Prvo unutranje ureenje Arapske drave poinje sa Omerom, drugim Muhammed a.s. nasljednikom.

Kad je Sa'd bin Ebi Vekas osvojio Iraki-Arebi, vojnici su od njega traili da osvojenu zemlju oglasi za
ratni plijen i meu njih razdijeli. Sa'd to javi u Medinu, pitajui Halifu za savjet, nato mu je Omer
odgovorio: "Zemlja pripada onima koji je obrauju i u ijim se rukama nalazi. Oni e u budue svoju
zemlju pridravati a dravi e davati izvjesni danak u novcu i naturi za uzdravanje vojske"

Hrianima i Jevrejima u osvojenim krajevima Sirije i Palestine, Mesopotamije i Egipta koji nisu
htjeli primiti Islam, Omer je odredio da plaajudizju i hara, glavarinu i zemljarinu, a posebnim
dekretom zajamio im je linu, vjersku i imovinsku bezbjednost i dravnu zatitu protiv svakog
nasilja i nepravde. Omer je tano odredio visinu dizje i haraa za osvojene krajeve. Docnije
arapske halife i osmanlijski sultani esto su ove odredbe mijenjali i nemilosrdno zloupotrebljavali na
tetu raje.

Omer je od plaanja dizje oslobodio svetenike hrianske i jevrejske vjere, djecu i ene, starce i
bogalje, a osim toga uinio je jedan vaan izuzetak u korist plemena Benu Taglib. Ovo veliko
arapsko pleme, naseljeno u Mezopotamiji, nije htjelo primiti islam, nego se radije podvrglo
plaanju dizje i haraa. Omer pored svega toga nije htio da jedno punokrvno arapsko pleme
izjednai sa pobijeenim narodima Mezopotamije nego je odredio da Benu Taglib mjesto dizje i
haraa plaa dvostruki zekat.

Radi tane evidencije cjelokupnih dravnih prihoda i rashoda, Omer je po perzijskom prijemu
ustanovio vrhovnu raunsku komoru - divan, a u osvojenim provincijama raunske registre, gdje su
uneseni prihodi i rashodi, popis plodnih zemalja, uma i rudnika i imena porezovnika. U Medini, gdje
su inovnici bili Arapi muslimani, registar je voen na arapskom jeziku, u Egiptu i Siriji gdje su
inovnici bili hriani, na grkom, a u Perziji na perzijskom jeziku. Pored toga voen je naroiti
imenski registar o svim licima koja su primala dravnu potporu, kojim redom i u kojoj visini, sa svim
promjenama koje su nastajale smru, poroajem, udajom ili enidbom. Ratna siroad i porodice
onih koji se nalaze na ratitu, primali su naroitu potporu iz dravne blagajne.

I inovniku je hijerarhiju Omer uredio. Na elu uprave stajali su Halifa i njegov sekretar, upravnik
dravnih dobara, glavni dravni blagajnik, namjesnici pojedinih pokrajina, sudije - kadije, i nii
poreski inovnici. I u vojsci je Omer sproveo vane reforme, odredio stalne garnizone sa armijskim
generalima na elu. Ovi generali su ujedno bili i namjesnici pokrajina.

Da Arabiju uini iskljuivo arapskom islamskom dravom, Omer je raselio iz Hajbera jo zaostale
Jevreje a iz Fedaka i Nedrana hriane koje su i Muhammed a.s. i Ebu Bekir ostavili na miru,
podijelivi im jo i specijalne privilegije. Omer je odredio da u Arabiju ne smije zakoraiti noga
inovjerca niti inovjerac smije imati posjeda u Arabiji. Da Arape sauva kao iskljuivo ratniki narod i
da ih odri na okupu, Omer je pod prijetnjom najstroije kazne zabranio Arapima da imaju van
Arabije ikakva posjeda i da se bave obraivanjem tla. U istom cilju zabranio je Arapima uenje
tuih jezika, a hrianima uenje arapskog jezika i sluenje arapskim pismom. Namjera Omerova
bila je da se Arapi kao pobjedioci ni po koju cijenu ne asimiliraju sa pobijeenim narodima nego da
se strogo razlikuju kao pobjedioci od pobijeene raje. Omer je odredio da Arap uope ne moe biti
rob pa makar bio prodan kao rob ili u ratu zarobljen.

Ova Omerova nacionalna arapska politika koja s vjerom nema nita zajednikoga, najbolje se ogleda
u ispravi u kojoj su hriani Sirije formulisali uslove pod kojima e se podvrgnuti Omerovoj vlasti. Ta
isprava, koju je sam Omer diktirao, poinje ovako:

"U ime Boga milostivog i milosrdnog.

Omeru, vladaocu pravovjernih od hriana varoi X. Kad preete na nae zemljite, molimo vas da zatitite nas i
nau porodicu, naa dobra i nae suvjernike a mi se vama obavezujemo da emo muslimane potovati, da se
neemo kao muslimani nositi, bilo to se tie kape, alme, sandala ili razdjeljivanja kose na glavi, da neemo
govoriti njihovim jezikom niti njihova imena sebi i svojoj djeci davati. Da neemo vino prodavati i da emo zadrati
nae odijelo onako kako smo uvijek imali."

Ovaj Omerov arapsko-nacionalni (plemenski) ekskluzivizam nije se zadugo odrao: ve za vlade

njegovog nasljednika od toga se poelo odstupati.

Osmanovim dolaskom na halifski prijesto, dola je do izraaja i vlasti ona mekanska aristokracija
koja je preko volje i Islam primila a u dui uvijek ostala paganski nastrojena. To je porodica Omeje
(Benu Umejje), kojoj je i Osman pripadao i koja je docnije zbacila sa prijestola Aliju i osnovala
svoju dinastiju Omejevia. Slab, star a nadasve sujetan, Osman je ubrzo podlegao uticaju svojih
monih roaka iz Meke i ve u prvim danima svoga vladanja poeo odstupati od pravca koga je bio
zaveo pravedni i strogi Omer. On je bez obzira na linu vrijednost i sposobnost, na sva vanija i
unosnija mjesta postavio svoje roake koji su u unutranju upravu Halifata zaveli neuvenu
korupciju i nevaljalstvo i time bacili prvu klicu raspadanja i propasti Halifata. Dosta je da
spomenemo da je Osman svome bliem roaku, notornom korupcionisti i nevaljalcu Mervanu ustupio
peti dio ratnog plijena iz Egipta koji po izrinoj zapovijesti Kur'ana pripada dravnoj blagajni i da je
uope novac iz dravne blagajne bezobzirno dijelio svojim roacima. On je u korist svoga roaka
Muavije, namjesnika Damaska, grubo pogazio jedan temeljni dravni zakon koga je Omer sa toliko
energije sproveo, naime, da muslimani u osvojenim zemljama ne mogu i ne smiju imati zemljinog
posjeda. On je jednostavno sve dravne domene Sirije ustupio svome roaku Muaviji i time dravnu
kasu liio jednog velikog prihoda.

Kako su se namjesnici pojedinih provincija bili osilili i kako nisu redovno slali ubrane poreze, a
Halifa opet trebao mnogo novca za sebe i svoje roake, on je pokuao da odijeli poresku upravu od
politike. To mu je polo za rukom samo u Kufi, gdje je bio namjesnik Ammar bin Jesar. Jesar,
makar da se nije tome odupro, ali teko uvrijeen ovom Osmanovom odredbom postao je jedan od
glavnih zavjerenika u zavjeri protiv Osmana.

U sudstvu nije Osman nita mijenjao, ali je i ovdje odstupio od jedne vrlo vane prakse svoje
dvojice prethodnika. I Ebu Bekir i Omer po Muhammed a.s. primjeru vrili su u prijestolnici Halifata
dunost vrhovnog sudije. Osman je samo kratko vrijeme to praktikovao a onda postavio naroitog
sudiju za Medinu.

Poslije Osmanova ubistva nastadoe meu pravovjernima tri religiozno - politike partije, na koje se
jo i danas manje vie dijeli cio islamski svijet: Sunije, iije i Haridije. Spor meu ovim strankama
nije zbog tumaenja Kur'ana ili drugih vjerskih dogmi, usljed ega su docnije nastale mnogobrojne
islamske vjerske sekte, nego ima isto politiki karakter: koga treba priznati pravim i zakonitim
halifom, nasljednikom Muhammed a.s. u inu svjetovnog voe muslimana.

Po miljenju Sunija (ehli-sunet vel demaat), takvih halifa je bilo etvorica: Ebu Bekir, Omer,
Osman i Alija. iije odriu to pravo prvoj trojici i tvrde da je pravi emir-el mu'minin i halifa samo
Alija. Prva trojica su, po njihovom miljenju, uzurpatori koji su nepravino doli do vlasti. Haridije,
naprotiv priznaju samo Ebu Bekira i Omera za prave halife. Osman je, kako oni misle, s pravom bio
ubijen, Alija je izgubio pravo na halifat u onom trenutku kada se upustio u pregovaranje s Muavijom
i poslije krvave bitke pristao da njihov spor rijei "izabrani sud".

Vladavina etvrtog halife, Muhammed a.s. zeta Alije, obiljeena je, kako smo vidjeli na svome
mjestu, neprestanim unutranjim bunama i krvavim graanskim ratovima, a njegovom smru
islamska drava izgubila je svoj patrijarhalni i isto teokratski karakter. Umjesto toga, dola je
apsolutistika monarhija sa uzakonjenim redom naslijea. Muavija koji je je lukavstvom i krvavim
nasiljem doao do vladalake vlasti i koji je sjedita halifata prenio iz svetog grada Medina u glavni
grad Sirije - Damask, nije ni imao prava da se zove halifom...

________

U gornjem dijelu iznio sam dio, zanimljiv dio i pogled na arapsku istoriju u periodu halifata, koji se
nalazi u knjizi Osmana Nuri Hadia -"Muhamed a.s. i Kur'an - (kulturna istorija islama", drugo izdanje,
1968. god., Sarajevo, na str. 175. - 177.
Iako bi se o odrenim stavkama i gleditima u gornjem tekstu moglo polemisati, gledajui sa ove
vremenske distance i zahvaljujui novim saznanjima, ipak gornji isjeak iz spomenute knjige vrijedi
proitati i smatram ga interesantnim.
Osman Nuri Hadi, publicista i knjievnik koji je roen u Mostaru 28. juna, 1869., a umro u
Beogradu 23. decembra 1937., spada meu prve muslimanske intelektualce savremenog formata
koji su koncem pretprolog i poetkom prolog stoljea poeli javno djelovati meu
bosanskohercegovakim muslimanima.