Dei Filius (1870.

)
PRVI VATIKANSKI SABOR, DOGMATSKA KONSTITUCIJA DEI
FILIUS
Predgovor
Sad pak, kada s Nama zasjedaju i prosuuju biskupi itavog svijeta,
Naim autoritetom okupljeni u Duhu Svetom na ovom opem saboru,
oslanjajui se na pisanu i predanu Boju rije, kako smo je primili sveto
uvanu i vjerno tumaenu od Katolike crkve, odluili smo iz ove Petrove
stolice, u nazonosti sviju, ispovjediti i objasniti spasonosni Kristov nauk, i
vlau predanom Nam od Boga odbaciti i osuditi suprotne zablude.

Poglavlje 1. O Bogu Stvoritelju svih stvari

Sveta, katolika, apostolska Rimska crkva vjeruje i ispovijeda, da postoji
jedan pravi i ivi Bog, Stvoritelj i Gospodar neba i zemlje, svemogui, vjeni,
neizmjerni, neshvatljivi, beskrajni po razumu, volji i svim savrenostima;
budui da je on jedna, pojedinana, potpuno jednostavna i nepromjenjiva
duhovna supstancija, treba ga navijetati kao u stvari i u biti razliitog od
svijeta, kao najblaenijeg u sebi i po sebi, iznad svega to postoji i to se
moe shvatiti osim njega, i kao neizrecivo uzvienog [kan. 1-4].
Taj sam pmvi Bog, svojom je dobrotom i svemoguom snagom, ne da
povea niti da stekne svoju blaenost nego da oituje svoju savrenost preko
dobara koja dodjeljuje stvorenjima, i najslobodnijom odlukom zajedno od
poetka vremena iz niega je sazdao stvorenje, i duhovno i tjelesno. naime i
aneosko i materijalno (od svijeta), a zatim i ljudsko, kao sazdano ujedno
od duha i tijela [kan. 2 i 5].
Bog pak sve to je stvorio titi i upravlja svojom providnou ija se snaga
prostire s jednog kraja svijeta na drugi, i blagotvorno upravlja
svemirom [Mudr 8,1]. Sve je, naprotiv golo i razgoljeno njegovim
oima [Heb 4, 13] pa i ono to e se dogoditi slobodnim inom stvorenja.
Poglavlje 2. O objavi
Ista sveta majka Crkva dri i ui, da se svjetlom naravnog ljudskog razuma,
iz stvorenih stvari, sigurno moe spoznati Bog, poetak i cilj sviju stvari;
Ono nevidljivo njegovo, vjena njegova mo i boanstvo, onamo od
stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire [Rim 1,20]: ipak se
svidjelo njegovoj mudrosti i dobroti, da sebe samoga, po vjenoj odluci
svoje volje, objavi ljudskom rodu drugim i to nadnaravnim putem, kao to
kae Apostol: Vie puta i na vie naina Boa neko govorae ocima po
prorocima: konano, u ove dane, progovori nama u Sinu [Heb 1,1 sl;
kan. 1].
Ovoj pak boanskoj objavi treba pripisati, da ono to u boanskim stvarima
nije po sebi dostupno ljudskom razumu, i u sadanjim prilikama ljudskog
roda, mognu spoznati svi: brzo, s vrstom sigurnou i bez ikakve primjese
zablude1. Ipak, zbog toga ne treba rei da je objava apsolutno potrebna,
nego, jer je Bog po svojoj beskrajnoj dobroti odredio ovjeka za nadnaravni
cilj, to jest da bude sudionikom u boanskom dobru, koje u potpunosti
nadilazi shvaanje ljudskog uma: naime to oko ne vidje, i uho ne u, i u
srce ovjeje ne ue, to pripravi Bog onima koji ga ljube [1 Kor 2,9; kan.
2 i 3].
Ta pak nadnaravna objava, prema vjeri sveope Crkve, koju je proglasio
Tridentski sabor, nalazi se u pisanim knjigama i nepisanoj predaji, koju su
sami apostoli primili iz ustiju samoga Krista, ili koju su apostoli primili
govorom Duha Svetoga, koja je kao rukom predana stigla Sve do nas
[*1501]. Te pak knjige Staroga i Novoga zavjeta, cjelovite, sa svim svojim
dijelovima, kako su navedene u dekretu istog sabora, i kako se nalaze u
starom latinskom izdanju Vulgati, treba prihvatiti kao svete i kanonske.
Njih pak Crkva smatra za svete i kanonske, ne zbog toga jer su sastavljene
samom ljudskom marljivou i (jer) ih je zatim potvrdila autoritetom; a niti
zbog toga jer sadre objavu bez zablude; nego zbog toga jer napisane po
nadahnuu Duha Svetoga imaju Boga za pisca, i jer su kao takve predane
samoj Crkvi [kan. 4.].
Budui pak da neki ljudi krivo tumae ono to je sveti tridentski sabor
spasononosno odredio o tumaenju boanskog Pisma, kako bi ograniio
lakoumnost duhova, Mi obnavljajui isti dekret, izjavljujemo da je njegov
smisao ovaj, da u stvarima vjere i udorea, ukoliko to spada na izgradnju
katolikog nauka, onaj smisao svetog Pisma treba smatrati za istiniti, koji je
drala i dri sveta majka Crkva, na koju spada suditi o pravom smislu i
tumaenju svetog Pisma; zbog toga, nitko ne smije samo sveto Pismo
tumaiti protiv tog smisla i protiv jednodune suglasnosti otaca.

Poglavlje 3. O vjeri
Budui da ovjek sav ovisi o Bogu kao od svom Stvoritelju i Gospodaru, a
stvoreni je razum potpuno podloan nestvorenoj Istini, vjerom smo
obvezatni iskazati poslunost razuma i volje Bogu koji se objavljuje [kan. 1].
Za tu pak vjeru, koja je poetak ljudskog spasenja [usp. * 1532], Katolika
crkva izjavljuje da je nadnaravna krepost, kojom, uz Boje nadahnue i
pomo milosti, vjerujemo da je istinito ono to
je on objavio, ne zbog unutarnje istine stvari shvaene svjetlom naravnog
razuma, nego radi autoriteta samoga Boga, koji se ne moe prevariti niti
moe varati [kan. 2]. Prema svjedoanstvu Apostola vjera je ve neko
imanje onoga emu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne
vidimo [Heb 11,1].
Kako poslunost nae vjere ne bi bila manje u skladu s razumom [usp.
Rim 12,1], Bog je htio s unutarnjom pomoi Duha Svetoga povezati
vanjske dokaze svoje objave, to jest Boja djela, u prvom redu udesa i
prorotva, koja su, budui da obilno ukazuju na Boju svemogunost i
beskrajno znanje, najsigurniji znakovi boanske objave, prilagoeni
shvaanju sviju [kan. 3 i 4]. Zbog toga su kako Mojsije i proroci, tako
ponajvie i sam Krist Gospodin, uinili mnoga i vrlo oita udesa i
prorotva; i o apostolima itamo: Oni pak odoe i propovijedahu posvuda,
a Gospodin suraivae i utvrivae Rije popratnim znakovima [Mk
16,20]. I opet je napisano: Tako nam je potvrena proroka rije, te dobro
inite to uza nju prianjate kao uza svjetiljku to svijetli na mrklu
mjestu [2 Pt 1,19].
Premda naime pristanak vjere nipoto nije slijepi in due, ipak nitko ne
moe prihvatiti evaneosko propovijedanje, kao to je to potrebno za
postizanje spasenja, bez prosvjetljenja i nadahnua Duha Svetoga, koji
svima daje radost u prihvaanju i vjerovanju istini [Arauzikanska sinoda
II: *377]. Zbog toga je vjera u sebi, makar ona i ne djelovala po
ljubavi [usp. Gal 5,6], Boji dar, a njezin in je djelo koje spada na
spasenje, kojim ovjek iskazuje slobodnu poslunost samome Bogu,
pristajui i suraujui s njegovom milou, kojoj bi se mogao oduprijeti
[usp. * 1525sl; kan.5].
Nadalje, boanskom i katolikom vjerom treba vjerovati sve ono to se
nalazi u pisanoj i predanoj Bojoj rijei, i to Crkva, bilo sveanom odlukom
bilo redovitim uiteljstvom, predouje da treba vjerovati kao neto to je od
Boga objavljeno.

Budui pak da je bez vjere nemogue omiljeti Bogu [Heb 11,6] i stii u
sudionitvo njegove djece, zbog toga nitko nikada bez nje nee biti
opravdan, niti e itko, ako u njoj ne ustraje do svretka [Mt 10,22;
24,13] postii ivot vjeni. Kako bismo pak mogli udovoljiti obvezi da
prihvatimo pravu vjeru i da u njoj vrsto ustrajemo, Bog je po svom
jedinoroenom Sinu ustanovio Crkvu, i obdario je oitim znakovima svoje
ustanove, kako bi ju svi mogli prepoznati kao uvaricu i uiteljicu objavljene
rijei.
Naime, samo na Katoliku crkvu spada sve ono to je tako mnogostruko i
tako divno boanski odreeno za jasnu vjerodostojnost katolike vjere.
Crkva je takoer sama po sebi, naime, zbog svoga udesnog irenja,
izvanredne svetosti, neiscrpne plodnosti u svemu dobru, zbog katolikog
jedinstva i nepobjedive postojanosti, jedan veliki i vjeni razlog i
nenadvladivo svjedoanstvo vjerodostojnosti i svog boanskog poslanja.

Po tome biva, da je ona sama uzdignuti znak meu narodima [usp. Iz

11,12], da k sebi poziva one koji jo nisu povjerovali, a svoje sinove ini
sigurnijima, da se vjera koju ispovijedaju oslanja na najvri temelj. A po
vinjoj snazi tom svjedoasntvu pridolazi uinkovita pomo. Naime,
najdobrostiviji Gospodin svojom milou potie i pomae zabludjele kako bi
mogli doi do spoznanja istine [1 Tim 2,4], a one koje je iz tame prenio u
svoje divno svjetlo [usp. 1 Pt 2,9; Kol 1,13] uvruje svojom milou da
ustraju u tom svjetlu; on (naime) ne ostavlja ako nije ostavljen [usp. *1537].
Zbog toga, nipoto nije isto stanje onih koji su se po nebeskom daru
prikljuili vjeri katolike istine i onih koji voeni ljudskim miljenjem
slijede krivu religiju; oni naime, koji su prihvatili vjeru pod vodstvom
crkvenog uiteljstva, nikada ne mogu imati opravdan razlog mijenjati ili
dovoditi u sumnju tu vjeru [kan. 6]. Budui da je tome tako, s radou
zahvaljujui Ocu koji vas osposobi za dionitvo u batini svetih u
svjetlosti [Kol 1,12], ne zanemarimo takvo spasenje [usp. Heb 2,3],
nego uprimo pogled u Poetnika i Dovritelja vjere, Isusa [Heb 12,2],
uvajmo nepokolebivu vjeru nade [Heb 10,23].
Poglavlje 4. O vjeri i razumu
Vjena suglasnost Katolike crkve drala je i dri takoer i to, da postoji
dvostruki red spoznaje, razliit ne samo po izvoritu (spoznaje) nego i po
objektu; po izvoritu: na jednan (nain) naime spoznajemo naravnim
razumom, na drugi pak boanskom vjerom; po objektu pak, jer osim onoga
do ega moe doprijeti naravni razum, za vjerovanje nam se predouju
otajstva skrivena u Bogu, koja ne mogu biti spoznata ako ih Bog ne objavi
[kan. 1].
Zbog toga Apostol svjedoi da su pogani spoznali Boga po djelima [Rim
1,20]; raspravljajui pak o milosti i istini, koja je postala po Isusu
Kristu [usp. Iv 1,17], kae: Navjeujemo mudrost Boju, u Otajstvu
skrivenu: onu koju predodredi Bog prije vjekova za slavu nau, a koje
nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao. A nama Bog to objavi po
svom Duhu, jer Duh sve pronie, i dubine Boje [1 Kor 2,7 sl 10]. A sam
jedinoroeni govori Ocu, jer je sakrio to od mudrih i pametnih a objavio
malenima [usp. Mt 11,25].
Razum pak, prosvijetljen vjerom, kada marljivo, pobono i trijezno
istrauje kako bi uz Boju pomo stekao neko, i to najplodonosnije,
razumijevanje otajstava, kako iz onogo to spoznaje po (svojoj) naravi, po
analogiji, tako i po meusobnoj povezanosti otajstava meu sobom i s
posljednjim ciljem ovjeka, ipak nikada nee postati prikladan da ih shvati
kao to (shvaa) istine koje sainjavaju njegov vlastiti objekt (spoznaje).
Boja naime otajstva po svojoj naravi toliko nedilaze ljudski razum, da i uz
ostvarenu objavu, i uz prihvaanje vjerom, ona ipak ostaju zastrta velom
same vjere, i kao obavijena tamom, dok god u ovom smrtnom ivotu
hodamo (daleko) od Gospodina; ta u vjeri hodamo ne u gledanju [2 Kor
5,6 sl].
Uistinu, premda je vjera iznad razuma, ipak nikada ne moe biti prave
suprotnosti izmeu vjere i razuma [usp. *2776 2811]: budui da je isti Bog,
koji objavljuje otajstva i ulijeva vjeru, stavio u ljudsku duu svjetlo razuma;
Bog pak ne moe nijekati samoga sebe, niti ikada moe proturijeiti istina
istini. Neutemeljeni privid te suprotnosti raa se ponajvie odatle, ili, jer
vjerske dogme nisu izneene i shvaene prema miljenju Crkve, ili jer se
izreena miljenja smatraju za rijei razuma. Zbog toga, definiramo, da je
potpuno kriva svaka tvrdnja protivna prosvjetljenoj vjeri [V. lateranski
sabor: *1441].
Nadalje, Crkva koja je zajedno s apostolskom slubom primila zapovijed
uvanja poklada vjere, ima takoer po Bogu pravo i dunost zabraniti
znanost lanog imena [usp. 1 Tim 6,20], kako netko ne bi bio prevaren
filozofijom i ispraznom prijevarom [usp. Kol 2,8; kan. 2].
Zbog toga se svim kranskim vjernicima, takva miljenja za koja se spozna
da su protivna nauku vjere, pogotovo ako su bila osuena od Crkve,
zabranjuje ne samo braniti ih kao zakonite zakljuke znanosti, nego im se,
to vie, u potpunosti nalae smatrati ih za zablude, koje pokazuju lani
privid istine.
Ne samo da vjera i razum nikada ne mogu biti meusobno u suprotnosti,
nego si meusobno i pomau [usp. *2776 2811], budui da pravi razum
dokazuje temelje vjere, i obasjan njezinim svjetlom njeguje spoznaju
boanskih stvari; vjera pak oslobaa i titi razum od zabluda i obogauje ga
mnogostrukou spoznaje.
Zbog toga bila daleko (misao), da se Crkva protivi ljudskim vjetinama i
njegovanju znanosti, nego ih na mnogo naina pomae i unapreuje. Ona
naime ne nijee niti omalovaava prednosti koje iz njih proizlaze za ljudski
ivot; tovie izjavljuje da one, kao to su proizile od Boga Gospodara
znanosti [usp. 1 Sam 2,3], tako, ako se pravilno s njima bavi, vode k Bogu
uz pomo njegove milosti.
I zaista, ona (vjera) ne zabranjuje da se takve znanosti, u svom podruju
slue vlastitim principima i vlastitom metodom; ali, poto joj je priznata ta
pravedna sloboda, neka se brino uva, da ne primi u sebe zablude protivei
se boanskoj istini, ili da prelazei vlastite granice, zauzima i muti ono to
spada na vjeru.
Ne smije se naime nauk vjere, koji je Bog objavio, iznositi kao filozofski
pronalazak koji bi trebalo usavravati ljudskim duhom, nego kao boanski
poklad predan Kristovoj zarunici, da ga vjerno uva i napogrjeivo tumai.
Zbog toga, kod svetih dogmi treba trajno zadrati onaj smisao koji je jedno
izjavila sveta majka Crkva, niti se ikada smije odstupiti od tog smisla pod
prividom i u ime boljeg razumijevanja [kan. 3]. Dakle, neka raste i neka
tijekom godina i vjekova mnogo i jako napreduje shvaanje, znanje i
mudrost, kako pojedinaca tako i svih, kako jednog ovjeka tako i itave
Crkve: na isti naime nain, u istoj naime dogmi, u istom smislu i
shvaanju1 .
1 *3020 Vinko Lerinski, Commonitorioum primum, 23, br.3
(R.Demeulenaere: CpChL 64 [1985.] 1777, 17812/ PL 50,668A).
Kanoni

1. O Bogu stvoritelju sviju stvari

[Kan. 1: Protiv zabluda u odnosu na opstojnost Boga kao Stvoritelja. -
Kan. 2: Protiv materijalizma. - Kan. 3sl: Protiv panteizma i njegovih
posebnih oblika. Kan. 5: (a) Protiv pantieista i materijalista; (b) protiv
gntherijanaca; (e) protiv gntherijanaca i hermetista.]
1. Tko nijee jednog pravog Boga, Stvoritelja i Gospodara vidljivoga i
nevidljivoga: neka bude kanjen anatemom [usp. *3001].
2. Tko se ne stidi tvrditi da osim materije ne postoji nita: neka bude
kanjen anatemom [usp. *3002].
3. Tko kae da Bog i sve stvari imaju jednu te istu supstanciju ili bit: neka
bude kanjen anatemom [usp. *3001].
4. Tko kae da su ograniene stvari, kako tjelesne tako i duhovne, ili barem
duhovne, proizale iz boanske supstancije,
ili da sve biva oitovanjem ili evolucijom boanske supstancije, ili konano,
da je Bog ope ili neodreeno bie, koje odreujui samoga sebe uspostavlja
openitost stvari u zasebne rodove, vrste i pojedince: neka bude kanjen
anatemom.
5. Tko ne ispovijeda daje Bog iz niega napravio svijet i sve stvari koje se
nalaze u njemu, i duhovne i materijalne, u itavoj njihovoj supstanciji, ili
tko kae da Bog nije stvorio (svijet)(svojom) voljom, slobodnom od bilo
kakve prisile, nego da ga je stvorio takvom nunou kao to nuno ljubi
samoga sebe, ili tko nijee da je svijet sazdan na Boju slavu: neka bude
kanjen anatemom.
2. O Objavi
[Kan. 1: Protiv onih koji nijeu naravnu teologiju. -Kan. 2: Protiv deizma.
- Kan. 3: Protiv neogranienog racionalizma. - Kan 4: Protiv
racionalistike kritike Biblije.]
1. Tko kae da Boga, jednoga i pravoga, naeg Stvoritelja i Gospodara, nije
mogue sigurno spoznati naravnim svjetlom ljudskog razuma, preko onoga
to je uinjeno: neka bude kanjen anatemom [usp. *3004].
2. Tko kae da se ne moe dogoditi, ili da ne koristi, da ovjek po objavi
bude pouen o Bogu i o tovanju koje mu treba iskazivati: neka bude
kanjen anatemom.
3. Tko kae da ovjek ne moe od Boga biti uzdignut na spoznaju i
savrenost koja nadilazi naravnu, nego da on moe i mora, iz samoga sebe,
neprestanim napredovanjem, konano stii do posjedovanja svake istine i
dobra: neka bude kanjen anatemom.
4. Tko ne prihvati da su sve knjige svetog Pisma, sa svim svojim dijelovima,
kako ih navodi sveti tridentski sabor [*1501-1508], svete i kanonske, ili tko
nijee da su one od Boga nadahnute: neka bude kanjen anatemom [usp.
*3006].
3. O vjeri
[Kan. 1 sl: Protiv autonomije razuma. - Kan. 3: Protiv fideizma. - Kan. 4:
Protiv agnosticizma i mitologizma. - Kan. 5s1: Protiv hermezijanaca.]
1. Tko kae da je ljudski razum tako neovisan, da mu vjera od Boga ne moe
zapovijedati: neka bude kanjen anatemom [usp. *3008].
2. Tko kae da se boanska vjera ne razlikuje od naravnog znanja o Bogu i
moralnim stvarima, i zbog toga da ona nije potrebna za boansku vjeru,
kako bi se vjerovalo u objavljenu istinu zbog autoriteta Boga objavitelja:
neka bude kanjen antemom [usp. *3008].
3. Tko kae da boanska objava ne moe biti vjerodostojna po vanjskim
znakovima, te da zbog toga ljudi moraju biti pokrenuti k vjeri samo
unutarnjim privatnim iskustvom ili nadahnuem svakoga: neka bude
kanjen anatemom [usp. *3009].
4. Tko kae da se udesa ne mogu dogoditi, te da zbog toga sva izvjea o
njima, pa i ona koja se nalaze u svetom Pismu, treba smjestiti meu prie ili
mitove; ili da se udesa nikada ne mogu sa sigurnou spoznati, niti se
njima moe ispravno dokazati boansko porijeklo kranske religije: neka
bude kanjen anatemom [usp. *3009].
5. Tko kae da prihvaanje kranske vjere nije slobodno, nego da ono
nuno slijedi iz dokaza ljudskog razuma; ili da je milost potrebna samo za
ivu vjeru, koja djeluje po ljubavi[usp. Gal 5,6]: neka bude kanjen
anatemom [usp. *3010].
6. Tko kae da je jednako stanje vjernika i onih koji nikada nisu doli do
jedino prave vjere, tako da katolici mogu imati ispravan razlog, da
suzdravanjem pristanka dovedu u sumnju (svoju) vjeru, koju su pod
crkvenim uiteljstvom ve primili, dok znanstvenim dokazima ne rijee
(pitanje) vjerodostojnosti i istinitosti svoje vjere: neka bude kanjen
anatemom [usp. *3014].
4. O vjeri i razumu
(Protiv slobodnijih filozofskih i teolokih kola)

1. Tko kae da u Bojoj objavi nema istinitih, i u pravom smislu rijei

otajstava, nego da se sve vjerske dogme mogu pravilno obrazovanim
razumom shvatiti i dokazati iz naravnih principa: neka bude kanjen
anatemom [usp. *3015sl].
2. Tko kae da se ljudskim znanostima treba baviti tako, da se njihove
tvrdnje mogu zadrati kao istinite, makar se protivile objavljenom uenju, i
da ih Crkva ne moe zabraniti: naka bude kanjen anatemom [usp. *3017].
3. Tko kae da se moe dogoditi, da se dogmama koje je odredila Crkva, u
skladu s napretkom znanosti, nekada mora dati smisao drugaiji od onoga
kako ga je shvaala, i kako ga Crkva shvaa: neka bude kanjen anatemom
[usp. *3020].
Pogovor
Vrei dunost Nae slube vrhovnog pastira, ljubavlju Isusa Krista
zaklinjemo sve kranske vjernike, najvema pak one, koji su predstojnici ili
koji vre uiteljsku slubu, te im autoritetom istoga Boga i Spasitelja naega
zapovijedamo da uloe trud i nastojanje, kako bi od svete Crkve odbacili i
uklonili te zablude i kako bi proirili svjetlo najie vjere.

Budui pak da nije dovoljno izbjegavati krivovjerniku zlou, ako se brino

ne izbjegavaju i one zablude, koje k njoj vie ili manje vode, upozoravamo
sve na dunost obdravanja onih konstitucija i dekreta, kojima je ova Sveta
Stolica osudila i zabranila takva zla miljenja, koja ovdje nisu izriito
navedena.