i vie nego drugi. Kod
njih je osjetljivost na nepravdu izraenija, bre reagiraju na represiju i samim time ponekad
koriste nasilje kao metodu reakcije. No, to nasilje nije uzrokovano nekom odreenom
teorijom, ve je odraz karaktera pojedinca ili pojedinke.

Moete se zapitati ne znai li njegovanje revolucionarnih ideja to kako je okretanje nasilju

sasvim prirodna stvar. Mislim da nije tako, jer vidjeli smo kako su nasilne metode jednako
koritene i od strane ljudi koji njeguju krajnje konzervativne vrijednosti. Ukoliko osoba
potpuno razliitih politikih uvjerenja poini slino djelo, sasvim je nerazumno tvrditi kako su
ta uvjerenja razlog za takvo djelo.

Slini rezultati imaju sline uzroke, meutim, smatram kako ih ne treba traiti u politikim
uvjerenjima. Mislim kako ih treba traiti u karakteru pojedine osobe i opem stavu prema
nasilju.
"Moda ste u pravu kada govorite o karakteru," kaete mi. "Iz ovoga vidim kako
revolucionarne ideje nisu uzrok politikom nasilju, jer bi u suprotnom svatko tko dijeli ta
uvjerenja inio slina djela. No, zar takav stav ne opravdava ta djela do odreene mjere?"

To se moe ini tako na prvi pogled. No, ako malo promislimo o tome, postati e jasno kako
je to potpuno kriva ideja. Najbolji dokaz tome je injenica kako anarhisti i anarhistkinje imaju
potpuno isto miljenje o vlasti i tome kako je nuno njeno ukidanje, ali se esto u potpunosti
ne slau po pitanju nasilja. Tako recimo tolstojevski anarhisti i anarhistkinje, kao i oni koji
vjeruju u individualizam u potpunosti osuuju politiko nasilje, dok ga ostali podravaju ili
barem nalaze odreena opravdanja za njega.

S druge strane, mnogo je onih koji su vjerovali u nasilje kao nain propagande, no kasnije se
to miljenje mijenjalo i te metode vie nisu koritene. Tijekom kraeg razdoblja se
anarhistiki pokret okrenuo individualnom nasilju, poznatom kao "propaganda djelom". Nitko
nije smatrao kako e se tim djelima vlast i kapitalizam promijeniti u anarhizam, niti je itko
smatrao kako e ubojstvo despota unititi despotizam. Terorizam je smatran nainom osvete
zbog nanesene nepravde, nainom izazivanja straha kod neprijatelja, kao i nainom skretanja
panje na zlo protiv kojeg je taj in terora bio usmjeren. No, danas veina anarhista i
anarhistkinja ne vjeruje u "propagandu djelom", te ne odobrava djela takve prirode.

Iskustvo ih je pouilo kako su takve metode moda i bile opravdane i korisne u prolosti, no
moderni uvjeti ivota ih ine nepotrebnima, pa ak i tetnima za irenje njihovih ideja. Ipak,
njihove ideje su ostale iste, to znai kako nije anarhizam taj koji je odgovoran za njihova
nasilna djela. To dokazuje kako nije stvar u odreenim idejama ili "izmima" kada govorimo o
nasilju, ve je uzrok negdje drugdje.

Dakle, moramo pogledati drugdje kako bi smo pronali pravo objanjenje.

Kao to smo ve vidjeli, politiko nasilje ne koriste samo osobe anarhistikih, socijalistikih
ili revolucionarnih uvjerenja, ve i patriotskih i nacionalistikih uvjerenja, demokratskih i
republikanskih, konzervativnih i reakcionarnih, monarhistikih i rojalistikih, pa ak i
religioznih.

Sada znamo kako ta djela nije potaknula neka odreena ideja ili "izam", jer ista djela su
poinjena od strane osoba razliitih ideja ili "izama". Kao glavni razlog tim djelima sam
naveo karakter i opi stav prema nasilju.

Tu se nalazi bit pitanja nasilja. Kakav je opi stav prema nasilju? Ako na to moemo tono
odgovoriti, cijela stvar e biti potpuno jasna.

Ako iskreno govorimo, moramo priznati kako svatko od nas vjeruje u nasilje, koliko kod ga
osuivali kod drugih. Zapravo, sve institucije koje podravamo, kao i cijeli ivot u dananjem
drutvu su bazirani na nasilju.

to je to to zovemo vlast? Da li je to organizirano nasilje? Zakoni nam govore da inimo

ovo, a ne inimo ono i ako se ne pokorimo tome, vlast e koristiti nasilje. U ovom trenutku ne
elim ulaziti u diskusiju da li je to ispravno ili ne, treba li biti tako ili ne. U ovom je trenutku
bitna injenica da je to tako - da svaka vlast, svaki zakon i autoritet poivaju na sili i nasilju,
kazni i strahu od kanjavanja.
ak i duhovna vlast, autoritet crkve i boga poiva na sili i nasilju, jer strah od boanskog
bijesa i osvete predstavlja mo nad vama, tjera nas na poslunost, pa ak i da vjerujemo
unato svojim osobnim interesima.

Gdje god pogledate vidjeti ete kako je na cijeli ivot baziran na nasilju ili strahu od nasilja.
Od najranijeg djetinjstva smo izloeni nasilju roditelja i starijih osoba. Kod kue, u koli,
uredu, tvornici, na polju, u trgovini, uvijek postoji neiji autoritet koji nas tjera na poslunost i
tjera nas na izvravanje volje tog autoriteta.

Pravo na to da nas prisiljavaju raditi neto se zove autoritet. Strah od kazne je pretvoren u
obavezu i naziva se poslunost.

Svi odrastamo u ovoj atmosferi prisile i nasilja, autoriteta i poslunosti, obaveza i straha od
kazne, ivimo to kroz cijeli svoj ivot. Toliko smo duboko uli u taj duh nasilja da nikada ne
stanemo i zapitamo se da li je nasilje dobro ili loe. Jedino pitanje koje postavljamo je da li je
nasilje legalno i da li ga zakon dozvoljava. Ne propituje se pravo vlasti na ubojstvo,
oduzimanje ili zatvaranje. Ukoliko je neka osoba proglaena krivom za sve ono to vlast
stalno radi, proglasit e je ubojicom, lopovom ili prevarantom. No, dokle god je poinjeno
nasilje "zakonito", vi ga odobravate i pokoravate mu se. Dakle, nije nasilje ono emu se
protivite, ve ljudi koji koriste nasilje "nezakonito".

To zakonito nasilje i strah od njega dominira naim cijelim postojanjem, individualnim i

kolektivnim. Autoritet kontrolira na ivot od roenja do smrti - autoritet roditelja, sveenika,
boanstva, politike, ekonomije, drutva i morala. No, o kojem god obliku autoriteta bila rije,
uvijek je tu mo koja vas dri u pokornosti zbog straha od ovog ili onog oblika kazne. Bojite
se boga i vraga, sveenika i susjeda, poslodavca i efa, politiara i policajca, suda i tamniara,
zakona i vlasti. Cijeli va ivot je dugaak niz strahova - strahova koji vam ozljeuju tijelo i
sputavaju duh. Na svim tim strahovima je baziran autoritet boga, crkve, roditelja, kapitaliste i
vladara.

Zavirite u svoje srce i vidite govorim li istinu. ak i meu djecom desetogodinji Johnny
efuje svom mlaem bratu ili sestri na osnovu autoriteta svoje vee fizike snage, na isti nain
na koji Johnnyju efuje njegov otac na osnovu svoje vee fizike snage i Johnnyjeve
financijske ovisnosti o ocu. Dajete autoritet sveeniku i propovjedniku jer mislite kako oni
mogu na vas sruiti "boji bijes". Pokoravate se dominaciji efa, suda i vlasti zbog njihove
moi da vas otpuste s radnog mjesta, unite vam posao, strpaju vas u zatvor - a tu mo ste, da
ne zaboravim to rei, vi njima dali u ruke.

Dakle, autoritet vlada cijelim vaim ivotom, autoritet prolosti i sadanjosti, mrtvih i ivih, a
vae postojanje je stalno napadanje i nepriznavanje vas samih, stalno podvrgavanje drugima i
izvravanje tue volje.

Kako vas stalno napadaju i ne priznaju, vi se podsvjesno osveujete onima nad kojima vi
imate autoritet na potpuno jednak nain. Tako je cijeli ivot postao zaarani krug autoriteta,
dominacije i prisile, naredbi i poslunosti, nametanja, vladara i podanika, nasilja i sile u tisuu
i jednom obliku.

Moete se zapitati kako to da ak i idealisti i idealistkinje jo uvijek odravaju taj duh

autoriteta i nasilja, te esto pod utjecajem okoline i svojih osjeaja koriste takva djela, unato
svim svojim razliitim idealima?
Svim smo mi jo uvijek barbari koji se okreu nasilju kako bi rijeili svoje dugove, potekoe
ili probleme. Nasilje je metoda uzrokovana neznanjem, oruje slabih. Osobe sa snagom u srcu
i mozgu ne trebaju nasilje, jer su nepobjedive u svojoj svjesnosti koliko su u pravu. Sve veim
prosvjetljivanjem ljudi, manja je upotreba prisile i nametanja. to se vie odmiemo od
primitivizma i kamenog doba, to emo imati manje vjere u silu i nasilje. Ustati emo iz pepela
i stajati uspravno: neemo se klanjati caru ni na nebu ni na zemlji. Postati emo u potpunosti
ljudi kada odbijemo vladati i odbijemo da nad nama netko vlada. Biti emo uistinu slobodni
tek kad ne bude vie gospodara. Anarhizam je ideal takvog stanja, drutva bez sile i
prisiljavanja, gdje su svi ravnopravni i gdje e svi ivjeti u slobodi, miru i blagostanju. Rije
anarhija dolazi iz starogrkog i znai bez prisile, bez nasilja i vlasti, jer vlast predstavlja
nasilje, otuivanje i prisilu.

Anarhija, dakle, ne znai nered i kaos, kao to ste prije mislili. Naprotiv, upravo je suprotno -
znai nepostojanje vlasti, to znai slobodu. Nered je dijete autoriteta i prisile. Sloboda je
majka reda.

"Prekrasna ideja," kaete mi, "ali samo aneli su spremni za nju."

Onda idemo vidjeti moemo li izgraditi krila za jedno takvo idealno drutvo.

[tekst je preveden iz knjige Alexander Berkman: ABC of Anarchism; 14. izdanje, Freedom
Press, London, 1995. Prvo izdanje je objavljeno u S.A.D.-u, Vanguard Press, 1929.]

URBANA GERILA U ITALIJI I INSUREKCIONIZAM

Radi lakeg razumijevanja sljedeih letaka, koji predstavljaju dobar primjer sukoba unutar
anarhistikog pokreta, nuno je pojasniti kontekst unutar kojeg se taj sukob dogaa.

Italija se nakon studentskih nemira 1968. i 1969. nalazila u specifinoj situaciji. Dok je u
drugim zemljama, gdje su studentski nemiri uhvatili maha, situacija ubrzo prestala biti
revolucionarna, u Italiji se naglo razvila urbana gerila. Naravno, najpoznatija grupa iz tog
razdoblja su Crvene brigade, koje nama u ovom trenutku nisu toliko interesantne, jer
predstavljaju komunistiku skupinu, a samim time cilj i metoda njihove borbe nije ono to ova
dva letka pokrivaju (ukoliko se ne ograniimo samo na in nasilja). Kako ne bi dolo do
zabune, Crvene brigade, iako jedina grupa koja je postojala kontinuirano, te je brojem svojih
akcija stekla status najpoznatije grupe, nije bila jedina grupa koja se okrenula oruanoj borbi
(ili ako ve elite - terorizmu) u svrhu ostvarivanja svojih ciljeva. Naime, itajui literaturu
koja prati urbanu gerilu u Italiji kroz to razdoblje, zanimljivo je pogledati neke brojke -
tijekom sedamdesetih bi na kraju godine bio sumiran broj naziva teroristikih grupa koje su
izvodile akcije tijekom godine... Broj varira negdje izmeu 200 i 400 grupa, ovisno o kojoj
godini je rije. Tu nije iskljueno kako su neke akcije izvedene samo jednom, ime je
iskoriteno za akciju i nakon toga grupa prestaje djelovati. Isto tako, grupe bi za razliite
akcije koristile razliita imena. Ovo govorim iskljuivo zbog toga to je nemogue iz koliine
imena odrediti koliko je ljudi brojila urbana gerila i o kolikom je broju grupa stvarno bila
rije.

Kako god bilo, bliska politika povijest Italije, dakle, sedamdesete i osamdesete su bile
obiljeene lijevim i desnim terorizmom, to je stvorilo specifinu situaciju, gdje su teroristiki
napadi i politiki motivirano nasilje stvar svakodnevnog ivota, pa samim time na taj nain
treba razumjeti i ovu diskusiju unutar jednog dijela anarhistikog pokreta Italije.

Nuno je naglasiti i to kako je uloga anarhistikog pokreta u toj oruanoj borbi bila mala,
gotovo zanemariva, meutim, dovoljna za pokretanje diskusije. Vei dio urbane gerile su, kao
to sam ve naveo, inile komunistike, marksistike, maoistike, lenjinistike pa ak i
staljinistike (?!) grupe, koje nikako ne moemo vezivati uz anarhistiki pokret. Ni na koji
nain.

Uz ovo poglavlje vezujem insurekcionizam, teoriju nastalu kao logian nastavak politikog
nasilja, a posebno je zanimljivo kako je glavni teoretiar insurekcionizma, Alfredo Maria
Bonanno, ba iz Italije. Ovo povezivanje letka koji poziva na oruanu borbu i kasnijeg
nastanka insurekcionizma je bazirano na usporeivanju dananjih ideja koje nalazimo unutar
insurekcionizma, a iji dijelovi se mogu pronai u tom letku. Tako se u letku poziva na
stvaranje grupa afiniteta, dobro poznavanje ljudi unutar grupe, prijateljski odnos, ali i oruani
ustanak, to su obiljeja insurekcionizma. S druge strane, povezivanje ove dvije teme u jedno
poglavlje je mogue obrazloiti time to se insurekcionizam javlja ba u Italiji (ali vrlo snano
i u Grkoj), za to je mogue traiti razloge u toj kontinuiranoj tradiciji politiki motiviranog
nasilja.

Naravno, ne elim tvrditi kako je insurekcionizam vezan iskljuivo uz Italiju. On se javlja i u

drugim zemljama pa tako u Velikoj Britaniji u sedamdesetima i osamdesetima djeluju Angry
Brigades, a tamo je objavljivan i asopis "Insurrection" u kojem je i sam Bonanno autor puno
tekstova. Ve sam spomenuo Grku, gdje je takav oblik djelovanja uhvatio korijena i gdje su
insurekcionistike akcije esta praksa. Netko e moda tvrditi kako nije uvijek nuno rije o
sasvim jasno definiranim insurekcionistikim grupama. To je moda istina, meutim, nain,
metode i vrste akcija se mogu okarakterizirati kao insurekcionistike.

Zanimljivo je kako kod insurekcionizma teorija ponekad odlazi dalje nego sama praksa.
Pobuna se razrauje teorijski, no njeno provoenje u praksi je minimalno u odnosu na
radikalizam same teorije. Gdje traiti razlog tome? Teko je govoriti o konkretnim razlozima,
prvenstveno zbog nepoznavanja cijele situacije - davanje tog odgovora bi zahtijevalo jednu
bolju analizu. No, moda je mogue rei kako to vrijedi za cijeli anarhistiki pokret - teorija
uvijek odlazi dalje od same prakse. Dok s jedne strane postoji elja za ostvarivanjem
odreenih ciljeva, tu elju je lako razraditi u teoriji, no trenutak kada konkretnu elju treba
pretvoriti u praksu donosi gomilu problema. Uostalom, nije li to osnovna razlika izmeu
teorije i prakse?

Ipak, moda se razlog moe pronai i u injenici da su skupine koje glasno zagovaraju nasilje
esto sklonije priati o tome i veliati sam in nasilja, nego to i initi. to i nije tako loe...

to raditi?

Upuujemo apel svim drugovima anarhistima, okupljenim na ovom, tko zna kojem po redu
Kongresu, koji jo nisu sklerozni ili prerano ostarjeli od kontinuiranog i zamornog zadatka
gaenja po pozornicama - neki kao glumci, neki kao promatrai skuptinskih i kongresnih
predstava - te onim drugovima koji jo uvijek nisu sav svoj duh i revolucionarnu energiju
posvetili praksi koja iekivanje i obranu pretvara u svoje osnovne prerogative.
Upravo ovdje u Carrari, kao i u Veneciji (na sastanku o tehnokraciji), ele se opet zazeleniti
stare grane konfuzije, nesposobnosti i statinosti pokreta. Hoe se vidjeti jasno, hoe se
razumijevati s istinskim arom. No, naalost, poznavajui ve tunu povijest ovih skupova
(korisnih samo kao proba sviraima trombona), sigurni smo da im u glavi svih drugova zasja
uvjerenje kako su razjasnili ili potvrdili vlastito "to raditi", zbilja e ve iznova biti toliko
puta promijenjena da e se tvrdoglava sigurnost i uvjerenje nai pred barijerom poput
neprelaznog zida.

A onda e drugovi zapasti u konfuziju, bezvoljnost i razoaranje, ili jo gore, neki e se

uporno drati svojih mentalnih okvira pa emo uti, odnosno ujemo, govore o sindikatu i
anarhosindikalizmu; mentalnog okvira prilino starog za dananje drutvo i stvarnost, a
moda, kad se dobro promisli, ak ni toliko revolucionarnog za onu jueranju (ma, ali kako...
a panjolska? O, da! panjolska... ali bez Federacion Anarquista Iberica?!?). Ili, opet, o
klasnoj borbi, masovnoj organizaciji: mentalni okvir koji je truliji i oronuliji od prethodnog...
u medicinskoj patologiji zvat emo ga: "marksistika fagocitoza u nesvjesnom stanju
degenerirane involucije".

Drugovi, pokuajmo se ve jednom obnoviti, ii u korak s vremenom ili jo bolje, preduhitriti

vrijeme. Kako moemo biti djelatni, ako su metode intervencije najee one sitne teorijske
propagande, ve tako stare i istroene da reduciraju anarhiste na nivo sterilnog i
neproduktivnog pokreta stavova, sposobnog da se mobilizira ili na obrambenom terenu, ili
kad vlast odapinje svoje represivne strelice (uzaludno je prisjeati se pojedinosti sluaja
Valprede, ili jo gore, sluaja anarhista Marinija s onim: "Nije zloin braniti se od faizma, bit
e osloboen drue Marini!"), ili opet kao "pratnja", koja nije ak ni alternativna, one burne i
opscene politike raznih bivih ekstraparlamentaraca. Drugovi, ostavimo politiku slogana,
shema, datuma dogaaja od prije sto godina: pokuajmo biti konstruktivni u prijedlozima. To
je poziv koji upuujemo i onim drugovima koji nas optuuju tvrdei kako je naa strategija
samoubilaka.

Kako se moe vidjeti samoubojstvo oruane borbe, kad se sve vei broj drugova, radnika,
nezaposlenih i lumpenproletera s orujem buni protiv okrutnosti vlasti?

Da li je moda samoubojstvo to to smo napustili praksu lienu strategije i taktike onih

tradicionalnih anarhistikih grupa koje ne znaju kako se kretati, dezorijentirane razvojem
dogaaja, da bi ponovo prigrlili takozvanu "propagandu djelom" kao primjer za uopavanje
direktne akcije?

Da li je moda samoubojstvo to to smo u antinuklearnoj borbi prepoznali ne samo oblik

borbe na specifinom sektoru (premda ekoloki obojen), nego i jasnu borbu protiv vlasti?

I da li je samoubojstvo destabilizacija drave u svim njenim centralnim ili perifernim

oblicima, njeno ismijavanje, stavljanje u krizu i tjeranje da pokae svoje pravo lice sainjeno
od prisile i nasilja?

No, prije nego to neka solistika truba zatreti poput fanfara: "Ali tko su ti: FAI, GIA ili
GAF?", predstavljamo se: mi smo anarhisti, to smo ve rekli, i naa je organizacija
revolucionarna, u kojoj su se razne grupe ujedinile na lokalnom nivou ili osobnim susretima u
razliitim situacijama, na osnovu afiniteta izmeu razliitih iskustava i shvaanja drugova. To
su grupe po afinitetu koje odraavaju svoju samostalnost i slobodu akcije i u kojima odnosi
meu drugovima nisu odnosi puke efikasnosti ve su karakterizirani maksimumom
poznavanja, intimnosti i uzajamnog povjerenja.

Ono to elimo jest iznoenje destruktivne kritike drave koritenjem revolucionarnog nasilja,
oruane borbe i propagande djelom. elimo ubrzati vrijeme i proiriti unutranji front sukoba
kako bi doli do destabilizacije drave.

Vjerujemo kako konstruktivno i utopijsko kritiko prisustvo nije dovoljan, iako neophodan
uvjet, ako se paralelno s njim ne razvija negativno kritiko prisustvo, destruktivno po procese
koji su u tijeku.

Kritika orujem danas je jedina snaga koja moe uiniti svaki projekt uvjerljivijim.

STVARATI, ORGANIZIRATI 10 - 100 - 1000 ORUANIH NUKLEUSA!

Anarhisti i terorizam

Teka dezinformacija koja se svakodnevno propagira i svim sredstvima tei iskrivljavanju

stvarnog stava anarhista prema terorizmu.

Stoga anarhistike grupe okupljene u Carrari smatraju kako trebaju razjasniti svoj stav,
objavljivanjem proglasa kojeg su anarhisti prodiskutirali i usvojili prilikom odravanja III
Internacionalnog kongresa anarhistikih federacija u Carrari, od 23. do 27. oujka 1978., na
kojem su sudjelovale delegacije iz mnogih zemalja svijeta.

III INTERNACIONALNI KONGRES ANARHISTIKIH FEDERACIJA

PROGLAS KONGRESA O TERORIZMU, MARGINALIZMU I REVOLUCIONARNOM

NASILJU

IFA (Internacionalna federacija anarhista ) proklamira slobodu anarhista da izaberu bilo koje
sredstvo akcije koje nije u suprotnosti s liberterskim principima i krajnjim ciljevima kojima
pokret tei. Bila ona individualna, manjinska ili masovna, nasilna ili miroljubiva,
revandiktivna ili revolucionarna, tolerirana ili tajna, anarhistika akcija mora u sebi reflektirati
moralne vrijednosti fundamentalnih postulata anarhizma. Pravo, individualno i kolektivno, na
nepokoravanje, revolt i ustanak, nezastarivo je i ne moe se kodificirati. Ono je spontana i
prirodna injenica. Anarhisti organizirani u IFA koji doista postavljaju problem revolucije, to
jest ukidanja ekonomskih, socijalnih i kulturnih privilegija, svjesni su da e se nai u jednoj
nasilnoj situaciji.

Za anarhiste postoji etiki problem vezan uz primjenu jednog nasilja koje se ne smije
poistovjeivati s javnom legalnom silom dravne vlasti i kapitala, kojoj nema ravne po
brutalnostima kojima se svakodnevno slui protiv ljudi. Ovo dravno nasilje iju kulturnu
osnovu treba traiti u patrijarhatu, uzrokuje sve druge forme nasilja, a svoj najpotpuniji izraz
nalazi u rastuoj militarizaciji drutva.

IFA odbacuje forme politike akcije utemeljene na slijepom i nepotrebnom nasilju, na

odsustvu respektiranja ljudskog dostojanstva vlastitih neprijatelja, a jo vie neutralnih ili
nevinih pojedinaca. Ona razobliava sve forme manipulacije, nasilja, te vojnog i dravnog
terorizma koje se esto prenose u akcije politikih organizacija koje su danas progonjene i
bore se za pravednu stvar, ali veim dijelom aspiriraju (ako ne drugaije, onda svojim
programom, metodama i ideologijama) da u budunosti same postanu dravna vlast.

Prijelaz na oruanu borbu predstavlja transformaciju klasnog sukoba u vojni, putem prakse
rata izmeu specijaliziranih aparata: oruanih grupa i represivnih bandi drave. Svakodnevno
irenje takve prakse ne predstavlja uspjeh, nego suprotno, doprinosi pojaavanju represivnih
mjera kapitala i drave koji nakon to su uspjeli postii to da radnici plaaju cijenu krize, na
njih prebacuju i teinu jedne rastue represije. Stimulirati mehanizam represije bez
istovremenog rada na afirmaciji ofenzivne sposobnosti radnikog pokreta zbog toga je
samoubilaki in. Anarhisti ne vjeruju da propaganda djelom, zaeta kao mitsko buenje
svijesti proleterijata uvijek spremnog na odaziv, moe postii ma i minimalan uspjeh. Ukoliko
bi se ova politika linija afirmirala, moglo bi se jedino produbiti jaz izmeu aktivista i
stanovnitva.

Radikalizacija sukoba nalazi svoju poetnu toku u velikim nadama probuenim borbama iz
1968.-1969., kada je kreativnost naroda udarala u zid vlastite nepripremljenosti za
samoupravljanje, dozvoljavajui preporod neoreformistikih grupa birokracije. Nesposobnost
da se "odmah i bez obzira po koju cijenu" provede revolucija, povukla je mnoge drugove,
mnoge militantne ljevice i ekstremne ljevice k dnevnoj praksi sastavljenoj od kompromisa u
sjeni parlamentarne politike, povlaenju u individualistiko laissez-faire, te povlaenju
utemeljenom na koncepciji ilegalnosti. To je plod koncepcija koje ne mogu nai izlaz nigdje
drugdje osim u oportunistikom revizionizmu ili u militariziranom ekstremizmu.

Mi tvrdimo kako je dolo vrijeme za obnovu djelovanja revolucionara na terenu koji mu je

najblii, unutar radnikih borbi, te da se paralelno oblikuje specifina anarhistika propaganda
kojom se tei postii priznanje valjanosti naih ideja. Solidarnost anarhista znai prije svega
zatitu svih onih koji se bore protiv kapitala i drave, korektno prakticirajui prema tim
militantima kritiku, a ne klevetu. Solidarnost i kritika su dva aspekta nae etike, jer smo
svjesni kako nakon fizike likvidacije tih militanata, drava prelazi u napad protiv svih
antireformistikih i antiautoritarnih ponaanja. Anarhisti tvrde kako je socijalna revolucija
pretpostavka za uspostavljanje drutva bez klasa, drave i patrijahata, u kojem e ieznuti
svaki tip nasilja. Unato tome, ne mislimo da e se vladajue klase odrei svojih ekonomskih,
socijalnih i kulturnih privilegija ukoliko na to ne budu silom prinuene. Dakle, u fazi ustanka
neizbjean je nasilan sukob, nasilje koje ne moe ne biti kolektivno, kao to su to bile sve
revolucije u prolosti. Kao organizirani pokret, anarhizam mora izgraditi svoju strategiju
borbe, utemeljenu na inteligenciji, koja je sposobna uiti iz povijesti, te trijezno analizirati
sadanju situaciju i budunost naeg drutva. Osim toga, upravo se na tome temelji koncept
direktne akcije, bilo nasilne ili mirne, sredstva kojim se ubrzava razvoj svijesti o mogunosti
kolektivne samoorganizacije i samoemancipacije. Revolucionarni anarhistiki terorizam je bio
izuzetan i egzemplaran, jer se nije primjenjivao protiv nevinih, nego protiv osoba koje su u
sebi nosile odgovornost za druge terorizme, opravdane politikim i moralnim zakonima. Kao i
Malatesta, ni mi se ne slaemo s onima koji se protive svakom nasilju, kao ni sa drugovima
koji su spremni na svako nasilje. Ne odobravamo niti osuujemo sumarno svaku formu
"terorizma". Moramo konstatirati kako su teroristiki inovi uvijek motivirani jednim drugim
terorizmom, onim kojeg vladajua klasa prebacuje na narod. Meutim, takoer konstatiramo
kako su posljedice uvijek negativne, ako ne i pogubne za radniki pokret openito, a posebno
za anarhistiki.
Mislimo da se praksa revolucionarnog nasilja ne moe shvatiti i prihvatiti ako paralelno ne
postoji snaan organizirani radniki pokret, uvelike proet liberterskim idejama.

[originalan naslov letka je Anarchici e terrorismo, a letak je dijeljen na III internacionalnom

kongresu anarhistikih federacija u Carrari, odranom od 23.-27. oujka 1978. godine]

Alfredo M. Bonanno: Moralna podijeljenost

Da bi se akcija dogodila nije dovoljna injenica da je smatramo "ispravnom". Kod toga imaju
utjecaj i drugi elementi, poput moralnog propitivanja koje nema veze s tim da li je akcija
vrijedna ili ne. To je vidljivo kroz potekoe koje drugovi imaju u ostvarivanju akcija koje u
sebi sadre neto emu bi se moglo prigovoriti.

Pojava moralnih prepreka vodi prema pravoj etikoj "podijeli" koja donosi teko predvidljive
posljedice.

Npr. ve neko vrijeme ukazujemo na besmisao mirnih masovnih demonstracija. Umjesto toga
predlaemo demonstracije koje su i dalje masovne, no koje su organizirane insurekcionistiki,
uz podrku kroz manje napade na kapitalistike strukture koje su odgovorne za iskoritavanje
i genocid u svijetu.

Smatramo da bi bilo dobro sagledati razliite stavove o tim akcijama, ali da pri tome ne
propitujemo metode ili politika stajalita.

Koliko god duboko teorijski ulazimo u pojedina pitanja u nama uvijek ive ukorijenjene
vrijednosti. Jedna od tih vrijednosti je tue vlasnitvo. Druge su ljudski ivot, bog, lijepo
ponaanje, seks, toleriranje miljenja drugih ljudi, itd. No, ostanimo uz nau temu. Svi smo
protiv privatnog vlasnitva, ali im ga pokuamo napasti u nama zvoni alarm.

Stoljea moralnog prilagoavanja ljudi kreu u akciju bez naeg znanja, a kao posljedicu
imaju dvije stvari. S jedne strane, javlja se uzbuenje zbog zabrane, to mnoge drugove
navodi na sitne akcije usmjerene na "krau zabranjenog voa", koje esto ne predstavljaju
zadovoljavanje trenutnih i neizbjenih potreba. S druge strane, javlja se nelagoda zbog
"nemoralnog" ponaanja. Ovdje ne bih govorio o "uzbuenju" koje me uope ne interesira i
ostavljam ga onima koje zabavlja, ve bih se okrenuo toj "nelagodi".

injenica je da smo svi svedeni na razinu ivotinjskog stada. Moral, koji svi dijelimo (svi,
ukljuujui i one koji to teoretski ne ine) je "altruistiki". Osim toga je potovan, egalitaran i
podijeljen na razine. Podruja takvog morala potrebno je tek istraiti. Koliko drugova
zagovara npr. slobodnu ljubav, a pri samom pogledu na golo tijelo svoje sestre izraava
zgraanje? Vjerojatno puno.

Kada sami sebi i tribunalu povijesti opravdavamo svoje napade na privatno vlasnitvo
govorei kako je ispravno obezvlastiti one koji obezvlauju, tada postajemo zarobljenici
moralnog ropstva. Time potvrujemo "vjenu" vrijednost naih bivih vladara, ostavljajui
drugima da sude o tome koliko je ispravno obezvlasiti one koji su to na samom poetku
uinili svima nama.
Od opravdanja do opravdanja i ubrzo se naemo u situaciji u kojoj gradimo crkvu, a da to
gotovo ne vidimo. Kaem "gotovo", budui da smo svjesni toga, ali nas to zastrauje.

Oduzimanje tueg vlasnitva ima odreen drutveni znaaj. Ono gradi pobunu i ba zbog toga
vlasnici dobara moraju biti prepoznati kao pripadnici vlasnike klase, a ne kao ljudi koji
jednostavno neto imaju. Mi nismo zagovornici nihilistikih akcija koje ne prave razliku
izmeu bogatih i prosjaka.

Obezvlastiti, u dananjem klasnom kontekstu, ima sasvim precizno znaenje, ali ne zato to su
se oni koje emo obezvlasiti "krivo" odnosili prema nama. Ukoliko bi nam to bilo jedino na
to emo se pozivati, tada bi kapitalisti koji izdvajaju za sindikalne plae i "brinu se" o svojim
radnicima bili iskljueni iz tog ina obezvlaivanja. Dakle, zato bi se uope zamarali takvim
pitanjima?

Ako uzmemo za primjer kompanije koje isporuuju oruje za Junoafriku Republiku ili koje
financiraju rasistiki reim u Izraelu, grade nuklearne elektrane ili proizvode elektronike
sustave koji e "poboljati" tradicionalno oruje, tada naglasak nije toliko na njihovoj
direktnoj povezanosti s tim to rade, ve je razlog napada njihovo pripadanje klasi koja
iskoritava. Direktna povezanost ukljuuje samo strateki i politiki izbor. Jedini razlog
donoenja te etike odluke je pripadanje klasi. Kada to shvatimo, postiemo puno jasniju
sliku. Moralna osnova za pokretanje svih akcija su klasne razlike, pripadanje jednoj ili drugoj
komponenti drutva koje su u potpunosti suprotne. Rjeavanje tog sukoba je mogue
iskljuivo unitenjem jedne ili druge klase.

S druge strane, politike i strateke osnove zahtijevaju niz razmatranja od kojih neka mogu
biti kontradiktorna. Svi prije spomenuti ciljevi se tiu toga, a ne predstavljenog moralnog
opravdanja.

No, moralne odluke su ono to stvara prepreke, a da mi to ne shvaamo. Mirne masovne

demonstracije, koliko god bile jasan pokazatelj da smo "protiv", znae neto drugo. ak i vrlo
nasilni sukobi s policijom znae neto drugo. U takvim situacijama se stvara posebna realnost
izmeu nas i "neprijatelja", koja titi na moralni alibi. Osjeamo kako postupamo "ispravno"
ak i kada prihvaamo polazite (iako i dalje u domeni demokratskog disidentstva) koje ne
dijele svi unutar masovnih demonstracija. Ukoliko razbijemo nekoliko prozora i dalje
prilagoavamo situaciju sebi, kako bi izbjegli osjeaj nelagode.

Situacija je potpuno drugaija kada djelujemo samostalno ili s nekolicinom drugova koji nam
nee pruiti psihiku "zatitu" kakvu vrlo jednostavno dobijemo unutar mase. Tu dolazimo do
individualne odluke o napadanju institucija. U ovom sluaju napadamo ili se povlaimo.
Postoje dvije mogunosti - prihvatiti klasnu logiku sukoba u kojoj zauzimamo suprotne
pozicije i iz koje nema drugog izlaza osim samog sukoba, ili se povlaimo i prihvaamo
pregovore, zagovaranje i moraliziranje.

Ukoliko napadamo tue vlasnitvo (ili neto drugo, ali uvijek ono to pripada klasnom
neprijatelju) moramo za to preuzeti potpunu odgovornost bez traenja opravdanja za taj in.
Ne moemo se okrenuti moralnom ocjenjivanju potrebe za napadom i udarom na neprijatelja
dok nismo utvrdili zajedniki stav svih onih koji stvaraju kolektivnu situaciju. Moda bih ovo
trebao bolje objasniti. Nisam protiv masovnog rada na kontrainformiranju i pripremama za
borbu, budui da to predstavlja vrlo vanu aktivnost u situaciji u kojoj postoji iskoritavanje i
bijeda. Ono emu se protivim je simbolian (iskljuivo simbolian) put koji ta vrsta aktivnosti
prati. Aktivnost bi trebala biti usmjerena prema ostvarivanju rezultata, barem djelominih,
koji su vidljivi i trenutni. Isto tako, uvijek treba imati na umu kako je nuno odrati
insurekcionistike metode bazirane na odbijanju da nas predstavljaju delegati, na autonomiji,
stalnom sukobu i samoorganizaciji.

Protivim se tome kako tu treba stati ili kako treba stati prije poetka pobune, kako bi to neki
uinili. To bi znailo stati na pukom irenju kontrainformacija i educiranju uglavnom
kontroliranom od strane autoriteta koji bi odredio i trenutak prestanka aktivnosti.

Mogue je, ne, nuno je uiniti neto drugo, a to neto je nuno uiniti sada, u trenutnoj fazi
brzog i nasilnog prestrukturiranja. Smatram da je to mogue uiniti kroz direktne napade na
male ciljeve koji predstavljaju klasnog neprijatelja i koji su vidljivi na drutvenom podruju, a
ukoliko nisu vidljivi mogue je uiniti ih vidljivima kroz kontrainformiranje.

Mislim kako ne postoje anarhisti koji se protive ovoj praksi, barem ne teoretski. Postoje oni
koji kau da su protiv toga, jer ne vide neke masovne promjene koje proizlaze iz tih
aktivnosti, bazirajui taj stav na sagledavanju dananje politike i drutvene situacije. To
mogu razumjeti, no ne mislim kako zbog toga treba osuivati insurekcionistike stavove i
akcije.

injenica je kako onih koji se ograuju od takvih akcija ima puno manje od onih koji ih
odobravaju, ali ih ne provode u praksi. Kako to objasniti? Mislim da je to mogue objasniti
kroz tu "moralnu podjelu" koja nas upozorava na tua "prava". Konkretnije, rije je o
drugovima poput mene, koji smo nauili rei "hvala" ili "oprostite" ak i nakon najmanjeg
dodira.

esto govorimo o oslobaanju svojih osjeaja i odbijanju ideja koje su nam nametnute u
trenutku buroaske pobjede.

Ono o emu zapravo govorimo je stvarno zadovoljavanje naih potreba koje nisu tzv.
primarne potrebe pukog fizikog preivljavanja.

No, smatram da rijei nisu dovoljne da bi ovaj divan projekt bio ostvaren. Kada je pokret
mirno ostajao u starom konceptu klasne borbe koji je bio baziran na ponovnom uzimanju
onoga to nam je oduzeto (proizvod naeg rada), imali smo mogunost govoriti (pa ak i kad
nas to nije odvelo daleko) o potrebama, jednakosti, komunarstvu pa ak i anarhiji. Danas,
kada je ta faza vraanja oduzetog prilagoena samom kapitalizmu, ne moemo se drati starih
govora i starog koncepta.

Vrijeme rijei se pribliava kraju. Svakim danom sve vie shvaamo kako smo tragino
zaostali u svom radu, zatvorili se u geto i nastavili raspravljati o stvarima koje vie nisu od
stvarnog revolucionarnog interesa dok se ljudi okreu drugim mogunostima u emu ih Mo
svesrdno podrava.

Ogroman zadatak oslobaanja ljudi od morala i etike koji su izgraeni u laboratoriju

kapitalizma je tek zapoeo.

[originalno objavljeno u asopisu Insurrection, broj 5, jesen 1988., London]

Razgovor s A. M. Bonannom na radio stanici Blackout

Radio: Alfredo, pokuajmo malo razjasniti pojmove "grupe afiniteta" i "osnovni

nukleusi" s obzirom da tuitelji ciljaju na te toke, vadei ih iz konteksta.

Bonanno: Dakle, da bi lake shvatili taj problem treba rei kako se radi o teorijama koje imaju
organizacijski aspekt i praktini aspekt, tj. nain na koji anarhisti misle organizirati ne samo
vlastite grupe ve i revolucionarne aktivnosti koje sprovode na teritoriju zajedno s osobama
koje nisu anarhisti. Taj je odnos naravno vien na razliite naine, prema ciljevima koji se
ele postii, tj. ne organiziraju se svi anarhisti u grupe afiniteta i osnovne nukleuse; npr.
anarhisti koji imaju drugaiju ideju organizacije su lanovi F.A.I. (Talijanska Anarhistika
Federacija), njima je cilj fiksna organizacija koja traje u vremenu i koja odreuje odnos meu
osobama podijeljenim u razliite sektore aktivnosti: kola, posao itd. Mi ostali smatramo, ve
10 godina, da organizacija anarhistikih grupa treba krenuti od koncepta afiniteta, tj. od
anarhista koji se osobno poznaju i koji imaju zajedniku prolost i koji e biti aktivni na
informiranju i irenju ideja na njima zajednikom podruju, jer ta se poznanstva u veini
sluajeva sklapaju unutar odreenog teritorija. to znai da grupu afiniteta moemo opisati
kao grupu zajednikih poznanstava i aktivnosti, kojoj je plan aktivnost u sadanjici, u
borbama koje se mogu odvijati u razliitim realnostima: kolama, tvornicama, kvartovima,
skvotovima.

To je grupa afiniteta koju ine samo anarhisti. Te se borbe poinju voditi u trenutku kada se
pojavi odreena situacija unutar teritorija, kao to se npr. desilo, na zadivljujui nain, '83. u
Comisu - borba protiv amerike vojne baze koju su eljeli izgraditi, to su kasnije i uinili, ili
kao to bi npr. danas mogla biti borba protiv irenja eljeznikih linija superbrzih vlakova.
Jasno je kako su to problemi koji imaju utjecaja na odreene osobe koje ive unutar
odreenog podruja; te osobe nisu ni priblino anarhisti i imaju veoma malo interesa
produbljivati anarhistike ideologije i teorije, ali su s druge strane zainteresirani za rjeavanje
problema napada kojeg je drava usmjerila protiv njih, kroz nametanje izgradnje ili realizacije
odreenih dravnih, drutvenih i proizvodnih odabira koje ti ljudi ne podravaju. Tada se
moe dogoditi da razliite grupe afiniteta ulazei u kontakt s tim osobama ponu zajedno
raditi i boriti se, tj. pokazivati zajedniku elju da se izbjegne ono to drava pokuava
realizirati na teret tih osoba. To moe dovesti do stvaranja novih grupa teritorijalne prirode iji
je jedini cilj onemoguiti ostvarenje, npr., linija superbrzih vlakova ili, kao to se to desilo u
Comisu, vojne baze. Ovo udruivanje anarhista i neanarhista ne nastaje unutar grupa afiniteta,
ve unutar novih nukleusa koji se razvijaju na odreenom podruju kao borbene organizacije,
tj. osnovni nukleusi: organizirane strukture na nekom podruju koje, u trenutku kad ih se
formiralo mnogo, imaju potrebu za meusobnim povezivanjem kroz zajedniku koordinaciju,
kao to je to bilo u sluaju Comisa i kako bi moglo biti u bilo kojoj drugoj situaciji. Jer kada
se djelovanje proiri na razliita podruja i ima vie osnovnih nukleusa potrebno je rad,
recimo borbeni, irenje ideja, problema i na kraju ak i nasilne intervencije protiv onog to
drava eli realizirati, koordinirati.

Izmeu osnovnih nukleusa moe se stvoriti koordinacija putem permanentne strukture, kao
to se to dogodilo u Comisu gdje je postojalo jedno sjedite s telefonom i svim ostalim
potrebnim strukturama i gdje smo ostali dvije godine kako bi koordinirali intervencije raznih
osnovnih nukleusa. A sve to nema nikakve veze s organizacijom tajnog karaktera.
R: Sudski istraitelji vade neke fraze iz konteksta, neke koncepte, kako bi stvorili dva
nivoa: jedan koji se odnosi na tajne aktivnosti, a drugi na javne, kao to su izdavanje
novina, djelovanje u skvotovima itd., a ti su koncepti izneseni za vrijeme konferencija u
Grkoj. Moe li nam sve to bolje objasniti?

B: Problem je malo sloeniji. Te su teorije iznesene jo prije 10 godina unutar anarhistikog

pokreta, u raznim knjigama, brourama i konferencijama, tovie one su i realizirane, to je
veoma bitna injenica jer znai da to nije teorija koja se razvija samo na papiru i kroz priu. U
periodu okupiranja vojne baze u Comisu izvrene su konkretne akcije tokom te dvije godine, a
i u Torinu '75. stvorena je s jedne strane organizacija grupa afiniteta, a s druge osnovnih
nukleusa, u borbi koja se ticala eljeznica, jer u biti za razvijanje borbe sindikalnog tipa moe
se pribjei raznovrsnim elementima, npr. sabotae, a ne samo obian trajk. Taj tip realizacije
nae borbe nema nikakve veze s konceptom oruane bande koji nam istraitelji ele pripisati:
banda koja djeluje na dva nivoa, jedan bi bili javni odnosi, a drugi tajne aktivnosti. Aktivnosti
i objavljivanja koja smo do sada uinili bile su javne, radi se o konkretnim aktivnostima koje
smo ostvarili u prolosti s ljudima koji nisu anarhisti, tj. intervencije mase unutar odreenog
podruja i stvaranje teorije koja opisuje takve oblike intervencije. Meutim podjela naih
aktivnosti na dva nivoa je u nekom smislu potrebna istraiteljima jer bez tog koncepta ne bi
mogli govoriti o oruanoj bandi, jer itajui pojedina objanjena, pojedine tekstove jasno je da
se govori o masovnoj organizaciji, tj. o organizaciji koja je formirana i djeluje javno, a koja je
sainjena od osnovnih nukleusa i grupa afiniteta koje izvravaju irok spektar intervencija i
stoga trebaju koordinaciju. Da, to je jasno u pisanim injenicama, a i konkretnim djelima, ali
oni nas ele osuditi za organiziranje oruane bande i zato se onom to itaju mijenja smisao,
ne u analizi pojedinih rijei, to se ne moe uiniti, ve u zakljuku. Jer itajui kaznena djela
nailazimo na dijelove gdje se govori o organizaciji masa, ali u zakljuku se postavlja teorija
tajne organizacije. Kao privilegirani tekst kojeg oni smatraju od posebnog znaaja za ta djela
je moj lanak objavljen u asopisu Anarchismo pod naslovom "Novi preokreti kapitalizma".
Ve i sam naslov zbunjuje, jer da je to tekst koji govori, kako kau karabinjeri, o tajnoj
organizaciji i oruanoj bandi bio bi vrlo saet i govorio bi o tajnim organizacijama, ali tekst je
saetak predavanja koje sam ja odrao na dva grka fakulteta, u Santorinu i Saloniku; tu sam
skicu upotrebljavao za predavanja, a sadri toke na kojima sam kasnije razvio ta predavanja,
javno, ispred stotine osoba. Da se stvarno radilo o tekstu koji teoretizira, kao to to tvrde javni
tuioci, o tajnoj oruanoj bandi, ne bih mogao doi ispred toliko ljudi i o tome diskutirati s
njima. Eto zbog ega se istraitelji nalaze pred dvojbom, pred dilemom: ili se tekst odnosi na
organizaciju mase, kao to u biti jest, stoga nam itajui postaje jasno da je Bonanno otiao u
Grku odrati predavanja; ili tekst mora na silu postati teorija oruane bande i stoga Bonanno
nije mogao odrati predavanje u Grkoj. Zakljuak istraitelja je da Bonanno nije u Grkoj
odrao ta predavanja, mada sam ja podnio dokumentaciju koja se odnosi na te konferencije,
dao sam intervju najveim grkim novinama, s fotografijama i svim ostalim. Postoji jedna
objektivna dokumentacija.

R: Jedan od argumenata kojim se koriste istraitelji je anarhistiki insurekcionizam,

kao teorija i kao koncept. elimo znati od tebe: kako taj pojam istraitelji
upotrebljavaju da bi postavili teoriju oruane bande?

B: I taj je problem prilino irok, postoje dva razliita pravca:

1) anarhistiki insurekcionizam

2) kako je on izmanipuliran od strane istraitelja

Prvo to treba shvatiti je da mi jesmo anarhisti, ali smo i insurekcionisti i smatramo kako se
danas ne moe krenuti od starih koncepcija anarhizma, tj. od ideje revolucionarne borbe za
koju je potrebno organizirati mase, u tradicionalnom smislu rijei (tradicionalni anarhizam),
kao to je to moglo biti sluaj kod anarho-sindikalizma. Tradicionalni anarhizam je mislio
kako se moe pribliiti unitenju vlasti putem intervencije ulaska u mase; mi mislimo da
aktualna struktura kapitala mora biti unitena. Ne moe se poboljati, transformirati,
upotrijebiti, jer slobodno drutvo, gdje ovjek moe biti ono to uistinu jest, ne moe biti
zasnovano na takvoj strukturi. Tu potrebu za unitenjem, mi mislimo, treba realizirati
parcijalno poevi od danas, jer koncept drutva koje moe biti izmijenjeno na revolucionarni
nain pripada prolosti.

Stvorili su drutvo na takav nain da ga vie nije mogue izmijeniti, nije ga vie mogue
spasiti, ne moe prijei u ruke revolucionara i anarhista kako bi se pretvorilo u neto bolje;
stoga koncept insurekcionizam, ustanka, polazi i od koncepta izravnog napada protiv onoga
to danas predstavlja strukturu drave, zato treba razumjeti koje znaenje dati i kako shvatiti
koncept napada. Prvenstveno je potrebno da te napade izvravaju anarhisti, ali ne sami, ve u
suradnji s narodom; i tu se vraamo na teoriju odnosa izmeu manjine koju predstavljaju
grupe afiniteta i razne objektivne situacije koje se ele realizirati na odreenom podruju, koje
pak daju mogunost kreiranja osnovnih nukleusa: osobe koje pokuavaju dostii svoje ciljeve,
tj. onemoguiti ostvarivanje odreenih destruktivnih planova naspram njih od strane drave.
Stoga, insurekcionizam je povrh svega osobna stvar, svatko treba izvriti vlastiti ustanak u
sebi, promijeniti vlastite ideje, promijeniti vlastitu sadanjicu poevi od obitelji, kole i svih
onih koncepcija koje nas zatvaraju u odreene modele koje ne moemo slomiti. Ove, s moje
strane, pomalo zbunjene i moda malo povrne rijei pokuavaju barem dijelom objasniti
koncepciju anarhistikog insurekcionizma.

Meutim manipulacija ovog koncepta od strane istraitelja dovela je ak i do kreiranja imena

bande (O.R.A.I. - Revolucionarna Anarhistika Insurekcionaistika Organizacija), koje su
upotrebljavali u svojim dokumentima, u optubi dravnog tuioca. Prvi koji su govorili o toj
O.R.A.I. bili su upravi oni, a ponekad se ak i zbune, ne zovu je uvijek istim imenom, ne
postoji nikad jedinstven nain kojim nazivaju tu tzv. organizaciju jer je u biti dokazano da ne
postoji. Postoji samo ideja o organizaciji koja nije tajna i odnosi se na mase, ali oni je
ponekad pretvore u mentalnu strukturu tajne, specifine organizacije koja je prola kroz
negativna ili pozitivna (neemo o tome suditi) iskustva tokom zadnjih 20 godina
revolucionarnih napada protiv drave, dok je drugi put dovedu do klasinog modela kakav bi
mogao biti onaj Crvenih Brigada. Ako nastave podravati takav klasian model tajne
organizacije jasno je kako ne shvaaju ono to mi elimo uiniti, i ele nam pripisati one
akcije koje nas ne zanimaju.

R: (...) Osim niza prekraja koji su poinjeni tijekom ove sudske procedure sigurno je
vaan i informativni dokument R.O.S.-a (specijalne jedinice policije) koji je dospio na
neke radio stanice anarho pokreta ba u vrijeme preliminarnog sasluanja u lipnju. U
tom dokumentu je opisano na koji nain blokirati te opasne neprijatelje drave, polazei
od injenice da postoji konkretna opasnost to iziskuje preventivnu
kontrarevolucionarnu akciju, tj. pokuaj blokade pri samom poetku kako bi se
onemoguilo razvijanje nekih praksi i teorija koje su nekompatibilne s ovim sistemom.
eljeli bi uti od tebe to ste mislili kad je stigao taj dokument?

B: Potpuno se slaem s ovim to si ti rekao, jer u biti anarhisti insurekcionisti predstavljaju

element velike brige za dravu, jer su uporite za moguu agregaciju svih onih
nepokolebljivih elemenata koji se ne slau s konceptom klasine klasne borbe, zbog ega su
uvijek spremni na realizaciju i praksu napada protiv drave i protiv njenih ostvarenja, stoga i
protiv njenih planova. Pod napadom na dravu podrazumijevam prijavu protiv drave, njenih
planova i njenih programa, a istovremeno konkretnu realizaciju tih napada. Npr. kad smo rekli
kako veliki ciljevi prolosti, kao sama struktura koja je vodila mnoge anarhiste na velike
manifestacije, danas imaju malo vanosti jer nuno je pokuati shvatiti da se drava organizira
unutar realnosti drutva, koje e imati sve vri i nepovratni oblik protiv kojeg e biti sve
tee boriti se. Kad smo rekli da nas kontroliraju, da nas zatvaraju unutar apsolutnog
telematskog sistema unutar kojeg e pojedinac biti samo broj, pronalazljiv i kontroliran u
svakom trenutku jer u takvom sistemu njegove e akcije biti pijunirane i verificirane a priori
i a posteriori, tada nismo govorili o naunoj fantastici. U biti, skoro u potpunosti istisnut iz
onog to je bio klasini proizvodni sistem u kojem je eksploatacija bila gotovo opipljiva, ide
se prema opoj proizvodnoj i drutvenoj realnosti u kojoj eksploatacija takoer postoji, jo
radikalnije, ali je manje shvatljiva. U takvoj realnosti treba odmah uiniti neto, poevi od
sada, a ne kada emo biti potpuno zatvoreni u taj plan kontrole kapitala i drave.

Rekli smo "uinimo neto sada", i to je ono to im smeta: ja sam teoretizirao, napisao te stvari
i sueno mi je. Npr. u sluaju stupova dalekovoda rekao sam "Treba uiniti neto kako ne bi
dozvolili velik razvitak telematskih multinacionalki". Moj glas, zajedno s drugim raspravama
koje su se vodile na europskom nivou, prihvaen je i uinjene su mnoge aktivnosti u tom
smjeru. Osuen sam na prvostupanjskom sudu zbog teoretiziranja tih akcija, a na
drugostupanjskom sam razrijeen osude za poinjene akcije . Teoretiziranje o tim stvarima
zastrauje, a njihovo realiziranje jo vie jer se ne moe razumjeti tko ih ostvaruje; zato
drava trai takve antidravne i antikapitalistike organizacijske oblike koji su u prolosti bili
poznati, a oblik koji imaju pred sobom je onaj oruani, zatvoren, tajan koji je stvoren u
Njemakoj - R.A.F., u Francuskoj - Action Direct, u Italiji - Crvene Brigade, a danas se to
nastavlja s E.T.A.-om iz Baskije. Ti modeli, mada nemaju nikakve veze s nama ipak nam se
pripisuju jer drava poznaje samo taj oblik. Nisu shvatili da je na revolucionarni napad
drugog tipa: navesti ljude da uine neto, pa makar i malo, poevi od danas, ne organizirati
se za definitivan sukob, prisvojiti dravu i njome upravljati; mi smo anarhisti i nemamo
nikakve veze s eventualnim upravljanjem drave. to se tie dokumenta R.O.S: koji je stigao
na radio (Blackout - Torino) i naina koji i koriten za konstruiranje lane svjedokinje,
djevojka kojoj su reeni svi detalji izjava koje je ona kasnije dala, jasno je kako je njihov
mentalitet ostao uvijek isti. (...) To dokazuje koliko hitno ele zaustaviti grupu ljudi razasutih
diljem Europe, anarhista insurekcionista, kako bi ostvarili svoje planove napada usmjerenih
protiv drave i kapitala.

R: elio sam te pitati ako eli neto dodati to se tie aspekta suenja, da nam bude
jasnije to se dogaa sa sudske toke gledita?

B: Jo nije sigurno kako e zavriti suenje, ali njihove namjere, o kojima sam prije govorio,
vidljive su jo od poetka, npr. apsolutno nepotivanje pravila: osobe uhapene samo zbog
izjava jedne djevojke koja nastavlja tvrditi kako postoji organizacija, ali kakva organizacija, to
ne zna; duh oivljen od strane tuitelja koji je uzastopno polazina toka i postoji iz
jednostavnog razloga zato to to tvrdi javni tuitelj. Ali injenica da ne potuje pravila
okrenula se protiv njega, trebali smo biti podvrgnuti ispitivanju u roku od pet dana, to se
desilo tek nakon 10 mjeseci, stoga je kasacioni sud odluio da se Emu i mene oslobodi. Sa
sljedeim zasjedanjem tog suda trebali bi izai i drugi anarhisti iz zatvora, ali to ne smanjuje
teret suenja, jer injenica da si izvan zatvora ne znai nita: moe se bolje braniti i djelovati
da shvati pod kakvim se uvjetima ovo suenje razvilo i nastavilo, ali objektivno gledajui
nalazimo se pred vrlo tekim optubama i njihova je namjera uiniti sve kako bi nas osudili,
ega moramo biti svjesni.

Brian Martin: Revolucionarna drutvena obrana

Pozadina

Do sada, niti jedna metoda koja ukljuuje drutvenu obranu nije poluila zamjetniji uspjeh.
Svega nekoliko vlada je pokazalo interes za drutvenom obranom, a niti jedna nije poduzela
vee korake u zamjenjivanju svojih vojnih snaga nenasilnim narodnim otporom. (Postojali su
neki pomaci u vedskoj, Danskoj i Nizozemskoj, meutim, bez veih rezultata.) Isto tako, niti
jedna zajednica nije provodila treninge za nenasilan otpor na nain koji bi predstavljao
odgovarajuu alternativu vojnoj obrani. Uz ovaj nedostatak nekih zamjetnih uspjeha, diskusija
o mogunostima drutvene obrane nalazi svoje uporite u teorijskim argumentima,
usporeivanju i interpretaciji povijesnih borbi, od kojih veina nije bila svjesno povezana s
nenasiljem.

Ovdje nadalje istraujem promicanje drutvene obrane, nastavljajui tako to pokuavam

formulirati uvjerljiv scenarij. Moja procjena je kako niti jedan do sada predstavljeni scenarij
nije dovoljno uvjerljiv za osobe koje zastupaju reformu elite i bazine inicijative.

Osnovni problem reformistikog pristupa, barem prema kritikama tog pristupa, je u tome to
se ne bavi drutvenim strukturama, tonije odreenim interesima za postojanjem trenutnog
vojnog sistema. Mogue je rei kako se vei dio drutvenog ureenja ne bazira na logici
ljudskih potreba (kao to je sigurnost) ve na interesima drutvenih grupa koje imaju mo,
bogatstvo i ugled. Prema ovom stajalitu, dananji vojni sistemi postoje kako bi sluili
interesima nacionalnih, vojnih i korporacijskih elita. Neke vlade mogu imati najbolju namjeru
za promjenom sistema, no za njih je nemogue prevladati ovisnost o vojnom sistemu koji ih
odrava na vlasti. Svaki scenarij koji poput reformistikog scenarija drutvene obrane ignorira
ovo pitanje je nerealan.

Argument protiv provoenja drutvene obrane kroz uvjeravanje politikih elita je vrlo slian
kritici pregovora o razoruanju. Analitiari poput Johana Galtunga i Alve Myrdal tvrde kako
su pregovori vlada o razoruanju samo fasada koja stvara iluziju o moguem napretku, dok
zapravo same ratne strukture ostaju netaknute. Isto bi se moglo primijeniti i na pregovore o
drutvenoj obrani, ukoliko bi sve skupa ikad otilo toliko daleko. Osobe koje zastupaju
reformistiki pristup ne objanjavaju kako bi izbjegle ovakvu sudbinu.

Pristup drutvenoj obrani kroz bazine akcije pati od drugaijih problema kada govorimo o
moguem scenariju. Postoje mnogi primjeri masovnih nenasilnih akcija koje imaju potencijal
predstavljanja moi jednake onoj vojnoj. No, prema rijeima kritiara tog pristupa, rezultati
takvih akcija su esto alosno slabi ili katastrofalno loe usmjereni.

Primjer toga je ehoslovaki otpor invaziji Varavskog pakta iz 1968. Iako je u poetku taj
otpor bio vrlo uspjean, na kraju je ipak slomljen. ehoslovaka je nakon toga postala jedna
od najrepresivnijih drava istonog bloka.

Borba za neovisnost Indije, koju je vodio Gandhi, jedna je od klasinih pria nenasilne akcije.
Ipak, kritiari tvrde kako Indija zbog toga nije manje nasilna ili bolje mjesto od mnogih
drugih zemalja koje su svoju neovisnost stekle na druge naine. Dolo je do masovnog nasilja
1947. kada je Indija podijeljena; indijska vlada je razvila nuklearno oruje; intervencija 1975.-
1977. je bila udar na demokratske procese; vojni napad na Banglade iz zapadnog Pakistana je
bio jedan od najveih genocida u 20. stoljeu; siromatvo, nejednakost i korupcija su i danas
jako ozbiljni problemi. Gandhijev pozitivan program, iako podran od strane mnogih predanih
aktivista i aktivistkinja, napravio je jako malo u svom razvoju. Kritiari e zakljuiti kako
sudbina nenasilne borbe u Indiji nije ba ohrabrujua.

Na Filipinima je 1986. narodni otpor vojnom reimu Ferdinanda Marcosa, a u obranu Cory
Aquino ispunio jednu od vizija osoba koje zagovaraju nenasilje: pobjeda nenasilnih masovnih
prosvjeda protiv prijetnje vojnim napadom. Ipak, promjena vlasti nije donijela znaajnije
promjene, rat protiv "pobunjenika" je nastavljen, zemljoposjednike su i dalje branili od
sirotinje, korupcija je opstala.

U svakom od ovih sluajeva, poruka vezana uz nenasilnu borbu je razliita. ini se kako je
nenasilna akcija uspjena samo kratkorono, u trenutku borbe, no poznata povijest prua malo
pokazatelja neke vrste trajnijeg uspjeha. Ni u jednom od ovih sluaja nenasilna akcija nije
postala standardni oblik borbe, ba kao to je politiki razvoj prema nenasilnom drutvu
predstavljao samo daleku mogunost.

Vano je naglasiti kako je nenasilna akcija samo u Indiji bila svjestan dio dugoronog
programa za promjenu drutva. U ostalim sluajevima je nenasilna akcija koritena samo kao
dobra taktika, koja je nudila malo mogunosti za neke institucionalne promjene.

Ono to se dogodilo u istonoj Europi 1989. je ukljuivalo znaajne promjene politikih

sistema, a do toga se uglavnom dolazilo bez nasilja. Ti dogaaji daju velike nade onima koji
vjeruju u mir i slobodu, meutim, ti dogaaji ne utjeu pretjerano na moje argumente. Iako je
nenasilna borba odigrala vanu ulogu u istonoeuropskim dogaajima, ona nije voena protiv
neke strane vojne sile ili vojne vlasti (osim u Poljskoj), to predstavlja klasine sluajeve kroz
koje sagledavamo potencijal nenasilne akcije u svrhu drutvene obrane. Nuna su daljnja
istraivanja u svrhu odreivanja tone uloge nenasilne akcije u politikim promjenama.

U veini zemalja vojska nije intervenirala kako bi se suprotstavila demokratizaciji (osim zbog
kompleksne situacije u nekim zemljama, poput Rumunjske i Jugoslavije). Dakle, ova iskustva
ne mogu biti predstavljena kao primjeri uspjeha nenasilne borbe, barem ne dugorono, u borbi
protiv vojne sile.

to je najvanije, niti u jednoj od istono evropskih zemalja nije bilo pokuaja ukidanja
vojske. Zapravo, koncept drutvene obrane je manje poznat tamo nego u zapadnim zemljama.
U istonoj Europi je nenasilna borba odigrala kljunu ulogu u ruenju reima, meutim, ona
nije institucionalizirana kroz nove politiko - ekonomske sustave. Ba suprotno, veina novih
vlada se nastavila oslanjati na vojnu silu u klasinom smislu (iznimka su neki sluajevi, poput
Litve i Slovenije, gdje je postojao jak slubeni ili neslubeni interes za drutvenom obranom).

Sve to se dogodilo 1989. je signaliziralo kraj hladnog rata, no to ne znai kako je sve to
dovelo do kraja mogunosti izbijanja masovnog rata, ba kao to dogaaji iz 1815. godine
nisu znaili prekid ratova na europskom kontinentu. Bez obzira na to koliko su dogaaji iz
1989. poeljni i znaajni, oni ne uklanjaju problem rata. Samim time, pitanje na koji nain
promicati drutvenu obranu ostaje i dalje jedno od najbitnijih.
U svakom od navedenih primjera sam pokuao dati samo grubu sliku. Nije mi cilj stvarati
politiku kritiku nenasilne borbe. Ono to sam elio prikazati je kako dosadanji primjeri
nenasilne borbe iz povijesti nisu dali jasan primjer koji bi pokazao kako se "odozdo" moe
stvoriti alternativa vojsci, koja bi naposljetku dovela do drutvene obrane.

irenje masovnog rata

Kako bih stvorio motivaciju za takav razvoj situacije, okrenuti u se drugom dijelu povijesti:
irenju masovnog rata i modernim dravnim sustavima. U ovom pregledu povijesti mi nije cilj
iznositi politike, ekonomske ili vojne detalje, ve elim naglasiti neke od osnovnih promjena
u prirodi ratovanja, to moe posluiti kao neke od mogunosti za razvoj drutvene obrane u
budunosti. Kljuni koncepti su sudjelovanje, profesionalizacija i specijalizacija.

U feudalnoj Europi je ratovanje koristilo manjini drutva. Vei dio stanovnitva, seoska
populacija, je rijetko bila ukljuena u ratovanje ili ak osjeala utjecaj ratova. Vojnici su bili
profesionalci, uglavnom plaenici.

Feudalizam je odnos ratovanja i drutva bazirao na politikim i ekonomskim dogovorima.

Veina ekonomske proizvodnje je bila za lokalnu upotrebu, dok je politika mo bila
decentralizirana (iako vrlo neravnopravno). Tada nije postojala potreba za ekonomskim
irenjem u svrhu odravanja ogromne vojske. Praksa je bila okupiti vojsku plaenika za svaku
pojedinu bitku ili rat.

Feudalni sistem je potisnut modernim dravnim sistemom. Vojska je u toj transformaciji

odigrala kljunu ulogu, jer je osigurala osnovu za irenje vlasti, a sve to zahvaljujui
plemstvu. Kako bi se omoguilo irenje vojske bilo je nuno odvajati sve vie sredstava iz
kapitalistike ekonomije u razvoju. Takva situacija je zahtijevala stvaranje novih poreza, kao i
irenje birokracije. Rast vojske i drave se odvijao paralelno.

Kljuni trenutak u ovom procesu je bila francuska revolucija, revolucija koja je osnaila
dravu i birokraciju, te donijela masovnu podrku. Ta revolucija je predstavljala veliku
opasnost za tradicionalne drave koje su okruivale Francusku pa je bilo nuno proiriti
dravu, kako bi se izbjegla mogunost slamanja revolucije. To irenje se dogodilo na
populistiki i militaristiki nain - francuska revolucionarna vojska je predstavljala prvu
modernu masovnu mobilizaciju ljudi za odlazak u rat.

Time je francuska revolucija pokrenula isti proces u susjednim zemljama, tjerajui ih da

stvaraju takvu obranu od Francuske. Sve to je jako ubrzalo stvaranje modernih drava s
njihovom politikom centralizacijom, poreznom i ostalom birokracijom, tajnom policijom,
ogromnom vojskom i centralistiki ureenom ekonomijom.

Doba masovnog sudjelovanja u ratovanju se nastavilo i u dvadesetom stoljeu, prvenstveno

kroz svjetske ratove. Ogroman broj mladih i sposobnih ljudi je bilo ukljueno u oruane
snage. U doba totalnog rata su i drugi dijelovi populacije podravali ratna nastojanja,
prvenstveno kroz ekonomsku proizvodnju, ali je time i taj dio populacije postao meta napada,
uglavnom kroz zrane napade.

Masovno sudjelovanje u ratovima je bilo povezano s vrlo niskom razinom profesionalnosti.

Veina vojnika u tim ratovima su bili dobrovoljci ili mobilizirani. Samim time, razina
specijalizacije je vrlo niska. Puka je oruje masovnog ratovanja i koriste je gotovo svi
vojnici.

Tokom posljednjih desetljea se u industrijski razvijenim zemljama javio posve suprotan

trend. Rije je o smanjivanju broja uesnika u ratu i razvoju ratovanja uz koritenje visoko
razvijene tehnologije. Moderno naoruanje, poput zrakoplova, podmornica i navodeih raketa,
je izrazito kompleksno i zahtjeva puno vie tehnike podrke nego boraca na fronti. U SAD-u,
jednoj od zemalja gdje je ovaj trend uznapredovao, vojska je u velikom broju sastavljena od
profesionalaca, od kojih velik dio ine razni tehniki specijalisti.

Ako francuska revolucija oznaava irenje masovnog sudjelovanja u ratovanju i time

zamjenjuje feudalni model male, privremene i plaene vojske, onda doba utrke u nuklearnom
naoruanju oznaava povratak ratovanju koje obiljeava mali broj uesnika i visoka razina
profesionalizacije i specijalizacije. To je polazna toka koju u iskoristiti za prezentaciju
drutvene obrane, to je vrlo slino procesu koji je pokrenula francuska revolucija.

Revolucionarna drutvena obrana

Revoluciju moemo definirati kao brzu i temeljnu transformaciju kljunih socijalnih struktura
u drutvu, kao to su dravna i klasna struktura, a taj proces je direktno povezna s pobunom
koja dolazi "odozdo". Vojni pu nije revolucija, jer nain provoenja politike i ekonomske
moi ostaje nepromijenjen. S druge strane, francuska, ruska, kineska i iranska revolucija
(izmeu ostalih) su promijenile cijeli okvir ekonomskih odnosa, kao i politikog vodstva.

Fraza "revolucionarna drutvena obrana" ima dva znaenja. U jednom se odnosi na koritenje
drutvene obrane u potencijalno revolucionarnim situacijama, npr. kako bi se obranila
znaajna promjena u drutvenim odnosima. Takoer se odnosi i na sastavni revolucionarni dio
same drutvene obrane: kada masovna nenasilna akcija zamjeni vojnu silu, to znai kako se
drava vie ne moe oslanjati na monopol nad koritenjem "legitimnog" nasilja. Time se
dovodi u pitanje preivljavanje drave i drutvenih institucija koje su pod zatitom drave
(kao to su privatno vlasnitvo ili birokratske privilegije). Upotreba drutvene obrane ne znai
nuno ukidanje drutvenih institucija koje se odravaju putem nasilja, ali za takvo to uvijek
postoji odreena mogunost.

Jedan od moguih scenarija revolucionarne drutvene obrane je koritenje drutvene obrane u

revolucionarnoj situaciji koja se dogodila iz drugih razloga. Recimo, radikalno lijeva stranka
je osvojila vlast na izborima i prijeti joj vojni pu (moda ak podran od nekih stranih sila).
Organizirana nenasilja akcija u svrhu obrane te vlasti kulminira i pretvara se u drutvenu
obranu. Istovremeno, nenasilne metode koje su se razvile u svrhu zaustavljanja okupacije se
koriste za ostvarivanje radikalnih promjena u drutvu, ukljuujui i ukidanje oruanih snaga.

Koritenje potpune drutvene obrane nuno znai potpuno razoruanje vojske. U

reformistikom scenariju, ovo razoruavanje bi bila paljivo isplanirana operacija. U
revolucionarnoj situaciji je vjerojatnije kako bi to razoruanje izveo narod bez nekih sankcija
od strane vlasti ili vojnog vodstva, a dogodilo bi se prvenstveno kako bi se zaustavila
upotreba oruja protiv stanovnitva. Kako bi ovo razoruanje uspjelo, morala bi postojati
podrka veeg broja pripadnika i pripadnica oruanih snaga. To bi ukljuivalo
onesposobljavanje oruanih sustava, preuzimanje vojnih komunikacija i onesposobljavanje ili
zaustavljanje vojnih zapovjednih struktura.
Revolucionarne promjene koje bi donijela ovakva situacija su zasigurno bazirane na
radikalnoj demokraciji, koja se suprotstavlja sistemima nejednake moi i privilegija
povezanih s monopolistikim kapitalizmom, dravnim socijalizmom, birokracijom,
patrijarhijom i vojskom. Kakvo god ureenje to donijelo, nuno je postojanje iroke podrke
kako bi drutvena obrana bila to uinkovitija.

U ovom primjeru sam kao pretpostavku uzeo kako se razoruanje i drutvena obrana dogaa
unutar jednog odreenog podruja - jedne zemlje ili regije. Takav razvoj situacije, kako onaj
revolucionarni, tako i sama drutvena obrana e zasigurno predstavljati opasnost u oima
susjednih vlada i vojnih struktura. Naravno, im se drutvena obrana pojavi u revolucionarnoj
situaciji, velika je vjerojatnost kako e biti ugroena moguom intervencijom iz nekog drugog
podruja ili e se pokrenuti operacije koje pomau destabilizaciji situacije. Tako moemo
pretpostaviti kako je "drutvena obrana u jednoj zemlji" jednako nestabilna i neodriva kao i
"socijalizam u jednoj zemlji". Ukoliko se revolucija ne proiri, vjerojatno e biti slomljena ili
sabotirana od strane zagovaraa vojnih metoda.

Umjesto oekivanja i obrane od mogue intervencije, moe se primijeniti drutveni napad. U

sluaju revolucionarne drutvene obrane, drutveni napad oznaava promociju drutvene
obrane u drugim dijelovima svijeta, pogotovo tamo gdje lei najvea opasnost za
revolucionarne procese.

Jedna od kljunih aktivnosti drutvenog napada je komunikacija, jer e neprijatelji zasigurno

revolucionarno drutvo pokuati prikazati kao pokvareno i zlo, kako bi opravdali svoje
napade. Govoriti pravu istinu o metodama i rezultatima e biti od velike vanosti.

Glavni cilj drutvenog napada bi trebao biti zapoinjanje drutvene obrane u drugim
dijelovima svijeta. Ukoliko to ne uspije, vrlo je vjerojatno da ni revolucija nee uspjeti. No,
ukoliko se to pone ostvarivati, to bi moglo pokrenuti procese aktivnog razoruanja, te bi time
"vanjske prijetnje" nestale zbog narodnih akcija.

U ovom procesu bi zasigurno bilo mnogo krvavih borbi i tragedija, jer vojska i policija su
nauene silom uklanjati sve revolucionarne "viruse". Masakri bi u nekim sluajevima mogli
zaustaviti bilo kakav napredak, meutim, isto tako bi mogli predstavljati dodatnu motivaciju
za razoruanjem, kroz politiki jiu-jitsu koji je povezan s nenasilnim akcijama. ak je mogue
zamisliti neke reime koji bi sami sponzorirali drutvenu obranu u svrhu izbjegavanja
revolucionarnih promjena.

Nepotrebno je naglaavati kako je ovo shematski scenarij. Bilo kakve stvarne promjene u
ovom smjeru e vjerojatno biti duge i rastegnute kroz nekoliko desetljea. Tijekom samog
procesa, rezultati e biti daleko od idealnih. Sama "revolucionarna drutva" e se zasigurno
kretati u razliitim smjerovima, koristit e se novi oblici borbe, formalno nenasilni, ali
manipulirajui oblici e se razviti kako bi se zatitila mo i privilegije, dogaati e se
katastrofe i incidentne situacije. Bilo to drugo, osim takvog nestrukturiranog napretka, pusto
je matanje. Reformistika vizija paljivo planiranog prelaska na drutvenu obranu je sasvim
sigurno krivi put, iako to ne znai kako je kaos poeljan.

Slinost izmeu francuske revolucije i scenarija revolucionarne drutvene obrane je sasvim

jasna. U oba sluaja dolazi do ogromnog porasta broja onih koji sudjeluju u drutvenoj borbi -
u oruanoj borbi u prvom sluaju i nenasilnom otporu u drugom sluaju (iako drutvena
obrana predstavlja puno veu mobilizaciju, jer su ukljueni ak i oni koji ne sudjeluju u
vojnim operacijama). U oba sluaja je sudjelovanje u organiziranoj borbi povezano s
revolucionarnim promjenama drutvenog ureenja. Takoer, u oba sluaja irenje revolucije
predstavlja metodu obrane revolucije. I na kraju, u oba sluaja se glavne ideje revolucije
mogu izgubiti, a da se istovremeno razviju novi oblici koritenja moi.

Cilj predstavljanja ovog scenarija revolucionarne drutvene obrane nije predvianje

budunosti, ve stimuliranje promiljanja moguih strategija u sadanjosti. Revolucionarna
drutvena obrana je samo jedan od moguih naina i kao takva je vrijedna diskusije i
planiranja.

[originalno objavljeno u Brian Martin: Social Defence, Social Change; Freedom Press,
London, 1993.]

BLACK BLOC

Black Bloc (Crni blok) se kao ime prvi put pojavljuje krajem 1999. (iako ta strategija postoji
ve tridesetak godina u Europi) na masovnim demonstracijama protiv ekonomske
globalizacije u Seattleu, gdje dobija veliku medijsku panju. Zapravo je rije o ve postojeim
anarhistikim grupama ili osobama, koje su se iz nekoliko razloga udruile pod imenom
Black Bloc. Dakle, ovdje nije rije o novonastaloj grupi, ve se radi o interesnoj grupi koja se
stvorila zbog odreenog razloga - zbog prepoznatljivog identiteta i zajednikog sudjelovanja u
demonstracijama, gdje Black Bloc ima mogunost koritenja svoje strategije tijekom protesta.
Moda se iz ovog objanjenja ini kako je time Black Bloc sebe izdvojio iz ostatka protesta,
tomu nije tako, jer predstavlja samo jedan, sastavni dio svakog protesta, te ponekad usko
surauje s ostalim grupama.

Ime je simbolino, jer crna boja je boja anarhistike zastave, no ima i svoju praktinu stranu.
Svatko tko se nae unutar Black Bloca e nositi crnu odjeu i masku na licu, to predstavlja
zatitu od suzavca i zatitu identiteta svakog pripadnika i pripadnice Black Bloca.

Nastanak ove interesne grupe nije ujedno znaio i stvaranje istog politikog stava, to je
uglavnom nepoeljno, ali i gotovo nemogue unutar anarhistikog pokreta. To ipak nije
znailo kako Black Bloc nee povremeno odravati sastanke, diskutirati o svojoj strategiji,
promiljati svoje postupke i razvijati se. Isto tako, pojedine grupe koje se nalaze unutar Black
Bloca e davati svoje izjave za javnost, kako bi pojasnile svoje postojanje, svoje postupke i
kako bi demantirale ono to im se pripisuje. To je ovdje prikazano kroz samo jednu izjavu, no
do danas ih je bilo nekoliko.

Bitno je naglasiti kako je prvenstveno pojava Black Bloca na politikoj sceni uzrokovala
revitalizaciju "bauka anarhizma", pogotovo nakon svih demonstracija gdje se pojavljuje,
nakon ega postaje jasno kako nije rije o neorganiziranoj i kaotinoj skupini, ve o grupi
koja djeluje sasvim promiljeno. To je unutar medija izazvalo uenje, ali i pokretanje
kampanje usmjerene protiv anarhistikih grupa i anarhizma uope. Tako danas i neki domai
mediji prenose vijesti stranih agencija i time doprinose toj kampanji, koja je zapravo bazirana
na senzacionalizmu, ali i promiljenom pokuaju ocrnjivanja djelovanja tih grupa. Ta
medijska kampanja je prvenstveno usmjerena na pokuaj prikazivanja anarhistikog pokreta
kao odgovornog krivca za nasilje koje izbija tijekom demonstracija. Naravno, kroz tu
kampanju se provlai generaliziranje, sasvim oito nepoznavanje temeljnih pitanja vezanih uz
pokret, kao i senzacionalizam, koji danas uvelike zasjenjuje ono to moemo nazvati
objektivnim novinarstvom. Unutar te "hajke", svega je par novinara i novinarki koji i koje
pokuavaju prikazati stvarno stanje stvari.

Bilo bi suludo ne kritizirati pojedine postupke Black Bloca. Kako je rije o grupi koja nije
vrsto organizirana i strukturirana, sasvim je jasno kako postoji nekoliko pristupa, razliitih
stavova i samim time postupaka tijekom demonstracija. Dok s jedne strane postoji jasna
suradnja s lokalnom zajednicom (npr. demonstracije u Quebecu), gdje je sasvim jasno koja
koliina nasilja i nenasilja je nuna za ostvarivanje odreenog cilja i gdje situacija nije
izmicala kontroli, s druge strane se pojavljuju sluajevi gdje situacija u potpunosti izmie
kontroli i pretvara se u nasilje koje je nemogue objasniti, vrsto argumentirati ili opravdati.

Naravno, to ne znai kako u pojanjavanju uloge Black Bloca unutar pojedinih demonstracija
treba generalizirati i pokuati stvoriti jedinstvenu definiciju o djelovanju ove grupe. Metode i
nain na koji se one provode su uvjetovane razliitim situacijama, postojanjem ili
nepostojanjem tradicije politikog nasilja u nekom podruju (npr. dok su autonomi u
Njemakoj prihvatili ulino nasilje kao sastavni dio svog djelovanja, to drugdje nije sluaj),
razlikama u ideji o politikom djelovanju, itd.

Nuna je jasna i otvorena kritika neprihvatljivih oblika djelovanja, jer izostanak kritike
pristupa koji moe odvesti cijelu stvar u politiku izoliranost, elitizam i ekstremno nasilje
predstavlja ve vienu situaciju, neto to je u nekoliko navrata unitilo mogue stvaranje
drutvene alternative. Glavni uzrok tome se uvijek nalazio u iskljuivosti i izostanku kritike.
Uzrok tog izostanka kritike je sakriven u jo veoj opasnosti - proglaavanju svake kritike
"naruavanjem svetog jedinstva pokreta", to nikako ne moe biti anarhistiki princip, jer
stvaranje takvog pokreta, koji nije podloan konstruktivnoj kritici predstavlja stvaranje nove
politike partije, jedinstva koje je bazirano na prisili, iskljuivosti i strahu od osude.

Sljedea izjava za javnost, kao i diskusija o nasilju, nenasilju i rodnim odnosima unutar Black
Bloca e, vjerujem, biti samo jedan korak u razumijevanju osnovne motivacije postojanja ove
skupine, kao i mogui poetak daljnjeg istraivanja.

Takoer, vano je rei da je od trenutka prvog objavljivanja ove knjige dolo do cijelog niza
dogaaja (ubojstvo u Genovi i ogromna koliina nasilja na tim demonstracijama, napad 11.
rujna, itd.) koji su utjecali na mnoga drutvena pitanja, pa tako i na promjenu ove nasilne
strategije. Unato injenici da Black Bloc zapravo nije prestao postojati, koliina nasilja na
javnim manifestacijama se smanjila, gotovo da se moe govoriti (ako govorimo openito) o
sve veem okretanju nenasilnom pristupu. Time ujedno postaje jasno da je samo postojanje
Black Bloca gotovo u potpunosti prelo u simbolizam - sam izgled je stvar ikonografije i neka
vrsta politike izjave (iako esto nejasne u razliitim kulturolokim okruenjima), koja granii
s tipinim primjerom izraavanja nekog stava na nain koji je svojstven razliitim
subkulturnim skupinama.

Istovremeno, taj simbolizam je (pogotovo nakon Genove) uzrokovao skeptian stav mnogih
pripadnika i pripadnica anarhistikog pokreta prema toj strategiji, zbog ogromne koliine
zloupotreba situacije, ljudi, i to je najvanije, zbog koritenja nasilja koje je postalo samo
sebi svrha.

I na kraju, moda je najvei apsurd sama reakcija prebijenih i privedenih nakon izrazito
nasilnog odgovora talijanske drave na nasilje u Genovi (ali i drugim gradovima u svijetu), jer
gotovo svi su bili "iznenaeni" takvom reakcijom, kao da takvo to nije bilo mogue
oekivati.

Moda je jedan od najveih problema koji se moe vezati uz taj simbolizam i subkulturni
pristup stvaranja popularne ikonografije i pratee retorike, ime je sve svedeno na razinu
glazbenog stila (to je zapravo najbolja usporedba), ali s puno ozbiljnijim posljedicama za sve
sudionike. Ako tome dodamo izostanak temeljne odgovornosti (prvenstveno prema tuoj
slobodi) i nerazumijevanje moguih posljedica, zapravo govorimo o vrlo opasnoj kombinaciji
koja moe uzrokovati cijeli niz problema.

Izjava za javnost Anarhistikog crnog bloka

Izjava Crnog bloka R2K

Mi, lanovi i lanice Antidravnog crnog bloka (ADCB; u originalu ASBB - Anti-Statist
Black Bloc) dajemo sljedeu izjavu kako bi demantirali dezinformacije filadelfijske policije i
izvjetaje korporacijskih medija usmjerenih protiv nas.

ADCB poziva na stvaranje organiziranog pokreta protiv korporacijske i dravne tiranije u

Americi. Prepoznajemo probleme zbog kojih je siromaan radniki sloj drutva izgubio
kontrolu nad svojim zajednicama, kao i nad svojim osobnim ivotima. Demokratska i
republikanska stranka sasvim jasno podravaju drutvene odnose u kojima se to nastavlja.
Podravajui smrtnu kaznu, militarizam, korporacije i smanjujui javnu potronju, izmeu
ostalog, ove stranke su dokazale, ba kao i sve ostale stranke, kako stavljaju profit iznad ljudi.
Organizirajui crne blokove i koristei direktnu akciju kao metodu, mi se suprotstavljamo
ovom netolerantnom i neprihvatljivom sistemu.

Kao anarhisti i anarhistkinje vjerujemo kako je privatno vlasnitvo kraa, a dravno

vlasnitvo sredstvo za zatitu korporacijskih interesa, te kako oboje mora biti uniteno zbog
stvaranja drutva baziranog na meusobnoj pomoi i osobnoj slobodi.

Sprejanjem zidova bojom transformiramo svoj stav o njima iz koncepta baziranog na

novanoj vrijednosti u praktian koncept. U sistemu ija je jedina briga profit, na
najdjelotvorniji protest je udariti ugnjetae po depu. Nanoenje ekonomske tete kroz
oteivanje vlasnitva, kao jedan oblik strategije direktne akcije, je vrlo djelotvoran nain za
postizanje ovog cilja. Ovo nije samo teorija... ovo je injenica. Od akcija Crnog bloka u
Seattleu protiv WTO-a, diskusija o globalnom kapitalizmu i demokraciji je napokon ula u
javni diskurs. Na rubu smo nove drutvene revolucije.

Na jueranjem protestu, lanovi i lanice ADCB-a su iskljuivo napadali policijsku i drugu

dravnu imovinu. ADCB nije napadao male duane ili bilo koji drugi oblik osobnog
vlasnitva. Bitno je naglasiti kako postoje i druge organizacije i udruenja koja djeluju
potpuno autonomno koristei slinu taktiku. Mi moemo biti odgovorni i odgovorne
iskljuivo za NAE akcije. ADCB ne preuzima nikakvu odgovornost za tetu nanesenu malim
duanima ili vlasnitvu radnika i radnica.

Druga, takoer krivo prezentirana taktika ADCB je noenje crnih maski. Od kad je javnosti
otkriveno postojanje projekta COINTELPRO sasvim je jasno kako mnoge dravne
organizacije prate i ometaju rad radikalnih grupa. To predstavlja prijetnju naoj osobnoj
sigurnosti i naim slobodama. Zbog toga nosimo maske kako bi se zatitili. Ne nosimo maske
kako bi zastraili javnost ili joj nanosili tetu. Takoer, noenjem maski aljemo poruku o
naoj meusobnoj solidarnosti i jednakosti. eljno ekamo dan kada emo ivjeti u drutvu u
kojemu neemo morati nositi maske.

Solidarni smo i s ostalom braom i sestrama koji i koje su juer bili na protestu. Mi NISMO
teroristi i nismo izolirana grupa. Predstavljamo koaliciju izmeu razliitih rasnih, klasnih,
rodnih i politikih grupa koje su uistinu zainteresirane za stvaranje smislene demokracije i
borbu protiv stvarnih terorista: korporacijske Amerike i policijske drave. Mi nismo ti koji su
bombardirali cijeli kvart unitavajui kue i nebrojene uspomene. Nismo mi pucali u Roberta
Browna ili tukli Thomasa Jonesa do smrti. Sve su to djela branitelja privatnog vlasnitva -
Filadelfijske policije. Dajemo podrku svim potlaenim narodima da organiziraju otpor protiv
moi i privilegija. Naprijed u anarhistiku drutvenu revoluciju!!!

Maggie, Rayna, Michael i Matt [The Rock Bloc Collective]: Pripisujui to

mukanarhiji

Mukanarhija: agresivno i natjecateljsko ponaanje unutar anarhistikog pokreta koje na

zastraujui nain podsjea na povijesno ugnjetavake uloge mukog roda. To ukljuuje
maistiko, svetaki licemjerno i elitistiko ponaanje. Mukanarhija esto zavrava u
elitistikoj iskljuivosti.

Osjeamo potrebu podijeliti svoje nezadovoljstvo mukanarhijom s obzirom na nain na koji

se ona manifestira u anarhistikom pokretu. Nas inspirira i uzbuuje razvoj i primjena
anarhistikih ideala pa stoga smatramo da moramo ostati kritini prema naem pokretu kako
bi do najvee mjere poveali njegov uinak. Anarhizam i direktna akcija snane su sile, no
ipak osjetljivi smo na preuzimanje nekih od kultura opresivnih naina djelovanja prisutnih u
samom sistemu kojem se suprotstavljamo.

Mi smo dvije ene i dva mukarca. Bijeli smo i ekonomski smo privilegiranog podrijetla.
Anarhisti smo. Podupiremo direktnu akciju i Black Block kao metodu djelovanja. U ovom
lanku usredotoit emo se na neto to je skovano kao termin "mukanarhija". Namjeravamo
objasniti i kritizirati mukanarhino ponaanje kratkim opisom niza iskustava koja smo imali
na masovnim akcijama, skupovima i naem svakodnevnom nainu organiziranja.

Najneprimjetnija je 'no compromise' dogmatizacija koju esto prati maistiki duh

pretpostavljajui stav 'jai/a od tebe' prema dominantnoj kulturi kao i prema saveznicima
unutar pokreta. Za vrijeme predsjednikih debata u Bostonu, jedan/jedna od nas vidio/la je
grupu ljudi kako probija policijske barikade ve zaprijeene ulice. Taj potez bio je loe
planiran i prevelik zalogaj a za posljedicu je imao nekoliko ljudi popricanih suzavcem. To
nije bilo taktino, ve snagatorsko ponaanje. Suzavac u oima nekima od tih ljudi postao je
rana iz bitke a za njih je predstavljala njihov beskompromisni i "radikalan" politiki stav.

Na slian nain, dvoje od nas bilo je na sastanku Black Blocka kad je jedan mukarac izjavio:
"Ako nisi spreman/na primiti udarac (palicom u glavu) i nisi spreman/na otii u zatvor, nemoj
marirati s Black Blockom." Bio je frustriran injenicom da je tijekom prosvjeda na dan kada
se u dunost uvodi novoizabrani predsjednik SAD-a marirao s Black Blockom i kad se
suprotstavio policijskim barikadama nitko ga nije pokrivao. Mi dovodimo u pitanje injenicu
da su batine djelotvoran cilj. I iako nikad ne moemo dovoljno naglasiti koliko je vana
meusobna zatita, shvaamo da ljudi u razliitim situacijama imaju razliite potrebe. Drugim
rijeima, ne moe i ne eli svatko/a biti pretuen/a i zatvoren/a zbog ina koji moe ili ne
mora nuno biti vien kao taktiki koristan.

Izjava ovog ovjeka pretpostavlja da je on jedan od kvalificiranijih lanova grupe Black

Block. Ustanovio je da nitko nije ostao s njim i dobio batine te pokazao da je jai i samim
time radikalniji od drugih. Ta njegova superiornost, kako se dade naslutiti po njegovim
izjavama, daje mu za pravo govoriti o tome kome je dozvoljeno marirati s Black Blockom pa
si zato uzima za pravo govoriti drugima da ostanu kod kue.

Primjer za beskompromisni ('no-compromise') stav moe se nai u tekstu objavljenom na web

stranicama Independent Media Center-a. U kritici prosvjeda odranih u Washingtonu
povodom dana kada se u dunost uvodi novoizabrani predsjednik SAD-a, Slip pie:

"Mislim da se zaista trebamo pitati to naa militantnost znai? Je li uistinu militantno

dozvoliti da te pretrae pri ulasku u podruje u kojem bi trebao/la imati pravo prvog
amandmana? To nije militantno niti prua otpor.

Da li je traenje oprosta onom istom sistemu kojem se opire pobuna? Prijavljeni prosvjedi ni
u kom sluaju nisu otpor, a kamoli revolucija. Meni u ovoj revoluciji ciljevi JESU sredstva.
Moramo ivjeti svoje ideje i preuzeti kontrolu nad svojim ivotima. To se ne oituje samo u
nainu na koji ivimo i koristimo svoje ivote kao orue, ve i u nainu na koji irimo svoje
protivljenje doslovno putem vraanja naeg prostora kad izaemo na ulice. Vie ne moemo
ugaati i sluiti se 'prikladnim sredstvima' jer prikladna sredstva su prakticiranje prave
demokracije i traenje naih prava na slobodno okupljanje. BEZ KOMPROMISA."

U svojoj kritici Slip naglaava svu vanost potrebe za militantnou, pruanjem otpora i
fundamentalnom subverzijom sistema. Ipak, problematina ostaje njegova analiza oko
koncepta "BEZ KOMPROMISA". U kapitalistikom sistemu, svi moramo raditi kompromise.
Niti jedan/na od nas nije savren/a i na svi smo pod utjecajem opresije na kojoj se ovaj sistem
temelji. Neki su privilegiraniji i pod veim utjecajem od drugih. Ironino je da su upravo oni
privilegiraniji ti koji pozivaju na "beskompromisan" stav tijekom masovnih akcija. Moramo
se zapitati tko su ti koji mogu biti "beskompromisni" na velikim demonstracijama. Na primjer,
nas etvero bijelih studenata prilino lako moemo biti militantni na masovnim akcijama.
Osim to nam je pristup odvjetnicima lagan, murja i sudovi prema nama odnose se bolje nego
prema ljudima iz drutvenih slojeva koji tradicionalno postaju njihove rtve. Puno je tee
preuzeti taj stav obojenim, ekonomski slabijim i ljudima koji su manje sposobni za
intenzivniji fiziki sukob.

Na kraju, smatramo da stav "BEZ KOMPROMISA" kompromitira znaajan dio naih ideala.
Stvaramo i izgraujemo svijet u kojem ljudi vole i imaju mo. Ipak, mukanarhina
militantnost ima tendenciju vrijeanja saveznika unutar pokreta umjesto djelovanja iz
solidarnosti. Retorika beskompromisne istoe podsjea nas na elitne lanove bratstava na
fakultetima koji govore: "Nisi dovoljno mao." Ili kranske desnice koja govori: "Nisi
dovoljno svet." To je samo jedan do oblika ovinizma koji ljude dijeli. Krianje militantnosti i
beskompromisnog stava zapanjujue je slino muenikoj etici vjerskih pokreta koji pozivaju
na graansku neposlunost.

Ova taktika poziva ljude da se rtvuju za vii cilj. U posljednjih nekoliko godina graanska
neposlunost nala se pod vatrom radikala koji pozivaju na taktike koje su manje kooperativne
sa sistemom, te vie ukljuuju i daju mo uesniku/ci. Ipak, mukanarhian nain miljenja
napravio je puni krug te se vratio na poetak; vrijeme provedeno u zatvoru i rane iz bitaka
postale su nova samoportvovna neposlunost.

Takoer, htjeli bi istaknuti da vjerski pokreti koji pozivaju na graansku neposlunost

naglaavaju ljubav, dok mukanarhisti naglaavaju agresiju.

"Pet dana koji su potresli svijet", knjiga koja govori o "Seattlu i izvan njega" a koja je
napisana unutar pokreta, slavi uesnike direktne akcije kao "uline ratnike". Rjenik Random
House definira ratnika kao: "1. ovjeka koji se je ukljuen ili iskusan u ratovanju; vojnika. 2.
Osobu koja je iskazala veliku snagu, hrabrost ili agresivnost, kao u politici." U kontekstu na
koji dajemo kritiki osvrt, ratnik je samoproglaeni heroj, dogmatian i natjecateljski
orijentiran.

Ne elimo na romantian nain prikazati beskompromisnog militanta/kinju, spremnog/u

podnijeti sve u ime cilja. Mi nismo Rambo. Mi nismo marinci. Mi nismo heroji. Mi smo
anarhisti koji grade prostor koji daje mo, prihvaa i ukljuuje druge, pristupaan je,
komunikativan i orijentiran na zajednicu. Za graenje pokreta moramo biti vie nego fiziki
besprijekorno grubi, posveeni cilju, samoportvovni i militantni. Oni koji si novano, fiziki
ili emocionalno ne mogu riskirati uhienje, sudske parnice ili fiziki napad iskljueni su iz
ovog kluba. To znai da mnoge ene, obojeni ljudi, mladi i stariji te ekonomski slabiji nemaju
ono to je potrebno za sudjelovanje u mukanarhistikoj revoluciji. Da li je ovo revolucija za
dobrobit uesnika koji su uglavnom mukarci iz srednje i vie klase ili je ovo revolucija
mladih ratnika koji se rtvuju za dobrobit ena i djece koje iskljuuju? Niti jedno od ovo
dvoje nije prihvatljivo.

Masovne akcije su samo jedan od dijelova anarhistikog organiziranja. Ipak kada do njih
doe, one bi trebale odavati osjeaj okupljanja gdje ljudi imaju mo, uivaju i surauju sa
saveznicima. Marirajui s Black Blockom ustanovili smo da su mnogi od njih dovoljno jaki
primati udarce u glavu a nisu dovoljno otvoreni da pozdrave a kamoli da prenesu taktine
ideje, potrebe ili osjeaje. To utjelovljuje tipine uloge mukog roda. Ako netko/a eli biti
ulini/a ratnik/ca, traimo tog ratnika ili tu ratnicu da usmjeri svoje negativne energije na
sistem a da pozitivnim osjeajima pridonese pokretu.

Umjesto mota "BEZ KOMPROMISA" pozivamo na "to god da je uinkovito" ("whatever

works"). A ako to zvui prehladno, predlaemo "IVI REVOLUCIJU" ("Live the
Revolution"). Jednostavno, traimo drugove da paljivije procjene naine na koje e nae
akcije utjecati na nae mete, kapitalizam i opresiju.

Ne kritiziramo militantne taktike, niti kritiziramo ljude koji ih koriste. Pozivamo ljude da
iskorae iz mukanarhistikog dogmatizma i koriste taktike na naine na koje su korisne.
Vidimo vanost i vrijednost u graenju saveznitava, diskutiranju ideolokih i taktikih
razlika i razumijevanju te uvaavanju pojedinanih razliitih miljenja. Kad je neki pokret
jednolian u svim svojim taktikama i ideologijama, ne samo da je dosadan, ve je i ranjiv na
izumiranje. Imamo potrebu raditi s onima koji imaju drugaija miljenja, istovremeno
prepoznavajui zajednike ciljeve te organizirati se na nain koji potuje i priznaje razlike
putem komunikacije.

Nadamo se da e ovaj lanak pomoi otvoriti diskusiju. Potiemo ljude da odgovore. Molimo
kontaktirajte nas i osobno kad objavite svoje ideje.
[tekst je originalno objavljen na nekoliko anarhistikih lista, te internet stranicama, kao
poetak diskusije unutra Black Bloca i anarhistikog pokreta uope]

[odgovor autora i autorica]: Mukanarhija

Na lanak od prije nekoliko tjedana "Stick it to the manarchy" potaknuo je mnogo odgovora i
entuzijazma. Poslali/e smo ga na Indymedija te priloili u Onward i iznenadilo nas je to smo
u posljednjih nekoliko tjedana dobivali/e 4 do 5 odgovora dnevno iz SAD, Kanade, Velike
Britanije i istone Europe. Iz odgovora se moe vidjeti kako se mnoge osobe mogu
identificirati s pitanjima koja smo potaknuli/e.

Ljudi su davali i pozitivne i negativne kritike a i mi smo uili/e kroz ovaj proces. Osjeamo
kako je ovaj dijalog vitalni element pokreta koji se suprotstavlja opresiji. Ne tvrdimo da smo
oni koji imaju najvie znanja vezana uz ta pitanja, no aktivno radimo na tome da prvo
prepoznamo a onda promijenimo te pretpostavke u sebi. Ne tvrdimo da smo autoriteti niti ne
inzistiramo da smo u pravu. Naprotiv, mi svoje misli dijelimo kako bi sudjelovali u procesu
uenja koji ukljuuje iru zajednicu. To je razlog zbog kojeg je odgovor toliko bitan. Ovo nije
proces kojeg moemo proi sami/e.

Naa kritika mukanarhije i njezinih implikacija je nain na koji mi pridonosimo dijalogu.

Natjecateljsko, agresivna, elitistika i eksluzivistika ponaanja suprotna su naem
razumijevanju anarhistikih ideala i prakse. "Mukanarhija" je termin kojim se koristimo dok
opisujemo to ponaanje zato jer on tumai tradicionalne uloge mukog roda. Mnogim ljudima
se taj termin ne ini prikladnim zato jer sugerira - u suprotnosti s naim shvaanjem tog pojma
- da se samo/svi mukarci ponaaju mukanarhino. Zbog toga to mukanarhino ponaanje
ne vezujemo za odreeni spol, neki ljudi su doveli u pitanje vanost povezivanja termina s
odreenim rodom. Ipak, ponaanje koje opisujemo je isto ono ponaanje koje su mukarci
tradicionalno koristili da bi odrali i opravdali svoje pozicije moi u patrijarhalnom drutvu.
Sama rije nije kljuna u onome to elimo rei i rado bi eljeli uti prijedloge za alternative.

Mnogi, ne svi

Ljudi su esto isticali da se i ene mogu militantno ponaati. Slaemo se. Postoji mnogo
predanih ena koje djelotvorno koriste militantne taktike. Istovremeno, ene nisu iskljuene iz
onoga to nazivamo "mukanarhijom". U naem prolom lanku trebali/e smo to jasnije
istaknuti.

Kritike ljudi su bile bazirane na naem nedostatku jasnoe isto kao i na jednoj oiglednijoj
greki. Nakon to smo citirali Slipovu analizu termina "bez kompromisa", upotrijebili/e smo
"univerzalnu" zamjenicu "njegov" za rodno neobiljeen citat. Taj izbor rijei osnauje
seksizam i iskljuivanje koje pokuavamo ogoliti. Zahvalni smo to je Slip odgovorio i
istaknuo da smo "mi takoer uhvaeni u zamku svoje vlastite mukosti." Ispriavamo se i
potruditi emo se da se to ne ponovi.

Ne vjerujemo da je militantno ponaanje specifino za mukarce, niti bilo kojoj od kategorija

dobi, rase ili ekonomskog statusa. Ipak, mnogi ljudi krivo shvaaju nau poruku. Na primjer u
odgovoru Davea Hilla on nas citira kako govorimo da "mnoge ene, obojeni ljudi, mladi i
stariji te ekonomski slabiji nemaju ono to je potrebno (za sudjelovanje u mukanarhistikoj
revoluciji)." Nekoliko reenica dalje on pita: "Da li je produktivno izuzeti sve ene, obojene
ljude, mlade i starije iz vae analize 'mukanarhije'? Jesu li 'mukanarhisti' samo bijeli
mukarci?" (NYC Indy Media). Dave uzima na "mnogi" i interpretira ga kao "svi". Ova
zamjena rijei znaajno mijenja nau namjeru tako da uzima jedno promatranje i okree ga u
generalizaciju o spolu, rasi, klasi i njezinu odnosu na ponaanje. Kao to smo rekli/e prije,
bilo tko se moe militantno ponaati. U naem prethodnom lanku, nakon diskusije o terminu
"ratnik", kojeg rjenik opisuje kao "mukarca" mi kaemo da "traimo tog ratnika ili tu
ratnicu neka usmjeri svoje negativne energije na sistem". Pa ipak, vidjeli/e smo da veina
ljudi koji se ponaaju ekskluzivistiki, natjecateljski i maistiki na masovnim akcijama -
ljudi koji usmjeravaju negativne energije prema drugim ljudima u pokretu - su bijeli, muki i
esto srednje klase. Zbog toga koristimo rije "mnogi". To uvjerenje moe biti zbog naih
podrijetla i pozivamo ljude da podijele s nama svoja promatranja.

Nekoliko odgovora dovelo je u pitanje nau kritiku termina "ratnik". Priznajemo da se termin
moe koristiti i na nain koji osnauje. S druge strane, kao to jedan kolektiv pie: "to se tie
vaih pogleda na 'mukanarhizam', ine se da se blisko podudaraju s naom opom kritikom -
o kojoj se diskutiralo i elaboriralo prije vie od deset godina - o razvoju takozvane 'street-
fighter' politike (sub)kulture, njezine korijene, meuovisnosti i posljedice. Mi to zovemo i
'anarhistiki ramboizam', i identificiramo njegove korijene djelomino, ba kao vi, u mao
kulturi burujskog drutva."(e-mail). Pitanje glasi traimo li natrag rije "ratnik" i
revolucioniramo li njegovo znaenje ili je "ratnik" samo nain za opravdavanje
"mukanarhistinog" ponaanja?

Ne suprotstavljamo se militantnosti

Kad smo pisali lanak identificirali smo tko smo kako bi pokazali od kud dolazimo. Izmeu
ostalih stvari, rekli smo da smo anarhisti/kinje, mariramo u Black Blocku i podravamo
direktne akcije. Na taj nain itatelji bi razumjeli da piemo kritiku kao lanovi/ice pokreta.
Takoer, osjetili smo se pod pritiskom "dokazati" se iznosei svoju militantnu povijest, no
tome bi upali u istu zamku koju kritiziramo. Zbog toga to nismo naveli svoju militantnu
povijest, mnogi ljudi koji su odgovorili pretpostavili su da smo pacifisti, "fluffy" i/ili protiv
militantnosti, unato tome to smo rekli, "ne kritiziramo militantne taktike, niti kritiziramo
ljude koji ih koriste." Neki ne samo da su pretpostavili neke stvari o nama ve su i sudili
prema tim pretpostavkama. Pitamo se kako bi nai argumenti bili primljeni da smo naveli da
smo kolektivno bili u zatvoru etiri puta po 13 dana, 17 puta bili udareni pendrekom, pet puta
bili popricani pepper-sprejem, jednom suzavcem, spasili od uhienja pet naih drugova,
razbili dva izloga, vodili jedan napad na policiju i rekli policajcu "odjebi" barem 212 puta.

Podupiremo agresivne taktike kada su strateki korisne. Potpuno smo svjesni i prihvaamo
taktike namjere Black Blocka koje ukljuuju skrivanje identiteta i podravanje onih koji su
spremni prekriti zakon. Ipak, smatramo problematinim kada ljudi koriste agresivne taktike i
iznose ih kao trofeje kako bi postigli autoritet ili kako bi se prikazali kao radikalniji. Naa
definicija mukanarhije ukljuuje "maistiko, svetaki licemjerno i elitistiko ponaanje", no
mogue je biti militantan/na a da se istovremeno ne bude mukanarhistian/na. Kao to smo
rekli/e, promatrali smo odreen tip militantnosti koji izraava mukanarhistino ponaanje i
bazirano je na "ranama iz bitaka", "snazi", "istoi", "vrijeanju saveznika" i nesolidarnosti
prema ljudima koji se koriste drugim taktikama. Ipak, slaemo se sa Slipom da "postoji
potreba za militarizmom, prkosom i fundamentalnom subverzijom sistema."
to se tie naeg stava u vezi termina "bez kompromisa" - osjeamo da nitko ne bi trebao
kompromitirati svoje ideale. Ako misli da moe preivjeti bez taktikog kompromitiranja,
onda to uini. Ipak, nemoj izopavati druge zbog njihovih taktikih izbora. Skeptini smo
prema stavu da svatko moe "bez kompromisa". Kako emo do slijedee masovne akcije bez
kompromisa? Uskakivanje na vlakove, kraa benzina, bio-dizel i bicikliranje nisu opcije za
sve. Zato mi dovodimo u pitanje toliko prisutnu deklaraciju "bez kompromisa" i zato nam je
potreban pokret koji podupire taktiku raznolikost.

Prema taktinoj kritici

Konstruktivna kritika integralni je dio izgraivanja velikog, djelotvornog i revolucionarnog

pokreta. Dijalog je vaan zato jer nas prisiljava razmotriti naa uvjerenja kao i uiti o drugim
perspektivama, razvijajui politiku naeg pokreta. Trebali bi razmotriti to odreena kritika
postie i teiti ne samo poboljati politiku naeg pokreta nego i poveati njegovu brojnost.
Postoje neki potencijalni problemi u tom procesu; osoba eli rei to misli no ne eli otuiti
druge ljude. Stoga, osoba mora uobliiti kritiku paljivo i na nain koji nee kompromitirati
poruku a u isto vrijeme nee uvrijediti potencijalne saveznike.

Takoer, elimo istaknuti da iako je samokritinost vrlo vana, pokret se ne bi smio toliko
uplitati u nju kako ne bi izgubio uvid u nae namjere i ciljeve. Dok izgraujemo drutvo bez
opresije potrebno nam je pronai ravnoteu izmeu unutarnjeg dijaloga i stvarnog mijenjanja
drutvenih struktura.

itajui odgovore ustanovili smo da je naa emocionalna reakcija esto bila uvjetovana
nainom na koji su drugi oblikovali svoje argumente. Mnoge su nam kritike omoguile da
ozbiljno razmotrimo jesu li neki aspekti naeg stava pogreni. S druge strane, mnogi su nas
vrijeali. u tim sluajevima, dio nas se razljuti i poeli cijeli odgovor izuzeti iz obzira. Teko
je kad nam kau da smo u krivu i/ili kad nas se odbija kao da nismo predani anarhistikoj
ideologiji. Trudimo se ne uvrijediti, priznati svoje pogreke i raditi na tome da ih popravimo.

Kroz ovaj proces postaje nam jasno koliko je vano da jasno ocrtamo i objasnimo kritike jedni
drugima. Na primjer, reeno nam je "kako se usuujete pontificirati iz svojih privilegiranih
studentskih soba o akcijama koje poduzimaju oni koji su pod najveim utjecajem brutalnosti
ivota u kapitalizmu.", (e-mail). Ukazivanje na na studentski status ne imenuje stvarni
sadraj kritike osobe koja odgovara i osjeamo kako nije konstruktivno proglaavati nae
argumente nevaeima zbog onoga to jesmo. Slino tome, jedna osoba je odgovorila
potpisujui: "Nek' ste prokleti" (NYC Indymedia). Razumijemo da na stav moe razljutiti
ljude i iako podupiremo samoizraavanje, uvrede ne vode k razumijevanju meusobnih
uvjerenja.

Takoer, primili smo nekoliko sarkastinih poruka. Na primjer, "Heretoo!" na NYC-

Indymedia pie: "Moramo iskljuiti sve muevne mukarce iz pokreta. Moramo ustanoviti
kvote za ukljuivanje feminizairanih mukaraca. Svi mukarci koji trae ulaz u pokret ili
moraju dokazati svoju enstvenost ili im se mora prepisati odreena doza estrogena sve do
onog trenutka kad uspiju dokazati da su mudri, inteligentni i sveznajui kao proroci/ice koji
su ovaj lanak napisali. Svi mukarci koji su trenutno u pokretu moraju zbog svog roda
odmah poeti s procesom samobievanja." I dok ovakvi odgovori moda pokuavaju dati
korisnu kritiku naeg lanka uspijevaju samo u otuivanju od njihovih poruka. Iz sarkazma
shvaamo da se "Heretoo!" ne svia ono to smo rekli/e, no ne dolazimo do dubljeg
razumijevanja razlika izmeu naih perspektiva.
Nadalje, uvrede stvaraju agresivnu i neprijateljsku atmosferu. To potie klimu u kojoj ne samo
da kaemo saveznicima neka "odjebu" ve openito odbacuje ljude i smatra ih nevanima. U
jednom odgovoru pie: "Besmisleni odgovori koje va lanak dobiva na Indymediju su samo
jo jedan dokaz potrebe za suprotstavljanjem duboko ukorijenjenom maizmu mnogih
aktivista/kinja." (e-mail). Naa kritika mukanarhije je poput nae kritike sarkastinih i
namjerno uvredljivih odgovora. Smatramo da su otuujui, kontraproduktivni i potiu razdor.
U takvoj dinamici gotovo je nemogue postii konsenzus, raditi na solidarnosti sa
zatvorenicima i stavljati naa tijela u liniju kako bi zatitili ljude.

I jo to se tie naina na koji smo kritizirani/e - nekad nam je bilo teko razumjeti kritike.
"Methree" pie: "I neki od prije spomenutih poinitelja nisu samo bili muki ve su bili i
bijeli! Oh strano! Da! 'TO GOD DA JE UINKOVITO' Samo naprijed! to nije
uinkovito: 'politiki korektan rasizam' i stagniranje pokreta sa zastarjelom 'politikom
identiteta'." (NYC Indymedia). Razumijemo da "Methree" ima drugaiji stav od nas no ne
razumijemo o emu on/a govori. Kako bi se popravili moramo shvatiti to je to to radimo,
zato je to loe i kako to moemo popraviti. Na primjer, bilo bi korisno kada bi se politika
identiteta definirala, vidio dokaz naeg "politiki korektnog rasizma", i uli za i protiv "to
god da je uinkovito".

Jo vie uznemiruju odgovori koji negiraju nae iskustvo prisutnosti mukanarhije. U tim
sluajevima kritari/ke reinterpretiraju primjere koje dajemo. Anarchocommie pie: "to se
tie osobe koja je tvrdila da svatko tko nije voljan dobiti batine i ne bi trebao biti u Black
Blocku... Ne vjerujem da sam bio/la sastanku na koji ukazujete, ipak pretpostavljam da su
razlozi iz kojih su izjave te osobe proizale slijedei: svrha Black Blocka (iz taktike
perspektive) je zatititi identitete onih koji su u njemu, poto je veina ljudi u njemu voljnija
sudjelovati u akcijama nesputanim zakonom i koje se openito mogu nazvati
konfrontacijskima. Mislim da je to ono to je govornik htio rei a ne da svi/e elimo biti
prebijeni/e; da to jednostavno moramo prepoznati kao mogunost i biti voljni/e zatititi
jedni/e druge i istovremeno krenuti u te konfrontacijske akcije." (Indymedia).

Anarchocommie izuzima nae iskustvo mukanarhije i odgovara kao da izmiljamo ovu vrstu
ponaanja, no nai primjeri baziraju se na iskustvima iz prve ruke. Vidjeli/e smo to ponaanje
u ljudima s kojima radimo kao i na sebi. Ipak, Anarchocommieu/i je teko povjerovati da
mukanarhino ponaanje postoji. Tako u istoj spekulaciji on/a reinterpretira navod sa
sastanka o kojem nita ne zna. On/a uzima naa iskustva i ini ih takvima da zvue kao da mi
nismo mogli/e razumjeti to je taj aktivist na sastanku rekao i tako negira naa iskustva.
Sudei prema odgovorima na lanak mi nismo jedini/e koji/e su bili svjedocima
mukanaristikog ponaanja. Mi smo svakako spremni raspravljati o tome jesu li primjeri koje
smo dali/e toni, no to nije naa namjera. Tvrdimo da se mukanarhija javlja i elimo je
zaustaviti. Koliko ovi primjeri slue da objasne to mislimo pod mukanarhijom toliko slue i
da iznesu na vidjelo mane odreenog naina ponaanja. Ako ljudi dogmatino negiraju
postojanje naih primjera, istovremeno ignoriraju nau poruku.

Drago nam je da smo nali/e tako velik forum za diskutiranje ovih tema. Kao pokret moramo
biti samokrtini/e zato jer je to nain rasta. Drago nam je zbog prilike voenja dijaloga sa
mnogim drugim ljudima. Ne mislimo da bi javna diskusija trebala zamijeniti razgovoru
"jedan/na na jednoga/u".

Na alost, nismo imali vremena osobno odgovoriti na veinu komentara koji su nam stigli e-
mailom. Cijenimo osobne odgovore i nadamo se da emo ljudima odgovoriti uskoro.
Nastavimo diskusiju.

Sa solidarnou,

Maggie, Rayna, Michael i Matt

The Rock Block

[tekst je originalno objavljen na nekoliko anarhistikih lista, te internet stranicama, kao

poetak diskusije unutra Black Bloca i anarhistikog pokreta uope]

Luka: Nemogua i nejasna linija izmeu nasilja i nenasilja

ini mi se da postoje dva razliita argumenta koji su aktivni kada doe do ophoenja spram
pitanja nenasilja. Prvo vidim kao raspravu izmeu dvije poprilino krute, meusobno
iskljuive dogme. Ljudi koji vide oruani sukob kao jedino rjeenje e prirodno biti u sukobu
s pacifistima koji bezuvjetno iskljuuju bilo kakav oblik nasilja. S druge strane, postoji sukob
izmeu tolerantnih ljudi koji nemaju nikakve veze s nekom partikularnom ideologijom (u
ovom sluaju pacifizam ili nasilne taktike) i onih koji su nepokolebljivi u svojoj ideologiji.
Veliki problem koji se namee u ovoj debati nije toliko pitanje nasilja, koliko je to dogma i
prihvaanje unaprijed zapakiranih paketa misli. Problem je, kako ga ja vidim, pitanje taktike,
a ne moralnog izbora izmeu nasilja i nenasilja. Sama rije "nasilje" ini mi se nejasnom, a
postoji dosta neslaganja o tome to ona oznaava, dakle da bi uope diskutirali za ili protiv
nasilja znaenje rijei mora biti jasnije odreeno. Naposljetku, nasilje je vrlo jaka rije koja
konstantno biva iskoritavana, da bi se manipuliralo ljudima, i iskrivljavalo stvari izvan
proporcija. Novine koje izvjetavaju o bombardiranjima izvrenim od strane NATO-a, u
kojima je poginulo vie osoba, ne upotrebljavaju rijei kao teroristiki, ubojstvo ili nasilje, a
izvjetavajui o bombi koja je unitila zgradu, ne ozljedivi nikoga, govore o ekstremno
opasnom i nasilnom teroristikom inu, ine izraz nasilje praktino beznaajnim. Da li su
napadi na ljude nasilje? Nanoenje tete? Mogu li rijei biti klasificirane kao nasilne? Da li je
upotreba autoriteta, bez fizike snage, nasilna? Za dobrobit ovog lanka, rije nasilje u
upotrijebiti iskljuivo da opiem uporabu fizike snage, s ciljem da bi se ozlijedilo i to bez
obzira tko, kako i zato koristi tu metodu. Izraz nenasilje s druge strane, definira se samim
bivanjem nenasilnom osobom. To je izraz koji iskljuuje oblik ponaanja. Njegova definicija
lei u tome da opisuje ono to nije. Veina ljudi vei dio svog ivota provede tako da su
nenasilni. To znai da ne upotrebljavaju fiziku snagu s namjerom da ozlijede drugo ivo bie.
ak i najnasilnije osobe se vrlo esto ponaaju nenasilno, dok nenasilna osoba izabire da
tvrdoglavo uope ne koristi nasilje. Nemogue je biti potpuno nasilan, ali je isto tako
nemogue biti potpuno nenasilan (govorim o namjernom nasilju, ne o vrsti nasilja koja je
uzrokovana koritenjem proizvoda koji za svoju proizvodnju zahtijeva in nasilja ili moe biti
dio sustava koji podrava nasilje). Ne vjerujem da se aktivisti dijele na nasilne i nenasilne
osobe. Oni se dijele na nenasilne osobe i one osobe koje ne iskljuuju nasilje zbog svoje
ideologije. Pacifisti su se getoizirali u podruje gdje ekskluzivno gledaju upotrebljavati
nenasilne taktike da bi postigli promjenu. Osobe koje nisu pacifisti ne prihvaaju taj geto. One
koriste taktike koje su nenasilne, ali se ponaaju nasilno kada im to odgovara. Pred otprilike
godinu i pol dana (10.'94.), policija je ula u zgradu koju smo skvotirali. Relativno mali broj
regularnih policajaca, galamdija, pojavio se tijekom koncerta kojemu je prisustvovalo
stotinjak osoba. Oni su naredili toj gomili da se poreda uza zid, i veina ljudi je trenutano
posluala, bez ikakvog otpora. Iz diskusija o tome to se zbivalo mislim da je puno ljudi vrlo
usko shvatilo pojam otpora. Oni su otpor shvatili iskljuivo kao bitku s policijom, a ne protiv
popustljivosti. Upravo ono to policija i eli od njih da misle: budi posluan ili najebi od nas
koji nosimo oruje. U toj situaciji, sumnjam da bi borba s policijom bila produktivna, ali
nekakav vid otpora je bio potreban, npr. neto kao ignoriranje njihovih naredbi. Neke druge
taktike su mogle ukljuivati jednostavno sjedanje na pod i odbijanje micanja s tog mjesta.
Gotovanska policija ba ne prihvaa neposluh s oduevljenjem i vjerojatno e reagirati, ali
meni zaista nije jasno zato im ne bi barem oteali posao dok nas privode, ili kada nam odlue
pokvariti zabavu. Sigurno je da e biti posljedica (kao to su neki od nas vidjeli u Samoboru
31. 10. 1995.), ali na to gledam kao na izbor pojedinca dok postaje dio scene koja je u
direktnoj opoziciji ustaljenom redu/drutvu, a iji je osnovni dio i nasilna policija. Ne bi nas
smjeli moi uhvatiti bez otpora, bez obzira da li je taj otpor nasilan ili nenasilan, to ovisi o
situaciji. Rijetko sam doivio da anarhisti koriste nasilne taktike iz principa, iako znam da ih
neki zagovaraju. Za vrijeme demonstracija ili sukoba s policijom, nasilne akcije esto
zapoinju pokuajima da se ljudi "oduhapse" od policije. Kada policija zgrabi nekoga iz
grupe, s namjerom da ga privede, onda se mora suoiti s grupom koja pokuava osloboditi tu
osobu, a tada esto dolazi do toga da ljudi udaraju, guraju i vuku policajce (po njihovim
udovima), s namjerom da oslobode osobu iz njihovog zagrljaja. Iako "oduhapenje" moe
postati nasilno, ono je djelotvorno. Policija napada jednog od nas, a mi inimo ono to
moramo da oslobodimo tu osobu. Odatle se moe desiti da se borbe razbuktaju, s ciljem da se
policija povue ili da se zatite ljudi koji se povlae. Pacifisti se protive ovoj taktici i meni je
to smijeno. Kada je mogue osloboditi nekoga koga policija pokuava uhvatiti, te ljude treba
osloboditi upotrebljavajui sva efektivna sredstva i taktike. U tom smislu se pacifistike akcije
esto ine vie simboline. One su osmiljene da pokau ljudima, npr. moralnu superiornost
jedne strane nad drugom, s ciljem da se pridobije podrka ili panja medija. Dobro, to je
valjana taktika, koja je esto uspjena u svojim ciljevima, ali nije ba i konkretan oblik otpora.
Ljudi koji ne iskljuuju opciju nasilnih taktika zadravaju pravo na samoobranu. Oigledno je
da ponekad to ima negativan uinak i da policija onda jae tue aktiviste nego to bi nenasilne
tipove, ali onda je moda trebalo malo bolje razmisliti da li je pravi trenutak za upotrebu
nasilne taktike. Cilj je izbjei njihovu kontrolu za vrijeme akcija i, uope, u ivotu. Ponovno,
prihvaam nenasilje kao korisnu, i ponekad uinkovitu taktiku, ali ne kao ideologiju koje u
se drati bez obzira na sve ostalo. Za pacifistiku ideologiju mislim da prekorauje granicu
dobrog ukusa u onom trenutku kada postane autoritarna. Velike demonstracije irom Europe i
SAD-a, organizirane od strane "mainstream" organizacija, koje su dogmatski nenasilne (iako
vie zbog ugleda nego zbog uvjerenja), esto su nadgledane od strane redara koji surauju s
policijom i pomau im da odstrane nepoeljne. To je smijeno i autoritarno. Na CNDovom
antinuklearnom skupu u Engleskoj, organizatori i policija su suraivali da bi izdvojili
anarhiste. Mene su povukli za nogavice hlaa i izvukli iz grupe koja je demonstrirala, i to
grublje nego to bi to uinila policija. Kada nasilne akcije postanu pravilo, to je onda jo
smjenije. Hardcore aktivisti koji oekuju borbe s policijom svaki put kada se neto deava
trebali bi se prijaviti u policiju i zatraiti posao policajca, koji im, ini se, odgovara. Ne kaem
da policija ne zasluuje dobre batine, naprotiv, ali uzimajui u obzir odnos moi, jednostavno
nemamo anse. Sumnjam da bi veina nas uope imala i volje boriti se tako esto kao vojska i
policija, za bilo kakvu promjenu. Nadjaani smo od strane udovita - legalne maine i esto
nam uope nije do borbe. Policijska kultura uzgaja mentalitet ratnika, koji u kombinaciji s
macho-nasilnim razmiljanjem slui svrsi. Isto tako, koritenjem ekskluzivno nasilnih taktika
izoliramo se od veine ljudi kojima je to neprihvatljivo, i time se odriemo vee potpore.
Nemogue je koristiti taktike kao to su one RAF-a ili Anti-Imperialistische Zellen, bez da se
one organiziraju iz podzemlja, izolirane od ljudi zbog kojih se sve to i radi. RAF su
uinkoviti, ali su istovremeno poprilino izolirani, to je i logino. Vano je ne zaglaviti u
izolaciji. To otuuje druge s kojima bi mogli suraivati i ograniava nas. Ne radi se samo o
nasilju protiv nenasilja, ve o svim formama unaprijed upakiranih misli (ideologija). Cijeli
ivot smo ueni da razmiljamo na taj nain. Da li si kranin, marksist ili nacionalist? To je
glupo pitanje. Poznajem ljude koji su sve to, i istovremeno niti jedno. Etiketirati se kao
nasilan ili nenasilan stavlja zapreku na proces uenja i razvoja osobe, isto kao to to ine i sve
ostale ideologije.

[originalno objavljeno u Comunitasu #6]

Nikolina Majdak: O slabim istinama

Nema dvojbe - nasilje je izraz nemoi. Totalno nasilje je izraz totalne nemoi.

Drava je, mislim, krajnje nemona instanca. Na to ukazuje sama njena sutina koja se sastoji
u mogunosti neograniene (pitam se je li u ovom kontekstu smisleno dodati i "legalne")
primjene sile ili totalnog nasilja. Svaka misao koja ovu njenu mogunost poistovjeuje s moi,
ujedno izjednaava snagu i mo, i ini mi se prije svega besmislenom. Kad bi se zaista radilo
o moi, nasilje ne bi bilo potrebno. Meutim, problem je u tome to drava nemonom ini i
mene, koja sam po prirodi mona. Ona je nemona jer MORA (drati sve u pokornosti), a ja
jer NE MOGU (oteti se toj pokornosti). Nasilje odgovara drutvu u kojem su svi nemoni
(naprosto zato jer je ono nadomjestak za nedostatak moi). Ali ono je savreno strano drutvu
u kojem je svatko (jednako) moan. I apsolutno je nedostojno ovjeka smanjivati sumu
vlastite moi pokuajem da je povea, odnosno pribjegavanjem nasilju. Naprosto zato jer mu
je to savreno nepotrebno - svatko je za sebe ima dovoljno. Ako dobro shvaam stvari, ovo je
jedan od prvih koraka u drutvu o kojem anarhizam govori (u svakom sluaju jest u onom o
kojem moj anarhizam govori). Ali to s vremenom prije toga?

Nasilje je prije svega oajna krajnost kojoj nemona osoba pribjegava da bi osigurala
ostvarenje neke svoje zadanosti. Meutim, ovo ostvarenje ne moe nikada biti potpuno. Ono
moe biti samo privremeno stanje prevage jedne sile, te samim tim moe potrajati samo dotle
dok druga sila ne skupi dovoljno snage za kontraudarac. Da bi ostvarenje bilo stvarno, sila
mora potpuno nestati i prihvaanje mora biti dobrovoljno. Jer jedno nasilje uvijek samo raa
drugo nasilje, a jo uz sve stvara i elju za osvetom koja zamrauje oi te prijei da se
nametnuto stanje sagleda objektivno, pa moda ak i prihvati kao bolje. Znai li ovo da
smatram da nasilna revolucija ne moe nikada ostvariti svoj cilj? U neku ruku da. Samo
anarhistika revolucija ima izgleda da u tome uspije i to iz razloga to ne bi dopustila (tj. ako
ne bi dopustila) opstanak bilo kakve sile. Ali to bi bilo vraki teko. Naivno je pretpostaviti da
bi se oni koji su jednom uivali blagodati vladavine nad drugima, olako (itaj: bez borbe)
pomirili s unitenjem iste. Bar ne na duge staze. Moda bi ponovno bila potrebna sila (jo
jedan zaarani krug, ili...?). Ne, revoluciji koja ima najvie izgleda za uspjeh je potrebno
najmanje nasilja. Jer ona je zapoela puno prije u glavama i srcima ljudi. Prvo se mora ljudska
svijest preobraziti na nov nain.

Uope se ne radi o tome da li opravdavam ili ne opravdavam nasilje. Na kraju krajeva, to bi i

opet bilo samo jedno od uopavanja koja rijetko vode istini. Ja se jednoznano ne odriem
nasilja. Uiniti to, za mene bi znailo odrei se prava da se branim i svesti se na puki
mehanizam. Samoobrana je instinkt ovjekov. A ona nerijetko ukljuuje dozu nasilja.
Meutim - gdje zavrava samoobrana, a poinje pravo nasilje? Da li 'udari da ne bi bio
udaren' takoer spada pod definiciju samoobrane? Za mene se uvijek postavlja pitanje - TKO
JE TVOJ NEPRIJATELJ? Puka? ovjek? Ili ovjek s pukom? Da li razoruani neprijatelj
prestaje biti neprijatelj? Mislim da se ovdje moe povui granica. Nasilje kao mjera
predostronosti ili, jo gore, kao post-reakcija u obliku osvete ne dolazi u obzir. To je uvijek
samo nasilje koje je samo sebi svrha (ili je bar u veini sluajeva tako).

injenica je da ivimo pod sistemom (ili u njemu?) koji nas se boji i u tom smislu mu je
potrebno da nas konstantno napada i to totalnim nasiljem. Takoer je injenica da mi to ne
moramo mirno podnositi. Ali ako je na neprijatelj drava, protiv koga emo uperiti svoje
nasilje? Moda protiv drave s velikim D? I tu se opet radi o osobama, ljudima - samo prema
njima moemo biti nasilni. Suvie je lako uvijek baratati apstraktnim pojmovima i onda
zauzimati stavove ili razvijati teorije. A to kad apstrakcije postanu oblici od krvi i mesa?
Nasilje koje ne obuhvaa iva bia za mene ovdje nije tema - nasilna borba u ovom smislu je
esto nuna i ne elim je dovoditi u pitanje. Onda bi bilo potrebno definirati nasilje, da ne bi
bilo zabune. A definicija ionako imamo i previe...

Nenasilje (prema ivim biima) je jedina alternativa postojeem sistemu. Ono ima mogunost
da ga smrvi. Jer mnogo je monije. Kad je istina slaba da se brani, onda mora prijei u napad
(B. Brecht). Moja istina nije slaba istina. I obranit e se jednom. Do kraja.

Robert Posavec: Otpor u digitalnoj eri

Uvod

Pitanje nasilja unutar anarhistikog pokreta je u posljednje dvije-tri godinu vrlo aktualno,
posebno nakon velikih demonstracija u Settleu, Pragu, Davosu i drugdje. Iako je anarhizam
kroz cijelu svoju povijest implicirao nasilje u veoj ili manjoj mjeri, to pitanje nije nikada bilo
toliko naglaeno kao danas. Jo je zanimljivije to to je pitanje potaknuto unutar samog
pokreta, a ne nametnuto izvana od strane masovnih medija ili nekog drugog. Prije svake
akcije, ili ispravnije protesta, o koliini nasilja se uvelike raspravlja, a te rasprave dovode i do
raznih sukoba unutar pokreta. Teko je zamisliti da sukob meu pripadnicima jednog te istog
pokreta moe prouzroiti jedna tako besmislena rasprava, koja ionako ne pogaa bit stvari,
tako da se moe pretpostaviti da su sukobi vie ideoloke prirode. Da pojasnimo, sukob oko
nasilja nije sukob oko nasilja samog, ve je sukob reformista i nereformista.

Nasilje ili nenasilje - i jedno i drugo

Kao to smo spomenuli u uvodnome dijelu, pitanje nasilja i nenasilja ne pogaa bit stvari.
Pitanje treba preoblikovati i pitati: koliko smo mi izloeni nasilju, bilo od strane drave, bilo
od strane korporacija odnosno samog kapitalizma? Sve ostale rasprave su uzaludno troenje
energije. Pogledamo li stvari malo preciznije vidjet emo da je doza nasilja kojoj smo izloeni
svakodnevno ogromna; ljudi su svakodnevno suoeni s raznim represijama, zabranjeno im je
kretanje, ekoloke katastrofe postaju sve ee zahvaljujui ljudskoj nebrizi i nepanji,
mutlinacionalne korporacije su umijeane u ubojstva ljudi, pljaka se globalno... To je jedna
strana. S druge strane imamo ovjeka koji je svemu tome izloen i kome su pruene dvije
opcije - jedna je da sve to mirno promatra i nada se da e se stvari popraviti same od sebe, a
druga je da se organizira i djeluje. Veliki broj ljudi u posljednje vrijeme izabire ovu drugu
opciju, dakle, djeluje. Rezultat toga djelovanja su razni socijalni i kulturni centri namijenjeni
meusobnoj pomoi i obrazovanju, sabotae usmjerene na korporacije koje sumanuto
unitavaju na planet, unitavanja laboratorija u kojima se vre pokusi nad ivotinjama,
masovne demonstracije protiv globalne ekonomije i itav niz drugih aktivnosti. Ono to je
ovdje bitno je to da postoje reakcije, bitno je djelovanje; nije bitno da li je ono nasilno ili nije.
Mi emo djelovati, a doe li pritom do nasilja doi e, to je neto to nas ne treba zabrinjavati.
Isto tako, ne doe li do nasilja opet je sve u redu. Samo nasilje je stvar trenutka, bijes
nakupljen u gomili ljudi eksplodirat e na ovaj ili onaj nain, bilo danas bilo sutra. teta koja
pritom nastaje je minorna u usporedbi s ljudskim ivotima i ivotom Zemlje, i ne da je
minorna nego je uope sramotno govoriti o bilo kakvoj teti. Da li nepotrebno i loe dizati
Shellove crpke u zrak? Shell die ljude u zrak pa prosudite sami.

Jo jedna stvar koja se ini bitnom u cijeloj toj prii oko nasilja je pitanje kompromisa. Ljudi
koji su spremni na kompromise, bilo zbog osobnih, bilo zbog drutvenih interesa (to god da
drutveni interesi znae) ee osuuju nasilje budui da im nasilno djelovanje odnosi
simpatije kod vladajue manjine. Ovdje se ne osuuju oni koji pristaju na kompromise - na
kompromise na odreeni nain pristajemo svi mi - ovdje se osuuju sektatvo i glupost
pojedinih grupa i ljudi koji kritiziraju djelovanje onih koji ne prihvaaju kompromise. Slina
je situacija nedavno izbila oko Black Blocka. Glupo je osuivati Black Block zbog bilo koje
njihove akcije ili postupka bilo kojeg pripadnika Black Blocka. Svi znamo to je Black Block
i ako se netko odlui za djelovanje unutar njihove strategije onda pristaje na nain njihova
djelovanja. Drugim rijeima, ako zna da su Black Block nasilni, onda e to ili prihvatiti ili
ne, a nee se pridruiti i kritizirati nasilnu akciju. Ima pravo birati i izabire ono to eli.
Traiti od drugih da ti se opravdavaju za svoje akcije je isto toliko glupo koliko i sjediti doma
pred televizorom i piti pivo dok drugi djeluju. Ako djeluje i ima snaan razlog zbog kojeg
djeluje kako djeluje tada se nema potrebe nikome opravdavati. Ako nisi spreman na
kompromise i ima svoje argumente tada je to tvoja stvar, a ne stvar cijelog pokreta.
Opravdavati akcije cijelome pokretu razlozima koji se svima sviaju je najobinija glupost.
Nepotrebno je stvarati razdor ovakvim diskusijama - nama je potrebno i jedno i drugo. Niti je
pacifizam pravi, niti je nasilje krivo!

Drugovi su shvatili da se antifaizam radi na ulici, a ne na paradama povodom

godinjica...

U jednom ranijem radu bilo je postavljeno pitanje da li je propaganda djelom bila terorizam?
Propaganda djelom je bila terorizam jer je za svoj cilj izmeu ostalog imala i zastraivanje
vladajue klase, buroazije, careva, kraljeva, policije... Propaganda djelom je stvorila stanje
ope histerije u kojem je vladajuoj klasi jedina briga bila tko e biti sljedei na meti. Osim
ope histerije nita drugo nije stvoreno takvim djelovanjem, dapae, drava je to vrlo obilato
koristila u borbi protiv manijakalnih ubojica. Uplaena javnost je eljela zatitu i drava je
tako dobila legitimnost za uvoenje novih rigoroznih zakona koji su odvezali ruke policiji.
Policija je tako mogla privoditi sumnjive, a sumnjivo je sve i svatko, doputeno je upadanje u
domove, a 30-ih godina 20-og stoljea je ak bio zabranjen ulaz anarhistima i komunistima u
SAD. Takav nain borbe je i smanjio broj pristalica anarhizma jer se mnogi/e nisu slagali s
krvavim akcijama koje su svako malo odnosile rtvu. Krajem 19. i poetkom 20. stoljea meta
napada je bila drava, tj. njeni visoki predstavnici. Slina je meta bila i 70. i 80. godina 20-og
stoljea u Italiji, samo to se tad nije radilo o terorizmu. Jedan od razloga pojave gradske
gerile u Italiji je i sve vee nasilje faista te strah da se i u Italiji ne ponovi situacija iz Grke.
Da ne ulazim sada u ekonomske i socijalne razloge pobune, koji su odigrali veliku ulogu u
svemu tome, spomenut u da su mete napada talijanskih gerilaca ispoetka bili faisti, njihova
sjedita, automobili... da bi vrhunac djelovanja gerile bio ubojstvo talijanskog premijera Alda
Mora. Mora su ubili pripadnici Crvenih brigada, grupe koju neki anarhisti smatraju
anarhistikom, iako se oni nikada nisu izjanjavali kao anarhisti niti su imali anarhiste u
svojim redovima. Crvene brigade su komunistika organizacija, to naravno ne umanjuje
njihove zasluge u borbi protiv faista. Jedan od vodeih teoretiara insurekcionizma, Alfredo
Maria Bonano, smatra CB anarhistikom grupom za to nema nikakvih dokaza. Lottarmatisti
u Italiji su veim djelom bili komunisti i marksisti, a organizacija Azione rivoluzionaria bila je
najblia anarhistikom pokretu. Ta je organizacija najpoznatija po tome to je pokuala
osvetiti Franca Serantinija, anarhista kojeg je policija premlatila i strpala u zatvor. Kada su ga
nakon dva dana htjeli ispitati, ovjek im je jednostavno iskoio kroz prozor i zadobio gadne
povrede nakon ega je umro. To je, naravno, policijska verzija dogaaja. Mnogi lanovi
Azione rivoluzionaria su kasnije pohapeni i osueni. Talijanska gradska gerila je djelovala od
1970. do 1980., a ono to je njena specifinost, s kojom se ne slau svi, jest to da nije rije o
terorizmu. Iako ih mnogi proglaavaju teroristima, Crvene brigade nisu nikad djelovale s
ciljem zastraivanja (lat. terror - strah, uas); njihov je cilj bio jasan - sruiti klasno drutvo.
Njihovo je djelovanje reakcionarno. Pobuna potlaenih ne moe biti terorizam. Kao to sam
spomenuo, Crvene brigade su nastale dijelom kao odgovor na sve vee bujanje faizma.
Slian uzrok moemo pronai i u nastanku zagrebakog Antifaistikog fronta (AFF)
sredinom devedesetih, koji se takoer javlja kao reakcija na sve uestalije napade zagrebakih
nazi skinheada. Antifaistiki front je bio (ili jo uvijek jest) orijentiran, dakle, prvenstveno na
nazi skinheade dok ostale grupe faista nisu napadali. U njihovim je redovima takoer
prisutan odreen broj anarhista koji ne odbacuju militantni oblik borbe. No, da parafraziram
Mirka Klarina, u usporedbi s milijunima rtava kroz zadnjih 100 godina, terorizam je sa
svojih nekoliko tisua skoro irelevantan. Bez obzira na ove primjere djelovanja usmjerenog na
faiste, veina anarhistikih akcija je kroz povijest bila usmjerena protiv drave. Drava je ta
koja je bila apsolutni gospodar, drava je tlaila, zatvarala, ubijala, zabranjivala... Sve
nezadovoljstvo stvarala je drava kao oblik nedodirljivog i apsolutnog. No, u posljednjih
deset, pa i vie, godina stvari su se radikalno promijenile.

Programeri svih zemalja ujedinite se

Proces 1 - korporacije

U veini svijeta drava vie ne predstavlja ono to je predstavljala kroz povijest. Uloga drave
je minimizirana te je stoga napade potrebno preusmjeriti i na nove gospodare. Kako je uloga
drave minimizirana? Prvo i osnovno, potrebno je rei da nije svaka drava oslabila, oslabila
je veina drava, dok je recimo Amerika i nekolicina prijateljskih drava u proteklom periodu
ojaala zahvaljujui svojoj ekonomskoj politici. Upravo je ekonomija ta koja slabi ulogu
drave, pogotovo drava treeg svijeta te nekih istono europskih drava. Da bi bilo jasno o
emu se radi, posluit emo se jednim primjerom Chomskog. U bogatim dravama uloga
drave je porasla, zavisno o bruto nacionalnom produktu. To je iz izvjetaja Svjetske banke.
Na drugoj strani, u siromanim dravama, poput subsaharske Afrike ili Latinske Amerike,
napori su usmjereni prema minimaliziranju uloge drave. Uzmite zapadnu hemisferu,
najbogatija drava je SAD u kojoj drava igra silnu ulogu u ekonomskom razvoju, i uvijek je
igrala... Preimo na Haiti. Uvjeti vraanja moi predsjedniku Arestideu ukljuivali su
prihvaanje neoliberalnog programa koji u potpunosti otvara Haiti onome to nazivamo
trinim snagama. To znai da se haianski proizvoai rie moraju natjecati s amerikim
agrobiznisom, koji je uvelike subvencioniran. Ameriki proizvoai dobivaju oko 40% svog
profita zahvaljujui vladinim subvencijama... Naravno, Haiti je opustoen. Tamo je, dakle,
uloga drave vrlo ograniena. U stvari, drava jedva da funkcionira. Mislim da ovaj primjer
vrlo dobro pojanjava kako i na koji nain drave danas slabe, dok par njih (drava) putem
globalne ekonomije i slobodnog trita jaaju. Tonije, jaaju putem multinacionalnih
kompanija, ali ne samo da na taj nain jaa Amerika, ve i same multinacionalne korporacije
u ije se ruke koncentrira sve vie svjetskog bogatstva. Ta koncentracija ide toliko daleko da
kompanije doslovno jedu jedna drugu, tako da scenarij u kojem svijetom vlada desetak
najveih korporacija vie nije podruje znanstvene fantastike, ve neto to nam se polako
pribliava. Dakle, mo vie nije u rukama drave, ve u korporacijama koje kroz razne
organizacije stvaraju sebi pogodne zakone, a koji su nerijetko na tetu ljudi i prirode. Nas vie
ne tlai toliko drava koliko velike korporacije i otpor koji se javlja kao nuan, ne elimo li
umrijeti od gladi, potrebno je preusmjeriti. Preusmjeriti ga prema multinacionalnim
korporacijama, MMF-u, WTO-u... i aktivno ga sprovoditi. To nije nikakva topla voda, to je
stvar koja funkcionira ve par godina, no pitanje je funkcionira li efektivno i koliko
efektivno?

Proces 2 - digitalizacija

Da li je moda nain pruanja otpora zastario i neuinkovit? Da li moda uline okupacije

nisu toliko uinkovite koliko u doba Parike komune? Zato nisu toliko uinkovite? I na kraju,
kamo je mo pobjegla? Dok se veina otpora novim gospodarima svodi na karnevalska
okupljanja prilikom sastanaka vodeih institucija nita konkretno nee biti uinjeno. Udarci
koje zadaje takva vrsta pobune su neuinkoviti; promauju pravi cilj. Demonstracije i
razbijanje izloga s razlogom omraenih korporacija dovele su samo do njihovog skruenog
priznanja (napominjem samo retorikog) kako jo dosta toga ne tima... Mada je i to skrueno
priznanje odreeni pomak nabolje, taj pomak nee nita pomoi onima koji su stvarno
ugroeni i onima kojima ta opasnost prijeti. Da bi do dolo do konkretnog pomaka potrebni su
jai udarci, no udarci u to? Udarci u virtualno! Da, u virtualno. Digitalnom revolucijom
promijenjeni su razni aspekti ivota, a samim time i drutvene i kulturne vrijednosti.
Nastankom Interneta sve to je mogue virtualizirati, odnosno digitalizirati, odlazi na Net.
Glupo bi bilo pretpostaviti da je mo ovdje jedina iznimka. Kapital je oduvijek i bio virtualan
tako da je on u opoj digitalizaciji bez problema naao svoje mjesto. Udarac kapitalu moe
biti efektan ako ga pogaa u samo srce. To srce moemo prepoznati po tome to je jako dobro
uvano i svako, bez obzira koliko blago, diranje u njega kanjava se ogromnim kaznama. To
srce Critical Art Ensemble pronalaze u kiberprostoru. CAE navodi da kiberprostor visoko
kotira na vrijednosnoj ljestvici, a kao dokaz tome navode razvoj tajnih slubi koje su praktiki
pretvorene u kiberpoliciju, kriminaliziranje bilo kojeg oblika politike alternative i time
njegovo suzbijanje, zabranu ulaska na odreene sajtove - sjetite se samo kazni za one koji
upadnu u Pentagon (oduzimanje kompjutora, novana kazna pa ak i zatvor), zabranu servisa
poput PGP koji omoguuju zatitu vlastitih poruka; protiv slinih servisa je FBI pokrenuo
akciju zajedno s Clintonovom administracijom kojom su zakonski zabranili uporabu takvih
servisa jer oni, da parafraziram dokument FBI-a, osim potencijalne komercijalne vrijednosti
omoguuju kriminalnu komunikaciju raznih terorista i kriminalaca. Dakle, rije je o
uobiajenom postupku drave u kojoj nema politikih zatvorenika - svaki oblik politike
alternative se unaprijed kriminalizira i osuuje. Da se ne bi samo zadrali na CAE, mogu se
spomenuti i razni maloljetni hakeri koji rue sisteme irom svijeta, stvarajui tako milijunske
tete, te dospijevaju na liste najtraenijih. Iako mladi hakeri zadaju snane udarce raznim
kompanijama teko je za pretpostaviti da je kod njih prisutna politika i kritika svijest. Ono
to njih vodi je glad za informacijom i elja za slobodnim pristupom. Kao jo jedan dokaz
vrijednosti kiberprostor i pojaane kontrole unutar njega mogu posluiti primjeri britanskih
anarhista kojima je vlada zabranjivala i ruila BBS-ove, te upad talijanskih karabinjera anti-
kriminalnih postrojbi 28. veljae 1999. u kue brojnih aktivista i oduzimanje novina,
pamfleta, magazina, dnevnika, video vrpci, ali i kompjutora i disketa. Optuene za "namjeru
ruenja demokratskog poretka" neke od njih eka kazna od sedam do 15 godina zatvora.
Slina situacija je i u SAD-u, s time da su u tamonjem kongresu pokuali provesti par
zakonskih prijedloga koji bi omoguavali agencijama tipa FBI, CIA, NSA nadgledanje
politiki aktivnih grupa i pojedinaca u kiberprostoru. Sve to dokazuje koliko je taj novi
prostor ivota vrijedan.

Proces 3 - otpor

Dakle, da bi se sastanak neke od najmonijih institucija otkazao, da se ne bi odrao nije

potrebno demonstrirati na ulici - ime se takav oblik akcije ni u kom sluaju ne odbacuje,
potrebno je blokirati veze. Sastanak se ionako moe odrati, a da svaki od glavonja sjedi u
svome kutu svijeta. Zato je potrebno djelovati tamo gdje je mo, potrebno je napadati sajtove,
ruiti sisteme, blokirati veze, ili jo tonije - potrebno je sruiti Internet, upadati u sustave,
blokirati ih i raditi pritisak na autoritarne institucije. Zamislimo da svaki tjedan odreena
grupa hakera srui privatnu mreu uspostavljenu unutar organizacije te da se blokiraju veze
prema van. Zaustavljen je protok kapitala! Mo je na koljenima! Glavonje histeriziraju!
Pomak koji bi nakon takvih akcija uslijedio zasigurno ne bi bio iskljuivo retoriki, on bi se
konkretizirao. Institucije moi, kojima drmaju velike korporacije, bile bi primorane sluati
glas naroda. Osim potpunog blokiranja i ruenja veza, vrlo efikasne mogu biti i one akcije
prilikom kojih se mijenja sadraj odreenog sajta. Kod ovih se akcija direktno moe povui
paralela s tradicionalnim upadima u radio postaje, na televiziju, zauzimanje raznih drutvenih
zgrada i sl. Da je Malatesta iv sigurno bi to prakticirao. No, ozbiljnije, da li je uope mogue
zamisliti kakav efekt bi izazvala promjena sadraja sajtova velikih medijskih kua? Kakvu
reakciju bi pobudila glavna strana Sky News sajta na kojoj ti oi bode naslov: Poznata
korporacija Shell direktno umijeana u ubijanje ljudi!, ili: Pentagon podrava Turke u
istrebljivanju Kurda, ili: Policija razbijala izloge po Londonu po naredbi Scotland Yarda. Mo
koju imaju elitni mediji je ogromna, preko nje upravljaju masovnim medijima, a time
automatski i manipuliraju javnou. Nezavisni mediji, bez obzira na to koliko kvalitetni izvori
informacija oni bili, nikada nee imati snagu mainstreama. Da bi odreene stvari odjeknule u
iroj javnosti potrebna je intervencija u mainstream medije, a zahvaljujui digitalnoj revoluciji
i razvoju novih medija takve stvari su postale realne. Tehnologija je subverzivnija nego ikad!
Dovoljno je samo pogledati ameriku virtualnu korporaciju Artmark i njihove akcije pa
zakljuak o subverzivnoj tehnologiji nee bit tako dalek. Artmark su, izmeu ostalog,
napravili potpuno lani sajt Georga Busha uoi prologodinjih izbora u SAD-u s isto tako
lanim tekstovima; slina praksa se moe primijetiti i kod jedne talijanske net.art grupe koja
je lairala sajt Vatikana - grupa je zakupila domenu vaticano.org i na naizgled isti sajt stavila
potpuno drugaiji tekstualni sadraj. U vrijeme nastanka ovog teksta svjedoci smo najnovijih
hakerskih napada na HT; motivi napada su jo uvijek nepoznati i ne zna se koji je cilj hakera.
Mnoge od ovih i slinih akcija spadaju u podruje net.umjetnosti kod koje su politika svijest
i umjetnost esto zdruene u jedno. Da napadi u virtualnom bili to uinkovitiji potrebne su
nove asocijacije i to one poput saveza hakera i ljeviara, mi emo rei hakera i anarhista, koje
predlae CAE. Potreban je savez onih koji znaju kako s onima koji znaju to, ili rijeima
samih CAE: aktivista, teoretiara, umjetnika, hakera, pa ak i advokata, predstavljali bi dobru
kombinaciju talenata - udruiti znanje i praksu. Budunost je u elektronskoj graanskoj
neposlunosti, koja je po svojoj prirodi nenasilna i slina je tradicionalnoj graanskoj
neposlunosti - upadanje u prostor i blokada, te u elektronskom nasilju, kao to je uzimanje
podataka kao talaca ili unitavanje sistema. Elektronska graanska neposlunost i elektronsko
nasilje nije isto to i elektronski kriminal koji je sve prisutniji - elektronski kriminal ima za
cilj zgrtanje profita, pljakanje, dok elektronskom neposluhu i nasilju nikakav cilj nije
zgrtanje love. Cilj je blokada, pa ak i ruenje, sistema institucija moi.
Za kraj neto u skladu s dominantnim svjetskim fenomenom - kulturom kolaa, jo jedan
citat: Posle dva veka revolucije i zamalo-revolucije, kontinuirano se pojavljuje jedna istorijska
lekcija - autoritarna struktura se ne moe razbiti, njoj se jedino moe suprotstavljati. Svaki put
kad otvorimo oi nakon lutanja po blistavom putu neke slavne revolucije, vidimo da je
birokratija jo uvijek tu. Vidimo da nema koka-kole, ali tu je pepsi-kola umesto nje, izgleda
drugaije - ali ukus je isti.

Marko Rusjan: Opravdavanje nasilja

Pitanje nasilja je neto to se obino pojavljuje u priama o moralu i etici. Nasilje znai uiniti
nekome zlo. Time je povrijeen ivot kao bazina vrijednost. U naom drutvu ivot je
odabran cilj, a ne smrt kao njegova antiteza. Zbog toga je svaki napad na ovu hijerarhijski
najviu vrijednost zlo od kojeg je potrebno obraniti se. Posljedica toga jest, da je nasilje
moralistiki definirano kao zlo. Zlo koje je suprotno od dobrog. A dobro je to to anarhizam
eli postii. Pri tome ispada nemalo naivan (to nije uvijek samo po sebi neto loe).
Anarhizam kao drutveni pokret eli postii drutvo u kojem bi drutveni uvjeti bili radikalno
drugaiji. Drutvo koje bi bilo nenasilno u svakom pogledu. U kojem ne bi postojalo fiziko
nasilje, kao ni psiholoko i strukturalno nasilje koje prevladava u naem drutvu.

ovjekovo ponaanje je proizvod ovjekove prirode i okoline, nikako samo okoline. A nasilno
drutvo stvara nasilnog ovjeka. Dobra okolina e proizvesti i dobrog ovjeka. U cijelom
drutvu postoji meusobna povezanost ljudi i struktura. Mogue je samo uklanjanje svog zla
ili nijednog. A to nas opet vraa pitanju: to je u stvari zlo? Da li je uope mogu ivot bez
zla? I po kojem moralnom zakonu je mogue odrediti to je zlo i to je dobro? Da li je takav
konsenzus uope mogu i ako jest, da li je mogue da nitko ne bi prekrio ove moralne
zakone ili neko prirodno pravo? Zar ne postoji neki spontani princip koji uvijek moe uiniti
neto to e zaustaviti mogunost da nekome neto ne proradi ba najbolje u glavi i da ne
reagira negativno? Da li je ovjek zaista neko aneosko bie kako bi ga neki anarhisti htjeli
prikazati? O tamnim stranama ovjeka dosta dobro govori Erich Fromm u svojoj knjizi The
Heart of Man...

Ako kao aksiom izaberemo konzistentnost sredstava s ciljem, tj. tvrdimo kako "cilj opravdava
sredstvo", kakav nam je uope cilj. Cilj nam je drutvo koje e biti u najboljem skladu s
ovjekovom prirodom, koja nije uvijek nenasilna. Nasilje moe eksplodirati u svakom
pojedincu, iako u slobodnom drutvu to ne bi trebala biti neka normalna pojava. Ne trebamo
predviati kako e nasilje biti iskorijenjeno. Dosta nasilja je psiholoki uvjetovano.
Uklanjanje ovakvih razloga je znatno vei posao nego uspostava besklasnog, neautoritarnog
drutva. Drutveni uvjeti e veinu ljudi pripremiti za razvoj neautoritarne osobnosti.

Potrebna je istovremena promjena drutva i ovjeka. Isto tako je nemogue odmah zamijeniti
sve metode borbe. Potrebna je postupna promjena metoda od nasilnog revolucionarnog
"terora" do nenasilnog prilagoavanja pojedinaca veini. Jer treba uzeti u obzir, kako e i
poslije promjene ivjeti pojedinci koji se uope nee slagati s novim drutvom zbog ve
izgraene autoritarne osobnosti. Anarhist se ne bori samo protiv apstraktnih stvari kao to su
drava, nacionalizam, kapitalizam, itd. Njegovi protivnici su naalost od krvi i mesa. I poslije
fizike pobjede nad njima samo e nenasilne metode postati potrebne, a koje e djelovati
motivirajue na takve ljude.
Nenasilje se razvilo s razvojem graanskog drutva. Drava s vremenom smanjuje fiziko
nasilje, kao to je npr. mogue vidjeti u kaznenim sankcijama. Ali se uz to razvija i
totalitarnost vlasti, koja odraava strukturalno nasilje. Nije vie fiziko nasilje ono to
omoguava opstanak graanskog drutva i drave, nego mehanizam ideolokih indoktrinacija
uz pomo kole i medija te potroake kulture, koja uz pomo ekonomskog nasilja uspostavlja
ovisniki odnos izmeu pojedinca i kapitalistikog sistema. Usprkos odsutnosti fizikog
nasilja i postojanju deklarativnih ljudskih prava pojedinac nije sposoban razbiti one spone
koje veu njegovu autonomnu osobu. Reakcija vlasti kod masovnih demonstracija je pouna.
Iako su demonstracije nenasilne ona reagira nasilno. Ona je monopolizirala nasilje, pa zato
ne bi unitili taj monopol. Nasilje se moe upotrebljavati samo u okviru revolucionarne
strategije, a nikako s moralne pozicije. Deklarativna moralna pozicija je pozicija sadanjega
drutvenog poretka, iz Deklaracije o ljudskim pravima, nastale 1789.

Kao posljedica ovakvih napetosti ponovna pojava fizikog nasilja od strane potlaenih moe
djelovati kao emancipirajua sila koja razbija spone fizikog nenasilja koje je drava sa
svojom monopolizacijom fizike sile uspostavila. Erich Fromm dijeli nasilje na razliite
oblike i jedan od njih je ba reaktivno nasilje, koje slui za obranu slobode, ivota. Njegov cilj
je u slubi ivota. Bitno je razliito nasilje koje eli samo unitavati. I u tom kontekstu je
potrebno iskoristiti Bakunjinovu misao, kako ovo drutvo treba najprije unititi, kako bi
kasnije mogli graditi novo. A nasilje je temeljni dio unitavanja.

Odupiranje revolucionarnom nasilju nas ve na samom poetku razoruava. Bezuvjetno

nenasilje bi znailo i potrebu za izrazito stabilnim psihikim stanjem pojedinca. Moemo li
predvidjeti hoe li pojedinac sa svojom ve oblikovanom autoritarnom osobnou biti
sposoban bez psihikih trauma podnositi novo neautoritarno i nehijerarhijsko drutvo? Jesu li
emancipacijske ideje anarhizma zaista toliko snane, da mogu svima pomoi u nadilaenju
svijesti i podsvijesti ukorijenjenog shvaanja i elje? Odgovor moe biti pozitivan, ali mislim
kako je to vrlo problematino. Izgradnja novog drutva e donijeti psihike pritiske kako na
same pokretae revolucionarnih promjena, tako i na fanatine branioce "starog poretka".
Moemo rei da je hijerarhijski tijelo nuno postaviti ispred duha, ali to je vrlo pretenciozna
tvrdnja. Ne znam zato bi tijelo trebalo biti nad duhom. Jedino kada je u pitanju opasnost za
fiziki opstanak osobe tijelo je bitnije od duha, no vie zbog psihikog osjeaja pojedinca.
Tjelesna bol je mnogo manja nego psihika, u to su se mnogi od nas empiriki uvjerili. I
metode muenja u dvadesetom stoljeu ovo odlino potvruju.

Da li su ljudi zli? Ponaanje ljudi ne govori nita o tome kakvi smo mi po prirodi, jer sam
utjecaj okoline jo uvijek je nemogue izmjeriti. Tako otpada i argument, kako ratovi poinju
zbog ljudske agresivnosti. Ratovi poinju zbog vlada, a ne ljudi. Ljudi tek trebaju nauiti
nasilje i mrnju. Konstantno ih bombardiraju laima o njihovim neprijateljima.

S druge strane, revolucionarno nasilje je oblik samoobrane. Bez nje bi se strukturalno nasilje
nastavilo. Izbjegavanje takvog nasilja je nasilje nad samim sobom i drugim ljudima. Pacifisti
prigovaraju da se u revoluciji nasilje upotrebljava za drugaije svrhe od onih koje pojedinac
oekuje. Revolucionarna grupa treba djelovati nehijerarhijski i na bazi konsenzusa, ako je to
zbog okolnosti uope mogue. Svatko tko se ukljuuje u jednu takvu formaciju mora znati, da
e prije ili kasnije morati upotrijebiti nasilje. Ba zbog tzv. samoobrane. Jer nasilje drave je,
kada je njeno postojanje ugroeno, sto puta gore nego revolucionarno. Ako to usporedimo s
najaktualnijim demonstracijama u Seattleu i Washingtonu vidimo, da drava nee tedjeti
nasilje ako bude potrebno i da sa svojim medijskim manipuliranjem moe ljudima postaviti
sasvim apstraktnu sliku realnosti u koji su policajci dobri, a "besposliari i hipici" zli. Obina
filmska produkcija prikazuje istu sliku. Policajci koji se bore za pravdu, za slobodu, za
demokraciju. Zar je zaista samo s nenasiljem mogue neto promijeniti? Da li smo svjesni
opasnosti, kada goloruki idemo u ruke policiji koja e nas prebiti?

Jedan od mitova pacifizma je da se samo s nenasilnom propagandom i akcijama moe doi do

toke kada e kapitalistiki sistem zbog stvaranja dovoljne kritine mase propasti. Elita nikad
nee dopustiti dolazak do te toke. Pri tome e koristiti nasilje i prikazati ga kao obranu
demokracije. Drava iza sebe ima velik militaristiki aparat i svu infrastrukturu. Ali to ne
znai kako nema slabih toaka. Svaka drava propadne prije ili kasnije. A novi globalizacijski
procesi povezuju drave u jedan veliki sistem koji predstavlja jednu megasnagu, ali s druge
strane to znai kako se iskra poara moe puno lake proiriti po cijelom svijetu. Globalizacija
donosi uvjete za svjetsku revoluciju, za koordiniranu akciju svih ljudi koji ele slobodu. Ne
elim rei kako je to dovoljan uvjet, ali je sigurno preduvjet za ostvarivanje anarhije. Anarhija
moe postojati samo ako na planeti nema vie drava. Svaka drava bi ugroavala ostala
anarhistika drutva i zbog toga bi i ova drutva zbog potrebne oruane obrane dobila neke
autoritarne elemente, koji bi prije ili kasnije unitili sve to je ikad bilo anarhistiko. Ovdje se
skriva najvea opasnost upotrebe nasilja, osobito organiziranog. Autoritarnost ne smije postati
dio nasilne anarhistike borbe.

Iako mnogi opravdano upozoravaju na potrebu konzistentnosti sredstava i ciljeva ipak je

potrebno dopustiti mogunost da te konzistentnosti ne moe uvijek biti. Ako anarhistika ideja
postane toliko znaajna, toliko da anarhija postane realnost, tada e postati nuno ukloniti
neke od prepreka na razliite naine. Do sada niti jedan sistem nije propao bez nasilja, pa nee
ni ovaj posljednji prije anarhije.

Draen imlea: Zar '68 nije prola ili zato Black Block nee uspjeti?

Gotovo da nema pojma koji se uvrijeeno ee vee za anarhiju i anarhizam od pojma

nasilja. Nametanje anarhizmu stigme nasilnosti je prilino udno budui da kao ideja i metoda
poiva na temelju da je uivanje slobode mogue samo u drutvu slobodnih ljudi. Uivanje u
slobodi za sve, mogue je unutar odnosa koji su i sami razvlani. Tu dolazimo do temeljnog
problema - kako nasiljem doi do slobode, do slobode svakog/e pojedinca/ke? Nasilje je u
svojoj biti vrlo iskljuivo i neegalitarno, ono nam zapravo govori kako su neki ljudi slobodniji
od drugih.

Takoer se, s druge strane, esto postavlja i pitanje - a kako mislite sruiti sistem koji se
temelji na nasilju i represiji osim samim nasiljem (i represijom?)? Ili se ide jo vizionarskije,
pa se kae - idemo mi prvo zamijeniti ove nasilne (nasiljem) pa emo onda kada doe sloboda
(pa nema nasilja) raspredati o naem nasilju (o emu?). Sam taj problem isijava gomilu
pitanja na koja gotovo nikad ne mogu dati univerzalan i opevrijedan odgovor. Koliko
nasilja? - ostaje pitanje koje nastavlja optereivati otpor prema institucijama koje
blagoslivljaju unitavanje ljudi, ivotinja i prirode. Koliko nasilja i da li uope nasilje ovisi o
drutvenom kontekstu, o samim osobama koje sudjeluju u nekoj akciji, o situaciji samog
trenutka... i brojnim drugim razlozima. Odgovore u povijesti moemo traiti na razliitim
nivoima, od razigrane raskalaenosti pokreta Free Spirit iz 13. stoljea kojim je bila
sablanjivana crkvena i ina vlast do "propagande djelom", metode koja je pred kraj 19.
stoljea poput spasonosnog rjeenja za bijeg iz oaja prihvaena kao "stalan bunt rijeju,
pismom, bodeom, pukom, dinamitom... svime to nije legalno". "Propaganda djelom" je
trebala zavritati oajnikim krikom, prikazati odlunost dna drutvene piramide i poruiti
represivnom sistemu da moe dobiti udarac iza ograda koje je podizao sve vie oko sebe,
odnosno da je ranjiv u svojoj intimi i osobnosti. Samo je osobnost sistema krivo (da ne kaem
naivno) traena u osobama koje su zauzimale odreene pozicije. Tada su naredani uspjeni
atentati na panjolskog premijera, austrijsku caricu, talijanskog kralja, pa ak i predsjednika
SAD-a i druge osobe koje su osuivane kao odgovorne za stanje u razliitim drutvima. No,
sistemi moi su na takve pokuaje uvijek odgovarali simultanom regeneracijom dokazujui
uostalom svoje osnovno naelo kako pojedinac/ka nije vaan/a. Na svu sreu, "propaganda
djelom" je danas naputena kao metoda unutar anarhizma, uz ogradu da se svako toliko javi
poneko teoretsko piskaralo koje zagovara takve metode iz topline svojeg doma, pa poneki
samotnjak i poslua takve instrukcije. ak je i famozni Ted Kaczynski poznatiji kao
Unabomber doivio pravu lavinu kritika zbog svojih bombakih metoda od strane veine
anarhistikih grupa i organizacija, kao i od pojedinaca i pojedinki. Naime, Unabomber je
vidio najvee zlo naeg svijeta u tehnologiji, odnosno ire u samoj civilizaciji, stoga je
sastavio svoj Manifest u kojem najavljuje rat svim slugama tehnofilije i pripadajueg joj
sistema. Tako je iz svoje usamljene umske kuice slao pisma ili pakete bombe na adrese
osoba koje je smatrao odgovornima za takvo stanje u drutvu. Od njegovih poiljaka ranjeno
je i usmreno nekoliko ljudi. Jedan od njih je bio i poslovoa trgovine kompjuterima (?!) -
nema to, zaista herojski odabir odgovorne osobe za drutveno zlo. Jedan od najpoznatijih
teoretiara anarhizma, tonije anarhoprimitivizma John Zerzan, u nedavnom razgovoru za
asopis Sun zauzeo je stav kako je Unabomber "odluio ubijati ljude kako bi otvorio prostor
za potisnuta pitanja i prisilno ih objavio". Misli se na pitanja monopola na istinu, slobode u
drutvu, naina odnoenja jednih prema drugima, prema prirodi, te uope svijesti o pitanjima
bitnima za drutvo. Smatrajui odgovore na ta pitanja presudno vanima za budunost pokreta
(o problemu taktike i sredstava raspravljat emo poslije toga, istie Zerzan), Zerzan zakljuuje
kako "opravdanost ili neopravdanost njegovih postupaka (misli se na Unabombera, op. aut.)
ovdje nije bitna; kljuno je razotkrivanje stanja poricanja". Kakva glupost, dragi Zerzane!

Unabomberov pokuaj da se uulja pod skute anarhizma odbaen je gotovo konsenzusom.

ak i pojedinci/ke, te grupe i organizacije koje ga smatraju politikim zarobljenikom i
simpatiziraju njegovu antitehnoloku poziciju, to je struja unutar anarhizma koja posebno
jaa u zadnjih desetak godina, odbacile su ubilake metode kao poeljan oblik borbe.

Nenasilni oblik otpora poslije Drugog svjetskog rata trai svoju inspiraciju u istonjakim
religijama (pa ak i u ranom kranstvu), radovima Lava Tolstoja i ostalim "precima"
pacifizma kao naina i cilja ivljenja koji s vrhuncem u kasnim ezdesetim obavija mnoga
anarhistika srca. Pria iz ezdesetih je ve na vie mjesta problematizirana i analizirana, pa
se neu ovdje previe zadravati na njoj, tek bih konstatirao da je jedan dio pokreta zavrio u
"dugom maru kroz institucije", jedan manji dio (barem to se anarhista/kinja tie) u
"gerilskom etatizmu", a jedan je dio pacifistikog poslijeratnog booma zavrio u mantrinoj
samodopadnosti i izolaciji. Osjetno manji dio aktivista/kinja je nastavio raditi na pacifistikim
osnovama kroz raznolike edukativne, kazaline, mirovne, antikorporacijske, ekoloke i druge
grupe i organizacije koje veemo uz anarhizam.

No, upravo u to vrijeme raa se jedan novi pokret, zapravo bi bilo tonije rei taktika koja je
odbijala prihvatiti otpor kroz ubijanje, ali isto tako je odbijala prihvatiti i "cvrkutanje
nenasilnih reformistica/kinja koji/e zapravo koriste sistemu". Stvara se Black Block koji je
zapravo djelovao kao ad-hoc koalicija za najmilitatni oblik otpora nalazei svoje uporite u
skvoterskom i antifaistikom pokretu. Prepoznatljivi (prepoznatljive?) po crnom
uniformiranom odijevanju i skijakim maskama ili motoristikim kacigama koje nose preko
lica (sve u cilju anonimnosti i jednakosti) u anarhistikoj tradiciji razlikovanja osobne i
privatne svojine smatraju ovu potonju legitimnim ciljem za napad. Jednostavnije reeno
dravna i korporacijska imovina smatraju se poeljnim i legitimnim metama za unitavanje,
prema konanom unitenju, a pogotovo onih institucija koje su izravno odgovorne za
devastirajui utjecaj na prirodu i ljude. Pritom se izriito u komunikejima Black Blocka
navodi kako je ugroavanje iijeg ivota iskljueno kao i unitavanje imovine obinih ljudi.
Naravno, unutar Black Blocka ne zaziru od sukoba s policijom, pogotovo ako treba uzvratiti
na pendreenje ili nekoga/u spasiti od hapenja. Od demonstracija protiv WTO-a u Seattleu
2000. godine kada je par stotina zamaskiranih osoba unitavalo imovinu odreenih
korporacija, Black Block postaje u medijima sinonim za anarhiste/kinje. Unutar samog Black
Blocka ostaje prostor i za druge varijacije na temu antiautoritarnosti i antikapitalizma, tako da
iako daje ogromnu pozornost anarhizmu, izbjegava se iskljuivost. No, Black Block nije
nastao u Seattleu i da u potpunosti shvatimo znaenje i utjecaj Black Blocka potrebno se
vratiti na poetak stvaranja ovakvog oblika ulinog otpora. George Katsiaficas u svome djelu
Subversion of politics (1997.) daje izvrstan pregled i povijest Black Blocka smjetajui
njegovo raanje u vrijeme talijanske "vrue jeseni" krajem ezdesetih godina prolog stoljea.
Nastavi kao dio pokreta pod nazivom Autonomia (Autonomija), Black Block je okupljao
mlade radnike/ce, dio studentske populacije i openito radikalnu urbanu omladinu. Unato
irokim akcijama, od divljih trajkova i odbijanja plaanja rauna do ulinih sukoba i
okupacija sveuilita Autonomisti/ce su polako tijekom sedamdesetih gubili/e snagu to zbog
sve jae policijske i dravne represije, a to zbog sve izraenijeg jaanja teroristike elite.
Pria se tijekom sedamdesetih nastavila irom Europe, ponajprije u Njemakoj, Nizozemskoj,
vicarskoj i drugdje, gdje su organizirani alternativni centri s knjiarama, radio stanicama,
kafiima, restoranima, barovima, kino i koncertnim dvoranama, galerijama to je sve sluilo
kao temelj za razvijanje scene koja je odbijala nuklearnu obitelj i masovnu potroaku
kulturu. Iz takvih mjesta izlazile su i razne inicijative odozdo, koje su dovodile u pitanje
patrijarhat, nuklearnu energiju te ostale korporacijske sisteme, a treba i napomenuti da se
unutar Black Blocka stvara jedan od prvih otpora Svjetskoj banci i slinim institucijama.
Dakle ve osamdesetih godina dvadesetog stoljea europskim ulicama mariralo je na tisue i
tisue osoba odjevenih u crno nosei anarhistike poruke "Gradi revoluciju, izazivaj mo" ili
"Ne odbrojavajte nae dane, odbrojavajte svoje". Ve tada su bili esti ulini sukobi s
policijom uz sveprisutno unitavanje imovine raznih korporacija, financijskih institucija i
openito shopping centara uz viemilijunske tete u amerikim dolarima. Autonomen su u
Njemakoj (a i drugdje u Europi) bili prepoznatljivi posljednjih godina uglavnom kroz sukobe
s rastuim neonacistikim skupinama i policijom, poto je drava to represijom, a to
legaliziranjem skvotova uvelike unitila irinu baze koja je podupirala Black Block.

Daniel Dylan Young u tekstu na jednoj od mnogih anarhistikih lista istie kako ak niti to se
SAD-a tie ne moemo rei kako je Black Block roen u Seattleu, jer su zamaskirane osobe
ve i za vrijeme prosvjeda protiv Zaljevskog rata razbile izlog Svjetske banke u Washington
D.C.-u. Njihovo sve ee pojavljivanje moemo dalje pratiti na demonstracijama protiv
proslave obiljeavanja Kolumbovog iskrcavanja na amerike obale zbog genocida nad
domorodakim plemenima koja su ih doekala znatieljno ljubazno. Takoer se par stotina
pripadnika/ca Black Blocka pojavilo i na protestu Millions March for Mumia 1999. godine
par mjeseci prije Seattlea nosei transparente na kojima je pisalo Vegani/ke za Mumiju. Niti
na ovom posljednjem protestu za jednog od najpoznatijih politikih zatvorenika koji dvadeset
godina eka pogubljenje, a gotovo niti na drugima nije bilo prisutno unitavanje imovine,
barem ne dovoljnog da Black Block postane glavna tema za uvodnike najpoznatijih medija.
No, ve za vrijeme Seattlea mainstream mediji su uglavnom pratili razbijanje izloga i sukobe
s policijom, dok su glavna pitanja i problemi oko Svjetske trgovinske organizacije ostajala
nedirnuta. Dapae, poslije Seattlea nastaje prava panika. Na nacionalnom radiju izraava se
uenje to jedna tako opasna ideja kao to je anarhizam odjednom zadobija takvu podrku
meu mladima SAD-a, dok se u uvodniku New York Timesa skrueno priznaje kako je Black
Block bio organiziran i pazio na nekorporacijsku imovinu, a razme se ne, da je anarhizam
zapravo kaos, a ne organiziranost. Uostalom, video materijal Breaking the Bank koji je
sniman za vrijeme demonstracija protiv sastanka Svjetske banke i Meunarodnog monetarnog
fonda u Washington D.C.-u 2000. godine, slikovito prikazuje komentar jednog od elnika
jedne od najpoznatijih amerikih televizijskih kua, gdje on tvrdi kako e njegova TV kua
uvijek prije snimati razbijanje izloga, nego mirne demonstracije, jer ljudi ele krv i razbijeno
staklo. Naravno, to takoer dovoljno govori o nama kao njihovim konzumentima.

Black Block je nadalje punio stranice svjetskih ulica i medija, pogotovo u Pragu i Gteborgu.
Ovdje treba napomenuti da takav oblik ulinog otpora nije samo odlika zapadnih zemalja,
barem to se tie maskiranja i sklonosti unitavanju imovine. Od Zapatista/kinja koji se niti u
"civilnom" ivotu ne ele slikati za javnost zbog straha od posljedica, do unitenja GMO polja
biotehnoloke korporacije Monsanto kada je u Indiji 200.000 ljudi protestiralo unutar prvog
Global Street Partyja 1998. godine. Naravno, vijesti s "nezapada" se smatraju manje vanima,
tako da i prevladava pogreno miljenje kako glavni ton svim poznatim globalnim
demonstracijama daju balavi razmaeni bogatuni koji nemaju pametnijeg posla nego sudjeluju
u "putujuem anarhistikom cirkusu".

No, bez obzira na gorespomenuti citat i sline besmislene izjave Tonyja Blaira tipa
"globalizacija je nepovratna i neodoljiva", nas sada prvenstveno treba zanimati - koje je
znaenje Black Blocka i gdje e sve zavriti? Kada bismo pitali socijalne, ekoloke, politike,
humanitarne i ostale aktiviste/kinje to osjeaju prema ogromnoj ekonomskoj moi koju imaju
dananje korporacije, budite uvjereni/e da bi velika veina izrazila stav kako je ona
nedopustiva, te kako ju je potrebno preusmjeriti, odnosno vratiti u projekte i procese od kojih
imaju koristi obini mali ljudi. Uostalom, takav stav ve dugi niz godina izraavaju upravo ti
isti obini mali ljudi u godinjoj anketi Bussines Weeka. Kada bi zatim upitali sve one ljude
koji su proivljavali (bilo kada) razliite oblike policijskog iivljavanja i torture prilikom
hapenja, takoer bi velika veina smatrala apsolutno potrebnim zatiti identitet pred
policijom, jer policija ne bira kada krenu hapenja, a posebice ne bira kada krenu optube i
kazne. Pa u emu je onda problem - Black Block radi upravo to, ekonomski kanjavaju
odreene korporacije koje gue radnika i opeljudska prava, te unitavaju prirodu, inei im
materijalnu tetu, pritom titei vlastiti identitet kao pojedinanih osoba. Dapae u izjavi za
medije istiu kako im nikada ne bi palo na pamet unitavati "mom & pop businesses" i
osobnu imovinu radnike klase ili obinih ljudi, ve dakle samo imovinu korporacija koje
unitavaju prirodu i unesreuju ljude te imovinu drave koja to sve titi. Identitet svakog/e od
njih se krije, istiu takoer, zbog namjetenih optubi to je dio odnoenja vladinih institucija
s nepoudnim elementima. Dakle, maske ne nose zbog zastraivanja, ve zbog vlastite
sigurnosti, te "u svrhu solidarnosti jednih s drugima kao jednakima"(?!). Poput
Zapatista/kinja, nadaju se danu kada se maske nee morati nositi. Ipak, Black Block esto ne
uspijeva ostaviti dojam dosljednosti kada na ulici provode praksu svojih principa. Tako su i za
vrijeme Bushove inauguracije prevrtali osobne automobile i kioskie s novinama, u Pragu je
unitavan grad, da bi sve kulminiralo u Gteborgu kada je unitavano sve na to se nailo, bez
obzira na logo, dakle i obine trgovine. Posebno sam ostao rastuen slikom gdje jedan od
obinih stanovnika nakon to je odgurnuo nekoga od brdo zamaskiranih osoba biva praktiki
zalijepljen za pod i izudaran od strane hrabrih suboraca. I u tom aru borbe dolo je takoer
par suboraca kojima je izgleda barem malo vie zraka dolazilo u mozak ispod maski i kaciga
koji su odvukli "nestane cipelaroe" uz gestikulaciju koja je kao trebala znaiti - koji vam je?
Mene je zapravo strah da je to manje incident (a i da je, nije nita bolje), a vie kulminacija
obrasca glorifikacije nasilja koje dakako proizlazi iz pravila samog drutva (na to je nakon
Gteborga upozorila i Antifaistika akcija iz vedske) i sindroma "tko nije s nama, taj je
protiv nas" na to nas mogu uputiti izjave kvazirevolucionara koji zazivaju sudnji dan pa
lupetaju, ali iskreno i ovakve bljuvotine: "Zato obini ljudi zasluuju bilo kakvu korist od
naih akcija? Mogu se ili pridruiti ili odjebati i umrijeti, ovisi o njima, ovisi o tebi" ili smo
neto slino mogli proitati od strane jednog od sudionika rasprave o nasilju-nenasilju na
elektronskoj listi anarhista/kinja iz bive Jugoslavije koji kae: "Najvie tete po pokret?
Kakve tete? to e middle-class i sitna buroazija da sede pored TV setova i gledaju kako
bad guys lome prodavnice i biju se s policijom? Ne vidim nikakvu tetu u tome. ak bi me
brinulo da se i oni sloe sa anti-globalizacijskim pokretom..." Daba poslije izjave Black
Blocka kako oni ne diraju imovinu obinih ljudi, te kako se i osobe s drugaijim politikim
stavovima oblae u crno i maskiraju, pa je tako nedugo nakon Gteborga na aktivistikim
elektronskim listama frcalo od osobnog razoaranja sudionika/ca zbog ruilakog divljanja
pripadnika/ca maoistikih i lenjinistikih grupa(?!). Daleko od toga da u tom orkanskom
pohodu nije bilo i anarhistikog Black Blocka. I daleko od toga, to su svi hrvatski mediji
preutjeli da je policija zapoela cijelo ulino nevrijeme, nenajavljeno opkolivi jednu od
kola gdje su bili/e smjeteni/e prosvjednici/e uz obilno hapenje kako se koga stigne. Medije
to jednostavno ne brine i ne zanima. Bilo je dovoljno priati s nekima od organizatora, a ne
besmisleno zakljuivati kao to je pisalo u komentaru u Jutarnjem listu kako je policija
demokratska institucija (ha?), te kako se prosvjednicima/ama isplati nasilje, jer mediji samo to
prikazuju, a ne onih mirnih 25.000 ljudi to je demonstriralo drugi dan. Upravo suprotno, sve
to nasilje na ulicama samo skree panju s glavnih problema zbog ega se i prosvjeduje.

No, tu su vraamo na ono pitanje s poetka teksta - koliko nasilja? Prave debate se vode na
svim aktivistikim listama o tome to je nasilje, gdje ono poinje, gdje je granica nasilja, a
gdje poetak samoobrane... Premda je ta debata nasilje/nenasilje posebno udna kada se
manifestira na konkretnim primjerima. Tako se u Washingon DC-ju na prosvjedu protiv
Bushove inauguracije dogodila zajednika suradnja izmeu skupina koje bi se voljele vidjeti
na krajnim rubovima te rasprave nasilje/nenasilje. Naime, 80-ak pripadnika/ca Black Blocka
nalo se u kripcu, opkoljeno policijom u slijepoj ulici. Taman kad se spremalo masovno
hapenje naila je skupina prosvjednika/ca koju se predvodile organizacije za kontrolu izbora,
nacionalna organizacija ena i sline uz povike: "Pustite ih, pustite ih!". I bez obzira to to
neete itati niti uti u medijima, policajci su se razbjeali, a Black Block je spaen od onih s
kojima se inae aste repertoarom koji ba ne poziva na suradnju. Eh, ti/e prosvjednici/e, a
vidi kako lijepo mogu suraivati kad zagusti, a poslije e po novinama... eh...

I dok e neki poput Pera Herngrena ostati dosljedni radikalno pacifistikom stavu kako je
"nasilje bilo koja akcija koja uzrokuje psiholoku ili fiziku tetu, ukljuujui akcije koju
uzrokuju paninu situaciju", drugi/e "nenasilni/e" aktivisti/kinje e krenuti na pravac
aktivizma gdje se unitavanje buldoera smatra unapreenjem osobina nekog podruja.
Vjerujte da u danom kontekstu McDonaldsova, Shellova ili slina imovina ne bi bila daleko
od statusa buldoera. No, podjele meu aktivistima/kinjama su sve vidljivije, esto se
manifestiraju na konkretnom planu za vrijeme demonstracija, a posebno nakon njih. Tako je
nakon najave talijanske vlade, kako e ne samo Italiju kao dravu, ve i Genovu kao grad
zatvoriti dva dana prije poetka sastanka G8, to je opravdano strahom od ponovljenog
prosvjednikog ulinog nasilja iz Gteborga, Greenpeaceov povjerenik za Europu pourio
poaliti to ga se gura u isti ko s "putujuim anarhistikim cirkusom", pa on nee dan prije
sastanka moi doputovati sa standardnim avionskim cirkusom, poto aerodromi nee raditi.
No, to je s Greenpeaceovim estim okupiranjem brodova koji prevoze opasni otpad ili GMO
hranu - spreavanje slobodnog kretanja, to bi na to rekao Per Herngren?
Dvije grupe koje su u travnju 2001. godine organizirale prosvjede za vrijeme, to jest protiv
sastanka o Free Trade Agreements of Americas (FTAA - Ugovor o slobodnoj trgovini
Amerika) u Quebecu uspjele su premostiti vjeita prepucavanja izmeu onih koje se optuuje
da su liberalni reformisti, jer im eto smeta razbijen McDonald'sov izlog, i onih koje se
optuuje da su pomahnitali luaci, jer im je eto za zadovoljavanje pubertetskih hormonalnim
poremeaja umjesto loih erotskih filmova na RTL-u potrebno prtanje adrenalina i miris krvi.
Koalicija dviju grupa, la Convergence des luttes Anti-Capitalistes iz Montreala i le Comite
d'Accueil du Sommet des Ameriques iz Quebeca nabrojala je u svojim "temeljima za
zajednitvo" principe njihovih organizacija: na prvom mjestu je istaknuto suprotstavljanje
kapitalizmu uz dopunu kako to suprotstavljanje ne zaustavljaju na pukom postojanju
privatnog vlasnitva ili slobodnog trita, ve se tie i hijerarhije, autoritarnosti i patrijarhata
(kojima se die i nekapitalistiki reimi). Time je i koalicija CLAC/CASA ula u krug grupa,
organizacija i koalicija koje usvajaju suprotstavljajuu politiku, odnosno odbijaju pregovarati
s vodeim svjetskim financijskim i politikim institucijama, jer ne vjeruju u mogunost
njihove reforme. Naravno, lista principa bila bi nepotpuna bez prihvaanja decentralizacije i
direktne demokracije kao poeljnih oblika organiziranja, te direktne akcije kao poeljnog
oblika neposlunosti i protestiranja. No, ono zbog ega Cindy Milstein s Instituta za socijalnu
ekologiju u tekstu "Something Did Start in Quebec City" (Neto je poelo u Quebecu)
posebno izdvaja Quebec City kao inspirativni i obeavajui oblik sveukupnog (dakle ne samo
ulinog) otpora je umetanje ideje o "razliitosti taktika" kao jednog od osnovnih principa i za
budunost samog pokreta. Time se misli kako "respektiranjem razliitosti taktike, podravamo
koritenje raznih kreativnih inicijativa, od edukacije do direktnih akcija". CLAC/CASA su
uspjeli/e prekoraiti siromanu debatu nasilje protiv nenasilja, teorija protiv prakse, obueni u
crno protiv obuenih u areno (ili obueni u nita...), kao i prilino vano odbacivanje
poistovjeivanja neije militantnosti s revolucionarnou. Zapravo, organizatori/ce prosvjeda
su imali poprilinih problema s frustriranom omladinom koja je u nonim satima vidjela ansu
za zadovoljavanje ve spomenutih pubertetskih hormonalnih poremeaja, bez prevelike
s(a)vijesti o osnovnom znaenju samog prosvjeda. Tako je na konkretnom i datom sluaju
najbolje iskazana neuvjerljivost kojom se neija predanost potrebnim promjenama u svijetu
poistovjeuje s predanosti norijadiranju kada masa uva guzu. Jednostavno reeno, u bloku
koji se stvorio pod navedenim principima mogli su se nai razliito obueni ljudi, s razliitom
spremnou da budu uhapeni ili zasipani suzavcem, s razliitom koliinom proitanih knjiga
ili razbijenih izloga koje upisuju u svoju kartoteku, razliitih iskustva i pozicija... no sve to
nas ne treba uditi poto su "temelji zajednitva" bili istovremeno dovoljno iroki, a opet
dovoljno konkretni i jasni. Razliitost taktika pretvorila se na stvarnom mjestu u zadivljujuu
razliitost ljudi, tako da se ovdje u grubo reeno antikapitalistikom/antiautoritarnom bloku,
nije radilo o par stotina unificiranih ljudi na koje veina ostalih prosvjednika/ca i
stanovnika/ca gleda kao na prijetnju, ve se zajedno (razliitih koraka) nalazilo 5.000, pa i
vie ljudi kako su simpatije rasle prema prosvjednicima/ama. Dapae, osnovni prigovor
veine svjetske javnosti i posebno samih stanovnika/ca grada Quebeca odnosio na ianu
ogradu koja je dijelila zatvorene pregovore i tajne dokumente koji e iriti, odnosno tititi
"slobodnu trgovinu" po svim Amerikama, pa joj je i dano zaslueno ime - Zid srama. Uz
misao - ako ruite granice, ne stvarajte nove - slavilo se na svaki pokuaj ruenja iane
ograde, bez obzira koliko je netko osobno spreman sudjelovati u tom inu. Bili su ak vidljivi
primjeri i oitog koraka naprijed u osobnoj spremnosti na suprotstavljanje - tako su novine Le
Journal de Quebec objavile fotografiju na kojoj mladi s majicom Ralpha Nadera (kandidata
Zelene stranke na posljednjim predsjednikim izborima) uzima suzavac koji je policija netom
izbacila meu ljude i vraa ga nazad na policiju. Duan sam jo ovdje napomenuti kako nitko
ne bi trebao pomisliti kako je "razliitost taktike" istovjetno frazi "sve prolazi" ili frazi "bilo
kojim sredstvima", dapae. Ono gdje se "razliitost taktike" pokazala je sav onaj
organizacijski i edukacijski rad prije protesta. Pretvarajui misao "Misli globalno, djeluj
lokalno" u praksu - CLAC/CASA ekipa je organizirala mnoga predavanja prije samog
glavnog dogaanja na kojima je, uz sveprisutni internet, objasnila svoje pozicije i namjere.
Bez ikakve namjere da se organizira samo zabavan vikend u obliku protesta i onda svatko
svojoj kui s jo jednim plusiem u biografiji, organizatori/ce su zapravo uspjeli na najteoj
stvari - doveli/e su antikapitalizam i antiautoritarnost doma, u svoje zajednice gdje ive i rade,
u svoje kvartove, u svoj grad Quebec, svjesni/e da se borba nastavlja i nakon to se ugase
reflektori medija i razie se dim. To je ono to u dokumentarnom filmu iz Praga Crowd Bites
Wolf ne shvaa jedan od prosvjednika kada zapjenjeno zakljui kako se revolucija dobija na
ulici ili kada u jednom od brojnih izjava za medije iz Black Blocka izae misao kako smo na
pragu socijalne revolucije. U Quebecu je puno raeno na demistifikaciji slike o
anarhistima/kinjama kao o osobama koje e doi razoriti grad. tampane su lokalne zidne
novine i podijeljeni su nebrojeni leci, te su provedeni dani i dani uz izravne razgovore sa
stanovnitvom, pogotovo onim koje ivi blizu samog dogaanja. Stoga je s lokalnim
stanovnitvom dogovorena "zona bez hapenja" upravo gdje samo lokalno stanovnitvo ivi
kako bi dobilo na osjeaju sigurnosti. Sveuilite Laval osiguralo je u svojim prostorijama
spavanje za preko 2.500 ljudi, mnogi/e su stanovnici/e Quebeca opskrbljivali/e
prosvjednike/ce s vodom i moguom upotrebom WC (ovo nisam vjerovao kad sam proitao -
prekrasno), a u lokalnim trgovinama istaknut je natpis - "Mi vas podravamo". Treba li nas na
kraju uditi to su aktivisti/kinje poslije samog dogaanja zajedno s lokalnim stanovnitvom
istili parkove od suzavca i ostalog otpada. U Quebecu je zaista otplesan festival protiv
kapitalizma i ak kad sam ve pomislio da je s inovacijama na samim protestima gotovo,
odnosno da imamo red pjesmica, pa red razbijenih izloga, ekipa u Quebecu me na
najmatovitiji mogui nain demantirala bacavi na policajce iza ograde medvjedie i slina
pliana stvorenja pomou "uradi sam" katapulta. Da ironija bude vea jedan od sudionika
demonstracija je zbog posjedovanja takvog katapulta optuen zbog posjedovanja smrtonosnog
oruja i zadran je u pritvoru 19 dana. Organizatori/ce prosvjeda protiv FTAA-e su nakon
svega smogli snage i za samokritiku ustvrdivi kako e morati dalje raditi na irenju
"razliitosti taktika" i razliitosti ljudi, istaknuvi takoer da su nam pored karnevala protiv
kapitalizma, potrebni i karnevali za neto. Prije prosvjeda u Quebecu organizatori/ce su
poruivali/e - "Nije poelo u Seattleu, nee zavriti u Quebecu". No, apsolutno se slaem s
Cindy Milstein da je neto zapoelo u Quebec Cityju, pa nam preostaje to zadrati i dalje
razvijati. Inspiracija koju je ponudio Quebec City bila je oito toliko ogromna da je sutradan
na povratku iz Kanade 50-ak anarhista/kinja odjeveno u crno (zlobnici/e bi rekli/e crnjaka),
odluilo svratiti u Washington DC i dati podrku na maru za pravo na abortus koji je
organizirala NOW (National Organization of Women) s 4.000 prosvjednika/ca (zlobnici/e bi
rekli liberalnih reformista/kinja).

Na kraju kao poetak zakljuka, jedno nam treba biti jasno: Black Block e izgubiti. Ne zbog
toga to razbijaju McDonaldsove izloge. Uostalom, sada ve najpoznatiji farmer na svijetu
Jose Bove, zbog iste je stvari postao planetarno popularni heroj, lik kojeg bi po jednoj anketi
jedna treina Francuza/skinja izabralo za predsjednika, iji se tekstovi esto objavljuju u Le
Monde Diplomatique, a sve to frca u slavljenju Bakunjina i anarhosindikalizma. Black Block i
oni/e koji/e se nau na ulici kada "demokratska policija" krene dobivaju neto drugaiji
tretman po zatvorima, ali to je samo dio ukorijenjene prie o licemjernosti ovog naeg
sistema, medija pa i javnosti. Black Block e izgubiti zato to e se uvui u zatvoreni krug
nasilja, oboavanje nasilja kao principa moi i sekretarenje pravovaljanih. Neki od odgovora
na tekst Stick it to the Manarchy, koji su napisali/e aktivisti/kinje Rock Block Collectiva idu
upravo u tom smjeru (vidi u knjizi dotini tekst i odgovore na njega). Takoer i to posebno
napominjem, Black Block nee moi izdrati pritisak za sve veim nasiljem, pogotovo
namjetenim od strane raznih provokatora iz policije ili slino. Ovo nisu nikakve teorije
zavjere, takvi sluajevi se odavno dogaaju, poslije Praga su eke Lidove Noviny objavile
snimke, na kojima osobe koje razbijaju izloge McDonald'a poslije normalno prolaze kroz
kordon policije i gube se u uniformama. Slina stvar se primijetila, pa ak i medijski popratila
na nedavnim prosvjedima protiv neodranog sastanka Svjetske banke u Barceloni. Moemo
samo nagaati koliko je takvih sluajeva ostalo neotkriveno, barem za sada. No, bez obzira na
oekivano pokvarene provokacije od strane policije i tajnih slubi, ostaje nas zaista uditi
glupavost i naivnost nekih pripadnika/ca Black Blocka kada vjeruju kako razbijanje izloga
korporacija ili banaka ili ega ve doprinosi unitenju kapitalizma. Vie doprinosi unitenju
kapitalizma ona osoba koja nepoznatim i stigmatiziranim ljudima nudi svoj WC i au vode. I
kao da se nita nije nauilo iz povijesti Autonomen pokreta ili Class War kolektiva, koji
takoer pod represijom drave nisu jednim dijelom ostali imuni na elitizam, nihilistiko
opravdavanje nasilja i maistiko heroiziranje suboraca, odnosno samih sebe.

Drava, najmonije svjetske institucije i posluni mediji su ve odavno krenuli s

kriminalizacijom protesta. No, to jednostavno ne smijemo dopustiti. Dovoljna nam je bila
jedna '68-a i sve ono to se dogaalo poslije. Vijesti iz naih novina kako je policiji u
Salzburgu bilo odobreno da puca na demonstrante, te kako je talijanska vlast naruila dvjesto
mrtvakih vrea to je objavio BBC, tjeraju nas na pomisao da bi zapravo bilo najbolje niti ne
ii u Genovu ili openito da bi najbolje bilo zautjeti i sjediti doma. Ali protesti su prijeko
potrebni, bez njih bi bilo puno manje panje na sve probleme koji mue na svijet. Zato je i
bilo divno to je onih 25 do 30 tisua ljudi odluilo prosvjedovati ulicama Barcelone, bez
obzira to je Svjetska banka u strahu od prosvjednika otkazala svoj sastanak i prebacila ga u
virtualni svijet. Pritisak na institucije odgovorne za ovakvo stanje se mora nastaviti kroz
prosvjede na ulicama, ali se takoer mora nastaviti i kroz praktina rjeenja u smjeru
meusobnog potivanja, ekoloki (p)odrivog ponaanja i zadovoljavanja osnovnih ivotnih
potreba za svakoga. To dvoje nije u sukobu ili konkurenciji, ve se finim ispreplitanjem po
potrebi nadopunjuje. Potrebno je istovremeno imati na umu da "tamo gdje je vlast, nema
slobode", ali i da "revolucija poinje u sudoperu". Tako da moemo zakljuiti da je vlast
sudoper pa ako ga dobro ispraznimo i pustimo vodu, pribliit emo se irenju slobode i
revoluciji. Samo tako zaista dajemo alternativu kulturi moi koja namee ideju da je ovaj
svijet samo nasilje i nita vie, u to je esto tako lako povjerovati. Dobro, nakupilo se sua pa
idem ja malo do sudopera i...

Marko Toki: O nasilju i anarhizmu

Drutveno stjeemo naviku da zadovoljavamo neke svoje potrebe. ovjek uvijek mora
osjeati neke potrebe da bi skrenuo panju na sebe. On te potrebe nikada ne uspijeva do kraja
zadovoljiti. Njih ne uspijeva zadovoljiti jer razmilja. ovjek nije ivotinja koja
automatizmima zadovoljava potrebe. On se na neki nain ograuje od zadovoljavanja potreba
ili ih potencira. Ono to je kod toga presudno jest odluka koja e biti usko vezana za razum.
Biti razuman i razborit moe znaiti biti slobodan. Ali ako sloboda ne postoji, sve je iluzija.
Tada ne postoji neto to je dobro djelo niti zlo djelo. Jer biti slobodan znai biti dobar, raditi
dobro, poznavati dobro. Svi mi patimo od nekih kompleksa, loih navika, frustracija i vlastitih
depresija. Zbog svih tih negativnosti ne uspijevamo se ponaati slobodno. Nerazumno
ulazimo u zablude, tvrdoglavo insistiramo na neznanju te se pokoravamo predrasudama. Zbog
svega toga ne vidimo dobro i ponaamo se neslobodno. Pojmove dobra i zla onda
pokuavamo objasniti vlastitim filozofijama ili po religiji. Lako se prilagoavamo situaciji,
postajemo konformisti.
to su to prave vrijednosti? To su one vrijednosti i norme kojima se ljudi moraju pokoravati
zbog njihove ljudske prirode, tzv. ljudske udi. ovjek nije bie koje moe raditi sve to eli.
Znati razborito zadovoljiti unutarnju prirodu znai initi dobro. Sve drugo objanjava nasilno
djelo. Odnosno, u suprotnom, vrimo nasilje na tetu sebe ili drugih. U drutvu je nasilje
raireno jer ljudi nisu slobodni. Ne znaju kako se rijeiti drutvenih predrasuda,
konformistikih morala, frustracija i sl. Zbog toga podlijeu bolestima kao to su psihoze,
neuroze, kronina neispavanost... a iz toga slijedi ponaanje koje se ne moe bazirati na
unutarnjem zadovoljavanju ljudskih potreba ve na nasilju. To je nasilje produkt
zadovoljavanja ne pravih ljudskih vrijednosti, ve onih nametnutih kao opih vrijednosti i
normi ponaanja. Pri zadovoljavanju takvih vrijednosti i normi ponaanja postajemo robovi
unutranjih kapitalista. Postajemo slijepi na znanje kako ivjeti bez frustracija i kompleksa.

Za anarhizam je sloboda kljuni pojam. Ljudska se svijest mora usmjeriti na prave vrijednosti
da bi bili u stanju pretpostaviti kako bi funkcioniralo slobodno drutvo. Ta se reforma ljudske
svijesti jedino moe provoditi individualno. Svatko za sebe mora doi do onog stanja svijesti
u kojem je u mogunosti nadii konformistiki moral te se usmjeriti na spoznaju ljudskog
dobra. Taj put individualnih reformi ljudske svijesti tee paralelno s postojanjem (odnosno
razvojem) trenutnog stanja ljudskog drutva. Individualni put do slobode koji se razvija u
nekoj jedinki "unutra" moe biti lagan ili teak s obzirom na ispravno shvaanje slobode
drutvene zajednice koje je ta jedinka dio. to je neka osoba blia stanju svijesti u kojem
moe doivljajno pojmiti istinu ljudske prirode (a ta je zasigurno oprena dananjoj istini o
ljudskoj prirodi koja se njeguje u potroakom smislu), to je buntovnija. U tom smislu
buntovno predstavlja dobro, a nasilje koje bi moglo proizai iz te buntovnosti postaje
mehanizam za ozdravljenje.

Na tom putu ozdravljenja vjerojatno je da emo se suprotstavljati mnogim drutvenim

pravilima. Zato to emo naii na one "moralne vrijednosti" s kojima se ne slaemo. To su one
koje su nam drugi nametnuli. Jer ako ne moemo vjerovati u neto, a to se oekuje od nas, to
postaje prisila. Oduprijeti se toj prisili, u drutvenoj sferi djelovanja, moe se onda samo
nasilno. Kada se ponemo odupirati zadanim normama ponaanja i zadanim drutvenim
vrijednostima kapitalistike stvarnosti, mi postajemo buntovnici. Tada za to drutvo
postajemo nasilni. No, takvo nas nasilje moe osloboditi unutarnjih frustracija i drugih
misaonih poremeaja. Ali takvo nasilje i otpor prema onima koji nas sputavaju u tome da
postanemo slobodni i zdravi, ne smije proizlaziti iz bijesa. Volja za osloboenjem se nikako
ne raa iz bijesa, ona mora biti roena zbog volje za dobrim. Kad previe ne razmiljamo i
nita posebno ne elimo, tada lake i pribjegavamo bijesu. Nasilje iz bijesa prilii onima koji
ne koriste vii mozak ve se zadovoljavaju samo onim prefrontalnim dijelom. To su bolesnici
koji su u nemogunosti sami sebe kontrolirati.

Jednom kada nastupi vrijeme prosvjetljenja, nasilne metode odupiranja kapitalistikom

drutvu i onom u kojem postoji bilo koji oblik autoriteta, postat e dio svijesti koji potencira
dobro. Jer nasilje koje provode drutveni autoriteti vrijea ljudskost, potiskuje dobro u nama,
pretvara od nas robove.

LITERATURA

Alexander Berkman: ABC of Anarchism; 14. izdanje, Freedom Press, London, 1995. Prvo
izdanje je objavljeno u S.A.D.-u, Vanguard Press, 1929.
Brian Martin: Social Defence, Social Change; Freedom Press, London, 1993.

Slobodan Drakuli, Mirjana Oklobdija, Claudio Venza: Gradska gerila u Italiji 1970. - 1980.;
Liburnija, Rijeka, 1982.

Emma Goldman: lanci, pamfleti, eseji...; Z.A.P., Zagreb, 1999.

Errico Malatesta: Anarchism and Violence; Stormy Petrel / London ACF, London, 1995.

Insurrection, broj 5, jesen 1988., London

Comunitas, broj 9, 1997., Zagreb