Katunari, V.: Socijalna fragmentacija, Rev. za soc., Vol. XIII, (1983), Ns 14, str.

322

UDK 301.174
Izvorni znanstveni rad

SOCIJALNA FRAGMENTACIJA

Vjeran Katunari
Filozofski fakultet, Zagreb

Socijalna fragmentacija moderan je vid drutvene de

zintegracije. On se odvija kroz sistemsku reintegraciju dru
tva i nalazi se pod kontrolom vladajuih stratuma u inr
dustrijskim drutvima. Rezultat toga je konsolidacija novog
tipa osnovnih grupa koji se razlikuje od tipa grupa primar
nog karaktera (iz klasine socioloke tradicije), budui da
novi tip osnovne grupe ima podjednako intimni i strateki
karakter. Velike drutvene grupe, kao to su klasa i nacija,
takoer i primarne grupe, kao to je porodica, imaju se
kundaran znaaj.
Geneza socijalne fragmentacije, kao i naini djelova
nja osnovnih grupa u sistemu, bitno se razlikuju u kapi
talistikim i etatistiko-socijalistikim drutvima. Razlike
se mogu objasniti pomou naina funkcioniranja sredinjih
ustanova drave, crkve i sindikata budui da su one
nadlene za (sistemsko) ouvanje velikih grupa (klase, na
cije), odnosno itavog drutva kao sistema (drava).

1. Socijalna dezintegracija i klasina sociologija

Jedan od razloga animoziteta drutvenih ideologija prema sociologiji

lei u tome to sociologija velikim drutvenim grupama, koje njihove ideo
logije predstavljaju kao jedinstvene i samosvojne, odrie njihove atribute.
Ona ukazuje na njihovo nalije: bilo da iznutra istie njihove antagonizme,
bilo da ih ini ovisnim o snalaenju u odnosima s drugim velikim grupama
i itavim drutvima. To se tie velikih grupa kao to su klase i nacije. Ro
ena je u 19. stoljeu, u doba kada su se formirale glavne evropske nacije
i njihove drutvene klase, sociologija je stasala kao znanost tek za 20. sto
ljee, kad su obje grupe prole krize i transformaciju.
Sociologija je u prolom stoljeu zapravo odgovarala mentalitetu filistra
(dio tog mentaliteta bio je usidren u Comteovu mozgu) koji je vidio da od
velikih kolektivnih ideala nema nita. to je vrijeme od graanskih revolucija
vie odmicalo, broj takvih skorojevia se poveavao. Slino je bilo s prvom
socijalistikom revolucijom: nova struktura drutva razvijala se u karika
turu velikog ideala, ali to nije bilo drugaije od onoga to je ve mogao
predvidjeti jedan Ostap Bender.

3
Katunarid, V.: Socijalna fragmentacija, Rev. za soc.. Vol. XIII, (1983), JSTs 14, str. 322

Samo su se ideologije velikih grupa pokuale spasiti od raspadanja me

usobnim suprotstavljanjem. Klasina desnica zauzela je stajalite da se
samo eliminacijom klasnih sukoba moe ojaati integritet zajednice, njeno
nacionalno bie1. Klasina ljevica je pak smatrala da e jaanjem klasne
svijesti proletarijata oslabiti nacionalna ili internacionalna razjedinjenost
radnika, katkada i to da je dovoljno oslabiti nacionalno jedinstvo zajednice da
bi klasna svijest postala dominantnim oblikom drutvene svijesti2.
Paradigma nove znanosti je, meutim, drutvena dezintegracija. Neki
osnivai sociologije smatrali su drutvenu dezintegraciju osnovnim proce
som u suvremenoj, industrijskoj civilizaciji, neki su je smatrali univerzalnim
procesom koji se od davnina postepeno razvija. No, dezintegracija ne znai
doslovno raspadanje drutva, nego mrvljenje njegovih sastavnih dijelova,
jedinica grupa. Sociolozi su se na taj nain oduprli naivnim shvaanjima,
podravanim ideologijama vladajuih klasa i nacija, koja su u sve veem
zamahu trita, boljim saobraajnim vezama i sredstvima masovnog komuni
ciranja, dakle, sistemima koji jaaju privrednu i politiku mo, vidjeli
putove meuljudskog zbliavanja i svjetske zajednice.
Spomenimo samo one najpoznatije preokupacije klasine sociologije
iz kojih se vidi da problem drutvene dezintegracije stoji u sreditu inte
resa.
Spencerova teorija drutvenog razvoja bila je najvie posveena proble
mu (dez)integracije. Iako je teoriju tokom vremena prepravljao, ona se moe
saeti u slijedee: sve vea diferencijacija funkcija u drutvu pospjeuje
njegovo povezivanje ali tako to se raspadaju sve drutvene veze koje nemaju
funkcionalan karakter3. Budui da je taj karakter dosta uzak, on se, u stvari,
svodi na ekonomsko-utilitarnu motivaciju, veina starih drutvenih veza nema
anse da se obnovi.
Usput napominjemo da je ta problematika ostavila traga i u teoriji evo
lucije u modernoj biologiji: kritiari darvinizma, kao teorije tipifikacije
i asimilacije, istiu sve veu diferencijaciju meu vrstama i individuumi
ma. Smatraju da se u ivom svijetu ne radi samo u pokuaju pobune fenoti-
pova, ve u osnovi snane diferencijacije stoji genetska eksplozija4.
Valja sumnjati da se tu radi o analogiji, ve o homologiji. Posrijedi
je strukturalna veza u kozmikoj irini izmeu genetske eksplozije i veli
kog praska.
No vratimo se drutvenoj strukturi: Durkheim je s jedne strane konci
pirao modernu drutvenu strukturu kao najsolddniju u historiji, dok je s
druge strane izraavao svoju realnu bojazan pred rastuom anomijom. Ona

1) To je stajalite po kojem je nacija jedinstveni organizam, jednoklasno drutvo: npr. od Albe

Sieyeseova treeg stalea kao francuske nacije do Hitlerovih Nijemaca kao vojnika njemakog dru
tva.
2) Po Staljinu (Marksizam i nacionalno kolonijalno pitanje, Kultura, 1947), obaranjem kapitala,
ime bi nestao motiv klasne borbe, nacionalnost postaie nevana. Lenjinov pogled (Socijalizam i naci
onalno pitanje. kolska knjiga, 1977), bio je tolerantniji, s obzirom na pravo nacionalnog otcjepljenja,
ali nije smatrao da ga treba dosljedno zastupati u eri gradnje radnike klase i radniko-seljakog
saveza. ,
3) R. Supek, Herbert Spencer i biologizam u sociologiji, Matica Hrvatska, 1965; R. G. Perrin,
Herbert Spencers Four Theories of Social Evolution, American Journal of Sociology, Vol. 81, 1976, str.
13391359.
4) Usp. A. Jacquard, Eloge de la difference, Seuil, 1978.

4
Katunari, V.: Socijalna fragmentacija, Rev. za soc., Vol. XIII, (1983), JSTa 14, str. 322

rezultira iz loe podjele rada,5 iako i nema drugaije nego loe podjele rada;
mogue su razliite kompenzacije koje Durkheim nije uzimao u obzir, kao
motivi za lojalnost prema drutvu, odnosno porodici, poduzeu ili naciji.
Zatim, to izraava Weberova vizija birokratiziranog drutva,6 drugo
nego propast drutvene neposrednosti i prevlast programirane komunika
cije? Ili Tonniesov Gesellschaft?7
Za Marxa je graansko drutvo sinonim modernog drutva a u prvom
redu znai raspadanje svih meuljudskih veza osim ekonomskih, sistem
ope konkurencije i osamijenosti pojedinaca8. On je pokuavao proletarijat
donekle distancirati od tog sistema, zbog toga to je oekivao da e se samo
udruen moi oduprijeti tome da bude eksploatiran, ali u svojim analizama
klasnih borbi nije uspijevao demantirati razarajui utjecaj razliitih oblika
graanskih sistema na jedinstvo radnika. Bio je prisiljen da vto jedinstvo
projektira u budunost, predviajui nunost organiziranja radnika putem
diktature. Luckacs je dobro shvatio da se radi o sredinjem (ortodoksnom)
problemu i tako ga je tretirao u svojoj Povijesti i klasnoj svijesti. On nije,
meutim, imao sociolokog afiniteta, kao to je imao Marx, i po njemu je
tendencija raspadanja bila prvenstveno sitvar pogrenog gledanja, svijesti,
to se dade prevladati kroz partijsku organizaciju9, gdje e svijest ratovati
protiv strukture, subjektivno jedinstvo protiv objektivnih razliitosti koje
tee subjektivnim proturjenostima.
Nije potrebno posebno isticati da su teoretiari drutvenih elita poput
Pareta, Mosce ili Tocquevillea10 gotovo sve. podredili dokazivanju da je
drutvena dezintegracija pretvaranje drutva u masu osnovni proces naeg
doba.
Sve spomenute teze imaju slinosti s idejama graanskog liberalizma11,
neke pak s idejama anarhizma12, ali su te slinosti ipak povrinske: tim ide
jama, kao i idejama drugih doktrina, praenje drutvene strukture je u dru
gom planu. Obrnuto, socioloki pristup prvenstveno se baivi promjenama
u strukturi: koliko su sistemske promjene, koje se tiu proizvodnje i komu
nikacije, utjecale na ivot dotadanjih drutvenih grupa (ideje, norme, stil
ivota, nain rada, stanovanje, formalne i neformalne interakcije)? S time u
vezi postavlja se pitanje postojanja osnovne drutvene grupe. U klasinoj
sociologiji osnovna drutvena grupa je teorijska kategorija u ijim okvirima

5) E. Dirkem, O podeli drutvenog rada, Prosveta, 1972.

6) M. Veber, Privreda i drutvo, II, Prosveta, 1976.
7) F. Tenies, Zajednica i drutvo, u: T. Parsons i suradnici, Teorije o drutvu. Prva knjiga. Vuk
Karadi, 1969, str. 184193.
8) K. MarxF. Engels, Rani radovi, Naprijed, 1977, str. 382.
9) G. Lukacs, Povijest i klasna svijest. Naprijed, 1977.
10) Vidi: T. B. Botomor, Elite i drutvo, Sedma sila, 1967; R. Aron, Main Currents in Sociolo
gical Thought, 1, Pelican, 1968; F. Ferrarotti, La sociologia del potere, Laterza, 1977.
11) Spencerov Prvi princip bez sumnje je predstavljao pokuaj ucijepljenja liberalistikog na
ela u socioloku teoriju evolucije, ali je propao poput ostalih pseudoteorijskih konstrukcija liberaliz
ma a to, da se posluimo rijeima jednog kritiara liberalizma, proizlazi iz injenice to su opi inte
resi i posebni klasni interesi graanstva bili samo djelomino identini (R. Khnl, Oblici graanske
vladavine, Komunist, 1978, str. 53).
12) Organizirati drutvo tako da svaki pojedinac, mukarac ili ena, kad se rodi, nae pri
blino jednaka sredstva za razvitak svojih razliitih sposobnosti i za njihovo iskoritavanje u svom
radu (M. Bakunjin, Drava i sloboda, Globus, 1979, str. 209). Na drugom mjestu: . . . izmeu naj-
ispravnijih teorija i njihove praktine primjene stoji ogromno rastojanje, koje se ne moe prijei za
nekoliko dana (isto, str. 319).

5
Katunari, V.: Socijalna fragmentacija, Rev. za soc., Vol. XIII, (1983), JVfe 14, str. 322

je mogue objasniti strukturu i ponaanje ostalih drutvenih grupa. Kriterij

odreivanja bazinosti grupe je to da li su u njoj smjetene najvanije funk
cije za odravanje i razvoj drutva. Tako za Marxa bez sumnje bazu indus
trijskog drutva ini radnika klasa. Za Durkheima je to radna organizacija
ija se struktura putem institucija umnoava i povezuje u jedinstveno
drutvo. A za Comtea je porodica osnovna grupa, jer je samo u njoj mogue
obnoviti (altruistike) motive koji sasvim nedostaju u drutvenoj utakmici,
bez kojih bi bilo nemogue sprijeiti drutveno rasulo. Drugi autori su
izbjegavali kriterij osnovne grupe, preferirajui analizu posljedica sistemskih
promjena na razini globalnog drutva (Spencerova tipologija drutva) ili na
razini individualne situacije (Weber o izgledima pojedinca u birokratiziranom
drutvu).

2. Osnovne grupe

Osnovna grupa je povijesno promjenljiva kategorija i ona, slijedimo li

tok drutvene dezintegracije u eri indusitrijslkog rasta, postaje sve ua ali i
tee odredljiva. Klasini pojmovni aparat postaje neprikladan. No, time se ne
smije umanjiti vanost pronalaenja osnovnih grupa, jer one predstavljaju
realne jedinice drutva, jedina polazita za rekonstrukciju jedne neideologi-
zirane slike drutva. Naime, osnovne grupe su fokusi interesa i aktivnosti
ljudi, dok za druge pokazuju manji interes i ulau malo ili nikakve aktiv-
inosti. Ideoloke slike dru/tva rado obru taj odnos i to je glavni razlog
to teimo da konceptualiziramo osnovne grupe. Bez toga, klasini pojmovi
porodice, klase ili nacije lako postaju predmetima ideoloke manipu
lacije, a nama postaje neobino teko da objasnimo zato se porodice sve
vie raspadaju, zato radniki sindikati nisu zainteresiram za krupna pitanja
ili zato nacionalna solidarnost zakazuje im je u pitanju raspodjela drav
nih ili privatnih prihoda, a obnavlja se jedino kada je u pitanju vanjska
opasnost ili rat, itd.
Odreivanjem osnovnil grupa odlazi se korak dalje od tri ekstremna
pristupa drutvenoj strukturi u sociologiji: a) idealtipskii (veberovski) pristup
koji oteava razumijevanje promjena u tipu i njihova znaaja, b) deskriptiv
no (ekstremno empiristiko) razbijanje tipologije u mnotvo razliitih grupa i
jo vie njihovih obiljeja, to je pokuaj uvoenja fluidnosti i indeterminiz-
ma kao teorijski primjerenih pretpostavki za empirijsku sociologiju i c)
nominalistiki pristup (psihologistika redukcija) po kojem je privid kolek
tivnog ivota trajna karakteristika svih drutava, a ne jedna etapa u njihovu
razvoju.
Pokuajmo poblie odrediti formalna obiljeja koja ine osnovnu grupu13:

13) Klasini pojam primarne grupe ili osnovne grupe Charles H. Cooleya (vidi: C. H. Kuli,
Osnovne grupe, u: Teorije o drutvu, Prva knjiga, str. 305307) ne valja brkati s nacrtom osnovne
grupe koji ovdje izlaemo. Primarne grupe tipian su primjer idealtipske apstrakcije s tenjom k
psihologistikoj redukciji interakcijske dimenzije: dihotomno razdvojene od sekundarnih grupa one
pripadaju socijalizaciji ili terapeutici (vidi poblie: J. Klein, The Study of Groups, Routledge and Ke-
gan Paul, 1956; J. W. Vander anden, Sociology, John Wiley and Sons, 1979, str. 153161). Osnovne su
grupe u naem smislu zasnovane na interesima i interesi ih pokreu; prijatelj s kojim redovno neto
pijuckam i askam, a ni na koji nain ne suraujemo, ne spada u moju osnovnu grupu. Usput reeno,
brak je, kao najjednostavnija grupa toboe primarnog karaktera, u dobroj mjeri interesno motivi
ran (to ukazuje da je gornja podjela jedan od perfidnih ostataka patrijarhalne ideologije).

6
Katunari, V.: Socijalna fragmentacija, Rev. za soc.. Vol. XIII, (1983), 14, str. 322

1) Osnovna je ona grupa koja je kadra da organizira fiziku reprodukci

ju svojih lanova i da kontrolira mjesta za zadovoljenje potreba. Na primjer,
moderno poduzee osigurava sav (dovoljan) prihod svojim lanovima, dok
njihove porodice postaju dijelom (proirenog sastava) poduzea, ne samo
zbog ekonomske ovisnosti lanova porodice o onom lanu koji je u poduzeu
zaposlen, nego vezanost moe biti kulturne (u sklopu sindikalnih aktivnosti
namijenjenih porodicama zaposlenih), pa i psihike prirode (atmosfera i
problemi s posla ne mogu se odstraniti iz kue). Drugaiji primjer prua
poduzee u krizi, kada su lanovi prisiljeni da unutar svojih porodica ili
preko srodnika rade dodatne poslove i tako pribavljaju nove resurse: sre
dite osnovne grupe se premjeta u porodicu i s pravom se moe rei da
tada poduzee postaje njenim sastavnim dijelom. Analogno vrijedi i za
staro seosko imanje.

2) to vie razliitih uloga pojedinac obavlja u jednoj te istoj grupi, odnos

no to je manje rasprenje njegovih uloga u razliitim drugim grupama, ta je
grupa vie vana za njega i moe se smatrati osnovnom grupom. Inae, ukoli
ko dvije formalno odvojene grupe (kao npr. prije spomenute porodica i
radna organizacija) odravaju interakciju koja postaje funkcionalno neophod
na a dovoljna za njihovo samoodranje u odnosu na tree grupe, odnosno
okolinu, one ine jedinstvenu grupu.
3) Ukoliko se u grupi maksimalne participacije pojedinca (u spomenu
tom smislu) nalaze barem neki pojedinci koji ine njegovu referentnu grupu
(dakle pruaju obrazac za zauzimanje stavova i izraavanje miljenja), ta se
grupa s jo veom vjerojatnou moe smatrati njegovom osnovnom grupom.
Ukoliko se referetna grupa slabo ili nikako ne poklapa s grupom participa
cije, logino je pretpostaviti da se radi o drutveno pokretljivoj osobi s
aspiracijama k viem statusu. Ipak, odravanje jaza meu tim dvjema gru
pama nije oportuno jer pojedinac time gubi izglede u jednoj i drugoj grupi i
prijeti mu marginalizacija (kao i svakom tko u drutvu nije definirao svoju
osnovnu grupu).

4) to se vie razlikuje ideoloka od empirijske svijesti o grupnoj

pripadnosti, tj. to je stupanj moralne hipokrizije vei, to je vea vanost
osnovne grupe. To se lako moe vidjeti na primjeru kategorije radnika ili
radnika u udruenom radu. Ta difuzna kategorija ima jasnu ideoloku
funkciju prikrivanja osnovnih interesnih i reproduktivnih grupa u neradni-
kim klasama ili slojevima drutva. Malo je onih koji e se izjasniti da pri
padaju srednjoj klasi, jo manje birokraciji a najmanje politikoj
birokraciji (iako to nisu i osnovne grupe nego tek termini koji oznaavaju
sistemske funkcije kao resurse to omoguuju integraciju osnovnih grupa;
one su relativno povlatene u odnosu na radnitvo ili seljatvo i s tim se re
sursima povezuju da bi sauvale svoj povlateni poloaj; propast drugih
osnovnih grupa iste klase pri tom im je sporedna stvar ukoliko ne zadire u
njihov poloaj). Na drugoj strani, pravi radnici teko odvajaju svoju empi
rijsku i ideoloku pripadnost klasi, to ukazuje i na relativno manju va
nost osnovnih grupa; dodue, porodino imanje moe radniku biti dodatan

7
Katunari, V.: Socijalna fragmentacija, Rev. za soc., Vol. XIII, (1983), JSTs 14, str. 322

izvor prihoda, ali oni ne zavise toliko o njegovu poloaju u osnovnoj grupi,
koliko o radu. (Tu se jasno ocrtava ona dijalektika sluge i gospodara koju
je definirao jo Hegel: radnik je samostalniji, dok su administrativae ili
politiar nesamositalniji.)
Vea nesamostalnost pojedinca u osnovnoj grupi znai, meutim, i veu
nesamostalnost osnovne grupe u odnosu na okolinu. Tu ideoloka svijest
ima funkciju da postavi lane granice osnovne grupe daleiko u njezinu oko
linu: neradnici postaju ili radnici ili veliki zatitnici interesa radnike klase,
to znai da je podruje relevantne okoline, zbog vee (korisnosti njima dale
ko vee nego podruje relevantne okoline osnovnim grupama u radnikoj
klasi. Naravno, taj odnos nije isti u svim drutvima, zavisi od izvora, veli
ine prihoda i stupnja participacije radnike klase, odnosno efikasnosti
upravljakih i posrednikih funkcija od strane gornje i srednje klase (o tomu
ovise i stupnjevi autonomije na relaciji pojedinac osnotvna grupa oko
lina). Isto tako, gledamo li pripadnika radnike klase razvijene kapitalistike
zemlje u odnosu na nerazvijene zemlje ili u odnosu na gasitarbajteirski
proletarijat, njegova pripadnost radnikoj klasi postaje ideoloki privid: na
cionalna pripadnost, odnosno solidarnost s gornjim klasama postaje mu va
nija. On je svjestan da je via razina njegovih radnih uvjeta i ivotnog
standarda dobrim dijelom uvjetovana poloajem njegove kompanije i itave
nacionalne privrede u odnosu na nerazvijena podruja, odnosno poduzea
koja zapoljavaju gastarbajtenski piroletarijeat. I ta osnovna grupa, koju
izraava svojom nacionalnom pripadnou, na izgled je vea od njegove
objektivne osnovne grupe, klase. Njegova nacionalna pripadnost u tim
uvjetima nastala je, naime, kidanjem internacionalnog formata radnike
klase, kao (idealne) osnovne grupe, pa se talkav proces, iako govori o dezinte
graciji svijesti, ne izdvaja iz paradigme drutvene dezintegracije.14
5) to su selektivniji kriteriji pripadanja grupi i to ona pokazuje veu
nepropusnost prema okolini, vea je vjerojatnost da je takva grupa svojim
lanovima osnovna grupa. To pravilo podjednako vai za religijske sekte,
kriminalne bande, klike na vlasti ili uspjeno poduzee u ijoj okolini vlada
nezaposlenost.
6) U osnovnim grupama odrava se meu pripadnicima solidarnost
koja nije uzrokovana marginalnim stanjima u okolini (rat, duboka ekonom
ska kriza, elementarne nepogode, tehnoloka ugroenost zaposlenih i si.).
U potonjim sluajevima javljaju se idealtipske solidarnosti, tj. solidarnost
klase, nacije, lokalne zajednice, itave srodnike grupe, profesije itd. Prou
avanja drutva iskljuivo u takvim stanjima ostavlja pogrean dojam o
solidarnosti na osnovi ega se izgrauju reducirani holistiki pojmovi. Tu

14) Prostornost i povijesnost svake radnike klase samo su varijante njezine vlastite nacije, zato
to se uzimaju u prostornoj i vremenskoj matrici, kao i zato to su sastavni dio nacije kao rezultante
odnosa snaga izmeu radnike klase i buroazije (N. Poulantzas, Drava, vlast, socijalizam. Globus,
1981, str. 118). Ovdje, naravno, nije rije o naciji kao osnovnoj grupi, iako Poulantzasova eksplikacija
na to donekle podsjea (njezina vlastita nacija), ve o granici irenja solidarnosti osnovnih grupa
radnike klase u sadanjem svjetskom kapitalistikom sistemu. (Naravno, tako velika solidarna grupa
moe funkcionirati kao osnovna grupa samo privremeno ili na osnovi ratne mobilizacije ili krajnje
faizirane nacionalne svijesti koja lako rtvuje porodicu, prijatelje i druge blinje u ime snage veli
kog Kolektiva). Ipak preostaje da se potpunije objasni zato su siromaniji i nezaposleni otvoreniji
prema drutvu a oni drugi to nisu, to se nesumnjivo tie i razvitka radnike klase.

8
Katunari, V.: Socijalna fragmentacija, Rev. za soc., Vol. XIII, (1983), JSfe 14, str. 322

se pojavljuje paradoks, inae sredinja tendencija drutvenog razvoja: to

je sistem slabije razvijen, solidarne grupe su vee i obrnuto, to je sistem
razvijeniji solidarne grupe su manje.15
Klasna solidarnost je marginalan sluaj oblika postojanja osnovnih grupa.
Njihovo pojavljivanje zavisi o dubini kriznih stanja i o izgledu velikog
sraza meu klasama. Tako je ekonomski reim liberalne buroazije razorio
staru srednju i proizvoaku klasu i uspio je da ih dri razjedinjenima
pedesetak i vie godina. Vremenom raste otpor radnika i tenja za sindikal
nim ujedinjavanjem, a usredotoeni su na stabiliziranje trine stihije, tj.
da se smanji nezaposlenost, poveava sigurnost i omogui slobodna fluktua
cija. Isprva liberalna buroazija reagira na to represivno, budui da je ona
tada klasa koja je samo politiki, preko drave, meusobno povezana. Mono
polska buroazija, dijelom podrana i radnikim pritiscima, izgradila je pre
sudne mehanizme ekonomske integracije.16 Ona postaje sve solidnije organizi
rana i iri svoj utjecaj u svjetskim razmjerima. To djeluje dvostruko dezin-
tegrativno na radniku klasu: strukturalno, tako to se uvode i razgranavaju
novi sektori neindustrijskog rada, te projektivno ili ideoloki, tako to se
favorizira nacionalna ispred internacionalne sindikalne strategije, a i ona
prva se sve ee zapostavlja na raun lokane, granske ili u poduzeima.
Usporede li se meunarodne organizacije financijskog kapitala s meunarod
nim sindikalnim konferencijama,17 dobiva se uvjerljiva slika o stupnjevima
integriranosti gornje klase i dezintegriranosti donje klase.
Dezintegriranost donjih stratuma omoguuje gornjoj klasi elastiniju,
nekompaktnu integriranost pa sloj krupne buroazije nesmetano i bez veih
potresa potiskuje druge slojeve, vlada nad njima preko trita i preko
dravnih ustanova. Iako neusporedivo bolje integrirana od ostalih, buro
azija se tekoer samo u marginalnim sluajevima ujedinjuje u klasu kao u
osnovnu grupu, a to se dogaa kada je poredak iznutra ugroen. Ali ta
obrnuta tendencija ne moe se promatrati kao ista regresija na klasni
obrazac liberalne buroazije; historija se ni tu ne ponavlja, uinci razvoja
su u meuvremenu postali bespovratni: barem jedan dio buroazije (da
i ne govorimo o srednjim slojevima) nikad se vie ne vraa na stare pozicije.
To jezato to drutvena dezintegracija nije mehaniki proces, ona ostavlja
teko izbrisiv trag u svijesti ljudi, u strukturi njihovih potreba i interesa
ba zato to svaka etapa drutvenih promjena predstavlja i etapu ljudskog
razvitka.
Granica nacionalnog identiteta na slian je nain, takoer, postala gra
nica marginalne solidarnosti. Ona se aktivira kao obrambeni ili agresivni me

15) Teoretiari sistema funkcionalistike orijentacije smatraju da je uzrok tomu to sistemska

diferencijacija omoguuje veu autonomiju dijelova (A. Etzioni, The Active Society, The Free Press,
1971) ili vei stupanj refleksivnog odnosa odreenog sistema prema okolini (N. Luhmann, Teorija si
stema, Globus, 1981). No to su karakteristike samo odreenih tipova sistema, to pokazuje da se izvori
funkcionalnosti sistemske diferencijacije moraju traiti u drugim referentnim okvirima (historijskim,
kulturolokim, antropolokim).
16) Historija amerikog kapitalizma prua primjer utjecaja radnika na povezivanje kapitalista (usp.:
J. D. Forman, Canitalism, Dell, 1974). Osnovna proturjenost izmeu kapitala i rada time ne izlazi iz
igre, ali biva potisnuta u atenciju, to omoguuje daljnja raslojavanja i druge sukobe unutar klasa i
meu njima.
17) Meunarodni vrh kapitala ostavlja dojam masonskog udruenja (Trilaterala), a meunarodne
sindikalne konferencije prisilnog sastajanja zbog neeg duboko zavaenih ljudi.

9
Katunari, V.: Socijalna fragmentacija, Rev. za soc., Vol. XIII, (1983), JSTa 14, str. 322

hanizam zavisno od toga to se moe definirati kao stanje nacionalne ugro

enosti: prepreke u velikim trkama za bogaenjem ili opasnost od rata. Sve
dok takva pitanja nisu potisnuta ona djeluju razorno. Dobro je poznato da
konkurencijske motive izmeu nacija, odnosno njihovih elita, nije mogue
odstraniti. Ali kako se oni mogu uiniti neko vrijeme nekodljivima pokazali
su zapadni saveznici kada su u Teheranu i Jalti indirektno poticali na novu
podjelu Evrope. Neposredno nakon rata antikomunistika histerija bila je
reirana kao pokuaj da se stare zavade potisnu, a naoionalistiko-rasistiki
resantiman (za kojeg se moe rei da je ne samon neuklonjiv nego da uvijek
postoji u istim koliinama), usmjeri prema Istoku.
Klasna dinamika sovjetskog drutva od poetka odudara od one u kapi
talizmu. Totalitarna organizacija sovjetskog sitema zarana je onemoguila
klasno udruivanje radnika. Gledajui na takvo stanje formalistiki, izvana,
reklo bi se da je rana birokracija postigla sistemske uinke zrele buroazije:
razbijeno radnitvo, ritualno djelovanje sindikata, zainteresiranost radnikih
i srednjih slojeva za vlastito poduzee i vlastitu obitelj i, najzad, veoma
djelotvornu organiziranost gornjeg stratuma na nacionalnoj i internacional
noj razini. Meutim, pogled unutra daje drugaiju sliku, budui da je rad
nitvo imalo malo ili nikakvog udjela u takvom razvoju sistema, a upravo
zato ovaj prua malo kompenzacija da se bude radnik, seljak ili pripadnik
drugih donjih slojeva. Suprotno tomu, slabo razvijena potronja, minimalna
fluktuacija i pravo na rad koje eliminira nezaposlenost i tako postaje agens
kontrole18 djeluju kao prijetea sankcija svima koji pripadaju viim sloje
vima ako iz bilo kojih razloga izgube poziciju.
Razumljivo je da su radnici tu mnogo vie zainteresirani za klasno pove
zivanje nego danas na Zapadu, ali takve tenje ne bi valjalo precjenjivati.
Moemo ih smatrati, barem sve dok se nalazimo u industrijskoj civilizaciji,
prolaznim tenjama od prisilne k dobrovoljnoj dezintegraciji, od nieg k
viem obliku otuenog rada, od novane k potroakoj motivaciji, od oskudne
do bogate materijalne infrastrukture.
to se tie nacionalne pripadnosti, poslijeratno stanje takoer malo
nalikuje stanju u zapadnoj hemisferi. Antiburoasika histerija bila je ogra
niena na partijske vrhove istonoevropskih zemalja. Ona ih je razbijala i ila
njima u prilog: poetkom pedesetih u montiranim sudskim procesima izvre
ne su istke radi uspostavljanja potpune Vlasti centrale da bi se osigurala
apsolutna mrnja, prema klasnom neprijatelju buroazije, s jedne strane,
i apsolutna lojalnost prema klasnom savezniku i voi, s druge. To je imalo
uinka ve 1956. godine kada su rukovodstva satelitskih partija sama potak
nula sovjetsku intervenciju, bojei se nagovijetenih procesa demokratiza
cije poslije Staljinove smrti19. To je bio period estokog antinacionalizma
u korist staljinistikog transnacionalizma. Ali dolaze novi periodi. Latentni
nacionalizam u donjim stratumima drutva, u vanpartijskoj populaciji,
ostao je neuklonjiv i on se postepeno infiltrira obnavljanjem kadrovskih
struktura i oportunistikim prilagoavanjem starije generacije partijskih
18) Postavljanje kontrolne funkcije ispred ekonomske funkcije rada otvara proces beskonane
birokratizacije (usp. R. Bahro, Alternativa, Globus, 1981, gl. 8).
19) Usp.: F. Fejt, A History of the Peoples Democracies, Pelican, 1977, poglavlje 5.

10
Katunari, V.: Socijalna fragmentacija, Rev. za soc., Vol. XIII, (1983), Na 14, str. 322

kadrova. Novoformirane elite osjeaju nedostatak masovne podrke kao i

to da ostanak na vlasti u tom sluaju i dalje ovisi o vjernosti centrali. Tada
ehoslovake, maarske i poljske elite pokuavaju odreenim reformama
privrednog sitema i (koketiranjem s sindikalistikim tenjama meu radnicima
na indirektan nain pokrenuti latentni nacionalizam da bi dobili legitimnu
podrku odozdo i time zauzeli vru poziciju prema centrali. Odgovor cen
trale na takve izazove bio je u poetku, poznato je, veoma grub, ali se kas
nije od takvog rjeavanja problema odustalo. Utjecaj nacionalistikih partij
skih elita do neke mjere se smatra povoljnim, jer apsorbira energiju klasnih
sukoba i udruivanja radnika mimo sistemskih institucija. No, da bi se
osujetio daljnji razvoj, kada elite gube kontrolu nad populacijom ili kad
se one previe osamostaljuju od centrale, ova u meuvremenu provodi tihu
militarizaciju drutva, proirujui klasini represivni sektor drave u polu-
militame i polupolicijske organizacije: one su spremne da u krajnjem sluaju
preuzmu kontrolu u zemlji i osiguraju kakvo-takvo funkcioniranje privrede
(poljski sluaj, ali nije iskljueno da je slino u Rumunjskoj, Maarskoj i
drugim istonim zemljama).
Ostavimo li po strani sadrajne razlike, vidimo da jedan i drugi sistem
tee dezintegraciji donjih drutvenih stratuma i stvaraju transnacionalno
organizirane gornje klase. U tom smislu logika sistema postaje u oba slua
ja identina: socijalna atomizacija odraavala bi krajnju tenju sistema da
uini savreno komunikabilnim i kontrolabilnim vlastite kanale drutvenog
povezivanja a da razmrvi ili uniti alternativne. Takva tenja oituje se na
slijedeim nivoima drutva, odnosno u posistemima sistema:
Nivoi (oitovanja dezintegracije)

Socijetalni Teritorijalno-politiku cjelinu drutva ini skup institucija po

vezanih ili vie elastino i koordinativno (policentrino) ili vie
kruto i hijerarhijski (monocentrino). U jednom i drugom po
retku institucija drutvo postaje sve prozirnije: gotovo sva
mjesta postaju dostupna istraivanju i kontroli (naked so
ciety). Meutim, za razliku od seoskih zajednica gdje je kon
trola ponaanja bila omoguena skoro svakom i to zbog fizi
ke blizine u radu i stanovanju, ovdje se kontrola moe obav
ljati samo preko institucionalnog aparata i njegovih monopo
liziranih komunikacijskih vorita; to su efikasniji kanali
komuniciranja preko aparata, to vie atrofiraju horizontalni,
vanaparatski kanali komuniciranja (podruje djelovanja apa
rata iri se izvan institucionalno definiranog prostora, tako da
se ne moe smatrati da neformalne komunikacije, npr. privatno
telefoniranje, stoje izvan kontrole aparata).
Grupni Unutargrupni i meugrupni odnosi dobivaju sve vie instrumen
talni karakter. Tipine primarne i sekundarne grupe tee meu
sobnom proimanju. Sistemsko odreivanje relevantne okoline vodi
njenom suavanju (dovoljno je npr. usporediti tradicionalno kupo
vanje namirnica na trnici, ispunjeno drutvenim ritualima, s

11
Katunari, V.: Socijalna fragmentacija, Rev. za soc., Vol. XIII, (1983), Na 1^4, str. 322

modernim supermarketom, poluautoimatiziranim i hladnim gdje

se na jednom mjestu nalazi sve pa i vie nego to je potrebno);
dotle se naelo slobodnog izbora grupa u interakciji destimulira
ekonomskim i drugim sredstvima.
Individualni Situacija je analogna onoj na grupnom nivou s tim to je
moderni individuum sklon povremenoj samoizolaciji. Ta
sklonost kao da vodi potpunoj drutvenoj atomizaoiji, ali za
nju sistem ne prua sve uvjete, ve samo neke koji povreme
no omoguavaju osamijivanje, dok je iskljuenje marginalna
pojava (starci, zatvorenici, bolesnici). Ali i obnavljanje (for
malnih i neformalnih) drutvenih veza postaje takoer povre
meno. Nastaje proturjena napetost koja izaziva neurotske
smetnje jer postojea interakcija meu pojedincom povue
nog izvan sistema i drutvom okupiranom sistemskim veza
ma onemoguuje da trajnije odredi svoju sklonost: jedna i
druga alternativa, biti udaljen od drutva i biti u drutvu,
izgledaju podjednako nezadovoljavajue. Neto tree ne po
stoji ili je veoma slabo razvijeno a esto postaje predmet
propagande drutvenih pokreta i politikih partija prema
kojima prosjean individuum gaji nepovjerenje. Sve mu se
ini vie-manje nesigurnim te uz nedostatak samopouzdanja
najradije se dri mjesta koja se nalaze u reproduktivnom
ciklusu (radno mjesto-mjesto stanovanja-mjesta eventualnih
posjeivanja).
Podsistemi (pomou kojih se reguliraju odnosi izmeu i unutar razina)
Tehnoekonomski Tehnoloki sistemi u industriji zamijenjuju radnu ko
munikaciju izmeu radnika; uvelike se parcelizira rad
u administrativnim sektorima. Masmedijska revolucija
sve vie stoji u funkciji jednosmjernog utjecaja i kon
trole.
Rast potronje roba i usluga zbog poveanja ekonom
skog standarda pojedinca postaje novo arite entro
pije u drutvu: to je vea tendencija smanjivanja os
novnih grupa kao i samoizoliranja pojedinaca, to su
potrebna vea sredstva za njihovo odravanje vea
koliina energije, vei prihodi, vie prostora i vie in
formacija.
Politiki Gubi se legitimnost vlasti kao drave koja stoji nasuprot drutvu
i koja bi morala na ope usvojen nain obnavljati svoj mandat
(radi povjerenja): moderna drava se.iri u golemi aparat institu
cije koje se samoracionalizira, prodiru u elementarne drutvene
veze i tako uvrene ine prividnim sve pokuaje obnavljanja
legitimnosti koji su simulirani kroz pravila igre politikih partija.
Kulturni Partikularne vrednote istiskuju univerzalne. Dvostruko erodira
vrijednosni sistem: a) redukcija hijerarhije vrijednosti na osnov

12
Katunari, V.: Socijalna fragmentacija, Rev. za soc., Vol. XIII, (1983), JSTa 14, str. 322

nu vrijednost; b) ambivalentnost osnovne vrijednosti, to uka

zuje na nagonsku motivaciju kao glavnu; naime, najvrednije je
ono (odnosi i objekti) to omoguuje relativno najsigurnije za
dovoljenje potreba. Splet uvjeta koji omoguuje postojanje vri
jednosti i njeno usko shvaanje, nisu vani. Tek kada se ostale
vrijednosti, odnosno uvjeti poremete i to ugrozi osnovnu vrijed
nost i izvjesnost njene daljnje upotrebe, vrijednosni sistem od
jednom postaje vie univerzalistiki a ponaanje vie asocijativno.
Preostaje nam da terminoloki preciziramo osnovni proces i njegove re
zultate. Socijalna dezintegracija je proces razbijanja drutva na elementarne
jedinice. To nije elementarna katastrofa ve evolutivni proces u industrijskim
drutvima, pri emu se stare drutvene jedinice sistematski rastvaraju. Na
staju nove jedinice, u smislu osnovnih grupa, koje mogu ali i ne moraju biti
sasvim proete sistemskom strukturom. No, nain njihova meusobnog po
vezivanja gotovo ili sasvim je odreen sistemskim okvirima. Spomenute jedi
nine grupe su rezultati procesa dezintegracije i po njima se mogu razlikovati
tri vrste socijalne dezintegracije:
1) Socijalna segmentacija to je regresivna vrsta dizentegracije gdje
dijelovi drutva postaju samostalni, autarkini (to je stanje za koje vrijedi
Durkheimov klasian opis segmentarnog drutva20);
2) Socijalna fragmentancija vrsta dezintegracije kojom se opisuje di
ferencijacija unutar klasa na slojeve, podslojeve i druge sastavne dijelove.
Oni su i dalje meusobno zavisni i to jo vie nego glavne klase, nekad iz
nutra vie homogene. Ta je meuzavisnost, meutim, stabilizirana: zahva
ljujui izvanredno razvijenoj podjeli rada i velikoj produktivnosti, fragmenti
su kadri organizirati reprodukciju svojih pripadnika, kao svoju sekundarnu
aktivnost (primarna aktivnost je funkcionalno vrlo specijalizirana);
3) Socijalna atomizacija potpuna dezintegracija u kojoj grupa dobi
va sasvim sekundaran znaaj, predstavlja samo tendenciju za koju se vezuju
razliite ideologije. Pravi drutveni atom je jedino individuum: njemu pri
pada svojstvo nedjeljivosti ali i nedovoljnosti (nuklearne porodice ve su
prilino razbijene u najrazvijenijim zemljama i pitanje je jo koliko je neras-
kidiva elementarna veza majka-dijete).
Svakom vladajuem stratumu u historiji bilo je u interesu da dezintegri
ra donje stratume. U predindustrijskim razdobljima to se zbog nerazvijene
podjele rada provodilo kroz segmentaciju, iaiko su takve ekonomske jedinice
u izvanevropskim zemljama bile politiki strogo podvrgnute centralnoj vlasti.
To je, s druge strane, odudaralo od interesa veine pripadnika donjih stratu
ma, jer je eksploatacija bila surova i nije bilo mogue slobodno kretanje
zemljom osim prosjaenjem, skitnjom ili razbojnitvom.
Reim fragmentacije odvija se na osnovi razvijene podjele rada, blaih
oblika eksploatacije i slobodnijeg kretanja te vee prohodnosti meu stra
tumima, pa donji stratumi fragmentaciju prihvaaju s veom suglasnou.
Usprkos tomu, osnovni interes vladajuih stratuma da dri kontrolu ostao

20) E. Dirkem, isto, str. 207208.

13
 Katunari, V.: Socijalna fragmentacija, Rev. za soc., Vol. XIII, (1983), Ka 14, str. 322

je neizmjenjen; modema izvedba tog interesa, to predstavlja historijski

progres, podrazumijeva efikasniju a manje nasilnu eksploataciju, veu pro
duktivnost rada a manje pojedinano naprezanje te vidljivu korelaciju izme
u fragmentacije i individualne potronje, tj. izmeu porasta zalaganja u radu
i borbi za promjene od strane radnika u granicama njihove radne organiza
cije i porasta ivotnog standarda njihovih obitelji.
Osnovne grupe nisu legitimne drutvene grupe, ve predstavljaju komu
nikacijska vorita ili relativno zatvorene mree s jednim ili vie arita okup
ljanja. U eri fragmentacije mree se ne mogu organizirati na principu eko
nomske samodovoljnosti, ve na razgranatoj podjeli rada, tako da su njihovi
organizacijski okviri vanjski ili sistemski. Naravno, najjednostavnije i naj
efikasnije su povezane osnovne grupe u oligarhijskim, vladajuim stratumi
ma. Dotle su masovni stratumi, kao to su srednja i radnika klasa, pove
zani sloenim organizacijama na ijim su vrhovima pripadnici, pojedinci i
osnovne grupe, vladajueg stratuma. Tako su osnovne grupe rasporeene
prema poretku moi ili stratifikacijskom sustavu. Gledajui pak drutvo
kao golemu mreu neformalnih komunikacija, vidjelo bi se da mnoge osnovne
grupe ne funkcioniraju u skladu s pripadnou stratumu ili pripadnou
odreenoj kategoriji podjele rada (zanimanje, vrsta djelatnosti) u kojoj rade
zaposleni lanovi osnovne grupe. One probijaju sistemske i institucijske za
preke pokuavajui promijeniti svoj poloaj. Takve probijajue komunika
cijske veze mogu biti srodstvo, lokalna ili nacionalna pripadnost zajednika
s pojedincima i osnovnim grupama na viim pozicijama. To su vrlo jaki
pritisci k uzlaznoj pokretljivosti koji su esto izvan granica mogunosti
sistema i ako ih prihvati prisiljen je da trokove toga prebaci na lea drugih,
nepokretnih.

3. Dezintegracija i ideologije

Uvodei hegelijansku distinkciju klase po sebi i klase za sebe, Marx

je kao savjestan istraiva stavio u pitanje izvjesnost svog shvaanja o revo
lucionarnoj ulozi proletarijata. (Smisao se odmah mijenja tako da se umjes
to onog vremenskog oblika kada radnici..., kojeg ideoloki marksizam
odmah prevodi eshatoloki, stavi pogodbeni oblik ako radnici.. .)21 Kla
sa za sebe ima ulogu velike osnovne grupe koja se opire fragmentaciji, spo
sobna je da ga reorganizira na novim temeljima. Ona je, kako kae Gurvitch,
natfunkcionalna i tei proimanju s globalnim drutvom22. Ali tako
projicirana mo Mase je stvar trenutka, koji se ve mogao ustanoviti u
buroaskim revolucijama: kada se zaustavi kovitlac i kada se stvari slegnu,
pobjednika klasa za sebe sposobna je tek uz pomo druge hlase organizi
rati drutvo koje je po mnogim obiljejima posve novo. Klasa za sebe

21) ukoliko milijuni porodica ive . . ., pojedine individue, ine jednu klasu utoliko ukoliko . . .
(K. MarxF. Engels, Sveta porodica. Kultura, 1959, str. 81). Hipotetske formulacije pomau da se iz
bjegne skliski teren klasne svijesti, tj. milijunskog osjeaja solidarnosti i djelovanja u skladu s njime.
Marxovo djelo, meutim, ne prua odgovor na pitanje zato radnicama njihova klasa nije njihova
osnovna grupa, ve samo funkcionalna osnova kapitalistikog drutva (to je Marx pak bez sumnje
objasnio).
21) G. Gurvitch, Sociologija, I, tree poglavlje, Naprijed, 1966.

14
Katunari, V.: Socijalna fragmentacija, Rev. za soc., Vol. XIII, (1983), Ne 14, str. 322

je suvie velika i kratkotrajna da se ne bi ubrzo raspala, a pogotovo njen

savez s drugom klasom protiv stare tree klase.
Konano postaje jasno da distingviranje svijesti radnika na osnovi po
znavanja njihove trenutane strukture, uope nema dijalektiki karakter,
tj. mo ukidanja strukture. Obrnuto, poznavanje promjenljivog sastava
klase po sebi postaje presudno za razumijevanje urastanja radnike svi
jesti u poredak. Oblik klase po sebi ne samo da nije indiferentan ve od
reuje oblik klasne svijesti i to zato to klasa po sebi ve predstavlja,
to se tie radnika, jedan oblik klasne svijesti (vrijednosno nii i manje
moan od pretpostavljene moi ujedinjenog radnitva). Zagonetka klasne
svijesti dovoljne za uspostavljanje klase za sebe nestaje im se pristupi
prouavanju dviju realnih struktura: uvjeta rada i ivota radnika te uvjeta
ivota i rada novo formiranih klasa u etatistikim drutvima koje su preuzele
na sebe da zastupaju interese radnika kao klase za sebe.
Radnika klasa po sebi potpuno je otvorena prema procesu unutra
nje fragmentacije. Na pitanju da li je to jedini mogui put ponovnog sagleda
vanja ansi koje prua klasna borba, samo u inovim vidovima ili taj put
valja zanemariti kao prividan, nastaju nesporazumi izmeu marksistikih
politekonomista i sociologa, prvih koji ne ele napustiti stare okvire, progla
avajui ih uvijek bitno istim dofc traje kapital i drugih, smatranih prvim
graanskim mutikaama, koji istiu vanost diobe radnitva. estina odba
civanja socioloke stratifikacije od Poulantzasa23 do Bravermana24 moti
virana je tendencijom niveiliranja svih oblika najamnog rada u kapitalizmu.
Socioloki pristup, pogotovo kod sociologa funkcionalistike orijentacije,
isticao je tenju bijelih ovratnika za izdvajanjem, to se osobito npr. vid
jelo u njihovim britanskim sindikatima i glasanju za politiku konzervativaca
na osnovi ega je bila nastala glasovita teza o buruiranju radnika.25 No
grupa sociologa pod vodstvom Goldthorpea dobila je rezultate koji su raz
bili predrasudu prema sociologiji kao antimarksistikoj disciplini. Oni su
nali da su i novi slojevi radnike klase prvenstveno zainteresirani za svoj
ekonomski a manje za drutvleni status, ali i to da na kolektivnu akciju
radnici gledaju prvenstveno s utilitarnog stajalita i da su njihovi interesi
uglavnom usmjereni na obiteljski ivot26. .
Za sociologa marksistike orijentacije nije se lako snai u takvoj ras
pravi. Orijentacija postaje sve tea, uzmu li se u obzir, na primjer, istrai
vanja jednog marksista kao to je Mallet,27 koja predstavljaju pravi sudar
s klasnim holizmom politekonomske ortodoksije. Mallettova nova radnika
klasa manifestirala je dimenziju klase za sebe, iako predstavlja sloj unu
tar radnike klase (radnike aristokracije?). Zar to ne govori kako je frag
mentacija, promjena oblika klase po sebi, bila nuna da bi do toga dolo?

23) Poulantzas pie o ideologijama stratifikacije (N. Pulancas, Klase u savremenom kapitaliz
mu, Nolit, 1978, str. 24).
24) H. Braverman (Rad i monopolni kapital, Glabus, 1983) istie tenju modernog kapitala k de-
diferencijaciji najmanjeg rada kao odluujui udarac teorijama koje istiu slojevitost. Istodobno, on
nije pruio nijedan dokaz o ujednaavanju interesa najamnih slojeva (ime su njihovi interesi ostali
korumpirano razliiti?).
25) Vidi: M. A. Westley and M. W. Westley, The Emerging Worker, McGill-Queens, 1972.
26) J. H. Goldthorpe i suradnici, The Affluent Worker in the Class Structure, Cambridge, 1969.
27) S. Male, Nova radnika klasa, Komunist, 1967.

15
Katunari, V.: Socijalna fragmentacija, Rev. za soc., Vol. XIII, (1983), N 14, str. 322

Mailet je takav novi pristup demonstrirao u svojoj koncepciji novih sindi

kata. Da je diferencijacija statusa unutar radnike klase znaajan motiv
mogu se spomenuti drugaiji, daleko neprijatniji primjeri: postoji obilje
injenica o polufeudalnom distanciranju domaih radnika od gastarbajter-
skih radnika u mnogim zapadnim zemljama, kod nas a najvjerojatnije i u
istonoevropskim zemljama.
Na drugoj strani, sociolog u ulozi suvremenog tumaa raspada zajednice,
odnosno drutvenog otuenja, sudara se s konzervativizmom svih boja, u
znanosti izraen kroz historicistiko shvaanje drutva. Za sve to se dogaa
postoji analogija u historiji, odgovori na budue probleme nalaze se u pro
losti; sve to je otilo suvie daleko i otuilo se, tei da se kad ili tad vrati
u svoje izvorite. Moja porodica ili klan, moje mjesto, moj narod preivjeli
su mnoge nedae i imaju dovoljno iskustva da rijee sve probleme. I iklase
su dijelovi mog naroda, sve su potekle iz istog ognjita. Nije ni vano kakav
je tko, glavno da je na. Naravno, to ne zvui znanstveno, ali se ne moe
bitno razlikovati od znanstvene formulacije koja takvu orijentaciju prema
drutvu i njegovu buduem razvoju treba da knzistentno izrazi. Kada Bell
npr. kae, da je etnicitet osnovna grupa u drutvu bez obzira na sve pro
mjene28 ili kada Greeley kae da zemlja, srodstvo, naziv i jezik neto to je
ipak najvanije, dok se sve ostalo pokazuje provizornim29 tada tvrde u sutini
isto to i onaj zdravi razum to nam u naem podneblju tako zlokobno odje
kuje, jer to je vie njima manje je nama i obratno.30
Taj malograanski egalitarizam i holizam pretvara se u sutu suprotnost
kada se postavlja prema vani: druge grupe treba tada istisnuti i smrviti. Da
bi osujetio fragmentaciju u vlastitim redovima, on uspostavlja autoritarnu
ideologiju i propise, razvijajui diktaturu u ime nacije, analognu diktaturi u
ime klase. Jedna i druga diktatura proizlazi iz konzervativne tenje da se
sauva stanje kada su njihove ideologije bile najprikladnije. To je stanje
u doba rane industrijalizacije kada su masovnom mobilizacijom klasna i
nacionalna emancipacija ispremijeane u jedinstvenu cjelinu i kada se prvo
uspostavljenoj vlasti pri via ju neograniene mogunosti. Autoritarno odra
vanje voluntaristike rekonstrukcije totaliteta vremenom se plaa potpunim
rasulom legitimnosti, kako to pokazuju ponaanja svjetine u antikim tirani-
dama, njemake armije na kraju drugog svjetskog rata, prealtavanja stanov
nitva od okupacijske na oslobodilaku vlast, ponaanja kriminalnih bandi
ostalih bez voa, vjerne publike, kada klupskom idealu krene nizbrdo.
Izgleda nevjerojatnom lakoa kojom se ljudi okreu od jednog autoritarnog
povratka k drugom.
Autorirani holizam moe se razumjeti kao pokuaj da se prekine ko
respondencija izmeu razvoja drutvene strukture i razvoja drutvene svi
jesti: anakrona svijest treba da, poput magije, sprijei proturjene pos
ljedice fragmentiranja totaliteta. Suvremena magija, meutim, posjeduje

. 28) D. Bell, Ethnicity and Social Change, u: Ethincitn, ed. by N. Glazer and D. P. Moyniham,
Harvard, 1976, str. 141174.
28) A. M. Greeley and W. C. McCready, The Transmission of Cultural Heritage, isto djelo, str.
209210.
30) . . . treba imati smionosti da se i to kae, da je nemogue izraditi neko fiktivno narodno
jedinstvo na temelju uzajamne negacije, a sve ove nae 'nacionalne svetinje ree jedna na drugu kao
hijene (M. Krlea, Zastave, Knjiga trea, Sarajevo, 1979, str. 415)

16
Katunari, V.: Socijalna fragmentacija, Rev. za soc., Vol. XIII, (1983), JVa 14, str. 322

mona sredstva cenzure i zabrane, proganjanja ideja i ljudi. Reim gonjen

golemim strahom od dezintegracije drutva, kojeg smatra svojim masiv
nim tijelom, napada na svaki pokuaj autonomiziranja dijelova, bojei se
njihove osvete (autoritarna svijest cjeline drugaije ne moe doivjeti ljude
kojima vlada: ili ti njih ili e oni tebe). Taj totalitarizirani zahtjev itekako
utjee na karakter fragmentacije. Dok se u graanskom pluralizmu, koji
je u dobroj mjeri izgubio autoritarni karakter zahvaljujui kapitalistikom
sistemu reifikacije, otvoreno manifestira fragmentirajua svijest, ovdje je
fragmentirajua svijest potisnuta i skrivena ili preruena frazeologijom
opih interesa. Poticaj za to dolazi s vrha vlastiti a cilj je itave igre da
se posebni i uski grupni interesi zadovolje na korumpirani nain: tako bi
se svijest sviju potpuno udvostruila, svatko bi imao putra na glavi
zato to se jednom ogrijeio o tobonju moralnu cjelovitost sistema. Krajnji
uinak iao bi u prilog inicijatoru igre, jer bi sistem ostao nepomian, bez
obzira to to ide na utrb ekonomske efikasnosti on i tako nije nami
jenjen blagostanju ljudi dok bi volja za promjenom bila obeshrabrena:
upravo zato to se prije ogrijeila o toboe suverena pravila i to je htjela,
kao izraz posebnih interesa, zadovoljiti svoje tenje u okviru postojeeg
sistema.
Dakle, fragmentacija mora ostaviti tragove u drutvenoj svijesti, makar
ovi bili prelomljeni ili zameteni kao to se dogaa u paklenom krugu tota
litarne svijesti. Bilo bi, meutim, pogreno misliti da su strukturalne prom
jene jedini pouzdani znak promjena u drutvenoj svijesti, odnosno prom
jena funkcija neke drutvene sredinie. Ima sredina u kojima su struktu
ralne promjene minimalne, a dolo je do znaajnog fragmentiranja pa i
atomiziranja svijesti. Niz istraivanja je pokazao da su stare drutvene
grupe kao to su proirena porodica, susjedstva, lokalne zajednice i etniki
segregirane grupe, preivjele industrijalizaciju31 Ali, u novim okolnostima
one su izmijenile svoje funkcije: pripadnost grupi dobila je vie instru-
mentalan karakter. To znai da su pojedinci u njoj nezavisniji, dok od
drugih lanova grupe trae pomo razliite vrsti, ve prema prilikama.32
Ta nezavisnost pojedinca ima podlogu u ekonomskom i politikom napret
ku koje je uinilo globalno drutvo. Predindustrijski kolektivizam u spo
menutim grupama bio je upravo zbog toga izraeniji, osobito u donjim
stratumima drutva, jer se na taj nain lake preivljavalo (takoer su
srodnike i lokalne grupe imale veinu resursa u svom posjedu). Nadre-
enost grupnog morala bila je iskrenije prihvaena, a rani nacionalizam
bio je kompaktan i gotovo u pravilu militantan. Dijelovi nacije su slini
naciji: napad na vou nacije jednak je napadu na oca porodice. Voe su
se tako i ponaale: voljeli su djecu, ene bi u dodiru s njima osjeale
mistian poriv majinstva, a mukarci strast za rtvovanjem.
Moderni nacionalizmi i lokalizmi proarani su utilitarizmom, pokorava
nje velikim kolektivnim imperativima vie ne znai spremnost da se ide

31) Vidi o tome: E. Litwak and I. Szelenvi, Kinship and Other Primary Groups American Journal
of Sociology, Vol. 34, 1969, str. 465481; L. P. Metzger, American Sociology and Black Assimilation:
Conflicting Perspectives, AJS, Vol. 76, 1971, str. 628644.
32) Vidi: J. Boissevain, Friends of Friends: Networks, Manipulators and Coalitions. Basil Black-
weell, 1974.

17
Katunari, V.: Socijalna fragmentacija, Rev. za soc., Vol. XIII, (1983), Ns 14, str. 322

na sve ili nita. To nije jedini ali je svakako jedan od najjaih motiva su
vremenih mirovnih pokreta u zapadnim zemljama: strah da bi rakete pa
dale u njemaka dvorita zaista nadjaava Reaganove pozive na kolektivnu
obranu od komunistike opasnosti. Pored toga, vjerojatno je takoer da
je jedan od razloga velikog napredovanja u tehnologiji naoruanja velikih
industrijskih sila upravo u sve veim tekoama da se iva sila u inte
resu nacije, slobodnog svijeta ili socijalizma, motivira na rtvovanje
i samounitenje. Zato je otvaranje nekih lokalnih ratita na due vrijeme,
gdje bi velike sile bile angairane sa svojim armijama u ljudstvu, neto to
najozbiljnije potkopava njihove reime.
Nitko ipak u modernim uvjetima otvoreno ne brani novi, fragmenti-
rajui interes. Tu u pomo priskae ideologija, kao vaan mehanizam dru
tvene mimikrije. Ona treba da prarui interesie pojedinaca i uih grupa te
da ih smjesti na reprezentativniji nivo. Jedan -od prvih zadataka sociologa
je da razotkrije tu projekciju. esto se vidi da je to vie stvar hrabrosti
nego spoznaje, budui da je i nedovoljno obrazovan ovjek u stanju da
identificira kljune grupe u svojoj radnoj sredini ili lokalnoj zajednici.
Naravno, to nije sve jer sociolog nije isto to i buntovnik. Tako otkrivene
grupe i njihove interese potrebno je povezivati po sistematskim naelima
koje prua stratifikacijski model drutva da bi se ispitali stupanj meu
sobne povezanosti tih grupa i dodatne funkcije ikoje jo moe imati ideo
logija kao sredstvo preruavanja interesa; ona nema isti utjecaj u svim
drutvima ni iste uinke.
Ideoloka razina projekcije grupnih interesa predstavlja sastavni dio
njihovih strategija u zauzimanju pozicije u drutvu. Premda nije svugdje
podjednaka, njihova moralna ambivalencija predstavlja normalnu drutve
nu injenicu, neizostavnu u prouavanju drutvene strukture. Podvojenost
morala interesa i morala vrline ili ire drutvene pripadnosti, koji namee
ideologija zajednitva u velikoj grupi, ne izraava sudar izmeu interesa
koji se ne mogu generalizirati (jar su uski) i interesa koji se mogu gene
ralizirati (pa ideologija one prve toboe prikriva kao svoju sramotu).
Zapravo je obrnuto. Kako dokazati opu vrijednost normi koje gotovo nit
ko, u datim okolnostima, ne prihvaa ali je gotovo bez prlestanka spreman
da ih izraava? Valja sumnjati u mogunost shvaanja ovog problema na
taj nain da se odnos partikulamo-opoe prevodi na aksioloki par porob-
ljavajue-emancipatorno, odnosno graanska posesivnost-komunizam, jer
ovi ne proizlaze iz prouavanja opih kategorija kojima se drutvo slui
pomou svoje ideologije niti iz prouavanja eventualnih nosilaca alter
nativnih opih kategorija, to predstavljaju pokreti.33
Ideoloki prostor u kojem se reflektira drutvena struktura sadri
kolektivne simbole, mitove, vjerovanja i, u novo doba racionalizma, pseu-
doteorije o ivotu velike grupe. Pseudoteorije su ideologije koje zajedniki
ivot zasnivaju na diskontinuitetu izmeu prolosti i budunosti. U ideo
lokoj slici nema sadanjosti: ona je u funkciji onoga to je bilo ili to e

33) Suvremene varijante marksistike aksiologije (J. Habermas, Problemi legitimacije u kasnom
kapitalizmu, Naprijed, 1981 i A. Heler, Vrednosti i potrebe, Nolit, 1981) zaobilaze pitanje pokreta kao
adresata posredovanja emancipatornih vrijednosti, to po naem miljenju ukazuje na jednu novu
neokantovsku tendenciju u marksizmu.

18
Katunari, V.: Socijalna fragmentacija, Rev. za soc., Vol. XIII, (1983), JVs 14, str. 322

(eventualno, a po ideolokom diskursu nuno) biti, sasvim prekrivena. Tako

ideoloki koncepti porodice, etniciteta i nacije te klase i profesije, pruaju
izgled rastue harmonije. Sadanjost je u najboljem sluaju trenutana
potekoa na putu takvog razvoja.
U neideolokom prostoru drutvenog iskustva reflektira se drugaija,
slika, vide se sukobi, razjedinjenosti i beskonane varijacije pokuaja da se
vlastiti interes nametne preko tueg. Pri tom ideoloka svijest nije sasvim
lana ni beskorisna, dapae, njeno uklanjanje sadanjosti iz vidnog polja
moe biti od vitalne vanosti za preivljavanje aktera. Ideoloka svijest
nekog aktera (pojedinca ili grupe) protee se na sve druge aktere drutva
koji mu, dodue, nisu trenutano korisni ali mogu biti potencijalno korisni.
Pitanje gdje e biti povuena razdjelnica u drutvenoj strukturi da li
okomito (nacionalna ideologija), vodoravno (klasna ideologija) ili ukoso
(tehnokratska ideologija selektivnosti) zavisi o procjeni izgleda koje nosi
idua drutvena promjena. Onaj tko rauna na krizu i pogoranje stanja,
vjerojatnije je da e se pridravati neklasnih ideologija (tu vjerojatnost
izvlaimo iz spoznaja o dosadanjim krizama industrijskih drutava i pona
anja klasa u njima). Klasna ideologija ima vjerojatno vee anse tada
kada promjena daje vie izgleda poboljanju sadanjeg stanja, koje u stvari
u perspektivi donosi suprotnost klasnoj sjedinjenosti, daljnju fragmentaciju
(ta vjerojatnost se takoer moe izvui iz razmatranja razvoja suvremene
radnike klase). Ali, same ideologije imaju malu ili nikakvu spoznajnu vri
jednost, ne samo zbog svoje neutemeljenosti u sadanjosti nego i zbog svog
holistikog diskursa, koji poiva na jednostranoj a ne sistematskoj apstrak
ciji, praznoj a ne konkretnoj i viestrukoj openitosti. One se radije stro-
potavaju na empirijsku stvarnost modia zato to bi postupni prijelaz
jasnije razotkrio pravu veliinu udaljenosti, ak brzi prijelaz i otar sudar
ostavljaju dojam bliskosti i prisustva opih vrijednosti u partikularnim
interesima.34 Zato je ideolokom miljenju blia dihotomija, dok je znanst-
veno-kritikom miljenju blia viestruka tipologija; prijelazni tipovi (svi
jesti i strukture) ne ine samo most izmeu polova (univerzalno-partikular-
no), nego pruaju izlaze k promjeni stanja. A iz perspektive promijenjenog
stanja, dakle naknadno, mogue je vidjeti da su nosioci opih vrijednosti
vlasnici, politiari, birokrati i ideolozi bili partikularistiki partneri
onima koje je ideoloki diskurs oznaavao kao partikulariste (srednja i
proizvoaka klasa); kad je partnerstvo postalo neodrivo, vladajua klasa
je pokuala sravnjivanjem procesa partikularizacije u donjim klasama u-
jedno prebaciti krivnju i uvrstiti svoju poziciju. To je i prilika da se sa
gleda dokle vladajua klasa nudi partnerstvo (silama partikularizacije opih
interesa). Ona ga nudi dotle dok se od nekih fragmentiranih struktura do
njih klasa, a katkada i iz redova vlastite klase, ne formiraju one prijelazne
kategorije drutvenog ivota kojima postojei sistem interesnog povezivanja

34) Tako (isto djelo) dvostruki nain odbija da svoj projekat poopivih interesa stavi u ograni
avajue relacije drutvenog djelovanja i kulturne tradicije. On antinomijskim rezom (Kantov nain
odstranjivanja heteronomne kauzalnosti) suprotstavlja sastavne dijelove komunikacije: Lebenswelt biva
oien od tradicionalistike jezgre vrednota, a zajedniki interes za dijalog od iracionalnih motiva
sudionika.' Tu prepoznajemo Weberovu analitiku drutvenog djelovanja prerusenu u utopijskom poku
aju da se vrijednosno-racionalna orijentacija, utjelovljena u modernoj znanstvenoj zajednici, odvoji od
ostalih orijentacija i njihovih poredaka (industrijskog, birokratskog, tradicionalnog i kriminalnog).

19
Katunari, V.: Socijalna fragmentacija, Rev. za soc.. Vol. XIII, (1983), JVa 14, str. 322

ne doputa daljnji razvoj. Ideologija, a tako i integrirajui sistem, pruaju

u stvari grube, standardizirane okvire zajednikog miljenja i djelovanja.
Oni se samo u poetku, kada se novi sistem, s veim kapacitetom toleran
cije prema fragmentiranju strukture, uspostavlja, ine obilatima.
Nove kategorije, bile one nove proizvodne snage ili novi drutveni pok
reti, takoer, kao ni ideologizirana kategorija polariteta univerzalno, ne
poiva na istom iskustvu (kategorije polariteta partikularno), nego ga
transcendira. Ali zbog toga to se mora suprotstaviti ideologiziranim nosio
cima univerzalnog da ne bi bile vraene u postojei binarni sustav i okvire
neprelaznosti, nove kategorije prisiljene su na konstituiranje u sadrajnom
pogledu nove univerzalnosti. Meutim, tu se ve pripremaju i sile daljnje
fragmentacije koje proizvodi individuum, taj naj nepouzdani j i partner u dru
tvu. Ipak, neto drugo on i ne moe uiniti, budui da je njegova vlastita
aktualizacija jo veoma daleko, te se mora ukljuiti u jednu od iduih
osnovnih grupa koje predstavljaju objektivne granice individuacije ivota u
suvremenom drutvu.

4. Institucije-uvari integriteta

Najzad, potrebno je objasniti one protusile koje drutvenu fragmenta-

nciju ine strukturabilnim procesom: kako sistem obuhvaa sva fragmen
tirana polja drutva, bilo da ih je sam otvorio (npr. kapitalistika partiku-
larizacija prostora i rada), bilo da su se stara drutvena polja sama raspala
bez direktnog utjecaja sistema (npr. velike porodine zajednice)? Ovdje
nije toliko vano ono zanimljivo ali ne i plodonosno pitanje da li te pri
vidno dezintegrativne promjene pokree sam sistem ili su one rezultat iz-
vansistemskih poticaja nezavisnih drutvenih grupa primoranih na novo
meusobno povezivanje budui da provoenje reintegracije nije uspjeh
istog sistema koji je prouzroio dezintegraciju (premda se razliiti sistemi
integracije drutva nalaze unutar iste formacije kao to je kapitalistika
ili dravno-socijalistika). Vanije je znati preko kakvih se uporita odrava
strateka veza izmeu starih klasnih i nacionalnih okvira i osnovnih grupa?
Naime, sve dok traje jedna formacija, ne gube se jednom utvrene granice
izmeu klasa i nacija, ali zato one mogu izblijediti, dosta izgubiti na svom
znaaju ili pak postati jo vanije ukoliko sistem niije u stanju da mobili
zira razvojne resurse. Spontani impulsi za odravanjem starih okvira su
slabi; sistemska uporita su tu da njih pojaavaju, bez obzira na to da li
prijeti kriza ili se drutvo kree k prosperitetu. Postoji trojstvo modernih
(ili moderniziranih) institucija koje obavljaju ideativnu i realnu sektorijali-
zaciju drutva nasuprot drutvenoj fragmentaciji. Upravo njihova suprot-
stavljenost fragmentaciji ini ih meusobno prividno suprotstavljenim, u
krajnjoj liniji jedinstvenim. Trojstvo modernih institucija ine: drava,
crkva i sindikat.
Moderna drava na jednoj strani podrava ili sama organizira teritori
jalne i klasne okvire fragmentacije, dok na drugoj strani preko svojih apa
rata djeluje suprotno. Najutjecajniji su ideoloki i vojni aparat. Ideoloki

20
Katunari, V.: Socijalna fragmentacija, Rev. za soc., Vol. XIII, (1983), N 14, str. 322

aparat, to ga sainjavaju partije na vlasti, kolski sistem i masovni mediji,

neprestano propagira nacionalnu jedinstvenost ili vienacionalnu jedinstve
nost u sklopu iste dravne cjeline. Ipak, taj nacionalizam i/ili etatizam ima
utilitarnu orijentaciju, to proizlazi iz njegove veze s razvojem tehnoeko-
nomskog podsistema, a izraava se kroz realpolitiku praksu. Svrha je po
stavljanje elastinih odnosa prema pripadnicima drugih nacija, odnosno
dravnih cjelina, tako da se osnovna tenja k dominaciji u tom odnosu
provue kroz neophodne sistemske mehanizme kako bi se poveala mo
sistema. U tom interesu potrebno je doktrine rata, getoizacije ili protjeri
vanja zamijeniti doktrinama gostujueg radnitva, saveznitva ili pri
rodnog saveznitva.
Vojni aparat je daleko vie krut od ideolokog aparata. Kroz indoktrina
ciju i vojnu slubu vojni aparat, ukoliko sam nije na vlasti, ini kontrast civil
nom sektoru drutva i namijenjen je intervenciji ukoliko politiko upravlja
nje entropijom u civilnom sektoru zakae.
Crkva je kulturno spremite sposobno da aktivira stare oblike integra
cije izraene u lokalnoj, etnikoj ili nacionalnoj tradiciji. Obnavljajui utje
caj svih vidova super-ega, crkva namee sakrosanktan osjeaj pripadnosti
grupi. On treba da stia egoistiku pobunu individue, kako bi se suprotnost
izmeu svjetovnih i duhovnih, egocentrinih i altruistikih motiva nerazrje-
ivo ukrstila u individui, stvarajui od nje vjerne dijelove obiju cjelina,
drutva i crkve, zemlje i neba.
Sindikat je institucija unutarklasne povezanosti i solidarnosti te klasne
borbe. No, njen konfliktni znaaj u sistemu teko se moe smatrati disfunk-
cionalnim; teko je rei da li pritisak k poveanju najamnina ili nekih vidova
participacije, ma koliki bio otpor poslodavaca, moe imati razarajue djelo
vanje na itav sistem a da mogunosti naknade, bilo u sluaju uspjeha
zahtijeva bilo kompromisa, nisu ve unaprijed sraunate s obje strane kao
taktika zaliha. Meutim, problemi koji su daleko vei i praktino iscrpljuju
funkciju sindikata odnose se na unutarklasnu integraciju, dok se, to se tie
zapadnih sindikata, vanjsko suprotstavljanje sistemu eksploatacije pretvo
rilo u suprotstavljanje sistemu eksploatacije pretvorilo u suprotstavljanje
sistemu eksploatacije ne uope nego onom gorem sistemu eksploatacije to
ga predstavlja etatistiki sistem; a strategiju klasne borbe protiv takvog
sistema eksploatacije na sebe je najveim dijelom preuzela kapitalistika
klasa, njeni sindikati i druge agencije.
Sukob izmeu triju sredinjih institucija javlja se onda kada sistem
pogoen krizom dovodi u pitanje opstanak same formacije (to se jasno po
kazalo u poljskom sluaju: da je sve slutilo na jednu od niza reformi eta
tistikog drutva, drava, a potom crkva, ne bi unitavale sindikat, a vojni
aparat takoer ne bi bio prisiljen da odstrani partijski aparat).
Njihov meusobno koordinirani utjecaj u normalnom stanju nije sve
moan: postoje kategorije, kao to su marginalne grupe, dijelovi univerzi
teta i razliiti transetniki (pa i transklasni) pokreti, prilino imune na rein-
tegrativne i uope reverzibilne procese, iako proizlaze iz istih fragmentiranih
dijelova drutva koje sistem obavija i dri pod kontrolom. To su kategorije

21
Katunari, V.: Socijalna fragmentacija, Rev. za soc., Vol. XIII, (1983), JVa 14, str. 322

ljudi koji su se izvukli iz sistemskog kodiranja i povezuju se u skladu s

nekim vlastitim kodiranjem interakcijske matrice i mjatrice ideja. No tako
izlazimo izvan empirijske dimenzije drutvene strukture koja, kao antiideo-
loka sutina te strukture, ini neposredan predmet nae rasprave. Valja jo
napomenuti, da je postojanje emarginiranih skupina te pokreta dokaz da
dva puta k novoj sintezi, poslije stvarne ili prividne dezintegracije totaliteta,
nisu samo mogua ve i nuna; sistem suoen s problemima daljnje frag
mentacije i pojavljivanja prijelaznih kategorija periodino dolazi pred alter
native ili pospjeivanje postepenog ukidanja formacije putem reformi sis
tema ili unitenje svega ili preputanje vodee pozicije drugim grupama. U
usporedbi s tim alternativama pokazalo se da nervozno reagiranje i parali
ziranje drutva izvanrednim stanjima predstavljaju lane alternative, etape
koje su potrebne da se reim pribere i privikne na promjene kojima nevoljko
upravlja, ali mora da bi i dalje vladao nad drutvom.

Vjeran Katunari
Social Fragmentation

SUMMARY
Social fragmentation is a contemporary aspect of
social disintegration. It is perpetuated through systematic
re-integration of society and in industrialised societies is
controlled by ruling classes. The result of this process is a
consolidation of new types of basic groups which differ
from a primary group type of classical sociological tradi
tion in as much as the new types are both intimate and
strategic in character. Large social groups, such as class
and nation, as well as the primary groups, i. e. family,
are of secondary importance.
Origins of social fragmentation, as well as the modes
of operation of basic groups in the system, are essentially
different in capitalistic and socialist societies.
Differences can be explained through the methods of
functioning of central institutions State, Church & Uni
ons the same being responsible for the systematic pre
servation of large groups (class, nation), i. e. of the whole
society as a system (state).
Translated by V. V.

22