PRIKAZI

SP, br. 3., 657.-678. (2015)

joj ratu i da srpski mitovi o izdaji, srpskoj neslozi ili stranoj pomoi hrvatskim sna-
gama u vojnim operacijama nisu utemeljeni na injenicama. Prezentirano arhivsko
gradivo moe biti izvrsno polazite za daljnja istraivanja problematike Domovinsko-
ga rata.

Darjan Godi

Rasim Muratovi, Genocid u Ahmiima 1993. (Sarajevo; Ahmii: Institut za

istraivanje zloina protiv ovjenosti i meunarodnog prava Univerziteta u
Sarajevu; Udruenje graana rtava rata 92-95. 16. april, 2013), 382 str.

Knjiga Genocid u Ahmiima 1993. nastala je u sklopu znanstveno-istraivakoga

projekta Genocid u Ahmiima aprila 1993., provedenog na Institutu za istraivanje
zloina protiv ovjenosti i meunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Djelo soci-
ologa i politologa prof. dr. Rasima Muratovia objavljeno je 2013. povodom obiljea-
vanja 20. godinjice zloina koji su na irem prostoru Ahmia (naselja Ahmii, Pirii,
Nadioci, Kratine i Sivrino Selo) nad bonjakim (muslimanskim) stanovnitvom poi-
nili pripadnici Hrvatskoga vijea obrane (HVO) s podruja Viteza i Busovae. Knjigu
ini sedam poglavlja s prilozima (bogatim fotodokumentacijskim materijalom, presli-
kama izvornih dokumenata hrvatske provenijencije, novinskim lancima te intervju-
ima koji se odnose na politike i vojne dogaaje tijekom ratnih sukoba na podruju
Bosne i Hercegovine /BiH/), Predgovor i Recenzije.
Ve na samom poetku, u Predgovoru (str. 7), ukratko su opisana glavna pitanja
o kojima autor raspravlja: planiranje i provoenje zloina te iri kontekst poticanja hr-
vatskih zloina nad Bonjacima, odnosno rasprave o izravnoj umijeanosti Hrvatske
vojske i Republike Hrvatske u zloine poinjene na podruju Lavanske doline, kon-
kretnije u Ahmiima, to e nedvosmisleno pokazati rezultati istraivanja ove studije.
U prvom poglavlju, Ahmii razvoj i prilike do agresije (str. 13 22), autor
donosi kratak pregled povijesno-geografskoga obiljeja Lavanske doline, s posebnim
naglaskom na Vitez i njegovu iru okolicu, istiui iznimno vaan poloaj Viteza u
geostratekom i gospodarskom smislu. Kae da je Vitez nezaobilazno prometno vori-
te kroz koje prolaze glavne prometnice koje povezuju vea gradska sredita Travnik,
Zenicu i Tuzlu s dravnim sreditem u Sarajevu. Raspravljajui o stratekom poloaju
viteke okolice, autor se dotie i podruja Ahmia, za koje istie da se nalazi na glavnoj
putnoj komunikaciji Sarajevo Travnik Zenica, ne naglaavajui njegov iznimno
povoljan poloaj, budui da se podruje Ahmia nalazi na dominantnoj uzvisini koja
omoguuje jasan pregled nad spomenutom prometnicom. Ipak, radi to bolje pregled-
nosti obraivanoga prostora, autor je u poglavlje uvrstio nekoliko karti koje prikazuju
ire podruje Lavanske doline i njezina susjedstva.
Drugo poglavlje, Uee Republike Hrvatske u zloinima (str. 25 46), autorov
je kratki pregled povijesti djelovanja i posljedica hrvatske nacionalistike ideologije s
kraja XIX. i tijekom XX. stoljea. Autor smatra da se u tom razdoblju nacionalistika

662
PRIKAZI SP, br. 3., 657.-678. (2015)

politika hrvatskih politikih prvaka kretala u smjeru negiranja Bonjaka kao samo-
svojnog naroda, to se sporazumno artikuliralo tijekom potpisivanja hrvatsko-srpsko-
ga dogovora o stvaranju Banovine Hrvatske, kada se Bonjake nita nije pitalo, kao i
tijekom razdoblja kolaboracionistike Nezavisne Drave Hrvatske, kada se Bonjake
nastojalo asimilirati u hrvatski etniki korpus. No autor istie da je hrvatska naciona-
listika politika najneiskreniji odnos prema Bonjacima iskazala djelovanjem prvoga
hrvatskog predsjednika dr. Franje Tumana, koji ne samo da nije priznavao postoja-
nje BiH nego je i svjesno radio na njezinoj dezintegraciji i podjeli. Prema tome, sam
in proglaenja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, njezine vojne komponente Hrvat-
skoga vijea obrane (HVO) te u kolovozu 1993. i Hrvatske Republike Herceg-Bosne,
planski je proces potpune dezintegracije BiH uobliene na sastancima Franje Tuma-
na i Slobodana Miloevia tijekom 1991. godine.
Navedenim tvrdnjama autorova rekonstrukcija politikih procesa pojednostavlje-
no prikazuje iznimno sloene procese, u najveoj mjeri izvuene iz konteksta vremena.
Sluei se prije svega selektivnim odabirom injenica i koritene literature, autor u
prikazu agresije Republike Hrvatske na BiH esto naputa znanstveni diskurs, kori-
stei se neutemeljenim tumaenjima odreenih procesa. U skladu s tim, vojne jedinice
HVO-a kao i politiku hrvatsku zajednicu unutar BiH naziva kolaboracionistikim,
stvarajui podlogu na kojoj e graditi daljnje zakljuke.
Selektivnost i simplifikacija izraene su i u krajnje upitnoj i pojednostavljenoj
tvrdnji da se Republika Hrvatska, u skladu s velikohrvatskim programom o formira-
nju zajednike hrvatske drave u njenim etnikim i povijesnim granicama, otvoreno
ukljuila u agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, izvrivi brojne zloine nad
Bonjacima, naroito u centralnoj Bosni. Osim to autor za tu tvrdnju ne prilae ni
jedan relevantan izvor, citat jasno pokazuje zanemarivanje injenica. Naime, vojne po-
strojbe Hrvatske vojske nikada nisu sudjelovale u operacijama u sredinjoj Bosni i do
danas nije poznat ni jedan relevantan dokaz koji bi upuivao na suprotno. Za razliku
od toga, hrvatska podruja, tonije enklave, u sredinjoj Bosni od sijenja 1993. nalaze
se u okruenju Armije Bosne i Hercegovine (Armija BiH), bonjake vojske, zbog ega
doprema opskrbe postrojbama HVO-a na tom podruju nije bila mogua bez odobre-
nja bonjake strane, to je podrazumijevalo pruanje istovjetne pomoi i Armiji BiH.
Prikazani nekritiki diskurs prisutan je u cijelom poglavlju. Autor, primjerice, i djelo-
vanja pojedinih postrojbi Hrvatske vojske koje su tijekom travnja 1992. branile dije-
love Mostara, Livna, Tomislavgrada i Kupresa od snaga Jugoslavenske narodne armije
i bosanskohercegovakih Srba smatra napadom radi zauzimanja Republike. Tako se
potpora Hrvatske obrani BiH tijekom 1992., uslijed nefunkcioniranja vlasti u Saraje-
vu te neangairanja snaga Armije BiH, predstavlja kao temelj za hrvatsku agresiju.
Shodno reenom, dugotrajne agresivne pripreme Republike Hrvatske autor nastoji
potkrijepiti hrvatskim izvorima iz 1991. u kojima se govori o naoruavanju Hrvata
iz BiH, ne objanjavajui razloge, procese i dogaaje koji su do toga doveli. Na taj se
nain, krajnje nekritikim i selektivnim odabirom injenica, bosanskohercegovakim
Hrvatima i Republici Hrvatskoj nastoji oduzeti zasluga, tonije neizostavna uloga u
obrani BiH. Manjak objektivnosti i konstantna simplifikacija postoje i u zadnjim dije-
lovima poglavlja, u kojima se agresivne namjere Republike Hrvatske nastoje osnaiti
prijepisima lokalnih zapovijedi o zabrani upisa hrvatskih studenata s podruja BiH na
sveuilita u Hrvatskoj. Ni tom prilikom autor nije ulazio u dublju analizu zapovijedi,

663
PRIKAZI SP, br. 3., 657.-678. (2015)

nastale uslijed nedostatka vojnih obveznika, jer se u tom sluaju ne bi smisleno uklo-
pila u ciljanu konstrukciju.
U treem poglavlju, Dogaaji koji su prethodili zloinima (str. 49 54), autor
raspravlja o prvim oruanim sukobima izmeu Armije BiH i HVO-a tijekom 1992.
godine. Smatra da su njihovi prvi oruani sukobi u lipnju i listopadu 1992., posebice
na podruju Novoga Travnika i Viteza, bili uvod u ire napade HVO-a s ciljem zau-
zimanja i pripajanja dijelova sredinje Bosne Hrvatskoj. Blokirane snage HVO-a na
kontrolnom punktu Armije BiH u Ahmiima, u blizini kojega se uskoro zbio i sukob,
autor tumai kao pomo snagama HVO-a u Novom Travniku, za koje je prethodno
utvrdio da su napale slabije postrojbe Armije BiH. injenica da su se te snage HVO-a
kretale u pomo opkoljenom Jajcu, koje se nalazilo pred padom, jednostavno je zane-
marena. Blokadu snaga HVO-a u Ahmiima i sukob koji je uslijedio autor dovodi u
izravnu vezu s kasnijim zloinom.
No glavni nedostatak poglavlja oituje se u zaobilaenju injenica koje bi jasnije
prikazale uzrono-posljedini tijek dogaaja. Primjerice, autor istie da razdoblje od
studenoga 1992. do travnja 1993. karakteriziraju nasilni postupci HVO-a prema bo-
njakom stanovnitvu, stvarajui sliku negativnih postupaka iskljuivo hrvatske strane
i zaobilazei injenicu da je prve vee zloine na prostoru Lavanske doline, jo tije-
kom sijenja 1993., poinila upravo Armija BiH (zloin u selu Dusina). Postoje i odre-
eni vremenski skokovi, pa se unato nazivu poglavlja spominju dogaaji koji su se
odigrali i neko vrijeme nakon zloina u Ahmiima. S obzirom na izostanak kljunih
podataka, opis dogaaja koji su prethodili zloinu u Ahmiima ne moe se smatrati
utemeljenim i zaokruenim.
Sljedea tri poglavlja posveena su dogaajima u Ahmiima. U etvrtom, Izvr-
enje zloina u Ahmiima (str. 57 64), autor je na temelju izvjea Tadeusza Ma-
zowieckog (specijalnoga izaslanika Ujedinjenih naroda za ljudska prava) o dogaajima
u Ahmiima u kratkim crtama rekonstruirao poetak napada na Ahmie, necivilizi-
rane postupke pripadnika HVO-a, ubijanje i protjerivanje stanovnitva te paljenje i
ruenje stambenih i vjerskih objekata. To je poglavlje, ako se zanemare stalno prisutne
autorove tvrdnje o agresiji Hrvatske na BiH, jednostavan uvod za razumijevanje do-
gaaja koje autor razmatra u sljedeim poglavljima. Za praenje tih dogaaja u ovom
dijelu knjige objavljene su i tri karte Ahmia s obiljeenim rasporedom bonjakih i
hrvatskih dijelova. Peto poglavlje, Oblici, obim i karakteristike poinjenih zloina
(str. 67 144), ureeno je tako da se u prvom dijelu donosi potresno svjedoanstvo
preivjeloga Abdulaha Ahmia o dogaajima na dan zloina. U svojem svjedoan-
stvu Abdulah Ahmi detaljno opisuje proivljene dogaaje: ubojstvo svojih najbliih,
preivljavanje strijeljanja, skrivanje, ponaanje vojnika HVO-a, ali i Hrvata civila, te
zarobljavanje i kasnije oslobaanje. Uz iznimno vrijedno svjedoanstvo, u poglavlju se
nalaze i podaci o sruenim vjerskim objektima islamske arhitekture u BiH, meu koji-
ma su i dvije sruene damije u Ahmiima. Stradanja opisana u svjedoanstvu autor je
dodatno potkrijepio sa 119 fotografija na kojima se mogu vidjeti rezultati destruktiv-
noga djelovanja postrojbi HVO-a kao i pojedini pripadnici HVO-a s podruja Viteza.
U estom poglavlju, rtve zloina (str. 147 266), cjelovit je popis ubijenih mjetana
Ahmia i blie okolice, njihovi osobni podaci, zanimanje, brani status, datum smrti,
nain na koji su ubijeni, mjesto identifikacije, ekshumacije, pokopa-ukopa te nepo-
sredni poinitelji zloina. Preneseno svjedoanstvo te jedinstven i pregledan popis

664
PRIKAZI SP, br. 3., 657.-678. (2015)

stradalih stanovnika Ahmia iznimno su vaan dio knjige. Ta vanost nije umanjena
nedostatkom najavljene znanstvene rekonstrukcije neposrednoga dogaaja, koja se,
ako se u obzir uzmu prenesena svjedoanstva i izvjetaji specijalnoga izaslanika, nalazi
na manje od tri stranice teksta.
Posljednje, sedmo poglavlje, Odgovornost za zloine (str. 269 354), koncipi-
rano je tako da se na poetku nalazi pregled procesa protiv optuenih asnika i voj-
nika HVO-a za ratne dogaaje na podruju BiH, a potom slijede Prilozi, ureeni
kao skup prijepisa izvornih dokumenata i novinskih lanaka hrvatske provenijencije,
emu je dodan i vei broj svjedoanstava stradalnika o dogaajima u Ahmiima, Vite-
zu i Busovai. Pregled zapoinje sluajem Tihomira Blakia, a autor donosi i osnovne
informacije o sudskim procesima voenim pred Meunarodnim kaznenim sudom u
Den Haagu protiv nekolicine bivih pripadnika HVO-a. Iako nemaju gotovo nikakve
izravne poveznice s tematskim dogaajima u sredinjoj Bosni, autor je pregledu do-
dao i informacije o sudskim procesima protiv Mladena Naletilia i Vinka Martino-
via, pravomono optuenima za zloine u Hercegovini, ali i tzv. (herceg) bosanske
estorke, osuenima prvostupanjskom presudom na 111 godina zatvora. Time je autor
nastojao pokazati irinu sistematinosti i planiranja zloina u kojemu e glavne r-
tve postati Bonjaci-Muslimani, konstantno zanemarujui injenice i sloene uzroke
sukoba. Zbog toga i preslike uvrtenih dokumenata nisu znanstveno analizirane, to je
veliki nedostatak, ime je ostavljena mogunost neobjektivnoga tumaenja dogaaja.
Taj je problem posebno izraen kod preslika dokumenata koji su uvrteni u Priloge
(str. 293 354). Naime, ne samo da su dokumenti koriteni u Prilozima nepovezani
nego je autor neke od njih i pogreno opisao. Primjerice, kod preslike dokumenta koji
se odnosi na opinu Bugojno i u kojem vodstvo HVO-a trai da se studentima iz te
opine, zbog izglednih srpskih napada s Kupresa, ne dopusti upis akademske godine
u Hrvatskoj, autor u objanjenju kae da se i pored jasnih podataka koji se odnose
na Bugojno radi o zahtjevu HVO-a iz Gornjega Vakufa. Budui da se nedugo nakon
nastanka toga dokumenta Armija BiH i HVO sukobljavaju upravo u Gornjem Vakufu,
naknadnim, vidljivo pogrenim opisom dokumenta najvjerojatnije se nastoji osnaiti
autorova teza o sistematski planiranom sukobu koji je zapoeo HVO. Sklonost hrvat-
ske strane sukobu autor nastoji potkrijepiti i dokumentacijom o osnivanju domobran-
skih jedinica HVO-a u Vitezu, to je, ako se u obzir uzme injenica da su spomenute
jedinice primarno obrambenoga, bez veih mogunosti napadnoga, ofenzivnoga ka-
raktera, i vie nego diskutabilno. Na taj je nain autorova usmjerenost na dokazivanje
agresivnih namjera Hrvatske prema BiH rezultirala iznimno skromnom koliinom
dokumenata koji se mogu povezati s dogaajima u Ahmiima i iroj okolici. Upravo
je to jedan od glavnih razloga to dostupni dokumenti koji jasno svjedoe o vojnoj ak-
ciji iskljuivo lokalnoga karaktera, kao i zapovijedi koje su izdali lokalni zapovjednici
HVO-a, nisu ni uvrteni u knjigu.
Spomenutu ralambu slijede i prezentirani novinski lanci, uglavnom Slobodne
Dalmacije, koja je prenosila dijelove transkripata iz svjedoenja Stipe Mesia na sue-
nju Tihomiru Blakiu, kao i izdvojeni lanak o suenju Ivici Rajiu iz Kiseljaka, koji
nema izravne poveznice s temom knjige, ali se zajedno s dijelovima svjedoenja bive-
ga hrvatskog predsjednika uklapa u autorov prikaz Hrvatske agresije na BiH. Uvrta-
vanje dijelova transkripata svjedoka koji je nakon istupanja iz Hrvatske demokratske
zajednice, gdje je prethodno bio jedan od bliskih suradnika Franje Tumana, postao

665
PRIKAZI SP, br. 3., 657.-678. (2015)

njegov politiki oponent, bez detaljne strune analize ne moe se smatrati objektivnim
za jedno vano znanstveno djelo o lokalnom zloinu duboko utisnutom u kolektivno
sjeanje bonjakoga, ali i hrvatskoga naroda.
Naposljetku, dio Priloga koji se odnosi na svjedoenja preivjelih stanovnika
Ahmia i Viteza o dogaajima na dan zloina 16. travnja ini najdragocjeniji dio knji-
ge, koji iz perspektive preivjelih svjedoka prikazuje najdetaljniji uvid u poinjene
zloine. Ipak, autor je i u taj dio, pored svjedoanstava stanovnika Ahmia i Viteza,
uvrstio svjedoanstva Bonjaka s podruja Busovae o dogaajima iz prvoga tromje-
seja 1993., to je s obzirom na tematiku, sloene meunacionalne odnose, znatnim
dijelom razliite od mjesta do mjesta, ali i razdoblje o kojima navedena svjedoanstva
govore, nepovezano, no u smislu autorove konstrukcije o planskom djelovanju HVO-a
potpuno razumljivo.
Osim selektivnog pristupa koritenih dokumenata i izuzetih daljnjih strunih
analiza, a time i objanjenja koja bi iz njih proizila, permutacija nabrojenih podataka
protee se kroz cijeli tekst. Preciznije, nakon to u predgovoru stoji da je u Prilozi-
ma prezentirana relevantna dokumentacija (55 od ukupno 1.500 dokumenata koji se
direktno ili indirektno odnose na 16. april 1993. i Ahmie), zatim svjedoenja (15 od
ukupno 36 uzetih izjava) preivjelih rtava genocida u Ahmiima, kao i 25 novinskih
lanaka te 57 fotografija, ispostavilo se da se u Prilozima nalazi 13 dokumenata, od
kojih su samo dva vezana za dogaaje u Ahmiima, a od spomenutih 25 novinskih
lanaka prezentirano je njih 17, bez ikakvih dodatnih fotografija. Kontinuirana nedo-
sljednost oituje se i u broju prenesenih svjedoanstava, pa se od njih 15 est odnosi
na dogaaje u Ahmiima, pet na dogaaje u Vitezu, a etiri svjedoe o dogaajima u
Busovai koji su se dogodili i nekoliko mjeseci prije zloina u Ahmiima.
Rad dr. Muratovia, i pored nedostataka, jedinstven je pokuaj izrazito nezahvalne
rekonstrukcije zloina koji e zasigurno ostati jedna od najveih ratnih mrlja HVO-a
u BiH. Kritike iznesene u ovoj recenziji ni u kojem sluaju nisu opravdanje ni za jedan
zloin, bez obzira na to s koje strane dolazio, i u svojoj se sutini odnose na opirne
nekritike dijelove zbog kojih se ovaj rad ne moe smatrati odgovarajue utemeljenim.

Mijo Beljo

Bojan B. Dimitrijevi, Jugoslovenska narodna armija 1945-1959 (Beograd:

Institut za savremenu istoriju, 2014), 444 str.

Knjiga dr. Bojana B. Dimitrijevia Jugoslovenska narodna armija 1945-1959 u iz-

danju beogradskoga Instituta za savremenu istoriju vrijedan je doprinos istraivanju
povijesti socijalistike Jugoslavije i njezine vojne sile, tzv. jugoslavenske sedme repu-
blike.
Vrijednost Dimitrijevieve knjige prije svega je u koritenju do sada nepoznate
arhivske grae iz beogradskoga Vojnog arhiva, bivega Arhiva Vojno-istorijskoga in-
stituta Jugoslavenske narodne armije. Tu je injenicu autor iznio u predgovoru knjige,

666