August enoa, Zlatarovo zlato (odabrani ulomci za interpretaciju lektirnoga djela)

(1) Kad je nedjeljom i svetkom, idui od rane mise preko Markova trga kui svojoj,
premetala drobne noice, obuvene crvenim iljastim postolicama, kad joj se lijepa glavica
njihala pod kitnom partom, a bujne joj se crne plete sputale niz plavetni, janjeim krinom
oiveni zobun, kad je ruicama drala na prsima veliki, srebrom okovani molitvenik, stidno
gledajui pred sebe, da nisi mogao spaziti munjevita oka od dugih svilolikih trepavica, bio bi
rekao svatko: eto, svetica sala sa oltara meu svijet da milim pojavom razveseli snudene
ljude. Mnogomu se graanskomu sinu - a ne kojekakoviu - otimale oi za Dorom; mnoga je
majka u dui raunala, kad li bude Dora zrela za njezina sina, pae i velikaki gospodiii, kad
ih iznebuha opri sjajno oko zlatarove keri, znak bi priapnuti: Ej da nije, to je! Ali nije
se Dora diila samo lijepim licem, ve i ljepom duom. Bilo je tu i drugoga uzroka, uzroka
doista velevana, jer zlatom vae. Veli se: Bolji je dobar glas nego zlatan ps, a u Dorice
bijae i dobar glas i zlatan ps.
()
U taj par otvorie se tiho velika vrata. Plah i poneto smeten unie Pavao. Zapovijedate, oe
gospodine!, prihvati smjerno.
Ti li si?, odvrati Stjepko malko krenuv glavom.
Ovamo te blie! Pavao popoe prema ocu. Stjepko stade pred sina i uhvati ga otro na oko.
Pavle!, ree mirno, pamet ti stoji nahero. Govore mi za tebe svata. Graanska djevojka ti
je oprila mozak. Jel' tako? Aha! Problijedio si. Dakle istina.
uti, sluaj! Posao ti ne valja. Muha si bez glave. Ja snujem i radim da nam rod bude velik i
jak, a ti glavinja bez smisla - mjesenjak si. Nije l' te stid mazati se prostim smetom. Ti
prvoroenik slavnoga plemena, a onamo cura bez imena. Ako ti je vijek zreo za enu - eni
se! Ne branim. Ima stotinu i bogatih i plemenitih na jedan mig - a i ljepih nego je taj cvijet
od zagrebakoga smetita. I stranputice bih ti oprostio, da je drugdje. Nemaju li Gregorijanci
dosta kmetova, nemaju li kmetovi dosta ena? Ali ba u Zagrebu! Dok se ja zakvaio sa
purgarskom bokarijom, moj sinko gladi i nina zagrebaku djevojuru. Lijepo e si
oplemeniti rod! Pa ta od toga? Zlatarska kopilad nosit e lice po svijetu. Fuj. Sramote!
Stanite, oe gospodine!, osovi mladi ponosito glavu i blijedo lice zaari mu se. Trag vam
je kriv. Ne goni me grena krv. Zaboga, ne bih imena omrljao varkom. Ne dirnite u isto lice
kao to je ona vedrina nebeska. Duboko klanja se sin roditelju, ali plemi mora odbiti svaku
ljagu koja se nepravo baca na tue potenje, navla kad se potenje ne umije braniti maem.
Sluajte me milostivo, oe! Vidim, dounici dojavie vam sve, a ja u vam kazati i vie i
bolje. Ne umijem prenavljati se niti obredom guiti srca. Kakva me je mati rodila, takav sam, i
hvala bogu. Kakvu mi je bog duu udahnuo, takvu nosim naoigled svijetu. to mi oko kae,
to vidim, kamo dua pregne, onamo se podajem. Nisam koludrica to trijebi svetu krunicu, a
misli na vraga. ta ete? Dua mi se odbila od gospodske bajke. Idem svijetom, svijet mi je
zakon. A to moje oko pokaza mi Krupievu Doru, ta moja dua pregnula k Dori.
(2) Va se otac, nastavi Jerko, na te rijei zamislio bio. 'Vaa milost vidi i sama', ree
brija, 'da je to posve jasno. Otac i sin ne mogu istu djevojku tono se veli - ljubiti. A doe li
otac prije, valja da sin isti mjesto.' 'Dobro, dobro', odgovori stari gospodin, 'ali kako? Ta
Zagrepani! Javna sila!' 'Lako zato, samo kad znam da vau milost dua ne grize. Za tri dana
povest e stari Arbanas djevojku u Lomnicu na kolima. Starac je slab, mutljak. Taj nam nee
biti na putu. Kucnimo ga malko po staroj tikvi, pa e biti za asak omamljen. Od Botinca
dalje ne ima sela. Kraj puta ikara. Obucite dva zdrava momka za panjolske konjanike -
navla Lacka Crnia, taj se u to razumije. Kola idu, momci iz zasjede, pa djevojku u va grad
u Molvice ili dalje preko mee - na vau slubu. A Zagrepani neka viu! ta ete? panjolski
bjegunci siroticu ugrabie. Bog zna gdje je uboga djevojka! Ha! ha!', nasmija se brica.
'Valja!', ree va otac, a ja spustih se s drveta da vas potraim. Znate li sad ta nam raditi
valja?, zavri Jerko. Znam, znam, zavapi zdvojno Pavao, oe, oe ta si uinio, oe, na
to goni sina?! A tebi, dobri mlade, hvala, stoput hvala, poten si, bog te naplatio! Ali
hajdmo ve da preteknemo zlotvornike, da im otmemo plijen!
(3) udan svat taj Grga okolin! Suhonjast truljak. Glava mu debela, obla kao glava od
kupusa, obrve guste nad nosom svedene, oi male, crne, bodljive kad ih nije vinska magla
zastirala; nos tup, irok, uzvinut, a crven da se boji primai mu puana praha, lice olizano,
nebradato, re bi iv cimer Grgine metrije. Takvo bijae vanjsko lice varokoga brijaia. Ali
ne bijae mu ni dua bolje podstavljena. Prevrtljivac, jogunica, podmuklica, po svim se je
kutovima vrzao, svuda svoje prste zabadao gdje ga i nije nita kotalo.
(4)Mislite li vi da u ene ne ima volje i snage. Ima, vjere mi, podignu Klara ponosito glavu,
pae u ene ima neta to vas sve muke glave u lagum dii moe - hitra glava

(5) Za tacunom Krupievim prostirala se prostrana soba. Tu je primao goste - to bijae

njegovo svetilite. Nije dakako bila velikaka palaa, ali uav u nju opazio je ovjek po svem
da je u kui imuna graanina. Soba sama bila je dugoljasta, obijeljena kao snijeg. Drvene
tavanice bjehu kuro omazane, a kroz dva omala, gvozdenom reetkom zatiena okna
dopirae samo malo danjega svjetla, te je soba naliila sumranoj crkvici. Straga u kutu irila
se omana ilova pe, a na njoj bilo povjesma, sjemenja i velika boca vinjeva octa. Kraj pei
visio je udnovat drven kip, a pod njim gorjela je dan i no mala srebrna uljenica. U prvi mah
se nije pravo razabrati moglo ija je to slika, jer je bila od starine izlizana, a i po sebi dosta
surova. Nu sudei po zlatnim kljuevima koje je bradati svetac drao, pogodio bi svatko - da
je slikar valjda htio prikazati vjerno lice svetoga Petra. Za sv. Petrom stajala je palmova
granica od zadnje Cvjetnice, tono uva kuu od strijele i groma. Visila je o zidu i mjedena
zdjelica za svetu vodu, veliko zrnato islo i teka puka.
()
Od sastanka na Medvedgradu ne bje minula ni godina dana. Vedro osvanu urevo. Polja se
osula bujnom strni, drvee i ivice bijelile se punim cvijetom. Nebom polijetali gdjegdje
rumeni oblaci kao udne ptice iz neznanih krajeva; lasta sjedei na strehi previjala glavicu te
pozdravljala cvrkuui lanjsku domovinu. Mirno se valjala Sava svojom maticom,
zadijevajui se gdjegdje u gusto vrbinje na pjeskovitoj pliini ili pljuskajui o dno ribarskih
kukavnih koliba. Ne bijae tada ni Savskoga mosta ni Savske ceste. Od Siska idui put
Zagreba trebalo je preko vode prijei Kraljevim brodom nedaleko od gradskoga sela Trnja.
Prijevoz taj drahu tada Gregorijanci; bio je podalje i manji prijevoz po imenu Grguriev
brod, ali je svijet volio prelaziti velikim, jer je Sava od pameti voda varava.