I.

Jutro je svjeţe i oštro, i sunce se tek

promigoljilo igrajući se bojama u prostranom
hodniku pravnog univerziteta. Veliki broj studenata
čeka ispred drvenih, otrajalih vrata na kojima piše
„Prof. Dr. Sc. Jozo Jakšić“, nerovozni su i mramorni
kameni pod pod njihovim nogama škripi svaki put
kada se pomaknu a na zidu iza njih piše „PRA NI
FAKU TET UNIVERZETA U SA AJEVU“. Nedostaje
tu i tamo poneko slovo ali se kontekst prepoznaje.

Kasnim baš onoliko koliko i trebam, i

izgledam savršeno, u novoj košulji utrpanoj u nove
pantalone zajedno sa novim mokasinkama, sve
kupljeno jutros specijalno za ovu priliku, jer mišljenja
sam da se odjeća sjedinjava sa koţom i šalje jasnu
sliku svjetini koja dolazi u bliski kontakt sa tobom.
Moja dinamika odijevanja je da odjeća bude raskošna,
osmišljena ali u isto vrijeme i nonšalatna, i da mi stoji
savršeno (što u većini slučajeva nije problem). Inače
mislim da mokasinke nose samo pederi, u što sam se i
uvjerio nebrojeno puta – ali jutros sam napravio
iznimku, jer su bile jako skupe i jako mi dobro stoje u
kombinaciji sa košuljom i kaišem, ali su jako
neudobne i dok sam prešao rutu od automobila kojeg
sam parkirao odmah do ulaza pa sve do ovog
hodnika osjetio sam blagu, ali opet zanemarivu bol u
petama. Šta se moţe, ionako nisam planirao da ih
obujem više od par puta.

Pored ovih stvari kupio sam i fantastičnu

jaknu, tzv. „bomberku“, blještave crne boje, i kada
sam se pojavio na kasi i izvadio svoju platinastu
MasterCard karticu da platim kasirka mi je čestitala
na izboru jakne i sugerisala da je dizajnirana tako da
se moţe nositi i iznutra, jer u slučaju se izvuku rukavi
pojavi se unutarnje punjenje (koje je crveno, sfušereno
i ne izgleda ni u pola dobro kao vanjski, crni sloj).
Svaka čast djeci u Bangladešu koja kroje ovu odjeću i
koja se sjete ovakvih inovativnih ideja ali ako sam
htio da nosim crvenu jaknu, kupio bih crvenu jaknu.

Nemam namjeru da čekam, i prije nego što

sasiječem red od barem deset osoba koje tu stoje
vjerovatno više od pola sata, pokušavam se sjetiti
nekog relevantnog i opravdavajućeg razloga zašto to
radim, ali neću baš patiti ako neko i odreaguje loše.
Mislim da bi određeni ljudi trebali posjedovati veći
ugled, privilegije i pravo na ustupke u društvu, i
apsolutno smatram se jednom takvom osobom.
Automatski krećem ka naprijed i pokušavam da
improvizujem.

„Zdravo ljudi... Jako mi je ţao, ali moram ući

na svega pet minuta da postavim profesoru jedno
iznimno vaţno pitanje, nadam se da...“, i pokušavam
da zvučim zabrinuto, ali kao što sam već rekao, tačno
me zaboli šta ova stoka misli u sebi i ovo radim samo
zato da ne moram trpiti ove sirovine u slučaju da
odluče se pokazati moralno superiorni i zaustave me.

„Buuhuu, čekam ovdje od jučer, šta ti misliš

ko si ti? Kakav je to bezobrazluk, da li ti znaš koliko
sam ja divljih malina morao nabrati ovo ljeto da bih
uplatio fakultet. U minskom polju. Okruţen divljim
veprovima spremnim da me rastrgaju.“, zamišljam
jedan ovakav ili sličan scenarij (gdje me molećivo
gledaju dok im se oči pune suzama), i pokušavam da
se ne nasmijem, dok prolazim pored isfrustriranih i
bijesnih lica.

Probio sam se jako daleko bez ikakvih

pogovora, i osjetio sam se sigurnim u sebe da ću
uspjeti ući u amfiteatar prije nego što me neko od ove
polusvjetine zaustavi.

„Ţao je i meni prijatelju, ali neko već ima

unutra.“, reče neugledni tip bubuljičastog lica u sivoj,
iznošenoj dukserici koji stoji odmah uz vrata uz,
moram primjetiti poprilično atraktivnu djevojku, koja
se zove Amila ako se dobro sjećam jedina dva puta
kada sam došao na predavanja. Pored toga što je
izgledom izuzetno ogavan nadobudno pokušava da
tijelom zakloni vrata od amfiteatra. Planirao sam da
uzvratim sa nekom uvredom na račun njegovog
fizičkog izgleda, ali se Amila ubacila prije nego što
sam bilo šta rekao.

„Hej! Nemoj biti takav – moţda je neka zaista,

vaţna situacija.“
 Amila ima malo hrapaviji glas od onog kojeg
sam zamišljao, ali i dalje zvuči izuzetno ţenstveno i
prijatno. Iako je jako zgodna, i ima velike sise
(vjerovatno joj ne bih ni zapamtio ime da nisam vidio
da ima velike sise), to se ne primjećuje na njoj jer je
obukla barem pet slojeva odjeće na sebe, odvratnih
tirkiznih, rumenih i zemljanih nijansi pokušavajući da
glumi glavnu ţensku ulogu iz bilo kojeg patetičnog
filma u kojem se glavni lik zaljubi u ćudljivu i snenu
djevojčicu ili šta već ne. Njen prividni izgled
nevinašceta malo kvari maskara koja joj je razmazana
oko očiju. Mislim o tome kako je jebem u grlo dok
plače i dok joj maskara curi po cijelom licu.

„Da, ovaj...“, pokušavam se sjetiti najbolje laţi

koje mogu.

„Moja nana je u bolnici, i moram je posjetiti, a

posjete traju do... Imam još samo 25 minuta!“, čak
nisam ni slagao, barem za ovaj dio da je još u bolnici.

„Jao, pa moraš ga pustiti. Ţelim da tvoja nana

brzo ozdravi.“
 „Strašno mi je ţao čovječe, mogu li te pitati,
šta je nani, kako joj je?“

„Tuberkuloza.“, sjetio sam se prve bolesti koja

mi je pala na pamet, a da nije spolno prenosiva.

Odvratni tip napravi neku ispitivačku

grimasu i pokuša nešto da kaţe, ali baš u tom
trenutku iz amfiteatra izađe Ajla Memić, zajapurena i
crvena u licu, i samo je upitno sada da li od fizičkog
ili mentalnog napora. Tačnije znam, spremna je na
sve da bi poloţila, i iako joj je otac sitni političar, a
prije rata još sitniji švercer paštetama finansijski
stabilan i u mogućnosti da potplati profesore i da je
podrţi kada su ispiti u pitanju, izgleda da ona više
voli trošiti taj novac na Mulberry torbe ili neko drugo
precijenjeno smeće, a što se tiče njene akademske
karijere, tu se snalazi na druge načine. Moram
priznati da je još zgodnija otkako je nisam vidio,
stomak joj je jak i ravan, a pantalone koje su široke na
nogavicama samo što ne puknu u struku. Naţalost,
jedan vremenski period od par mjeseci je imala
ogromne probleme sa oralnom higijenom, i karijesom
na prednjim zubima, i sa obzirom da ja izlazim samo
sa djevojkama koje vode maksimalnu brigu o sebi,
vjerovatno nikad ne bih ni pomislio da je pozovem na
piće.

„Faruk! Šta ima?“, čim me je ugledala zabacila

je ispeglanu kosu preko ramena, i iako nisam nimalno
zainteresovan da pričam sa njom moje „viteško
ophođenje“ prema damama mi ne dozvoljava da je
izignorišem. Ustvari, stvarno nemam vremena da
slušam njene gluposti.

„Ajla, šta ima – znaš šta, ţurim jako“,

pogledam na sat kojeg nemam na ruci pokušavajući
da signaliziram da nemam vremena, „i dalje ti je stari
broj zar ne – čućemo se da idemo na kafu, moraš mi
pričati kako je bilo na Bora Bori. Ĉuo sam da je
ronjenje po koralnom grebenu nezaboravno. Hehe.“,
svaki put kada je nešto rekla ili pokušala reći ubrzao
sam glas i prekinuo je da ne bih trpio gomilu gluposti
koje dolaze iz njenih usta. I što se tiče ove Bora Bore,
ne brini, ja mislim da ona ne zna ni gdje se nalazi, ali
je svim svojim prijateljicama pričala da njen tadašnji
momak, poznati sarajevski preprodavač kokaina (na
malo, i pored toga ga miješa sa velikom količinom
kreča, izgubio me kao mušteriju) vodi na neko
egzotično mjesto sa slamnatim kolibama i
domorocima koji glavama razbijaju kokose. Naţalost
po nju, buzdovan i ona su otišli u Albaniju, i pošto
nije mogla da se sramoti pričajući da se kupala
zajedno sa vlasnicima buregdţinica, pokazivala je
slike sa nekih plaţa pored Tirane i govorila je da su
jednostavno otišli u izuzetno loše vrijeme, ali da su se
urođenici ponašali nevjerovatno dţentlmenski.

Posljednja stvar koju sam primjetio prije nego

što sam ušao u amfiteatar jeste da me svo troje
gledaju izuzetno začuđeno par momenata (vjerovatno
jer sam pričao jako glasno i brzo), a onom moronu u
dukserici odjednom oči skrenuše ka dolje i poče
gledati Ajli u guzicu (rijetko ko bi mogao odoljeti da
pogleda, nevjerovatno je izvajana), Amila primjeti to i
pogleda njega na šta on brzo odvrati pogled ka kraju
kolone, i diţući se na prste poče se praviti da broji
koliko je ljudi došlo na ispit. Nadam se da nisu
zajedno, jer bi to bilo jedno veliko razočarenje za
mene i osjetih da mi raspoloţenje koje sam dobio
kupovinom skupocjene garderobe jutros opada, ali
onda pogledah njegovo tjeme na kojem se primjećuju
prvi znakovi ćelavljenja pa mi bi lakše, pogladih
svoju oštru, bujnu kosu i povukoh za šteku.

Roletne u prostoriji su navučene na svakom

prozoru i unutra se čini da je kasno predvečerje, iako
bi tek podne trebalo nastupiti za koji sat. Amfiteatar
je ogroman i u njega moţe stati barem stotinu
studenata. U sredini se nalazi ogroman ovalni stol, i
na dva kraja stola su postavljene dvije stolice, a iza
njih je profesorova katedra. Ćoškovi prostorije se
zbog mraka nikako i ne vide. Ĉitava prostorija smrdi
na mem... I na pičku? Jakšić je naslonjen na katedru i
zakopčava šlic. Ĉim je čuo da neko ulazi u prostoriju,
okrenu se prema ploči za pisanje i pokuša da jednom
rukom maramicom obriše ploču (na kojoj ništa i
nema), a drugom da namjesti pantalone, hvatajući se
za prepone. Isprva je zamucao na momenat a kada je
shvatio da ja ulazim nije se ni potrudio da odglumi
spontanost, nego je onako, otkopčanog šlica sjeo na
jednu stranu stola.
 „Dobro jutro Ajnadţiću“, jedva dolazi do
daha, crven je u licu i pali cigaretu, i prvi pepeo
otresa na pod amfiteatra.

„Kako ti je otac?“, Jakšić poznaje mog oca

duţe vrijeme, jer je jedna od prvih stvari koju je moj
otac uradio nakon što je postao federalni ministar
prosvjete prije petnaest godina jest da zaposli mlade i
perspektivne ljude (koje je on lično poznavao
naravno) na visoke funkcije u društvu, znajući da će
mu svi dugovati uslugu ili dvije poslije. Godine su
prošle, a stari zahvaljujući fanstastičnoj vještini lizanja
guzica i dalje koketira sa visokim političkim
funckijama i spava sa prostitutkama kad god otputuje
na poslovno putovanje. Jakšić je vjerovatno računao
na političku nestabilnost i prevrate, i mislio da se moj
otac neće zadrţati dugo na vlasti, čime bi ujedno
dobio i izvanredan posao, a i nikome ne bi dugovao.
Na njegovu ţalost, otac je obnašao tri funkcije
federalnih ministara u zadnjih petnaest godina, a
prošle godine je dobio i mjesto u parlamentarnoj
skupštini.
 „Dobro jutro, otac je nikad mlađi, kao momak.
Moram Vas da pitam kako ste vi?“, iako laţem jer se
otac raspada zbog konstantnih glavobolja, problema
sa ţlijezdama, srčanim tegobama i strahom od
političkih intriga ili atentata zbog prljavih poslova
kojima se bavio u prošlosti. Pošto sam mislio da to
nije dovoljno reći, i osjetio sam da bi mogla nastati
neka neugodna tišina pokušao sam da se nadoveţem.

„Kako je prošla koleginica maloprije?“, obojica

smo sjeli za stol. Namignem mu kao da znam šta se
radilo ovdje.

Isprva se pravio začuđen jer sam ga to pitao,

ali onda je shvatio da nisam toliko glup.

„Mala Memićka? Nevjerovatna je, vuče ko

usisivač, moţe zinuti ko piton. Imao sam dosta
zgodnih studentica prije, ali Memićka je zaista
fantastična. Šteta što bi ovo ljeto trebala diplomirati.“,
počinjem grčiti ruke jer ne mogu da vjerujem da će
Ajla diplomirati prije mene, ne samo zato što sam ja
puno pametniji i sposobniji od nje nego i zbog toga
što je par mjeseci bila odsutna s apredavanja jer ih je
provela u psihijatrijskoj bolnici zbog toga što se
pokušala ubiti lijekovima za smirenje, caffetinom i
paracetamolom. Njeni roditelji su tada, da bi prikrili
sramotu pričali da je su je poslali u privatnu školu
skijanja negdje u Sloveniji. U julu.

Jakšić pokušava da od mene izvuče imena

studentica kojima bi ponudio druţenje u zamjenu za
ispite. Sa obzirom da Jakšić predaje četiri predmeta,
ovo se čini kao sasvim solidna investicija ako ţeliš
olako završiti univerzitet, pogotovo ako dobro
izgledaš... I ako si ţensko, naravno.

Ja nisam odavno dolazio na predavanja, i iako

znam dosta drolja, ne znam dosta drolja koje
studiraju pravo (iako sam siguran da su sve drolje).
Srećom Armin Radeljaš (koji me ne voli jer je njegov
otac bio direktor JU Doma zdravlja dok ga moj nije
smijenio zbog krađe i preprodaje nekih inzulinskih
injeckcija, ne znam tačno) je jednom prilikom pričao
da mu je dok su on i Katarina Petrović vukli kokaina
u WC-u Waltera ona pričala o tome kako spava sa
dekanom u zamjenu za manju školarinu i status
redovnog studenta i besplatne odlaske na Pravnijadu
koja se ove godine odrţavala u Priboju, i iako sam
uvijek ţelio da idem na Pravnijadu nijednom nisam
bio pozvan. To je jedina crna mrlja u mom ţivotu u
ove dvije i pol godine koliko studiram ovdje.

„Da li znate slučajno Katarinu Petrović?“

„Znam, kako ne znam. Hadţiomerović priča

da se jebe u guzicu.“, Hasan Hadţiomerović je dekan
univerziteta, i čovjek koji je najviše puta u BiH obavio
hadţdţ, rekordnih sedamnaest puta, a zadnjih
dvanaest godina je išao uzastopno.

„To je istina.“, iskreno pojma nemam.

Jakšić se uzbudi.

„Ona je prava bomba, ponekad se sav izgubim

kada uđe na predavanje, a obuče se onako... Divlje...
Ponekad sjedne u prvi red, i prekrsti noge kao mala
kurva, i gleda me u lice, i misli da ne primjetim, ali
primjetim...“
 „Priča se po gradu da ne nikad ne nosi donje
rublje“, za nju nisam siguran ali znam da Merima
Delić nikad ne nosi gaće jer tim omogućava eksternim
genitalijama da ostanu suhe i smanjuje rast bakterija
koje bi se mogle proširiti do uretre i uzrokovati
infekciju bešike.

Jako se uzbudio i teško dolazi do daha, a u

jednom trenutku je čak počeo i da se trese i čak sam
se prepao da će mu trebati još jedan bypass, a da ne
spominjem objašnjenja koja bih morao izmišljati u
slučaju da ga opali nešto ali je dao sve od sebe da se
suzdrţi. Izgleda kao da ima vibrator u guzici. Shvatio
sam ovo kao moju priliku.

„Nego ovaj... Šta ćemo profesore?“

„Moţe li osmica?“

Odavno nisam dobio devetku, ali nisam htio

da iskušavam svoju sreću, pa sam samo klimnuo
glavom i ustao sa stolice. Osmica je sasvim solidna.
Prije nego što izađem Jakšić mi kaţe da će mi poslati
rješenja sljedećeg ispita, jer univerzitet od sada šalje
neku komisiju da provjerava regularnost ispita, pa bi
bilo bolje da ih naučim.

Ostavim Jakšića da čeka novog studenta i

krenem ka izlazu iz amfiteatra. Moje mokasinke ne
stvaraju eho jer su izuzetno lagane (sa druge strane
moja stopala me ubijaju). Jedini zvuk koji proizvode
je lagano tapkanje dok se penjem uz niske stepenice
koje vode ka vratima. Ovaj razgovor je trajao 3
minute. Na izlasku klimnem Amili i njenom
prijatelju, i onda brzo okrenem glavu, dijelom jer
imam osjećaj da su shvatili da moja priča nije istinita i
izgledaju sumnjičavo jer sam toliko brzo završio sa
profesorom, a drugim dijelom što ne ţelim da trošim
vrijeme na njih.

Izlazim sa fakulteta i krećem se ka mom

automobilu BMW E90, kojeg je otac platio 19.000
maraka, ali je toliko dobro očuvan i svi misle da je
skuplji, pa uglavnom govorim da je bio 30.000
maraka, i glupi idioti gotovo uvijek povjeruju.
Automobil je metalik crn sa vana, a unutra se nalaze
sportska sjedala koţa-štof i puna oprema, a moje
osamnaestinčne alu felge od kojih je svaka bila
sedamsto maraka sijaju na suncu. Grad napolju smrdi
na bolest i neimaštinu, i dok se vozim kući gledam
okolo ljude koji hodaju po trotoaru i pokušam da
odglumim suosjećanje i brigu, ali mi ne ide, tako da
ubrzam pokušavajući da skrenem misli na neke
veselije i prođem kroz crveno svjetlo na semaforu, i
zamalo zakačim automobilom babu koja je pokušala
da preleti ulicu da sustigne tramvaj. Pogledam u nju i
opsujem joj par puta, a ona posramljena i pognute
glave prestane da trči i poče da lagano tetura prema
tramvaju, koji joj pobjegne.

Par stotina metara dalje vidim blicanje

policijskih svjetala i policajca koji je izašao na cestu i
stoji u mojoj traci kako maše znakom „STOP“u
pravcu mog automobila. Počnem se nadati da ipak
maše nekome iza mene, i okrenem se i vidim da nema
automobila, uzdahnem i dam indikator za parkiranje.
Parkiram se na ivičnjak, i dok on prilazi gledam u
retrovizoru kako zagleda moj automobil i ponosno se
nasmijem. Kada spustim prozore napravim usiljeni
osmijeh.
 „Dobar automobil. Koliko je koštao?“

„35.000 km.“, gledam ga čitavo vrijeme u oči,

jer ţelim da vidim bijes i ljubomoru na njegovom licu,
ali on začuđeno diţe glavu i pogleda automobil još
jednom pa onda mene, kao da mi ne vjeruje, a ja
postadoh jako isfrustriran i šake mi se počeše tresti pa
ih skinem sa volana i stavim sebi u krilo. Sve što sam
mogao jeste da se kiselo nasmijem. Pošto ţelim da
izbjegnem ove sitne formalnosti pokušavam ga
natjerati da se dogovorimo, i ispričah mu priču o nani
sa tuberkulozom.

„Šta moţemo sad, kako ti ja mogu pomoći?“,

izvadi notes blok i olovku i otvori neku stranicu
praveći se da nešto piše.

Mahnem mu rukom da se pribliţi prozoru.

„Moţda se moţemo dogovoriti?“, i izvadim

pedeseticu koju on uzme bez razmišljanja.

„Nemoj više brzo da voziš.“

 „Samo paţljivo.“, gledam ga dok maše i klima
glavom i dam gas ostavljajući ga u prašini.