August enoa, Zlatarovo zlato (odabrani ulomci za interpretaciju lektirnoga djela)

(1) Kad je nedjeljom i svetkom, idui od rane mise preko Markova trga kui svojoj, premetala drobne
noice, obuvene crvenim iljastim postolicama, kad joj se lijepa glavica njihala pod kitnom partom, a
bujne joj se crne plete sputale niz plavetni, janjeim krinom oiveni zobun, kad je ruicama drala na
prsima veliki, srebrom okovani molitvenik, stidno gledajui pred sebe, da nisi mogao spaziti
munjevita oka od dugih svilolikih trepavica, bio bi rekao svatko: eto, svetica sala sa oltara meu
svijet da milim pojavom razveseli snudene ljude. Mnogomu se graanskomu sinu - a ne kojekakoviu
- otimale oi za Dorom; mnoga je majka u dui raunala, kad li bude Dora zrela za njezina sina, pae i
velikaki gospodiii, kad ih iznebuha opri sjajno oko zlatarove keri, znak bi priapnuti: Ej da nije,
to je! Ali nije se Dora diila samo lijepim licem, ve i ljepom duom. Bilo je tu i drugoga uzroka,
uzroka doista velevana, jer zlatom vae. Veli se: Bolji je dobar glas nego zlatan ps, a u Dorice
bijae i dobar glas i zlatan ps.

()

U taj par otvorie se tiho velika vrata. Plah i poneto smeten unie Pavao. Zapovijedate, oe
gospodine!, prihvati smjerno.
Ti li si?, odvrati Stjepko malko krenuv glavom.
Ovamo te blie! Pavao popoe prema ocu. Stjepko stade pred sina i uhvati ga otro na oko.
Pavle!, ree mirno, pamet ti stoji nahero. Govore mi za tebe svata. Graanska djevojka ti je
oprila mozak. Jel' tako? Aha! Problijedio si. Dakle istina.
uti, sluaj! Posao ti ne valja. Muha si bez glave. Ja snujem i radim da nam rod bude velik i jak, a ti
glavinja bez smisla - mjesenjak si. Nije l' te stid mazati se prostim smetom. Ti prvoroenik slavnoga
plemena, a onamo cura bez imena. Ako ti je vijek zreo za enu - eni se! Ne branim. Ima stotinu i
bogatih i plemenitih na jedan mig - a i ljepih nego je taj cvijet od zagrebakoga smetita. I
stranputice bih ti oprostio, da je drugdje. Nemaju li Gregorijanci dosta kmetova, nemaju li kmetovi
dosta ena? Ali ba u Zagrebu! Dok se ja zakvaio sa purgarskom bokarijom, moj sinko gladi i nina
zagrebaku djevojuru. Lijepo e si oplemeniti rod! Pa ta od toga? Zlatarska kopilad nosit e lice po
svijetu. Fuj. Sramote!
Stanite, oe gospodine!, osovi mladi ponosito glavu i blijedo lice zaari mu se. Trag vam je kriv.
Ne goni me grena krv. Zaboga, ne bih imena omrljao varkom. Ne dirnite u isto lice kao to je ona
vedrina nebeska. Duboko klanja se sin roditelju, ali plemi mora odbiti svaku ljagu koja se nepravo
baca na tue potenje, navla kad se potenje ne umije braniti maem. Sluajte me milostivo, oe!
Vidim, dounici dojavie vam sve, a ja u vam kazati i vie i bolje. Ne umijem prenavljati se niti
obredom guiti srca. Kakva me je mati rodila, takav sam, i hvala bogu. Kakvu mi je bog duu udahnuo,
takvu nosim naoigled svijetu. to mi oko kae, to vidim, kamo dua pregne, onamo se podajem.
Nisam koludrica to trijebi svetu krunicu, a misli na vraga. ta ete? Dua mi se odbila od gospodske
bajke. Idem svijetom, svijet mi je zakon. A to moje oko pokaza mi Krupievu Doru, ta moja dua
pregnula k Dori.
(2) Va se otac, nastavi Jerko, na te rijei zamislio bio. 'Vaa milost vidi i sama', ree brija, 'da je
to posve jasno. Otac i sin ne mogu istu djevojku tono se veli - ljubiti. A doe li otac prije, valja da sin
isti mjesto.' 'Dobro, dobro', odgovori stari gospodin, 'ali kako? Ta Zagrepani! Javna sila!' 'Lako zato,
samo kad znam da vau milost dua ne grize. Za tri dana povest e stari Arbanas djevojku u Lomnicu
na kolima. Starac je slab, mutljak. Taj nam nee biti na putu. Kucnimo ga malko po staroj tikvi, pa e
biti za asak omamljen. Od Botinca dalje ne ima sela. Kraj puta ikara. Obucite dva zdrava momka za
panjolske konjanike - navla Lacka Crnia, taj se u to razumije. Kola idu, momci iz zasjede, pa
djevojku u va grad u Molvice ili dalje preko mee - na vau slubu. A Zagrepani neka viu! ta ete?
panjolski bjegunci siroticu ugrabie. Bog zna gdje je uboga djevojka! Ha! ha!', nasmija se brica.
'Valja!', ree va otac, a ja spustih se s drveta da vas potraim. Znate li sad ta nam raditi valja?,
zavri Jerko. Znam, znam, zavapi zdvojno Pavao, oe, oe ta si uinio, oe, na to goni sina?! A
tebi, dobri mlade, hvala, stoput hvala, poten si, bog te naplatio! Ali hajdmo ve da preteknemo
zlotvornike, da im otmemo plijen!
(3) udan svat taj Grga okolin! Suhonjast truljak. Glava mu debela, obla kao glava od kupusa, obrve
guste nad nosom svedene, oi male, crne, bodljive kad ih nije vinska magla zastirala; nos tup, irok,
uzvinut, a crven da se boji primai mu puana praha, lice olizano, nebradato, re bi iv cimer Grgine
metrije. Takvo bijae vanjsko lice varokoga brijaia. Ali ne bijae mu ni dua bolje podstavljena.
Prevrtljivac, jogunica, podmuklica, po svim se je kutovima vrzao, svuda svoje prste zabadao gdje ga i
nije nita kotalo.