Naslov

izvornika
JP Delaney
The Girl Before
Copyright © 2017 by JP Delaney
G. Darkwoodu, kojeg je nekoć toliko zanimala romantična
ljubav, kao i sve što je netko o njoj imao reći, sada se ta tema
posve gadila. Zašto se ti ljubavnici uvijek ponavljaju? Ne
zasite li se nikada vlastitog razgovora?
– EVE OTTENBERG: The Widow’s Opera

Ko i svi ovisnici, ubojice s potpisom djeluju prema scenariju,

gotovo opsjednuto ponavljaju postupke.
– ROBERT D. KEPPEL I WILLIAM J. BIRNES: Signature Killers

Mogli bismo reći da se pacijent ne sjeća ničega od onoga što

je zaboravio ili potisnuo, ali na temelju toga djeluje. To ne
reproducira kao sjećanje, nego kao postupak. To ponavlja, a
da, dakako, ne zna da ponavlja.
– SIGMUND FREUD: »Erinnern, Wiederholen und
Durcharbeiten« (»Sjećanje, ponavljanje i prorada«)

Moja opčinjenost time da se dopušta da se prizori ponavljaju i

ponavljaju — ili u slučaju filma »nižu« — odražava moju
uvjerenost u to da velik dio života provedemo gledajući a ne
opažajući.
– ANDY WARHOL
1. Molim vas da navedete sve stvari koje smatrate apsolutno nužnima za
svoj život.
 PRIJE: EMMA

To je zgodan stančić, govori tip iz agencije, tonom koji bi se gotovo

mogao protumačiti kao iskreno oduševljenje. Blizu je svega što čovjeku
treba. I ima taj zaklonjeni komadić krova. To može postati terasom,
dakako uz vlasnikovo dopuštenje.
Zgodno je, slaže se Simon, izbjegavajući moj pogled. Meni je bilo
jasno da je stan bezveze čim sam ušla i ispod jednog od prozora
ugledala dva metra krova. To je jasno i Siju, ali ne želi reći posredniku,
barem ne tako rano da ostavi dojam nepristojnosti. Možda se čak nada
da bih se mogla pokolebati budem li dovoljno dugo slušala gluposti
koje ovaj blebeće. Posrednik je baš nekako tip čovjeka kakve Simon
voli: prodoran, odrješit, gorljiv. Vjerojatno čita časopis u kojem Simon
radi. Već i prije nego što smo se uspeli stubištem njih su dvojica
čavrljali o sportu.
A ovdje imate spavaću sobu pristojne veličine, govori sada
posrednik. S više nego dovoljno...
Nije dobar, prekidam ga ja i zaključujem tu predstavu. Stan nije za
nas.
Posrednik me upitno gleda. Na ovome tržištu ne možete biti
previše izbirljivi, kaže. Stan do navečer više neće biti slobodan.
Danas ga pokazujem pet puta, a još ga nismo stavili čak ni na
internet.
Nije dovoljno siguran, kažem bezbojnim glasom. Idemo?
Na svim prozorima nalaze se brave, kaže on, dok je na vratima
posebna sigurnosna brava Chubb. Naravno, možete postaviti i
protuprovalni alarm, ako vas osobito brine baš sigurnost. Mislim da
vlasnik ne bi imao ništa protiv.
Sada se obraća Simonu, preko mene. Osobito brine. Kao da je rekao:
Oh, djevojka vam malo voli dramatizirati?
Pričekat ću vani, kažem, pa se već okrećem prema vratima.
Shvativši da je pogriješio, posrednik dodaje, Ako je problem u dijelu
grada, možda biste trebali tražiti nešto zapadnije.
Već jesmo, kaže Simon. Sve nam je preskupo. Osim stanova veličine
vrećice za čaj.
Pokušava ne dopustiti da mu se u glasu začuje koliko je frustriran,
ali mene još više ljuti sama činjenica da u to mora ulagati toliki trud.
U Queens Parku imamo jednosoban stan, kaže posrednik. Malo je
zapušten, ali...
Pogledali smo ga, kaže Simon. Na koncu nam se učinilo da je
jednostavno preblizu onome imanju. Po njegovu je tonu jasno da to mi
zapravo znači »ona«.
U ponudi se upravo pojavio jedan stan na trećem katu u Kilburnu...
I njega smo pogledali. Kraj jednog prozora nalazio se oluk.
Posrednik zbunjeno gleda. Netko bi se njime mogao popeti,
objašnjava Simon.
Pa dobro, sezona iznajmljivanja tek je počela. Možda kad biste malo
pričekali.
Posrednik je očito zaključio da s nama samo trati vrijeme: i on se
malo-pomalo primiče vratima. Ja izlazim i čekam vani, na odmorištu,
tako da mi se ne približi.
Već smo najavili da napuštamo sadašnji stan, čujem Simonov glas.
Ponestaje nam opcija. Sad govori prigušenim glasom. Čuj, stari,
provalili su nam u stan. Prije pet tjedana. Dvojica tipova upala su u stan
i Emmi prijetila nožem. Zato je malo nervozna oko takvih stvari.
Ah, kaže posrednik. Sranje. Da netko to učini mojoj djevojci, ne
znam što bih učinio. Čuj, ovo je možda malo nategnuto, ali... Ne
dovršava rečenicu.
Da? pita Simon.
Je li vam tko u agenciji spomenuo kućni broj jedan u ulici Folgate?
Čini mi se da nije. Upravo se počeo iznajmljivati?
Pa, baš i nije.
Čini se da posrednik ni sam ne zna je li pametno nastaviti govoriti o
tom stanu.
Ali slobodan je, ustraje pitanjem Simon.
Službeno da, kaže posrednik. I riječ je o fantastičnome stanu.
Apsolutno fantastičnome. To je nešto sasvim drugo u odnosu na ovo.
Ali gazda... kad bih rekao da je sitničav, to bi bio eufemizam.
U kojem dijelu grada, pita Simon.
U Hampsteadu, kaže posrednik. No, dobro, više u Hendonu. Ali
kvart je zbilja miran.
Em, doziva me Simon.
Vraćam se u stan. Možemo pogledati, kažem. Ionako smo već na
pola puta do tamo.
Posrednik kima. Svratit ću u ured, kaže, da vidim mogu li doći do
pojedinosti. Zapravo ga već dosta dugo nisam nikome pokazao. Nije
baš za svakoga. Ali čini mi se da bi baš mogao biti vama po volji.
Ispričavam se, ne mislim ništa loše.
 SADA: JANE

»Ovo je posljednji.« Posrednica, Camilla, prstima lupka po upravljaču

svog Smarta. »Stoga je doista vrijeme za odluku.«
Uzdišem. Stan koji smo upravo pogledali, u četvrti oronulih vila u
blizini West End Lanea, jedini je u cjenovnom razredu koji si mogu
priuštiti. I samu sebe već sam praktički uvjerila u to da je u redu —
zanemarujem tapete koje se odljepljuju, jedva primjetan miris kuhanja
koji dopire iz stana ispod, skučenu spavaću sobu i plijesan na raznim
mjestima u neventiliranoj kupaonici — sve dok u blizini nisam začula
zvono, onakvo starinsko ručno zvono, a sve je odjednom ispunila dječja
cika i vika. Prišavši prozoru, ugledala sam nekakvu školu. Vidjela sam
prostoriju u kojoj se nalazila skupina vrlo malene djece, prozora
ukrašenih zečićima i guskama izrezanima od papira. Duboko u
unutrašnjosti osjetila sam bol.
»Čini mi se da ću ipak odustati«, uspjela sam nekako izustiti.
»Doista?« činilo se da je Camilla iznenađena. »Stvar je u školi?
Prijašnji stanari rekli su da im se čak sviđaju zvukovi zaigrane djece.«
»Ali ne toliko da ostanu ovdje.« Okrenula sam se od prozora.
»Možemo li poći?«
Dok nas vozi natrag u svoj ured, Camilla još dugo taktički šuti. Na
koncu kaže: »Ako ti se ne sviđa ništa od ovoga što smo danas vidjele,
možda ćemo morati promisliti o povećanju sredstava kojima
raspolažeš.«
»Nažalost, moja sredstva ne mogu se povećati«, kažem gorkim
glasom, zagledana kroz prozor.
»Onda možda trebaš biti malo manje izbirljiva«, kaže ona zajedljivo.
»U vezi s ovim posljednjim. Imam... određene osobne razloge zbog
kojih ne mogu živjeti kraj škole. Ne mogu sada razgovarati o tome.«
Vidim kako joj se pogled spušta na moj trbuh, i dalje pomalo mekan
od trudnoće, te kako me potom gleda razrogačenih očiju, napokon
shvaćajući. »Ah«, kaže. Camilla ipak nije tako glupa kako se čini, na
čemu sam zahvalna. Ne moram joj sve nacrtati.
Čini se da je nešto odlučila.
 »Čuj, imam još jedan stan. Zapravo ga ne bismo smjeli pokazivati
bez vlasnikova izričitog dopuštenja, ali ponekad ga ipak nekome
pokažemo. Neki ljudi ondje se izbezume, ali meni osobno taj je stan
fantastičan.«
»Fantastičan stan uz ovakva sredstva kakvima raspolažem? Ne radi
se valjda o nekoj od onih brodica preuređenih za stanovanje?«
»Bože, ni slučajno. Gotovo bi se moglo reći suprotno. Riječ je o
suvremenome zdanju u Hendonu. Cijela kuća — ima samo jednu
spavaću sobu, ali i užasno puno prostora. Vlasnik je arhitekt. Zapravo
je jako poznat. Kupuješ li kada odjeću u Wandereru?«
»Wanderer...« U prijašnjem životu, dok sam imala novaca i pravi
posao s dobrom plaćom, ponekad sam doista zalazila u prodavaonicu
Wanderer u ulici Bond, užasno minimalistički uređen prostor u kojem
je tek nekoliko abnormalno skupih haljina bilo položeno na debele
kamene ploče, nalik na djevice koje se prinose kao žrtva, dok su sve
prodavačice bile odjevene u crni kimono. »Povremeno. Zašto?«
»Tvrtka Monkford Partnership uređuje sve njihove prodavaonice.
Tip je, kažu, tehno-minimalist ili tako nešto. Hrpa skrivenih uređaja, ali
sve je inače posve ogoljeno.« Načas me prodorno gleda.
»Moram te upozoriti da neki ljudi njegov stil smatraju pomalo...
pretjerano ogoljenim.«
»S time se mogu nositi.«
»I...«
»Da?« potičem je, jer ne nastavlja.
»Ne sklapaš običan ugovor između stanodavca i podstanara«, kaže
ona neodlučno.
»Nego?«
»Čini mi se«, kaže ona, pa uključuje žmigavac i prelazi u lijevu traku,
»da bismo prvo trebali pogledati stan, da vidimo hoćeš li se zaljubiti. A
onda ću ti objasniti mane.«
 PRIJE: EMMA

U redu, kuća je uistinu iznimna. Nevjerojatna. Oduzima dah. Neopisiva.

Nema riječi kojima bi se mogla dostojno opisati.
Prema samoj ulici nije se moglo ništa zaključiti. Dva reda velikih,
bezličnih kuća, s dobro poznatom viktorijanskom kombinacijom
crvene opeke i prozora na podizanje kakve se viđaju širom sjevernog
Londona, nizala su se uzbrdicom prema Cricklewoodu, nalik na ljudske
figurice izrezane iz novinskog papira koje se drže za ruke, posve
identične, i tako jedna za drugom. Razlike su se svodile tek na ulazna
vrata i male obojene prozore iznad njih.
Na završetku, na uličnome uglu, nalazila se ograda. Iza nje sam
ugledala nisko i maleno zdanje, zbijenu kocku od blijedoga kamena.
Zbog nekoliko vodoravnih staklenih proreza, raspoređenih, kako se
činilo, nasumično, jedino se moglo zaključiti da je doista riječ o kući, a
ne nekakvome divovskom utegu za papir.
Čovječe, rekao je sumnjičavo Simon. To je doista ta kuća?
Svakako, kaže posrednik veselo. Kućni broj jedan u ulici Folgate.
Vodi nas do jedne strane kuće, gdje su u zid ugrađena vrata, tako da
im se ploha savršeno poklapa sa zidom koji ih okružuje. Čini se da
nema zvona — štoviše, ne vidim ni kvaku, ni prorez za poštu. Nema
pločice s prezimenom, ništa ne pokazuje da u njoj uopće ima ljudi.
Posrednik gura vrata, koja se posve rastvaraju.
Tko sada živi ovdje, pitam.
Trenutačno nitko. Povlači se u stranu, kako bi nas pustio unutra.
Zašto vrata onda nisu bila zaključana, pitam nervozno, držeći se u
samoj blizini vrata.
Posrednik se prepredeno smiješi. Bila su, kaže. Na pametnome
telefonu imam digitalni ključ. Jednom aplikacijom upravlja se svime.
Trebam samo prebaciti sa »slobodno« na »zauzeto«. Uz digitalnu
narukvicu, ne treba mi čak ni mobitel.
Ma daj me nemoj... kaže Simon, zadivljeno zagledan u vrata. Ja se
gotovo naglas smijem njegovoj reakciji. Simonu, koji obožava
tehnološke novotarije, sama pomisao na kuću kojom možeš upravljati
mobitelom nalik je na sve najbolje rođendanske poklone koje je ikada
dobio spojene u jedan.
Ulazim u maleni hodnik, jedva malo veći od kakvog ormara.
Premalen je da bi stajanje u njemu bilo ugodno nakon što je i posrednik
pošao za mnom, pa ne čekam njegov poziv i samo idem dalje.
Sada ja zatečeno zastajem. Unutrašnjost je uistinu spektakularna.
Divovski prozori, koji gledaju na maleni vrt i visoki kameni zid,
preplavljuju je svjetlošću. Unutrašnjost nije velika, ali ostavlja dojam
prostranosti. Zidovi i podovi izrađeni su od istog blijedog kamena.
Uska udubljenja koja se protežu uz donji rub svakog zida stvaraju
dojam da lebde u zraku. I sve je prazno. Ne nenamješten — u jednoj
pokrajnjoj sobi vidim neki kameni stol, nekoliko vrlo elegantnih, po
izgledu dizajnerskih, stolica za blagovaonicu, dugačku i nisku sofu od
debele žutobijele tkanine — ali nigdje nema ničega drugoga, ničega za
što čovjeku može zapeti pogled. Nema vrata, nema ormara ni ormarića,
nema slika, nema prozorskih okvira, koliko vidim, nema ni električnih
utičnica, nema rasvjetnih tijela, čak ni — gledam uokolo, posve
zbunjena — prekidača. I premda se ne stječe dojam da je prostor
napušten ili da se u njemu ne živi, u njemu apsolutno nema nikakvih
nepotrebnih stvari.
Čovječe, izgovaram sebi u bradu. Glas mi je nekako neobično
prigušen. Tada shvaćam da ne čujem baš ništa s ulice. One sveprisutne
londonske pozadinske buke, zvukova prometa i postavljanja skela i
automobilskih alarma jednostavno nema.
To primjećuje većina ljudi, slaže se posrednik. Žao mi je što vas
gnjavim, ali vlasnik zahtijeva da izujete cipele. Možete, molim vas...?
Saginje se i odvezuje napadno elegantne cipele. Mi se, također,
izuvamo. A onda, kao da je ta stroga i gola praznina prostora kuće iz
njega isisala svaku mogućnost stvaranja zvukova, on nastavlja
bešumno hodati u čarapama, podjednako, kako se čini, osupnut kao i
mi, dok razgledavamo stan.
 SADA: JANE

»Prelijepo je«, kažem. Kuća je iznutra skladna i besprijekorna poput

kakve galerije. »Jednostavno prelijepo. «
»Da, baš tako«, slaže se Camilla. Krivi vrat i podiže pogled uz gole
zidove, izrađene od nekog skupog kamena bež boje, koji se uzdižu
prema praznini krova. Do gornje etaže dolazi se najluđim
minimalističkim stubištem koje sam ikada vidjela. Kao da je riječ o
stubama uklesanima u plohu kakve litice: lebdeće stube od otvorenog,
nebrušenog kamena, bez rukohvata i vidljivih potporanja. »Koliko god
puta došla ovamo, svaki put ostanem bez daha. Posljednji put dovela
sam skupinu studenata arhitekture — to je, usput, jedan od uvjeta:
kuću svakih šest mjeseci morate otvoriti posjetiteljima. Ali oni su
uvijek vrlo obzirni i puni poštovanja. Nije kao kad imaš nekakvu vilu ili
dvorac, pa ti turisti na sagovima ostavljaju žvakaće gume.«
»Tko sada živi ovdje?«
»Nitko. Kuća je prazna već gotovo godinu dana.«
Gledam prema susjednoj sobi, ako je soba uopće primjeren naziv za
fluidni prostor koji nema čak ni prolaz, a kamoli vrata. Na dugačkome
kamenom stolu nalazi se vaza s tulipanima, a njihove krvavocrvene
latice gotovo šokiraju intenzitetom boje usred tog blijedog kamena
koji ih okružuje sa svih strana. »Odakle se onda stvorilo to cvijeće?«
Prilazim stolu i dodirujem ga. Nema prašine. »I tko se brine za
čistoću?«
»Svaki tjedan iz specijalizirane tvrtke dolazi čistačica. To je još
jedan od uvjeta — moraš zadržati tu firmu. Brinu se i za vrt.«
Prilazim prozoru, koji se proteže sve do poda. Vrt također navodi
na pogrešan zaključak. Zapravo je riječ o dvorištu, zatvorenome
prostoru približnih dimenzija šest puta pet metara, popločanome istim
kamenom koji se nalazi na podu na kojem stojim. Malena travnata
elipsa, sablasno pravilna i simetrična, pokošena kratko poput teniskog
travnjaka, stisnula se uza zid na suprotnoj strani dvorišta. Ondje nema
cvijeća. Štoviše, osim tog malenog pojasa trave, ondje nema ničega
drugog živućega, baš nikakve boje. Vidim tek još nekoliko malenih
krugova sivoga šljunka.
Ponovno se posvećujem unutrašnjosti i uviđam da je cijelome
prostoru potrebno samo malo boje, malo ublažavanja. Pokoji sag, neki
trag ljudskog postojanja i sve bi tada uistinu bilo prelijepo, poput stana
iz nekog od onih časopisa o unutarnjem uređenju. Prvi put nakon ne
znam koliko godina osjećam blago treperenje uzbuđenja. Je li mi se
napokon osmjehnula sreća?
»Pa, čini mi se da je to razuman zahtjev«, kažem. »To je sve?«
Camilla se nesigurno smiješi. »Kad kažem jedan od uvjeta, mislim
na jednostavnije zahtjeve. Znaš li što je restriktivni sporazum?«
Odmahujem glavom.
»Taj pravni termin trajno se primjenjuje na neku nekretninu i ne
može se poništiti čak ni ako se kuća proda. Obično ima veze s pravom
na gradnju i širenje korištenja — na primjer, može li se neki objekt
koristiti u poslovne svrhe i tako dalje. U slučaju ove kuće, ti su uvjeti
dio sporazuma o najmu, ali budući da pripadaju u kategoriju
restriktivnog sporazuma, o njima se ni u kojem slučaju ne može
pregovarati, niti se mogu mijenjati. Riječ je o nevjerojatno strogome
ugovoru.«
»O kakvim je stvarima točno riječ?«
»U biti se radi o popisu stvari koje se smiju i stvari koje se ne smiju
raditi. No, dobro, uglavnom je riječ o zabranama. Nema apsolutno
nikakvih preinaka, osim u skladu s prethodnim sporazumom. Ništa od
sagova i sličnih stvari. Ništa od slika. Ništa od lončanica. Ništa od
ukrasa. Ništa od knjiga...«
»Ništa od knjiga! Pa to je apsurdno!«
»Nema sadnje u vrtu, nema zastora...«
»Kako se zaštitiš od svjetla ako nema zastora?«
»Prozori su fotoosjetljivi. Zatamne se kada se zatamni i nebo.«
»Dakle, nema zastora. Još nešto?«
»O, da«, kaže Camilla, ne obazirući se na moj sarkastičan ton.
»Ukupno ima oko dvije stotine takvih odredaba. Ali najviše problema
izaziva posljednja među njima.«
 PRIJE: EMMA

...Nikakva rasvjeta osim one koja je već postavljena, kaže posrednik.

Nema konopca za sušenje rublja. Nema koševa za smeće. Nema
pušenja. Nema podmetača za čaše, ni podložaka za tanjure. Nema
jastučića, nema figurica i ukrasića, nema jeftinog pokućstva za
sklapanje...
Pa to je bolesno, kaže Si. Odakle mu pravo?
Namještaj iz IKEA-e koji imamo u sadašnjem stanu sastavljao je
tjednima, pa se njime stoga ponosi jednako kao da ga je svojeručno
istesao iz kakvih balvana.
Rekao sam vam da je stvar malo nezgodna, kaže posrednik i sliježe
ramenima.
Ja podižem pogled prema stropu. Kad smo već kod svjetala, kako ih
čovjek pali?
Ne pali ih, kaže posrednik. Sve radi na načelu ultrazvučnih senzora
pokreta. Uz detektor koji prilagođava snagu ovisno o tome koliko je
vani mračno. Ista tehnologija kojom vam se noću pale svjetla na
automobilu. U aplikaciji potom birate željeno raspoloženje.
Produktivno, spokojno, zaigrano i tako dalje. Zimi rasvjeta pruža i
dodatno ultraljubičasto zračenje, kako biste izbjegli depresiju. Znate,
kao ona svjetla kojima se liječe takvi poremećaji.
Vidim da se Simona sve to dojmilo toliko da pravo arhitekta da
zabrani montažni namještaj više uopće nije problematično.
Grijanje je podno, očito, nastavlja posrednik, nekako sluteći da mu
je baš krenulo. Ali toplina dolazi iz bušotine točno ispod kuće. I svi
prozori imaju trostruko staklo — kuća je energetski toliko učinkovita
da zapravo vraća struju u nacionalnu elektrodistribucijsku mrežu. Više
nikada nećete platiti račun za neki energent.
Ovo je kao da netko Simonu prepričava pornić. A sigurnosne mjere,
pitam ja strogo.
Sve je dio istog sustava, kaže posrednik. Ne vidi se, ali u vanjski zid
ugrađen je protuprovalni alarm. Sve prostorije imaju senzore — iste
one koji aktiviraju rasvjetu. I sustav je pametan. Uči tko ste i koji vam je
uobičajeni raspored aktivnosti. Za sve ostale pitat će vas imaju li
dopuštenje.
Em, doziva me Simon. Moraš pogledati ovu kuhinju.
On je već bio ušetao u jedan pokrajnji prostor, onaj u kojem se
nalazio kameni stol. U prvi mah ni ne razabirem po čemu je zaključio
da se radi o kuhinji. Kamena radna ploha proteže se uz jedan zid. Na
jednome je kraju nešto za što pretpostavljam da bi mogla biti slavina:
riječ je o uskoj čeličnoj cijevi koja strši preko kamena. Mala udubina
pod njom pokazuje da je možda riječ o sudoperu. Na suprotnome je
kraju niz od četiri male rupe. Posrednik rukom zamahuje preko jedne
od njih. Iz nje se istog trenutka diže pravi plameni mlaz, žestok i
popraćen šištanjem.
I evo ga, kliče on oduševljeno. Štednjak. Arhitekt zapravo više voli
da se koristi riječ blagovaonica, a ne kuhinja. Smiješi se, kao da nam
želi pokazati koliko i on to smatra glupim.
Nakon što sam bolje pogledala, vidim da se između nekih zidnih
ploča nalaze jedva primjetni utori. Pritišćem jednu ploču i kamen se
otvara — ne uz škljocaj, nego uz usporeno šuštanje pneumatskog
mehanizma. Iza se nalazi vrlo maleni ormarić.
Pokazat ću vam kat, kaže posrednik.
Stubište se sastoji od niza posve otvorenih kamenih ploča
ugrađenih u zid. Nije sigurno za djecu, to je jasno, upozorava dok nas
vodi gore. Pazite kako se uspinjete.
Dopustite da pogodim, kaže Simon. Na popisu zabranjenih stvari
također su i ograde i vrata ispred stubišta?
I kućni ljubimci, kaže posrednik.
Spavaća soba namještena je jednako oskudno kao i ostali dijelovi
kuće. Krevet je ugrađen — nalik na golo postolje od blijedoga kamena,
sa smotanim madracem — a kupaonica nije ničim zatvorena, nego je
tek smještena iza jednoga zida, tako da je izvan vidnoga polja. No dok je
praznina prostora u prizemlju bila dramatična i klinička, gore je
atmosfera smirena i gotovo prisna.
Poput skupe i elegantne zatvorske ćelije, kaže Simon.
Kao što sam rekao, nije baš svima po ukusu, kaže posrednik. No za
odgovarajuću osobu...
Simon pritišće zid kraj kreveta i tako se otvara još jedna kamena
ploča. Unutra se nalazi ormar za odjeću. Jedva da ima dovoljno mjesta
za desetak odjevnih predmeta.
Jedno od pravila glasi: ništa na podu niti u jednom trenutku, kaže
ljubazno posrednik. Sve mora biti spremljeno.
Simon se mršti. Kako bi itko uopće mogao znati što se događa?
U ugovor su ugrađene odredbe o redovitim pregledima. Osim toga,
ako se prekrši neko pravilo, čistačica o tome mora izvijestiti agenciju
koja se brine za kuću.
Nema šanse, kaže Simon. Kao da se vraćamo u školu. Neću
dopustiti da mi netko prigovara jer nisam spremio prljavu košulju.
Meni tada nešto pada na pamet. Otkako sam ušla u ovu kuću, niti
jednom mi se nije ukazalo neko neugodno sjećanje, niti sam doživjela
napadaj panike. Kuća je tako odvojena od vanjskoga svijeta, tako
učahurena, da se osjećam posve sigurno. U mislima mi se ukazuju
riječi iz mojeg najdražeg filma. Spokoj i dostojanstvo. Ondje ti se ne može
dogoditi ništa loše.1
Mislim, kuća je nevjerojatna, to je jasno, nastavlja Simon. I da nema
tolikih pravila, vjerojatno bismo bili zainteresirani. Ali mi smo dosta
neuredni. Emina strana spavaće sobe izgleda kao da je u Francuskoj
vezi eksplodirala bomba.
No, da, u tom slučaju, kaže posrednik i usput kima.
Meni se sviđa, kažem ja impulzivno.
Da? Čini se da je Simon iznenađen.
Drukčija je, ali... sve nekako ima smisla, nije li tako? Da si negdje
izgradio ovako nešto, na nekome nevjerojatnom mjestu, jasno mi je
zašto bi tražio da se u njoj živi kako treba, onako kako si zamislio.
Čemu inače sve? A kuća je fantastična. U životu nisam vidjela ništa
slično, čak ni u časopisima. Mogli bismo biti uredni, nije li tako, ako je
to cijena za život u ovakvom prostoru?
Pa... super, kaže Simon nesigurno.
I tebi se sviđa, pitam ga.
Ako se sviđa tebi, ja sam onda oduševljen, kaže on.
Ne, kažem ja, ali sviđa li ti se doista? Bila bi to velika promjena. Ne
bih htjela da se upuštamo u to, osim ako doista želiš.
Posrednik nas gleda, zabavljeno čeka da vidi kako će završiti ta
naša mala rasprava. Ali kod nas je uvijek tako. Meni na pamet padne
nešto, Simon potom razmišlja o tome i na koncu pristane.
U pravu si, Em, kaže Simon, polagano izgovarajući riječi. Ovo je
mnogo bolje od svega što nam je realno dostupno. A ako želimo novi
početak — ovo je svakako bolji novi početak nego da se samo tako
uselimo u još jedan standardni jednosobni stan, nije li tako?
Sada se obraća posredniku. Koji su, onda, daljnji koraci?
Ah, kaže posrednik, sad već pomalo dolazimo do nezgodnog dijela.
 SADA: JANE

»A završna je odredba... što?«

»Unatoč svim ograničenjima, iznenadila bi se koliko se ljudi ipak
odlučuje pokušati. No posljednja se prepreka sastoji u činjenici da šalu
arhitekt ima pravo veta. Zapravo, on daje zeleno svjetlo novome
stanaru.«
»Misliš osobno?«
Camilla kima. »Ako stvar uopće toliko odmakne. Prijavni je obrazac
jako opširan. I, dakako, moraš potpisati izjavu u kojoj otprilike piše da
razumiješ sva pravila. U slučaju uspjeha, poziva te na razgovor uživo,
onamo gdje se u tom trenutku već nalazi. Posljednjih nekoliko godina
boravio je u Japanu — u Tokiju je gradio nekakav neboder. Ali sada je
ponovno u Londonu. No najčešće se uopće ne trudi oko takvog
razgovora. Od njega samo dobijemo e-mail u kojem piše da odbija
prijavu. Bez objašenjenja. «
»Kakve ljude prima?«
Ona sliježe ramenima. »Čak ni mi u agenciji ne vidimo nikakvo
pravilo, nikakav obrazac. Iako smo primijetili da nikada ne prima
studente arhitekture. I posve je sigurno da uvjet nije da je netko već
živio u takvoj kući. Čak bih rekla da je to mana. Izvan toga, možeš
nagađati jednako dobro kao i ja.«
Gledam uokolo. Da sam ja izgradila ovu kuću, mislim si, kakvu bih
osobu odabrala za stanara? Kako bih ocjenjivala prijave potencijalnih
stanara?
»Iskrenost«, izgovaram polagano.
»Molim?« Camilla me zbunjeno gleda.
»Meni ovo u konačnici nije samo zgodna kuća. Stvar je i u tome
koliko je u nju uloženo predanosti. Mislim, očito je da je uređena
beskompromisno. Na određeni način čak i pomalo okrutno. Ali riječ je
o osobi koja je sve što ima, i posljednji atom strasti, uložila u stvaranje
nečega što je sto posto onako kako taj netko želi. Ova kuća ima
određeni — znam da je to pretenciozan izraz, ali doista ima nekakav
integritet. Čini mi se da arhitekt traži ljude koji su spremni biti jednako
iskreni u vezi s načinom na koji će u njoj živjeti.«
Camilla ponovno sliježe ramenima. »Možda si u pravu.« Po tonu
kojim je to izgovorila moglo bi se reći da u to sumnja. »Onda, želiš li
pokušati?«
Po prirodi sam oprezna osoba. Rijetko donosim odluke o kojima
nisam temeljito promislila, u vezi s kojima nisam istražila sve
mogućnosti, odvagnula posljedice, sagledala prednosti i mane. Stoga
ostajem pomalo zatečena vlastitim riječima. »Da. Apsolutno.«
Izvrsno.« Camilla se ne doima ni najmanje iznenađenom, ali, s
druge strane, tko ne bi volio živjeti u takvoj kući? »Pođi sa mnom u
ured, pa ću ti potražiti komplet sa svime što je potrebno za prijavu.«
 PRIJE: EMMA

1. Molim vas da navedete sve stvari koje smatrate apsolutno nužnima za

svoj život

Uzimam kemijsku, pa je odlažem. Popis svega što želim zadržati mogla

bih pisati cijelu noć. Ali onda još malo razmišljam, pa već imam dojam
da se riječ nužnima nekako pridiže s papira i lebdi mi pred očima. Što
je, zapravo, nužno? Odjeća? Od one provale praktički živim u dva para
traperica i jednome širokom puloveru. Voljela bih ponijeti par haljina i
suknja, naravno. Dvije zgodne jakne, cipele i čizme, ali ništa drugo što
bi mi istinski nedostajalo. Naše fotografije? Sve su pohranjene i na
internetu. Onih nekoliko komada relativno vrijednog nakita odnijeli su
provalnici. Naš namještaj? Nema ni jednog jedinog komada koji ne bi
izgledao neprirodno i neukusno na broju jedan u ulici Folgate.
Pada mi na pamet da je pitanje točno tako formulirano s namjerom.
Da me netko tražio da popišem stvari bez kojih mogu, nikako ne bih
uspjela dovršiti popis. Ali nakon što sam shvatila da ništa nije istinski
važno, sada se već pitam mogu li se jednostavno osloboditi svih svojih
stvari, svojih gluposti, kao da sam zmija koja odbacuje staru kožu.
Možda je upravo to prava svrha tih Pravila, kako sam ih već nazvala.
Možda stvar nije samo u tome da je taj arhitekt opsjednut nadzorom,
pa se brine da bismo mu mogli napraviti nered u prelijepoj kući. Možda
je to svojevrsni pokus. Eksperimentalni život.
U tom slučaju, pretpostavljam, Si i ja smo pokusni miševi. Ali to mi
zapravo ne smeta. Zapravo i želim promijeniti to tko sam i što sam —
tko smo nas dvoje — a znam da to ne mogu postići bez određene
pomoći.
Osobito to tko smo nas dvoje.
Simon i ja zajedno smo još od vjenčanja Saula i Amande, prije
četrnaest mjeseci. Njih dvoje poznavala sam s posla, no malo su stariji
od mene, pa osim njih ondje i nisam poznavala mnogo ljudi. No Simon
je bio Saulov kum, vjenčanje je bilo divno i romantično, pa smo nekako
odmah kliknuli. Piće i razgovor ubrzo su prešli u plesanje sentiša i
razmjenu brojeva telefona. A onda smo kasnije shvatili da smo odsjeli u
istome pansionu i, no, da... mic po mic... Sutradan sam pomislila: Što
sam to učinila? Bilo je očito da se radilo o još jednoj jednokratnoj vezici
kojoj sam se prepustila bez razmišljanja i da se s njim više nikada neću
vidjeti i da ću se sada osjećati jeftino i iskorišteno. No zapravo je bilo
obrnuto. Si me nazvao čim je došao kući, pa opet sutradan, a do konca
tjedna već smo bili pravi par, na veliko iznenađenje naših prijatelja.
Osobito njegovih. On radi u izrazito muškome okruženju, u kojem se
puno pije, pa je stalna djevojka gotovo nekakva sramota. U časopisima
poput publikacije za koju piše Si, djevojke su »komadi«, »mačke« ili
»slatkice«. Na nebrojenim stranicama nižu se slike G&G-a, kako se to
zove u njihovu žargonu — grudnjaka i gaćica — iako se u člancima
uglavnom piše o tehnologiji i elektroničkim uređajima. Ako se u članku,
primjerice, radi o mobitelima, tekst je opremljen snimkom djevojke u
donjem rublju koja drži mobitel. Kad se u članku radi o prijenosnim
računalima, djevojka je svejedno u donjem rublju, ali ima i naočale, pa
nešto marljivo tipka. Radi li se u članku o donjem rublju, tada je
djevojka po svoj prilici posve naga, samo drži rublje kao da ga je upravo
svukla. Kad god časopis priredi neku zabavu, sve manekenke pojave se
manje-više odjevene kao na tim slikama u časopisu, a onda se na
stranicama časopisa nađu i fotke s takvog tuluma. To nipošto nije moj
milje, a Simon mi je još u početku rekao da nije ni njegov — jedan od
razloga zbog kojih sam mu se svidjela, rekao je, bila je upravo činjenica
da nisam ni slična tim djevojkama, da sam »stvarna«.
Nešto u vezi s upoznavanjem na vjenčanju na određeni način služi
kao turbopunjenje za prvu fazu veze. Simon me pozvao da se doselim k
njemu samo nekoliko tjedana nakon što smo prohodali. I to je
iznenadilo ljude — obično djevojka podvrgava pritisku tipa, jer se ili
želi udati ili jednostavno želi priječi u sljedeću fazu. No kod nas je
oduvijek obrnuto. Možda zbog toga što je Simon malo stariji od mene.
Oduvijek govori da je znao da sam ja ona prava čim me ugledao. To mi
se kod njega svidjelo — to kako zna što želi i što želi upravo mene. Ali
mi zapravo nikada nije palo na pamet da se upitam želim li i ja isto to,
znači li i on meni ono što ja očito značim njemu. A u posljednje vrijeme,
s obzirom na onu provalu i odluku da se iselimo iz njegova stana i
zajedno pronađemo novi smještaj, počela sam shvaćati da je vrijeme
da donesem odluku. Život je prekratak da ga čovjek provede u
pogrešnoj vezi.
 Ako se doista radi o tome.
Još malo razmišljam o tome, nesvjesno grickajući vršak olovke, sve
dok ne pukne, pa mi u ustima završavaju komadići oštre plastike. To
mi je ružna navika, kao i to što grizem nokte. Možda i s time prestanem
na broju jedan u ulici Folgate. Možda zahvaljujući toj kući postanem
boljom osobom. Možda u nasumični kaos mojega života unese red i
disciplinu. Postat ću jedna od onih osoba koje postavljaju ciljeve, pišu
popise, odrađuju stvari do kraja.
Ponovno se posvećujem obrascu. Čvrsto sam odlučila da će
odgovor na to pitanje biti što je moguće kraći, kako bih dokazala da
shvaćam, da sam posve usklađena s time što arhitekt pokušava postići.
A onda uviđam koji je ispravan odgovor.
U tu rubriku ne upisujem baš ništa. Ostaje prazna i besprijekorna
poput unutrašnjosti njegove kuće.

* * *
Kasnije dajem obrazac Simonu i objašnjavam što sam učinila. On
otprilike kaže: Ali što je s mojim stvarima, Em? Što ćemo sa Zbirkom?
A ta je »Zbirka« šaroliko mnoštvo NASA-inih suvenira, stvari koje
pomno prikuplja godinama, uglavnom u kutijama pod krevetom.
Možda bismo to mogli staviti nekamo na pohranu, predlažem, razapeta
između zabavljenosti zbog činjenice da doista raspravljamo o tome
hoće li nam nekoliko komada smeća s eBaya, predmeta koje su
potpisali Buzz Aldrin ili Jack Schmitt onemogućiti da živimo u
najfantastičnijoj kući koju smo ikada vidjeli, te zgroženosti činjenicom
da Simon uopće može ozbiljno pomisliti da bi njegovi astronauti mogli
biti važniji od toga što će biti sa mnom. Oduvijek govoriš da želiš da te
stvari dobiju pravi dom, kažem.
Nisam baš mislio na maleni zaključani odjeljak u CubeSmartu, srce,
kaže on.
A ja kažem: Pa to su samo obične stvari, Si. A stvari zapravo nisu
važne, nije li tako?
Već osjećam kako se sprema nova svađa, kako onaj tako poznati
gnjev izbija na površinu. Ponovno si me, najradije bih počela vikati, naveo
na to da pomislim da ćeš nešto poduzeti i sada ponovno, kada dođemo do
presudnog trenutka, ti ćeš se pokušati izmigoljiti iz svega.
To, dakako, ne izgovaram. Taj bijes ne potječe iz mog pravog bića.
Carol, psihoterapeutkinja kojoj odlazim od one provale, kaže da je
bijes dobar znak. Znači da nisam poražena ili tako nešto. Nažalost, moj
je gnjev uvijek usmjeren isključivo na Simona. I to je, izgleda, normalno.
Najjači udar osjećaju oni koji su nam najbliskiji.
U redu, u redu, govori žurno Simon. Zbirka ide na čuvanje. Ali moglo
bi biti i nekih drugih stvari...
Ja se već nekako neobično zaštitnički postavljam prema onome
skladnom praznom prostoru ispod pitanja. Odbacimo baš sve, kažem
nestrpljivo. Počnimo ispočetka. Kao da idemo na odmor, a zrakoplovna
tvrtka naplaćuje prtljagu, dobro?
U redu, kaže on. Ali jasno vidim da to kaže samo zato da se ne
naljutim. Prilazi sudoperu i teatralno počinje prati sve šalice i tanjure
koje sam ondje naslagala. Znam da misli da ja s time ne mogu ići do
kraja, da nisam dovoljno disciplinirana da živim bez viška stvari i
nereda. Uvijek govori da ja privlačim kaos. Da pretjerujem. Ali upravo
zbog toga i želim ovo. Želim postati novom osobom. A činjenica da to
činim s nekim tko misli da me poznaje i da tome nisam dorasla sada
me užasno ljuti.
Nekako mislim da ću ondje moći pisati, dodajem. U tom spokoju.
Već me dugo potičeš da napišem tu svoju knjigu.
On nešto mumlja, nimalo uvjeren.
Ili možda počnem pisati blog, kažem ja.
Razmišljam o toj zamisli, proučavam je iz svih kuteva. Blog bi
zapravo bio super stvar. Mogao bi se zvati Minimalistička ja. Moje
minimalističko putovanje. Ili možda nešto još jednostavnije. Miss Mini.
U vezi s time već sam uzbuđena. Razmišljam o tome koliko bi ljudi
moglo pratiti blog o minimalizmu. Možda uspijem privući čak i
oglašivače, pa dam otkaz i blog preraste u pravi, traženi časopis sa
savjetima za bolji život. Emma Matthews, Kraljica Minimalnoga.
Bi li onda zatvorila ostale blogove koje sam ti otvorio, pita on, a ja
se već kostriješim zbog toga što mi neizravno govori da tome ne
pristupam dovoljno ozbiljno. Istina je da moj blog Londonska djevojka
ima samo osamdeset četiri osobe koje ga prate, a Chick Lit Chick tek
osamnaest, ali zapravo nikada nisam imala vremena da napišem
dovoljno sadržaja.
Ponovno se posvećujem onom obrascu. Prvo pitanje i već se
svađamo. Pred nama su još trideset četiri pitanja.
 SADA: JANE

Letimično pregledavam komplet za prijavu. Neka su pitanja definitivno

čudna. Jasno mi je zašto može biti važno što od stvari želiš donijeti ili
što bi od opreme i dodataka promijenio, ali što je s ovim pitanjima:
23. Biste li se žrtvovali da spasite deset nedužnih nepoznatih osoba?

24. A deset tisuća nepoznatih osoba?

25. Osjećate li zbog debelih ljudi: a) tugu, b) iritiranost?

Sada mi je jasno da sam ranije bila u pravu kad sam upotrijebila
riječ integritet. Ova su pitanja svojevrsni psihometrijski test. S druge
strane, riječ integritet baš i ne treba često posrednicima u prodaji i
iznajmljivanju nekretnina. Nije ni čudo da je Camilla izgledala onako
zbunjeno.
Prije ispunjavanja obrasca na Googleu tražim »The Monkford
Partnership«. Prvi link vodi na stranicu te tvrtke. Otvaram ga i na
ekranu mi se ukazuje slika praznoga zida. Riječ je o prelijepome zidu,
od blijedog kamena ugodne teksture. Ipak, stranica govori vrlo malo.
Ponovno klikam mišem i na ekranu se pojavljuju dvije riječi:

RADOVI
KONTAKT

Odabirem »Radove« i na ekranu se polagano pojavljuje popis:

NEBODER, TOKIO
MONKFORD BUILDING, LONDON
KOMPLEKS WANDERER, SEATTLE
KUĆA NA OBALI, MENORCA
KAPELA, BRUGGE
CRNA KUĆA, INVERNESS
FOLGATE 1, LONDON
 Klikom na svaki naziv dolazi se do još slika — ne riječi, nego samo
prikaza tih zdanja. Sva su krajnje minimalistička. Sva izgrađena i
uređena s istom pozornošću posvećenom pojedinostima, od istih
visokokvalitetnih materijala kao i kuća na broju jedan u ulici Folgate.
Na fotografijama nigdje nema ni jedne jedine osobe, niti nečega što bi
moglo ukazivati na to da u njima ima nekakvih ljudi. Kapela i kuća na
obali gotovo su identične: masivne kocke od blijedoga kamena, s
velikim staklenim plohama. Drukčiji je samo pogled koji se pruža kroz
prozore.
Otvaram članak u Wikipediji.

Edward Monkford (r. 1980.) britanski je tehno-arhitekt

kojeg se povezuje s minimalističkom estetikom. Godine
2005., zajedno sa stručnjakom za podatkovnu tehnologiju
Davidom Thielom i još dvojicom partnera osnovao je tvrtku
The Monkford Partnership. Zajedničkim naporima
prometnuli su se u prave pionire na području domotike2,
inteligentnog kućnog okruženja u sklopu kojeg kuća ili zgrada
postaju integriranim organizmom bez nevažnih ili
nepotrebnih elemenata.
Što je posve neuobičajeno, Monkford Partnership prihvaća
samo po jednu narudžbu u određenome vremenskom
razdoblju. Dosada su stoga hotimice projektirali tek mali broj
zdanja. Trenutačno rade na dosada najambicioznijem
projektu: New Austellu, eko-gradu s 10.000 kuća u
sjevernome dijelu Cornwalla.

Letimično prelazim po popisima nagrada. Časopis The

Architectural Review Monkforda je nazvao »zastranjelim genijem«, dok
su ga u časopisu Smithsonian opisali kao »najutjecajniju britansku
arhitektonsku zvijezdu... Povučenog pionira čiji su radovi podjednako
nenametljivi i duboki«.
Prelazim na odlomak pod naslovom »Privatni život«.

Godine 2006., dok je još u velikoj mjeri bio nepoznat,

Monkford se vjenčao s Elizabeth Mancari, također iz The
Monkford Partnershipa. Godine 2007. rodio im se sin, Max.
Majka i dijete poginuli su nesretnim slučajem prilikom
gradnje kuće na broju jedan u ulici Folgate (2008- 2011.), koja
 im je trebala postati obiteljskim domom, ali i
reprezentativnim izloškom mogućnosti mladih talenata te
tvrtke131. Pojedini komentatori[k0|l?1 upravo taj događaj,
kao i činjenicu da je Edward Monkford nakon toga dugo
boravio u Japanu, smatraju formativnim događajem koji će
poslužiti kao temelj strogog i izrazito minimalističkog stila
kojim se ta tvrtka u konačnici i proslavila.
Vrativši se nakon stanke provedene u Japanu, Monkford je
odustao od izvornih planova za kuću na broju jedan u ulici
Folgate - koja je u to vrijeme još bila gradilište141 - te ju je
posve redizajnirao. Zdanje koje je tako nastalo dobilo je više
važnih nagrada, među njima i Stirling Prize, nagradu koju
dodjeljuje Kraljevsko društvo britanskih arhitekata151.

Ponovno sam pročitala te riječi. Kuću je, znači, nadahnula smrt.

Zapravo dvije smrti, dvostruki gubitak. Osjećam li se zato ondje tako
prirodno, kao kod kuće? Postoji li određena privlačnost između tih
strogo ogoljenih prostora i mojeg vlastitog osjećaja gubitka?
Automatski skrećem pogled prema kovčegu koji stoji kraj prozora.
Kovčegu prepunom dječje odjeće.
Meni je umrlo dijete. Dijete mi je umrlo, a onda se, tri dana kasnije,
ta djevojčica i rodila. Čak i sada gotovo više od ičega na svijetu boli me
ta neprirodna pogrešnost tog događaja, užas te nehajne inverzije
prirodnog poretka stvari.
Upravo me dr. Gifford, savjetnik za porodništvo, iako je bio tek koju
godinu stariji od mene, pogledao u oči i objasnio da će se dijete morati
roditi prirodnim putem. Opasnost od infekcija i drugih komplikacija,
kao i činjenica da je carski rez vrlo konkretan kirurški zahvat, značili su
da politika bolnice ne nudi tu mogućnost u slučaju prenatalne smrti. Ne
nudi — tako se izrazio, kao da je rođenje djeteta carskim rezom, pa
makar i mrtvog djeteta, nekakva nagrada, poput košare besplatnog
voća u kakvom hotelu. Ali potaknut će porod dripom, rekao je, te će sve
biti što je moguće brže i bezbolnije.
Ja sam pomislila: Ali ne želim da bude bezbolno. Želim da boli i da na
kraju priče dobijem živo dijete. Zatekla sam se kako se pitam ima li dr.
Gifford djece. Ima, zaključila sam. Liječnici se vjenčaju mladi, obično s
osobama istog poziva, a on je bio odviše drag da ne bi imao obitelj. Te
večeri vratit će se kući i uz pivo prije večere supruzi opisati dan koji je i
za njega, služeći se riječima kao što su prenatalna smrt i cjelovito
trajanje gestacije, možda i pomalo jezovito. A onda će mu kći pokazati
crtež iz škole, a on će je poljubiti i reći da je fantastičan.
Dok su obavljali svatko svoj posao, po nepomičnim, napetim licima
članova medicinske ekipe jasno sam vidjela da je to čak i za njih užasna
i rijetka pojava. No, dok su oni mogli pronaći kakvo-takvo utočište u
profesionalizmu, mene je obuzimao samo nezadrživi osjećaj neuspjeha
i promašenosti koji me posve otupljivao. Kada su mi priključili drip s
jakim hormonima koji će izazvati početak poroda, začula sam jauke
neke druge žene, malo dalje na odjelu. Ali ona će iz bolnice izići s
djetetom, a ne s karticom na kojoj je ubilježen termin susreta sa
psihološkom savjetnicom za slučajeve gubitka. Majčinstvo. Još jedna
neobična riječ, kad čovjek bolje promisli. Hoću li uopće službeno biti
majka ili postoji neki drugi izraz za to što ću postati? Već sam čula kako
umjesto postnatalno spominju postpartum.
Netko je nešto upitao o ocu, a ja sam samo odmahnula glavom.
Nema oca kojem bi se trebalo nešto javiti, tu je samo moja prijateljica
Mia, lica blijeda od jada i brige nakon što su naši pomno pripremljeni
planovi za porod — mirisne svijeće, porod u vodi i iPod pun Jacka
Johnsona i Bacha — pali u vodu u sumornoj užurbanosti medicinskih
postupaka; nisu ni spomenuti, kao da su cijelo vrijeme tek dio iluzije o
tome da je sve dobro i u redu, da imam nadzor nad situacijom, da je
porod tek neznatno zahtjevniji od seanse u kakvom wellness-centru ili
malo žešće masaže, a ne smrtonosna aktivnost u kojoj su ovakvi ishodi
posve mogući, čak i očekivani. Pola posto slučajeva, rekao je dr. Gifford.
Kod trećine takvih slučajeva nikad se ne otkriju uzroci. To što sam bila
u dobroj formi i zdrava — prije trudnoće svaki sam dan vježbala pilates
i trčala najmanje jednom tjedno — nije imalo nikakve veze, kao ni moja
dob. Neka djeca jednostavno umru. Ja ću biti bez djeteta, a malena
Isabel Margaret Cavendish nikada neće imati majku. Jedan život nikada
se neće ostvariti. Kad sam počela osjećati trudove, udahnula sam
mješavinu plina i zraka, a um su mi ispunile užasne slike. Slike onih
užasa u viktorijanskim staklenkama s formaldehidom. Vrištala sam i
stiskala mišiće, iako mi je primalja govorila da još nije vrijeme.
Ali kasnije, nakon što sam na svijet donijela život, odnosno smrt, ili
kako god to već treba opisati — sve je bilo nekako neobično mirno.
Stvar je, izgleda, bila u hormonima — istoj onoj mješavini ljubavi,
blaženstva i olakšanja koje svaka majka osjeća neposredno nakon
poroda. Bila je savršena i tiha, a ja sam je držala u naručju i gugutala joj
kao svaka majka. Mirisala je po sluzi i tjelesnim izlučevinama i
slatkastoj novoj koži. Minijaturnom toplom šačicom ovlaš me držala za
prst, kao svaka beba. Osjećala sam... osjećala sam ushit.
Primalja ju je odnijela kako bi uzela otiske dlanova i stopala, čije ću
gipsane otiske dobiti za kutiju s uspomenama. Tada sam prvi put čula
taj izraz, pa mi ga je morala objasniti. Dobit ću kutiju s uvojkom
Isabeline kose, tkaninom u koju su je umotali, nekoliko fotografija i te
gipsane otiske. Poput malenog lijesa. Uspomene na osobu koja nikada
nije postojala. Nakon što mi ih je donijela, gipsani otisci podsjetili su
me na nešto što su radila djeca u vrtiću. Ružičasti gips za ruke, plavi za
stopala. I tek tada počela sam doista shvaćati da neće biti nikakvih
zadaća za likovni, da neće biti crteža na zidovima, da neće biti biranja
škole, prerastanja školske uniforme. Nisam samo izgubila bebu. Ostala
sam bez djevojčice, tinejdžerice, žene.
I stopala i cijelo tijelo sada su joj već bili hladni. Dok sam joj s
nožnih prstiju pod slavinom u svojoj sobi prala posljednje ostatke
gipsa, upitala sam primalju mogu li je na neko vrijeme ponijeti kući.
Pogledala me ispod oka i rekla da bi to bilo pomalo neuobičajeno, nije li
tako? Ali mogu je držati koliko god želim, ovdje, u bolnici. Rekla sam da
sam spremna i da je mogu odnijeti.
Nakon toga, dok sam kroz suze gledala sivo londonsko nebo, imala
sam dojam da mi je amputiran neki dio tijela. Kad sam se vratila kući,
neobuzdanu tugu i bol sve je više počela zamjenjivati otupljenost. Kad
su mi prijatelji šokirano i suosjećajno spominjali moj gubitak, naravno
da sam znala što žele reći, no ta riječ ujedno mi se činila posve,
smrtonosno točnom. Druge su žene nešto dobile — osvojile pobjedu u
kockanju s prirodom, s produljenjem vrste, s genetikom. Ja nisam. Ja —
koja sam uvijek bila tako efikasna, postizala toliko toga, nizala uspjehe
— u ovoj sam igri izgubila. A bol, kako sam utvrdila, po osjećajima i nije
toliko drukčija od poraza.
Ipak, krajnje bizarno, na površini je sve bilo gotovo jednako kao i
ranije. Prije te kratkotrajne i uljuđene veze s kolegom iz podružnice u
Ženevi, vezice koja se odigravala u hotelskim sobama i bezličnim,
djelotvornim restoranima, prije onih jutarnjih mučnina i — u početku
užasne — spoznaje da možda ipak nismo bili toliko pažljivi koliko sam
mislila. Prije onih mučnih telefonskih poziva i e-mailova i njegovih
uljudnih neizravnih spominjanja odluka i dogovora i nezgodnog
trenutka, te polaganog ukazivanja jednog drukčijeg osjećaja, osjećaja
da je trenutak možda ipak baš zgodan, da mi je čak i ako ne dovede do
dugoročne veze, taj usputni odnos, neudanoj u dobi od trideset četiri
godine, pružio priliku. Imala sam više nego dovoljne prihode za dvoje, a
tvrtka u kojoj sam radila, specijalizirana za odnose s javnošću na
području financija, ponosila se upravo velikodušnim pogodnostima za
rodilje. Ne samo da bih mogla cijelu godinu ne raditi i biti s djetetom,
nego bi mi po povratku jamčili i fleksibilno radno vrijeme.
Moji su poslodavci bili jednako spremni pomoći i nakon što sam im
rekla za mrtvorođenče, nudeći mi neodređeno trajanje bolovanja.
Ionako su već bili dogovorili tko će me zamijeniti za vrijeme
porodiljskog. Tako sam se našla sama u stanu pomno pripremljenome
za dijete: kolijevka Kuster, najkvalitetnija kolica Bugaboo, rukom
oslikani friz sa cirkuskim motivima oko zidova slobodne spavaće sobe.
Prvi mjesec izdajala sam mlijeko koje sam izlijevala u sudoper.
Birokracija je nastojala biti obzirna, no u konačnici joj to, posve
neizbježno, nije pošlo za rukom. Tako sam doznala da u zakonu nema
nikakvih posebnih odredaba za mrtvorođenu djecu: od žene koja se
nade u mojoj situaciji očekuje se da prijavi smrt, i rođenje,
istovremeno. Riječ je o zakonskoj okrutnosti zbog koje i dalje osjetim
bijes kad god je se prisjetim. Organiziran je i pogreb — i to nalaže
zakon, iako bih ga i sama bila tražila. Teško je održati oproštajni govor
za život kojeg nije ni bilo, ali dali smo sve od sebe.
Ponudili su mi stručnu pomoć, a ja sam je prihvatila, iako sam
duboko u srcu znala da to neće imati nikakve veze. Trebalo se uspeti na
pravu planinu boli, a nije bilo tih razgovora koji bi mi u tome mogli
pomoći. Morala sam početi raditi. Kad je postalo jasno da se još godinu
dana ne mogu vratiti na isto radno mjesto — izgleda da se ne možeš
samo tako riješiti nekoga tko mijenja rodilju, i te osobe imaju određena
prava, baš kao i ostali zaposlenici — dala sam otkaz i počela honorarno
raditi u jednoj dobrotvornoj organizaciji koja se zalaže za unapređenje
istraživanja pojave mrtvorođene djece. To je značilo da ne mogu
nastaviti živjeti u istome stanu, ali ja sam se i prije toga ionako
namjeravala preseliti. Mogla sam se riješiti i kolijevke i tapeta u dječjoj
sobi, no to bi i dalje bio dom u kojem nema Isabel.
 PRIJE: EMMA

Nešto me probudilo.
Odmah znam da se ne radi o pijancima ispred prodavaonice
kebaba, niti o nekakvom sukobu na ulici, niti o policijskome
helikopteru, jer sam na to toliko naviknuta da te pojave gotovo uopće
ne registriram. Pridižem glavu i osluškujem. Mukli udarac, pa još jedan.
Netko se kreće našim stanom.
U posljednje vrijeme u kvartu je zabilježeno nekoliko provala i još
nekoliko trenutaka osjećam kako mi se želudac grči od adrenalina. A
onda se prisjećam. Simon je izišao, ostao vani zbog nekog posla ili zbog
nekih ljudi s posla, a ja ga nisam čekala, nego sam otišla u krevet. Po
zvukovima zaključujem da je previše popio. Nadam se da će se prije
dolaska u krevet otuširati.
Po zvukovima s ulice, odnosno tome što ih baš i nema, približno
znam koliko je kasno. Nema grmljavine motora pri ubrzavanju
automobila nakon semafora. Nema zvuka zatvaranja vrata u blizini
prodavaonice kebaba. Pronalazim mobitel i gledam na sat. Nemam
leće, ali vidim da je 2:41.
Si prolazi hodnikom, dovoljno pijan da se ne sjeti da pod ispred
kupaonice uvijek škripi.
Sve je u redu, dovikujem mu. Budna sam.
Koraci zastaju ispred vrata. Da mu pokažem da se ne ljutim,
dodajem: Znam da si pijan.
Glasovi, nerazumljivi. Šaputanje.
Što znači da je nekoga doveo. Nekog pijanog kolegu koji je zakasnio
na posljednji vlak za neko predgrađe. To me zapravo već ljuti. Sutra —
sada je to već zapravo danas — očekuje me naporan dan i priprema
doručka Simonovim mamurnim kolegama ne uklapa se u taj plan. Iako
znam da će Simon, ako dođe do toga, biti vrlo šarmantan i zabavan, da
će mi se umiljavati, govoriti kako sam prelijepa, prijateljima pričati
kako sam zamalo postala manekenkom i tvrditi da je najveći sretnik na
svijetu, a ja ću popustiti i zakasniti na posao. Ne prvi put.
Vidimo se onda kasnije, dovikujem, pomalo ljutita. Vjerojatno će
izvaditi Xbox.
Ali koraci se ne udaljavaju.
Sada već razdražena, prebacujem noge preko ruba kreveta —
odjevena sam pristojno, iako na rubu, za kolegu s posla, u neku staru
majicu kratkih rukava i bokserice — i sada rastvaram vrata spavaće
sobe.
Ali sporija sam od te neke pojave sa suprotne strane, osobe u
tamnoj odjeći s fantomkom, koja gura vrata ramenom, snažno i
iznenadno, te me odbacuje unatrag. Vrištim — barem mi se čini:
možda je riječ tek o uzdahu, možda mi je grlo paralizirano od straha i
šoka. Svjetlo u kuhinji je upaljeno i vidim bljesak u trenutku kada on
pridiže nož. Maleni nož, jako maleni, tek malo veći od kemijske.
Oči mu se ističu okružene tamnom vunom fantomke. Razrogačile
su se čim me bolje pogledao.
Čovječe, kaže.
Iza njega vidim još jednu fantomku, još jedan par očiju, još napetijih
i zabrinutijih. Pusti sad, stari, kaže taj drugi. Jedan je uljez bijelac, drugi
crnac, no obojica se služe istim uličnim slengom.
Samo laganini, kaže prvi. Bolesno, ne?
Još više pridiže nož, tako da mi se sad nalazi točno ispred lica. Daj
mi mobitel, uštogljena kučko.
Zastajem kao paralizirana.
Ali sad sam ja prebrza za njega. Povlačim ruku iza sebe. Misli da
uzimam mobitel, no ja zapravo uzimam svoj nož iz kuhinje koji se
nalazi na noćnome ormariću. U ruci već osjećam držak, gladak i težak,
pa ga jednim skladnim i brzim pokretom dovodim ispred sebe i njime
prodirem u trbuh toga gada, neposredno ispod rebara. Ulazi lako.
Nema krvi, mislim si dok ga izvlačim i ponovno ubadam. Krv ne šiklja
kao u svim onim hororima. To mi olakšava stvar. Nožem mu probijam
podlakticu, pa abdomen, pa idem još niže, negdje u visini jaja, divljački
okrećem nož u njegovoj utrobi. Pada na pod, a ja preko njega krećem
prema drugome uljezu.
I ti, kažem mu. Bio si tu i nisi ga spriječio. Gade mali bolesni. Nožem
mu prodirem u usta, guram ga lako, kao da ubacujem pismo u
poštanski sandučić.
Nakon toga sve se gubi i ja se budim vrišteći.
To je normalno, kaže mi Carol, koja već kima. Savršeno normalno.
Štoviše, to je dobar znak.
Čak i sada, u miru i spokoju dnevne sobe u kojoj Carol održava
terapijske seanse, još se tresem. Negdje u blizini netko kosi travnjak.
Kako bi to moglo biti dobro, pitam omamljeno.
Carol ponovno kima. To radi često, zapravo gotovo kad god nešto
kažem, kao da želi pokazati da obično ne odgovara na pitanja klijenata,
ali će, samo sada, učiniti iznimku, zbog mene. Za nekoga kome ide tako
dobro, tko tako izvrsno napreduje, možda čak okreće novu stranicu, kao
što zaključuje na završetku svake seanse. Preporučili su je iz policije, pa
je zacijelo dobra, no iskreno govoreći, bilo bi mi draže da su prvo
uhvatili te gadove, a tek potom počeli dijeliti posjetnice psihijatara.
To što fantaziraš da možda imaš nož možda pokazuje da ti
podsvijest govori da želi preuzeti nadzor nad time što se dogodilo,
govori ona.
Doista, kažem ja. Povlačim stopala pod tijelo. Iako sam izula cipele,
nisam baš sigurna da je takvo sjedenje zapravo dopušteno, s obzirom
na to kako Carolina sofa izgleda besprijekorno, ali nekako mislim da
ipak smijem izvući barem nešto za svojih pedeset funta. Sada pitam: Je
li to ista ona podsvijest koja je zaključila da se ne smijem sjećati ničega
što se dogodilo nakon što sam predala mobitel? Nije li moguće da mi
govori koji sam idiot jer kraj kreveta uopće nisam držala nož?
To je jedno od tumačenja, Emma, kaže ona. Ali ne osobito korisno,
čini se meni. Oni koji prežive napad često okrivljuju sebe, a ne
napadača. Ali zakon je prekršio napadač, a ne ti.
Čuj, dodaje ona, same okolnosti toga što ti se dogodilo ne zanimaju
me toliko koliko postupak oporavka. Iz te perspektive, ovo je značajan
korak. U tim posljednjim bljeskovima počinješ uzvraćati — kriviš
napadače, a ne sebe. Ne dopuštaš da te definiraju kao svoju žrtvu.
Osim što jesam njihova žrtva, kažem. To se nikako ne može
promijeniti.
Jesam, ponavlja tiho Carol. Ili si bila?
Nakon dugotrajne, znakovite stanke — »terapeutske pauze« kako
to ona neki put naziva, što je podosta glup naziv opisivanja nečega što
je, naposljetku, obična šutnja — oprezno me pita: A Simon? Kako stoje
stvari s njim?
Naporno, kažem ja.
Tada shvaćam da se to može shvatiti dvojako, pa dodajem: želim
reći da naporno radi i daje sve od sebe. Beskonačne šalice čaja i
suosjećanje. Kao da se osjeća odgovornim jer ga nije bilo. Čini se da
misli da bi bio u stanju obojicu premlatiti i privesti ih kao građanin. A
zapravo bi po svoj prilici oni njega izboli. Ili ga mučili kako bi im odao
svoje pinove.
Carol blago kaže: Društvo ima određene... konstrukcije u vezi s
muškošću, Emma. Kad se to potkopa, svaki muškarac može se osjećati
ugroženim i nesigurnim.
Ovaj put tišina se proteže na cijelu minutu.
Uspijevaš jesti kako treba, pita još ona.
Zbog nekog razloga povjerila sam joj da sam nekoć imala
poremećaj prehrane. To nekoć relativan je pojam, jer kao što znaju svi
koji su to ikada imali, taj poremećaj zapravo nikad ne nestaje, a prijeti
povratkom kad god se nešto poremeti i izmakne nadzoru.
Si me tjera da jedem, kažem. Sve je u redu.
Ne govorim joj da ponekad uprljam tanjur i stavim ga u sudoper,
tako da Simon pomisli da sam jela, iako nisam, kao ni da se ponekad
nakon izlaska tjeram na povraćanje. Neki su dijelovi mojega života
zabranjeni. To je zapravo jedna od onih stvari koje su mi se nekoć
sviđale kod Simona, to kako se brinuo za mene kad sam bila bolesna.
Poteškoća je u tome što me sada izluđuje kada je tako pažljiv i brižan i
kad nisam bolesna.
Nisam ništa učinila, kažem iznenada. Kad su provalili. To nikako ne
razumijem. Doslovce sam se tresla od adrenalina. A on bi trebao tjerati
na borbu ili bijeg, nije li tako? Ali ja nisam učinila ni jedno ni drugo.
Nisam učinila ništa.
Bez pravog razloga sada plačem. Uzimam jedan od Carolinih
jastučića i privijam ga, obavijam i grčevito naslanjam na prsa, kao da
tim stiskom nekako mogu istisnuti život iz onih malih gadova.
Ali učinila si nešto, kaže ona. Pravila si se da spavaš. A to je kao
instinktivna reakcija posve utemeljeno. To ti je poput razlike između
zečeva i kunića — jedni bježe, drugi se šćućure. U takvoj situaciji nema
ispravne ili pogrešne reakcije, nema što ako. Postoji jedino ono što se
dogodilo, što god to bilo.
Naginje se naprijed i gura kutiju s papirnatim maramicama prema
mojoj strani stolića. Emma, željela bih da nešto pokušaš, kaže nakon
što sam ispuhala nos.
Što, pitam ja bezbojnim glasom. Samo ne hipnozu. Rekla sam ti da
to neću.
Ona odmahuje glavom. Nešto što se zove EMDR, a to je stručna
skraćenica za desenzitizaciju i ponovno uvježbavanje pokreta očiju. U
početku može izgledati malo neobično, ali zapravo je vrlo jednostavno.
Ja ću sjesti kraj tebe i pomicati prste s jedne na drugu stranu tvojega
vidnog polja dok ti u mislima iznova proživljavaš traumatično
iskustvo. Istodobno ćeš pogledom pratiti moje prste.
Čemu, pitam sumnjičavo.
Prava je istina da zapravo ne znamo kako ta metoda funkcionira. Ali
čini se da pomaže u tome da preživiš i prihvatiš to što se dogodilo, da
to smjestiš u određenu perspektivu. A metoda je osobito korisna kad
se netko ne može sjetiti pojedinosti samog događaja. Jesi li spremna
pokušati?
U redu, kažem, sliježući ramenima.
Carol pomiče naslonjač, tako da se sada nalazi na manje od pola
metra od mene, pa pridiže dva prsta.
Koncentriraj se na sliku od početka provale, kaže ona. Ali ta slika
zasad neka bude statična. Kao kad zaustaviš reprodukciju filma.
Počinje pomicati prste lijevo-desno. Ja ih poslušno pratim
pogledom. Tako je, Emma, kaže ona. A sada neka počne film. Prisjeti se
kako si se osjećala.
U početku mi je teško koncentrirati se, ali malo-pomalo navikavam
se na kretanje njezinih prstiju i uspijevam se prisjetiti dovoljno toga da
mi se u mislima ponovno odigra ta noć kada se dogodila provala.
Mukli udarac u dnevnoj sobi.
Koraci.
Šaputanje.
Ustajem iz kreveta.
Vrata se otvaraju uz tresak. Nož mi je ispred lica...
Duboko diši, govori mi tiho Carol, onako kako smo vježbale.
Dva, tri duboka udaha. Ustajem iz kreveta...
Nož. Uljezi. Prepirka između njih dvojice, napeta i užurbana, o tome
znači li moja nazočnost da trebaju pobjeći glavom bez obzira ili bez
obzira na mene opljačkati stan. Stariji, onaj s nožem, pokazuje prema
meni.
Mršava je k’o ptičica. Što nam ona može?
Diši, Emma. Diši, govori mi Carol.
Nožem mi dodiruje donji dio vrata. Jer ak’ nešto pokuša, prerezat
ćemo joj vrat, nije tak’?
Ne, kažem oštrim, uspaničenim tonom. Ne mogu ja ovo. Žao mi je.
Carol se uspravlja i naslanja. Bilo je jako dobro, Emma. Bravo.
 Još malo duboko dišem, pokušavam se pribrati. Iz iskustva znam da
će prekid tišine sada ovisiti o meni. Ali više ne želim razgovarati o
provali.
Možda smo pronašli novi stan, kažem.
Da? Kao i uvijek, Carolin je glas posve neutralan.
Simonov je stan doista u užasnome kvartu. Čak i prije nego što sam
ja povećala crne brojke. Uvjerena sam da me susjedi mrze. Vjerojatno
sam im srušila vrijednost kuća barem za pet posto.
Uvjerena sam da te ne mrze, Emma, kaže ona.
U usta stavljam rub rukava pulovera, pa ga sišem. To je jedna stara
navika kojoj sam se, izgleda, vratila. Kažem: Znam da preseljenje znači
popuštanje i odustajanje. Ali ne mogu ostati ondje. Policija kaže da
postoji mogućnost da se takvi napadači vrate. Izgleda da nekako
steknu dojam da sada imaju nekakvo vlasništvo. Kao da si sada nekako
njihov.
Što, dakako, nije točno, kaže tiho Carol. Ti si samo svoja, Emma. I
nemoj misliti da preseljenje znači popuštanje. Baš naprotiv. To je znak
da ponovno donosiš odluke. Da ponovno stječeš nadzor. Znam da je to
u ovom trenutku teško. Ali ljudi se izvuku i iz takvih trauma. Moraš
samo prihvatiti da to traje određeno vrijeme.
Pogledava na zidni sat. Ovo je bilo izvrsno, Emma. Danas si
ostvarila istinski napredak. Vidimo se sljedeći tjedan u isto vrijeme,
može?
 SADA: JANE

30. Koja izjava najbolje opisuje vaš trenutačni privatni odnos?

O Više prijatelji, nego ljubavnici
O Ugodno i opušteno
O Puno dubokih emocija i intenzivno
O Burno i eksplozivno
O Idealno, ali kratkoga daha

Pitanja u obrascu kao da postaju sve čudnija. O svakome od njih u

početku pokušavam dobro promisliti, no ima ih toliko da kasnije više
gotovo uopće ne razmišljam o odgovorima, nego samo instinktivno
rješavam pitanje po pitanje.
Traže tri novije fotografije. Odabirem jednu snimku s prijateljičina
vjenčanja, zatim selfie na kojom se Mia i ja prije par godina uspinjemo
na Snowdon3, te službeni portret koji mi je trebao za posao. I time
dovršavam prijavu. Pišem popratno pismo, ništa pretjerano, tek
uljudnu poruku u kojoj naglašavam koliko mi se sviđa kuća na broju
jedan u ulici Folgate i kako ću u njoj nastojati živjeti časno i pošteno,
iskazati integritet kakav je zavrijedila. Iako se radi tek o nekoliko
redaka, tekst prepravljam pet-šest puta i tek sam nakon toga njime
koliko-toliko zadovoljna. Posrednica je rekla da se ne bih trebala
previše nadati, da većina onih koji se prijave nikada ne odmaknu dalje
od te faze, ali ja na počinak odlazim ispunjena iskrenom nadom da ću ja
otići i dalje. Nadam se novome početku. Novome životu. I dok tonem u
san u mislima mi se pojavljuje još jedna sintagma. Ponovno rođenje.
2. Kad na nečemu radim, ne mogu se opustiti dok to ne postane
savršeno.

Slažem se O O O O O Ne slažem se
 PRIJE: EMMA

Cijeli tjedan prolazi bez odgovora na našu prijavu, pa zatim još jedan.
Šaljem e-mail kojim provjeravam jesu li je primili. Nema odgovora. Sad
sam već ljutita — natjerali su nas da odgovorimo na sva ta glupa
pitanja, da biramo fotografije, napišemo pismo... mogu nam onda
barem odgovoriti i napisati da ne ulazimo u sljedeći krug — kada
napokon dobivam e-mail s adrese admin@themonkfordpartnership.
com, s naslovom »Ulica Folgate br. 1 «. Samoj sebi ne dajem vremena
za nervozu. Odmah ga otvaram.

Molimo vas da dođete na razgovor sutra, u utorak, 16. ožujka, u

17 sati, u ured tvrtke The Monkford Partnership.

I to je sve. Bez adrese, bez pojedinosti, bez ikakve informacije o

tome hoćemo li se vidjeti sa samim Edwardom Monkfordom ili s
nekim njegovim potrčkom. Dakako, adresu je lako pronaći na
internetu, a zapravo nije važno s kime ćemo se vidjeti. I to je to. Prešli
smo sve prepreke osim posljednje.

* * *
The Monkford Partnership zauzima najviši kat u jednoj suvremenoj
zgradi u Cityju. Zgrada ima adresu, ali većina ljudi jednostavno je zove
Košnicom, jer tako izgleda — poput divovske kamene košnice. Među
svim onim zdepastim neboderima od stakla i čelika na području
Square Milea4, ta zgrada nalazi se uz prilaz katedrali svetog Pavla,
poput neke neobične, blijede čahure koju je onamo položio neki
izvanzemaljac. A nakon ulaska s ulice izgleda još čudnije. Nema
recepcije, nego čovjek nailazi tek na dugačak zid od blijedoga kamena s
dva proreza koji zacijelo vode do dizala, budući da ljudi neprestano idu
onamo, dok drugi izlaze odande. Čini se da su svi, i muškarci i žene, u
skupim crnim odijelima i košuljama nezakopčanog gornjeg dugmeta.
Osjećam vibriranje mobitela. Nešto se pojavilo na ekranu. The
Monkford Building. Želite li se prijaviti?
 Prstom pritišćem riječ »Prihvati«. Dobrodošli, Emma i Simone. Molim
da dizalom broj tri dođete na četrnaesti kat.
Nemam pojma kako nas je zgrada prepoznala. Možda se u e-mailu
nalazio i neki cookie. Simon se razumije u takva tehnološka pitanja.
Pokazujem mu, u nadi da će mu to biti uzbudljivo, no on samo sliježe
ramenima. Ovakva mjesta — prostori koji odišu bogatstvom, novcem i
samopouzdanjem — nikako nisu po njegovu ukusu.
Nitko drugi ne čeka naše dizalo, osim nekog muškarca koji čak i
više od nas izgleda kao da ne pripada ovamo. Ima dugačku i sijedu
kosu, nepočešljanu, nego samo vezanu u rep. Lice mu prekrivaju
dvodnevne čekinje, a na sebi ima pulover koji su izjeli moljci, kao i
ofucane lanene hlače. Spuštam pogled prema njegovim nogama i vidim
da nema čak ni cipele, nego je samo u čarapama. Jede neku čokoladicu,
Crunchie, vrlo bučno. Vrata dizala se otvaraju i on polagano ulazi, te
zauzima mjesto u stražnjem dijelu.
Pogledom tražim tipke, ali vidim da ih nema. Pretpostavljam da je
programiran da ide samo do određenih katova.
Dok se uspinjemo, toliko skladno da se kretanje praktički uopće ne
osjeti, osjećam kako pogled tog muškarca prelazi po mojem tijelu.
Zaustavlja se u području struka. I ondje ostaje dok on jezikom prikuplja
ostatke čokolade s prstiju. S nelagodom stavljam dlan na mjesto koje
gleda i uviđam da mi se majica zadignula. Iznad hlača mi se vidi maleno
područje golog trbuha.
Što je, Em, pita Simon, primjećujući moju nelagodu.
Ništa, odgovaram, pa se okrećem prema njemu, od onog čudnog
muškarca, i pritom kriomice vraćam rub majice u hlače.
Jesi li se predomislila, pita tiho Simon.
Ne znam, odgovaram. Zapravo nisam, ali ne želim da Si pomisli da
nisam spremna o tome razgovarati.
Vrata se otvaraju i onaj muškarac izlazi, vukući noge, i dalje jedući
čokoladicu. Počinje predstava, kaže Simon, pogledavajući uokolo.
Riječ je o još jednome velikom i krajnje skladnome prostoru,
otvorenome prostoru prepunome svjetlosti koji se proteže po cijeloj
duljini zgrade. Na jednome kraju kroza zid od zakrivljenoga stakla vidi
se City — kupola katedrale, Lloyds, sva ona znamenita zdanja, Canary
Wharf u daljini, Temza koja vijuga i zaobilazi Isle of Dogs i gubi se u
daljini, u beskonačnoj ravnici na istoku. Neka plavuša u po mjeri
krojenome crnom kostimu odvaja se od kožnog naslonjača u kojem
nešto tipka na iPadu.
 Dobrodošli, Emma i Simone, kaže. Molim vas da sjednete. Edward
će doći za nekoliko trenutaka.
Bit će da u tom iPadu ima sve one mailove, jer nakon deset minuta
tišine kaže: Pođite, molim, za mnom.
Otvara neka vrata. Već po tome kako ih gura, jasno vidim koliko su
teška, koliko uravnotežena. Unutra neki muškarac stoji za dugačkim
stolom, naslonjen na stisnute šake, proučava neke nacrte. Papiri su
toliko veliki da jedva stanu na stol. Već mi letimičan pogled govori da
to nisu isprintani nacrti, nego stvarni crteži. Dvije-tri obične olovke i
gumica za brisanje nalaze se u jednome kutu, uredno posloženi po
veličini.
Emma, Simone, kaže muškarac i podiže pogled. Jeste li za kavu?
U redu, privlačan je. To na njemu primjećujem prvo. I drugo. I treće.
Kosa mu je neodređeno plava, kratke svijetle kovrče podšišane kratko.
Na sebi ima crni pulover i majicu širokog izreza — ništa osobito
otmjeno, no ona mu se lijepo spušta sa širokih i vitkih ramena, a na licu
mu titra ugodan, blago autoironičan osmijeh. Izgleda poput seksi i
opuštenog školskog profesora, a ne opsjednutog čudaka kakvog sam
zamišljala.
A Simon sve to očito također primjećuje, ili vidi da ja primjećujem,
jer odjednom dugačkim koracima kreće naprijed i hvata Edwarda
Monkforda za rame.
Edward, je li tako, kaže. Ili Eddy? Ed? Ja sam Simon. Drago mi je,
stari. Baš ti je guba ovdje. Ovo je moja djevojka, Emma.
A meni je neugodno, jer Simon prelazi na taj lažni jezik ulice jedino
kad se uz nekoga osjeća ugroženim. Ja žurno kažem: Dobro bi nam
došla kava.
Dvije kave, molim, Alisha, kaže Edward Monkford svojoj tajnici, vrlo
uljudnim glasom. Meni i Simonu rukom pokazuje da dođemo do
suprotne strane stola.
Onda, reci mi, kaže nakon što smo svi sjeli, gledajući izravno mene i
uopće se ne obazirući na Simona, zašto želiš živjeti na broju jedan u
ulici Folgate.
Ne: nije profesor. Ravnatelj ili predsjednik upravnog odbora. I dalje
gleda netremice, prijateljski, ali i pomalo prodorno. Zahvaljujući čemu
je, dakako, još samo privlačniji.
Očekivali smo to pitanje, ili nešto slično, pa uspijevam izustiti
pripremljeni odgovor, nešto o tome koliko ćemo cijeniti ukazanu
priliku i kako ćemo pokušati opravdati povjerenje, poštivati kuću.
Simon kraj mene samo ljutito pilji pred sebe. Nakon što sam završila,
Monkford uljudno kima. Izgleda kao da se pomalo dosađuje.
I smatram da će nas promijeniti, čujem vlastiti glas.
Prvi put kod njega uočavam trag zanimanja. Promijeniti vas? Kako?
Doživjeli smo provalu u stan, odgovaram polagano. Dvojica
muškaraca. Zapravo, klinaca. Tinejdžeri. Ne mogu se točno sjetiti što se
dogodilo, ne sjećam se pojedinosti. Doživjela sam svojevrsni
posttraumatski šok.
On zamišljeno kima.
Ja ohrabreno nastavljam: ne želim biti netko tko je samo tako stajao
i dopustio im da se nekažnjeno izvuku. Želim biti osoba koja donosi
odluke. Koja uzvraća udarac. A čini mi se da će mi kuća u tome pomoći.
Hoću reći, nismo od onih ljudi koji bi inače tako živjeli. Sa svim tim
pravilima. Ali voljeli bismo pokušati.
Tišina se ponovno proteže u beskonačnost. U sebi se grizem. Kako
to što mi se dogodilo ikako može biti važno? Kako kuća može
promijeniti čovjeka?
Ona ledena plavuša donosi kavu. Ja praktički skačem na noge da
uzmem šalicu i u toj silnoj žurbi i nervozi nekako uspijevam proliti
kavu, izliti cijelu šalicu na one crteže.
Isuse, Emma, sikće Simon, također poskočivši na noge. Pogledaj što
si učinila.
Užasno mi je žao, kažem nesretno, dok smeđa rijeka malo-pomalo
prekriva nacrte. Bože, tako mi je užasno žao.
Tajnica trči po papirnate ubruse. Vidim kako mi prilika izmiče iz
ruku. Onaj dramatično prazni prostor u koji je trebalo upisati
neophodne stvari, sve one laži koje sam s puno nade ubacila u upitnik,
sada više neće značiti baš ništa. Ovom čovjeku treba još samo neka
nespretna glupača koja prolijeva kavu i koja će mu upropastiti
prelijepu kuću.
Na moje veliko iznenađenje, Monkford se samo smije. Bili su to
užasni nacrti, kaže. Trebao sam ih baciti još prije nekoliko tjedana. Sad
se s time više ne moram gnjaviti.
Tajnica se vraća s ubrusima, trči oko stola, briše i njima upija kavu.
Alisha, tako će biti samo još gore, kaže Monkford oštro. Daj meni.
Savija nacrt tako da kava ostaje unutra, kao da se radi o kakvoj
divovskoj peleni. Baci to, kaže i dodaje tajnici.
Stari, užasno mi je žao, kaže Simon.
Monkford ga sad prvi put gleda izravno.
 Nikad se ne ispričavaj zbog voljene osobe, kaže tiho. Tako u tuđim
očima izgledaš kao kreten.
Simon je toliko osupnut da ne uspijeva pronaći riječi. Ja samo
piljim, posve zapanjena. Ništa u dotadašnjem držanju Edwarda
Monkforda nije dalo naslutiti da bi mogao reći nešto tako otvoreno i
osobno. A Simon je već šakom udarao ljude i zbog manjih stvari —
neusporedivo beznačajnijih. No Monkford se samo ponovno okreće
prema meni i nehajno kaže: No, da, javit ću ti. Hvala što si došla, Emma.
Nakon kratkotrajne stanke još dodaje: I tebi, Simone.
 SADA: JANE

Čekam kraj recepcije na četrnaestome katu Košnice i gledam dvojicu

muškaraca kako se prepiru u sobi za sastanke staklenih zidova. Jedan
je od njih, u to sam dosta uvjerena, Edward Monkford. U istoj je odjeći
kao na onoj slici koju sam pronašla na internetu — crni pulover od
kašmira, bijela majica širokog izreza, svijetle kovrče oko upalog,
asketskog lica. Zgodan je: ne onako da bi se žene za njim okretale, ali
zrači nekakvim samopouzdanjem i šarmom, uz zgodan nakrivljeni
osmijeh. Onaj drugi muškarac viče na njega, iako je staklo toliko debelo
da ne uspijevam razabrati riječi — ovdje gore tiho je kao u kakvome
laboratoriju. Taj muškarac žestoko gestikulira, pruža obje ruke pod
Monkfordovu bradu. Po nečemu u vezi s tom gestom, kao i po tome
koliko je muškarac tamnokos i tamnoput, nekako zaključujem da bi
mogao biti Rus.
Žena koja stoji sa strane, i povremeno se kratko oglasi, svakako bi
mogla biti supruga tog oligarha. Mnogo je mlađa od supruga, odjevena
u nekakvu kičastu Versaceovu kreaciju s otisnutim uzorkom, sjajne i
uredne kose obojene u skupu nijansu plave. Suprug se na nju ne
obazire, no Monkford je povremeno uljudno pogledava. Nakon što je
onaj muškarac napokon prestao vikati, on smireno izgovara nekoliko
riječi i odmahuje glavom. Ovaj ponovno eksplodira, sada još bjesniji.
Ona besprijekorno dotjerana brineta koja me primila sada mi
prilazi. »Nažalost, Edward je i dalje na sastanku. Mogu li vam nešto
donijeti? Malo vode?«
»Ne treba, hvala.« Glavom pokazujem prema prizoru koji se odvija
ispred mene. »Pretpostavljam da je to ovaj sastanak?«
Ona gleda u smjeru mojeg pogleda. »Samo gube vrijeme. On neće
ništa promijeniti.«
»O čemu se prepiru?«
»Klijent je naručio kuću još dok je bio u prethodnome braku.
Njegova nova supruga sada traži da postave peć sa štednjakom. Kako
bi kuća bila ugodnija, kaže.«
»A The Monkford Partnership ne radi udobne i ugodne stvari?«
 »Nije stvar u tome. To nije bilo dogovoreno u izvornoj narudžbi i
Edward ne želi ništa mijenjati. Osim ako je on nečim nezadovoljan.
Jednom je tri mjeseca obnavljao krov neke vikendice kako bi ga snizio
za metar i dvadeset.«
»Kako je raditi za perfekcionista?« pitam. No očito je da sam prešla
granicu, jer mi se ona samo hladno smiješi i udaljava se.
Nastavljam promatrati svađu — odnosno ono divljanje, jer Edward
Monkford u tome uopće ne sudjeluje. Samo pušta da ga sugovornikov
gnjev preplavljuje kao što valovi zapljuskuju stijenu, dok mu se na licu
odražava tek uljudno zanimanje, ništa više. Na koncu se vrata naglo
rastvaraju i klijent bijesno izlazi, i dalje nešto mumljajući, dok ga
supruga klimavo prati na visokim potpeticama. Monkford izlazi
posljednji. Ja popravljam položaj haljine i ustajem. Nakon dugotrajnog
razmišljanja, ipak sam se odlučila za Pradu — tamnoplavu, plisiranu,
donjeg ruba tek na centimetar ispod koljena, ništa odviše napadno.
»Jane Cavendish«, podsjeća ga tajnica.
On se okreće prema meni. Samo na trenutak doima se
iznenađenim, čak i zapanjenim, kao da baš ne izgledam onako kako je
očekivao. No taj izraz s njegova lica nestaje i pruža mi ruku. »Jane.
Naravno. Idemo unutra.«
Spavala bih s tim muškarcem. Jedva sam ga pozdravila, ali sam ipak
registrirala da je nešto, neki dio mene koji je izvan mojeg svjesnog
nadzora, donio sud. Pridržava mi otvorena vrata sobe za sastanke, a
čak i taj jednostavan, uobičajeni izraz ljubaznosti meni izgleda
znakovito.
Sjedamo jedno nasuprot drugome, za dugački stakleni stol kojim
dominira arhitektonska maketa nekoga gradića. Osjećam kako mi
pogledom prelazi po licu. Kad sam bila zaključila da je tek umjereno
zgodan, nisam ga vidjela iz blizine. Oči su mu osobito dojmljive,
intenzivno blijedoplave. Iako znam da mu je tek trideset i koja, u
kutovima očiju ima sitne bore. Od smijeha, rekla bi moja baka. No licu
Edwarda Monkforda te bore daju žestok, jastrebovski izraz.
»Jeste li pobijedili?« pitam, budući da on šuti.
On kao da se u tom trenutku prenuo. »U čemu?«
»U onoj prepirci.«
»Ah, to.« Sliježe ramenima i smiješi se, a na licu mu se odmah
pojavljuje blag izraz. »Moje su zgrade ljudima zahtjevne, Jane. Ne bih
rekao da su nemoguće i nepodnošljive, a osim toga, prednosti su
neusporedivo veće od tih zahtjeva. U određenome smislu,
pretpostavljam, zbog toga si i došla ovamo.«
»Da?«
On kima. »David, moj partner zadužen za tehnologiju, govori o
nečemu što se u žargonu naziva UX — a označuje »korisničko
iskustvo«. Kao što znaš, jer si vidjela uvjete najma, prikupljamo
informacije iz kuće na broju jedan u ulici Folgate i na temelju njih
usavršavamo korisničko iskustvo za druge klijente.«
Zapravo sam samo preletjela veći dio uvjeta navedenih u
dokumentu, koji se protezao na dvadesetak stranica ispisanih sitnim
slovima. »Kakve informacije?«
On ponovno sliježe ramenima. Ramena su mu široka, ali vitka.
»Uglavnom se radi o metapodacima. Kojim se prostorijama najviše
služiš i slične stvari. S vremena na vrijeme zamolit ćemo te i da
ponovno ispuniš upitnik, da vidimo kako ti se odgovori mijenjaju.«
»To mogu prihvatiti.« Zastajem, svjesna činjenice da bi to moglo
zvučati odviše samouvjereno. »Mislim, ako mi se pruži prilika.«
»Izvrsno.« Edward Monkford poseže za šalicama za kavu i
kockicama šećera u papirnatome omotu, koji se nalaze na jednome
pladnju. Odsutno slaže kockice jednu na drugu, pazi na to da se svi
rubovi poklapaju i tako stvara savršenu kocku, nalik na Rubikovu.
Potom okreće šalice tako da su im dršci usmjereni na istu stranu.
»Možda zatražim čak i da se nađeš s nekima od naših klijenata, da nam
ih pomogneš uvjeriti u to da život bez peći ili štednjaka i vitrine sa
sportskim trofejima neće biti kraj njihova svijeta.« Još jedan osmijeh
blago mu razvlači kutove očiju, a ja osjećam kako mi koljena malko
popuštaju. To nije u mojem stilu, mislim si, a onda se pitam: Je li to
obostran osjećaj? Uzvraćam mu jedva primjetnim osmijehom kojim ga
potičem.
Slijedi stanka. »Onda, Jane... Želiš li ti nešto upitati mene?«
Razmišljam. »Kuću u ulici Folgate izgradio si za sebe?«
»Da.« Ne kaže ništa više od toga.
»Onda, gdje ti živiš?«
»Uglavnom po hotelima. U blizini projekta na kojem u određenom
trenutku radim. Totalno su podnošljivi, pod uvjetom da sve one
porazbacane jastučiće spremiš u ormar.« Ponovno se smiješi, no
stječem dojam da se ne šali.
»Ne smeta ti što nemaš vlastiti dom?«
Sliježe ramenima. »To samo znači da se mogu koncentrirati na
rad.« Nešto u vezi s načinom na koji je to izgovorio pokazuje mi da ne
želi nikakva potpitanja.
U prostoriju ulazi neki muškarac — upada nekako nespretno,
vratima udara u čep na podu koji ih zaustavlja, već blebeće sto na sat.
»Ed, moramo razgovarati o širini pojasa. Oni idioti pokušavaju štedjeti
na optici. Ne shvaćaju da će za sto godina bakrene žice izgledati
zastarjelo kao što danas izgledaju olovne cijevi za vodu...«
Taj je muškarac neuredan, snažne građe, a neujednačene čekinje
prekrivaju mu mesnato lice i podbradak. Kosa, koja mu je sjedija od
brade, vezana je u rep. Unatoč tome što je uključena klima, on je u
kratkim hlačama i japankama.
Čini se da Monkfordu njegovo upadanje uopće ne smeta. »Davide,
ovo je Jane Cavendish. Prijavila se za useljenje na broj jedan u ulici
Folgate.«
To je, znači, David Thiel, partner zadužen za tehnologiju. Njegove
oči, čiji izraz jedva razabirem koliko su duboko usađene u lice, bez
imalo se znatiželje okreću prema meni, a onda brzo vraćaju i ponovno
usmjeruju prema Monkfordu. »Jedino je rješenje zapravo da grad ima
vlastiti satelit. O svemu moramo iznova promisliti...«
»Vlastiti satelit? To je zanimljiva ideja«, kaže zamišljeno Monkford.
Načas pogledava mene. »Nažalost, morat ću ti se ispričati, Jane.«
»Svakako.« Ustajem, a pogled Davida Thiela spušta se na moje gole
noge. To vidi i Monkford, te se na trenutak mršti. Imam osjećaj da se
sprema nešto reći, no onda se obuzdava.
»Hvala što si me primio«, dodajem uljudno.
»Ubrzo ću se javiti«, kaže on.
 PRIJE: EMMA

A onda, već sutradan, dobivam e-mail: Vaša je prijava prihvaćena.

Ne mogu vjerovati — dijelom i zbog toga što u poruci ne piše baš
ništa drugo: nema objašnjenja, ni uputa o tome kada se možemo
useliti, ni naziva banke i broja računa, kao ni što bismo sada trebali
poduzeti. Nazivam posrednika, Marka. Sad kad odrađujem sve
potrebno za prijavu već ga bolje poznajem i zapravo i nije tako loš kako
sam u prvi mah mislila.
Čini se da mu je iskreno drago zbog novosti koju mu prenosim.
Budući da je kuća prazna, kaže on, možete se useliti i ovaj vikend, ako
želite. Treba potpisati određene dokumente i ja ću vam morati pomoći
s instalacijom aplikacije na mobitele. I to je zapravo sve.
To je zapravo sve. Tek sada shvaćam da smo doista uspjeli. Živjet
ćemo u jednoj od najfantastičnijih kuća u Londonu. Mi. Ja i Simon. Sve
će sada biti drukčije.
3. Sudjelovali ste u prometnoj nesreći i znate da ste je skrivili. Druga je
vozačica zbunjena i čini se da smatra da je ona kriva. Hoćete li policiji
reći da ste krivi vi ili ona?

O Ona
O Vi
 SADA: JANE

Sjedim u spartanskome, praznome, ogoljenome prostoru kuće na broju

jedan, u ulici Folgate, posve zadovoljna.
Pogledom obuhvaćam besprijekornu prazninu vrta. Sada već znam
zašto u njemu nema cvijeća. Zamišljen je u skladu s načelima koja se,
pronalazim na internetu, nazivaju karesansui. Riječ je o strogo pravilno
uređenim meditativnim vrtovima budističkih hramova. Forme su
simboli: planine, voda, nebo. Riječ je o vrtu za kontemplaciju, a ne za
uzgoj biljaka.
Edward Monkford proveo je godinu dana u Japanu, nakon smrti
supruge i sina. Zato sam se i sjetila da to potražim.
Ovdje je drukčiji čak i internet. Nakon što je Camilla skinula
aplikaciju i instalirala mi je i na mobitel i na prijenosno računalo, te mi
dala onu posebnu narukvicu koja aktivira senzore u kući na broju jedan
u ulici Folgate, priključila sam se na bežičnu mrežu i unijela lozinku.
Otada, kad god uključim neki uređaj, ne dočekuju me ni Google, ni
Safari, nego prazna stranica na kojoj je ispisana tek riječ „Domar“.
Nude se samo tri mogućnosti: „Početna“, „Pretraga“ i „Oblak“. Prva
donosi aktualni status rasvjete, grijanja i ostalog u kući na broju jedan.
Mogu se birati četiri načina rada: produktivni, spokojni, zaigrani i
efikasni. „Pretraga“ vodi na internet. U “Oblaku“ je sve pohranjeno.
Svakog dana Domar mi predlaže odjeću, na temelju vremenskih
uvjeta vani, upoznaje me s obavezama i sastancima, te navodi što je
trenutačno na pranju. Ako jedem kod kuće, zna što je u hladnjaku, kako
to mogu pripremiti i koliko ću time kalorija dodati ukupnoj dnevnoj
količini. Za to vrijeme funkcija „Pretraga“ filtrira i skriva reklame,
poruke u kojima mi se nudi ravniji trbuh, vijesti koje uznemiravaju,
razne ljestvice, tračeve o nepoznatim zvijezdama, spam i „kolačiće“.
Nigdje nema nikakvih pohranjenih bookmarka, povijesti pregledavanja,
nema spremljenih podataka. Svi tragovi posve se brišu kad zatvorim
ekran. A to na neki neobičan način oslobađa.
Ponekad natočim čašu vina i jednostavno šećem uokolo, dodirujem
stvari, prilagođavam se hladnim i skupim plohama, precizno
namještam položaj nekog naslonjača ili vaze. Dakako da sam već znala
za onu izreku Miesa van der Rohea5, manje je više, ali dotada nisam
shvaćala koliko to manje može biti senzualno, koliko raskošno i
zamamno. Onih nekoliko komada pokućstva pripada u klasiku dizajna:
stolice u blagovaonici, od svijetle hrastovine, Hansa Wegnera, bijele
barske stolice Nicolle, elegantna sofa Lissoni. A kuća ima i niz pomno
odabranih, ali luksuznih manje važnih dodataka — debele bijele
ručnike, plahte od najkvalitetnijeg materijala, ručno izrađene čaše za
vino s drškom tankim poput termometra. Svaka je pojedinost malo
iznenađenje, nenametljiva oda kvaliteti.
Osjećam se poput lika u kakvome filmu. Okružena tolikim dokazima
dobroga ukusa, nekako počinjem skladnije hodati, stajati promišljenije,
u svaki se prizor smještati tako da postignem maksimalan učinak.
Nitko me, dakako, ne vidi, ali imam dojam kao da sama kuća na broju
jedan u ulici Folgate postaje mojom publikom, dok prazne prostore
ispunjava prigušenom, gotovo filmskom glazbom s Domarove
automatizirane glazbene liste.
Vaša je prijava prihvaćena. U e-mailu je pisalo samo to. Činjenicu da
je sastanak trajao tako kratko tumačila sam kao lošu vijest, no čini se
da je Edward Monkford sklon kratkoći u svemu. I uvjerena sam da
nisam samo zamišljala onu neizgovorenu struju koja je djelovala pod
površinom, onaj blagi grč koji osjetiš kada je privlačnost uzvraćena. No,
dobro, zna gdje sam, mislim si.
A tu je još i cvijeće. Onoga dana kad sam se uselila cvijeće je ležalo
na pragu — divovski buket ljiljana, još uvijek u plastičnome omotu. Bez
poruke, bez ičega što bi pokazalo čini li to za sve nove stanare ili je to
bila posebna gesta samo za mene. Bez obzira na to, šaljem mu uljudnu
poruku sa zahvalom.
Dva dana kasnije dolazi mi još jedan, posve isti, buket. A nakon
tjedan dana i treći — točno isti aranžman ljiljana, ostavljen točno na
istome mjestu kraj ulaznih vrata. Njihov prodorni miris ispunjava sve
zakutke kuće na broju jedan u ulici Folgate. Ali ovo sad već zapravo
postaje previše.
Nakon što sam pronašla i četvrti identični buket, zaključujem da je
sada dosta. Na omotu od celofana otisnut je naziv cvjećarnice. Zovem
onamo i pitam je li moguće promijeniti narudžbu tako da mi
dostavljaju nešto drugo.
Moja sugovornica nakon malo traženja zvuči zbunjeno. »Ne
nailazim ni na kakvu narudžbu za broj jedan u Folgateu.«
 »Da nije pod imenom Edwarda Monkforda? Ili tvrtke The Monkford
Partnership?«
»Nemamo ništa slično. Zapravo baš ništa u vašem dijelu grada. Mi
smo u Hammersmithu — ne bismo dostavljali cvijeće tako daleko na
sjever.«
„Tako...“ kažem zbunjeno.
Sutradan, nakon što su dostavljeni, uzimam ljiljane, namjeravajući
ih baciti u smeće.
I tada je vidim — karticu s porukom, što se dogodilo prvi put, na
kojoj je netko napisao:
Emma, uvijek ću te voljeti. Lijepo snivaj, dušo moja.
 PRIJE: EMMA

Kuća je upravo onako čudesna kako smo se i nadali. No, dobro, kako
sam se ja nadala. Simon pristaje na sve, ali jasno vidim da je u nekim
stvarima još rezerviran. Ili mu se možda ne sviđa što ima osjećaj da je
nekakav dužnik tom arhitektu koji nam dopušta da ovdje živimo tako
jeftino.
No čak je i Simon podosta zadivljen glavom tuša veličine tanjura
koji se jednostavno sam uključi kada otvorite vrata tuš-kabine i koji
nas prepoznaje zahvaljujući onoj vodootpornoj narukvici koju smo
dobili, te pamti temperaturu vode koju tko od nas voli. Prvog jutra
budimo se uz svjetlost koja se u spavaćoj sobi malo-pomalo pojačava
— riječ je o elektroničkome izlasku sunca, dok zvukove s ulice
prigušuju debeli zidovi i staklo — a ja uviđam da već godinama nisam
tako dobro spavala.
Raspakirali smo se, dakako, za tili časak. U kući na broju jedan u
ulici Folgate već postoji mnoštvo lijepih stvari, pa se naše stare stvari
jednostavno pridružuju Zbirci u plaćenome skladišnom prostoru.
Ponekad samo tako sjedim na stubama, sa šalicom kave, brade
položene na privučena koljena, i upijam koliko je sve to lijepo. Nemoj
proliti kavu, srce, dovikuje mi Simon. To nam je sad već uobičajena
šala. Zaključili smo da smo kuću dobili u najam upravo zbog toga što
sam prolila onu kavu.
Nikada ne spominjemo da je Monkford Simona nazvao kretenom,
niti činjenicu da Simon nije reagirao.
Sretna, pita me Simon i sjeda kraj mene na stube.
Sretna, slažem se. Aaaaali...
Želiš se iseliti, kaže on. Već ti je dosta. Znao sam.
Sljedeći mi je tjedan rođendan.
Da, srce? Nisam se sjetio.
Šali se, naravno. Simon uvijek ulaže velik trud, čak i pretjeruje za,
primjerice, Valentinovo i moj rođendan.
Kako bi bilo da pozovemo par ljudi?
Misliš da organiziramo tulum?
 Kimam. U subotu.
Simon me zabrinuto gleda. Smijemo li uopće organizirati tulume?
Neće biti nereda, kažem. Neće biti kao prošli put.
To kažem jer je prošli puta čak troje susjeda zvalo policiju.
Pa, u redu, kaže on sumnjičavo. Dogovoreno: subota.

U subotu u devet navečer kuća je već prepuna. Postavila sam svijeće po

stubama i vani, u vrtu, gotovo posve prigušila rasvjetu. To što Domar
nema pripremljene postavke za »Tulum« u početku me zabrinjava. Ali
pogledala sam u Pravila i na popisu se ne spominje da su nekakve
zabave i proslave zabranjene. Možda su jednostavno zaboravili, ali
popis je ipak popis.
Dakako, naši prijatelji ne mogu vjerovati kamo su došli već pri
samome ulasku u kuću, iako ne nedostaje šala o tome gdje je sve
pokućstvo i zašto se još nismo raspakirali. Simon je u elementu —
uvijek voli da mu prijatelji zavide, da ima najekskluzivniji ručni sat ili
najnoviju aplikaciju ili najnapredniji mobitel, a sada ima najbolju gajbu.
Primjećujem kako se prilagođava toj novoj verziji sebe, kako s
ponosom pokazuje štednjak, sustav za automatski ulazak, to kako su
električne utičnice zapravo tek tri minijaturna proreza u kamenome
zidu, kako su čak i ladice ugrađene ispod kreveta različite s muške i
ženske strane.
Razmišljala sam čak o tome da pozovem Edwarda Monkforda, no
Simon me na koncu razuvjerio. Sada, dok u masi odjekuje Kylie s »Can’t
Get You Out of My Head«, shvaćam da je bio u pravu — Monkford bi s
prijezirom gledao na toliku buku, kaos i ples. Vjerojatno bi na licu
mjesta smislio novo pravilo i sve izbacio. Samo na trenutak zamišljam
tako nešto — Edward Monkford pojavljuje se nepozvan, gasi glazbu i
svima određuje da iziđu — i osjećaj je zapravo ugodan. Što je glupo, jer
se na koncu ipak radi o mojoj proslavi.
Simon prolazi kraj mene, ruku prepunih boca, pa se naginje da me
poljubi. Super izgledaš, slavljenice, kaže. To ti je nova haljina?
Imam je sto godina, lažem. Ponovno me ljubi. Unajmite negdje sobu,
viče Saul, nadjačavajući glazbu, dok ga Amanda odvlači među plesače.
Na tulumu ima mnogo pića, nešto malo droge, glazbe i vikanja u
izobilju. Ljudi izlaze u maleni vrt kako bi pušili, a susjedi ondje viču na
njih. Ali u tri iza ponoći svi se već polagano počinju razilaziti. Saul još
dvadeset minuta pokušava Simona i mene uvjeriti u to da zajedno
pođemo u neku klub, no iako sam ušmrkala dvije lajne, iscrpljena sam,
a Simon kaže da je odviše pijan, pa Amanda na koncu odvodi Saula kući.
Dođi u krevet, Em, kaže Simon nakon što su i oni otišli.
Samo par trenutaka, kažem. Preumorna sam da se pomaknem.
Fantastično mirišeš, fantastično, kaže on, nosom mi prelazeći po
vratu. Idemo u krevet.
Si, kažem oprezno.
Što je, kaže on.
Čini mi se da večeras baš nisam raspoložena za seks, kažem. Žao mi
je.
Nismo se seksali još od one provale. O tome zapravo nismo ni
razgovarali. To je još jedna od onih stvari...
Rekla si da će ovdje sve biti drukčije, kaže on tiho.
I hoće, kažem. Samo ne još.
Naravno, kaže on. Nema žurbe, Em. Ni najmanje.
Poslije, dok jedno do drugoga ležimo u tami, on tiho pita: Sjećaš se
kako smo svečano otvorili Belfort Gardens?
Bio je to glup izazov koji smo sami postavili pred sebe: voditi ljubav
u svakoj prostoriji prije nego što ondje provedemo cijeli tjedan. Nakon
toga šuti. Tišina se nastavlja i ja na koncu tonem u san.
 SADA: JANE

Pozivam skupinu prijatelja na ručak, na malu proslavu useljenja. Mia i

Richard dolaze s djecom, Freddiejem i Marthom, dok Beth i Pete
dovode Sama. Miju poznajem još s Cambridgea — to mi je najstarija i
najbliskija prijateljica. Svakako znam stvari koje ne zna ni njezin
vlastiti suprug, kao na primjer to da je na Ibizi, neposredno prije
njihova vjenčanja, spavala s jednim drugim muškarcem i zamalo sve
otkazala, ili da je razmišljala o pobačaju kad je zatrudnjela s Marthom,
jer je nakon Freddieja doživjela gadnu postnatalnu depresiju.
Koliko god voljela te ljude, nisam ih trebala pozvati da dođu
zajedno. A to sam učinila samo zbog toga što mi je činjenica da imam
toliko prostora potpuna novost. No zapravo, koliko god moji prijatelji
pokušavali biti faktični, prije ili kasnije počnu među sobom razgovarati
o djeci. Richard i Pete u stopu prate svoje malce kao da ih za njima
vuku nekakve nevidljive uzde, pribojavajući se kamenog poda, tih
smrtonosnih stuba, prozora koji se od poda protežu do stropa koje
dijete u trku možda čak i ne vidi, dok djevojke obilno toče bijelo vino i
prigušenim se tonom, i s umornim ponosom, tuže kako im je život
postao dosadan: »Bože, prošli tjedan zaspala sam uz vijesti u šest!«
»To nije ništa — ja sam spavala uz crtiće!« Martha povraća objed na
kameni stol, dok Sam uspijeva umrljati prozore prstima koji su ranije
bili u čokoladnoj kremi. U jednom trenutku ulovim se kako razmišljam
o tome kako život bez djeteta ima određene prednosti. Dio mene samo
želi da svi odu, kako bih sve mogla ponovno urediti.
A onda dolazi i taj smiješni trenutak u vezi s Miom. Pomaže mi da
pripremim salatu i u jednom trenutku dovikuje : »J, gdje držiš one
afričke žlice?«
»Ah... donirala sam ih jednoj dobrotvornoj prodavaonici.«
Ona me gleda ispod oka. »Ali dobila si ih od mene. «
»Da, znam.« Mia je jednom volontirala u nekome sirotištu u Africi,
te mi je odande donijela dvije drvene žlice za salatu koje su ručno
izradila tamošnja djeca. »Zaključila sam da mi ipak posve ne
odgovaraju. Žao mi je. Ljutiš se?«
 »Pa, valjda ne«, kaže ona, uz blago razočaran izraz lica. Očito je da
joj to ipak smeta. No objed je ubrzo već spreman, pa ona zaboravlja
cijelu priču.
»Onda, J., kakav ti je društveni život?« pita Beth, pa drugi put ulijeva
vino u čašu.
»Uobičajena suša«, odgovaram. To mi je već godinama rezervirana
uloga u našoj maloj skupini: osiguravati im priče iz druge ruke o
seksualnim katastrofama, zahvaljujući kojima stječu dojam da sve to
nisu posve ostavile za sobom, dok se istodobno uvjeravaju u to da im je
ovako neusporedivo bolje.
»A što je s onim tvojim arhitektom?« pita Mia. »Je li bilo što od
njega?«
»O, pa ja nisam znala za arhitekta«, kaže Beth. »Pričaj.«
»Sviđa joj se tip koji je izgradio ovu kuću. Nije li tako, J.?«
Pete je odveo Sama van. Dijete sada čuči kraj malenog dijela
travnjaka i šačicama grabi šljunak koji baca u travu. Pitam se bih li se
ponijela kao prava usidjelica kad bih ga zamolila da prestane. »Ali u
vezi s time nisam ništa poduzela«, kažem.
»Pa nemoj čekati«, kaže Beth. »Ščepaj ga prije nego što bude
prekasno.« Zastaje, užasnuta vlastitim riječima. »Jebemti, nisam
mislila...«
Tuga i bol razdiru mi srce, no ipak smireno kažem: »Sve je u redu,
znam što si htjela reći. Osim toga, čini mi se da mi biološki sat zasada
drijema.«
»Ipak, oprosti. Kakav nedostatak takta!«
»Baš me zanima je li ono vani bio on?«, kaže Mia. »Mislim, taj tvoj
arhitekt.«
Ja se mrštim. »O čemu ti to?«
»Kad sam maloprije išla u auto po Marthina pingvina, do tvog ulaza
išao je neki muškarac s cvijećem.«
»S kakvim cvijećem?« pitam.
»Ljiljanima. Jane...?«
Ja već jurim prema vratima. To zagonetno cvijeće kopka me još
otkako sam pronašla onu neobičnu poruku. Otvaram vrata i vidim da je
buket već položen pred njih, a onaj muškarac već se gotovo vratio do
ulice. »Čekajte!« dovikujem. »Pričekajte malo, može?«
On se okreće. Približno je mojih godina, možda dvije-tri stariji, a
tamnu kosu prerano su mu prošarale sjedine. Lice mu je upalo, a
pogled neobično prodoran. »Da?«
 »Tko ste vi?« Rukom pokazujem prema buketu. »Zašto mi
neprestano donosite cvijeće? Ja nisam Emma.«
»Očito je da cvijeće nije namijenjeno vama«, kaže on s gađenjem.
»Donosim ga samo zato što ga vi uporno uzimate. Zato sam i ostavio
poruku — kako bi vam u tu praznu glavu konačno doprlo da cvijeće nije
namijenjeno tome da vam razvedri tu skupu dizajnersku kuhinju.« Još
nekoliko trenutaka šuti. »Sutra joj je rođendan. Odnosno, bio bi joj
rođendan.«
Sada napokon shvaćam. Cvijeće nije dar, nego gesta posvećena
uspomeni. Poput cvijeća koje ljudi ostavljaju na mjestu na kojem se
dogodila neka kobna nesreća. U sebi se sada grizem jer sam bila toliko
zaokupljena razmišljanjem o Edwardu Monkfordu da mi takva
mogućnost uopće nije pala na pamet.
»Ispričavam se«, kažem. »Je li... To se dogodilo ovdje, u blizini?«
»U toj kući.« Pokazuje prema kući iza mene, na broju jedan u ulici
Folgate, a ja osjećam kako mi drhtaj struji niz kralježnicu. »Umrla je
unutra.«
»Kako?« Shvaćajući da to možda zvuči pretjerano znatiželjno, još
dodajem: »Mislim, to me se nikako ne tiče...«
»Ovisi o tome koga pitate«, prekida me on.
»Kako to mislite?«
Sada me izravno gleda. Pogled mu je izmučen. »Ubijena je.
Mrtvozornik je upisao smrt s nepoznatim uzrokom, no svi — pa i
policija — znali su da je ubijena. Prvo joj je zatrovao um, a zatim je
ubio.«
Još nekoliko trenutaka pitam se jesu li sve to obične gluposti, je li
taj muškarac jednostavno poremećen. Ali doima se odviše iskrenim,
odviše običnim.
»Tko je to učinio? Tko ju je ubio?«
No on samo odmahuje glavom i okreće se, te odlazi prema svojem
automobilu.
 PRIJE: EMMA

Ujutro nakon tuluma još spavamo kada mi zvoni mobitel. Riječ je o

novome uređaju, kojim sam zamijenila mobitel ukraden prilikom
provale, pa mi treba nešto vremena da se probudim uz novi zvuk. Još
sam malo omamljena od sinoć, no ipak primjećujem da se svjetlost u
spavaćoj sobi pojačava savršeno u skladu sa zvukom mobitela, da se s
prozora malo-pomalo povlači zatamnjenost.
Emma Matthews, kaže neka žena.
Da, kažem ja, još uvijek promukla od sinoć.
Narednica Willan, kaže ona, zadužena za potporu. S jednim kolegom
sam ispred tvojeg stana. Već neko vrijeme zvonimo. Smijemo li ući?
Policiji sam bila zaboravila reći da se selimo. Više nismo na toj
adresi, kažem. Sada živimo u Hendonu. Na broju jedan u ulici Folgate.
Samo trenutak, kaže narednica Willan. Bit će da je naslonila mobitel
na prsa, kako bi nekome nešto rekla, jer joj je glas sada prigušen. Potom
se ponovno javlja meni.
Doći ćemo za dvadeset minuta, Emma. Pojavilo se nešto važno za
tvoj slučaj.

Do njihova dolaska već smo uspjeli ukloniti najveći dio stvari

preostalih od zabave. Na kamenome podu nažalost ima nekoliko mrlja
od crnoga vina, no time ćemo se morati pozabaviti poslije, tako da
kuća ne blista punim sjajem. Ipak, čini se da narednica Willan ne može
vjerovati.
Malo je drukčije od prethodnog stana, kaže, razgledavajući prostor.
Cijelu prošlu večer pokušavala sam prijateljima objasniti Pravila i
sada to nemam snage ponavljati. Najam plaćamo vrlo malo, kažem, jer
se brinemo za kuću.
Rekli ste da ima novosti, kaže nestrpljivo Simon. Znači da ste ih
uhvatili?
Da, držimo da jesmo, kaže stariji policajac. Već se predstavio kao
detektiv inspektor Clarke. Govori tiho i mirno, a zdepastom građom i
rumenim obrazima podsjeća na kakvog farmera. Simpatičan mi je već
od prvog trenutka.
U petak navečer uhićena su dvojica muškaraca i to prilikom provale
koja je po načinu djelovanja bila vrlo slična provali u vašem slučaju,
kaže on. Otišavši na jednu adresu u Lewishamu, zatekli smo niz
predmeta koji se u našoj bazi podataka vode kao ukradeni.
Pa to je fantastično, kaže ushićeno Simon. Pogledava me. Nije li
tako, Emma?
Genijalno, kažem ja.
Još nekoliko trenutaka svi šute.
Postoje vrlo veliki izgledi za suđenje, Emma, pa ti moramo postaviti
još neka pitanja, kaže narednica Willan. Možda bi ti bilo draže da to
obavimo nasamo.
U redu je, kaže Simon. Super je da ste na koncu ipak uhvatili i
gadove. Pomoći ćemo kako god budemo mogli, nije li tako, Em?
Narednica i dalje gleda mene. Emma? Bi li ti bilo draže odgovarati
na pitanja bez Simona?
Kad mi to tako formulira, kako mogu reći da bi? Bilo kako bilo, u
kući u ulici Folgate ionako nema mjesta na kojem čovjek s nekim može
biti nasamo. Sve su prostorije ondje spojene, čak i spavaća soba i
kupaonica.
Ovdje će biti u redu, kažem. Hoću li morati ići na sud? Mislim,
svjedočiti?
Njih se dvoje pogledavaju. Ovisi hoće li priznati krivnju, kaže
narednica Willan. Nadamo se da će dokazi biti toliko uvjerljivi da će
shvatiti da se nema smisla opirati.
Nakon nekoliko trenutaka ona kaže: Emma, na spomenutoj adresi
otkrili smo niz mobitela. Za jedan od njih utvrđeno je da je tvoj.
Odjednom me obuzima vrlo neugodan predosjećaj. Diši, govorim
samoj sebi.
Na nekima od telefona bilo je fotografija i videosnimaka, nastavlja
ona. Fotografija žena u situacijama povezanima sa seksom.
Čekam. Znam što slijedi, no lakše mi je samo šutjeti, puštati da
riječi samo prelaze preko mene, kao da nisu stvarne.
Emma, na tvome mobitelu ima dokaza o tome da je muškarac koji
odgovara opisu jednoga od uhićenih tim mobitelom snimao seksualni
čin s tobom, kaže ona. Možeš li nam nešto reći o tome?
Osjećam kako se Simonova glava okrenula prema meni. Ne gledam
u njegovu smjeru. Tišina se samo tako proteže, poput niti rastaljenoga
stakla, postaje sve tanja i tanje, sve do trenutka kada se nužno mora
prekinuti.
Da, kažem na koncu. Moj je glas gotovo nečujan. Jedva čujem samu
sebe, čujem samo bubnjanje u ušima. Ali znam da sada moram nešto
reći, da ne mogu sve jednostavno potisnuti.
Duboko uzdišem. Rekao je da će poslati videosnimku, kažem.
Svima. Svima čiji broj imam u imeniku. Natjerao me... da mu to radim.
To što ste vidjeli. I snimio mojim mobitelom.
Sada šutim. Imam dojam da gledam preko ruba neke litice. Imao je
nož, kažem.
Samo polako, Emma. Znam da ti je ovo jako teško, kaže obzirno
narednica Willan.
Ne mogu se prisiliti na to da pogledam Simona, no prisiljavam se na
to da nastavim. Rekao je da će doznati ako nekome ispričam — policiji,
dečku — i da će onda poslati snimku. A to mi je bio službeni mobitel, u
njemu su mi bili svi brojevi. Mojeg šefa. Cijele tvrtke. Svih članova
obitelji.
Ima još nešto... Nažalost, moramo pitati, kaže inspektor Clarke, kao
da se ispričava. Postoji li ikakva mogućnost da je taj čovjek negdje
ostavio trag DNA? Možda na krevetu? Ili na vašoj odjeći?
Odmahujem glavom.
Razumiješ pitanje, zar ne, Emma, pita narednica Willan. Pitamo je li
Deon Nelson ejakulirao.
Krajičkom oka primjećujem da je Simon stisnuo šake.
Držao me za nos, kažem jedva čujnim, piskutavim glasom. Držao
me za nos i natjerao da progutam. Rekao je moram progutati sve, do
kraja, kako policija ne bi došla do DNA. Stoga sam znala da nema
smisla. Da nema smisla da vam to spomenem. Žao mi je.
Sada uspijevam pogledati Simona. Žao mi je, ponavljam.
Ponovno dugotrajna tišina.
U prethodnoj izjavi, Emma, kaže obzirno detektiv Clarke, naveli ste
da se točno ne sjećate što se događalo tijekom provale. Kako bismo to
posve razjasnili, možete li nam vlastitim riječima objasniti zašto ste to
izjavili?
Htjela sam zaboraviti što se dogodilo, kažem. Nisam željela priznati
da sam bila odviše prestrašena da nekome kažem. Bilo me stid.
Sada plačem. Nisam željela biti prisiljena reći Simonu, kažem.
Čuje se tresak. Simon je šalicu za kavu bacio u zid. Komadići bijelog
porculana i kapljice smeđe tekućine rasprskavaju se po blijedome
kamenu. Simone, čekaj, kažem zdvojno. No njega više nema.
Brišući oči rukavom, pitam: Hoćete li to moći upotrijebiti? Mislim,
da ga osudite?
Oni se ponovno pogledavaju. Situacija je složena, kaže narednica
Willan. Porota u današnje vrijeme očekuje dokaze na temelju DNA. A
osumnjičenog na temelju videa nije moguće identificirati apsolutno
nedvosmisleno — dobro je pazio da ni u jednom trenutku ne pokaže
lice, kao ni nož.
Ona sada malo šuti. Osim toga, dužni smo obrani otkriti da si u
početku rekla da se ne sjećaš. Nažalost, oni bi se mogli pokušati
uhvatiti upravo toga i sve okrenuti u svoju korist.
Rekli ste da je bilo i drugih mobitela, kažem ja bezbojnim glasom.
Neće li i te žene moći svjedočiti?
Pretpostavljamo da je ostalima učinio isto što i vama, kaže detektiv
Clarke. Počinitelji — a osobito kad je riječ o zločinima seksualne
prirode — s vremenom najčešće razviju ovakav ili onakav obrazac.
Ponavljaju ono što funkcionira kako žele i odbacuju ono što tako ne
funkcionira. Čak ih uzbuđuje takvo ponavljanje — to što čine
pretvaraju u svojevrsni ritual. No, nažalost, zasada još nismo uspjeli
locirati ostale žrtve.
Želite reći da to nitko nije prijavio, kažem ja, shvaćajući značenje
tog podatka. Njegova je prijetnja dala rezultata i one su i dalje šutjele.
Tako se čini, kaže detektiv Clarke. Emma, jasno mi je zašto nikome
ranije niste rekli. Ali važno je da dođemo do točnog opisa svega što se
dogodilo. Možete li doći u postaju i dati nam novu izjavu u vezi sa
svime?
Ojađeno kimam. On uzima sako. Hvala što ste bili iskreni, kaže
ljubazno. Jasno mi je koliko to mora biti teško. Ali shvatite jedno. Zakon
kaže da je svaki oblik prisilnog seksa, pa tako i oralni, silovanje. I
upravo za to optužit ćemo tog muškarca.

Simona nema već više od sata. Ja za to vrijeme skupljam krhotine

razbijene šalice i brišem zid. Poput školske ploče, razmišljam. Osim što
se ono što je ovdje napisano ne može izbrisati.
Nakon što se vratio, pomno motrim njegovo lice, pokušavam
utvrditi raspoloženje. Oči su mu krvave i čini se da je plakao.
Žao mi je, kažem ojađeno.
 Zašto, Em, pita on tiho. Zašto mi nisi rekla?
Mislila sam da ćeš se ljutiti.
Želiš reći da si mislila da neću suosjećati? Izgleda izbezumljeno i
uzrujano. Mislila si da mi neće biti stalo?
Ne znam, kažem. Nisam željela razmišljati o tome. Bila sam... Bilo
me stid. Bilo je neusporedivo lakše pretvarati se da se to nije dogodilo.
I bojala sam se.
Isuse, Em, viče on. Znam da sam ponekad kreten, ali zar doista
misliš da mi ne bi bilo stalo?
Ne... zeznula sam, kažem, sva obuzeta jadom. S tobom o tome nisam
mogla razgovarati. Oprosti.
Kao što je i rekao Monkford. Duboko u sebi misliš da sam kreten.
Kakve veze s time ima Monkford?
On pokazuje prema podu, prelijepim kamenim zidovima,
dramatičnoj dvoetažnoj praznini. Zato smo ovdje, nije li tako? Jer ti ja
nisam dovoljno dobar. Jer naš stari stan nije bio dovoljno dobar.
Ne radi se o tebi, kažem omamljeno. Osim toga, ne razmišljam tako.
On odjednom počinje odmahivati glavom, a ja jasno vidim da se
njegov bijes raspršio jednako brzo kao što se pojavio. Sada kaže: Da si
mi barem rekla.
Policija kaže da bi se možda mogao izvući, kažem. Čini mi se da bi
bilo dobro da sada čuje sve loše vijesti.
On u nevjerici kaže: Molim?
Nisu to izričito rekli. Ali budući da sam promijenila iskaz, a da se
nije javila niti jedna druga žena, očito je da misle da bi se tip mogao
izvući. Rekli su da možda nema smisla nastavljati s tužbom.
O, ne, kaže on, pa šakama udara po kamenome stolu. Obećajem ti
jedno, Emma. Ako tog perverznoga gada oslobode, osobno ću ga ubiti.
A sada znam i kako se zove. Deon Nelson.
 SADA: JANE

Nakon što su moji prijatelji otišli, dolazim do prijenosnog računala i u

tražilicu upisujem »Ulica Folgate br. 1«. Potom još dodajem riječ
»smrt«, a na kraju i »Emma«.
Tražilica ne pronalazi rezultate. Ali doznajem da Domar baš ne
funkcionira posve isto kao Google. Dok vam Google nudi tisuće, čak i
milijune rezultata pretrage, Domar voli odabrati jedan rezultat koji se
idealno poklapa s upitom i ništa više. Čovjek najčešće osjeća olakšanje
kad ga ne bombardiraju alternativama. No kad nisi siguran što točno
tražiš, onda to baš i nije idealno.

Idući je dan ponedjeljak, jedan od dana kada radim u dobrotvornoj

organizaciji Still Hope. Njome se upravlja iz tri pretrpane prostorije u
Kings Crossu — razlika u odnosu na onu ogoljenu i strogu ljepotu kuće
na broju jedan u ulici Folgate ne može biti naglašenija. Ondje imam
radni stol, odnosno pola stola, jer ga dijelim s Tessom, još jednom
honorarnom zaposlenicom. Imam i prastaro računalo koje samo škripi
i kašljuca.
Iste riječi upisujem i u Googleovu tražilicu. Većina rezultata
povezana je s Edwardom Monkfordom. Užasno me iritira činjenica da
je jedna novinarka koja se bavi arhitekturom, a koja se također zove
Emma, jednom o njemu napisala tekst pod naslovom »Smrt neredu«,
pa petstotinjak linkova vodi na tu stranicu. No na šestoj stranici
rezultata dolazim do onoga što sam tražila. Arhivirani tekst iz lokalnih
novina.

Istragom u slučaju smrti u Hendonu nije utvrđen uzrok smrti

Istraga u slučaju smrti Emme Matthews (26), koja je prošlog

srpnja pronađena mrtva u unajmljenoj kući u ulici Folgate, u
South Hendonu, zaključena je bez utvrđenog uzroka smrti,
unatoč šestomjesečnome odgađanju zaključenja kako bi
 policija mogla provesti dodatnu istragu.
Detektiv inspektor James Clarke ustvrdio je: »Imali smo niz
potencijalnih tragova, koji su u jednom trenutku doveli i do
uhićenja. Međutim, Kraljevsko tužilaštvo zaključilo je da ne
postoji dovoljno dokaza koji bi utvrdili da je Emma umrla
nasilnom smrću. Dakako, nastavit ćemo provoditi istragu u
vezi s tom neobjašnjivom smrću, koliko budemo mogli.«
Kuću, koju je projektirao jedan od vodećih svjetskih
arhitekata, Edward Monkford, mrtvozornik je u završnoj
izjavi opisao kao »pravu noćnu moru po pitanju zdravlja i
sigurnosti«. Na saslušanju je ranije navedeno da je tijelo
Emme Matthews pronađeno u podnožju otvorenih stuba
neprekrivenih sagom.
Stanari okolnih kuća vodili su 2010. dugotrajnu bitku u
nastojanju da spriječe izgradnju te kuće, da bi
gradonačelnikov ured u konačnici izdao dozvolu za gradnju.
Susjeda Maggie Evans jučer je izjavila: »Nebrojeno puta
upozoravali smo urbaniste da će se dogoditi nešto slično.
Sada bi bilo najbolje kad bi je srušili i izgradili nešto
prikladnije.«
Tvrtka The Monkford Partnership, koja na saslušanju nije
imala predstavnika, jučer je odbila komentirati slučaj.

Tako, znači. Ne dvije smrti, čini mi se, nego tri. Prvo Monkfordova
obitelj, a onda ovo. Kuća na broju jedan u ulici Folgate još je tragičnije
mjesto nego što sam mislila.
Zamišljam tijelo te mlade žene u podnožju elegantnih kamenih
stuba, dok se krvava mrlja širi podom, istječući iz razbijene lubanje.
Mrtvozornik je, dakako, bio u pravu: otvoreno je stubište apsurdno
opasno. I zašto Edward Monkford, nakon što je to dokazano na
najužasniji mogući način, nije učinio nešto da stubište postaje
sigurnije — zašto ga nije, primjerice, zatvorio staklom ili postavio
nekakvu ogradu?
No, dakako, odgovor već znam. Moje su zgrade za ljude zahtjevne,
Jane. Ne bih rekao da su nemoguće i nepodnošljive. Nema sumnje da se
negdje među uvjetima nalazi i klauzula koja kaže da se stanari
stubištem služe na vlastitu odgovornost.
»Jane?« To je glas Abby, voditeljice ureda. Podižem pogled. »Netko
te treba.« Malko je smetena, na obrazima joj se vidi tračak ružičaste
boje. »Kaže da se zove Edward Monkford. Moram ti priznati da je jako
zgodan. Čeka te dolje.«

Stoji u minijaturnoj čekaonici, odjeven gotovo posve jednako kao i kad

smo se prošli put vidjeli. Crni pulover od kašmira, bijela majica bez
ovratnika, crne hlače. Jedini trag činjenice da je vani hladnije šal je
omotan oko vrata u francuskome stilu, vezan u čvor.
»Bok«, kažem ja, iako zapravo želim pitati: Što ti, zaboga, radiš
ovdje?
On je dotada proučavao plakate Still Hopea na zidovima, no čim je
začuo moj glas, okrenuo se prema meni. »Sada već ima smisla«, kaže
tiho.
»Što to?«
Pokazuje prema jednome od plakata. »I ti si izgubila dijete.«
Sliježem ramenima. »Da, jesam.«
Ne kaže Žao mi je, niti izgovara neki drugi klišej koji ljudi obično
promumljaju kad zapravo ne znaju što bi rekli. Samo kima.
»Volio bih s tobom popiti kavu, Jan. Ne mogu prestati razmišljati o
tebi. No ako je prerano, samo mi reci, pa idem. «
U te tri kratke rečenice toliko je pretpostavki, toliko pitanja i
otkrivenih činjenica da ih ne uspijevam sve preispitati. No glavom mi
prvo struji misao: Nisam pogriješila. Bilo je obostrano.
A druga, još uvjerenija, glasi: Izvrsno.

* * *
»Tako je, dakle, bilo na Cambridgeu. Ali za diplomirane povjesničare
umjetnosti baš i nema puno slobodnih radnih mjesta. Osim toga,
nikada nisam istinski razmišljala o tome što želim raditi nakon studija.
Pripravnički staž u Sotheby su nije prerastao u stalni posao, a nakon
toga radila sam u par galerija — iako sam službeno bila nešto poput
više umjetničke savjetnice, zapravo sam bila obična recepcionistica. A
onda sam nekako manje-više nesvjesno skrenula u odnose s javnošću.
U početku sam radila u West Endu, bila zadužena za medije, ali cijeli taj
umjetnički milje Sohoa nikad mi nije bio ugodan. Sviđao mi se poslovni
svijet Cityja, gdje su klijenti malo suzdržaniji. Iskreno govoreći, sviđao
mi se i novac. Ali posao je bio zanimljiv. Klijenti su nam bile velike
financijske ustanove — PR se u njihovu slučaju svodio na to da im se
ime ne povlači po novinama, a ne da im se nađe u njima. Previše
blebećem.«
Edward Monkford se smiješi i odmahuje glavom. »Volim te slušati.«
»A ti?« pitam. »Oduvijek si htio biti arhitekt?«
Slijeganje onih vitkih ramena. »Neko vrijeme radio sam u
obiteljskoj tvrtki, tiskari. Mrzio sam taj posao. Jedan očev prijatelj
gradio je kuću za odmor u Škotskoj i mučio se s nekim arhitektom iz
toga kraja. Uvjerio sam ga da mi dopusti da preuzmem posao u istim
novčanim okvirima. Učio sam na tome poslu. Idemo li u krevet
zajedno?«
Promjena teme toliko je nagla i neočekivana da mi usta ostaju
razjapljena.
»U ljudskim odnosima, kao i u životu, najčešće se nakuplja mnogo
toga nepotrebnoga«, kaže on tiho. »Čestitke za Valentinovo,
romantične geste, osobiti datumi, besmisleni iskazi naklonosti — sve
su to dosadni i inertni znakovi plahih i konvencionalnih odnosa koji su
već dali svoje i prije nego što su istinski započeli. No što bi bilo da sve
to nekako uklonimo i ogolimo odnos? Odnos koji nije opterećen
konvencijama nekako je čist, odiše jednostavnošću i slobodom. Mene
to ushićuje — dvoje ljudi koji se sastaju bez ikakvih drugih planova i
ciljeva osim sadašnjosti. A kad nešto želim, ja za time onda i tragam.
No želim ti posve jasno dati do znanja što zapravo predlažem.«
Misli na seks bez ikakvih obaveza, tada shvaćam. Mnogi muškarci
koji su me u posljednje vrijeme pozivali na izlazak, uvjerena sam, željeli
su me radi toga, a ne ljubavi, među njima i Isabelin otac. Ali rijetki su
imali dovoljno samopouzdanja da to iznesu tako otvoreno i kao da je
riječ o nečemu najnormalnijem. I premda je jedan dio mene pomalo
razočaran — zapravo volim tu i tamo doživjeti neku romantičnu gestu
— jedan drugi dio ne može zatomiti zaintrigiranost.
»Na koji si krevet mislio?« pitam.

Odgovor je, dakako, krevet u kući na broju jedan u ulici Folgate. A ako
sam u dosadašnjim kontaktima s Edwardom Monkfordom i pomislila
da će biti nevelikodušan ili suzdržan ljubavnik — hoće li minimalist
prije seksa morati pomno složiti hlače? Hoće li netko tko prezire meko
i udobno pokućstvo i jastučiće s uzorkom biti gadljiv prema raznim
tjelesnim izlučevinama i drugim znakovima strasti? — sada sa
zadovoljstvom vidim da je stvarnost bitno drukčija. Jednako tako,
njegovo spominjanje neopterećenog odnosa nije bilo eufemizam za
odnos koji bi bio posvećen isključivo muškarčevu užitku. Edward je u
krevetu brižan, velikodušan i nipošto sklon brzini i kratkoći. Tek nakon
što je moja osjetila posve pomutio orgazam napokon dopušta samome
sebi da se prepusti, tako da mu bokovi poskakuju i zaustavljaju se dok
drhturi u meni, izgovara mi ime, glasno i više puta.
Jane. Jane. Jane.
Gotovo, razmišljam kasnije, kao da ga pokušava utisnuti u vlastitu
svijest.

Poslije, dok zajedno ležimo, prisjećam se jednog članka koji sam ranije
pročitala. »Neki muškarac ostavlja cvijeće pred ulaznim vratima. Kaže
da je namijenjeno nekoj Emmi, koja je ovdje umrla. To ima nekakve
veze sa stubištem, nije li tako?«
Njegova ruka, koja mi dokono miluje leđa ne zastaje ni na trenutak.
»Tako je. Gnjavi te?«
»Ma ne baš... Osim toga, ostao je bez voljene osobe...«
On još nekoliko trenutaka šuti. »Krivi mene... samog sebe uvjerio je
da je za to nekako kriva kuća. Ali obdukcijom je utvrđeno da je prije
toga pila. I tuš je bio uključen kad su je pronašli. Bit će da je trčala u
prizemlje mokrih nogu.«
Ja se mrštim. Trčanje mi izgleda posve u neskladu sa spokojem
kuće na broju jedan u ulici Folgate. »Želiš reći da je od nekoga bježala?«
On sliježe ramenima. »Ili je jurila prema nekome tko ju je čekao
pred ulaznim vratima.«
»U članku piše da je policija nekoga uhitila. Ne navodi se koga. Ali o
kome god da je bila riječ, morali su ga pustiti.«
»Da?« U njegovim blijedim očima ne može se pročitati baš ništa.
»Ne sjećam se svih pojedinosti. U to vrijeme nisam bio ovdje, nego sam
radio na jednome projektu.«
»I spomenuo je nekoga, nekog muškarca, koji joj je zatrovao um...«
Edward pogledava na ručni sat i pridiže se u sjedeći položaj.
»Užasno mi je žao, Jane. Posve sam zaboravio... moram obići jedno
gradilište. «
»Nemaš vremena za neki zalogaj?« pitam, razočarana time što tako
brzo odlazi.
 On odmahuje glavom. »Hvala. Ali i ovako već kasnim. Nazvat ću te.«
Već poseže za odjećom.
4. Nemam vremena za ljude koji ne rade na sebi kako bi se usavršili.

Slažem se O O O O O Ne slažem se
 PRIJE: EMMA

Prava je istina, kaže Brian ratoborno, da nikako ne možemo napisati

izjavu o misiji dok ne odredimo koje su nam vrijednosti. Gleda uokolo,
kao da čeka da mu se netko od nazočnih u dvorani za sastanke
usprotivi.
Nalazimo se u Sobi 7b, kutiji staklenih zidova identičnoj
prostorijama 7a i 7c. Netko je na velikome bloku za pisanje na stalku
napisao cilj sastanka. Izjava o misiji tvrtke. Na staklu se još vide
otrgnuti listovi s ranijeg sastanka. Na jednome piše Reakcija unutar 24
sata? Mogućnosti neplaniranog skladištenja? To mi izgleda
neusporedivo uzbudljivije od ovoga što mi radimo.
Već više od godinu dana nastojim prijeći u marketing. No
pretpostavljam da činjenica da sam danas ovdje ipak vjerojatno ima
više veze s time što sam Amandina, pa tako i Saulova prijateljica, nego
što me Brian doista želi ovdje, s obzirom na to da je Saul tako visoko na
financijskoj hijerarhijskoj ljestvici. Nastojim energično kimati kad god
Brian gleda prema meni. Nekako sam mislila da je marketing daleko
glamurozniji.
Hoće li netko preuzeti ulogu tajnice, pita Leona i gleda mene.
Shvaćam znak, pa brzo ustajem i prilazim onome velikom bloku na
stalku, s markerom u ruci, kao prava željna nova suradnica. Na vrhu
stranice ispisujem riječ VRIJEDNOSTI.
Energičnost, predlaže netko. Poslušno zapisujem.
Pozitivnost, kaže netko drugi.
Sada se već javljaju i drugi glasovi. Brižnost. Dinamičnost.
Pouzdanost.
Charles kaže: Emma, nisi zapisala dinamičnost.
On je predložio dinamičnost. Nije li to isto što i energičnost, pitam.
Brian se mršti. Ipak zapisujem i dinamičnost.
Čini mi se da bismo se trebali upitati: Koji je točno viši smisao
Flowa, kaže Leona, važno gledajući uokolo. Kako tvrtka Flow može na
važan i jedinstven način dati doprinos životu ljudi?
Slijedi dugotrajna tišina. Dostava vode u bocama, kažem ja. To
kažem jer je posao Flowa da dostavlja one velike plastične boce koje se
stavljaju u uredske aparate za vodu. Brian se ponovno mršti, a ja
odlučujem da ću šutjeti.
Voda je ključna. Voda je život, kaže Charles. Zapiši, Emma.
Ja krotko zapisujem.
Negdje sam pročitala, dodaje Leona, da se najvećim dijelom
sastojimo od vode. Voda je tako, doslovce, velik dio nas.
Hidratacija, kaže zamišljeno Brian. Više ljudi kima, pa tako i ja.
Uto se otvaraju vrata i kroz njih proviruje Saulova glava. Ah,
kreativni marketinški geniji rade punom parom, kaže srdačno. Kako
napredujete?
Brian nešto gunđa. Pakao izjava o misiji.
Saul pogledava prema velikome bloku za pisanje koji služi kao
ploča. Stvar je dosta jednostavna, zar ne? Osloboditi ljude muke
otvaranja slavine i za to im naplatiti astronomsku cijenu.
Odjebi, kaže Brian kroza smijeh. Nimalo ne pomažeš.
Sve u redu, Emma, kaže Saul vedro i povlači se. Namiguje mi. Vidim
kako se Leona odmah okreće prema meni. Sigurna sam da nije znala da
imam prijatelje u upravi.
Zapisujem. Uglavnom voda i Hidratacija.
Nakon što je sastanak napokon završio — pokazalo se da su misija i
viši cilj tvrtke Flow Ostvariti više trenutaka uz aparat za vodu, svaki dan
i svugdje, budući da je to, složili su se svi nazočni, primjerno kreativno i
genijalno — vraćam se za svoj radni stol i čekam da svi odu na
podnevnu stanku, a onda nazivam broj.
The Monkford Partnership, kaže neki uglađeni ženski glas.
Trebala bih Edwarda Monkforda, molim, kažem.
Tišina. Ta tvrtka nije sklona onoj snimljenoj glazbi koju bi puštala
pozivatelju. A onda: Edward pri telefonu.
Gospodine Monkford, ovdje je Emma. Iz ulice Folgate.
Prijeđimo na ti.
Edwarde, moram pitati nešto u vezi s našim ugovorom.
Znam da bih u vezi s takvim stvarima zapravo trebala ići preko
Marka, posrednika iz agencije. Ali imam osjećaj da bi on samo sve
ispričao Simonu.
Nažalost, o pravilima ne možemo pregovarati, Emma, kaže strogo
Edward Monkford.
Uopće nije stvar u pravilima, umirujem ga. Posve suprotno. I ne
želim se iseliti iz kuće.
 Mala stanka. Zašto bi se trebala iseliti?
Pa onaj ugovor koji smo potpisali Simon i ja... Što bi se dogodilo kad
bi jedno od nas prestalo živjeti ondje? A drugo željelo ostati?
Ti i Simon više niste zajedno? Žao mi je što to čujem, Emma.
To je... trenutačno tek pitanje teoretske naravi. Samo se pitam
kakva bi tada bila situacija, ništa više.
U glavi mi bolno pulsira. Već i od pomisli na to da napustim
Siimona osjećam se nekako neobično, kao da me obuzima vrtoglavica.
Je li to posljedica one provale? Je li stvar u razgovoru s Carol? Ili je stvar
u samoj kući na broju jedan u ulici Folgate, u tim moćnim praznim
prostorima u kojima sve odjednom izgleda neusporedivo jasnije?
Edward Monkford razmišlja. Službeno bi time, kaže, kršila odredbe
ugovora. Ali pretpostavljam da bi mogla potpisati aneks kojim bi se
obvezala na to da sama preuzimaš svu odgovornost. Tako nešto svaki
sposoban odvjetnik može napisati za desetak minuta. Bi Ii i dalje imala
dovoljno novca za najamninu?
Ne znam, odgovaram iskreno. Iako najam kuće stoji apsurdno malo
za tako fantastično mjesto, i to je više od onoga što si mogu priuštiti uz
tako malu plaću.
No, dobro, siguran sam da ćemo moći nešto dogovoriti.
To je uistinu ljubazno od tebe, kažem. A sad se osjećam kao još veća
izdajica, jer bi Simon, da sluša taj razgovor, rekao da sam nazvala
Edwarda Monkforda, a ne onog posrednika, jer sam se nadala upravo
takvome ishodu.

Simon se kući vraća približno sat vremena poslije mene. Što je sad to,
pita.
Kuham, odgovaram uz blistav osmijeh. Tvoje omiljeno jelo. Odrezak
Wellington.
Čovječe, kaže on u nevjerici, pogledom obuhvaćajući kuhinju. Istina,
njome vlada poveći nered, ali tako barem vidi koliko sam se potrudila.
Koliko već dugo pripremaš, pita.
Namirnice sam kupila u vrijeme podnevne stanke, pa sam s posla
otišla na vrijeme da sve bude spremno, odgovaram ponosno.
Čim sam završila razgovor s Edwardom Monkfordom obuzela me
užasna grižnja savjesti. Gdje mi je bila pamet? Simon se toliko trudio, a
ja sam se posljednjih nekoliko tjedana ponašala kao pravo čudovište.
Odlučila sam da ću se pokušati iskupiti, i to već večeras.
Imam i vino, kažem. Simon sada razrogačenih očiju primjećuje da
sam već popila približno trećinu boce, no ne govori ništa. Ah, i masline
i čips i još puno toga za grickanje, dodajem.
Idem se otuširati, kaže on.
U trenutku kada se vratio u prizemlje, otuširan i preodjeven,
govedina je već u pećnici, a ja sam pomalo pijana. On mi daje
zamotuljak. Znam da je veliki dan sutra, mala moja, ali želim ti ovo dati
sada. Sretan rođendan, Em.
Po obliku zaključujem da se radi o čajniku, no tek nakon što sam
uklonila omot uviđam da to nije tek običan čajnik, nego prelijepi čajnik
u stilu Art Decoa, s uzorkom paunova perja, kao s kakvog
prekooceanskog broda iz tridesetih godina 20. stoljeća. Gledam ga bez
daha. Predivan je, kažem.
Pronašao sam ga na Etsyju, kaže on ponosno. Prepoznaješ ga? Ima
ga Audrey Hepburn u Doručku kod Tiffanyja. Tvojem najdražem filmu.
Poslali su mi ga iz jedne antikvarnice u Americi.
Nevjerojatan si, kažem. Odlažem čajnik i sjedam mu u krilo. Volim
te, kažem tiho, grickajući mu uho.
To nisam izgovorila već predugo. Ni on, ni ja. Uvlačim ruku među
njegova bedra.
Što se to uvuklo u tebe, pita on zabavljeno.
Ništa, kažem. Možda se ti trebaš uvući u mene. Barem jedan tvoj
dio.
Meškoljim mu se u krilu i osjećam kako mu se diže. Tako si strpljiv,
šapućem mu. Spuštam se na koljena između njegovih nogu. To sam
namjeravala učiniti poslije, nakon večere, ali neće biti boljeg trenutka
od ovoga, a ni vino ne odmaže. Otkopčavam patentni zatvarač i vadim
mu kurac. Podižući pogled, smiješim mu se, barem se nadam,
prostački, poput kakve drolje, a potom usnama obavijam glavić.
On me još minutu-dvije pušta da tako radim. Ali osjećam da postaje
sve mekši, a ne sve tvrđi. Udvostručujem napore, no to samo
pogoršava stvar. Podižem pogled i vidim da je čvrsto stisnuo i oči i
šake, kao da očajnički pokušava postići erekciju.
Mmm, mumljam sladostrasno, ne bih li mu pomogla. Mmmmmmm.
Na taj zvuk on otvara oči i gura me od sebe. Isuse, Emma, kaže.
Ustaje, vraća kurac u hlače. Isuse, ponavlja.
Što je bilo, pitam omamljeno.
On samo pilji u mene. Na licu mu je neobičan izraz. Deon Nelson,
kaže.
Što s njim?
Kako mi možeš raditi to što si radila tom — tom gadu, kaže.
Sada ja preneraženo piljim u njega. Ne budi smiješan, kažem.
Dopustila si da ti svrši u ustima, kaže.
Lecnula sam se kao da me udario. Nisam mu dopustila, kažem.
Prisilio me. Kako to uopće možeš reći? Kako se usuđuješ?
Raspoloženje mi se promijenilo, iz euforije prešlo u krajnje beznađe
i jad. Trebali bismo pojesti meso, kažem, ustajući.
Čekaj, kaže on. Moram ti nešto reći.
Izgleda toliko jadno i zdvojno da već mislim: To je to. Prekinut će sa
mnom.
Danas su mi došli iz policije, kaže. U vezi s jednom...
nepodudarnošću u mojem iskazu.
Kako misliš nepodudarnošću?
Prilazi prozoru. Vani se već smračilo, no on gleda kao da nešto
doista vidi. Nakon provale, kaže, dao sam iskaz policiji. Rekao sam da
sam bio u nekom pubu.
Znam, kažem. U pubu Portland, nije li tako?
Pokazalo se da nisam bio u Portlandu, kaže. Provjerili su. Portland
ne smije raditi tako dugo. Stoga su provjerili evidenciju troškova s
moje kreditne kartice.
Čini mi se da je to velik posao, samo da provjere u kojem je baru bio
Simon. Zašto, pitam.
Rekli su da bi u protivnom Nelsonov odvjetnik mogao ustvrditi da
ne rade posao za koji su plaćeni.
Još nekoliko trenutaka šuti.
Te večeri nisam bio u pubu, Emma. Bio sam u jednom klubu. U
klubu u kojem striptizete gostima plešu u krilu.
Želiš mi, znači, reći, kažem polagano, da si cijelo to vrijeme dok
sam... dok je mene ono čudovište silovalo ti zapravo gledao gole
ženske?
Bilo nas je više, Em. Saul i još neki dečki. Nije bila moja ideja. Nisam
čak ni uživao.
Koliko si potrošio?
Gleda me posve izgubljeno. Kakve to ima veze?
Koliko si potrošio, vičem. Moj glas odjekuje od kamenih zidova. Tek
sada prvi put uviđam da kuća ima i jeku. Imam dojam da mi se
pridružila, da i ona viče na njega.
 On uzdiše. Ne znam. Tristo funti.
Isuse, kažem.
Policija očekuje da će sve to izići na vidjelo i pred sudom, kaže.
Tek sada malo-pomalo shvaćam što to znači. Ne samo da je Simon
u stanju trošiti novac koji nema na gledanje golih žena koje ne može
ševiti samo zato što ga onamo odvlače prijatelji. Ne samo da misli da
sam nekako prljava zbog onoga što mi je učinio onaj muškarac. Nego i
što bi to moglo značiti za optužnicu protiv Deona Nelsona. Obrana će
reći da je naš odnos od ranije sjeban, da lažemo i jedno drugome i
policiji.
Reći će da sam te noći pristala na odnos i da ga zato nisam prijavila.
Pokušavam doći do sudopera, no sadržaj želuca — sve ono crno
vino, crne masline, grickalice pripremljene za našu posebnu večer koju
ćemo provesti kod kuće — u mlazu mi izlazi iz usta, u pravoj bujici
vruće, gorke bljuvotine.
Odlazi, kažem nakon što sam završila s povraćanjem. Jednostavno
idi. Uzmi svoje stvari i idi.
Kroz život sam prolazila kao mjesečar, dopuštala tome slabom,
neodlučnom muškarcu da se pretvara da me voli. Vrijeme je da to
prestane. Idi, ponavljam.
Em, kaže on molećivo. Em, poslušaj samo što govoriš. To nisi ti.
Iako govoriš samo zbog svega što se dogodilo. Volimo se. Sve ćemo
nekako prebroditi. Nemoj govoriti stvari zbog kojih bi sutra mogla
žaliti.
Neću sutra žaliti, kažem. Nikada neću požaliti. Prekidamo, Simone.
Ne funkcioniramo već cijelu vječnost. Više ne želim biti s tobom i sada
sam napokon smogla hrabrosti da to i kažem.
 SADA: JANE

»Što je točno rekao?!?«

»Rekao je da ga ushićuje čistoća neopterećenog odnosa. Hoću reći,
možda sam malko promijenila točnu formulaciju, ali to je bit.«
Mia me užasnuto gleda. »I tip to misli ozbiljno?«
»Pa u tome i jest stvar. Tako je... drukčiji od sviju s kojima sam
ikada bila.«
»Sigurna si da nemaš stockholmski sindrom ili kako se to već
zove?« Mia gleda uokolo, pogledom obuhvaća blijede i prazne prostore
kuće na broju jedan u ulici Folgate. »Život ovdje... mora biti pomalo
nalik na zaglavljenost u njegovoj glavi. Možda ti je isprao mozak.«
Smijem se. »Čini mi se da bi mi Edward bio zanimljiv čak i da ne
živim u jednoj od njegovih kuća. «
»A ti? Što on vidi u tebi, srce moje? Osim neopterećene ševe ili kako
to već naziva?«
»Nemam pojma.« Uzdišem. »Bilo kako bilo, čini mi se da baš i nema
izgleda za to da sada doznam.«
Pričam joj kako je Edward onako naglo otišao iz mojega kreveta, a
ona se mršti. »Nekako mi se čini da ima ozbiljnih problema, J. Možda da
ga ipak malo izbjegavaš?«
»Svi imaju probleme«, kažem nehajno. »Čak i ja.«
»Dvoje zeznutih ljudi u zbroju ne daje jednu normalnu osobu. Tebi
sada treba netko obziran i čvrst. Netko tko će se brinuti za tebe.«
»Nažalost, čini mi se da to nije moj tip muškarca.«
Mia se na to ne osvrće. »I otada niste imali kontakata?«
Odmahujem glavom. »Nisam ga zvala.« Ne spominjem hotimično
nehajan e-mail koji sam poslala već sutradan i na koji nisam dobila
odgovor.
»No, da, to doista jest neopterećeno.« Nekoliko trenutaka šuti. »A
onaj tip s cvijećem? Je li se još pojavljivao?«
»Ne. Ali Edward kaže da je ta žena umrla nesretnim slučajem. Čini
se da je sirotica pala niza stube. Odnosno, policija je razmatrala
mogućnost da se radi o nasilnoj smrti, ali za to nije bilo dovoljno
dokaza.«
Mia pilji u mene. »S ovih stuba?«
»Da.«
»Nasilna smrt... dovraga! To te ne izluđuje? To da znaš da živiš na
mjestu zločina?«
»Zapravo i ne«, odgovaram. »Hoću reći, naravno da se radi o
tragediji. Ali kao što sam rekla, ovo vjerojatno uopće nije mjesto
zločina. U mnogim je kućama netko umro.«
»Ali ne tako. I još ovdje živiš sama...«
»Ne bojim se. Kućom vlada potpuni mir.« I u rukama sam držala
mrtvorođenče, mislim. Smrt posve nepoznate osobe, prije više godina,
baš mi i ne može osobito smetati.
»Kako se zvala?« Mia već vadi iPad.
»Emma Matthews. Zašto?«
»Nisi znatiželjna?« utipkava ime. »O, Bože!«
»Što je?«
Bez riječi mi pokazuje. Na ekranu je slika žene kojoj može biti
približno dvadeset pet godina. Dosta je zgodna, vitka i tamnokosa.
Nekako mi izgleda poznato. »I?« pitam.
»Ne kužiš?« pita Mia.
Bolje promatram sliku. »Što trebam kužiti?«
»J., pa pljunuta je ti. Odnosno, ti izgledaš isto kao ona. «
To je vjerojatno, na određeni način, točno. I ta mlada žena i ja
imamo neuobičajen raspored boja — smeđu kosu, plave oči i izrazito
bijelu kožu. Ona je vitkija od mene, mlađa, a ako ćemo iskreno i
zgodnija, i više se šminka — dva dramatična poteza crnom maškarom
— no definitivno vidim sličnosti.
»I nije stvar samo u licu«, dodaje Mia. »Vidiš kako stoji? Uspravno
držanje. Ti se držiš jednako tako.«
»Da?«
»Znaš da je tako. I dalje misliš da nema problema?«
»Možda je to puka slučajnost«, kažem na koncu. »Naposljetku, nema
razloga da smatramo da je Edward uopće bio u nekakvoj vezi s tom
djevojkom. Koliko milijuna žena na svijetu ima smeđu kosu i plave
oči?«
»Je li znao kako izgledaš prije nego što si se doselila?«
»Jest«, priznajem. »Bila sam kod njega na razgovoru.« A prije toga je
tražio fotografije. Tada mi to nije sinulo, ali zašto bi stanodavcu trebale
fotografije stanara?
 Mia me gleda razrogačenih očiju: nešto joj je sinulo. »A njegova
supruga? Kako se zvala?«
»Mia, ne...« odgovaram neuvjerljivim glasom. Podosta sam uvjerena
da je ovo već otišlo predaleko. Ali ona već nešto unosi u iPad.
»Elizabeth Monkford, djevojački Elizabeth Mancari«, kaže ona
nakon nekoliko trenutaka. »A sada potražimo slike...« Brzo ih
pregledava. »To ne može biti ona... Pogrešna nacionalnost... Evo nas!«
Prigušeno zviždi od iznenađenja.
»Što je?«
Okreće ekran prema meni. »Baš i nije tako neopterećeno«, kaže
tiho.
Na slici se vidi tamnokosa mlada žena koja sjedi ispred nekakvog
stalka za arhitektonske nacrte i smiješi se prema objektivu. Snimka je
vrlo zrnata, no ipak se jasno vidi da je izrazito slična Emmi Matthews.
Pa stoga, pretpostavljam, i meni.
 PRIJE: EMMA

Bilo je teško reći Simonu i policiji da sam lagala u vezi s time da se ne

sjećam silovanja, no to isto reći Carol bilo je gotovo još gore. Na moje
veliko olakšanje, ona je u vezi s time bila vrlo ljubazna.
Ti ni u čemu od toga nisi kriva, Emma, kaže mi. Ponekad
jednostavno nismo spremni za suočavanje s istinom.
No na moje veliko iznenađenje, ona se tijekom seanse ne
usredotočuje na Deona Nelsona i njegove užasne prijetnje, nego na
Simona. Zanima je kako je podnio prekid, je li se otada javljao —
naravno da jest, stalno, iako mu ja više ne odgovaram na poruke — i
što ću poduzeti u vezi s time.
I gdje si nam onda u svemu tome ti, Emma, pita na koncu. Što želiš
da se sada dogodi?
Ne znam, kažem i sliježem ramenima.
Pa, recimo onda to ovako... Je li taj prekid konačan?
Simon smatra da nije, priznajem. Već smo i ranije prekidali, no on
me uvijek preklinje i preklinje dok se meni na kraju ne počne činiti da je
jednostavnije dopustiti mu da se vrati. No sada je drukčije.
Bacila sam sve stare stvari — svu tu nepotrebnu kramu. Čini mi se
da mi je to dalo snage da se riješim i njega.
Ali međuljudski odnosi bitno su drugačiji od stvari, kaže ona.
Ja je prodorno gledam. Misliš li da griješim?
Ona još nekoliko trenutaka razmišlja. Jedan je od neobičnijih
aspekata traumatičnog iskustva kakvo si doživjela, kaže na koncu,
činjenica da ponekad za posljedicu ima omekšavanje tvojih postojećih
granica. Ponekad su te promjene tek privremene. No ponekad čovjek
shvati da mu se baš sviđa ta nova strana vlastite ličnosti, pa postaje
stalnim dijelom njega. Ja ne mogu odrediti je li to dobro ili nije. Suditi o
tome možeš jedino ti.

Nakon seanse imam sastanak s odvjetnikom koji je pripremio aneks

ugovora o najmu. Edward Monkford bio je u pravu: obratila sam se
jednoj obližnjoj tvrtki i pokazalo se da oni to mogu obaviti za samo
pedeset funti. Jedina je kvaka, rekao mi je odvjetnik s kojim sam
razgovarala, što će aneks možda morati potpisati i Simon. Pristao je za
dodanih pedeset funti pregledati svu ostalu dokumentaciju da to
utvrdi.
Danas mi isti odvjetnik govori da nikada u životu nije vidio takav
ugovor. Tko god da ga je sastavljao htio je da bude krajnje neoboriv,
kaže. Za svaki slučaj, doista biste trebali tražiti Simona da također
potpiše dokumentaciju.
Sumnjam da će Simon potpisati nešto što daje formalni okvir
našem prekidu, ali ipak uzimam dokumente. Dok mi traži omotnicu,
odvjetnik razgovorljivo kaže: Usput, pogledao sam podatke o toj
nekretnini u arhivu gradske uprave. Stvar je upravo fascinantna.
Da, čudim se ja. A zašto?
Čini se da kuća na broju jedan u ulici Folgate ima pomalo tragičnu
prošlost, kaže on. Izvornu kuću na tome je mjestu u ratu razorila
njemačka bomba — poginuli su svi stanari, cijela jedna obitelj. Nije bilo
ni preživjelih rođaka, pa su gradske vlasti izdale nalog o obvezatnoj
kupnji, kako bi mogle srušiti ostatke kuće. Nakon toga na toj parceli
nije bilo ničega, sve dok je nije kupio taj arhitekt. U početku je kanio
izgraditi nešto konvencionalnije — dio susjeda kasnije je pisao
gradskim vlastima, žaleći se da su zapravo prevareni. Stvari su se
podosta usijale, barem prema tome kako izgleda u dokumentima.
Ali gradnja se ipak nastavila, kažem ja, zapravo se ne zanimajući za
prošlost kuće.
Doista je bilo tako. A onda je, kao da samo dodaje sol na ranu,
zatražio dopuštenje da ondje nekoga pokopa. Radilo se zapravo o
dvjema osobama.
Da nekoga pokopa, ponavljam zbunjeno. Je li to uopće u skladu sa
zakonom?
Odvjetnik kima. Postupak je neočekivano jednostavan. Pod uvjetom
da Uprava za zaštitu okoliša nema ništa protiv, te da ne postoje
nekakvi lokalni propisi koji se tome protive, gradske vlasti manje-više
moraju izdati dozvolu. Jedini je uvjet da imena preminulih i točno
mjesto grobova moraju biti ucrtani u urbanističke planove, iz posve
očitih razloga. Evo ih ovdje.
Vadi neke zaklamane fotokopirane papire i na stražnjoj strani
rastvara neki zemljovid. Posljednje počivalište gđe. Elizabeth Domenice
Monkford i Maximiliana Monkforda, čita.
 Spojene papire stavlja u omotnicu, zajedno s ostalim dokumentima,
pa mi je daje. Izvolite. Možete sve zadržati ako želite.
 SADA: JANE

Nakon što je Mia otišla, otvaram prijenosno računalo i u tražilicu

upisujem Elizabeth Mancari, želeći još jednom pogledati bez Mije koja
mi viri preko ramena. No Domar ne pokazuje ništa od onih fotografija
koje je ona pronašla.
Istina je što sam rekla Miji: u to malo vremena koliko živim ovdje, u
kući na broju jedan u ulici Folgate, nikada nisam osjetila strah. No
tišina i praznina sada kao da poprimaju jezovitije tonove. To, dakako,
nema smisla. Kao kad vas je strah nakon slušanja nekakve priče o
duhovima. Ipak, odabirem najjače postavke rasvjete i krećem u
obilazak tražeći... što? Ne baš uljeze, to je jasno. No zbog nekog razloga
sada imam dojam da kuća ipak nije tako sigurna.
Imam dojam da me netko promatra.
Odbacujem taj dojam. Čak i kad sam se tek doselila, podsjećam
samu sebe, sve je izgledalo poput filmske scenografije. Tada sam
uživala u tom osjećaju. Nakon toga dogodio se jedino nekakav glupi,
neuspješni seks s Edwardom Monkfordom i doznala sam da je sklon
određenome tipu žena.
Leži u podnožju stuba, razbijene lubanje. Posve nesvjesno, odlazim
onamo i piljim u to mjesto. Je li ono jedva primjetan trag, obris krvave
mrlje koja je odavno oprana? No, dakako, ne znam je li uopće bilo krvi.
Podižem pogled. Iznad sebe, na vrbu stuba, primjećujem nešto.
Tračak svjetlosti kojeg ranije nije bilo.
Oprezno se uspinjem stubama, ne odvajajući pogled od te svjetlosti.
Prilazim joj, a ona poprima obris malenih vrata, ne viših od metar i pol
— skrivene ploče u zidu, slične onoj konstrukciji koja zakriva ormariće
u spavaćoj sobi i kuhinji. Dotada nisam ni znala da postoji.
»Halo!« zazivam. Nema odgovora.
Pružam ruku i guram vrata, te ih tako posve otvaram. Unutra se
nalazi visok ormar, prepun pomagala i sredstava za čišćenje: metle,
spužve na dršku, usisavač, sredstvo za laštenje, čak i teleskopske
ljestve. Zamalo sam se naglas nasmijala. Trebala sam i pretpostaviti da
bi se u ovoj kući trebalo nalaziti nešto slično. Bit će da čistačica — neka
sredovječna Japanka koja gotovo uopće ne razumije engleski i koja se
tijekom tjednih dolazaka opire svim mojim pokušajima ostvarivanja
nekakve interakcije — nije posve zatvorila ta vrata.
Ormar izgleda kao da je projektiran tako da pruža pristup i drugim
sklopovima u kući. Jedan zid prekrivaju nebrojene žice. Kompjutorski
kablovi idu prema raznim dijelovima kuće, kroz prostor ugrađen u
krov.
Provlačim se između pomagala za čišćenje, pa provlačim glavu kroz
otvor u stropu. Pri svjetlosti mobitela vidim skučeni prostor, prolaz
koji se proteže cijelom duljinom kuće, poda prekrivenog nebrojenim
kablovima. Izlazi u, kako se čini, veći prostor nalik na potkrovlje iznad
spavaće sobe. Na suprotnome kraju jedva razabirem cijevi za vodu.
Pada mi na pamet da sam možda pronašla odgovor na pitanje koje
me već dugo muči. Nikako se nisam mogla prisiliti na to da Isabelinu
neupotrijebljenu odjeću i druge stvari pošaljem u neku dobrotvornu
organizaciju, zajedno sa svojim knjigama, no nekako mi se činilo da ne
bi bilo u redu i da sve to raspakirani i uredno pospremim u ormare u
kući na broju jedan u ulici Folgate. Taj kovčeg stoji u spavaćoj sobi sve
otkako sam se doselila ovamo, čeka da odlučim što ću učiniti. Odlazim
po njega, pa ga guram tijesnim i niskim prostorom, i ostavljam u
prostranijem potkrovlju. Može stajati i ondje, gdje nikome neće
smetati.
Svjetlost s mobitela nije osobito snažna i tek u trenutku kad pod
nogama osjećam nešto meko spuštam pogled i vidim vreću za
spavanje, uguranu između dviju greda. Očito je da je gore već dugo —
sva je prekrivena prašinom i prljavštinom. Pridižem je, a iz nje nešto
ispada. Donji dio djevojačke pidžame, sa sitnim uzorkom u obliku
jabuka. Opipavam unutrašnjost vreće, no u njoj više nema ničega, osim
zgužvanih čarapa na samome dnu. I jedne posjetnice, jako zgužvane.
CAROL VOUNSON, LICENCIRANA PSIHOTERAPEUTKINJA. Adresa
stranice na internetu i broj telefona.
Okrenuvši se, vidim i druge stvari porazbacane uokolo: nekoliko
praznih konzerva tunjevine iz samoposluge, ostaci svijeća, prazna
bočica parfema, plastična boca u kojoj je ranije bio nekakav energetski
napitak.
Neobično. Neobično i neobjašnjivo. Nikako ne mogu znati je li ta
vreća pripadala Emmi Matthews — ne znam čak ni koliko je još ljudi
stanovalo u ovoj kući. A ako je bila Emmina, očito je da nikada neću
doznati zbog kakvog je to bezimenog straha napustila tu prelijepu i
elegantnu spavaću sobu, pa počela spavati ovdje.
Zvoni mi mobitel. Jako glasno u tome skučenom prostoru. Javljam
se.
»Jane, ovdje je Edward«, čuje se dobro poznati glas.
 PRIJE: EMMA

Pokušavam navesti Simona na to da se nađemo na nekome neutralnom

mjestu, na primjer u nekome pubu. No premda kaže da će potpisati
dokumente, to jednostavno odbija učiniti igdje osim u kući na broju
jedan u ulici Folgate.
Ionako moram svratiti, kaže. Kad sam odlazio, ostalo mi je nekoliko
stvari.
Nevoljko pristajem: U redu.
Do maksimuma pojačavam rasvjetu i navlačim izlizane traperice,
kao i najmanje glamuroznu staru košulju. Upravo pospremam kuhinju
— nevjerojatno je kako se i uz tako malo stvari nakupi višak i nastane
nered — kada iza sebe čujem neki zvuk. Bez daha se okrećem.
Bok, Em, kaže on.
Isuse, kako si me šokirao, kažem bijesno. Kako si ušao?
Jednostavno ću zadržati šifru dok ne uzmem sve svoje stvari, kaže
on. Bez brige, nakon toga ću je izbrisati.
U redu, kažem preko volje. Samoj sebi govorim da posrednika
Marka moram upitati kako da iz kuće blokiram tu šifru.
Kako si, pita Simon.
Dobro, odgovaram. Znam da bih trebala pitati kako je on, ali već
jasno vidim da nije dobro. Koža mu je blijeda i puna mrlja, onakva
kakva je uvijek kad previše pije. Osim toga, ima užasnu frizuru.
Evo aneksa, kažem, pa mu ga dodajem. Kao i kemijsku. Ja sam već
potpisala.
Hej, hej ! Pa nećemo prvo nešto popiti?
Ja kažem: Čini mi se da to baš i nije dobra ideja, Si. Ali po njegovu
samozadovoljnom smiješku zaključujem da je već pio.
Ovo je sve tako krivo, kaže on nakon što je pročitao cijeli dokument.
Napisao ga je odvjetnik, kažem.
Želim reći da je pogrešno sve to što radimo. Volimo se, Em. Nismo
bez problema, ali duboko u sebi ipak se volimo.
Molim te da ne otežavaš stvar, Simone.
Otežavam, ponavlja on. Pa to je baš fora, zar ne? Iako sam ja izbačen
i nemam gdje živjeti. Da ne znam da ćeš me prije ili kasnije ipak primiti
natrag, jako bih se uzrujao.
Neću te primiti, kažem.
Hoćeš.
Ne, neću, kažem.
Ali vratio sam se, nije li tako? Ovdje sam.
Samo dok uzmeš stvari.
Ili da se vratim ovamo gdje su mi stvari.
Simone, sada moraš ići, kažem, već pomalo bijesna.
On se naslanja na kuhinjsku radnu plohu. Tek nakon što nešto
popijem i uspijem s tobom popričati kako treba, kaže on.
Jebote, vičem. Ne možeš se barem jednom ponijeti kao odrasla
osoba?
Em, Em, pokušava me pridobiti. Nemoj se uzrujavati. Samo kažem
da te volim i da ne želim ostati bez tebe.
I baš je ovo, kao, pravi način, kažem ljutito.
Ah, kaže on. Znači da možda ipak postoji nekakav način?
Sada više ne znam što da radim. Kažem li da možda postoje izgledi
za to da jednom ponovno budemo zajedno, možda ode bez podizanja
prašine. Nekadašnja Emma svakako bi bila rekla da. No nova je Emma
ipak jača.
Ne, kažem odlučno. Nema baš nikakvih izgleda za to da ponovno
budemo zajedno, Simone.
On mi prilazi i stavlja dlanove na moja ramena. Osjećam miris
alkohola u njegovu dahu. Volim te, Em, ponavlja.
Nemoj, kažem ja, pokušavajući se osloboditi njegova zahvata.
Ne mogu te samo tako prestati voljeti, kaže on. U očima mu je
nekakvo prikriveno ludilo.
Zvoni telefon. Osvrćem se. Moj mobitel daje svjetlosne i zvučne
signale, od vibriranja se približava rubu radne plohe.
Pusti me, kažem, guram mu prsa.
Ovaj me put pušta i ja brzo uzimam mobitel. Da?
Emma, Edward ovdje. Samo sam htio provjeriti jesi li uspjela
riješiti ona pitanja u vezi s ugovorom o kojima smo razgovarali.
Edward Monkford obraća mi se službeno i uljudno.
Jesam, hvala. Simon je baš ovdje i sprema se potpisati.
Ne mogu ne dodati i: Barem se nadam.
Kratka tišina. Daj mi ga na telefon, može, kaže Edward.
Gledam kako Simonovo lice tijekom razgovora postaje sve
smrknutije. Razgovor traje oko minute, a Simon je za to vrijeme jedva
izgovorio pokoju riječ, tek tu i tamo a-ha i mmm.
Evo, kaže mrzovoljno i vraća mi mobitel.
Simon će sada potpisati aneks, Emma, kaže mi Edward, a onda će
otići. Ja ću svratiti da provjerim je li doista otišao, ali i zato jer te želim
odvesti u krevet. To, dakako, nemoj reći Simonu.
Prekida vezu. Preneraženo piljim u uređaj. Jesam li doista čula te
riječi? Ali znam da jesam.
Što ti je rekao, pitam Simona.
Ne bih ti bio naudio, kaže tužno, ne odgovarajući na pitanje. Nikada
ti ne bih učinio ništa nažao. Barem ne namjerno. Ne mogu te prestati
voljeti, Ern. I svakako ću te ponovno pridobiti. Vidjet ćeš.
Kada će doći Edward Monkford? Imam li uopće vremena za
tuširanje? Pogledom obuhvaćam unutrašnjost kuće i uviđam da se već
na prvi pogled vidi barem desetak slučajeva kršenja pravila. Stvari na
podu, stvari na radnim plohama, primjerak časopisa Metro na
kamenome stolu, kanta za recikliranje iz koje otpad ispada na pod. A da
i ne spominjem spavaću sobu koja izgleda kao da je u nju pala bomba.
Osim toga, nisam posve izribala ni one mrlje od vina nakon tuluma.
Brzo se tuširam, pa malo pospremam, usput birajući odjeću,
jednostavnu suknju i bluzu. Predomišljam se oko parfema, no na kraju
zaključujem da bi to bilo malo previše. Dio mene još misli da se Edward
možda šali ili da sam ga možda pogrešno čula.
Iako se nadam da nisam.
Ponovno se oglašava mobitel. Domar me obavještava da je netko
pred vratima. Uključujem video i vidim da je pred vratima Edward.
Nosi cvijeće i bocu vina.
Dakle, ipak nisam pogriješila. Dodirujem tipku »Prihvati« i puštam
ga u kuću.
Dolazim do stuba, a on je već u njihovu podnožju, željno me gleda.
Tim se stubama ne možete sjuriti: morate koračati oprezno,
dostojanstveno, korak po korak. I prije nego što dolazim do njega
osjećam pravu vrtoglavicu od silnog iščekivanja.
Bok, kažem nervozno.
On pruža ruku, pa mi za uho stavlja zalutali pramen kose. Još je
mokra od tuširanja i od nje osjećam hladnoću na vratu. Prstima mi
ovlaš dodiruje ušnu resicu, a ja zamalo skačem u zrak.
Sve je u redu, kaže tiho. Sve je u redu.
Prstima mi prolazi ispod brade i nježno mi pridiže glavu.
 Emma, kaže. Ne mogu prestati misliti na tebe. Ali ako je prerano,
samo reci i otići ću.
Otkopčava mi prva dva dugmeta na bluzi. Ne nosim grudnjak.
Drhtiš, kaže.
Silovana sam.
To nisam namjeravala samo tako izlanuti. Samo želim da shvati da
mi ovo nešto znači, da je poseban.
Lice mu istog trenutka postaje smrknutije. Silovao te Simon, pita
bijesno.
Ne. On ne bi ni u snu... Jedan od provalnika. Provalnici o kojima sam
ti pričala.
Onda ovo ipak jest prerano, kaže.
Izvlači ruku iz moje bluze i zakopčava je. Osjećam se poput djeteta
koje odijevaju za školu.
Samo sam željela da znaš. Za slučaj da... Ako želiš, svejedno možemo
ići u krevet, kažem plaho.
Ne, ne možemo, kaže on. Danas ne. Danas ideš sa mnom.
5a) Možete birati hoćete li spasiti Michelangelovog Davida ili dijete koje
umire od gladi povlačeći se po ulicama. Što ćete odabrati?

O Kip
O Dijete
 SADA: JANE

»Stanite ovdje«, kaže Edward taksistu. Nalazimo se usred Cityja,

poslovnog središta grada. Sa svih strana oko nas se dižu dramatične i
moderne zgrade od stakla i čelika, a iznad njih jedva se naziru vrhovi
Sharda i Cheese Gratera.6 Dok plaća vožnju, Edward primjećuje da
gledam prema njima. »Služe samo razmetanju«, kaže prijekorno.
»Idemo ovamo.«
Usmjerava me prema jednoj crkvi, malenoj neuglednoj župnoj crkvi
koju dotada praktički nisam ni primijetila, uvučenoj među sve te
razmetljive, modernističke divove. Unutrašnjost je dražesna: vrlo
jednostavna, gotovo kvadratna, ali prepuna svjetlosti s divovskih
prozora visoko na zidovima. Zidovi su jednako blijedožuti kao i u kući
na broju jedan u ulici Folgate. Sunčeva svjetlost zbog olovnih okvira
koji drže prozirno staklo na podu stvara rešetkasti uzorak. Osim nas
dvoje, unutra nema nikoga.
»Ovo mi je najdraže zdanje u Londonu«, kaže on tiho. »Pogledaj.«
Pratim njegov pogled prema gore i ostajem bez daha. Iznad nas se
nalazi divovska kupola. Ta blijeda praznina dominira malenom
crkvom, na najtanjim mogućim stupovima lebdeći nad njezinim cijelim
središnjim dijelom. Oltar, ili barem ono za što pretpostavljam da bi
morao biti oltar, nalazi se točno ispod nje: riječ je o masivnome
kružnom komadu kamena promjera metar i pol, smještenome točno u
središtu crkve.
»Prije Velikog požara7 postojale su dvije vrste crkava.«
Primjećujem da ne šapće. »Mračne i sumorne gotičke crkve koje su se
gradile na jednak način još od doba katoličke Engleske, prepune lukova,
ukrasa i obojenog stakla, te jednostavna, neukrašena mjesta za
okupljanje puritanaca. Nakon požara, ljudi koji su obnavljali London
uočili su priliku da stvore novu vrstu arhitekture: mjesta na kojima će
se svi moći moliti, bez obzira na vjersku pripadnost. Stoga su se
hotimice odlučili za takav pojednostavljeni stil bez nepotrebnih
elemenata. No, znali su da gotički mrak i sumornost moraju nečim
zamijeniti.«
 Pokazuje prema podu, prema rešetkastoj sunčevoj svjetlosti od
koje kamen kao da sjaji iznutra. »Svjetlost«, kaže. »Prosvjetiteljstvo se
doslovce temeljilo na svjetlosti.«
»Tko ju je projektirao?«
»Christopher Wren.8 Svi turisti naguravaju se ne bi li ušli u St.
Pauls, no ovo je njegovo remek-djelo.«
»Prelijepa je«, kažem iskreno.
Kad me ranije nazvao, Edward ničim nije spomenuo onu
neočekivanu brzinu kojom je prije tjedan dana napustio moj krevet,
niti je neobavezno čavrljao. Samo je rekao: »Volio bih ti pokazati par
građevina, Jane. Hoćeš li poći sa mnom?«
»Da«, rekla sam bez oklijevanja. Stvar nije bila u tome da sam
odlučila posve zanemariti Mijina upozorenja. Ako su i djelovala na
mene, onda sam samo osjećala još veću znatiželju u vezi s tim
muškarcem.
A umiruje me činjenica da me danas doveo ovamo. Zašto bi to
učinio ako ga kod mene privlači tek nekakva prolazna sličnost s
njegovom preminulom suprugom? Moram prihvatiti parametre koje
nam je postavio, zaključila sam: prihvaćati trenutak po trenutak i ne
opterećivati naš odnos pretjeranim razmišljanjem i očekivanjima.
Od crkve svetog Stjepana odlazimo do kuće Johna Soanea9 u
Lincolns Inn Fieldsu. Na ulazu piše da je danas zatvorena za javnost, no
Edward zvoni i srdačno se pozdravlja s kustosom kojeg očito poznaje.
Nakon još malo razgovora, pozvani smo da uđemo i sve razgledamo
kako i koliko želimo. Malena je kuća prepuna izložaka i zanimljivih
sitnica, od fragmenata grčkih skulptura do mumificiranih mačaka. Čudi
me da se Edwardu sviđa, no on blagim tonom govori: »To što gradim u
jednome određenom stilu ne znači da ne cijenim druge pristupe, Jane.
Važna je jedino izvrsnost. Izvrsnost i originalnost.«
Iz jedne komode u knjižnici vadi arhitektonski nacrt nekog malog
hrama u neoklasicističkome stilu. »Ovo je dobro.«
»Što je to?«
»Mauzolej koji je podignuo za preminulu suprugu.«
Uzimam crtež i pretvaram se da ga proučavam, no zapravo
razmišljam o riječi mauzolej.
I dalje razmišljam o njezinim implikacijama i kad ulazimo u taksi
kojim ćemo se vratiti u kuću na broju jedan u ulici Folgate. Dok joj se
približavamo promatram je novim očima, povezujem je s građevinama
koje smo vidjeli.
 On zastaje na vratima. »Želiš li da uđem?«
»Naravno.«
»Ne želim da stekneš dojam da smatram da se to podrazumijeva.
Jasno ti je, zar ne, da je ovo dvosmjerna ulica?«
»Baš slatko od tebe. Ali doista želim da uđeš.«
 PRIJE: EMMA

Kamo idemo, pitam kada je Edward zaustavio taksi.

U Walbrook, kaže on, podjednako i vozaču i meni. A onda: Želim ti
pokazati par građevina.
Unatoč svim mojim pitanjima, ne želi mi reći ništa više sve do
trenutka kad se zaustavljamo usred Citvja. Svugdje uokolo vide se
spektakularna moderna zdanja, a ja se pitam u koji od tih nebodera
idemo. No on me usmjerava prema nekoj crkvi. Čini mi se da nikako ne
pripada onamo, među sve te blistave banke.
Unutrašnjost je lijepa, iako ne osobito uzbudljiva. Visoko gore
nalazi se velika kupola, a točno ispod nje oltar, veliki komad stijene
postavljen nasred poda. Podsjeća me na poganske krugove i obrede
žrtvovanja.
Prije Velikog požara postojale su dvije vrste crkava, kaže. Mračne
gotičke i jednostavni prostori u kojima su se okupljali i molili puritanci.
Nakon požara oni koji su obnavljali London uočili su priliku da stvore
nov, hibridni stil. Ali znali su da nečime moraju zamijeniti svu tu
gotičku sumornu atmosferu.
Pokazuje prema podu, gdje veliki prozori od prozirnog stakla
stvaraju križani uzorak sjene i svjetlosti.
Svjetlost, kaže. Prosvjetiteljstvo se doslovce temeljilo na svjetlosti.
Dok on korača uokolo i razgledava razne dijelove, ja se penjem na
oltarni kamen. Sjedam prekriženih nogu i naginjem se unatrag, savijam
leđa tako da na kraju vratom dodirujem kamen. Potom iskušavam još
nekoliko poza: most, naklon prema gore, ispruženi junak. Približno
pola godine bavila sam se jogom i još uvijek imam sve pokrete u sebi.
Što radiš, pita Edward.
Nudim se kao obredna žrtva.
Taj oltar izradio je Henry Moore10, kaže on prijekorno. Kamen je
pribavio iz istog kamenoloma kojim se služio i Michelangelo.
Mogla bih se okladiti da se na njemu poseksao.
Meni se čini da je vrijeme da krenemo, kaže Edward. Nikako ne bih
volio da mi zabrane ulazak baš u ovu crkvu.
 Taksijem odlazimo u British Museum. On razgovara s nekim na
recepciji, crveni konopac koji zatvara ulaz zatim se podiže i mi nekako
ulazimo u onaj dio muzeja koji je rezerviran samo za znanstvenike i
sveučilišne profesore. Jedan zaposlenik otključava neki ormar i
ostavlja nas ispred njega. Navuci ih, kaže mi Edward i daje mi bijele
pamučne rukavice, a zatim navlači isti takav par. Potom iz ormara vadi
neki kameni predmet.
Ovo je olmečka obredna maska. Riječ je o prvoj civilizaciji koja je u
Americi podizala gradove. Prije tri tisuće godina izbrisani su s lica
zemlje.
Dodaje mi masku. Ja je prihvaćam, pribojavajući se da bih je mogla
ispustiti. Oči izgledaju kao da su žive.
Nevjerojatno, kažem. To zapravo nisu stvari kakve mi se sviđaju i
ovo nije muzej po mojem ukusu, baš kao ni ona crkva, no sretna sam
što sam ovdje s njim.
On zadovoljno kima. Imam pravilo koje mi nalaže da u nekom
muzeju za jednog posjeta razgledam samo jednu stvar, kaže dok se
vraćamo istim putem. Pogledaš li više, ne možeš uživati u tome što si
vidjela.
Zato, znači, ne volim muzeje, kažem, jer stvari cijelo vrijeme gledam
na pogrešan način.
Smije se.
Ja sam sada već gladna, pa odlazimo u jedan njemu poznati japanski
restoran. Naručit ću za oboje, kaže. Nešto jednostavno, kao katsu.
Engleze plaši prava japanska hrana.
Mene ne, kažem. Ja mogu jesti sve.
On me upitno gleda. Je li to izazov, gospođice Matthews?
Ako hoćeš.
Prvo mi naručuje sirovi suši — hobotnica, ježinac, raznorazni račići
i kozice.
Ovo mi je posve fino i ugodno, kažem.
Hmm, kaže on. Na tečnome japanskom obraća se kuharu, očito ga
upućuje u prepredeni plan, a kuhar se smiješi, veseleći se mogućnosti
da maloj gaijin posluži nešto s čime se neće moći nositi. Ubrzo
dobivam tanjur s hrpom bijelih hrskavica.
Kušaj malo, kaže Edward.
Što je to?
Zove se shirako.
Za probu u usta stavljam dva komadića. Pucaju mi među zubima, a
iz njih curi slankasta, gusta sluz.
Nije loše, kažem i gutam, iako je sve to zapravo prilično odvratno.
To su riblje vrećice sa spermom, kaže on. U Japanu ih smatraju
delikatesom.
Super. Ali čini mi se da mi je draže kad se radi o ljudima. Što je
sljedeće na repertoaru?
Kuharov specijalitet.
Konobarica donosi pladanj s cijelom ribom. Šokirano uviđam da je
još živa. Istina, jedva — leži na boku i slabašno podiže i spušta rep, dok
joj se usta otvaraju i zatvaraju kao da pokušava nešto reći. Cijela gornja
strana narezana je na tanke kriške. Na trenutak zamalo odustajem. No
onda samo zatvaram oči i hrabro idem dalje.
Kod drugog zalogaja otvaram oči.
Prava si avanturistica po pitanju hrane, kaže on nevoljko.
I ne samo po pitanju hrane, uzvraćam.
Nešto ti moram reći, Emma.
Ima ozbiljan izraz lica, pa odlažem štapiće za jelo i pozorno ga
gledam.
Ne upuštam se u konvencionalne veze, kaže, baš kao što ne radim
ni konvencionalne kuće.
U redu. A što onda radiš?
Međuljudski odnosi, baš kao i život, najčešće dovode do gomilanja
nepotrebnih stvari. Čestitke za Valentinovo, romantične geste, posebni
datumi, besmisleni izrazi nježnosti... Kako bi bilo da sve to odbacimo?
Odnos neopterećen konvencijama odlikuje se svojevrsnom čistoćom,
osjećajem jednostavnosti i slobode. No to može funkcionirati jedino
ako obje strane vrlo jasno daju do znanja da rade upravo to.
Zapamtit ću da ne smijem očekivati čestitku za Valentinovo, kažem.
A kad prestane biti savršeno, oboje krećemo dalje, bez imalo
žaljenja. Dogovoreno?
Koliko će to trajati?
Je li uopće važno?
Zapravo i nije.
Ponekad mi se čini da bi svi brakovi bili bolji kad bi razvod nakon
određenog vremena bio obavezan, kaže zamišljeno. Recimo nakon tri
godine. Ljudi bi jedno drugo daleko više cijenili.
Edwarde, kažem, ako pristanem na ovo, hoćeš li spavati sa mnom?
Uopće to ne trebamo raditi. Mislim, ako ti je to preteško.
Ne smatraš me pokvarenom robom, zar ne?
 Kako to misliš?
Neki muškarci... Ne dovršavam rečenicu. Ali to treba izreći. Drhtavo
udišem. Nakon što je Simon doznao za silovanje, kažem, prestali smo
voditi ljubav. Nije više mogao.
Bože moj, kaže Edward. A ti? Posve si sigurna da nije prerano?
Bez razmišljanja ga pod stolom hvatam za ruku i stavljam je pod
svoju suknju. Doima se iznenađenim, ali je ne povlači. Ja se gotovo
naglas smijem.
Povlačim mu ruku još dublje, osjećam kako mu zglobovi prstiju
prelaze preko mojih gaćica.
Posve sigurno nije prerano, kažem mu.
I dalje ga držim za ručni zglob, meškoljim se, trljam se o njegovu
ruku. On povlači gaćice ustranu i prstima ulazi u mene. Meni se naglo
podižu koljena i udaraju u stol, kao da sam medij na kakvoj seansi.
Netremice ga gledam u oči. Izgleda opčinjeno.
Bit će najbolje da pođemo, kaže. Ali ne povlači ruku.
 SADA: JANE

Nakon seksa sam blago omamljena, snena i zadovoljena. Edward se

pridiže na lakat, pomno me promatra, dok mi slobodnom rukom
istražuje kožu. Dolazi do strija koje su mi ostale nakon Isabel, a meni je
neugodno i pokušavam se okrenuti na drugu stranu, no on mi ne
dopušta.
»Nemoj. Prelijepa si, Jane. Na tebi je baš sve prelijepo.«
Prsti mu ne miruju i dolaze do ožiljka ispod moje lijeve dojke. » Što
je to?«
»Nesretan slučaj u djetinjstvu. Pala sam s bicikla.«
Kima, kao da je to prihvatljivo, pa se nastavlja spuštati prema
pupku. »Nalik na zavezani otvor na balonu«, kaže, šireći ga. Prstima
prati meke dlačice koje ga vode još niže. »Ne depiliraš se«, primjećuje.
»Ne. Trebala bih? Moj bivši... Vittorio me volio ovakvu. Govorio je
da imam tako malo dlaka.«
Edward razmišlja o tim riječima. »Trebala bi ih barem poravnati, da
budu simetrične.«
Meni to odjednom izgleda urnebesno smiješno. »Tražiš da
napravim red i uklonim višak stidnih dlaka, Edwarde?« uspijevam
izgovoriti kroza smijeh.
On polaže glavu s jedne strane. »Da, tako nekako. A što je toliko
smiješno?«
»Ništa. Pokušat ću zbog tebe svesti dlake na tijelu na najmanju
moguću mjeru.«
»Hvala.« Utiskuje mi poljubac u trbuh, tako da iza njega ostaje trag,
nalik na kakvu zastavicu. »Idem se otuširati.«
Čujem šum vode iza kamene pregrade koja kupaonicu odvaja od
spavaće sobe. Po promjenama zvuka uspijevam zamišljati kako tijelom
ulazi pod mlaz i izlazi iz njega, kako se njegov glatki i čvrsti torzo
okreće malo na ovu, malo na onu stranu. Dokono se pitam kako ga
prepoznaje onaj senzor. Ima li neke posebne povlastice koje su još
uvijek registrirane u sustavu ili za posjetitelje postoje univerzalne, za
sve jednake postavke.
 Voda više ne teče. Budući da se nije pojavio ni nakon nekoliko
minuta, pridižem se u sjedeći položaj. Iz smjera kupaonice čuje se
nekakvo trljanje i struganje.
Odlazim u tom smjeru. Bijelog ručnika omotanog oko struka,
Edward čuči pod tušem i krpom briše kamene zidove.
»Ovo je područje s tvrdom vodom, Jane«, kaže, ne podižući pogled.
»Ne budeš li pazila, nakupit će se kamenac. Već se primjećuju prve
naslage. Doista bi trebala obrisati tuš nakon svakog korištenja.«
»Edwarde...«
»Što je?«
»Nije to malo... pa, opsesivno?«
» Nije «, kaže on. »To je samo suprotno od lijenoga, kako se god to
zvalo.« Još malo razmišlja. »Možda pedantno.«
»Nije li život jednostavno prekratak da bi se tuš nakon upotrebe
brisao ručnikom?«
»Ili je možda«, kaže on razumno, »život jednostavno prekratak da
se živi manje savršeno nego što je moguće.« Ustaje. »Još nisi radila
procjenu, zar ne?«
»Procjenu?«
»S Domarom. Sustav je trenutačno namješten na mjesečne
intervale, čini mi se. Programirat ću za sutra.« Na trenutak zastaje.
„Siguran sam da je sve u redu, Jane. Ali uz te brojke lakše ćeš se
dodatno poboljšati.“

Sutradan ujutro budim se sretna i pomalo ukočena. Edward je već

otišao. Spuštam se u prizemlje, da prije tuširanja uzmem kavu, a na
ekranu prijenosnog računala pronalazim Domarovu poruku.
Jane, molim te da sljedeće izjave ocijeniš od 1 do 5, pri čemu je 1 »svakako
se slažem«, a 5 »nikako se ne slažem«.
1. Ponekad griješim.
2. Lako se razočaram.
3. Postajem nervozna zbog nevažnih stvari.
Pitanja ima još nekoliko desetaka. Ostavljam ih za kasnije, kuham
kavu i odnosim je na kat. Stajem pod tuš i iščekujem onaj raskošni slap
topline. Ništa.
Mašem rukom, onom na kojoj imam digitalnu narukvicu, ali i dalje
se ne događa ništa. Nestalo je struje. Pokušavam se sjetiti postoji li u
onom prostoru s pomagalima za čišćenje i neka kutija s osiguračima.
Ali stvar ne može biti u tome: u prizemlju ima struje, jer inače ne bi
radio ni Domar.
A onda shvaćam u čemu je zacijelo stvar. »Proklet bio, Edwarde«,
kažem naglas. »Samo sam se htjela jebeno istuširati.«
Naravno, pozornije gledam Domarove poruke i vidim riječi: Dio
funkcija kuće blokiran je do ispunjenja zadaće.
Sustav mi je barem dopustio da pripremim kavu. Sjedam da
odgovorim na pitanja.
 PRIJE: EMMA

Seks je dobar.
Dobar, ali ne spektakularan.
Imam osjećaj da se suzdržava, da pokušava biti pravi gospodin. A ja
bih zapravo u krevetu radije bila sa svima, samo ne s gospodinom.
Želim da bude sebični alfa-mužjak za što je očito tako sposoban.
Ipak, mnogo je toga što može dobro poslužiti.
Kasnije sjedim za kamenim stolom u kućnome ogrtaču, gledam
kako nam priprema nešto u woku. Prije nego što je počeo stavio je
pregaču, što je neobično ženstvena gesta za jednog tako muževnog
čovjeka. Ali nakon što je pripremio sastojke i nakon što je počeo
ubrzano raditi, sve snage uložio je u koncentriranost i preciznost, žar i
energiju: bacao je sastojke uvis i hvatao ih kao da se radi o velikoj i
nepravilnoj palačinki. Već nekoliko minuta kasnije jelo je gotovo.
Umirem od gladi.
Jesi li kada imao ovakav odnos, pitam dok jedemo.
Kakav?
Kakav god ovo bio odnos. Neopterećen. Poluodvojen.
Jedno dugo vrijeme, da. Nije da imam nešto protiv konvencionalnih
veza, to ti mora biti jasno. Stvar je samo u tome da za njih u mojem
načinu života nema mjesta. Stoga sam svjesno odlučio prilagoditi se
kraćim vezama. Utvrdio sam da su veze u tom slučaju zapravo bolje:
intenzivnije, pravi sprint, a ne maraton. Više cijeniš drugu stranu, jer
znaš da neće potrajati.
Koliko obično traju?
Dok jedno od nas ne odluči prekinuti, kaže bez osmijeha. To
funkcionira jedino ako obje strane žele isto. I nemoj misliti da
neopterećeno znači bez obaveze i uloženog truda. Samo se radi o
drukčijoj vrsti obaveze i posvećenosti, drukčijem trudu. Neki od mojih
najsavršenije odnosa nisu potrajali više od tjedan dana, neki su trajali
nekoliko godina. Trajanje zapravo nije važno. Važna je jedino kvaliteta.
Pričaj mi o jednome odnosu koji je potrajao nekoliko godina,
kažem.
 Nikada ne govorim o ranijim ljubavnicama, kaže on odlučno.
Jednako kao što s drugima nikada neću razgovarati o tebi. Osim toga,
sad sam ja na redu. Kako organiziraš začine?
Začine?
Da. To me muči sve otkako sam maloprije pokušao pronaći kumin.
Očito je da nisu posloženi ni abecedno ni po roku trajanja. Jesi li ih
složila po okusima? Prema kontinentima?
Šališ se, zar ne?
On me gleda. Želiš reći da su posloženi nasumično?
Totalno bez reda.
Čovječe, kaže on. Čini mi se da je to ironično. No kod Edwarda
čovjek ponekad teško može biti siguran.
Na odlasku mi govori da je večer bila divna.
5 b) Sada možete birati hoćete li donirati mali iznos lokalnome muzeju
koji prikuplja sredstva za važnu umjetninu ili ćete taj novac uplatiti
za borbu protiv gladi u Africi. Što ćete odabrati?

O Muzej
O Glad
 SADA: JANE

»Divim se tome kako se sve odvija strogo po pravilima, uz niz različitih

tipologija«, govori muškarac u sakou od samta, rukom u kojoj drži usku
čašu za pjenušac velikim, širokim gestama pokazuje prema krovu od
stakla i čelika.
»...fuzija nekartezijanske infrastrukture i društvene
funkcionalnosti...« kaže neka žena usrdno.
»Linije žudnje neizravno se nagovještaju, a onda uskraćuju...«
Osim tih stručnih izraza, zaključujem, proslave dovršetka krovne
konstrukcije i nisu osobito drukčije od otvaranja galerija na koje sam
odlazila dok sam radila u svijetu umjetnina: mnogo ljudi u crnome,
mnogo pjenušca, mnogo hipsterskih brada i skupih skandinavskih
naočala. Večeras se slavi dovršetak nove koncertne dvorane Davida
Chipperfielda. Malo-pomalo upoznajem se s imenima najpoznatijih
britanskih arhitekata: Norman Foster, pokojna Zaha Hadid, John
L’awson, Richard Rogers. Mnogi će večeras biti ovdje, rekao mi je
Edward. Kasnije su na programu vatromet i spektakl s laserskim
zrakama, a sve to vidjet će se kroz stakleni krov, ali i na cijelome
području sve do Kenta.
Tumaram kroz gužvu, s čašom za pjenušac u ruci, i prisluškujem.
Tumaram jer sam, iako me Edward pozvao da mu radim društvo,
čvrsto odlučila ne biti teret. Osim toga, nije teško ubaciti se u neki
razgovor, kad to poželim. Među uzvanicima je najviše muškaraca, svi
su puni samopouzdanja i blago pripiti. Više me njih presrelo i pitalo:
»Znamo li se nas dvoje?« ili »Gdje radite?« ili uz jednostavno: »Bok«.
Uočivši da Edward gleda prema meni, vraćam se do njega. On se
odvaja od skupine s kojom je dotada stajao. »Hvala Bogu«, kaže tiho.
»Čini mi se da ću skrenuti budem li morao odslušati još jedan govor o
važnosti programatskih zahtjeva«. Zadovoljno me mjeri od glave do
pete. »Je li ti tko već rekao da si najljepša žena u dvorani?«
»Zapravo više njih.« Za ovu priliku odjenula sam haljinu Helmuta
Langa otvorenih leđa, koja pokriva bedra, a straga je dovoljno opuštena
da se pomiče sa svakim mojim pokretom, dok na nogama imam
jednostavne balerinke s čipkastim obrubom marke Chloe. »Iako ne baš
tim riječima.«
Smije se. »Dođi ovamo.«
Za njim dolazim iza nekog niskog zida. On na njega odlaže čašu, pa
mi dlanom prolazi niz bok.
»Imaš gaćice«, primjećuje.
»Da.«
»Mislim da bi ih trebala svući. Kvare čistoću linije. Bez brige, nitko
neće vidjeti.«
Na trenutak zastajem kao paralizirana. A onda gledam uokolo.
Nitko ne gleda u našem smjeru. Koliko mogu neprimjetnije, svlačim
gaćice. Nakon što sam se već sagnula da ih uzmem, on mi stavlja dlan
na podlakticu.
»Čekaj.«
Lijevom rukom zadiže donji rub haljine. »Nitko neće vidjeti«,
ponavlja.
Ruka mu putuje uz moje bedro, pa mi dolazi među noge.
Preneražena sam. »Edwarde...«
»Ne miči se«, kaže on tiho.
Prsti mu se miču naprijed-natrag, jedva me dodirujući. Ja osjećam
kako se izvijam prema njemu, žudeći za snažnijim pritiskom. Ovo nisam
ja, mislim si. Ja ne radim ovakve stvari. Dva-tri puta kružno mi prelazi
preko klitorisa, a onda, bez ikakvog upozorenja, jednim prstom obzirno
prodire u mene.
Zastaje da mi iz ruke uzme čašu i odloži je kraj svoje, a onda su
odjednom na meni obje njegove ruke — jedna sa stražnje strane, dva
prsta koja ritmički ulaze i izlaze, jedna sprijeda, koja ponire i kruži.
Zvukovi oko nas kao da su se stišali. Već bez daha, pitanje o tome hoće
li nas netko vidjeti posve prepuštam njemu. On sada vodi glavnu riječ.
Unatoč takvome okruženju, počinju me zapljuskivati valovi užitka.
»Želiš da pođemo nekamo gdje možemo biti sami?« šapućem.
»Ne«, kaže on kratko. Prsti se ubrzavaju, puni samopouzdanja.
Osjećam kako se približavam vrhuncu. Koljena mi malo popuštaju, a
njegove ruke preuzimaju dio moje težine. I već trenutak kasnije više ne
mogu čekati, drhturim i grčim se oko njegovih prstiju. Vidim bljesak
vatrometa — pravoga, s laserskim zrakama, koji se vidi sve do Kenta,
uviđam vraćajući se u stvarnost. Tome svi plješću, hvala Bogu. Ne
meni.
Noge mi i dalje podrhtavaju kada on povlači ruku i kaže:
»Ispričavam se, Jane. Moram popričati s onim ljudima.«
Odlučnim korakom prilazi nekome za koga sam podosta sigurna da
je najugledniji britanski arhitekt, zastupnik u Gornjem domu, te mu uz
opušten osmijeh pruža ruku. Istu onu ruku koja je prije samo nekoliko
sekunda bila u meni.

Još uvijek se oporavljam od ošamućenosti kada se uzvanici počinju

razilaziti — jesmo li to doista maločas učinili? Jesam li doista doživjela
orgazam u dvorani punoj ljudi? Zar sam sada doista to?
Odvodi me u obližnji japanski restoran, od onakvih koji šank za
sushi imaju u sredini. Za njim stoji kuhar i priprema jela. Svi su ostali
gosti Azijci, poslovni ljudi u tamnim odijelima. Kuhar pozdravlja
Edwarda kao da se dobro poznaju, klanja mu se i obraća na
japanskome. Edward uzvraća na istome jeziku.
»Rekao sam mu da sam odabere što će nam poslužiti«, kaže mi dok
sjedam. »Znak je poštovanja iskazati povjerenje u prosudbu itamaea. «
» Čini mi se da tečno govoriš japanski.«
»Ne tako davno gradio sam jednu zgradu u Tokiju.«
»Da, znam.« Njegov neboder u Japanu elegantna je i senzualna
spirala, divovsko svrdlo koji probija oblake. »Tada si prvi put bio
ondje?«
Znam da nije, naravno. Gledam kako štapiće za jelo odlaže tako da
budu besprijekorno paralelni.
»Ondje sam boravio godinu dana nakon smrti supruge i djeteta«,
odgovara tiho, a ja osjećam uzbuđenje zbog prvih naznaka otkrivanja,
prisnosti. »Stvar nije bila samo u tome što sam se ondje osjećao dobro
i kao kod kuće. Stvar je bila i u kulturi: naglasku na samodisciplini i
suzdržanosti. U našem se društvu discipliniranost povezuje s
uskratom i siromaštvom. U Japanu je smatraju najvišim oblikom
ljepote — to nazivaju shibui.«
Konobarica nam donosi dvije zdjelice s juhom. Izrađene su od
oslikanog bambusova drva, toliko su lagane i malene da stanu u dlan.
»Evo, na primjer, ove zdjelice«, kaže on, pa podiže jednu od njih. »Stare
su i nisu posve identične. To je Shibui.«
Uzimam malo juhe. Nešto mi se migolji na jeziku. Osjećam
neobično palucanje.
»Usput, živi su«, dodaje on.
 »Što je živo?« pitam preneraženo.
»U juhi imamo minijaturne račiće. Shirouo — tek došli na svijet,
prava novorođenčad. Kuhar ih ubacuje u posljednji trenutak. To se
smatra iznimnom delikatesom.« Pokazuje prema šanku, iza kojeg nam
se kuhar ponovno klanja. »Specijalitet šefa kuhinje Atare je ikiukuri, živi
plodovi mora. Nadam se da ti do ne smeta.«
Konobarica donosi novo jelo i postavlja ga na stol. Na njemu crveni
pagar, sjajnih ljusaka boje bakra blistavih u odnosu na uske japanske
rotkvice. Jedna strana ribe uredno je razrezana tako da se dobije
sashimi, sve do središnje kosti. No sama je riba još živa, pa joj se rep
savija kao da je riječ o škorpionu, a onda se ponovno slabašno i
beživotno spušta. Ustima guta zrak, oči joj uzbunjeno lutaju.
»O, Bože«, kažem preneraženo.
»Kušaj malo. Uvjeravam te da je jako ukusno.« Pruža ruku i
štapićima uzima tanku krišku blijedoga mesa.
»Edwarde, ja to ne mogu jesti.«
»Nema veze. Naručit ću ti nešto drugo.« Daje znak konobarici, koja
je već trenutak kasnije uz nas. Ali imam dojam da bi mi juha iz želuca
uskoro mogla navaliti na usta. Novorođenčad. Ta mi riječ počinje
odzvanjati u glavi.
»Jane. Je li ti dobro?« On me zabrinuto gleda.
»Ne... Nije...«
Jedna od neobičnih stvari u vezi s boli i tugom upravo je način na
koji vas zaskoči kad najmanje očekujete. Odjednom sam ponovno u
rodilištu, držim Isabel, mahnito joj obavijam glavu tkaninom u koju je
umotana, kao da je riječ o marami koja će u njoj zadržati posljednje
dragocjene ostatke tjelesne topline — topline mojeg tijela — u
pokušaju da odgodim trenutak kada će joj se ohladiti i ti mali udovi.
Gledam joj oči, te sićušne sklopljene oči s tim slatkim nabreklim
kapcima, pitam se koje su boje šarenice, jesu li plave poput mojih ili
tamne poput očevih.
Ubrzano trepćem i sjećanje se već raspršilo, ali ona tupa olovna
težina neuspjeha i očaja ponovno me snažno pogodila i odjednom
počinjem jecati, usta zaklonjenih ručnim zglobom.
»O, Bože.« Edward se dlanom lupa po čelu. »Shirouo. Kako sam
samo mogao biti tako glup?« Žurno i usrdno obraća se konobarici na
japanskome, pokazuje prema meni i naručuje još hrane. No sada za to
nema vremena, više nema vremena ni za što. Ja već trčim prema
vratima.
 PRIJE: EMMA

Hvala što si došla, Emma, kaže inspektor Clarke. Jedan šećer, može?
Inspektorov je ured minijaturni odjeljak prepun papira, fascikala i
registratora. Na jednoj uokvirenoj fotografiji, podosta staroj, stoji u
prvome redu ragbijaške ekipe i drži apsurdno veliki pehar. Na šalici s
instant-kavom koju mi dodaje prikazan je Garfield, što mi se čini
odviše vedrim za policijsku postaju.
U redu je, kažem nervozno. O čemu se radi?
Inspektor Clarke otpija gutljaj kave, pa šalicu odlaže na radni stol.
Kraj nje je tanjur s keksima, koji sada pomiče prema meni.
Ona dvojica optuženih u vezi s tvojim slučajem sudu su izjavila da
se ne osjećaju krivima, te su zatražila puštanje uz jamčevinu. Kad je
riječ o suučesniku, Grantu Lewisu, tu su nam ruke gotovo posve
vezane. No s onim koji te silovao, Deonom Nelsonom, možda je druga
priča.
U redu, kažem, iako mi zapravo nije jasno zašto me pozvao da to
objasni. Naravno da nije dobro što ne priznaju krivnju, ali nije li mi to
mogao priopćiti telefonom?
Kao žrtva, nastavlja Clarke, imaš pravo dati osobnu izjavu — ono
što mediji ponekad nazivaju izravnim svjedočenjem. Na saslušanju o
puštanju uz jamčevinu možeš reći kako je zločin na tebe utjecao, kako
se osjećaš i što misliš o tome da Nelson bude na slobodi do početka
suđenja.
Kimam. Kako se osjećam? Zapravo ne osjećam ništa. Važno mi je
jedino da na koncu završi u zatvoru, ništa više.
Uočivši moju bezvoljnost, inspektor Clarke obzirno kaže: Stvar je u
tome, Emma, da je Nelson lukav i nasilan. Ja bih se osobno osjećao
puno ugodnije kad bi sada ostao iza rešetaka.
Ali ne bi se izlagao takvoj opasnosti i ponovio zločin dok je na
slobodi zahvaljujući jamčevini, zar ne, pitam. I tek tada uviđam na što
inspektor cilja.
Mislite da bih se mogla naći u opasnosti, kažem, netremice
zagledana u njega. Da bi me mogao pokušati spriječiti u iznošenju
dokaza.
Ne bih htio da se nepotrebno uzbuniš, Emma. Nasreću, slučajevi
zastrašivanja svjedoka vrlo su rijetki. Ali u ovakvim slučajevima, kada
sve zapravo ovisi o dokazima jedne osobe, bolje je biti na oprezu.
Što želite da učinim?
Napiši osobnu izjavu za saslušanje u vezi s jamčevinom. Možemo ti
dati par uputa, no što je stvar osobnije prirode, to bolje.
Nakratko šuti. Međutim, moram te upozoriti da tvoja izjava, nakon
što se pročita pred sudom, postaje službenim pravnim dokumentom.
Obrana će imati pravo ispitati te u vezi s time kada počne suđenje.
Tko će je pročitati?
Pa, to može biti tužitelj ili netko iz policije. Ali takvi su iskazi uvijek
snažniji ako dolaze iz usta same žrtve. Čak su i suci samo ljudi. A ja
smatram da ćeš ti ostaviti vrlo snažan dojam.
Samo na trenutak izraz lica inspektora Clarkea postaje blaži i čini
mi se da su mu se oči malko orosile. Potom se nakašljava. Zatražit
ćemo posebne mjere. To znači da te Nelson tijekom saslušanja neće
vidjeti zbog postavljenog zaslona. Ni ti njega nećeš morati gledati kad
budeš čitala izjavu, a on neće vidjeti tebe.
Ali bit će ondje, kažem. Slušat će.
Inspektor Clarke kima.
A što će biti ako se sudac ne složi, pa mu odobri puštanje uz
jamčevinu? Ne postoje izgledi za to da bih takvim postupkom onda
samo pogoršala stanje?
Mi ćemo se pobrinuti za to da budeš na sigurnome, umiruje me
inspektor Clarke. Naposljetku, sretna je okolnost i što si se preselila. Ne
zna gdje živiš.
Netremice me gleda, naklono i brižno. Onda, Emma... Hoćeš li
napisati osobnu izjavu i pročitati je pred sudom?
Zbog toga sam ovdje, sada shvaćam. Znao je da bih možda rekla ne
da me samo nazvao.
Pa, ako mislite da će pomoći, čujem riječi iz vlastitih usta.
Bravo, kaže on.
Da mi je to rekao bilo tko drugi, rekla bih da mi se obraća s visoka,
no on toiiko očito osjeća olakšanje da mi to ne smeta.
Saslušanje će se održati u četvrtak, kaže još.
Tako brzo?
Nažalost, ima vrlo ustrajnog odvjetnika. Sve na račun poreznih
obveznika, naravno.
 Inspektor Clarke ustaje. Netko će ti pronaći praznu sobu za
razgovore. Možeš odmah početi skicirati izjavu.
 SADA: JANE

Nekoliko dana nakon te epizode u restoranu dolaze mi dvije pošiljke.

Jedna je velika i tanka kutija s prepoznatljivim JV prodavaonice
Wanderer u ulici Bond. Druga je manja, približno veličine knjige u
mekom uvezu. Veći paket odlažem na kameni stol. Unatoč veličini, vrlo
je lagan.
Unutra, obavijena krep-papirom, nalazi se haljina. Prebacuje mi se
preko podlaktice, a tamna tkanina svilenkasto se razlijeva na jednu i
drugu stranu. Odmah vidim koliko će biti senzualna i nježna u dodiru s
mojom kožom.
Odnosim je na kat i odijevam. Gotovo je dovoljno da podignem ruke
i haljina se već nalazi gdje treba i kako treba, pripijena uz moje i tijelo.
Pri okretu se miče sa mnom, gotovo zaigrano. Proučavam tkanje i
vidim da su niti postavljene dijagonalno.
Treba mi i ogrlica, razmišljam. I odmah zaključujem što je u manjoj
pošiljci.
U njoj nailazim na poruku, karticu ispisanu prelijepim rukopisom,
gotovo kaligrafski. Jane — oprosti što sam tako nepromišljena budala.
Edward. U kutijici u obliku školjke, na baršunastoj podlozi, nalazi se
ogrlica koja se sastoji od tri niske bisera. Biserje nije veliko, ali je
neobično — blijedožuto, ne posve pravilno okruglo, uz prigušeni
višebojni sjaj iz dubine.
Točno su iste boje kao zidovi u kući na broju jedan u ulici Folgate.
Ogrlica izgleda malo — premala, čini mi se nakon što sam je prvi
put stavila oko vrata: steže me i na trenutak imam dojam da me guši,
koliko uopće ne popušta, posve drukčije od senzualne haljine. No onda
vidim vlastiti odraz u ogledalu i uviđam da je kombinacija fantastična.
Jednom rukom pridižem kosu, da vidim kako izgleda. Da, tako,
spuštena na stranu. Snimam selfie, da ga pošaljem Miji.
I Edward bi to trebao vidjeti, čini mi se. Snimku prosljeđujem i
njemu. Nemaš se na čemu ispričavati. Ali hvala.
Odgovara već za nekoliko trenutaka. Izvrsno. Jer sam na dvije minute
od tebe i približavam se.
 Spuštam se u prizemlje i stajem ispred velikog prozora, okrenuta
prema vratima, zauzimam pozu kako bih ostavila što snažniji dojam.
Čekam ljubavnika.

On me uzima na kamenome stolu, još u haljini i onoj bisernoj ogrlici:

željno, izravno, bez uvoda i čavrljanja.
Nikada dotada nisam imala takav odnos. Nikada ranije nisam
vodila ljubav nigdje drugdje nego u krevetu. Govorili su mi da sam
samodovoljna i rezervirana, a jedan muškarac rekao mi je i da sam
seksualno dosadna i tupa. A ipak sam se nekako našla ovdje. I radim
ovo.
Kasnije imam dojam kao da se oslobodio nekakvog transa i da u
njemu sad opet prevladava onaj uglađeni, promišljeni Edward.
Priprema nam tjesteninu, dok kao umak poslužuje tek malo maslinova
ulja iz boce bez etikete, mrvica svježega kozjeg sira i mnogo mljevenog
papra. Ovo ulje zove se lacrima, objašnjava, to su prve dragocjene suze
koje izbiju na površinu dok se masline peru prije tiještenja. Nakon
svake berbe pošalju mu par boca iz Toskane. Papar je iz Tellicherryja,
na jugozapadnoj obali Indije. »Iako ponekad upotrijebim i zrna papra
Kampot iz Kambodže. Blaži je, ali aromatičniji.«
Seks i dobra, jednostavna hrana. Nekako imam dojam da je to
vrhunac profinjenosti.
Nakon što smo željno pojeli tjesteninu, on stavlja posuđe u perilicu
i pere posude za kuhanje. Tek nakon toga iz kožne aktovke vadi neki
dokument. »Donio sam podatke. Pomislio sam da bi te možda moglo
zanimati kako ti ide.«
»I jesam li položila?«
Ne smiješi se. »Pa, ukupan ti je zbroj osamdeset.«
»A koliki bi trebao biti?«
»Zapravo nema nekakve granične vrijednosti. No nadajmo se da će
se s vremenom spustiti na pedeset ili čak niže.«
Ne uspijevam se oduprijeti dojmu da me kritizira. »U čemu onda
griješim?«
Pogledom prelazi po dokumentu, koji se, sada vidim, sastoji od
nizova brojki, poredanih u svojevrsnim tablicama. »Mogla bi malo više
vježbati. Par puta tjedno trebalo bi biti dovoljno. Otkako si ovdje,
skinula si nešto kilograma, a vjerojatno bi ti dobro došlo da skineš još
malo. Razina stresa općenito ti je u prihvatljivome rasponu — tempo
izgovaranja riječi malo ti se ubrzava kad si na telefonu, ali to nije
neuobičajeno. Gotovo uopće ne piješ alkohol, a to je dobro.
Temperatura, disanje i bubrežne funkcije... sve je to u redu. Spavaš
dovoljno u fazi REM-a i u krevetu provodiš zdrave količine vremena.
Što je najvažnije, imaš pozitivniji pogled na život. Povećava ti se razina
osobne dosljednosti, discipliniranija si i uspijevaš štititi zidove tuša od
kamenca.« Na te se posljednje riječi smiješi. Barem je to šala, no ja sam
bez daha od silne ogorčenosti.
»Znaš baš sve o meni!«
»Naravno. Da si kako treba pročitala odredbe i uvjete, ništa od toga
ne bi te iznenadilo.«
Moj se bijes raspršuje, jer shvaćam da sam, naposljetku, na sve to
pristala — i to je jedini razlog zbog kojeg si uopće mogu priuštiti život
u kući na broju jedan u ulici Folgate.
»Ovo je budućnost, Jane«, kaže on još. »Na zdravlje i dobrobit pazi
tvoje kućno okruženje. Da je bilo nekih većih problema Domar bi ih
prepoznao još davno prije nego što bi tebi palo na pamet da se obratiš
liječniku. Ovi statistički podaci omogućuju ti da preuzmeš nadzor nad
vlastitim životom.«
»A što ako ljudi ne žele da ih se uhodi?«
»Nitko ih neće uhoditi. Ove konkretne podatke o tebi imamo samo
zato što smo još u fazi beta-ispitivanja. Kod budućih korisnika vidjet
ćemo samo opće trendove, ne i podatke koji se odnose na pojedince.«
Ustaje. »Poradi na tome«, kaže ljubazno. »Vidi hoćeš li se moći
naviknuti. Ne bude li išlo... i to su korisne povratne informacije, pa
ćemo vidjeti kako možemo promijeniti sustav da postane prihvatljiviji.
Ali sve što sam doznao pokazuje mi da ćeš ubrzo shvatiti koliko je to
korisno.«
 PRIJE: EMMA

Piljim u bilješke koje sam pripremila za osobnu izjavu žrtve i pitam se

kako započeti, a u tom trenutku zvoni mi mobitel. Gledam na ekran.
Edward.
Bok, Emma. Jesi li dobila moju poruku? Zvuči zabavljeno, čak i
vedro.
Koju poruku?
Koju sam ti ostavio u uredu.
Nisam na poslu, kažem. U policiji sam.
Je li sve u redu?
Zapravo i nije, odgovaram. Spuštam pogled na bilješke. Inspektor
Clarke rekao mi je da najvažnije dijelove svrstam u stupce s određenim
naslovom, što je učinio, kako sam se tada osjećala.UTJECAJ NA MOJ
ODNOS. KAKO SE SADA OSJEĆAM. Piljim u to što sam napisala. Gađenje.
Užasan strah. Stid. Prljavo. Samo obične, kratke riječi. Nekako, nikada
nisam ni zamišljala da bih mogla doći do toga.
Zapravo mi uopće nije dobro, kažem.
U kojoj si policijskoj postaji?
West Hampstead.
Dolazim za deset minuta.
Veza se prekida. Odmah se osjećam bolje, neusporedivo bolje, jer
više od svega trenutačno želim samo da netko snažan i odlučan, netko
poput Edwarda, dođe i preuzme moj život, presloži sve dijelove
slagalice umjesto mene, tako da sve funkcionira kako treba.

Emma. O, Emma, kaže on.

Sjedimo u jednome kafiću u blizini West End Lanea. Već neko
vrijeme plačem. Drugi nas gosti povremeno sumnjičavo gledaju — Tko
je ta djevojka? Čime ju je taj muškarac tako rasplakao? — ali Edward se
na njih ne obazire. Obzirno me drži za ruku i tako me umiruje.
Užasno je reći tako nešto o strašnoj stvari kao što je ova, ali
osjećam se nekako posebno. Edwardova brižnost posve je drukčija od
Simonova nesigurnog bijesa.
Edward uzima bilješke za moju izjavu. Smijem, pita. Kimam, a on
čita, povremeno se mršteći.
Kako je glasila ona poruka, pitam.
Ah, to. Samo maleni dar. Zapravo, imam dva dara.
Pridiže vrećicu koja se dotada nalazila kraj njega. Na njoj je logotip s
velikim slovom W.
Za mene, pitam u nevjerici.
Htio sam te zamoliti da sa mnom pođeš na nešto jako dosadno i
zamorno, pa mi se učinilo da bih ti barem mogao kupiti nešto što ćeš
odjenuti. Ali sada nećeš biti raspoložena.
Uvlačim ruku u vrećicu i vadim kutijicu u obliku školjke.
Možeš je otvoriti, ako želiš, kaže blagim glasom.
Unutra se nalazi ogrlica. I to ne bilo kakva. Oduvijek želim usku
bisernu ogrlicu kakvu je Audrey Hepburn imala u Doručku kod
Tiffanyja. I evo je. Nije baš posve ista — ima tri, a ne pet nizova i nema
onaj grozd s prednje strane — ali već vidim kako će mi stajati oko
vrata, poput ovratnika, visoko i pripijeno.
Prelijepa je, kažem.
Već posežem za većom kutijom, no on me zaustavlja. Možda ne
ovdje.
Koji je povod? Na što si me htio povesti?
Nekakvu dodjelu nagrada za arhitekte. Jako dosadno.
Osvojio si nagradu?
Čini mi se da jesam, da.
Smiješim mu se, odjednom sretna. Idem kući, pa ću se preodjenuti,
kažem.
Idem s tobom, kaže on. Ustaje i šapuće mi: Jer znam da ću te
poželjeti poševiti u njoj čim je odjeneš.
 SADA: JANE

Budim se i vidim da je Edward otišao. Tako zacijelo izgleda veza s

oženjenim muškarcem, razmišljam. Ta pomisao pruža mi određenu
utjehu. Da smo, primjerice, u Francuskoj, gdje su ljudi oko takvih stvari
opušteniji, to bi se možda smatralo posve normalnim.
Mia je, dakako, uvjerena da će to biti još jedna katastrofa, da se on
nikada neće promijeniti, da netko tko je toliko dugo samodovoljan
nikada ne može biti ništa drugo. Na moje suzdržano protivljenje
odgovara zdvojno. »J., poput kakve školarke maštaš o tome da ćeš mu
upravo ti otopiti ledeno srce. A istina je da će zapravo on tebi samo
slomiti srce.«
No meni je srce već slomila Isabel, razmišljam, a Edwardovi
redoviti dolasci u moj život znače da nije jednostavno Miji dati do
znanja koliko to s njim postaje ozbiljno.
I pokazalo se da je Edward u pravu: doista postoji nešto savršeno u
tome kada se dvoje ljudi sastanu bez očekivanja i zahtjeva. Ja ne
moram slušati o tome što je taj dan radio, niti se prepirati oko toga tko
će od nas dvoje iznijeti smeće. Nema zajedničkih obaveza u rasporedu
o kojima moramo pregovarati, nema kućne rutine u koju trebamo
upasti. Nikada nismo dovoljno dugo zajedno da nam to dosadi.
Jučer mi je podario prvi orgazam i prije nego što se svukao.
Primijetila sam da mu se to sviđa. Ostati posve odjevenim dok svlači
mene, sve osim one ogrlice, pa me onda prstima i jezikom pretvara u
uzdrhtalu i izgubljenu šaku jada. Kao da mu nije dovoljno što zadržava
nadzor: ja moram posve izgubiti kontrolu. Tek tada osjeća se dovoljno
dobro i opušteno da se prepusti.
Čini mi se da je to vrlo zanimljiva spoznaja u vezi s njim i još
razmišljam o tome dok se spuštam u prizemlje. Ispred vrata se nalazi
malena hrpa vlažne pošte. Pitala sam Edwarda zašto nema poštanskog
sandučića — čini mi se da je to neobičan propust u, općenito uzevši,
tako pomno promišljenoj kući — a on mi je rekao da je u vrijeme
izgradnje kuće na broju jedan u ulici Folgate njegov partner David Thiel
predviđao da će unutar deset godina e-mail posve zamijeniti
konvencionalnu poštu.
Letimično pregledavam omotnice. Uglavnom se radi o političkim
letcima koji su u vezi sa skorim lokalnim izborima. Sumnjam da ću se
uopće prijaviti na birački popis. Rasprave o mjesnoj knjižnici i
učestalosti odvoza smeća nemaju gotovo nikakvo značenje za moj
život u kući na broju jedan u ulici Folgate. Dva pisma naslovljena su na
Emmu Matthews. Očito je da se radi o smeću, no ipak ih stavljam na
stranu, kako bih ih poslala Camilli, posrednici za prodaju nekretnina.
Posljednje pismo naslovljeno je na mene. Izvana je toliko bezlično
da u prvi mah mislim da se također radi o nekakvoj reklami ili letku. A
onda vidim logotip Hospital Trusta i srce mi zastaje.

Poštovana gđice. Cavendish

Rezultati obdukcije: Isabel Margaret Cavendish
(pokojnica)

Pristala sam na obdukciju jer mi se činilo ispravnim pokušati doći

do kakvih-takvih odgovora. Dr. Gifford mi je pri naknadnom susretu u
ordinaciji rekao da obdukcijom nije utvrđeno ništa, ali da ću ipak
dobiti obavijest o rezultatima. Bilo je to prije mjesec dana. Bit će da je
ova obavijest otada bila zaglavljena negdje u sustavu.
Sjedam i, pomućenih misli, dvaput čitam pismo, ulažući velik napor
ne bih li shvatila mnoštvo stručnih izraza. Izvještaj počinje kratkim
prikazom moje trudnoće. Spominje se jedan trenutak, tjedan dana prije
nego što su shvatili da nešto nije u redu, kada sam osjetila bol u leđima
i otišla na pregled. Obavili su nekoliko pretraga, poslušali djetetovo
srce, pa me poslali kući i rekli mi da se smjestim u vruću kadu. Nakon
toga osjetila sam kako Isabel vrlo živahno udara nožicama, pa me to
umirilo. U izvještaju se jasno navodi da su tom prilikom primijenjene
ispravne procedure, pa tako i procjena visine uterusa, u skladu s
preporukama NICE. Slijedi opis mojeg sljedećeg dolaska na pregled,
kada su utvrdili da je Isabel prestalo kucati srce. Na kraju je dodan i
izvještaj sa same obdukcije. Mnoštvo brojki koje meni ne znače ništa —
broj trombocita i ostali podaci iz analize krvi, a nakon toga i opaska:

Jetra: normalna

Grlo mi se steže pri pomisli da joj neki patolog strpljivo vadi tu

minijaturnu jetru. Ali ima još:
 Bubrezi: normalni
Pluća: normalna
Srce: normalno

Preskačem dio i dolazim do zaključka.

Premda točna dijagnoza u ovoj fazi nije moguća, znakovi

placentalne tromboze mogu ukazivati na djelomičnu placentu
abruptio, koja je mogla dovesti do smrti asfiksijom.

Placenta abruptio. Zvuči poput neke čarolije Harryja Pottera, a ne

kao nešto što mi je moglo usmrtiti djetešce. Ime dr. Gifforda na dnu
stranice samo mi poskakuje pred očima koje se pune suzama i sada
ponovno plačem, snažni i nezaustavljivi jecaji potresaju mi tijelo. Sve
mi je to previše, a osim toga nisam ni razumjela većinu riječi. Tessa,
kolegica s kojom u uredu dijelim radni stol, ranije je radila kao
primalja. Pismo ću ponijeti na posao, da ga ona pogleda.

* * *
Tessa pomno čita cijeli dokument, povremeno me zabrinuto
pogledava. Zna, dakako, da sam imala mrtvorođenče. Mnoge žene koje
volontiraju u Stili Hopeu imaju slične osobne razloge za to.
»Znaš li što sve to znači?« pita me naposljetku. Odmahujem glavom.
»Pa, placenta abruptio je odvajanje posteljice. U biti kažu da je fetus
prije tvog dolaska prestao primati hranjive tvari i kisik.«
»Baš lijepo od njih što se izražavaju na engleskome«, kažem.
»Da. No, za to možda postoji i određeni razlog.«
Zbog nekog prizvuka u njezinu glasu sada je gledam.
»Kad si došla na pregled zbog bolova u leđima«, kaže ona polagano,
»što se točno dogodilo?«
»Pa...« Pokušavam se prisjetiti. »Očito su mislili da sam pretjerano
zabrinuta — kao prvorotkinja i sve to. Ali bili su vrlo dragi i ljubazni.
Zapravo se ne sjećam svih tih pretraga koje spominju...«
Procjena visine uterusa samo je stručni izraz za mjerenje trbuha
metrom«, prekida me ona. »I premda je točno da protokol NICE
propisuje da se mjeri prilikom svakog pregleda, to posve sigurno ne
može otkriti da nešto nije u redu s posteljicom. Jesu li upotrijebili
kardiotokograf?«
 »Onaj monitor rada srca? Da, medicinska sestra...«
»Kome je pokazala ispis?«
Pokušavam se prisjetiti. »Čini mi se da je nazvala dr. Gifforda i
pročitala mu rezultate. U svakom slučaju, rekla mu je da su normalni.«
»Je li bilo još kakvog snimanja? Uobičajeni ultrazvuk? Doppler?«
Tessin glas poprimio je vrlo ozbiljan ton.
Odmahujem glavom. »Rekli su mi da pođem kući, uvalim se u vruću
kadu i pokušam odbaciti zabrinutost. A ja sam kasnije osjetila kako
Isabel udara nožicama, pa sam shvatila da su u pravu.«
»Tko su to oni?«
»Pa... valjda ta medicinska sestra.«
»Je li ona razgovarala s još nekim? Nekakvom višom primaljom?
Stažistom?«
»Koliko se sjećam, nije. Tessa, o čemu se radi?«
»Stvar je samo u tome što mi cijelo pismo zvuči kao pomno sročen
pokušaj da se kod tebe stvori dojam o tome da Isabelinu smrt nije
izazvao nikakav nemar medicinskog osoblja«, kaže mi bez uvijanja.
Piljim u nju razjapljenih usta. »Nemar? Kako?«
»Kreneš li od stava da je smrt zdravoga djeteta trebalo izbjeći, onda
obično pronađeš jedan do dva uzroka. U prvome je redu to pogrešno
vođen porod. To ovdje očito nije bio slučaj. Ali drugi najčešći uzrok
mrtvorođene djece preopterećena je primalja ili neiskusni liječnik koji
nije ispravno očitao nalaz kardiotokografa. U tvojem je slučaju iskusniji
dežurni liječnik osobno trebao pročitati rezultate i, s obzirom na
bolove u leđima na koje si se žalila — a koji mogu ukazivati na
probleme s posteljicom — odrediti snimanje Dopplerom.« Čula sam za
takva snimanja: jedan od ciljeva kampanje udruge Stili Hope upravo je
postići to da svaka trudnica i u uobičajenim okolnostima bude
podvrgnuta takvome snimanju. Cijena bi bila oko petnaest funti po
djetetu, a činjenica da zdravstveno osiguranje trenutačno ne pokriva
takvu pretragu osim ako je glavni liječnik izričito ne zatraži jedan je od
razloga zbog kojih je broj mrtvorođenčadi u Ujedinjenom Kraljevstvu
među najvišima u Europi. »Nažalost, to udaranje koje si osjetila nakon
što si otišla kući možda je bilo borba za život, a ne znak da je sve u
redu. U toj je bolnici već bilo takvih slučajeva. Neprestano im nedostaje
osoblja, osobito iskusnih liječnika. Ime dr. Gifforda gotovo se redovito
javlja u evidenciji takvih slučajeva. Zapravo je preopterećen.«
Jedva uspijevam pojmiti značenje tih riječi. Ali bio je tako drag,
razmišljam.
 »Naravno, može se reći da on nije kriv«, dodaje. »Ali jedino ako
zatražimo odgovornost glavnog liječnika i dokažemo da je pacijent
zanemaren, uspjet ćemo natjerati bolnicu da pojača smjene.«
Sjećam se kako mi je dr. Gifford, još kada mi je priopćio da je Isabel
mrtva, rekao da se u većini slučajeva nikada ne otkrije uzrok. Je li već i
tada sam pokušavao prikriti pogreške svoje ekipe? »Što da radim?«
Vraća mi ono pismo. »Piši im i zatraži preslike cjelokupne
medicinske dokumentacije. Dat ćemo ih na stručnu procjenu, no bude
li izgledalo da bolnica samo prikriva nesposobnost, trebali bismo
razmisliti o tužbi.«
 PRIJE: EMMA

A ovogodišnja nagrada Architects’ Journala za inovativnost pripast će...

Voditelj tijekom dramatične stanke otvara omotnicu. Tvrtki The
Monkford Partnership, objavljuje.
Za našim stolom, za kojim sjede zaposlenici tvrtke, prolama se
klicanje. Na ekranima se pojavljuju fotografije zgrada. Edward ustaje i
odlazi do pozornice, usput uljudnim kimanjem zahvaljujući onima koji
mu čestitaju.
Ovo nije ni slično onim tulumima na koje sam odlazila u redakciju
Simonova časopisa, razmišljam.
S nagradom u ruci, Edward prilazi mikrofonu. Ovo ću možda morati
spremiti u neku vitrinu, kaže, sumnjičavo zagledan u nekakav
bezoblični komad pleksiglasa. Smijeh. Minimalist je pokazao da se zna
šaliti na vlastiti račun! No onda postaje ozbiljan.
Netko je jednom rekao da se razlika između dobrog i velikog
arhitekta sastoji u tome što dobar arhitekt popušta pred svakim
iskušenjem, a veliki ne.
Načas još šuti. Potpuna tišina ispunjava veliku dvoranu. Čini se da
sve iskreno zanima što će reći.
Kao arhitekti, opsjednuti smo estetikom, stvaranjem oku ugodnih
zdanja. Ali prihvatimo li da je prava funkcija arhitekture pomoći
ljudima da odole iskušenju, tada je arhitektura možda...
Nesigurno zastaje, gotovo kao da naglas razmišlja.
Možda se u arhitekturi zapravo uopće ne radi o zgradama, kaže.
Naposljetku, prihvaćamo da je i urbanizam svojevrsni oblik
arhitekture. Mreže autocesta, aerodromi — čak i to, ako sve malo
nategnemo. Ali što je s tehnologijom? Što je s onim nevidljivim gradom
kojim svi šećemo, u kojem vrebamo ili se igramo: internetom? Što je s
okvirima u kojima živimo, sponama koje nas vežu, našim težnjama i
našim mračnijim željama? Nisu li i to, na određeni način, strukture?
Još malo tišine, a onda nastavlja: Danas sam razgovarao s jednom
osobom. Jednom mladom ženom koja je doživjela napad u vlastitome
domu. Narušen joj je osobni prostor, ukradene stvari. Njezin cijeli stav
prema prostoru koji je okružuje obojila je — gotovo bih mogao reći:
iskrivila — ta jednostavna, tragična činjenica.
Ne gleda me, ali imam dojam da svi nazočni zacijelo znaju na koga
misli.
Nije li istinska funkcija arhitekture onemogućiti upravo takve
stvari, pita. Kazniti počinitelja, pomoći žrtvi da se oporavi, promijeniti
budućnost? Kao arhitekti, zašto bismo trebali stati na zidovima svojih
zdanja?
Tišina. Čini se da su svi sada već podosta zbunjeni.
Tvrtka Monkford Partnership poznata je po tome što radi malo, za
bogate klijente, kaže. Ali sada vidim da naša budućnost nije u izgradnji
prelijepih oaza koje će štititi od ružnoće u društvu, nego u izgradnji
drukčijeg društva.
Uzdiže nagradu. Hvala vam na ovome priznanju.
Pljesak je uljudan, no dok gledam uokolo, vidim da se ljudi jedni
drugima smiješe i kolutaju očima.
I ja plješćem, glasnije nego itko, jer se onome čovjeku na pozornici,
mojem ljubavniku, živo fućka za to hoće li mu se smijati ili ne.

Te večeri pitam ga o supruzi.

Dok vodimo ljubav, ja sam i dalje u haljini, no kasnije je pomno
vješam u maleni ormar iza zidne ploče, pa se onda uvlačim, posve gola,
osim one ogrlice, u topli prostor uz njega.
Odvjetnik mi je rekao da ti je ovdje pokopana obitelj, kažem
oprezno.
Kako... oh, kaže on. Gruntovnica.
Šuti toliko dugo da već mislim da će to biti sve od odgovora. Bila je
to njezina zamisao, kaže na koncu. Čitala je o hitobashiri i rekla da to
želi ako umre prije mene. Pod pragom jedne od naših vlastitih kuća.
Dakako, ni u snu nisam pomislio...
Hitobashira?
To na japanskome znači »ljudski stup«. Kući navodno donosi sreću.
Ne smeta ti to što govorim o njoj?
Pogledaj me, kaže, odjednom krajnje ozbiljno, a ja okrećem glavu i
gledam ga u oči.
Elizabeth je na svoj način bila savršena. Ali sada je u prošlosti. I ovo
je također savršeno. To što se događa sada, s nama. Savršena si, Emma.
Ne moramo više razgovarati o njoj.

Sutradan ujutro, nakon što je otišao, upisujem ime njegove supruge u

tražilicu na internetu. Ali Domar ne pronalazi ništa.
Kako glasi onaj japanski izraz? Hitobashira. Tražim taj pojam.
Mrštim se. Na internetu se ne navodi da hitobashira znači da se
preminuli pokapaju ispod kuća. Radi se o pokopu živućih.

Običaj žrtvovanja ljudi u sklopu podizanja nove kuće i utvrde

vrlo je star. Kameni temeljci i potporne grede polagali su se u
ljudskoj krvi diljem svijeta, a taj odvratni običaj provodio se još
do prije nekoliko stoljeća i u Europi. U sklopu poznate maorske
tradicije, Taraia je navodno dao živo zakopati vlastito dijete
ispod jednog stupa nove kuće.

Prelazim na jedan drugi članak.

Takvo žrtvovanje mora biti u skladu s važnošću zdanja koje se

podiže. Običan šator ili kuću moguće je »iskupiti«životinjom ili
bogataševu kuću robom. Ali kakvo sveto zdanje, poput hrama ili
mosta iziskuje žrtvu osobite vrijednosti i značaja, žrtvu koja
možda obuhvaća i veliku bol ili nelagodu.

U jednome suludom trenutku pitam se je li možda Edward mislio

na to, da je žrtvovao vlastitu suprugu i sina. A onda nailazim na još
jedan članak, koji ima malo više smisla.

Danas odjeci te tradicije žive u brojnim narodnim običajima

širom svijeta: porinuće broda razbijanjem boce pjenušca,
zakopavanje srebrnjaka pod potporni stup vrata ili
postavljanje zimzelene grane na vrh krova. U nekim drugim
dijelovima zakopava se životinjsko srce, dok je Henry Purcell11
zatražio da ga pokopaju »pod orgulje« u Westminster Abbeyju.
U brojnim društvima, a napose na Dalekome istoku, preminule
se slavi zdanjem podignutim u njihovu čast — što, možda, i nije
toliko drukčije u odnosu na običaj da se neko zdanje ili mjesto
nazove po filantropu, kao što je slučaj s Carnegie Hallom ili
Rockefeller Plazom.
 Huuu, čovječe. Vraćam se u postelju i nosom uranjam duboko u
jastuke, tražeći bilo kakav trag njega: njegov miris, njegov obris i dalje
utisnut u plahtu. Prisjećam se njegovih riječi. I ovo je savršeno. Ponovno
tonem u san, s osmijehom na licu.
 SADA: JANE

»To što ste doživjeli prošavši kroz ulazna vrata — i našavši se u

malenome, gotovo klaustrofobičnom hodniku, da bi tek potom ušli u
skladni neprekinuti prostor same kuće — klasično je graditeljsko
sredstvo kompresije i oslobađanja. Upravo je to dobar primjer načina
na koji se kuće Edwarda Monkforda, iako izgledaju revolucionarno,
temelje na tradicionalnim tehnikama. No još je važnije što to
Monkforda ističe kao arhitekta kojem je glavni cilj utjecati na način na
koji se korisnik osjeća. «
Vodič prilazi kuhinji, a skupina od šestero posjetitelja poslušno
kreće za njim. »Korisnici tako navode da u ovakvome prostoru
blagovaonice, s vizualnim naglaskom na asketizam i suzdržanost,
zapravo jedu manje nego ranije.«
Camilla mi je prije nego što sam se uselila rekla da ću kuću na broju
jedan u ulici Folgate povremeno morati otvarati za posjetitelje. Tada
mi se nije činilo da je to neko veliko opterećenje, ali kako se približavao
prvi dan otvorenih vrata, uvidjela sam da se sve više užasavam. Imala
sam osjećaj da posjetiteljima neće biti izložena tek kuća, nego i ja. Sad
sam već danima pospremala i čistila, dobro pazila da ne prekršim ni
najmanje pravilo.
»Arhitekti i njihovi klijenti odavno nastoje stvarati zdanja koja će
jasno odražavati svrhu«, nastavlja vodič. »Banke djeluju tako snažno i
impozantno, jer su ljudi koji su naručivali njihovu gradnju željeli da
potencijalni štediše osjećaju sigurnost i povjerenje. Zgrade suda
nastoje nametnuti poštovanje prema zakonu i redu. Palače su trebale
impresionirati one koji u njih ulaze i kod njih izazvati poniznost. No
danas se neki arhitekti služe novim dostignućima tehnologije i
psihologije da to nadaleko nadmaše.«
Vodič je vrlo mlad i ima pretjerano pomodnu bradu, ali po tome
kako se drži i govori zaključujem da negdje vjerojatno nešto predaje.
No svi posjetitelji ne izgledaju kao studenti. Neki su možda i znatiželjni
susjedi ili turisti.
»Toga vjerojatno niste svjesni, ali upravo plivate u kompleksnoj
juhi ultrazvukova — valova koji služe poboljšanju raspoloženja. Ta je
tehnologija tek u povojima, ali može imati dalekosežne posljedice.
Zamislite bolnicu u kojoj i samo zdanje sudjeluje u postupku liječenja,
ili dom za pacijente koji pate od demencije koji im pomaže da se sjete.
Ova kuća izgleda jednostavno, ali se odlikuje nevjerojatnom
ambicioznošću.«
Okreće se i skupinu vodi prema stubištu. »Molim vas da za mnom
pođete po jedan i da dobro pazite na stube.«
Ostajem u prizemlju. Čujem kako vodič objašnjava da rasvjeta u
spavaćoj sobi podupire korisnikov dvadesetčetverosatni ritam. Tek
nakon što su se spustili u prizemlje, ja neprimjetno odlazim na kat,
kako bih imala malo mira.
Tada šokirano primjećujem da je jedan posjetitelj još u spavaćoj
sobi. Otvorio je ormar i premda mi je okrenut leđima, razmjerno sam
sigurna da mi prekopava po odjeći.
»Što to, dovraga radite?« pitam.
On se okreće. Jedan od onih za koje sam zaključila da su turisti. Oči
su mu iza naočala bez okvira blijede i mirne.
»Gledam kako presavijate i slažete odjeću.« Ima neki blagi strani
naglasak. Možda je Danac ili Norvežanin. Približno mu je trideset
godina, a na sebi ima jaknu s kapuljačom koja malo podsjeća na
vojničku odjeću. Svijetla, prorijeđena kosa.
»Kako se samo usuđujete!« već vičem. »To su privatne stvari.«
»Nitko tko živi u ovoj kući ne bi trebao očekivati nikakvu
privatnost. Na to ste se obvezali potpisom, sjećate se?«
»Tko ste vi?« Čini mi se da je previše upućen u situaciju da bi bio
turist.
»Prijavio sam se«, kaže on. »Prijavio sam se za život u ovoj kući.
Sedam puta. Bio bih idealan. Ali odabrao je vas.« Ponovno se okreće
prema ormaru i počinje širiti i ponovno slagati moje majice kratkih
rukava, brzo i uredno poput kakvog prodavača odjeće. »Što to Edward
vidi u vama? Seks, pretpostavljam. Žene su mu slabost.« Od silnog
bijesa ostala sam bez daha, ali spoznaja o tome da je taj muškarac koji
mi stoji u spavaćoj sobi gotovo sigurno poremećen posve me
paralizirala. »Nadahnjuju ga samostani i vjerske zajednice, ali
zaboravlja da žene s razlogom nisu imale pristup takvim mjestima.«
Uzima jednu suknju, pa je presavija trima vrlo spretnim pokretima.
»Doista biste se trebali iseliti. Za Edwarda bi bilo mnogo bolje da
odete. Kao i ostale.«
 »Koje ostale? O čemu vi govorite?«
Smiješi mi se dražesno, gotovo poput djeteta. »Ah, pa nije vam
rekao? Ostale prije vas. Znate, nitko ne potraje. U tome i jest bit.«

»Bio je lud«, kažem. »Užasno sam se prestrašila. A kako je samo

govorio — kao da me poznaje.«
Edward uzdiše. »Vjerojatno te i zna, na određeni način. Ili barem
misli da zna. Jer poznaje rad.«
Sjedimo u blagovaonici. Edward je donio vino, neko rijetko i
profinjeno, talijansko. No ja sam još pomalo potresena, a osim toga,
zapravo i ne pijem otkako sam se preselila u ovu kuću na broju jedan u
ulici Folgate. »Tko je to?«
»U uredu ga zovu mojim vrebateljem.« Smiješi se. »To je, dakako,
samo šala. Zapravo je posve bezopasan. Jorgen još nekako. Prekinuo je
studij arhitekture zbog psihičkih problema i postao malko opsjednut
mojim građevinama. To i nije tako rijetka pojava. Barragan, Corbusier,
Foster — svi su oni imali poremećene osobe kojima su bili predmet
fiksacije, jer su ovi bili uvjereni da ih veže nešto osobito.«
»To si prijavio policiji?«
Sliježe ramenima. »A čemu?«
»Ali, Edwarde, ne shvaćaš li što to znači? Je li nakon smrti Emme
Matthews itko provjerio je li taj Jorgen bio negdje u blizini?«
Oprezno me gleda. »Ne baviš se valjda još uvijek time?«
»Pa to se dogodilo ovdje! Naravno da razmišljam o tome.«
»Jesi li u posljednje vrijeme ponovno razgovarala s njezinim
dečkom?« Nešto u njegovu tonu govori mi da mu se to ne bi svidjelo.
Odmahujem glavom. »Nije više dolazio.«
»Izvrsno. I vjeruj mi, Jorgen nikome ne bi naudio.« Otpija još gutljaj
vina, pa se naginje prema meni da me poljubi. Usne su mu slatke i
krvave od vina.
»Edwarde...« kažem, uzmičući.
»Da?«
»Jeste li ti i Emma bili ljubavnici?«
»To ima nekakve veze?«
»Ne«, kažem ja. Dakako da mislim da ima veze.
»Imali smo kratkotrajnu vezicu«, kaže on naposljetku. »Okončana je
davno prije njezine smrti.«
 »Je li...« Ne znam kako to pitati. »Je li to bila ovakva veza?«
Prilazi mi jako blizu, drži mi glavu među dlanovima, ne odvaja
pogled od mojih očiju. »Slušaj me, Jane. Emma je bila fascinantna
osoba«, kaže nježno. »Ali sada je u prošlosti. To što se sada događa s
nama — to je savršeno. Više ne moramo razgovarati o njoj.«

Unatoč njegovim riječima, ne uspijevam posve zadovoljiti znatiželju.

Jer znam da ću, kad doznam više o ženi koju je volio, bolje razumjeti
i njega.
Prokopat ću prolaze ispod zidina koje je podignuo oko sebe, taj
neobično nevidljivi labirint kojim me drži na distanci.
Sutradan ujutro, nakon što je otišao, izvlačim onu posjetnicu koju
sam pronašla u Emminoj vreći za spavanje, CAROL YOUNSON,
LICENCIRANA PSIHOTERAPEUTKINJA. Tu je još i adresa stranice na
internetu, kao i broj telefona. Spremam se potražiti informacije na
svojem prijenosnom računalu, no onda se prisjećam riječi onog muškarca
iz svoje spavaće sobe. Nitko tko živi u ovoj kući ne bi trebao očekivati
nikakvu privatnost. Na to ste se obvezali potpisom, sjećate se?
Uzimam mobitel i odlazim u najudaljeniji kut dnevne sobe, gdje
hvatam malo signala susjedove nezaštićene bežične mreže, tek toliko
koliko mi je potrebno da se spojim i otvorim stranicu Carol Younson.
Diplomirala je nešto što se naziva integrativnom psihoterapijom, a
specijalizirala se, kako se navodi, za posttraumatski stres, terapiju
silovanih i sviju onih koji su pretrpjeli neki gubitak.
Nazivam broj.
»Dobar dan«, kažem nakon što se javila neka žena. »Nedavno sam
doživjela težak gubitak, pa bi me zanimalo mogu li u vezi s time nekako
doći do vas.«
6) Bliska osoba povjerila vam je da je u pijanome stanju nekoga
pregazila. Zbog toga više uopće ne pije. Biste li osjećali obavezu da to
prijavite policiji?

O Prijaviti
O Ne prijaviti
 PRIJE: EMMA

Gledati Edwarda kako se priprema za kuhanje gotovo je isto kao i

gledati kirurga kako se priprema za operaciju. Sve je uredno posloženo
na svome mjestu i prije nego počne. Danas je donio dva jastoga, još
živa, vezanih velikih kliješta. Tražim da mu pomognem, a on me
zadužuje za ribanje daikona, velike bijele japanske rotkve.
Večeras je dobro raspoložen. Nadam se da je razlog to što je sa
mnom, ali onda mi kaže da ima dobre vijesti.
Onaj govor koji sam održao na dodjeli nagrade, Emma. Netko, tko
ga je čuo, zatražio je da pošaljemo prijedloge nacrta na jedan natječaj.
Veliki?
Jako. Ako nas odaberu, gradit ćemo cijeli novi grad. Pružila bi mi se
prilika da radim upravo to o čemu sam govorio, da ne projektiram
samo zgrade. Možda čak i novu vrstu naselja.
Cijeli ovakav grad, kažem, pogledom obuhvaćajući strogi
minimalizam kuće.
A zašto ne?
Jednostavno mislim da većina ljudi ne bi željela ovako živjeti,
kažem.
Ne spominjem da kad god dolazi ovamo i dalje mahnito jurim
uokolo i bacam prljavu odjeću u ormare, ostatke hrane bacam u smeće,
dok časopise i novine skrivam pod jastuke na sofi.
Ti si dokaz da to može funkcionirati, kaže. Obična osoba koju je
promijenila arhitektura.
Promijenio si me ti, kažem. A čini mi se da se čak ni ti ne možeš
seksati s cijelim gradom.
Uz jastoge ćemo piti japanski čaj koji je donio. Listići se nalaze u
malenome papirnatom omotu, nalik na origami. Iz pokrajine Uji, kaže.
Čaj se zove Gyokuro, što znači »plemenita kap rose«. Pokušavam
izgovoriti tu riječ, a on me nekoliko puta ispravlja, tako da na koncu
odustajem, pretvarajući se da sam toga već sita.
No on se posve sigurno ne pretvara kad ja vadim svoj čajnik iz
razdoblja Art Decoa.
 Što je, zaboga, to, pita, mršteći se.
Dobila sam ga na dar od Simona. Ne sviđa ti se.
Pretpostavljam da će poslužiti svrsi.
Ostavlja listiće u vrućoj vodi, a onda se posvećuje jastozima. Uvlači
nož pod oklopljenu kacigu. Za nekoliko trenutaka čuje se pucketanje i
on već odvaja glavu. Noge se i dalje trzaju dok on radi na repu, reže ga
po duljini, s obiju strana. Meso izlazi vrlo lako, taj debeli izduženi
komad elastičnog tkiva. Još par pokreta i već je uklonio smeđu kožu, pa
sada pere repove pod hladnom vodom i zatim ih reže tako da dobije
sashimi. Na kraju još priprema umak od limunova soka, sojinog umaka
i rižina octa. Sve zajedno trajalo je tek nekoliko minuta.
Jedemo štapićima, pa nas onda jedno dovodi do drugoga i tako na
koncu odlazimo u krevet. Ja gotovo uvijek svršim prije njega, a ni
večeras nije drukčije — i to je prema planu, pretpostavljam: ljubav
vodimo pomno i promišljeno kao što on čini i sve ostalo.
Pitam se što bi se dogodilo kad bih ga mogla natjerati da izgubi
nadzor, na kakva bih sve otkrića i skrivene istine našla iza te krute
suzdržanosti. Jednog dana, zaključujem, to ću i doznati.
Kasnije, dok tonem u san, čujem kako tiho govori: Sad si moja,
Hmma. To znaš, nije li tako? Moja.
Mmmm, kažem ja sneno. Tvoja.

Budim se i vidim da više nije kraj mene. Vučem se do vrha stubišta i

vidim da je u blagovaonici, gdje posprema stvari.
I dalje gladna, krećem prema njemu. Negdje na pola stuba vidim da
uzima Simonov čajnik i da ostatak čaja izlijeva u sudoper. Potom se
čuje tresak i dijelovi čajnika lete po podu, na sve strane.
Bit će da sam proizvela nekakav zvuk, jer se osvrće i gleda prema
meni. Užasno mi je žao, Emma, kaže mirno. Podiže ruke. Trebao sam ih
prvo obrisati.
Dolazim da mu pomognem, no on me zaustavlja. Ne bosih nogu.
Porezat ćeš se.
Dakako, on će mi ga nadomjestiti, kaže. Ima dobrih čajnika iz linije
Marimekko Hennika. A i Bauhaus je još vrlo dobar.
Ipak ulazim u kuhinju, spuštam se u čučanj i skupljam razbijene
komadiće. Nije važno, kažem. Običan čajnik.
Upravo tako, kaže on razumnim tonom. Običan čajnik.
 A ja osjećam neobično uzbuđenje i zadovoljstvo, jer sam nečija. Sad
si moja.
 SADA: JANE

Carol Younson ima ordinaciju u jednoj mirnoj i zelenoj ulici u Queens

Parku. Otvorivši vrata, gleda me čudno, gotovo zapanjeno, a onda brzo
dolazi k sebi i uvodi me u dnevnu sobu. Pokazuje mi da sjednem na
sofu i kaže da će ovo biti tek uvodna seansa, malo istraživanje da vidi
može li mi pomoći. Odlučimo li nastaviti, nalazit ćemo se svaki tjedan u
isto vrijeme.
»Onda«, kaže nakon što smo riješile sva uvodna pitanja. »Kako to
da si se sada odlučila za terapiju, Jane?«
»Pa, više je razloga«, kažem. »Ali uglavnom se radi o mrtvorođenom
djetetu koje sam spomenula i telefonom.«
Carol kima. »Kad govorimo o boli koju osjećamo, pruža nam se
mogućnost da je malo sredimo, da počnemo nužne emocije odvajati od
destruktivnih. Još nešto?«
»Da... čini mi se da ste možda liječili osobu s kojom sam na neki
način povezana. Voljela bih doznati što ju je mučilo.«
Carol Younson odlučno odmahuje glavom. »Ni u kojem slučaju ne
mogu govoriti o drugim klijentima.«
»U ovom je slučaju možda drukčije. Znate, mrtva je. Zvala se Emma
Matthews.«
Nemoguće je da mi se učinilo: u očima Carol Younson nedvojbeno
vidim šokiranost. Ali brzo dolazi k sebi. »Ipak ti ne mogu reći o čemu
smo razgovarale Emma i ja. Pravo klijenta na povjerljivost ne završava
smrću. «
»Je li istina da sam joj malo slična?«
Još nekoliko trenutaka oklijeva, a onda kima. »Da. To sam
primijetila čim sam ti otvorila vrata. Pretpostavljam da ste u srodstvu?
Ti si joj sestra? Žao mi je.«
Odmahujem glavom. »Nikada se nismo ni vidjele.«
Zbunjeno me gleda. »Kako ste onda povezane, ako ti ne smeta takvo
pitanje?«
»Živim u istoj kući — u kući u kojoj je umrla.« Sada ja oklijevam. »I u
vezi sam s istim muškarcem.«
 »Simonom Wakefìeldom?« pita ona, polagano izgovarajući ime.
»Njezinim dečkom?«
»Ne... iako sam njega upoznala, kad je došao ostaviti cvijeće.
Govorim o arhitektu koji je projektirao tu kuću.«
Carol netremice pilji u mene. »Dopusti da se uvjerim da sam sve
dobro shvatila. Živiš u kući na broju jedan u ulici Folgate, baš kao nekoć
Emma. I ljubavnica si Edwarda Monkforda. Baš kao Emma.«
»Tako je.« Edward je o odnosu s Emmom govorio kao o nečemu što
je tek malko nadišlo okvire kratkotrajne vezice, no ja odlučujem da
neću navoditi svjedoka.
»U tom slučaju reći ću ti o čemu smo Emma i ja razgovarale lijekom
terapije, Jane«, kaže ona tiho.
»Unatoč tome što ste upravo rekli?« pitam, podosta iznenađena
time što sam je tako lako pridobila.
»Da. Znaš, u slučaju jedne posebne okolnosti dopušteno nam je
prekršiti službenu dužnost i odredbe o povjerljivosti.« Nakratko
zastaje. »Kada ne može škoditi klijentu, ali može spriječiti da se nešto
loše dogodi nekome drugom.«
»Ne razumijem«, kažem. »Što loše? I kome?«
»Govorim o tebi, Jane«, kaže ona. »Smatram da si možda u
opasnosti.«
 PRIJE: EMMA

Deon Nelson ukrao mi je sreću, kažem. Razorio mi život i u mene

usadio strah od svakog muškarca na kojeg naiđem. Zbog njega sam se
počela stidjeti vlastitog tijela.
Prekidam priču i pijem vodu iz čaše. Sudnicom vlada tišina. Za
stolom je dvoje sudaca, muškarac i žena, koji me netremice gledaju.
Vruće je, prostorija je bez prozora, žutobijelih zidova, a odvjetnici se
pod perikama malko preznojavaju.
Postavljene su dvije pregrade, da me ne vide iz prostora za
gledatelje. Iza njih osjećam nazočnost Deona Nelsona. Ali ne osjećam
strah. Naprotiv. Taj gad ide u zatvor.
Plakala sam, no sada pojačavam glas. Morala sam se preseliti jer
sam mislila da bi se mogao vratiti, kažem. Prizori su mi se ponovno
javljali u glavi i gubila sam pamćenje, pa sam počela odlaziti na
terapiju. Raspala mi se veza s dečkom.
Nelsonova odvjetnica, niska i vitka žena u elegantnome crnom
kostimu ispod crnoga ogrtača, podiže pogled, odjednom zamišljena, i
nešto bilježi.
Što mislim o mogućnosti da Deona Nelsona puste na slobodu uz
jamčevinu, ponavljam pitanje. Osjećam mučninu i odbojnost. Nakon
što mi je prijetio nožem, nakon što me opljačkao i silovao tako da me
nije mogao jače poniziti, znam što je u stanju učiniti. Užasava me sama
pomisao na to da bi mogao slobodno hodati ulicom. Užasavala bi me
sama svijest o tome da je negdje vani, na slobodi.
Inspektor Clarke neizravno mi je natuknuo da bih trebala
spomenuti upravo nešto slično tome. Nelsonova odvjetnica može lako
tvrditi da njezin klijent nema nikakvu namjeru prići mi. Ako se osjećam
ugroženo već zbog same njegove slobode, postoji opasnost da
povučem iskaz i da suđenje propadne. Trenutačno sam najvažnija
osoba u toj sudnici.
Suci me i dalje gledaju. I u publici vlada tišina. Prije početka sam
bila nervozna, no sada se osjećam moćno, kao da imam potpuni
nadzor.
 Deon Nelson nije me samo silovao, kažem. Natjerao me na to da
živim sa strahom da će videosnimku toga što sam učinila poslati svim
osobama koje poznajem. On tako funkcionira, služi se prijetnjama i
zastrašivanjem. Nadam se da će pravosudni sustav u skladu s time
postupiti i s ovom molbom za puštanje na slobodu uz jamčevinu.
Bravo, kaže mi neki glasić u glavi.
Hvala, gospođice Matthews. Vaše stavove svakako ćemo ozbiljno
razmotriti, kaže ljubazno sudac. Ako želite, slobodno još malo sjedite
na mjestu za svjedoke. A onda, kad se budete osjećali spremnom,
možete ići.
Dok skupljam stvari, sudnicom vlada tišina. Nelsonova odvjetnica
već je na nogama, čeka da pristupi sucima.
 SADA: JANE

»Kako to mislite, u opasnosti?« Smiješim se apsurdnosti njezinih riječi,

no Carol Younson, jasno vidim, smrtno je ozbiljna. »Ne mislite valjda da
mi prijeti opasnost od Edwarda.«
»Emma mi je rekla...« Carol zastaje i mršti se, kao da joj nije lako
pogaziti taj tabu. »Kao psihoterapeutkinja, veći dio vremena tražim i
rješavam nesvjesne obrasce ponašanja. Kad me netko pita ›Zašto su svi
muškarci takvi?‹ odgovaram ›Zašto su svi muškarci koje biraš takvi?‹
Freud govori o nečemu što se naziva kompulzivnim ponavljanjem.
Odnosno, o obrascu u kojem osoba unedogled iznova proživljava istu
seksualnu psihodramu, pri čemu se drugim ljudima dodjeljuje ista,
nepromjenjiva uloga. Na podsvjesnoj, pa čak i svjesnoj razini, ljudi se
nadaju da će tako iznova napisati priču, promijeniti ishod, poboljšati
ono što je ranije bilo pogrešno. No posve neizbježno, odnos uništavaju
one iste mane i nesavršenosti koje oni sami unose u njega, točno na
isti način.«
»Kakve to ima veze s Emmom i sa mnom?« pitam, iako već
pretpostavljam.
»U svakom odnosu na djelu su dva slučaja kompulzivnog
ponavljanja — njegov i njezin. Njihova interakcija može biti posve
dobroćudna. Ili može biti destruktivna — užasno destruktivna. Emma
je imala vrlo malo samopoštovanja, a ono je još više palo nakon što je
doživjela napad seksualne prirode. Poput brojnih žrtava silovanja,
krivila je sebe — posve pogrešno, naravno. U Edwardu Monkfordu
pronašla je nekoga tko će joj pružiti zlostavljanje za kojim je na
određenoj razini žudjela.«
»Samo trenutak«, kažem šokirano. »Edward je... nekakav
zlostavljač? Jeste li ga upoznali?«
Carol odmahuje glavom. »Govorim na temelju onoga što sam
doznala od Emme. A od nje, usput rečeno, nije bilo lako doznati ništa.
Vrlo se teško otvarala — što je klasičan znak niske razine
samopoštovanja.«
»To jednostavno nije moguće«, kažem otvoreno. »Poznajem
Edwarda. Nikada ne bi nikoga udario.«
»Svi oblici zlostavljanja nisu fizički«, kaže tiho Carol. »Potreba za
apsolutnim nadzorom također je jedan oblik zlostavljanja.«
Apsolutni nadzor. Imam dojam da me pljusnula. Jer vidim da u tim
riječima, kad se promatraju na određeni način, ima istine.
»Edwardovo ponašanje Emmi se činilo razumnim toliko dugo dok
je na njega prešutno pristajala — odnosno dok mu je dopuštala da je
nadzire«, nastavlja Carol. »Pojedine stvari trebale su poslužiti kao znak
upozorenja — taj neobični aranžman s kućom, to kako je u njezino ime
donosio čak i male, beznačajne odluke, ili kako ju je odvojio od
prijatelja i obitelji: sve su to klasični oblici ponašanja narcisoidnog
sociopata. Ali pravi problemi počeli su kad je pokušala prekinuti i
odvojiti se od njega.«
Sociopat. Znam da se stručnjaci tim terminom ne služe posve
jednako kao i javnost, ali ne mogu prestati razmišljati o tome što je
Emmin prijašnji dečko — Simon Wakefìeld, tako je rekla Carol — rekao
ispred kuće. Prvo joj je zatrovao um. A zatim je ubio...
»Izgleda li ti išta od toga što opisujem poznato, Jane?« pita.
Ne odgovaram izravno. »Što se dogodilo s Emmom? Mislim, nakon
svega toga drugoga?«
»U konačnici je — uz moju pomoć — počela uviđati koliko je odnos
s Edwardom Monkfordom postao destruktivan. Prekinula je s njim, ali
je nakon toga bila deprimirana i povučena. Čak i paranoična.« Nakratko
zastaje. »I tada je prekinula svaki kontakt sa mnom.«
»Samo trenutak«, kažem zbunjeno. »Kako onda znate da ju je on
ubio?«
Carol Younson sada se mršti. »Nisam rekla da ju je ubio, Jane.«
»Ah«, kažem s olakšanjem. »Ali što ste onda zapravo željeli reći?«
»Ta njezina depresija, paranoja, negativni osjećaji i niska razina
samopoštovanja koje je izazvao taj odnos — meni su to bez imalo
sumnje čimbenici koji su pridonijeli smrti.«
»Mislite da se radilo o samoubojstvu?«
»To je bilo moje profesionalno mišljenje, da. Držim da se Emma
bacila niza stube u trenutku kada je patila od ekstremnog oblika
depresije. «
Sjedim bez riječi, razmišljam.
»Pričaj mi o svojem odnosu s Edwardom«, kaže Carol.
»Pa, to je dosta neobično. Koliko mi se čini, i nema mnogo sličnosti.
Veza je počela ubrzo nakon što sam se uselila. Jasno mi je dao do
znanja da me želi. Ali i da ne nudi konvencionalnu vezu. Rekao je...«
» Čekaj «, prekida me Carol. »Samo trenutak, idem po nešto.«
Izlazi i ubrzo se vraća s nekakvom crvenom bilježnicom. »Bilješke s
mojih seansa s Emmom«, objašnjava, već listajući stranice. »Što si ono
željela reći?«
»Rekao je da određeni oblik čistoće obilježava...«
»Neopterećeni odnos«, dovršava Carol umjesto mene.
»Da.« Zatečeno piljim u nju. »Točno tim riječima.« Riječima koje je,
kako se čini, već izgovorio nekome drugom.
»Na temelju toga što sam čula od Emme, Edward je ekstremni,
gotovo opsjednuti perfekcionist. Slažeš li se s time?«
Nevoljko kimam.
»Ali, dakako, ranije odnose nije moguće popraviti, koliko ih god
puta još ponavljali i proživljavali. Svaki novi neuspjeh samo učvrščuje
neprilagođeno ponašanje. Drugim riječima, obrazac s vremenom
postaje samo još izraženiji. Kao i očajniji.«
»Ne može li se čovjek promijeniti?«
»Što je najneobičnije, Emma mi je postavila posve isto pitanje.«
Carol još nekoliko trenutaka razmišlja. »Ponekad može. Ali to je bolan i
težak proces, čak i uz pomoć dobrog terapeuta. I zapravo je
narcisoidno smatrati da ćemo upravo mi promijeniti nečiju temeljnu
prirodu. Čovjek uistinu može promijeniti jedino sebe.«
»Želite reći da postoji opasnost da završim jednako kao ona«,
bunim se. »Ali, na temelju toga što ste opisali, nije mi bila ni slična.«
»Moguće. No rekla si mi da si rodila mrtvo dijete. Zapravo je vrlo
neobično, zar ne, što ste obje na određeni način bile ranjene kad vas je
upoznao. Sociopate privlače ranjive osobe.«
»Zašto vam je Emma prestala dolaziti?«
Na Carolinu licu na trenutak se ukazuje kajanje. »Ne znam. Da se
barem nastavila liječiti, možda bi još bila živa.«
»Kod nje je bila vaša posjetnica«, kažem. »Pronašla sam je u vreći za
spavanje u potkrovlju kuće na broju jedan u ulici Folgate, zajedno s
nešto hrane u konzervama. Činilo se da je ondje neko vrijeme spavala.
Vjerojatno vas je planirala nazvati.«
Polagano kima. »I to je, vjerojatno, nešto. Hvala.«
»Ali čini mi se da u vezi s ostalim niste u pravu. Ako je Emma bila
deprimirana, razlog je bilo to što je završila veza s Edwardom, a ne jer
ju je on nadzirao. A ako se ubila — to je doista užasno tužno, ali teško
se može reći da je on kriv. Kao što ste i sami rekli, svi moramo preuzeti
odgovornost za vlastite postupke.«
Carol se samo tužno smiješi i odmahuje glavom. Stječem dojam da
je nešto slično već čula, možda čak i od Emme.
Odjednom mi je dosta te sobe, s tim udobnim pokućstvom i
detaljima, s viškom nepotrebnih stvari, jastučićima, papirnatim
maramicama i psihološkim naklapanjima. Ustajem. »Hvala što ste me
primili. Bilo je zanimljivo. Ali čini mi se da ipak ne želim s vama
razgovarati o svojoj kćeri. Kao ni o Edwardu. Neću više doći.«
 PRIJE: EMMA

Nakon što sam pročitala izjavu, zbog posebnih mjera ne mogu otići u
gledalište. Stoga se vrzmam ispred sudnice i čekam. Iz nje ubrzo žurno
izlaze inspektor Clarke i narednica Willan, oboje zabrinuti. S njima je i
tužitelj, g. Broome.
Emma, dođi ovamo, kaže narednica Willan.
Zašto? Što se događa, pitam kada me odvode u jedan drugi dio
predvorja. Osvrćem se prema vratima sudnice upravo u trenutku kada
se na njima pojavljuje Nelsonova odvjetnica. Uz nju je neki tamnoputi
tinejdžer. Okreće se prema meni i ja u njegovu pogledu načas vidim da
me prepoznao. Potom njegova odvjetnica nešto kaže i on se ponovno
okreće prema njoj.
Emma, suci su odobrili puštanje na slobodu uz jamčevinu, kaže
narednica Willan. Žao mi je.
Molim, pitam posve izgubljeno. Zašto?
Suci su se složili s gospođom Fields — braniteljicom — da naša
argumentacija ima određene slabe točke.
Slabe točke? Što to znači, pitam. Na jednim drugim vratima, koja
vode u gledalište, pojavljuje se Simon. Kreće prema meni.
Proceduralne poteškoće, kaže sumorno inspektor Clarke. Ponajviše
u vezi s pitanjem identifikacije.
Želite reći da nema DNA?
Ni otisaka prstiju, kaže odvjetnik.
Inspektor ga ne gleda. U to vrijeme, dakako, nije bilo optužbe za
silovanje. Slučaj se vodio kao provala. Dežurni zapovjednik odlučio je
da neće tražiti otiske prstiju.
Sada uzdiše. A onda kasnije, vjerojatno smo trebali izvesti Nelsona
na prepoznavanje. No budući da si nam rekla da je nosio fantomku,
činilo nam se da to nema osobitog smisla. Nažalost, lukav odvjetnik
takve stvari može iskoristiti da pokuša pokazati da je policija naprečac
donosila zaključke.
Ali ako je to problem, zašto sada ne odradimo to prepoznavanje,
pitam.
 Clarke i odvjetnik se pogledavaju. To bi moglo pomoći, kada dođe
do suđenja, kaže odvjetnik zamišljeno.
Ovo je vrlo važno, Ernma, kaže inspektor Clarke. Jesi li i u jednom
trenutku tijekom današnjeg postupka i načas vidjela okrivljenika?
Odmahujem glavom. Naposljetku, ne mogu biti sigurna da sam
doista vidjela Nelsona. A i da jesam, zašto bi se on trebao izvući samo
zbog toga što je policija tako nesposobna?
Držim da bismo o tome trebali razmisliti, kaže odvjetnik, kimajući.
Emma, zaziva me Simon, očajnički se želeći ubaciti u razgovor.
Emma, znam da si to ozbiljno mislila.
Što sam mislila, pitam.
Da smo prekinuli samo zbog toga gada.
Molim? Ne, kažem, odmahujući glavom. To sam rekla samo zbog
suda, Si. Nisam... Ne vraćam se.
Emma, kaže Edward, smireno i autoritativno, negdje iza nas. Sa
zahvalnošću se okrećem prema njemu. Bravo, kaže. Bila si super.
Privlači me u zagrljaj, a ja jasno vidim užas u Simonovim očima, budući
da je shvatio što to znači.
Isuse, šapuće. Isuse, Emma. To ne može biti.
Što ne može biti, Simon, pitam prkosno. Ne mogu birati s kim ću
izlaziti?
Policajci i Broome, sada svjesni da su se našli usred nekakve
osobne drame, spuštaju pogled i s nelagodom se meškolje. Kao i
obično, glavnu riječ preuzima Edward.
Pođi sa mnom, kaže. Rukom mi obavija ramena i odvodi me od njih.
Jednom se osvrćem i vidim kako Simon pilji za nama, nijem od jada i
bijesa.
 SADA: JANE

Edward me za vikend vodi u British Museum, gdje nam jedan

zaposlenik otključava neki ormar i ostavlja nas nasamo, da bolje
proučimo jednu malu pretpovijesnu skulpturu. Isklesani komad
kamena, s vremenom je postao posve gladak i ostao bez izvorne forme,
no motiv je i dalje prepoznatljiv: dvoje ljubavnika u strastvenome
zagrljaju.
»Star je jedanaest tisuća godina — to je najstariji prikaz seksa na
svijetu«, kaže Edward. »Potječe iz natufijske kulture, prve civilizacije
koja je stvarala naselja.«
Teško se koncentriram. Ne uspijevam prestati razmišljati o
činjenici da je Emmi izgovorio iste riječi kao i meni. Dio ostalih
Carolinih opaski mogu zanemariti, s obzirom na to da nije upoznala
Edwarda, ali već je teže ignorirati čvrste dokaze iz njezine bilježnice.
S druge strane, razmišljam, svi mi često ponavljamo iste, dobro
nam poznate fraze i izraze, iste jezične prečace. Svi mi različitim
ljudima pričamo iste anegdote, ponekad čak i istim ljudima, nerijetko
posve istim riječima. Tko se tu i tamo ne ponavlja? Nisu li kompulzivno
ponavljanje i proživljavanje tek učeni nazivi za robovanje navikama?
U tom trenutku Edward mi daje u ruke onu malenu skulpturu, a sva
moja pozornost odmah se usmjerava na nju. Uviđam da razmišljam o
tome koliko je nevjerojatno da ljudi vode ljubav već tolika tisućljeća.
Ali, dakako, to je jedna od rijetkih konstanta povijesti ljudskoga roda.
Isti čin koji se ponavlja naraštajima i naraštajima.
Kasnije pitam možemo li ići pogledati Elginove skulpture12, no
Edward to ne želi. »Javni prostori sigurno su pretrpani turista. Osim
toga, imam pravilo da u muzeju gledam samo jednu stvar. Pogledaš li
više od toga, mozak ti postaje preopterećen.« Počinje se vraćati istim
putem kojim smo došli.
Meni se u misli vraćaju riječi Carol Younson. Edwardovo ponašanje
Emmi se činilo razumnim toliko dugo dok je na njega prešutno pristajala
— odnosno dok mu je dopuštala da je nadzire...
Zastajem kao ukopana. »Edwarde, doista želim pogledati te
skulpture.«
On me zbunjeno gleda. »U redu. Ali ne sada. Dogovorit ću neki
termin s ravnateljem — možemo doći kad muzej bude zatvoren...«
»Sada«, kažem. »Mora biti sada.« Jasno mi je da zvučim djetinjasto i
napeto. Neki zaposlenik podiže pogled s radnog stola i mršti se.
Edward sliježe ramenima. »U redu.«
Vodi me kroz druga vrata, u javni dio muzeja. Ljudi se vrzmaju oko
izložaka poput riba koje se hrane oko koralja. Edward se probija kroz
gužvu i pogledava ustranu.
»Ovamo«, kaže.
U ovoj prostoriji vlada još veća gužva, sve je puno školaraca koji
drže podloške i blokove za pisanje i brbljaju na francuskome. Tu su još i
kulturni zombiji koji kimaju dok slušaju snimljeni glas vodiča u
slušalicama, zatim parovi koji se drže za ruke i povlače uokolo poput
mreže plivarice, pa oni koji guraju kolica, oni koji imaju ruksak na
leđima, oni koji snimaju selfieje... A iza svega toga, iza metalne ograde,
nalazi se nekoliko postolja sa šačicom fragmenata oštećenih skulptura
i glasoviti friz.
Situacija je beznadna. Pokušavam ih dobro pogledati, no više ni
približno nema one magije koju sam osjećala dok sam u rukama držala
onu minijaturnu skulpturu staru više tisuća godina.
»Bio si u pravu«, kažem pokislo. »Ovo je strašno.«
On se smiješi. »I u najboljim trenucima nisu osobito uzbudljive. Da
nije bilo cijele prašine koja se podignula oko vlasništva, nitko ih ne bi
ni pogledao. Čak i samo zdanje iz kojeg su potekle — Partenon —
dosadan je poput blatnjave lokve na cesti. Što je najironičnije, izgrađen
je kao simbol moći grčkoga carstva. Stoga je baš prikladno da je
dijelove ukralo jedno drugo pohlepno carstvo. Idemo?«
Svraćamo u njegov ured po jednu kožnatu torbu, a onda odlazimo u
ribarnicu, u kojoj je Edward unaprijed naručio sastojke za brodet.
Prodavač se ispričava: na Edwardovu popisu bio je i oslić, ali je
umjesto njega morao staviti grdobinu. »Cijena je ista, naravno,
gospodine, iako za grdobinu inače zaračunavamo više.«
Edward odmahuje glavom. »U receptu je oslić.«
»A što da radim, gospodine?« Prodavač širi ruke. »Ako ih ne uhvate,
ne možemo ih prodavati.«
»Želite mi reći«, kaže polagano Edward, »da jutros u Billingsgateu13
uopće nije bilo oslića?«
»Samo za apsurdne iznose.«
 »Zašto ih onda niste kupili?«
Prodavačev se osmijeh malo-pomalo gubi. »Grdobina je bolja,
gospodine.«
»Naručio sam oslića«, kaže Edward. »Iznevjerili ste me. Više neću
kupovati kod vas.« Okreće se na peti i ljutito izlazi. Prodavač sliježe
ramenima i ponovno se posvećuje ribi koju je dotada filetirao, ali me
prije toga ipak gleda ispod oka. Osjećam kako mi obrazi gore.
Edward me čeka na ulici. »Idemo«, kaže, pa pokretom ruke već
zaustavlja taksi. Jedan se taksi odmah okreće na ulici i dolazi do nas.
Već sam primijetila da je za to posebno nadaren: taksisti uvijek kao da
samo gledaju njega.
Dotada kod njega nisam vidjela ljutnju i ne znam koliko će takvo
raspoloženje potrajati. No on smireno počinje govoriti o nečemu
drugome, kao da uopće nije došlo do one svađe.
Ako je Carol bila u pravu i ako je sociopat, ne bi li sada bio
izbezumljen i unedogled bjesnio o tome? Ovo je još jedan dokaz,
zaključujem, da je u vezi s njim pogriješila.
On skreće pogled prema meni. »Imam dojam da me ne slušaš, Jane.
Je li sve u redu?«
»Ah... oprosti. Malo sam se izgubila u mislima.« Moram paziti da
moj razgovor s psihoterapeutkinjom ne ometa ovo što imam ovdje i
sada, zaključujem. Pokazujem prema onoj kožnatoj torbi. »Kamo ideš?«
»Nekako sam pomislio da bih se mogao useliti k tebi.«
Na trenutak mi se čini da ga nisam dobro čula. »Useliti?«
»Ako me primaš, naravno.«
Bez teksta sam. »Edwarde...«
»Prerano je?«
»Još nikad nisam ni s kim živjela.«
»Jer nikada nisi naišla na odgovarajuću osobu«, kaže on
jednostavno. »Razumijem te, Jane, jer mi se čini da smo na određeni
način vrlo slični. Zatvorena si, samodovoljna i pomalo rezervirana. A to
je jedna od mnogih stvari koje kod tebe toliko volim.«
»Da?« kažem, iako se zapravo pitam: Jesam li rezervirana? I je li
Edward upravo rekao da nešto kod mene voli?
»Zar ne shvaćaš? Stvoreni smo jedno za drugo.« Hvata me za ruku.
»Usrećuješ me. A čini mi se da i ja mogu usrećiti tebe.«
»Sada sam sretna«, kažem. »Edwarde, već si me usrećio.« I
smiješim mu se, jer je to istina.
 PRIJE: EMMA

Edward sljedeći put dolazi s kožnatom torbom sa stvarima, kao i ribom

za brodet.
Tajna je u rouilleu14 kaže mi dok slaže sastojke na radnoj plohi.
Mnogi ljudi štede na šafranu.
Ja nemam pojma čak ni što je rouille, ni što je šafran. Ideš nekamo,
pitam, zagledana u njegovu torbu.
Na određeni način. Zapravo nekamo dolazim. Ako me želiš primiti,
naravno.
Želiš dio stvari držati ovdje, pitam iznenađeno.
Ne, kaže on zabavljeno. Ovo su sve moje stvari.
Kao i sve što ima, torba je prelijepa, koža meka i glatka poput
konjskog sedla. Ispod ručke se nalazi diskretna etiketa s utisnutim
natpisom SWAINE ADENEY, PROIZVOĐAČI PRTLJAGE, KRALJEVSKIM
UKAZOM. Otvaram torbu. U njoj je sve posloženo tako lijepo da izgleda
poput automobilskog motora. Vadim stvari, jednu po jednu, usput ih
opisujem.
Šest košulja Commes des Garcons, sve bijele, izvrsno izglačane i
složene. Dvije svilene kravate iz Maison Charveta. Prijenosno računalo
MacBook Air. Notes Fiorentina uvezen u kožu. Mehanička olovka.
Hasselbladov digitalni fotoaparat. Smotani pamučni držač u kojem se
nalaze, da vidimo, tri japanska noža.
Ne diraj ih, upozorava me. Oštri su poput žileta.
Ponovno ih umatam i odlažem na stranu. Toaletna torbica. Dva
pulovera od crnog kašmira. Dva para crnih hlača. Osam para crnih
čarapa. Osam para crnih bokserica. I to je doista sve?
Pa, imam još par stvari u uredu. Odijelo i tako dalje.
Kako uspijevaš živjeti s tako malo toga?
A što mi drugo treba? Nisi mi odgovorila na pitanje, Emma.
To je tako neočekivano, kažem, iako u sebi skačem od sreće.
Možeš me izbaciti kad god poželiš.
A zašto bih te izbacila? Ti ćeš se zasititi mene.
Nikad te se neću zasititi, Emma, kaže ozbiljno. Čini mi se da sam u
tebi napokon pronašao idealnu ženu.
Ali zašto, pitam.
Doista mi nije jasno. Mislila sam da imamo neopterećen odnos ili
kako je to već nazvao.
Jer nikada ne postavljaš pitanja, kaže on staloženo. Sada se
ponovno posvećuje ribi. Dodaj mi noževe, molim te.
Edwarde!
Pretvara se da uzdiše. Ah, u redu. Jer imaš nešto u sebi, nešto tako
živo i puno energije, nešto zahvaljujući čemu se i ja osjećam kao da
sam pun života. Jer si impulzivna i ekstrovertirana i sve što ja nisam.
Jer si drukčija od svih žena koje sam ikada upoznao. Jer si iznova
potaknula moju volju za životom. Jer mi osim tebe ne treba ništa više.
Je li to dovoljno objašnjenja?
Bit će dovoljno za sada, kažem, ne uspijevajući suspregnuti
osmijeh.
7. Prijateljica vam pokazuje svoj rad. Jako se ponosi, ali to djelo baš i nije
nešto. Vi ćete:
O Iznijeti joj iskrenu, objektivnu kritiku
O Predložiti neko malo poboljšanje, da vidite hoće li ga prihvatiti
O Promijeniti temu
O Poticati je nekakvim neodređenim izjavama
O Čestitati joj
 SADA: JANE

»Imam dojam da zapravo tražite ispriku«, kaže mi bolnička

predstavnica zadužena za posredovanje u sporovima. Riječ je o
sredovječnoj ženi u sivoj vunenoj vesti na kopčanje, koja se prema
meni odnosi vrlo obzirno i suosjećajno. »Je li to točno, Jane? Bi li ti
priznanje uprave u vezi sa svime što si proživjela pomoglo da nakon
gubitka u sebi zaključiš tu priču?«
Sa suprotne strane stola sjedi dr. Haggard, izmučena izraza lica,
između upravitelja bolnice i odvjetnika. Predstavnica za sporove,
Linda, sjedi na čelu, kao da time naglašava neutralnost. Tessa sjedi uz
mene.
Nekako nejasno uspijevam shvatiti da je samo u toj jednoj rečenici
Linda uspjela ponuđenu ispriku svesti na nekakvo priznanje mojih
muka. To me podsjeća na one prepredene političarske isprike u kojima
kažu da im je žao ako su se ljudi uzrujali.
Tessa mi stavlja dlan na podlakticu, pokazujući da će ona riješiti to
pitanje. »Službena izjava bolnice«, kaže, posebno naglašavajući svaki
slog te riječi, »priznanje o tome da su doista počinjene pogreške koje su
se mogle izbjeći i da su one pridonijele Isabelinoj smrti, bila bi, dakako,
dobrodošla. Kao prvi korak.«
Linda uzdiše, iako nije jasno je li uzrok profesionalna empatija ili
činjenica da je shvatila da pred sobom ima prepredenu igračicu. »Stav
bolnice — ispravi me ako griješim, Derek — glasi da bi im bilo draže da
se dragocjena javna sredstva troše na liječenje pacijenata, a ne na
parnice i odvjetnike.« Gleda upravitelja, koji kima.
»Upravo tako«, kaže Tessa mirno. »Ali da ste odredili da se svaka
trudnica podvrgne pregledu Dopplerom, danas uopće ne bismo bili
ovdje. Umjesto toga, netko je pogledao brojke i izračunao da bi bilo
jeftinije platiti odvjetničke naknade i odštetu u malenome, ali
statistički značajnome broju slučajeva u kojima je to moglo dovesti do
drukčijeg ishoda. A dok organizacije kakva je Still Hope ne uspiju u
tome da taj bezobzirni, nehumani pristup postane toliko skup i toliko
dugotrajan da te brojke više neće držati vodu, takvo će se stanje
nastavljati.«
Tessa, pobjednica prve runde, mislim si.
Sada se javlja upravitelj Derek. »Budemo li morali suspendirati
gospodina Gifforda, na što ćemo biti prisiljeni bude li se ovo vodilo kao
ONI, njegov posao obavljat će privremena zamjena, pa će još više
pacijenata biti uskraćeno za skrb iskusnog i cijenjenog specijalista.«
ONI. Ozbiljan neprimjereni incident. Malo-pomalo, mukotrpno,
upoznajem se sa stručnim izrazima. Povremena auskultacija. CTG-
monitor. Partogrami. Razlika između odnosa broja osoblja u
porodiljnome centru, u kojem sam boravila, i samog rodilišta, gdje sam
trebala biti.
Ovaj sastanak sazvala je bolnica, gotovo odmah nakon što je Tessa
službeno zatražila moju cjelovitu medicinsku dokumentaciju. Očito su
čekali da vide hoće li im upaliti to bezlično pismo koje me trebalo
umiriti. Već i sama ta činjenica — spoznaja o tome da su me se
pokušali samo tako riješiti, te da bi i uspjeli da nije bilo Tesse — u
meni budi gotovo jednak bijes kao i Isabelina nepotrebna smrt.
»Stvar je u tome«, objasnila mi je Tessa dok smo išle na sastanak,
»da bi ovo, u slučaju da dođe do isplate odštete, za njih mogao biti jako
skup slučaj.«
»Zašto?« Znam kakve su isplate za djecu koja nisu trebala umrijeti
— gotovo smiješno male.
»Sama odšteta možda i nije velika, ali tu je i gubitak prihoda.Imala
si posao s velikom plaćom. Da Isabel nije umrla, bila bi otišla na
porodiljski i vratila se na posao, nije li tako?«
»Pa, vjerojatno. Ali...«
»A sada za minimalnu plaću radiš za dobrotvornu udrugu koja se
bavi mrtvorođenom djecom. Dodamo li plaću koje si se odrekla,
dolazimo do podosta velikog iznosa.«
»Ali to je bila moja odluka.«
»Odluka koju ne bi bila donijela u drukčijim okolnostima. Nemoj
žaliti bolnicu, Jane. Što im budeš skuplja, to su veći izgledi da se
promijene.«
Divna je, shvaćam tada. Neobično je kako misliš da nekoga
poznaješ, a da ga zapravo uopće ne poznaješ. U uredu Still Hopea, gdje
dijelimo veliki radni stol, upoznala sam zabavnu, živahnu ženu koja se
voli smijati i ogovarati. Ovdje, u ovoj sumornoj sobi za sastanke vidim
iskusnu ratnicu koja rutinskom lakoćom izbjegava nasrtaje bolničke
uprave.
 »Meni to izgleda«, govori sada, »kao da pokušavate moralno
ucijeniti gospođicu Cavendish govoreći joj da će i druga djeca umrijeti
nastavi li tražiti pravdu. Primljeno na znanje. Ali s vaše bi strane bilo
odgovornije da povećate broj zaposlenika, a ne da ih smanjite, barem
dok ne dođemo do jasnih rezultata revizije ovog slučaja iz kategorije
ONI.«
Lica na suprotnoj strani posve su nepomična.
Na kraju se javlja dr. Gifford. »Gospođice Cavendish... Jane. Htio bih,
prije svega, reći samo da mi je užasno žao zbog gubitka koji si
pretrpjela. Kao drugo, htio bih se ispričati zbog počinjenih pogrešaka.
Propustili smo prilike da nešto poduzmemo. Ne mogu reći bi li Isabel
danas bila živa da smo ranije uočili probleme. No, svakako bi imala
bolje izglede za to.« Obraća se površini stola, pomno bira riječi, ali sada
podiže pogled i gleda me u oči. Njegove su oči krvave od premorenosti.
»Bio sam dežurni liječnik. Preuzimam punu odgovornost.«
Još dugo nitko ne govori ništa. Upravitelj Derek radi grimasu i
nemoćno diže ruke, kao da želi reći: Sad smo gotovi. Linda opreznim
tonom kaže: »Čini mi se da bi nam svima dobro došlo malo vremena da
još promislimo o tome. Kao i o ostalim kvalitetnim opažanjima s ovog
sastanka.«

»Bilo je strašno«, govorim kasnije Edwardu. »Ali ne onako kako sam

očekivala. Odjednom sam shvatila da ću, nastavim li dalje s time,
čovjeku uništiti karijeru. Iako za to što se dogodilo ni približno nije
kriv. Čini mi se da je istinski dobar i drag čovjek.«
»Možda bi, da nije tako drag i da ga se podređeni boje, primalja
bolje provjerila rezultate i snimke.«
»Ne mogu ga baš uništiti zbog toga što je uviđavan šef.«
»A zašto ne? Ako je mediokritet, onda je to i zaslužio.«
Znam, dakako, da projektiranje zdanja savršenih poput Edwardovih
iziskuje određenu bezobzirnost. Pričao mi je kako se jednom šest
mjeseci natezao s gradskim vlastima kako bi izbjegao postavljanje
detektora dima na strop u kuhinji. Inspektor je doživio živčani slom, a
Edward se izvukao bez protupožarnog alarma. Ali vjerojatno nikada
nisam voljela razmišljati o toj njegovoj strani.
Ničim pozvan, sada čujem glas Carol Younson. Sve su to klasični oblici
ponašanja narcisoidnog sociopata...
 »Pričaj mi o Tessi«, kaže Edward, pa u svoju čašu ulijeva još vina.
Primijetila sam da čašu nikada ne puni više od pola. Nudi i meni, no ja
odmahujem glavom.
»Izgleda mi kao da se strastveno bori za stvari«, kaže nakon što
sam dovršila njezin portret.
»I jest tako. Odnosno, ne dopušta da joj netko nešto sere. Ali ima i
dobar smisao za humor.«
»A što ona misli o tom tvojem dr. Giffordu?«
»Smatra da je njegov govor bio unaprijed pripremljen«, priznajem.
Radi se o razlici između odgovornosti i kaznene krivnje koja povlači i
odštetu, Jane, rekla mi je kasnije, uz kekse i kavu s mlijekom u Starbucksu.
Između pogreške jednog liječnika i institucionalnih propusta cijele jedne
organizacije. Oni će učiniti što god treba samo da uprava bolnice ne bude
umiješana u sve to.
»I sada moraš odlučiti hoće li tvoja pokojna kći postati dijelom
osobnog križarskog rata te žene«, kaže Edward zamišljeno.
Iznenađeno ga gledam. »Misliš da bih trebala odustati?«
»Pa, ti odlučuješ, naravno. Ali čini mi se da je ta tvoja prijateljica
odlučila ići do kraja, bez obzira na cijenu.«
Razmišljam o njegovim riječima. To je istina — podosta sam
sigurna da mi je Tessa sada doista prijateljica. Lijepo mi je u njezinu
društvu, ali još se više divim njezinoj nepopustjivosti. Želim da i ja njoj
budem draga i simpatična, a naravno, kad bih se povukla iz cijele ove
priče, bez toga bih možda mogla ostati.
Odvojiti Emmu od prijatelja i obitelji...
»Tebi to ne smeta, zar ne?« pitam.
»Naravno da ne«, kaže on nehajno. »Samo želim da budeš sretna,
ništa više. Usput, promijenit ću ovu sofu.«
»Zašto?« Sofa je prelijepa: radi se o dugačkome i niskome
nepreglednom prostoru prekrivenome debelim žutobijelim
materijalom.
»Sad kad ovdje živim, primijetio sam da bi neke stvari mogle biti i
bolje, ništa više. Pribor za jelo, primjerice — ne znam gdje mi je bila
pamet kad sam odabrao Jeana Nouvela. I čini mi se da ova sofa potiče
na pogrbljeno držanje. Doista mislim da bi dva naslonjača bila bolja.
Možda Le Corbusierov LC3. Ili Ghost Philippe Starcka. Još ću malo
promisliti o tome.«
I u to malo vremena otkako se Edward doselio ovamo primjećujem
određenu promjenu — ne toliko u odnosu s njim, koliko u odnosu
prema kući na broju jedan u ulici Folgate. Onaj osjećaj glume pred
nevidljivom publikom zamijenila je nova svijest, stalna prisutnost.
Edwardova pronicljivog oka, osjećaj da smo kuća i ja sada dio jedne
nedjeljive mizanscene. Imam dojam da mi je život sada izraženije pod
povećalom, da je ljepši, jer znam da ga on pomno promatra. Ali upravo
zbog toga postaje mi sve teže ostvariti interakcije sa svijetom izvan
ovih zidova, svijetom kojim vladaju kaos i ružnoća. Kad je teško
odabrati pribor za jelo, kako ću ikada odlučiti hoću li tužiti bolnicu ili
ne?
»Još nešto?« pitam.
Edward razmišlja. »Moramo biti discipliniraniji u vezi s
pospremanjem higijenskog pribora i sredstava. Jutros sam, primjerice,
uočio da si vani ostavila šampon.«
»Znam. Zaboravila sam.«
»Nema veze, ne moraš se zbog toga gristi. Za ovakav život potrebno
je mnogo discipline. Ali čini mi se da već malo-pomalo otkrivaš da su
prednosti vrijedne tolikog truda.«
 PRIJE: EMMA

Užasavala sam se i same pomisli na postupak identifikacije. Zamišljala

sam sebe i Deona Nelsona kako se gledamo oči u oči dok ja hodam uz
niz muškaraca u malenoj, jarko osvijetjenoj prostoriji, kao u filmovima.
Ali, naravno, danas ništa više nije tako.
Ovo je VIPER, kaže mi srdačno inspektor Clarke dok kraj
prijenosnog računala stavlja dvije šalice s kavom. Naziv programa za
elektroničko snimanje i video-identifikaciju, kako se čini, iako ja imam
dojam da je netko u Ministarstvu unutarnjih poslova jednostavno
smislio zgodnu skraćenicu koja će ljudima brzo ući u uši.15 U osnovi
osumnjičenika snimimo videokamerom, a sustav onda softverom za
prepoznavanje lica u bazi podataka pronalazi još osmero ljudi koji su
mu vrlo slični. Ranije su trebali tjedni i tjedni kako bi se netko
identificirao. Možemo početi?
Iz plastičnog omota vadi nekoliko dokumenata. Prije nego što
počnemo, ispričava se, morat ćeš potpisati nekoliko dokumenata i tako
potvrditi da si optuženoga vidjela jedino u vrijeme navodnog zločina.
Naravno, kažem nehajno. Imate kemijsku?
Stvar je u tome, Emma, kaže on, a meni je očito da mu je pomalo
nelagodno jako je važno da budeš apsolutno sigurna da ga ni na
trenutak nisi vidjela na onom saslušanju u vezi s jamčevinom.
Koliko znam, nisam, kažem, a onda se u sebi već grizem. Ako tvrdim
da se Nelsona iz vremena provale sjećam dovoljno dobro da ga
nedvosmisleno identificiram, onda bih svakako trebala znati i jesam li
ga vidjela negdje drugdje. Ali čini se da inspektor Clarke nije primijetio
moju pogrešku.
Dakako, ja ti potpuno vjerujem. Ali moraš biti svjesna toga, jer se to
može pojaviti i na suđenju, da optuženik tvrdi da ste se ti i on pogledali,
kako kaže, ispred sudnice.
Pa to je obična glupost, kažem.
Osim toga, njegova odvjetnica kaže da je to tada spomenuo. Kaže da
je podignula pogled i vidjela da prolaziš na manje od tri metra od
njezina klijenta.
 Mrštim se. Ne bih rekla, kažem.
Da. To je u svakom slučaju dosta uzrujalo odvjetnicu. Uložila je
službeni prigovor i izvijestila da će, ovaj... vjerodostojnost svjedokinje
biti jedna od tema na suđenju.
Vjerodostojnost svjedokinje... ponavljam. Mislite, govorim li istinu
ili ne?
Nažalost, tako je. To će možda pokušati povezati s cijelom onom
pričom o amneziji. Reći ću ti otvoreno, Emma: nije baš najugodnije
iskustvo kad ti prefrigani branitelj pokušava pronalaziti rupe u priči.
Ali to je posao te odvjetnice. A kad te netko upozori, onda se možeš i
pripremiti, nije li tako? Samo se drži točno toga što se dogodilo i sve će
biti u redu.

Potpisujem obrasce, prepoznajem i identificiram Nelsona, a kući

odlazim kipteći od bijesa. Znači, sada će me na sudu napasti odvjetnica
koja je čvrsto odlučila potkopati moju priču. Imam užasan osjećaj da
sam u nastojanju da nekako nadomjestim policijsku šlampavost samo
još bitno pogoršala situaciju.
Toliko sam zaokupljena mislima da u prvi mah ne primjećujem
nekog klinca na BMX-u koji je usporio uz mene. Primijetivši ga
uočavam da se radi o tinejdžeru, dječaku od četrnaest-petnaest godina.
Instinktivno se odmičem, maksimalno se približavam zidu.
On bez imalo problema biciklom prelazi na pločnik. Pokušavam se
povući unatrag, na stranu s koje sam došla, no on je malo iza mene i
presijeca mi put. Naginje se naprijed. Ja već očekujem udarac, no on mi
se samo podrugljivo smiješi.
Hej, ti. Lažljiva kučko. Ovo je poruka, pizdo. Znaš od koga.
Gotovo nehajno silazi s pločnika, okreće se i odlazi u smjeru iz kojeg
je došao. No prije toga još prijeti pokretom ruke, kao da drži nož kojim
će me ubosti. Kučko, dovikuje još, za svaki slučaj.

Edward me pronalazi sklupčanu u spavaćoj sobi, gdje jecam. Bez riječi

me grli i drži u naručju, čeka da se drhtaji smire dovoljno da mu
ispričam što se dogodilo.
Vjerojatno te samo htio zastrašiti, kaže nakon što sam dovršila
priču. Jesi li prijavila policiji?
 Kimam u suzama. Čim sam se vratila, nazvala sam inspektora
Clarkea, izostavljajući samo činjenicu da me nazvao lažljivicom. Rekao
je da će mi nabaviti nekoliko fotografija Nelsonovih suradnika, da ih
pogledam, no i da su mi gotovo sigurno poslali nekoga tko još nije
poznat policiji.
U međuvremenu, Emma, dodao je inspektor, dat ću ti svoj privatni
broj. Pošalji mi poruku kad god imaš dojam da si ugrožena. Reagirat
ćemo prioritetno i odmah ti nekoga poslati.
Edward sluša dok mu sve to prenosim. Policija, dakle, smatra da je
to pokušaj zastrašivanja? Što znači da bi to prestalo kad bi povukla
svjedočenje?
U nevjerici piljim u njega. Želiš reći... ako dopustim Nelsonu da se
nekažnjeno izvuče?
Ne kažem nužno da bi trebala tako postupiti. Nego samo da je to
jedna od mogućnosti. Ako se želiš riješiti svog tog stresa. Sve možeš
lijepo ostaviti iza sebe i više nikada ni ne pomisliti na Deona Nelsona.
Nježno mi miluje kosu, stavlja mi pramen iza uha. Pripremit ću
nešto za jelo, kaže.
 SADA: JANE

Sjedim posve nepomično, okrenuta prema prozoru, tako da mi je tijelo

osvijetljjeno.
Čuje se samo zvuk Edwardove olovke dok me crta. Ima onu
bilježnicu u kožnome uvezu koju uvijek nosi sa sobom, kao i onu
Rotringovu mehaničku olovku, tešku poput metka. Crtanjem se opušta.
Ponekad mi pokazuje crteže. No češće se događa da samo uzdahne,
istrgne stranicu, pa je baci u kantu za recikliranje otpada ugrađenu u
ormarić u blagovaonici.
»Što je nedostajalo tom crtežu?« upitala sam jednom.
»Ništa. To je samo dobro za disciplinu, baciti stvari koje ti se
sviđaju, ali ti nužno ne trebaju. A slika — svaka slika — koju ostaviš na
otvorenome već za nekoliko minuta oku postaje nevidljiva.«
Nekoć bi mi to izgledalo neobično, čak i pomalo komično. Ali sada
ga već bolje razumijem. I u određenoj se mjeri slažem. Toliko toga u
vezi s ovakvim načinom života što mi je nekada izgledalo odbojno,
sada je već prešlo u naviku. U posljednje vrijeme bez razmišljanja
izuvam cipele čim uđem u maleno predvorje kuće na broju jedan u ulici
Folgate. Začine slažem po abecednome redu, baš kako se njemu i
najviše sviđa i nije mi nimalo teško svaki od njih nakon uporabe vratiti
točno na isto mjesto. Bluze i hlače slažem točno prema preciznim
metodama nekog japanskog gurua koji je o tome napisao nekoliko
knjiga. Znajući da je Edwardu teško zaspati ako se kupaonicom služim
nakon njega, za slučaj da ručnik ostavim na podu, u nekom
nasumičnom položaju, nakon svakog ih tuširanja raširim, pa se vratim
da ih složim nakon što se osuše. Šalice i tanjuri se peru, suše i
pospremaju već nekoliko minuta nakon uporabe. Sve ima strogo
određeno mjesto, a sve za što nije moguće pronaći takvo određeno
mjesto vjerojatno je višak i treba ionako baciti. Naš zajednički život
sada obilježava svojevrstan efikasni, smireni spokoj, niz nenametljivih
kućanskih rituala, koji i sami po sebi smiruju.
I on pristaje na određene kompromise. U kući nema polica za
knjige, ali tolerira urednu hrpu knjiga u tvrdome uvezu u spavaćoj sobi,
pod uvjetom da su im rubovi posve poravnati i da je konstrukcija
čvrsta i pouzdana. Tek kad se hrpa počne naginjati, on se mršti dok se
odijeva.
»Previsoka je?«
»Možda malo, da.«
I dalje se ne mogu prisiliti na to da bacim knjige, čak ni da ih dam na
recikliranje, no jedna neprofitna prodavaonica u glavnoj ulici u
Hendonu zahvalna je za te besprijekorno očuvane, gotovo netaknute
darove.
Edward rijetko čita iz užitka. Jednom sam ga upitala koji je tome
razlog, a on je rekao da to ima nekakve veze s time što riječi na
suprotnim stranicama nisu simetrične.
»Šališ se? Nikada ne znam kad se šališ.«
»Šale je u tome možda deset posto.«
Dok crta, ponekad govori, odnosno naglas razmišlja i to su mi
najdragocjeniji trenuci. Ne voli da ga ispitujem o prošlosti, ali je se ni
ne kloni kad se pojavi u nekom razgovoru. Tako sam doznala da mu je
majka bila neorganizirana, kaotična žena. Ne baš prava alkoholičarka,
ne baš ovisna o lijekovima na recept — neko drugo dijete moglo je
proživjeti Edwardovo djetinjstvo i ispasti posve normalno, ali neki
drukčiji senzibilitet ili suprotna karakterna crta njega su usmjerili na
drukčiji put. Ja, pak, pričam o svojim roditeljima, njihovim neumoljivim
visokim standardima, ocu kojeg je bilo teško zadiviti i koji me
porukama sa službenog e-maila tjerao da se više trudim, da postižem
bolje rezultate, da osvajam više nagrada. Pričam o navikama
savjesnosti i marljivosti koje sam zadržala cijeli život. Nadopunjujemo
se, zaključujemo zajednički: ni on, ni ja ne bismo se mogli zadovoljiti
partnerom koji je sretan, jer je prosječan.
On sada dovršava crtež, još ga nekoliko trenutaka proučava, pa
okreće stranicu, a da ga prije toga nije istrgnuo.
»Ovaj ćeš me put zadržati?«
»Zasad.«
»Edwarde...« kažem.
»Jane?«
»Neke stvari koje smo sinoć radili u krevetu bile su mi nelagodne.«
Iscrtava obris novog crteža, žmirkajući prema mojim nogama
preko vrška olovke. »Tada mi se činilo da uživaš«, kaže naposljetku.
»Možda, u žaru borbe. Ali kasnije... Samo ne bih voljela da to
preraste u redovitu praksu, ništa više.«
 Počinje crtati, a olovka kao da sama od sebe leti na sve strane.
»Zašto bi si uskraćivala nešto što ti donosi užitak?«
»Čovjeku se nešto može ne sviđati iako mu je na trenutak ugodno.
Nekako imam osjećaj da to nije dobro i u redu. Barem bi ti trebao
razumjeti.«
Blagi pokreti olovke ne zastaju i ne podrhtavaju, poput ispisa na
seizmografu za mirnog dana bez potresa. »Morat ćeš biti određenija,
Jane.«
»One grube stvari.«
»Nastavi.«
»Zapravo, sve što izaziva masnice. Prisila, držanje i obuzdavanje,
tragovi na koži ili potezanje za kosu, i tako dalje. I kad smo već kod
toga, trebao bi znati da mi se ne sviđa okus sperme i da analni uopće
ne dolazi u obzir.«
Olovka se zaustavlja. »Ti sada meni postavljaš nekakva pravila?«
»Pa, da, valjda. Barem određene granice. Stvar funkcionira
dvosmjerno, naravno«, dodajem. »Slobodno mi reci što god želiš.«
»Samo da si uistinu iznimna žena.« Ponovno se posvećuje crtežu.
»Iako ti je jedno uho doista malo veće od drugoga.«
»Je li ona pristajala na to?«
»Tko?«
»Emma.« Znam da dolazim na opasno područje, ali ne mogu se
suzdržati.
»Pristajala na to«, ponavlja on. »Zanimljiva formulacija. Ali nikada
ne razgovaram o ranijim partnericama. To znaš.«
»To ću shvatiti kao potvrdan odgovor.«
»Možeš shvatiti kako god želiš. Pod uvjetom da prestaneš tako
lupkati nogom.«

Na studiju povijesti umjetnosti imali smo modul posvećen

palimpsestima — srednjovjekovnim komadima pergamenta toliko
skupima da su se, kad više ne bi bili potrebni, strugali i tako »čistili« za
ponovnu uporabu, tako da su se stara slova ponegdje još nazirala kroz
nova. Renesansni umjetnici kasnije su u uporabu uveli riječ pentimenti,
kajanja, kao opis pogrešaka ili promjena pokrivenih novom bojom,
elemenata koji će se otkriti tek više godina ili stoljeća kasnije, kada bi
se gornji sloj boje počeo prorjeđivati, tako da bi se vidjeli i original i
novi zahvat.
Ponekad imam osjećaj da je ova kuća — naš odnos u njoj, prema
njoj, naš međusobni odnos — nalik na palimpsest ili na pentimento, da
se, koliko god je pokušavali prekriti novom bojom, Emma Matthews
uvijek iznova vraća: kao jedva primjetan prikaz, zagonetnog osmijeha,
prikrada se i dolazi u kut slike.
 PRIJE: EMMA

O, Bože.
Kameni pod prepun je razmrskanog stakla. Odjeća mi je poderana.
Plahte su skliznule s kreveta i stoje odgurnute u kutu. Na bedru imam
razmazani trag krvi, ne znam odakle. U kutu sobe nalazi se razbijena
boca i nešto izgažene hrane.
Bole me dijelovi tijela o kojima čak ne želim razmišljati.
Gledamo se poput dvoje preživjelih iz potresa ili kakve eksplozije.
Kao da smo dotada bili u nesvijesti, pa sada dolazimo k sebi.
Ne odvaja pogled od mojeg lica. Izgleda užasnuto. Kaže: Emma,
doista... Ne dovršava rečenicu. Izgubio sam nadzor, kaže tiho.
Sve je u redu, kažem ja. U redu je. To ponavljam unedogled, kao da
umirujem odbjeglog konja.
Snažno se držimo, posve iscrpljeni, kao da je krevet nekakva splav,
a mi smo pronašli jedno drugo među ostacima broda koji tone.
Nisi samo ti kriv, kažem još.
A sve ovo izazvala je prava sitnica. Otkako se Edward uselio,
pokušavam sve održavati u najurednijem mogućem stanju, no to
ponekad znači da samo tako naguravam stvari u ormare i ormariće tek
nekoliko minuta prije njegova dolaska. Tako je otvorio jednu ladicu i
vidio da je prepuna, ne znam, neopranih tanjura ili nečega sličnog.
Rekla sam mu da nije važno, pokušala ga navesti da dođe u postelju
umjesto da rješava tanjure.
A onda... Bum!
Razjario se.
A meni pružio najbolji seks u životu.
Uvlačim se u topli prostor između njegove nadlaktice i prsa, pa
ponavljam riječi koje sam mu izvikivala prije samo nekoliko minuta.
Da, tatice. To!
8. Nastojim sve raditi dobro i kako treba, čak i kad nema nikoga tko bi to
mogao primijetiti.

Slažem se O O O O O Ne slažem se
 SADA: JANE

»Moram otići odavde.«

»Tako brzo?« Edward se doselio prije samo nekoliko tjedana. Sretni
smo u zajedničkome životu. To znam duboko u srcu, ali i prema onim
podacima i upitnicima koje Edward ispunjava zajedno sa mnom.
Njegov je ukupni zbroj pedeset osam, moj malo viši: šezdeset pet, ali i
dalje je riječ o velikome napretku u odnosu na početak.
»Trebaju me na gradilištu. Imaju problema s gradskim
inspektorima. Čini se da ne razumiju da nećemo samo tako dovršiti
zdanja i jednostavno ih prepustiti ljudima da s njima rade što god ih je
volja. Ovdje se nikada nije radilo o opekama, betonu i žbuci. Radi se o
novoj vrsti naselja. U kojoj ljudi imaju i dužnosti, odgovornost, a ne
samo prava.«
Riječ je o onome eko-gradu koji Partnership gradi u Cormvallu.
Edward rijetko govori o poslu, ali na temelju tih malobrojnih izjava
zaključujem da New Austell cijelo vrijeme iziskuje veliku borbu — ne
samo zbog same veličine projekta, nego i zbog svih muljaža i prečaca
na koje su ga investitori usput pokušali natjerati. Pretpostavlja da su ga
angažirali samo zbog ugleda koji njegovo ime donosi kontroverznoj
molbi za dopuštenje za gradnju. Sumnja da je ujedno riječ i o istim
ljudima koji sada vode pravu javnu kampanju protiv njega, pokušavaju
ga pritiskom prisiliti na to da u objekte ugura veći broj stambenih
jedinica, da popusti u vezi sa strogim pravilima, kako bi cijeli projekt
postao unosniji. U medijima je već sam pojam »Monktowna«, tih novih
naselja strogih pravila i samostanske jednostavnosti, postao
uobičajenom pošalicom.
»Sjećaš se što si mi rekao kad si me pozvao na razgovor? Da bih s
tvojim klijentima trebala razgovarati o tome kako je živjeti na ovaj
način. Rado ću razgovarati s njima, ako to može pomoći.«
»Hvala. Ali već imam tvoje podatke.« Podiže svežanj papira. »Usput,
Jane... Domar pokazuje da si tražila informacije o Emmi Matthews.«
»Ah, da... Možda jednom ili dvaput.« Većinu njuškanja zapravo sam
obavila na poslu, ili preko susjedove bežične mreže, no ponekad, kasno
noću, bila sam neoprezna i poslužila se internetskim priključkom kuće
na broju jedan u ulici Folgate. »To nije u redu?«
»Stvar je samo u tome što mi se čini da iz toga ne može izići ništa
dobro. Prošlost je završena, zato je iza nas. Ostavi se toga, može?«
»Ako tako želiš.«
»Moraš mi obećati.« To izgovara blagim tonom, no pogled mu je
nepopustljiv.
»Obećajem.«
»Hvala.« Ljubi me u čelo. »Neće me biti nekoliko tjedana, možda
malo više. Ali sve ću ti nadoknaditi kad se vratim.«
 PRIJE: EMMA

Na poslu tražim ime Elizabeth Monkford i pohranjujem snimke u

računalo. Ne čudi me što otkrivam da mu je supruga bila pomalo slična
meni. Muškarci često padaju na isti tip žene. I žene, naravno, na isti tip
muškaraca. Samo što se u našem slučaju ne radi toliko o fizičkoj
sličnosti koliko o karakteru.
Sada uviđam da je Simon bio otklon od tog pravila. Mene zapravo
privlače muškarci poput Edwarda. Alfa-muškarci.
Pomno promatram fotografije. Elizabeth Monkford imala je kraću
kosu od mene. Zahvaljujući tome izgleda pomalo francuski, gotovo
dječački.
Odlazim u ženski nužnik i stajem ispred zrcala, pa jednom rukom
pridižem šiške, dok drugom ostatak kose pridržavam na potiljku, tako
da se ne vidi. Sviđa mi se, zaključujem. Malko nalikujem Audrey
Hepburn. I tako će se bolje isticati ogrlica.
Dok se pitam hoće li se to svidjeti i Edwardu, osjećam kako mi
koljena malo popuštaju.
Bude li neugodno iznenađen — bude li se ljutio — barem ću
izazvati nekakvu reakciju.
A što ako se istinski razljuti, šapuće mi neki glas u glavi.
Da, molim, tatice.
Gledam jednu, pa drugu stranu glave. Sviđa mi se kako mi vrat uz
takvu frizuru izgleda profinjenije. Edward ga može obaviti jednim
dlanom. I dalje vidim tragove njegovih noktiju od one večeri.
Još se tako gledam i u trenutku kada ulazi Amanda. Smiješi mi se,
no izgleda umorno i iscrpljeno. Puštam kosu. Sve u redu, pitam je.
Zapravo i nije, kaže ona. Kratko se umiva. Kad radiš u istoj tvrtki
kao muž, kaže rezignirano, stvar je u tome što ne možeš pobjeći kada
sve ode k vragu.
Što se dogodilo?
Ah, uobičajena priča. Ševi druge ženske. Opet.
Počinje plakati i iz uređaja na zidu počinje vaditi papirnate ubruse,
pa briše oči.
 On je to rekao?
Ne treba mi on reći, kaže. Kad sam ja prvi put spavala s njim, još je
bio u braku s Paulom. Trebala sam znati da neće biti vjeran.
Gleda se u ogledalu i pokušava popraviti šminku. Izlazi u klubove sa
Simonom. Ali pretpostavljam da to ionako znaš. Otkako ste vas dvoje
prekinuli, Saul samo žudi za slobodom neženja. Što je zapravo
smiješno, s obzirom na to da Simon u beskraj priča isključivo o tome
da želi ponovno biti s tobom.
U zrcalu me gleda u oči. Pretpostavljam da od toga neće biti ništa,
zar ne?
Odmahujem glavom.
Šteta. Obožava te, znaš.
Problem je bio u tome, kažem, što sam se zasitila toga da me netko
obožava. Barem netko tko je tako cmizdrav kao Simon. Što ćeš
poduzeti u vezi sa Saulom?
Zdvojno sliježe ramenima. Ništa, vjerojatno. Barem zasada. Nije baš
da s nekim hoda i izlazi. Uvjerena sam da se radi o avanturicama za
jednu večer nakon što malo popije. Vjerojatno dokazuje Simonu da i on
još može nekoga upecati i poševiti.
Na pomisao da Simon spava s drugim ženama odjednom osjećam
bolnu ljubomoru. Odbacujem taj osjećaj. Nije bio stvoren za mene.
Kada ćemo uopće upoznati Edwarda, nastavlja ona. Umirem od
želje da vidim je li doista takav kakvim ga opisuješ.
Još neko vrijeme ne. Sutra odlazi — trebaju ga na onom velikom
projektu koji je započeo u Cornwallu. Danas nam je posljednja večer.
Imate neke posebne planove?
Manje-više, odgovaram. Odnosno, ošišat ću se.
 SADA: JANE

Osjećaj bi trebao biti drukčiji sad kad Edward nije ovdje. Ali kuća je
toliko dio njega da njegovu nazočnost osjećam čak i kad ga nema.
No lijepo je biti u mogućnosti odložiti knjigu dok kuham, a onda je
jednostavno ponovno uzeti i čitati dok jedem. Zgodno je na radnoj
plohi u blagovaonici imati zdjelu s voćem, pa usput malo grickati.
Zgodno je i razvlačiti se u majici kratkih rukava i bez grudnjaka, u
svakom trenutku ne trebati misliti na besprijekoran izgled i mene
same i kuće na broju jedan u ulici Folgate.
Ostavio mi je tri kompleta pribora za jelo, da ih iskušam — Piano
98, djelo dizajnera Renza Piana, Citterio 98, Antonia Citteria, te Caccia
Luigija Caccie Dominionija i braće Castiglioni. Polaskana sam time što
me tako uključio u odlučivanje, ali pretpostavljam da se radi i o
svojevrsnome ispitu, da utvrdi poklapaju li se moje procjene s
njegovima.
No malo-pomalo postajem svjesna nečega što me kopka. Baš kao
što Edward ne može zanemariti ostavljenu žličicu ili hrpu knjiga koje
nisu idealno posložene, tako i moj uredan i savjestan um odbija dići
ruke od zagonetne smrti Emme Matthews.
Dajem sve od sebe da se oduprem. Naposljetku, to sam mu i
obećala. Ali ta mentalna nelagoda samo se pojačava. A obećanje koje je
iz mene iznudio ne uzima u obzir činjenicu da ta zagonetka služi i kao
prepreka našoj prisnosti, nenametljivoj savršenosti našega
zajedničkog života. I doista, čemu odabrati točno određenu, idealnu
vilicu — a u tom trenutku najsklonija sam teškim, senzualnim
oblinama Piana — kad se nad nas nadvija ta čudovišna ružna sjena iz
prošlosti?
Sigurna sam da kuća želi da doznam. Kad bi zidovi mogli govoriti,
kuća na broju jedan u ulici Folgate rekla bi mi što se ovdje dogodilo.
Zadovoljit ću znatiželju, zaključujem, ali potajno. A nakon što te
duhove otpravim na počinak, više ih nikada neću buditi. Neću mu čak
ni reći što sam doznala.
Carol Younson opisala je Edwarda kao narcisoidnog sociopata, pa u
istraživanju prvo moram doznati što to zapravo znači. Prema
navodima na raznim stranicama posvećenima psihologiji, sociopat
iskazuje:

površni šarm
osjećaj da polaže pravo
patološke laži

Takva se osoba:

brzo počne dosađivati

sklona je manipuliranju
nema grižnju savjesti
ne raspolaže rasponom emocija

Pojedinci s narcisoidnim poremećajem ličnosti:

smatraju da su nadmoćni drugima

ustrajno traže da dobiju najbolje od svega
egocentrični su i vole se hvaliti
lako se zaljubljuju i veličaju predmet ljubavi,
a onda mu jednako lako pronalaze mane

To je sve pogrešno, razmišljam. Da, Edward je drugačiji od drugih,

ali zbog tog smisla za red i cilj, a ne zbog osjećaja nadmoći.
Samopouzdanje mu nikad nije razmetljivo, niti njime traži pozornost.
Jednako tako smatram da nikada ne laže. Poštenje i čast vrlo su mu,
vrlo važni.
Prvi je popis nešto bliži, ali i dalje mi se ne čini da posve odgovara.
Edwardova rezerviranost, nedostupnost, svakako se mogu smatrati
dokazom da mu nedostaje emocionalni raspon. No zapravo ne mislim
da je tako. Nakon što sam iskusila život s njim, iako tek kratko vrijeme,
prije mi se čini da je...
Razmišljam, tražim odgovarajuće izraze.
Više je nekako zatvoren. Kao da je u prošlosti povrijeđen, pa je na to
reagirao povlačenjem iza tih prepreka koje je sam podignuo, te se tako
našao u savršeno uređenome svijetu koji je sam osmislio.
Je li stvar bila u djetinjstvu?
Ili u smrti supruge i sina?
Ili možda čak smrti Emme Matthews?
 Ili se radilo o nečemu posve drugome, nečemu što još nisam ni
pretpostavila?
Koji god bio pravi razlog, čini mi se neobičnim da je Carol Edwarda
procijenila tako pogrešno. Dakako, nije ga ni upoznala. Oslanja se samo
na ono što je čula od Emme.
A to, pak, ukazuje na mogućnost da je i Emma griješila u vezi s njim.
Odnosno — na pamet mi pada još nešto — da je sama Emma namjerno
navela psihoterapeutkinju na pogrešan put. Ali zašto bi to učinila?
To bi mi mogla reći samo jedna osoba, zaključujem. Vadim mobitel
i pronalazim broj.
»Agencija za nekretnine Hampstead«, javlja se Camilla.
»Camilla, ovdje Jane Cavendish.«
Treba joj još nekoliko trenutaka da se sjeti tko sam. »Jane...
naravno. Sve u redu?«
»U redu je«, umirujem je. »Samo sam u potkrovlju pronašla
određene stvari koje su možda pripadale Emmi Matthews. Imaš li
možda neki broj muškarca s kojim se bila uselila ovamo, Simona
Wakefielda?«
»Ah.« Camilla zvuči oprezno. »Onda pretpostavljam da znaš za
Emminu... nesreću. Mi smo tada zapravo i preuzeli kuću... prethodna
agencija izgubila je taj ugovor nakon policijske istrage. Stoga nemam
nikakve podatke o stanarima koji su ondje boravili prije tog događaja.«
»Koji se posrednik do tada brinuo za kuću?«
»Mark Howarth, iz agencije Howarth i Stubbs. Mogu ti poslati broj
SMS-om.«
»Hvala.« Zbog nekog razloga dodajem: »Camilla... Kažeš da je vaša
agencija ovu kuću počela iznajmljivati prije tri godine. Koliko je stanara
otada živjelo u njoj?«
»Osim tebe? Dvoje.«
»Ali kad si mi je pokazivala, rekla si da je prazna već gotovo cijelu
godinu.«
»Tako je. Prva je bila jedna medicinska sestra — izdržala je samo
dva tjedna. Druga je uspjela u njoj živjeti tri mjeseca. Jednog jutra
zatekla sam mjesečnu najamninu uguranu ispod naših vrata, zajedno s
porukom da bi poludjela da ondje ostane još samo jedan dan.«
»U oba slučaja radilo se o ženama?« pitam usporeno.
»Da. Zašto?«
»Ne čini ti se neobičnim?«
»Zapravo ne. Mislim, neobično je koliko i sve ostalo u vezi s tom
kućom. Ali drago mi je da je tebi ondje dobro.« Nekako ostavlja te riječi
u zraku, kao da me poziva da ih pobijem. Ja šutim. »No, dobro, onda te
pozdravljam, Jane.«
 PRIJE: EMMA

Odlazi preko volje. Ona torba Swaine Adeney čeka na kamenome stolu
dok mi sjedimo uz posljednji doručak.
Neću se dugo zadržati, kaže. A i vraćat ću se na noć-dvije kad god
bude bilo moguće.
Još jednom pogledom obuhvaća unutrašnjost kuće, te blijede
otvorene prostore. Mislit ću na tebe, kaže. Pokazuje prema meni. U
tome. Dok ovako živiš. Onako kako je kuća i zamišljena.
U jednoj sam od njegovih bijelih košulja Comme des Garcons i
crnim boksericama, te tako jedem prepečenac. Iako to dolazi iz mojih
usta, kombinacija funkcionira. Minimalistička kuća, minimalistička
odjeća.
Postajem pomalo opsjednut tobom, Emma, dodaje.
Samo pomalo?
Možda će nam ovaj predah dobro doći.
Zašto? Ne želiš biti opsjednut mnome?
Pogled mu prelazi na moj vrat, moju novu, kraću kosu, gotovo
prekratku da je snažnije uhvati dok me ševi.
Moja opsjednutost nikada nije zdrava, kaže tiho.
Nakon što je otišao, otvaram prijenosno računalo.
Vrijeme je da doznam nešto više o tom zagonetnom g. Monkfordu.
Zapravo mi je nešto sinulo zbog načina na koji je sinoć reagirao kad
je ugledao moju novu frizuru. A ta zamisao toliko je luda da mi je i
samoj teško povjerovati u nju.

Gospodine Ellis, dovikujem. Tom Ellis?

Na zvuk mojega glasa, neki se muškarac okreće prema meni. U
odijelu je, na glavi ima žutu zaštitnu kacigu, te se s neodobravanjem
mršti.
Ovo je gradilište, kaže. Ne smijete ulaziti ovamo.
Zovem se Emma Matthews. U vašem uredu rekli su mi da ste
vjerojatno ovdje. Samo bih načas željela popričati s vama, ništa više.
 O čemu? Barry, vidimo se malo kasnije, kaže muškarcu s kojim je
dotada razgovarao. Ovaj kima i vraća se u jedno od napola dovršenih
zdanja.
Edwardu Monkfordu.
Primjetno zastaje. Što je s njim?
Pokušavam otkriti što se dogodilo s njegovom suprugom, kažem.
Znate, čini mi se da bi se to moglo dogoditi i meni.
Sada sam mu već posve privukla pozornost. Odvodi me u jedan
kafić u blizini gradilišta, više jedan od onih staromodnih priručnih
restorana u kojem građevinarci u reflektirajućim prslucima ili jaknama
željno jedu pečena jaja s grahom.
Nije bilo jednostavno pronaći četvrtog člana izvorne postave The
Monkford Partnershipa. Na koncu sam na internetu pronašla neki stari
izrezak iz Architects Joumala kojim je najavljeno formiranje te
partnerske tvrtke. Četvero mladih arhitekata, koji su tek diplomirali, s
puno samopouzdanja gledali su u objektiv na toj ne osobito oštroj
crno-bijeloj fotografiji. Već je i tada bilo jasno da je Edward njihov
prirodni vođa. Prekriženih ruku, bezizražajna lica, stoji između
Elizabeth, kojoj je kosa vezana u rep, i daleko vitkijeg Davida Thiela.
Tom Ellis nalazi se na desnoj strani fotografije, malko odvojen od
ostalih i jedini se smiješi.
Sa šanka nam donosi šalice čaja i u svoju stavlja dvije kockice
šećera. Iako znam da je ta fotografija u Architects Joumalu snimljena
prije manje od deset godina, sada izgleda bitno drukčije. Krupniji,
deblji, prorijeđene kose.
Inače ne razgovaram o Edwardu Monkfordu, kaže. Kao ni o ostalim
partnerima, kad smo već kod toga.
Znam, kažem, na internetu nisam pronašla gotovo ništa. I zato sam
nazvala u vaš ured. Iako moram priznati da nisam očekivala da ću vas
zateći kako radite negdje na terenu, za tvrtku kao što je Town and Vale
Construction.
Tom Ellis radi za divovsku tvrtku koja gradi naselja gotovo
identičnih kuća za ljude koji iz predgrađa putuju na posao u grad.
Vidim da vas je Edward dobro istrenirao, kaže on ironično.
Kako to mislite?
Tvrtka Town and Vale gradi pristupačne kuće za ljude koji žele
podizati obitelj. Gradi ih u blizini transportnih čvorišta, škola,
liječničkih ordinacija i pubova. Kuće imaju vrtove u kojima se djeca
mogu igrati, kao i izolaciju, kako bi troškovi za energiju bili što niži.
Možda ne osvajaju strukovne nagrade, ali ljudi su u njima sretni. Što je
u tome loše?
Znači, razišli ste se u stavovima s Edwardom, kažem. Zato ste
napustili partnersku tvrtku?
Trenutak kasnije Tom Ellis odmahuje glavom. Prisilio me na
odlazak.
Kako?
Na tisuću različitih načina. Protiveći se svemu što bih predložio.
Ismijavanjem mojih zamisli. Bilo je gadno još i prije Elizabethine smrti,
no nakon što se vratio s produljenog odmora, a više nije bilo nje da ga
obuzda, pretvorio se u pravo čudovište.
Bio je slomljen, kažem.
Slomljen, ponavlja on. Naravno. To je taj veliki mit koji je Edward
Monkford izgradio oko sebe, nije li tako? Izmučeni genij koji je ostao
bez ljubavi svog života i zbog toga postao minimalistom kakvog svijet
još nije vidio.
Mislite da to nije točno?
Znam da nije.
Tom Ellis gleda me prodorno, kao da pokušava zaključiti treba li
nastaviti ili ne. Edward bi svoje ogoljene ćelijice projektirao od samog
početka, samo da smo mu dopustili, kaže na koncu. Sputavala ga je
Elizabeth — budući da je ona podržavala mene, a ja nju, on je zapravo
ostajao u manjini. Bio je tu, dakako, i David Thiel, no njega je zanimao
samo čisti inženjerski aspekt svega. No Elizabeth i ja bili smo... bliski.
Imali iste poglede na stvari. To se i vidi u prvim projektima tvrtke.
Kako to mislite... bliski?
Dosta bliski. Odnosno, vjerojatno bi se moglo reći da sam u nju bio
zaljubljen.
Tom Ellis kratko gleda prema meni.
Zapravo ste joj malo slični. No pretpostavljam da to već znate.
Kimam.
Nikada joj nisam rekao što osjećam, kaže. Barem dok nije bilo
prekasno. Činilo mi se da bi to moglo biti teško kad ona ne bi osjećala
tako nešto prema meni, s obzirom na to da smo tako blisko surađivali.
To, naravno, nije spriječilo Edwarda...
Da ju je htio, Edward bi joj to rekao, kažem.
Na nju je bacio oko samo kako bi je mogao oduzeti meni, kaže
bezbojnim glasom Tom Ellis. Sve se svodilo na moć i nadzor. Kao i
uvijek kad je riječ o Edwardu. Natjeravši je na to da se zaljubi u njega,
stekao je saveznicu, koju sam ja izgubio.
Mrštim se. Mislite da se radilo o zgradama? Mislite da se njome
oženio samo kako bi zajamčio da će tvrtka graditi onakve kuće kakve je
on htio.
Znam da zvuči suludo, kaže Tom Ellis. Ali Edward Monkford doista
je lud, na određeni način.
Nitko nije toliko bezobziran.
Smije se bez imalo radosti u glasu. Nemate vi pojma.
Ali prva kuća koju je tvrtka izgradila — na broju jedan u ulici
Folgate — izvorno je trebala biti bitno drukčija, bunim se.
Da. Ali samo zato što je Elizabeth zatrudnjela. Edwardu to uopće
nije bilo u planu. Ona je odjednom poželjela obiteljski dom s dvjema
spavaćim sobama i vrtom. Vrata kako bi se prostori zatvorili i pružili
određenu privatnost, umjesto posve otvorenih prostora. Svađali su se
oko toga — Bože, kako su se samo svađali ! Da ste je upoznali, prvo
biste zaključili da je Elizabeth draga i blaga dušica, no na svoj je način
bila tvrdoglava koliko i on. Iznimna žena.
Sada malo oklijeva.
Jedne večeri, malo prije nego što se rodio Max, zatekao sam je u
uredu. Plakala je. Rekla mi je da ne može podnijeti ni pomisao da pođe
kući s njim, da su beskonačno nesretni. Nije bio u stanju pristati ni na
najmanji kompromis, rekla je.
Pogled mu skreće nekamo, vidim da je duboko zamišljen. Zagrlio
sam je, rekao je. Poljubio je. Prekinula me — ponijela se krajnje časno,
ni u snu ne bi učinila nešto Edwardu iza leđa. Ali rekla mi je da mora
donijeti odluku.
Mislite, da ga napusti ili ne?
On sliježe ramenima. Sutradan je rekla da bih trebao zaboraviti što
se dogodilo, da se samo uzrujala zbog hormona. Da je Edward možda
naporan, ali i da je ona čvrsto odlučila učiniti sve da brak uspije. Bit će
da ga je uspjela u određenoj mjeri natjerati na nekakav kompromis, jer
su završni nacrti zapravo bili vrlo dobri. Ne, i više nego dobri. Kuća je
bila genijalno dobra. Idealno iskorišten dostupni prostor. Ne bi dobila
nikakve nagrade. Vjerojatno ne bi čak ni proslavila tvrtku u
međunarodnim razmjerima. Tako je to uvijek s ugodnim, dobro
promišljenim arhitektonskim projektima. No njih troje ondje bi bili
sretni.
Još nekoliko trenutaka šuti. No Edward je imao drukčije zamisli.
U kojem smislu?
 Znate kako je umrla, pita tiho.
Odmahujem glavom.
Elizabeth i Max poginuli su kada se parkirani bager zabio u hrpu
betonskih blokova složenih u blizini mjesta na kojem su stajali.
Istraga je ukazala na mogućnost da blokovi možda nisu bili složeni
kako treba i da je hrpa bila nestabilna. Osim toga, bager je možda bio
parkiran na kosini, bez aktivirane ručne kočnice. Razgovarao sam s
poslovođom. On mi je rekao da su u petak poslijepodne, kad je odlazio s
gradilišta, blokovi bili složeni kako treba, a bager valjano parkiran.
Nesreća se dogodila sutradan.
Gdje je tada bio Edward?
Na suprotnoj strani gradilišta, gdje je provjeravao kako što
napreduje. Tako je barem ustvrdio u istrazi.
A taj poslovođa? Je li se još oglasio?
Ublažio je iskaz. Rekao je da su na gradilištu spavali neki beskućnici
koji su mogli provaliti u bager. Naposljetku, i dalje je radio za Edwarda.
Sjećate se možda kako se zvao?
John Watts, iz tvrtke Watts i sinovi. Obiteljska tvrtka.
Dopustite da pokušam sebi razjasniti, kažem. Smatrate da je
Edward ubio vlastitu obitelj samo zbog toga jer mu je onemogućavala
da izgradi kuću kakvu je htio.
To izgovaram kao da mislim da je Tom Ellis, lud, kao da je sama ta
pomisao toliko apsurdna da ne mogu vjerovati. Ali zapravo mogu.
Odnosno, znam da je Edward u stanju učiniti sve što zacrta.
Kažete samo, kaže Ellis bezbojnim glasom. Kod Edwarda
Monkforda ništa nije samo. Od svega mu je najvažnije da sve bude
onako kako on želi. O, uopće ne sumnjam da je volio Elizabeth, na svoj
način. Ali ne bih rekao da mu je do nje bilo stalo, ako shvaćate što želim
reći. Znate li da postoji vrsta morskih pasa koji su toliko napadački
nastrojeni da se njihovi embriji međusobno jedu u utrobi? Čim im
izrastu prvi zubi, međusobno se napadaju, tako da na kraju ostane
samo najveći i on dolazi na svijet. Edward vam je takav. Ne može on tu
ništa. Suprotstaviti mu se znači izazvati vlastito uništenje.
Jeste li išta od toga ispričali policiji?
Oči Toma Ellisa sada izgledaju zdvojno. Nisam, priznaje.
Zašto?
Edward je nakon istrage otputovao. Kasnije smo doznali da živi u
Japanu. Nije radio čak ni kao arhitekt, nego se uzdržavao raznoraznim
kratkoročnim poslovima. David i ja mislili smo da ga više nikad
nećemo vidjeti.
Ali vratio se, kažem.
Nakon nekog vremena, da. Jednog dana ušetao je u ured kao da se
nije dogodilo baš ništa i objavio da će tvrtka odsada ići u novome
smjeru. To je lukavo prodao Davidu kao spoj vizualne jednostavnosti i
novih tehnologija, te ga uvjerio da im na putu stojim upravo ja. Tako mi
se osvetio za to što sam stao na Elizabethinu stranu, a protiv njega.
Dok ga nije bilo, znači, kažem, niste željeli izazivati nikakav skandal
jer ste mislili da je tvrtka vaša. Zato ste o svemu šutjeli.
Tom Ellis sliježe ramenima. To je jedno tumačenje.
Meni to izgleda kao da ste se pokušavali okoristiti Edwardovim
talentom.
Mislite što god želite. Ali na razgovor sam pristao jer ste rekli da se
bojite.
Nisam rekla da se bojim. Samo da sam znatiželjna.
Kriste. I vi ste zaljubljeni u njega, zar ne, pita Tom Ellis ogorčeno,
zagledan u mene. Ne znam kako mu to uspijeva — kako hipnotizira
žene poput vas. Čak i kad vam kažem da je ubio vlastitu suprugu i sina,
vi ne pokazujete gađenje. Gotovo kao da vas uzbuđuje — u vama budi
dojam da je uistinu nekakav genij. A zapravo je tek zametak morskog
psa u majčinoj utrobi.
 SADA: JANE

Do Simona Wakefìelda dolazim nakon još malo detektivskog njuškanja.

Uspijevam doći do Marka, posrednika koji je tražio stanare za kuću na
broju jedan u ulici Folgate prije Camille, no ni on ne zna kako doći do
Emminog bivšeg dečka.
»No ako ga uspijete pronaći«, kaže, »pozdravite ga od mene, može?
To što mu se dogodilo bilo je zbilja gadno.«
»Mislite na Emminu smrt?«
»I to. Ali i prije toga, s onom provalom u prijašnjem stanu i tako
dalje.«
»Imali su provalu? Nisam znala.«
»Zato su se i željeli useliti u kuću u ulici Folgate, zbog sigurnosti.«
Još nekoliko trenutaka šuti. »Baš je ironično, kad bolje promislite. Ali
Simon bi za Emmu bio učinio baš sve na svijetu. Osobno baš nije bio
oduševljen tom kućom, no čim je ona rekla da joj se sviđa, stvar je bila
riješena. Policija me pitala jesam li ikada vidio kakve dokaze o tome da
je eventualno prema njoj bio nasilan. Rekao sam samo: nema šanse.
Obožavao ju je.«
Treba mi još nekoliko trenutaka da shvatim što mi želi reći. »Samo
malo. Policija je mislila da ju je Simon možda ubio?«
»Nitko to nije rekao tako otvoreno. Ali nakon njezine smrti morao
sam komunicirati s njima, puštati forenzičare u kuću i tako dalje, pa
sam dosta dobro upoznao detektiva koji je vodio istragu. On se
raspitivao za Simona. Emma je navodno bila ustvrdila da ju je fizički
ozlijedio.« Nastavlja tišim glasom. »Iskreno govoreći, nikada nisam bio
posve siguran u vezi s tom Emmom. Sve se uvijek vrtjelo oko nje, ako
shvaćate što vam želim reći. Voljela je dramatizirati. Činilo mi se da
Simon baš i nema neko pravo glasa.«
Mark nema njegove brojeve, ali se sjeća gdje je Simon radio, a meni
je to dovoljno da ga pronađem na LinkedInu. Časopis za koji je pisao u
međuvremenu se ugasio, a kao i većini slobodnjaka, njegovi su podaci i
životopis dostupni javnosti. Ipak, oklijevam prije nego što ću mu se
javiti. Da, ostavio je cvijeće Emmi ispred ulaza u kuću na broju jedan u
ulici Folgate, ali na temelju onoga što sam upravo doznala od Marka,
Simon je također bio osumnjičenik u njezinoj smrti. Koliko je zapravo
mudro ispitivati ga o tim događajima?
Bit ću oprezna, zaključujem, i dobro paziti da ga ne pritišćem ili mu
nekako prijetim. Iz njegove perspektive, samo ću se pokušati malo
odužiti za to što sam uzimala njegovo cvijeće.
Šaljem mu bezlični e-mail, pitam možemo li se naći i malo
porazgovarati. Odgovara već za nekoliko minuta i predlaže lokal Costa
Coffee u Hendonu.
Dolazim ranije od dogovorenog vremena, on također. Odjeven je
manje-više kao i onda kad sam ga vidjela ispred kuće u ulici Folgate:
polo-majica, svijetle hlače od kepera, pomodne cipele: uobičajena
elegantno-opuštena uniforma londonskih medijskih djelatnika. Ima
ugodno, otvoreno lice, no pogled mu je izmučen dok sjeda nasuprot
mene, kao da već zna da će ovo biti teško.
»Znači, kopka vas znatiželja«, kaže nakon što smo se prikladno
upoznali. »Ne čudi me.«
»Prije će biti da sam zbunjena. Svi s kojima razgovaram kao da
imaju drukčiju verziju načina Emmine smrti. Njezina
psihoterapeutkinja, primjerice... smatra da se Emma ubila jer je patila
od depresije.« Odlučujem biti posve izravna. »A čula sam i nešto o tome
da je policija ispitivala vas, zbog neke navodne Emmine optužbe. O
čemu se tu radilo?«
»Ne znam. Odnosno, nemam pojma zašto je to rekla, čak ni je li to
doista rekla. Nikada, ni u snu, ne bih je udario.« Gleda me u oči,
naglašavajući svaku riječ. »Obožavao sam je do ludila.«
Onamo sam došla upozoravajući samu sebe da moram biti oprezna,
da sve što taj muškarac kaže ne smijem uzimati zdravo za gotovo. Ipak,
vjerujem mu. »Pričajte mi o njoj«, predlažem.
Simon polagano ispušta dah. »Što možete reći o ženi koju volite?
Imao sam sreće što je bila moja, to sam oduvijek znao. Išla je u privatnu
djevojačku školu, a potom na dobar faks. I bila je prelijepa, istinski
prelijepa. Neprestano su joj se obraćali ljudi iz agencija za manekenke.«
Pomalo stidljivo pogledava prema meni. »Usput, malo ste joj slični.«
» Čula sam to već.«
»Ali nemate onu njezinu...« Mršti se, pokušava pronaći
odgovarajuću riječ, a ja slutim da vjerojatno želi biti što taktičniji.
»Njezinu živahnost. To joj je zapravo izazivalo raznorazne probleme.
Bila je tako srdačna i susretljiva da su muškarci uvijek imali dojam da
joj mogu pristupiti, a da ih neće samo tako odbaciti. Rekao sam i
policiji: Emma je od mene čula malo povišeniji glas jedino kad je neki
idiot ne bi htio pustiti na miru. Samo bi me pogledala, a meni bi to bio
znak da se umiješam i tipu kažem da je više ne gnjavi.«
»Zašto bi onda rekla da ste je udarili?«
»Zbilja ne znam. Tada mi se činilo da je to policija možda izmislila,
samo da me malo uzdrma, da kod mene stvori dojam da o meni imaju i
nešto više. Moram biti fer i reći da su mi se ispričali i brzo me pustili.
Čini mi se da su zapravo samo odrađivali nekakve uobičajene
postupke. Većinu ubojstava počini netko tko je blizak žrtvi, nije li tako?
Stoga je uobičajeno da privedu i bivšeg dečka.« Nekoliko trenutaka
šuti. »Osim što su u ovom slučaju priveli pogrešnog bivšeg. Uporno
sam im govorio da bi morali istražiti Edwarda Monkforda, a ne mene.«
Osjećam kako mi se koža na stražnjoj strani vrata ježi na spomen
Edwardova imena. »Zašto?«
»Posve prikladno, Monkforda baš i nije bilo u blizini nakon Emmine
smrti — bio je na putu, radio na nekom velikom projektu. Ali ja nikada
neću prihvatiti da je on nije ubio.«
»Ali zašto bi je ubio?«
»Jer je s njim prekinula.« Naginje se naprijed, prodorno me gleda.
»Približno tjedan dana prije smrti rekla mi je da je užasno pogriješila,
da je shvatila da je običan nasilnik koji voli zastrašivati i manipulirati,
da je opsjednut nadzorom. Rekla je — a pretpostavljam da je to
zapravo jako ironično, s obzirom na to koliko nije volio da ona ima išta
svoje — da se prema njoj odnosio kao prema ukrasnome dodatku, tek
još jednoj stvari zahvaljujući kojoj kuća izgleda lijepo. Nije mogao
podnijeti da ona o nečemu razmišlja ili da ima nekakvu neovisnost.«
»Ali nitko ne ubija drugu osobu jer razmišlja«, bunim se.
»Emma je rekla da se s vremenom posve promijenio. Kad je ona
prekinula vezu, gotovo se izbezumio, pomahnitao.«
Pokušavam zamisliti pomahnitalog Edwarda. Da, u pojedinim
trenucima slutila sam nekakvu strast ispod te nadnaravne mirnoće,
vrtlog emocija pod strogim nadzorom. Njegova ljutnja na onog
prodavača ribe, na primjer. Ali to je svaki put potrajalo tek pokoji
trenutak. Slika koju stvara Simon jednostavno mi nije poznata.
»Tu je još nešto«, kaže Simon. »Nešto što bi mogao biti još jedan
razlog zbog kojeg je želio Emminu smrt.«
Ponovno mu posvećujem svu pozornost. »Nastavite.«
»Emma je otkrila da je ubio suprugu i malog sina.«
 »Molim?!« Kažem zbunjeno. »Kako?«
»Supruga mu se suprotstavila — natjerala ga da promijeni planove
za tu kuću u ulici Folgate. Ponovno prkos i neovisnost. Bez obzira na
razloge, Edward Monkford patološki se ne može nositi ni s jednim, ni s
drugim.«
»Sve to rekli ste i policiji?«
»Naravno. Rekli su mi da nemaju dovoljno dokaza da ponovno
pokrenu istragu. Upozorili su me i da ne bih smio ponoviti tu optužbu
na saslušanju o Emminu slučaju — rekli su da bi se to moglo
kvalificirati kao kleveta. Drugim riječima, odlučili su sve zanemariti.-
Prstima prolazi kroz kosu. »I ja sve otada istražujem i kopam po
koječemu — prikupljam sve moguće dokaze. Ali čak i kao novinaru,
teško mi je ostvariti veći napredak bez ovlasti kakve ima policija.«
Samo na trenutak osjećam kako me preplavljuje val suosjećanja
prema Simonu. Posve drag, pošten, ni po čemu uzbudljiv tip, koji ne
može vjerovati kako mu se osmjehnula sreća kad je upecao curu koja bi
mu inače bila malo izvan domašaja. A onda se dogodio niz
nepredviđenih događaja i ona je odjednom morala birati između njega
i Edwarda Monkforda. Tu jednostavno nije moglo biti previše
predomišljanja. Nije ni čudo da sve to nikako nije mogao preboljeti.
Nije ni čudo da je morao povjerovati da se radilo o nekakvoj zavjeri ili
tajni koja je prouzročila njezinu smrt.
»Da nije umrla, ponovno bismo bili zajedno«, dodaje. »U to sam
apsolutno uvjeren. Naravno, prekinuli smo ružno — jednom je tražila
da potpišem nekakve dokumente: došao sam do nje, u tu kuću, i
pokušao je pridobiti, navesti na to da se predomisli, ali bio sam malo
pijan i nisam to najbolje izveo. Čini mi se da sam čak i tada bio
ljubomoran na Monkforda. I tako sam znao da me očekuje mnogo posla
i truda da se nekako iskupim. Prvo sam ju morao uvjeriti u to da se iseli
iz te užasne kuće. I već je bila pristala, barem načelno — bilo je tu nekih
problema s ugovorom o najmu, nekakvim kaznenim naknadama za
otkazivanje. Samo da je uspjela nekako otići odande, čini mi se da bi
danas bila živa.«
»Kuća nije užasna. Žao mi je što ste ostali bez Emme, ali za to
doista ne možete kriviti kuću u ulici Folgate.«
»Jednog dana shvatit ćete da sam u pravu.« Simon me izravno
gleda. »Je li već bacio oko na vas?«
»Kako to mislite?« bunim se.
»Monkford. Prije ili kasnije počet će vam se nabacivati. Ako već nije.
A onda će i vama isprati mozak. Tako funkcionira.«
Nešto — možda činjenica da ću, priznam li da smo ljubavnici,
jednostavno potvrditi Simonov stav da se žene otimaju za Edwarda
tjera me da kažem: »Na temelju čega mislite da ću odgovoriti
potvrdno?«
Kima. »To je dobro. Ako pričajući o Emmi iz pandža tog gada
spasim samo jednu osobu, trud neće biti uzaludan.«
Kafić se puni. Neki muškarac sjeda za susjedni stol, s prepečencem
punjenim komadićima kobasice i lukom. Zapahuje nas prodoran miris
jeftinog, vlažnog tijesta i preprženog luka.
»Bože, kakav odvratan smrad«, kažem.
Simon se mršti. »Ja ništa ne osjećam. Onda, što ćete sada?«
»Što mislite, postoji li kakva mogućnost da je Emma pretjerivala? I
dalje mi se čini neobičnim da bi vam iznosila tako bizarne tvrdnje o
Edwardu Monkfordu, kao i jednako bizarne tvrdnje o vama policiji. «Još
malo oklijevam. »Jedna osoba s kojom sam razgovarala opisala ju je
kao ženu koja je voljela biti u središtu pozornosti. Takvim ljudima
ponekad je potrebno da osjete da su na određeni način važni. Čak i ako
to znači da nešto moraju izmisliti.«
On odmahuje glavom. »Istina je da se Emma voljela osjećati
posebnom. Ali i bila je posebna. Čini mi se da joj se zato i svidjela kuća
na broju jedan u ulici Folgate — stvar nije bila tek u sigurnosti, nego i u
tome što je bila drukčija. Ali ako želite reći da je zbog toga izmišljala
nekakve fantazije... Ni slučajno.« Sada već zvuči pomalo uzrujano.
»U redu«, kažem žurno. »Zaboravite.«
»Bi li vam smetalo da sjednem ovdje?« Neka žena s velikim
sendvičem pokazuje prema praznoj stolici kraj nas. Simon nevoljko
kima — imam dojam da bi volio još cijeli dan razgovarati o Emmi. Žena
sjeda, a ja osjećam miris prženih gljiva od kojeg mi je zlo. Miris me
podsjeća na pokisle pse i prljave plahte.
»Hrana je ovdje uistinu odvratna«, kažem ispod glasa. »Nije mi
jasno kako to itko jede.«
On me razdraženo gleda. »Pretpostavljam da biste više voljeli da
smo se našli na nekome otmjenijem mjestu. Bilo bi više u vašem stilu.«
»Nije stvar u tome.« U sebi bilježim da je Simon Wakefield sklon
razdražljivosti. »Inače volim sve lokale Costa. Ovaj mi se samo čini
neuobičajeno smrdljivim.«
»Meni ne smeta.«
Osjećajući mučninu, ustajem, silno želeći što prije doći do svježega
zraka. »U svakom slučaju, hvala na susretu, Simone. «
I on ustaje. »Nema problema. Ovo je moja posjetnica. Hoćete mi se
javiti otkrijete li još nešto? I dati mi svoj broj? Za svaki slučaj?«
»Za kakav slučaj?«
»Za slučaj da napokon dođem do nekih dokaza o tome da je Edward
Monkford doista ubojica«, kaže on mirno. »U tom slučaju volio bih
imati mogućnost da vam javim.«

Vrativši se u kuću na broju jedan u ulici Folgate, uspinjem se do

kupaonice i svlačim ispred ogledala. Dodirujem grudi, koje su mi
nekako bolne i pune. Bradavice su mi primjetno potamnjele, a na
pigmentiranome području oko njih vide se male uzdignute točke, kao
da se ježim.
Mjesečnicu trebam dobiti tek za tjedan dana, tako da test ne bi bio
pouzdan. Ali zapravo mi i ne treba. Pojačana osjetljivost na mirise,
mučnina, tamne bradavice, te male uzdignute točke na koži za koje mi
je primalja rekla da se te izbočine zovu Montgomeryjeve žlijezde —
točno tako bilo je i kad sam prošli put bila trudna.
9. Uzrujam se kada mi stvari ne idu po planu.

Slažem se O O O O O Ne slažem se
 PRIJE: EMMA

Dugo se nismo vidjele, Emma, kaže Carol.

Da, imam posla preko glave, kažem, pa na njezinoj sofi privlačim
prekrižene noge pod tijelo i sjedim gotovo kao da vježbam jogu.
Kad smo posljednji put razgovarale, tek si bila zatražila od Simona
da napusti kuću u kojoj ste zajedno živjeli. I razgovarale smo o tome
kako osobe koje prežive traumu seksualne prirode često tijekom
oporavka razmišljaju o velikim promjenama. Kako ti zasada ide s tim
promjenama?
Zapravo, dakako, želi pitati: Jesi li se već predomislila u vezi sa
Simonom? Koliko se god zaklinjala da joj u opisu posla nije donošenje
sudova, niti usmjeravanje naših seansa prema nekome određenom
zaključku, sve više uviđam da Carol često čini upravo to.
No, da, kažem, imam novu vezu.
Mala stanka. I sve je u redu?
U vezi sam s muškarcem koji je projektirao tu kuću — na broju
jedan u ulici Folgate. Iskreno govoreći, nakon Simona, on je pravo
osvježenje.
Carol me gleda uzdignutih obrva. Što misliš, zašto?
Simon je mladac. Edward je muškarac.
I nemaš ništa od onih problema seksualne prirode koje si
doživljavala sa Simonom?
Smiješim se. Apsolutno ne.
Nakon male stanke još dodajem: Ali o nečemu bih voljela
razgovarati. O nečemu posve određenome.
Svakako, kaže ona.
Bit će da sam oklijevala, jer kaže još: Što god mi kažeš, Emma,
sigurno sam čula već više puta.
Često se uhvatim da razmišljam o tome da me netko silom
svladava, kažem.
Tako, znači, kaže ona oprezno. I to te uzbuđuje?
Pa, vjerojatno da.
Ali i muči?
 Samo mi je — neobično. Nakon svega što se dogodilo. Ne bi li
trebalo biti obrnuto?
Pa, kao prvo ne postoji trebalo bi ili ne bi trebalo, počinje ona. A ovo
zapravo i nije takva rijetkost. Gledamo li opću populaciju, oko trećine
žena kaže da se redovito upušta u fantazije koje se temelje na prijenosu
moći.
Osim toga, tu je i fizički aspekt, kaže još. To se ponekad naziva
prijenosom uzbuđenja. Nakon što iskusiš adrenalin u situaciji
seksualne prirode, mozak ti možda nesvjesno traži još. Stvar je u tome
da se toga ne treba stidjeti. To ne znači da bi u nečemu sličnome
uživala i u stvarnome životu. Ni slučajno.
Ne stidim se, kažem. I u tome uživam i u stvarnome životu.
Carol ubrzano trepće. I u stvarnosti proživljavaš te fantazije?
Kimam.
S Edwardom?
Ponovno kimam.
Želiš mi o tome pričati?
Unatoč tome što tvrdi da ne donosi sudove, Carol je očito toliko
nelagodno da počinjem malo pretjerivati, samo da je šokiram.
To je baš neobično, zaključujem priču, ali nekako se osjećam još
moćnijom kad ga razljutim.
Danas mi se nedvojbeno činiš energičnijom i odlučnijom, Emma.
Kao da imaš više samopouzdanja kad donosiš odluke. Pitam se samo
jesu li to za tebe u ovom trenutku dobre i zdrave odluke.
Pretvaram se da razmišljam o tim riječima. Vjerojatno jesu,
zaključujem tako.
Očito je da se Carol nije nadala takvome odgovoru na pomno
formulirano pitanje.
Odabir partnera u vrijeme eksperimentiranja vrlo je važan, kaže.
Ja to zapravo ne bih nazvala eksperimentiranjem, kažem. Prije
otkrivanjem.
Ali ako je sve toliko divno, Emma, kaže ona tiho, što onda radiš
ovdje?
Dobro pitanje, mislim si.
Ranije smo razgovarale o tome kako žrtve silovanja za to ponekad,
pogrešno, krive sebe, dodaje. Kako imaju dojam da su zaslužile kaznu
ili da nekako vrijede manje od drugih. Ne mogu se prestati pitati nije li
to dijelom slučaj i ovdje.
To govori toliko iskreno da na trenutak zamalo gubim nadzor.
 Ali što ako nikada i nisam silovana, kažem. Što ako je sve to bila
samo svojevrsna fantazija?
Mršti se. Ne shvaćam, Emma.
Ništa. Ali recimo da sam doznala nešto o nekome — o zločinu koji
je taj netko počinio. Kad bih ti to rekla, bi li morala prijaviti policiji?
Ako zločin još nije prijavljen, ili ako je prijavljen, ali bi tvoji dokazi
mogli biti važni za istragu, tada je situacija vrlo složena, kaže. Kao što
znaš, psihoterapeuti imaju profesionalni etički kodeks koji se odnosi i
na povjerljivost informacija. Ali jednako tako moramo se pridržavati i
zakona. Kada je to dvoje suprotstavljeno, prednost ima zakon.
Šutim, razmišljam o značenju tih riječi.
Što te muči, Emma, pita me blagim glasom.
Zapravo nije ništa važno, kažem, pa joj upućujem blistav osmijeh.
 SADA: JANE

Analiza krvi kod mojeg liječnika opće prakse potvrđuje stvar. Ne

govorim nikome, osim Miji, Beth i Tessi. Mia, dakako, prvo pita: »Je li
bilo planirano?«
Odmahujem glavom. »Edward se jedne večeri... malo zanio.«
»Gospodin Opsjednut nadzorom se malo zanio? Ne znam bih li
trebala biti zabrinuta ili osjetiti olakšanje jer je ipak čovjek od krvi i
mesa.«
»Bilo je to posve neuobičajeno. Kasnije smo o tome čak i
razgovarali.« Znam da će Mia pomisliti da govorim o nekorištenju
kontracepcije. Ne ulazim u pojedinosti.
»On zna?«
»Još ne.« Prava je istina da ne znam kako će Edward na to reagirati.
Mia je već korak ispred mene. »Ispravi me ako griješim, ali nije li
jedno od pravila glasilo i ‘bez djece’.«
»Kućna pravila, da. Ali ovo baš i nije ista stvar.«
»Doista?« Gleda me uzdignutih obrva. »Svi znamo koliko muškarci
obožavaju neplaniranu trudnoću.«
Samo šutim.
»A ti?« pita ona još. »Kako se ti osjećaš, J.?«
»Prestrašeno«, priznajem. »Prestravljeno.« Jer unatoč pravome
vihoru različitih emocija — nevjerice, radosti, tjeskobe, euforije,
zadivljenosti, nove boli zbog Isabel, sreće — kad se svi ti vrtlozi
zaustave, ostaje mi samo jedan osjećaj: goli strah. »To ne bih mogla
ponovno proživjeti. Kad bi se nešto dogodilo ovom djetetu. Ta... tuga i
bol. Jednostavno ne bih. To bi me uništilo.«
»Tada su rekli da nema razloga da ti sljedeće dijete ne bude
savršeno zdravo«, podsjeća me ona.
»Ni prošli put nije bilo razloga. Pa se ipak dogodilo.«
»Ali zadržat ćeš ga, zar ne?«
Malo je ljudi na svijetu koji mi mogu postaviti to pitanje, a još manje
onih kojima sam spremna iskreno odgovoriti: da dio mene govori
Nemoj. Ponovno se nađeš na svjetlosti, nakon toliko vremena
provedenog u tami i na osami. Čemu ponovno bacati tu kocku? Radi se
o istome dijelu mojega mozga koji razgledava unutrašnjost kuće na
broju jedan u ulici Folgate i pita se: Čemu sve ovo ugroziti?
Ali postoji i jedan drugi dio mene — dio mene koji je u naručju
držao mrtvorođenče, koji je gledao to savršeno lišće i svejedno osjećao
ekstatičnu majčinsku radost — dio koji nikada ne bi mogao ni
pomisliti na pobačaj zdravoga fetusa zbog vlastitog kukavičluka.
»Da, zadržat ću ga«, kažem. »Rodit ću to dijete. Edwardovo dijete.
Znam da mu se to isprva neće sviđati, ali nadam se da će se već
naviknuti.«
 PRIJE: EMMA

Nakon što mi se nije javio dva tjedna, Edwardu šaljem selfie.

Tetovirala sam se, tatice. Sviđa ti se?
Reagira istog trenutka. ŠTO SI TO UČINILA?
Znam da sam prvo trebala tražiti tvoje dopuštenje. Ali željela sam
vidjeti što će se dogoditi budem li bila jako, jako zločesta...
Tetovaža je zapravo malena, dosta zgodna i nevidljiva pod
uobičajenom odjećom — riječ je o stiliziranome prikazu galebovih
krila, neposredno iznad desne polutke stražnjice. Ali znam koliko ih
Edward mrzi i prezire.
P. S. Mjesto je dosta bolno.
Odgovor dolazi nekoliko minuta kasnije.
I bit će još bolnije. Večeras. Vraćam se u London. Bijesan kao ris.
Još mi nikada nije poslao tako dugačak SMS. Smiješim se dok mu
odgovaram. Onda će biti najbolje da se pripremim.
Tuširam se, pa se pomno brišem i na kožu nanosim najmanju
moguću količinu parfema. Odijevam onu haljinu i bisernu ogrlicu, ali
ostajem bosih nogu. Na koži već osjećam blago žarenje. Taj osjećaj
iščekivanja neopisivo je ugodan, ali se miješa i s nervoznim
uzbuđenjem. Jesam li pretjerala? Mogu li otrpjeti to što će mi raditi?
Smještam se na sofu. Nakon nekog vremena čujem prigušeni zvuk s
Domara koji registrira nekoga na ulaznim vratima, a zatim i prodorniji
zvučni signal kada mu dopušta ulazak. On dugačkim koracima grabi
prema meni, smrknuta lica.
Pokaži mi, reži.
Gotovo se i ne stižem okrenuti, a on me već jednom rukom ščepao
za oba ručna zgloba, te me praktički prebacio preko sofe, tako da sam
se posve savila u struku, gotovo mi poderavši haljinu koju zadiže
drugom rukom.
U tom trenutku zastaje kao ukopan. Koji je sad to...Ja se počinjem
nezaustavljivo smijati.
On mi bijesno trese ruke. Kakve to, za ime svijeta, igraš igrice?
Bila je to Amandina tetovaža, uspijevam protisnuti. Napravila ju je
kako bi proslavila prekid s mužem. S njom sam otišla u salon za
tetoviranje.
Poslala si mi sliku tuđeg dupeta, pita on polagano.
Kimam, i dalje ne uspijevajući suspregnuti smijeh.
Ja sam otkazao večeru s gradonačelnikom i članovima područnog
urbanističkog odbora kako bih došao ovamo, reži on.
I što će ti biti zabavnije, pitam ja, pa ga već pozivam ritmičnim
pokretima guzova.
On mi ne pušta ruke. Bijesan sam na tebe, kaže zatečeno. Namjerno
si me razljutila. Zaslužila si baš sve što ti se sada sprema.
Povlačim ruke, da iskušam koliko me zapravo drži, no stisak je
snažan.
Dobrodošao kući, tatice, uzdišem sretno.

Kasnije, puno kasnije, prije njegova odlaska, dajem mu pismo.

Nemoj ga sada čitati, kažem. Pročitaj ga kad budeš sam. Promisli o
tome kad budeš na tim svojim dosadnim sastancima. Ne moraš
odgovoriti. No željela sam ti neke stvari objasniti.
 SADA: JANE

Moj prvi trudnički pregled. Na suprotnoj strani ružnog stola koji je

platilo državno zdravstveno osiguranje sjedi dr. Gifford.
Prije nekoliko dana dobila sam kompjutorski generiranu obavijest
u kojoj mi je objašnjeno da, premda nema razloga za zabrinutost, moja
dosadašnja iskustva znače da automatski ulazim u kategoriju rizične
trudnoće. Za mene će se stoga brinuti specijalist — dr. Gifford.
Netko je očito shvatio pogrešku, jer su me kasnije istog dana
nazvali i rekli da im je posve jasno da bih željela biti kod nekog drugog
liječnika. Osim toga, željeli su mi priopćiti da je dr. Gifford ponudio
ostavku.
Kažu da trudnoća ženi pomuti um. Kod mene je zasada obrnuto. Ili
je možda stvar jednostavno u tome što postane lakše donijeti
određene odluke. Sada napokon znam koji je ispravan put.
»Stvar je u tome«, kažem mu, »da ne smatram da trebate podnijeti
ostavku zbog nečega što niste skrivili. A oboje znamo da će osoba koja
vas zamijeni biti jednako preopterećena kao i vi.«
On oprezno kima.
»Stoga predlažem sljedeće... Predlažem da zajedničkim snagama
podvrgnemo bolnicu pritisku. Ja ću im pismom priopćiti da ne želim da
Isabelina smrt službeno bude u kategoriji ONI, ali ću tražiti jamstva da
će povećati broj pripadnika osoblja i uvesti veći broj snimanja
Dopplerom. Kažete li im vi da su to ujedno i vaši uvjeti za povlačenje
ostavke, možda uvide priliku za postizanje dogovora. Kako vam se to
čini?«
Tessa nije bila oduševljena i bila bi radije išla na službenu istragu i
sveobuhvatnije rješenje. Ali ja se nisam dala smesti, pa je na koncu
popustila.
»Je li uvijek takva?« upitala je rastuženo Miju.
»Prije Isabel je bila«, odgovorila je Mia, smiješeći mi se.
»Najorganiziranija, najtvrdoglavija, najtemeljitija osoba koju znam.
Čini mi se da nam se napokon vratila ta nekadašnja Jane.«
Ni dr. Gifford u prvi mah nije totalno uvjeren u uspjeh takvog
pristupa. »U vrijeme kada su sredstva tako ograničena...« počinje
oprezno.
»U vrijeme kada su sredstva tako ograničena važnije je nego ikada
izboriti se za svoje interese«, prekidam ga. »Jednako dobro kao ja znate
da će takva snimanja i više liječnika spasiti više života nego neki skupi
lijek za rak. Ja samo vašem odjelu pomažem da mu se glas bolje čuje.«
On kima. »Hvala.«
»A sad će biti najbolje da me već jednom pregledate«, kažem. »Ako
ću već biti na vašoj brizi, onda iz toga želim izvući maksimum.«

Pregled je temeljit i detaljan, neusporedivo temeljitiji od pregleda u

istoj fazi s Isabel. Znam da sada imam poseban tretman zbog svega što
smo dr. Gifford i ja zajedno proživjeli, ali nemam ništa protiv. Samu
sebe više ne smatram pripadnicom stada, prosječnom osobom.
Veličina i položaj uterusa su dobri. Uzima uzorak za Papa-test zbog
mogućnosti raka vrata maternice, kao i uzorak tkiva da se utvrde
moguće spolno prenosive bolesti. Ništa od toga me ne brine. Nema
apsolutno nikakve šanse da fanatično pedantni Edward ima neku
neliječenu spolno prenosivu bolest. Tlak mi je dobar. Sve je u redu. Dr.
Gifford kaže da je zadovoljan.
»Na pregledima sam uvijek bila dobra«, šalim se.
Dok tako ležim, pričam mu o porodu kakav sam priželjkivala s
Isabel, u vodi, sa svijećama Diptique i glazbom. On mi kaže da nema
medicinskog razloga da to ovaj put ne ostvarim. Potom razgovaramo
dodacima prehrani. Folna kiselina, svakako — predlaže osamsto
mikrograma. Preporučljiv je i vitamin D. Izbjegavati multivitamine u
kojima ima vitamina A, ali treba promisliti o vitaminu C, kalciju,željezu.
Dakako da ću to uzeti, sve. Nisam od onih koji se ne obaziru na
stručne savjete ili ne obavljaju nešto, koliko god to bilo sitno, što bi
moglo pomoći. Na povratku kući uzimam preporučene tablete, dva
puta provjeravam deklaracije da se uvjerim da se negdje nekom
pogreškom u sve to nije prikrao i vitamin A. Objesivši kaput, prvo
odlazim do prijenosnog računala, da utvrdim o kojim bih još
promjenama u prehrani mogla razmisliti.

Jane, molim te da sljedeće izjave ocijeniš u rasponu od 1 do 5, pri

čemu je 1 »posve se slažem«, a 5 »uopće se ne slažem«.
 Dio funkcionalnosti kuće nedostupan je do ispunjenja te
zadaće.

Zastajem kao ukopana. Nekako mi se čini da su ti testovi još

učestaliji otkako Edwarda nema. Gotovo kao da me provjerava. Želi
utvrditi jesam li i dalje mirna i spokojna, živim li i dalje prema
pravilima, a sve to iz svog ureda, negdje daleko na nekom gradilištu.
Što je još važnije, da funkcionira Domar, u tražilicu bih bez
razmišljanja bila upisala »prehrana za trudnice«. Moram se sjetiti da se
odsada za sve oslanjam na susjedovu bežičnu mrežu. Barem dok ne
kažem Edwardu.
I dok, čini mi se, ne doznam što se doista dogodilo Emmi. Jer te
dvije stvari — otkrivanje tajne Edwardu, te razotkrivanje njegovih
tajna — sada su povezane i daleko hitnije nego ranije. Zbog svojeg
nerođenog djeteta moram doznati istinu.
 PRIJE: EMMA

Inspektor Clarke poziva me u postaju na još jedan razgovor. Stvari se

očito ubrzavaju, jer me sada ne odvodi u onaj svoj odjeljak, nego u
veliku i jarko osvijetljenu sobu za sastanke. S jedne strane stola sjedi
petero ljudi. Jedan je od njih u uniformi — nekako stječem dojam da je
na dosta visokome položaju. Kraj njega je neka krhka žena u tamnome
kostimu. Tu je onda još i John Broome, odvjetnik Kraljevskog
tužiteljstva s onog saslušanja o jamčevini, te narednica Willan,
zadužena za mene, a koja sjedi malo podalje od drugih, kao da želi
pokazati da nije na dovoljno visokome položaju da sudjeluje u tome.
Inspektor Clarke, koji je dosada bio uobičajeno vedar i veseo,
pokazuje da trebam sjesti nasuprot one sitne žene, dok on sam sjeda
kraj narednice Willan, još dalje od ostalih. Preda mnom je vrč s vodom i
čaša, ali, primjećujem, ne i keksi i kava. Danas nema šalica s likom
Garfielda.
Hvala što ste došli, Emma, kaže ta žena. Ja sam posebna tužiteljica
Patricia Shapton, a ovo je načelnik Peter Robertson.
Velike zvjerke. Pozdrav svima, kažem i mašem im. Ja sam Emma.
Patricia Shapton uljudno se smiješi i nastavlja: došli smo
razgovarati o obrani Deona Nelsona od vaših optužaba za silovanje i
tešku provalu. Kao što po svoj prilici znate, danas optužba i obrana
prije samog suđenja moraju razmijeniti informacije kojima raspolažu,
kako bi se izbjeglo da se pojedini slučajevi nepotrebno nađu pred
sudom.
To nisam znala, ali ipak kimam.
Deon Nelson poziva se na pogrešnu identifikaciju, nastavlja ona. S
hrpe koja se nalazi ispred nje uzima jedan dokument i stavlja naočale
za čitanje. Potom gleda u mene preko tih naočala, kao da čeka da ja
nešto kažem.
Nisam ga vidjela na saslušanju za određivanje jamčevine, kažem
žurno.
Više svjedoka kaže da jeste. Ali to nije ta konkretna pojedinost o
kojoj smo došli razgovarati.
 Zbog nekog razloga od tih riječi ne osjećam olakšanje. Nešto u vezi
s njezinim tonom, tim nijemim i koncentriranim licima oko nje, u meni
izaziva nelagodu. Atmosfera je postala ozbiljna. Čak i agresivna.
Deon Nelson osigurao je medicinske dokaze — intimne prirode —
koji pokazuju da ne može biti muškarac koji se snimio dok ste ga vi
oralno zadovoljavali, kaže Patricia Shapton. I ti su dokazi vrlo uvjerljivi.
Štoviše, rekla bih čak da su neoborivi.
Osjećam vrtoglavicu koja se ubrzano pretvara u mučninu. Ne
razumijem, kažem.
S pravnog gledišta, dakako, njegovoj je obrani to dovoljno da
osigura oslobađajuću presudu, nastavlja ona, kao da se ja uopće nisam
oglasila. Uzima još nekoliko dokumenata. No oni su zapravo otišli još
dosta koraka dalje. Ovo su izjave koje su pod prisegom dali neki od
vaših kolega iz tvrtke Flow Water Supplies. Za naš slučaj najrelevantniji
je iskaz nekog Saula Aksoya, koji opisuje razmjerno nedavan seksualni
odnos s vama. Tijekom kojeg ste, kako kaže, na vaš zahtjev, vas dvoje
snimili videosnimku koja odgovara opisu snimke koju je inspektor
Clarke pronašao u vašem mobitelu.
Postoji onaj izraz željela sam da me proguta zemlja. To nije ni dio
opisa situacije u kojoj vam se uruši cijeli svijet, kad vas odjednom sa
svih strana zatrpaju sve laži koje ste izgovorili. Slijedi dugotrajna,
stravična tišina. Osjećam kako me suze peku u očima. Opirem im se.
Znam da će Patricia Shapton pomisliti da je to tek smicalica kojom
želim izazvati suosjećanje.
Nekako uspijevam izustiti: A što je s onim drugim mobitelima koje
ste pronašli? Rekli ste da je Deon Nelson to radio i ranije. Ne može se
baš reći da je nedužan.
Odgovara mi načelnik Robertson. Nekoć se smatralo da postoji
veza između provale i gledanja hard-core pornografije, kaže. Budući da
su provalnici obično imali neuobičajeno velike količine DVD-a s
eksplicitnim sadržajem. A onda je netko shvatio da provalnici
jednostavno zadržavaju pornografske materijale na koje nailaze u
tuđim kućama. Isto je bilo s Nelsonom i mobitelima. Zadržao je aparate
na kojima je bilo seksualnog sadržaja. I to je sve.
Patricia Shapton skida naočale i sklapa ih. Je li vas Deon Nelson
prisilio na oralni seks, Emma?
Dugotrajna, beskonačna tišina. Nije, šapćem.
Zašto ste policiji rekli da jest?
Jer ste me pitali pred Simonom! Vičem jer se više ne mogu
suzdržati. Suze mi sada teku, suze pune samosažaljenja i gnjeva, iako i
dalje govorim, očajnički želim da shvate, da uvide da su krivi jednako
kao i ja. Prstom pokazujem prema narednici Willan i inspektoru
Clarkeu. Oni su rekli da su pronašli videosnimku i da se čini da je na
njoj Nelson, koji me prisiljava na oralni seks, kažem. Rekli su da se ne
vidi ni njegovo lice, ni nož. Što sam trebala učiniti? Reći Simonu da sam
se poseksala s nekim drugim?
Optužili ste čovjeka da vas je silovao pod prijetnjom nožem. I da je
prijetio da će opscene snimke tog napada poslati vašim prijateljima i
članovima obitelji. I dalje ste lagali i kad se vaša priča našla pod
znakom pitanja. Čak ste na sudu pročitali osobnu izjavu žrtve.
Prisilio me inspektor Clarke, kažem. Pokušala sam se izvući, ali mi
nije dopustio. Osim toga, Nelson je to zaslužio. Radi se o lopovu. Ukrao
mi je imovinu.
Te riječi, toliko jadne i sitničave, i dalje samo tako vise u zraku.
Načas uočavani lice inspektora Clarkea. Na njemu se odražava cijeli
katalog emocija. Prijezir. Sažaljenje. I bijes — gnjev zbog činjenice da je
dopustio da ga prevarim, da gomilanjem laži iskoristim njegovu želju
da me zaštiti.
Ponovno užasna tišina. Patricia Shapton pogledava prema
načelniku Robertsonu. Očito se radi o nekom unaprijed dogovorenom
znaku, jer on pita: Imate li odvjetnika, Emma?
Odmahujem glavom. Znam onog čovjeka koji je napisao aneks
ugovora kada se Simon iselio, ali čini mi se da ne bi bio od osobite
koristi u ovoj situaciji.
Emma, sada ću vas uhititi. To znači da ćete kasnije, nakon što vas i
službeno ispitamo, imati pravo pristupa branitelju po službenoj
dužnosti.
U nevjerici piljim u njega. Kako to mislite?
Slučajevima silovanja pristupamo vrlo ozbiljno. A to znači da
pretpostavljamo da svaka žena koja kaže da ju je netko silovao govori
istinu. Naličje toga upravo je činjenica da lažnim navodima o silovanju
također pristupamo jednako ozbiljno. Na temelju toga što smo danas
ovdje čuli, imamo dovoljno dokaza da vas uhitimo pod sumnjom da ste
uzaludno tratili vrijeme policije i pokušali ometati pravdu.
Uhitit ćete mene, pitam u nevjerici. A Nelsona? Pa on je kriminalac.
Morat ćemo povući optužbe protiv Deona Nelsona, kaže Patricia
Shapton. Sve redom. Vaši dokazi sada su posve diskreditirani.
Ali ukrao mi je stvari. To nitko ne poriče, zar ne?
 Zapravo da, kaže načelnik Robertson. Deon Nelson tvrdi da je
mobitele kupio od nekog čovjeka u pubu. Možda mu baš i ne vjerujemo,
no u smislu dokaza, apsolutno ništa ga ne povezuje s vama.
Ali nije valjda da mislite...
Emma Matthews, privodim vas zbog sumnje u pokušaj ometanja
pravde i traćenja vremena policije, u suprotnosti sa člankom pet,
točkom dva Kaznenog zakona iz 1967. godine. Ne morate reći ništa, ali
vašoj obrani može štetiti ako pri ispitivanju ne kažete nešto na što ćete
se kasnije oslanjati na sudu. Sve što kažete može poslužiti kao dokaz.
Jeste li razumjeli?
Ne mogu reći ni riječi.
Emma, morate mi odgovoriti. Razumijete li prirodu optužbi protiv
sebe?
Da, šapćem.

Nakon toga imam samo tupi dojam da sam prošla kroz ogledalo i našla
se na suprotnoj strani. Odjednom više nisam žrtva, s kojom treba
postupati nježno i oprezno, sa suosjećanjem, donositi joj kavu.
Odjednom sam u posve drugome dijelu policijske postaje, gdje su
svjetla zaštićena metalnom mrežom, a podovi zaudaraju po bljuvotini i
sredstvu za dezinfekciju. Policajac iz pritvora gleda me s povišenog
mjesta iza pisaćeg stola i objašnjava mi prava. Praznim džepove.
Dobivam primjerak zatvorskog kodeksa i doznajem da ću dobiti topli
obrok budem li i dalje ovdje u vrijeme večere. Odnose mi cipele i uvode
u ćeliju. U jedan zid ugrađen je ležaj, dok je na suprotnoj strani nekakva
kratka polica. Zidovi su bijeli, pod siv, svjetlost raspršena na stropnoj
oblozi. Pada mi na pamet da bi se Edward ovdje osjećao kao kod kuće,
no zapravo ne bi bilo tako, jer je sve prljavo i smrdljivo, neudobno i
jeftino.
Tri sata čekam dežurnog odvjetnika koji će mi biti dodijeljen po
službenoj dužnosti. U jednom trenutku onaj policajac donosi mi
primjerak optužnice. Ovako, crno na bijelo, izgleda još gore i sumornije
nego što je zvučala na katu.
Pokušavam ne razmišljati o izrazu lica inspektora Clarkea u
trenutku kad sam izlazila iz one sobe za sastanke. Više nije bilo bijesa,
vidjelo se još samo gađenje. Vjerovao je u mene, a ja sam ga iznevjerila.
Na koncu mi u ćeliju dovode nekog mladog debeljka gelom zalizane
kose i prevelikog čvora na kravati. Stoji na vratima i rukuje se sa mnom
preko cijelog naramka spisa.
Ovaj... Graham Keating, kaže. Nažalost, sve su prostorije
namijenjene odvjetnicima zauzete. Morat ćemo razgovarati ovdje.
Sjedamo jedno do drugoga na tvrdi ležaj, poput dvoje stidljivih
studenata koji se baš još ne mogu pohvatati, a on me moli da svojim
riječima opišem što se dogodilo. Čak i meni samoj sve to zvuči
neuvjerljivo.
Što će biti sa mnom, pitam nakon što sam završila.
Sve ovisi o tome hoće li naglasak staviti na uzaludno trošenje
vremena ili ometanje pravde, kaže on. Ako je prvo, a vi priznate krivnju,
mogu vas osuditi na rad u zajednici ili uvjetnu kaznu. U drugom slučaju
— tu baš i nema ograničenja u vezi s kaznom koju sudac može odrediti.
Maksimalna je doživotni zatvor. Naravno, to je rezervirano samo za
najekstremnije slučajeve. Ali upozoravam vas da se radi o zločinu koji
suci često shvaćaju vrlo ozbiljno.
Ponovno počinjem plakati. Graham uvlači ruku u aktovku i izvlači
paketić papirnatih maramica. Ta me gesta podsjeća na Carol, a to me,
pak, podsjeća na još jedan problem.
Neće moći ispitivati moju terapeutkinju, zar ne, pitam.
O kakvoj se terapeutkinji radi?
Nakon provale počela sam odlaziti na psihoterapiju. Tu ženu
predložila mi je policija.
I njoj ste ispričali istinu?
Nisam, kažem zdvojno.
Tako, znači, kaže on, iako je očito zbunjen. Ne budemo li spominjali
psihičko stanje, nema razloga da u to umiješaju i nju.
Još nekoliko trenutaka šuti. A tako zapravo dolazimo do pitanja
kako ćemo se točno braniti. Odnosno, koje će nam biti olakotne
okolnosti. Hoću reći, policiji ste već ispričali što se dogodilo. Ali niste
zapravo naveli razloge.
Kako to mislite?
Kontekst je najvažniji kad je riječ o SITSP-u — silovanju i teškim
seksualnim prijestupima. A budući da su ove optužbe porekle od
navoda o silovanju, sve će se i dalje voditi prema pravilima postupanja
u slučajevima iz te kategorije. Ponekad sam branio žene koje su imale
dojam da su pod pritiskom ili su ih zastrašivanjem naveli na to da,
primjerice, iznesu ili povuku neku optužbu ili navod. To jako pomaže.
To nije... počinjem, pa ne dovršavam misao. Želite reći da bih se
mogla izvući ako sam se nekoga bojala?
Ne posve. Ali to bi moglo drastično umanjiti kaznu.
Ali bojala sam se, kažem. Bojala sam se reći Simonu. On je ponekad
nasilan.
A-ha, kaže Graham. Ne kaže: Sad već imamo nešto, ali to govore
njegove geste kada otvara žuti pisaći blok i priprema se za pisanje
bilježaka. O kakvoj se nasilnosti radi?
 SADA: JANE

»Inspektore Clarke?«
Muškarac u smeđoj vjetrovci, koji među dlanovima drži malu čašu
piva, podiže pogled. »Ja sam. Iako više nisam inspektor. Običan
gospodin. Možemo i na ti... James, ako ti je draže.« Ustaje da mi stisne
ruku. Uz noge mu stoji vrećica puna voća i povrća. Pokazuje prema
šanku. »Mogu li ti nešto donijeti?«
»Uzet ću sama. Lijepo je od vas što ste pristali na susret.«
»Ah, nema problema. Srijedom ionako dolazim u grad, radi tržnice.«
Uzimam gazirani sok s okusom đumbira, pa se vraćam do njega. I
dalje ne mogu vjerovati koliko je u današnje vrijeme lako pronaći ljude.
Pozivom Scotland Yardu utvrdila sam da je detektiv inspektor Clarke u
mirovini, što mi se činilo kao nova prepreka, no već kad sam u tražilicu
— ne u sustav Domara, naravno — upisala jednostavno »Kako pronaći
umirovljenog policajca?« došla sam do organizacije koja se zove NUUP,
Nacionalna udruga umirovljenih policajaca. Stranica je imala obrazac
za postavljanje upita, pa sam upisala što me zanima. Odgovor sam
dobila već isti dan. Ne mogu mi dati podatke o članovima, ali će
svakako proslijediti moje pitanje.
Čovjek koji mi sjedi nasuprot ne izgleda dovoljno staro za mirovinu.
Vjerojatno nagađa o čemu razmišljam, jer kaže: »U policiji sam odradio
dvadeset pet godina. Dovoljno da ispunim uvjete za mirovinu, no
nisam se posve deaktivirao. Još jedan bivši detektiv i ja imamo malu
tvrtku za postavljanje sigurnosnih alarma. Nema prevelikog pritiska,
ali i dalje dolazi nekakav zgodan novac. Koliko sam shvatio, željela bi
razgovarati o Emmi Matthews?«
Kimam. »Molim lijepo.«
»Ti si joj rođakinja?«
Očito je uočio sličnost. »Baš i ne. Ja trenutačno živim na broju jedan
u ulici Folgate.«
»Hmmm.« Na prvi pogled James Clarke izgleda kao običan i
razuman čovjek, od onakvih ljudi koji su iz radničke klase napredovali
do sloja onih koji žive lagodno i koji možda imaju i malenu vilu negdje
u Portugalu, u blizini terena za golf. »Što te točno zanima?«
»Znam da je Emma iznijela određene optužbe na račun bivšeg
dečka, Simona. Nedugo zatim pronađena je mrtva. Čula sam dosta
suprotstavljenih teorija o tome tko ili što ju je odvelo u smrt —
depresija, Simon, čak i onaj muškarac s kojim je kasnije stupila u vezu.«
Namjerno ne spominjem Edwardovo ime, za slučaj da Clarke nanjuši
moje zanimanje za njega. »Samo pokušavam malo rasvijetliti što se
dogodilo. Budući da živim ondje, teško je ne osjetiti znatiželju.«
»Emma Matthews fino mi je zamazala oči«, kaže inspektor Clarke
kratko i jasno. »A to mi se kao detektivu nije često događalo. Zapravo
gotovo nikad. Ali tada sam se tako suočio s jednom uvjerljivom
mladom ženom koja je rekla da je bila odviše uplašena da prijavi
istinski neugodan napad seksualne prirode, budući da je napadač sve
to bio snimio njezinim mobitelom, te je prijetio da će snimku poslati
svima čiji se broj nalazi u tom uređaju. Htio sam joj nekako pomoći.
Osim toga, tada smo bili pod velikim pritiskom, od nas se tražilo da
povećamo broj uspješnih presuda za silovanje. Činilo mi se da ću s
obzirom na raspoložive dokaze za promjenu biti u mogućnosti
zadovoljiti šefove, žrtvi ishoditi pravdu, a ono ogavno smeće koje se
odaziva na ime Deon Nelson na duže vrijeme strpati iza rešetaka. Tri
muhe jednim udarcem. Pokazalo se da sam pogriješio u sve tri stvari.
Ona nam je od samog početka servirala hrpu laži.«
»Znači da je dobro lagala?«
»Ili sam ja bio sredovječna budala.« Tužno sliježe ramenima. »Moja
je Sue umrla godinu ranije. A ta djevojka, koja mi je mogla biti kći...
Možda sam jednostavno imao previše povjerenja. U svakom slučaju,
tako je naknadno zaključila naša interna istraga. Policajac kojem malo
nedostaje do mirovine, zgodna mlada žena... i njegova prosudba ide k
vragu, I u tome je bilo određene istine. Barem toliko da prihvatim
mirovinu i malo ranije kad su mi je predložili.«
Otpija velik gutljaj piva. Ja pijuckam gazirani sok. Meni se čini kao
da tim bezalkoholnim pićem cijelome svijetu govorim trudna sam, no
ako je to i primijetio, inspektor Clarke ništa ne spominje. »Iz današnje
perspektive, bilo je stvari koje sam trebao uočiti. Nelsona je u
kompjutorskom sustavu identificirala s daleko previše
samopouzdanja, s obzirom na to da je on tijekom napada imao
fantomku. A kad je riječ o optužbama protiv bivšeg dečka...« Samo
sliježe ramenima.
»Ne vjerujete ni u njih, iz današnje perspektive?«
 »Nismo vjerovali čak ni tada. Njezin odvjetnik tako ju je
jednostavno pokušavao osloboditi krivnje. „Bila sam prestrašena, ne
mogu se smatrati odgovornom za to što sam rekla.“ I upalilo je. Osim
toga, Kraljevsko tužiteljstvo baš i nije bilo oduševljeno mogućnošću da
pred sudom i javnošću pokaže kako nas je dobro nasamarila. Morala je
prihvatiti službeno upozorenje zbog uzaludnog alarmiranja policije, no
to je bila tek packa, ništa više.«
»Ali nakon njezine smrti ipak ste uhitili Simona Wakefìelda. «
»Da. Ali to je zapravo više bilo spašavanje obraza. Odjednom se
pojavila mogućnost da smo sve to dotada promatrali iz pogrešnoga
kuta. Mlada žena prijavljuje silovanje, a onda priznaje da je lagala, ali
tvrdi da se njezin dečko ponaša kao Jekyll i Hyde i da je prema njoj
nasilan. Ubrzo nakon toga pronalaze je mrtvu. Pokaže li se da ju je
doista ubio, gotovi smo. Čak i ako se pokaže da se radilo o
samoubojstvu, opet će izgledati kao da se policija prema njoj nije
ponijela najbolje, nije li tako? U svakom je slučaju najbolje da javnost
vidi da smo nekoga priveli. «
»Znači da ste samo formalno odrađivali što je u tom trenutku bilo
moguće?«
»O, nemoj me krivo shvatiti. Naši nadređeni možda su željeli
uhićenje upravo zbog toga, ali moja je ekipa dobro odradila posao kad
smo ga ispitivali. Nije bilo baš nikakvih dokaza koji bi ukazivali na to
da je Simon Wakefìeld imao neke veze s Emminom smrti. Pogriješio je
jedino u tome što se uopće spetljao s njom. A to mu baš i ne mogu
zamjeriti. Kao što sam rekao, i stariji i mudriji muškarci od njega pali
su na njezin šarm.« Mršti se. »Ali reći ću ti što je doista bilo neobično.
Kad ih se uhvati da su lagali policiji, većina ljudi vrlo brzo popusti i
slomi se. Emma je reagirala tako što je ispričala još jednu laž. U glavu
joj ju je možda usadio onaj njezin iskaz pročitan pred sudom, no
reakcija je ipak bila vrlo neuobičajena.«
»Što vi mislite, kako je umrla?«
»Dvije su mogućnosti. Prva je da se ubila. Zbog depresije?«
Odmahuje glavom. »Ne bih rekao. Vjerojatnije je da su joj laži nekako
došle glave.«
»A druga?«
»Najočitija.«
Mrštim se, »Koja?«
» Čini mi se da nisi razmišljala o mogućnosti da ju je ubio Deon
Nelson. «
 To je točno — bila sam se toliko usredotočila na Edwarda i Simona
da mi gotovo uopće nije palo na pamet da bi krivac mogao biti netko
treći.
»Nelson je bio — a koliko znam tako je po svoj prilici i sada —
pokvareni gad«, nastavlja on. »Prvi put osuđen je za nasilje još kao
dvanaestogodišnjak. Kad ga je Emma zamalo strpala u zatvor
izmišljenom pričom, zasigurno se htio osvetiti.« Još nekoliko trenutaka
šuti. »To je zapravo rekla i Emma. Ispričala nam je da joj je Nelson
prijetio.«
»Istražili ste te prijetnje?«
»Evidentirali smo ih.«
»To je isto?«
»Ona je uhićena zbog neutemeljenog trošenja policijskog vremena.
Mislite da je provjera svih njezinih navoda nakon toga bio nekakav
prioritet? Već je ionako izgledalo da smo itekako pretjerali s revnošću
kad smo Nelsona optužili za silovanje. A budući da se njegova
odvjetnica pozivala i na uznemiravanje i pristranost na temelju rasne
pripadnosti, jednostavno ga nismo imali kako pritisnuti bez čvrstih
dokaza.«
Razmišljam. »Recite mi nešto o toj videosnimci na Emminu
mobitelu. Kako ste to uspjeli protumačiti kao silovanje ako se ni
približno nije radilo o tome?«
»Jer je čin bio brutalan«, kaže on kratko. »Možda sam ja
staromodan. Jednostavno ne shvaćam kako ljudi u nečemu takvome
mogu uživati. Ali ako sam nešto naučio u dvadeset pet godina rada u
policiji, onda je to činjenica da nikada ne možeš shvatiti seksualni život
drugih ljudi. Mladi ljudi danas na internetu gledaju tu ogavnu,
agresivnu pornografiju i misle da bi bilo zabavno vlastitim mobitelom
izraditi takvu snimku. Muškarci koji se prema ženama odnose kao
prema objektima, žene koje na to pristaju. Zašto? Mene to doista
totalno zbunjuje, otvoreno ti kažem. Ali u Emminu slučaju bilo je
upravo tako. Također i s dečkovim najboljim prijateljem.«
»Tko je to bio?«
»Neki Saul Aksoy, koji je radio u istoj tvrtki kao Emma. Nelsonova
odvjetnica angažirala je privatnog istražitelja koji mu je ušao u trag i
nagovorio ga na davanje službenog iskaza. Dakako, Aksoy nije prekršio
nikakav zakon, ali ipak... Kakav kaos...«
»Ali ako ju je on ubio«, kažem ja, i dalje zaokupljena tom
Clarkeovom teorijom, »kako je Deon Nelson ušao u kuću?«
 »To ne znam.« Clarke odlaže praznu čašu. »Autobus mi kreće za
deset minuta. Morao bih krenuti.«
»Ta kuća u ulici Folgate ima najsuvremeniji sigurnosni sustav. To je
bila jedna od stvari koje su se Emmi ondje sviđale.«
»Najsuvremeniji?« ponavlja prijezirno Clarke. »Možda prije deset
godina. Danas ništa od onoga što je povezano s internetom ne
smatramo sigurnim. Hakeri u to provaljuju kao od šale.«
U glavi odjednom čujem Edwardov glas. Kad su je pronašli tuš je bio
uključen. Bit će da je mokrih nogu trčala u prizemlje...
»A zašto je tuš bio uključen?« pitam.
Clarke me smeteno gleda. »Molim?«
»Tuš... njime upravlja narukvica.« Pokazujem mu svoju narukvicu.
»Prepoznaje vas kad uđete pod tuš, a potom temperaturu vode
prilagođava vašim osobnim postavkama. Kad iziđete, sam se gasi.«
On sliježe ramenima. »Ako ti tako kažeš...«
»Što je s ostalim materijalima iz te kuće? Videosnimkama s
portafona na ulazu? Jeste li to pregledali?«
On odmahuje glavom. »Pronađena je četrdeset osam sati nakon
smrti. Snimke na tvrdome disku već su bile automatski izbrisane. Tako
to ide kod mnogih sigurnosnih sustava, radi uštede prostora za
pohranu. Šteta, ali tako je.«
»Nešto se dogodilo s tom kućom. To mora biti dio odgovora.«
»Moguće. Zagonetka koju nikada nećemo riješiti, čini mi se.« Ustaje
i uzima vrećicu s namirnicama. I ja ustajem. Već mu se spremam
pružiti ruku kada se on posve neočekivano naginje naprijed da me
poljubi u obraz. Odjeća mu pomalo zaudara na pivo. »Bilo mi je drago,
Jane. I sretno. Iskreno, sumnjam da ćeš naići na nešto što mi nismo
vidjeli, ali ako naiđeš, hoćeš li mi javiti? I dalje me kopka što se
dogodilo Emmi. A malo je slučajeva koji me još kopkaju.«
 PRIJE: EMMA

Kuća na broju jedan u ulici Folgate nekoć je izgledala kao mirno,

spokojno utočište. Više nije tako. Sada je klaustrofobična i zloslutna.
Kao da se ljuti na mene.
Ali, dakako, ja samo projiciram vlastite osjećaje na te gole zidove.
Na mene se ljute ljudi, a ne kuća.
Zbog toga počinjem razmišljati o Edwardu i obuzima me panika u
vezi s onim pismom koje sam mu dala. Gdje mi je bila pamet? Šaljem
mu SMS. Molim te, nemoj čitati pismo. Jednostavno ga baci. Većini ljudi
to bi svakako bilo više nego dovoljno da svakako pročitaju pismo, no
Edward nije poput većine ljudi.
To i dalje ne rješava drugi problem: prije ili kasnije morat ću mu
ispričati sve o Simonu, Saulu, Nelsonu i policiji. A to neću moći učiniti
ako mu ne priznam da sam i njemu lagala. Već i sama pomisao na to
navodi me na plač.
Čujem majčin glas, riječi koje je uvijek izgovarala kad bi me u
djetinjstvu uhvatila u laži.
Lažljivci ne bi trebali plakati.
Često mi je recitirala i nekakvu pjesmicu, o djevojčici Matildi koja je
toliko često zvala vatrogasce da joj više nisu vjerovali kad je doista
izbio požar.

Kad god povikala je »Gori!«

Rekli su samo »Laž govori!«
Pa kad njezina teta iz grada se vratila
I kuća i Matilda u pepelu je bila.

No kasnije sam za to uzvratila majci. Kao četrnaestogodišnjakinja

prestala sam jesti. Liječnici su dijagnosticirali anoreksiju, no ja sam
znala da zapravo nikada nisam imala poremećaj prehrane. Samo sam
dokazivala da imam veću snagu volje od nje. Ubrzo se cijelo kućanstvo
brinulo zbog moje prehrane, moje težine, mojeg unosa kalorija, je li meni
dan dobar ili loš, jesam li prestala dobivati mjesečnicu ili se osjećam
slabo ili imam blijede guste dlake koje mi niču na podlakticama i
obrazima. Obroci su se otezali u beskonačnost, budući da su me
roditelji nastojali privoljeti, podmititi ili zastrašivanjem navesti na to
da pojedem samo još jedan zalogaj. Dopuštali su mi da izmišljam sve
apsurdnije načine prehrane, smatrajući da ću, otkrijem li nešto što mi
se sviđa to onda vjerojatnije i jesti. Tako cijeli jedan tjedan svi zajedno
nismo jeli ništa osim krišaka pržene jabuke ubačenih u juhu od
avokada. Jednom drugom prilikom radilo se o salati od krušaka i
grbice, tri puta na dan. Moj je otac ranije bio nedostupan, rezerviran
roditelj, no nakon što sam se razboljela, postala sam mu najvažnijim
prioritetom. Slali su me u raznorazne privatne klinike u kojima su
spominjali nisku razinu samopoštovanja i potrebu da se u nečemu
osjećam uspješnom. Ali ja sam, dakako, u nečemu doista bila uspješna:
u nejedenju. Naučila sam se smiješiti umorno, ali anđeoski i govoriti
kako sam uvjerena da su u pravu i da ću se odsada truditi, istinski
truditi, pozitivnije razmišljati o sebi.
Prestala sam kad me neka nesmiljena psihologinja pogledala u oči i
rekla da savršeno dobro zna da samo manipuliram ljudima i da će
uskoro, ne počnem li jesti, biti prekasno. Čini se da anoreksija mijenja
način funkcioniranja mozga. Čovjek upadne u određene obrasce
razmišljanja, obrasce koji izrone kad ih najmanje očekuje. Ostaneš li
predugo u tome, te obrasce dalje nosiš do kraja života. Kao u onoj
bapskoj priči o vjetru koji se mijenja kad se mrštiš.
Prestala sam biti anoreksična, ali sam ostala mršava. Otkrila sam
da se ljudima to sviđa. Osobito su se muškarci zbog toga prema meni
držali zaštitnički. Smatrali su da sam slaba i krhka, iako sam zapravo
osoba čelične odlučnosti.
No ponekad — kad stvari izmiču nadzoru, kao na primjer, sada —
prisjećam se tog zgodnog osjećaja, zadovoljstva koje sam izvlačila iz
činjenice da ne jedem. Da ipak imam nadzor nad vlastitom sudbinom,.
Zasada se uspijevam oduprijeti iskušenju. Ali duboko u utrobi
osjetim prazninu i mučninu kad god se prisjetim što se dogodilo. Ovo
su izjave koje su pod prisegom dali neki od vaših kolega. Koliko ih je? Tko
još osim Saula? Pretpostavljam da to više i nije važno. Novost se
zacijelo proširila cijelom zgradom.
A Amanda — jedna od mojih najboljih prijateljica — sada će znati
da se njezin suprug seksao sa mnom.
Šaljem e-mail u kadrovsku službu, navodeći da sam bolesna. Moram
se kloniti tvrtke dok ne smislim što ću sada.
Kako bih se nečim zaokupila, krećem u toliko potrebno čišćenje i
pospremanje kuće. Ne razmišljajući, dok skupljam smeće, ulazna vrata
ostavljam otvorena. Tek nakon što sam začula neki zvuk, naglo se
okrećem, a srce mi je u petama.
Odozdo me gleda neko minijaturno, koščato lice, razrogačenih očiju
kao u malenog majmuna. Radi se o mačkici — malenoj sijamskoj.
Ugledavši me, puna očekivanja sjeda na kameni pod, kao da želi reći da
je moja dužnost sada pronaći njezina vlasnika.
Tko si ti, pitam. Ona samo mijauče. Nimalo zabrinuta, dopušta mi
da je podignem. Osjetim samo kožu, kosti i meko krzno nalik na
antilop. Čim mi se našla u naručju, počinje glasno presti.
I što ću ja sad s tobom, kažem.

Idem od kuće do kuće i nosim tu mačku. Živim u ulici u kojoj oboje

partnera mora raditi kako bi si mogli priuštiti kredit ili stanarinu, tako
da mi u većini kuća nitko ne otvara vrata. No na broju tri na vratima se
pojavljuje neka žena kovrčave crvene kose i s pjegama na licu, koja
brašno s ruku briše o pregaču. Iza nje vidim kuhinju i dvoje crvenokose
djece, dječaka i djevojčicu, također u pregači.
Bok, kaže ona. A onda vidi mačkicu, koja i dalje glasno prede u
mojem naručju. O, kako si samo slatka, kaže.
Pretpostavljam da ne znate čija je, kažem. Maloprije je samo tako
ušetala u moju kuću.
Odmahuje glavom. Nisam čula da netko ovdje ima mačku. Iz koje
ste vi kuće?
Broj jedan, kažem i pokazujem prema susjednoj kući.
Iz Fuhrerova bunkera, kaže ona prijekorno. No, dobro, valjda i ondje
mora netko živjeti. Usput, ja sam Maggie Evans. Želite li ući? Mogu
nazvati ostale mame.
Djeca su se već skupila oko nas, glasno traže da im se dopusti da
diraju mačku. Majka ih tjera da prvo operu ruke. Ja čekam dok ona zove
neke od susjeda. Iz podruma u kuhinju ulaze trojica građevinskih
radnika sa zaštitnim kacigama, pa pristojno odlažu šalice u sudoper.
Dobrodošli u ludnicu, kaže Maggie Evans, dolazeći od telefona, iako
ništa zapravo ne izgleda osobito ludo. I djeca i radnici nevjerojatno su
pristojni.
Nažalost, ništa, kaže. Chloe, Tim, hoćete izraditi par plakata, pa da
ljudi znaju da je pronađena mačka?
 Djeca gorljivo pristaju. Chloe zanima mogu li zadržati mačkicu ako
se ne javi pravi vlasnik. Maggie odlučno kaže da će mačkica ubrzo
postati jako velika mačka, te da će tada pojesti Hectora. Na koncu ne
doznajem tko je Hector. I dok djeca crtaju postere, Maggie kuha čaj i
pita me koliko sam već dugo u kući na broju jedan.
Nije nam se ni najmanje sviđalo što se gradi, povjerava mi. Izgleda
kao šakom u oko. I arhitekt je bio jako neuljudan. Gradske vlasti sazvale
su sastanak na kojem je trebao čuti naše primjedbe i razloge za
zabrinutost. A on je samo tako stajao bez riječi. I zatim otišao, a da nije
promijenio baš ništa. Ni jednu jedinu stvar. Mogla bih se okladiti da je
život u toj kući pravi pakao.
Unutra je zapravo zgodno, kažem.
Upoznala sam prijašnju stanarku kojoj je bila nepodnošljiva.
Izdržala je tek par tjedana. Rekla je da ima dojam da se kuća nekako
okrenula protiv nje. Sve je puno nekakvih neobičnih pravila, nije li
tako?
Ima ih nekoliko. I zapravo su vrlo razumna, kažem.
No, da, ja ondje ne bih mogla živjeti. Timmy, dovikuje. Nemoj
stavljati boje u tanjur od porculana. Usput, čime se bavite, pita me.
Radim u marketingu. Ali trenutačno sam na bolovanju.
Ah, kaže. Zbunjeno me gleda ispod oka. Očito je da se ne doimam
osobito bolesnom. A onda nervozno pogledava djecu.
Bez brige, nije ništa zarazno. Stišavam glas. Samo još jedna runda
kemoterapije. Totalno me iscrpi, ništa više.
U očima joj se istog trenutka pojavljuje zabrinutost. O, Bože, užasno
mi je žao...
Nema potrebe. Sve je u redu, doista. Zdrava kao dren, kažem
neustrašivo.
U vrijeme kada odlazim, s hrpom plakata iz kućne radinosti na
kojima piše JE li ovo vaša mačka? kao i samom mačkicom, Maggie
Evans i ja već smo prave prijateljice.

U kući na broju jedan u ulici Folgate mačka istražuje prostore sa sve

više samopouzdanja, pa poput malenog tigra skače stubama i dolazi na
kat, u spavaću sobu. Odlazim je potražiti, pa je pronalazim izvaljenu na
svojem krevetu, na leđima, kako čvrsto spava, jedne šapice podignute
uvis.
 Tada uviđam da sam donijela odluku u vezi s poslom. Vadim
mobitel i zovem centralu.
Flow Water Supplies. Kako vam možemo pomoći, čujem glas u
slušalici.
Možete me, molim, spojiti s Helen u Kadrovskoj?
Nakon nekoliko trenutaka javlja mi se šefica Kadrovske službe.
Molim?
Helen, ovdje Emma, kažem. Emma Matthews. Moram podnijeti
službenu prijavu protiv Saula Aksoya.
 SADA: JANE

Ako je traženje inspektora Clarkea bilo jednostavno, pronalaženje e-

maila Saula Aksoya još je lakše. Čim sam u Google utipkala njegovo ime
i prezime, kao i »Flow Water Supplies«, doznala sam da je tvrtku
napustio prije tri godine. Sada je utemeljitelj i glavni direktor
Volcayneaua, nove marke mineralne vode koja se — piše na vrlo
elegantnim internetskim stranicama — crpi ispod jednog vulkana na
Fidžiju koji miruje. Na fotografiji se vidi zgodan tamnoputi muškarac
obrijane glave, izrazito bijelih zuba i s dijamantnom iglom u jednome
uhu. Poslala sam mu sad već uobičajeni e-mail. Dragi Saule, nadam se
da ti ne smeta što se javljam ovako, iz vedra neba. Ali pokušavam doznati
nešto o bivšoj stanarki kuće u kojoj živim, na broju jedan u ulici Folgate...
Sad smo svi povezani, razmišljam dok poruku šaljem u cyberspace.
Svi i sve. Međutim, prvi put otkako sam se upustila u ovo, udaram u zid.
Odgovor dolazi brzo, ali je negativan.
Hvala na poruci. Ne razgovaram o Emmi Mattheivs. Ni sa kim.
Saul.
Pokušavam još jednom. Sutra navečer bit ću u blizini tvog ureda.
Možda bismo mogli nabrzinu nešto popiti?
Poruci dodajem podatke za Messenger. Na temelju onoga što znam
o Saulu Aksoyu, a to nije mnogo, mogu biti razmjerno sigurna da će me
potražiti na Facebooku. Možda i neskromno pretpostavljam da neće
imati ništa protiv pića sa mnom.
Ovaj put odgovor je nešto pozitivniji. Ok. Mogu ostati pola sata.
Vidimo se u baru Zebra, u ulici Dutton, u 20b.
Dolazim ranije i naručujem mineralnu s limetom. Grudi su mi sad
već veće i češće moram na WC. Inače bi čovjek teško zaključio da sam
trudna, iako Mia tvrdi da izgledam neuobičajeno dobro. Da blistam,
kaže. Tako se ne osjećam kad ujutro povraćam.
Na Saulu Aksoyu prvo primjećujem nakit. Osim one naušnice ima i
tanki zlatni lančić koji mu se nazire ispod ne posve zakopčane košulje.
Ispod rukava odijela vide se kopče za manšete, na desnoj ruci ima
pečatnjak, a na lijevoj skupi, tako se barem čini, sat. Izgleda da ga
nekako uzrujava što već imam piće, i to bezalkoholno, pa me pokušava
nagovoriti na čašu pjenušca, da bi onda odustao i naručio pjenušac
samo za sebe.
Saul valjda ne može biti drukčiji od Simona Wakefìeida, razmišljam.
A Edward Monkford totalno se razlikuje i od jednoga i od drugoga. Čini
mi se nevjerojatnim da je Emma mogla imati odnose sa svom trojicom.
Dok Simon želi udovoljavati, ali je ujedno i osjetljiv i nesiguran, a
Edward staložen i prepun samopouzdanja, Saul je nasrtljiv, drzak i
glasan. Usto iz navike na završetku rečenica agresivno ponavlja
»Jel’da?«, kao da me pokušava prisiliti na to da se s njim složim.
»Hvala što si se našao sa mnom«, kažem nakon nekoliko uvodnih
rečenica. »Znam da izgleda čudno, s obzirom na to da Emmu nisam čak
ni upoznala. Ali čini mi se da je gotovo nitko nije istinski poznavao. Svi
s kojima sam razgovarala imaju drukčije viđenje te osobe.«
Sliježe ramenima. »Zapravo se nisam s tobom našao zbog toga, da?
I dalje ne mogu podnijeti razgovor o njoj.«
»Zašto?«
»Jer je bila opsjednuta i opasna«, kaže bez uvijanja. »I zbog nje sam
ostao bez posla. Nije da mi taj posao nedostaje — bilo je to sranje od
posla — ali lagala je o meni, a to ne mogu oprostiti nikome.«
»Što je učinila?«
»Požalila se kadrovskoj da sam je napio i prisilio na seks. Među
ostalim je rekla i da sam ponudio da ću joj pomoći da prijeđe u
marketing pristane li spavati sa mnom. Ustvrdila je da je odbila, a da ja
nikako nisam mogao podnijeti odbijanje. A ja sam zapravo doista
razgovarao sa šefom marketinga, pokušao joj učiniti uslugu, ali prije
nego što smo spavali, ne poslije. Ali ona je sve to rekla prije nego što se
doznalo da je uhićena zbog lažne optužbe za silovanje, da? I još se
dogodilo da se nekoliko cura iz tvrtke uzrujalo kad su doznale jedne za
druge, kao i da me žena — sada bivša — željela pošteno nagaziti, tako
da sam bio gotov. No pokazalo se da je to bilo nešto najbolje što mi se
moglo dogoditi, samo što ona to tada nikako nije mogla znati.«
»Znači da si sa Emmom... što? Imao jednokratni seks? Usputnu
vezicu?« Na šanku se nalazi zdjelica sa slanim kikirikijem i jedva se
suzdržavam da ih sve ne pojedem dok ga slušam. Sada guram zdjelicu
dalje od sebe.
»Par smo se puta poseksali i to je sve. Službeno smo putovali na
neki seminar i ondje imali jedno noćenje. Uz besplatnu cugu stvari su
se malo otele kontroli.« Razvlači lice u grimasu. »Čuj, ne ponosim se
time. Simon mi je frend — barem je bio prije svega toga. Ali oduvijek
mi je teško reći ne, a ona je navaljivala na mene, vjeruj mi. Štoviše,
željela je nastaviti i kad sam ja već zaključio da smo se dovoljno
zabavili i da je vrijeme za kraj. Rekao bih da joj je upravo rizik bio važan
i privlačan. Posve sigurno sviđala joj se činjenica da to radimo Simonu
iza leđa. I Amandi, naravno. Ako se mene pita, mislim da sam Simonu
na kraju učinio uslugu, iako on nikada nije tako gledao na to.«
»Još si u kontaktu sa Simonom?«
Odmahuje glavom. »Godinama nismo razgovarali.«
»Moram te pitati... netko tko je gledao onu videosnimku na Emminu
mobitelu rekao mi je da je dosta gruba.«
Čini se da mu nije ni najmanje neugodno. »Da. Pa sve joj se to
sviđalo, nije li tako? Kao i većini žena kad smo već kod toga.« Gleda me
izravno u oči. »A ja volim kad žena zna što želi.«
Osjećam kako se lagano ježim, iako se trudim ništa ne pokazati. »Ali
zašto to uopće snimati?«
»Samo smo se zezali. Pa to svi rade, jel’da? Kasnije mi je rekla da je
snimku izbrisala, ali bit će da ju je ipak zadržala. Takva je bila Emma —
sigurno je uživala u činjenici da ima tako nešto, nešto što joj može
upropastiti cijeli jebeni život, pa i moj, ako je se netko domogne. Tako
je stjecala malo nekakve moći. Vjerojatno sam trebao još jednom
provjeriti je li uništila snimku. No tada sam već bio daleko.«
»Jesi li ikada primijetio da laže o drugim stvarima? Čini mi se da
ljudi u vezi s njom spominju i to — da nije uvijek govorila istinu.«
»A tko govori istinu, jel’da?« Naslanja se, sada već opušteniji. »Iako
sam doista primijetio da ponekad priča gluposti. Kao na primjer kad
mi je Simon rekao da je zamalo postala manekenkom neka od vodećih
agencija svim je silama željela da potpiše ugovor s njima, no ona je
zaključila da to nije za nju. A-ha, moš mislit-čuvala se za karijeru u
odnosima s javnošću u tvrtki koja se bavi distribucijom aparata za
vodu. Bilo kako bilo, meni je rekla da joj je jednom na ulici pristupio
neki fotograf, ali joj se činilo da je malo perverzan, pa nije ništa
poduzela u vezi s tom ponudom. A ja sam tada pomislio: Koja je verzija
stvarna? Ponekad je samo malo pretjerivala kako bi ostavila snažniji
dojam, a ponekad masno lagala i stvarala cijeli izmišljeni svijet.«
»Da se razumijemo«, dodaje još, »da čuješ kako ja razgovaram s
predstavnicima maloprodaje, vjerojatno bi zaključila da sam već
ostvario promet od milijun funta. Želiš li doći do uspjeha, moraš farbati
i muljati, nije li tako?« Pije ostatak pjenušca. »Ali pustimo sada nju.
Naručimo još jednu bocu, pa razgovarajmo malo o tebi. Je li ti tko već
rekao da imaš prelijepe oči?«
»Hvala«, kažem i već silazim s barske stolice. »Moram ići još
nekamo, ali hvala što si pristao doći.«
»Molim?« Glumi šok. »Već odlaziš? S kime se trebaš naći? S
dečkom? Pa tek smo počeli. Hajde, sjedni. Naručit ćemo koktele,
jel’da?«
»Ne, doista...«
»Pa možeš mi se barem tako malo odužiti. Ja sam odvojio nešto
vremena za tebe, sada ti meni duguješ malo vremena. Popijmo piće kao
ljudi.« Smiješi se, no u očima mu vidim nepopustljivost i zdvojnost. Već
pomalo ocvali ženskar koji osvajanjima želi ojačati samopoštovanje
koje blijedi.
»Ne, doista«, ponavljam odlučno. Dok odlazim, on pogledom već
pretražuje unutrašnjost lokala, tražeći nekoga kome će se moći
nabacivati.
 PRIJE: EMMA

Za alkoholičare kažu da postoji trenutak u kojem konačno udare u dno.

Nitko vam ne može reći kada je vrijeme da prestanete, nitko vas ne
može nagovoriti. Do tog dna morate doći sami, shvatiti o čemu se radi i
tek tada, jedino tada, imate izglede za to da preokrenete stvar.
Ja sam došla do tog dna. Kriviti Saula za to u najmanju je ruku bio
očajnički pokušaj izvlačenja. Nema sumnje da zaslužuje tako nešto —
cijelu vječnost u uredu juri za suknjama iza Amandinih leđa, svi znaju
kakav je čovjek i vrijeme je da ga netko zaustavi — no s druge strane, ja
se moram suočiti s činjenicom da sam mu ja dopustila da me napije, da
sam mu ja dopustila da učini to što je učinio. Nakon Simonove
zahtjevnosti i stalnog obožavanja koje mi je išlo na živce, zapravo je
bilo pravo osvježenje biti željenom samo zbog sebičnog i nimalo
kompliciranog seksa. Ali to ne mijenja činjenicu da sam učinila glupost.
Moram se promijeniti. Moram početi biti osoba koja jasno
sagledava stvari. Ne žrtva.
Carol mi je jednom rekla da većina ljudi svu energiju ulaže u
pokušaje da promijeni druge, iako čovjek zapravo može promijeniti
jedino sebe, a čak je i to nevjerojatno teško. Sada mi je jasno što time
želi reći. Čini mi se da sam spremna biti netko drugi u odnosu na osobu
koja je dopustila da joj se sve ovo dogodi.
Tražim posjetnicu s Carolinim brojem, želeći je nazvati, ali je ne
pronalazim. Nikako mi nije jasno kako išta može nestati u kući na broju
jedan u ulici Folgate, ali čini se da se to nekako događa bez prestanka,
sve od rublja do bočice parfema za koju sam se mogla zakleti da se
nalazi u kupaonici. Više nemam snage ulaziti u trag tim stvarima.
No mačku ipak ne mogu zanemariti. Unatoč onim dječjim
plakatima, nitko ga — sada sam već utvrdila da se radi o mačku — nije
tražio, dok on, pak, kućom tumara kao da joj je jedini vlasnik. Trebam
mu dati ime. Dakako, razmišljam o tome da ga zovem Mačak, prema
onoj mački lutalici u Doručku kod Tiffanyja, ali onda mi na pamet pada
nešto bolje. Ja sam ovdje poput Mačke, bezimene i neuredne lijenčine. Ne
pripadamo nikome i nitko ne pripada nama.
 Zvat će se Ljenjivac. Odlazim do prodavaonice na uglu i kupujem
mu nešto mačje hrane i drugih potrepština.
Vraćam se i nailazim na nekoga ispred kuće. Nekog klinca na
biciklu. Još nekoliko trenutaka mislim da je možda došao zbog mačka.
A onda vidim da je to isti onaj mali koji me vrijeđao i psovao nakon
saslušanja u vezi s jamčevinom.
Smiješi se i s ručke skida neku kantu. Ne, nije to kanta, nego
limenka s bojom, već otvorena. Stavlja oba stopala na tlo, i dalje sjedeći
na biciklu, pa boju baca izravno na kuću, na onaj besprijekorno čisti
blijedi kamen, promašujući me tek za koji centimetar. Crvena mrlja,
nalik na divovsku krvavu porezotinu, sada krasi pročelje kuće na broju
jedan u ulici Folgate. Limenka se uz zveket kotrlja na do, i dalje
izbacujući tanke mlazove crvene boje.
Sada znam gdje živiš, kučko, viče mi u lice i već se udaljava.
Ruke mi se tresu dok vadim mobitel i zovem broj koji sam dobila od
inspektora Clarkea. Ja sam, Emma, kažem, ubrzano i isprekidano. Rekli
ste da vas nazovem ako se to ponovi, a upravo se ponovilo. Upravo mi
je bacio boju na cijelu prednju stranu kuće...
Emma Matthews, kaže on. Gotovo kao da moje ime ponavlja zbog
drugih koji su u istoj prostoriji. Zašto si nazvala ovaj broj?
Dali ste mi ga, ne sjećate se? Rekli ste da nazovem bude li još
slučajeva zastrašivanja...
Ovo je moj privatni broj. Želiš li nešto prijaviti, trebaš nazvati
centralu. Dat ću ti broj. Imaš olovku?
Rekli ste da ćete me zaštititi, kažem polagano.
Okolnosti su se, čini mi se da je to očito, promijenile. U SMS-u ću ti
poslati broj koji trebaš nazvati. Veza se prekida.
Kakav gad, sikćem. Ponovno jecam, niz obraze mi teku suze nemoći
i stida. Piljim u divovsku crvenu mrlju. Nemam pojma kako je ukloniti.
Znam da to znači da ću sad morati razgovarati s Edwardom.
10. Prijateljica koju ste tek stekli povjerava vam da je jednom završila u
zatvoru zbog krađe u prodavaonici. Bilo je to dosta davno i otada se
posve promijenila. Vi ćete:
O To smatrati nevažnim — svi su zaslužili da im se pruži druga prilika
O Cijeniti njezinu iskrenost, zahvaljujući kojoj vam je to povjerila
O Uzvratiti povjeravanjem neke svoje pogreške
O Žaliti je jer se jednom uopće našla u takvoj situaciji
O Zakljućiti da zapravo nije od onakvih osoba kakve želite imati u
krugu prijatelja
 SADA: JANE

Nakon susreta sa Saulom Aksoyem vraćam se podzemnom, žaleći što

si ne mogu priuštiti taksi: prljavština, gužva i smrad vlažnih i prljavih
tijela na kraju radnoga dana... sve to podnosim sve teže. Nitko ni ne
nudi da sjednem, iako to ne bih ni očekivala — ali neka žena s
osmomjesečnim trbuhom i bedžom na kojem su prikazani prometni
znak i natpis DIJETE NA PUTU ulazi na Kings Crossu i netko joj nudi
sjedalo. Ona se spušta uz težak uzdah. Za nekoliko mjeseci, razmišljam,
to ću biti ja.
No kuća na broju jedan u ulici Folgate moje je utočište, moja
sigurna čahura. S vremenom sam uvidjela da odgađam trenutak kad ću
Edwardu spomenuti trudnoću jer se dio mene pribojava da je Mia u
pravu i da će me on jednostavno izbaciti. Samoj sebi govorim da će biti
drukčije kad se radi o njegovu vlastitom djetetu, da je naš odnos jači od
njegovih dragocjenih pravila, da neće imati ništa protiv monitora za
praćenje djeteta, dječjih kolica, friza u dječjoj sobi i druge djece koja
dolaze na igranje, kao i svih onih kaotičnih i neurednih stvari koje idu
uz roditeljstvo. Čak sam i na internetu potražila glavne faze razvoja. S
obzirom na to da su mu roditelji tip A, disciplinirane osobe, naše dijete
moglo bi u dobi od tri mjeseca spavati cijelu noć, hodati za godinu
dana, ići na WC s godinom i pol. Pa valjda to nikako ne može biti
predugo za trpljenje malo kaosa?
No nekako nisam toliko sigurna da bih ga i nazvala i priopćila mu
novost.
Dakako, koliko god okruženje u kojem se ondje nalazim bilo
spokojno, i dalje se moram suočavati sa stvarima koje mene užasavaju.
Isabel se rodila nijema i nepomična. Ovo dijete — daj Bože — bit će
drukčije. Unedogled zamišljam taj trenutak: čekanje, prvi udah, onaj
prigušeni plač koji donosi ushit. Što ću ja osjetiti? Slavodobitnu sreću?
Ili nešto složenije? Ponekad zapravo osjećam kao da se u sebi
ispričavam Isabel. Obećajem da te neću zaboraviti. Obećajem da nitko
neće zauzeti tvoje mjesto. Uvijek ćeš biti moje prvo dijete, moja ljubljena,
dragocjena djevojčica. Zauvijek ću tugovati za tobom. No sad ću imati
drugo dijete koje će trebati voljeti, a postoji li u meni tako neiscrpna
zaliha ljubavi da moji osjećaji prema Isabel mogu ostati
nepromijenjeni?
Pokušavam se usredotočiti na problem koji je neposredno preda
mnom: Edward. Što samoj sebi više govorim da moram razgovarati s
njim, to me više neki prigušeni glas u glavi podsjeća da tog muškarca,
oca svojega djeteta, uopće ne poznajem. Znam samo da je izniman, što
je samo eufemizam za neuobičajeno i opsesivno. I dalje ne znam čak ni
što se dogodilo između njega i Emme: kakvu odgovornost, moralnu ili
neke druge vrste, ima za njezinu smrt, ni jesu li i Simon i Carol, svatko
na svoj način, pogriješili u vezi s time.
Metodična sam i djelotvorna kao nikada. Kupujem tri paketića
fluorescentnih samoljepivih papirića različitih boja i jedan od zidova u
blagovaonici pretvaram u divovsku mentalnu mapu. Na jednoj strani
postavljam papirić na kojem sam napisala NESRETNI SLUČAJ, a onda u
istome redu SAMOUBOJSTVO, UBIJENA — SIMON WAKEFIELD,
UBIJENA — DEON NELSON I UBIJENA — NEPOZNATI POČINITELJ. Na
kraju, i ponešto nevoljko, dodajem papirić na kojem piše UBIJENA —
EDWARD MONKFORD. Ispod svakog od tih naslova dodajem papiriće s
ispisanim dokazima koji potkrepljuju upravo tu pretpostavku. Na
mjestima gdje nemam dokaze stavljam upitnike.
Drago mi je kad vidim da ispod Edwardova imena imam tek par
bilježaka. I kod Simona ih je manje nego kod ostalih, iako nakon
razgovora sa Saulom moram dodati još i OSVETA ZA SEKS S
NAJBOLJIM PRIJATELJEM???
Nakon još malo razmišljanja, dodajem još jednu kolonu: UBIJENA —
INSPEKTOR CLARKE. Jer je čak i policajac imao motiv. Zbog toga što je
u Emminu slučaju ispao naivna budala zapravo je ostao bez posla.
Dakako, ne mislim ozbiljno da ju je ubio, jednako kao što ne mislim ni
da ju je ubio Edward. Ali Emma ga je očito bila malko opčinila i ne
želim prerano odbaciti niti jednu mogućnost.
Dok razmišljam o inspektoru Clarkeu, uviđam da sam ga zaboravila
upitati zna li policija za onog čovjeka koji prati i opsjeda Edwarda.
Onog nekog Jorgena. Dodajem još jednu kolonu: UBIJENA —
EDWARDOV JORGEN. Ukupno osam mogućnosti.
Dok tako piljim u zid, pada mi na pamet da se vrtim u krug i da
nisam ni najmanje napredovala. Kao što je rekao inspektor Clarke,
jedno je teoretizirati, a nešto posve drugo pronaći dokaz. Ja imam tek
pretpostavke. Nije ni čudo da je mrtvozornik zaključio da se radi o
sumnjivoj smrti, ali bez utvrđenog stvarnog uzroka.
Jarke boje samoljepivih papirića nalik su na kakvo kričavo
umjetničko djelo na inače netaknutome kamenu kuće na broju jedan u
ulici Folgate. Uzdahnuvši, skidam ih i bacam u smeće.
Posuda za recikliranje sada je puna, pa je nosim van. Velike kante za
odvajanje otpada nalaze se uz jednu stranu kuće, u blizini kuće na broju
tri. Izbacujem sve iz posude, iz koje otpad ispada obrnutim redom —
prvo ono što je bačeno posljednje, a onda i starije stvari. Vidim
jučerašnji omot od hrane, Timesovu tjednu reviju od prošle nedjelje,
praznu bočicu šampona od prošloga tjedna. I jedan crtež.
Izvlačim ga. To je Edwardov crtež mene koji je izradio prije nego
što je otišao, crtež za koji je rekao da nije loš, ali da ga ne želi zadržati.
Izgleda kao da me nacrtao ne jednom, nego dvaput. Na glavnome
crtežu glava mi je okrenuta udesno. Crtež je toliko pun pojedinosti da
mi se vidi zategnutost vratnih mišića, kao i luk ključne kosti. No ispod
ili preko tog crteža nalazi se i drugi crtež, tek nekoliko nazubljenih,
sugestivnih linija, izrađen neočekivanom energijom i nasilnošću: glava
mi je okrenuta na drugu stranu, usta napola otvorena kao da sam
nekako iskezila zube. Dvije glave okrenute na suprotnu stranu crtežu
pridaju nekakav dojam kretanja koji uznemiruje.
Koji je od njih pentimento, a koji dovršeno djelo? I zašto je Edward
rekao da je crtež u redu? Zbog nekog razloga nije htio da vidim taj
dvostruki lik?
»Pozdrav.«
Gotovo skačem u zrak od iznenađenosti. Žena kojoj može biti
četrdesetak godina, crvene kovrčave kose, stoji s druge strane ograde
koja me dijeli od kuće na broju tri i prazni svoje smeće. »Oprostite,
prestrašili ste me«, kažem. »Dobar dan.«
Ona pokazuje prema kući na broju jedan. »Vi ste najnovija stanarka,
zar ne? Ja sam Maggie.«
Rukujemo se preko ograde. »Jane Cavendish.«
»Zapravo«, povjerava mi se, »moram priznati da ste i vi mene malo
prestrašili. U prvi mah pomislila sam da se radi o onoj drugoj djevojci.
Sirotici.«
Osjećam kako mi se koža uz kralježnicu ježi. »Poznavali ste
Emmu?«
»Samo smo par puta malo čavrljale, ništa više. Ali bila je divna. Tako
draga. Jednom je došla do mene s nekakvom mačkom koju je pronašla,
pa smo tako počele razgovarati. «
 »Kada je to bilo?«
Maggie radi grimasu. »Samo nekoliko tjedna prije nego što je...
znate.«
Maggie Evans... sad se sjećam: nakon Emmine smrti u mjesnim
novinama izišla je njezina izjava o tome koliko je svim susjedima kuća
na broju jedna u ulici Folgate mrska.
»Bilo mi ju je užasno žao«, kaže Maggie. »Spomenula je da se ne
osjeća najbolje jer se liječi od raka. Kad su je pronašli, upitala sam se
ima li to kakve veze s time — možda kemoterapija nije funkcionirala
kako treba ili si je možda sama oduzela život. To mi je, dakako, rekla u
povjerenju, no smatrala sam da sam dužna o tome izvijestiti policiju.
Ali oni su potom rekli da je obavljena detaljna obdukcija i da nije imala
rak. Sjećam se kako sam pomislila koliko je strašno pobijediti tako
užasnu bolest, a onda ipak tako umrijeti.«
»Da«, kažem, ali mislim: Rak? Razmjerno sam sigurna da je to još
jedna laž, ali zašto?
»Ali znate«, dodaje ta žena, »rekla sam joj da mačku dobro skriva od
vlasnika kuće. Tko god da je u stanju izgraditi takvu kuću...« Pokušava
izvesti dramatičnu stanku, da riječi ostanu visjeti u zraku, no
jednostavno nije u stanju šutjeti više od nekoliko trenutaka, pa se
gotovo odmah vraća na najdražu temu: kuću na broju jedan u ulici
Folgate. Unatoč svemu što govori, očito je da uživa što živi uz tako
zloglasno zdanje. »No, da, moram sad poći dalje«, kaže na kraju.
»Moram djeci pripremiti nešto za pojesti uz čaj.«
Pitam se kako ću se nositi s tim aspektom majčinstva, potisnuti
vlastiti život u drugi plan kako bih djeci pripremala užinu i ogovarala
druge sa susjedima. Ima valjda i gorih stvari od toga.
Spuštam pogled na crtež koji držim u ruci. U sjećanju mi se
pojavljuje još nešto iz doba kad sam studirala povijest umjetnosti.
Janus, dvoglavi bog. Bog obmane.
Jesam li na tom drugom crtežu uopće ja? Ili je to — odjednom mi
pada na pamet — Emma Matthews? A ako je tako, zašto se Edward na
nju tako naljutio?
Čekam da Maggie uđe u kuću, a zatim diskretno počinjem
prekopavati po slojevima smeća, tako da na koncu dolazim i do onih
samoljepivih papirića. Svi su sada nekako spojeni i slijepljeni, poput
kakvog višeslojnog kolača koji se sastoji od jarkozelenih, crvenih i
žutih listića. Odnosim ih u kuću. S njima još ipak nisam posve završila.
 PRIJE: EMMA

Odlazak na posao odgađam koliko god mogu. Ali u petak mi je već jasno
da to sada nekako moram okončati. Ljenjivcu ostavljam malo mačje
hrane i posudu s pijeskom, pa odlazim.
U uredu osjećam kako me svi pogledi prate dok prilazim svojem
stolu. Obraća mi se jedino Brian.
O, Emma, kaže, je li ti bolje? Izvrsno. Možeš nam se pridružiti na
mjesečnome izvještajnom sastanku u deset.
Na temelju njegova držanja zaključujem da mu nitko nije ništa
rekao, no sa ženama je već malo drukčija situacija. Nitko od njih ne
gleda me u oči. Kad god se osvrnem, glave se spuštaju prema
kompjutorskim monitorima.
A onda vidim Amandu koja mi prilazi dugačkim i odlučnim
koracima. Brzo ustajem i krećem prema nužnicima. Znam da je
suočavanje neizbježno, no bolje je da se to dogodi na nekome koliko-
toliko zaštićenome mjestu nego negdje gdje će svi piljiti u nas. I
uspijevam ući — nisam čak ni uspjela posve zatvoriti vrata kad ih ona
svom snagom rastvara, tako da se odbijaju od gumenog čepa koji
onemogućuje da udare u zid.
Koji je to sad kurac... viče ona.
Amanda, kažem, čekaj malo.
Nemoj mi sada prodavati fore, jebote, viče. Nemoj mi pričati da ti je
žao ili neka slična sranja. Bila si mi prijateljica i poševila si se s mojim
mužem. U mobitelu si čak sačuvala snimku na kojoj mu pušiš. A sad tu
još, jebote, imaš obraza podnijeti prijavu protiv njega. Pokvarena,
lažljiva kurvo!
Rukama mi maše pred nosom i još nekoliko trenutaka čini mi se da
će me udariti.
A Simon, nastavlja. Lagala si njemu, lagala si meni, lagala si policiji...
Nisam lagala o Saulu, kažem.
Ah, znam da nije anđeo, ali žene kao ti bacaju mu se u naručje...
Saul me silovao, kažem.
Zastaje kao ukopana. Molim, pita.
 Zvučat će užasno čudno, kažem usrdno. Ali kunem ti se da ovaj put
govorim istinu. I znam da sam djelomično kriva. Saul me napio, toliko
da sam jedva stajala. To mu nisam smjela dopustiti — znala sam zašto
to radi, ali nisam očekivala da će ići toliko daleko. Moguće je čak da mi
je stavio nešto u piće. A onda je rekao da će me otpratiti do moje sobe.
Čim smo ušli navalio je na mene. Pokušala sam ga odbiti, ali nije
slušao...
Nepomično pilji u mene. Lažeš, kaže.
Ne lažem. Lagala sam, priznajem. Ali kunem ti se da o ovome ne
lažem.
On to ne bi učinio, kaže ona. Varao me, ali sigurno nije silovatelj.
Ali više ne zvuči toliko uvjereno.
Čini mi se da to uopće nije ni smatrao silovanjem, kažem. Kasnije
mi je neprestano ponavljao kako je bilo super. A ja sam bila toliko
izgubljena da sam se pitala sjećam li se svega nekako pogrešno. No
onda mi je poslao tu videosnimku. Nisam ni primijetila kad je snimao
— bila sam toliko daleko od prave svijesti. Rekao je koliko je uživao
dok je gledao snimku. Bilo je to nešto poput podsjetnika na činjenicu da
Simonu može reći kad god poželi. Nisam znala što učiniti. Uhvatila me
panika.
Zašto nisi nikome rekla, pita ona sumnjičavo.
A kome? Tada si izgledala toliko sretno da nikako nisam željela
okončati tvoj brak. A znaš kako Simon osjeća strahopoštovanje i
divljenje prema Saulu. Nisam bila sigurna da će mi vjerovati, a kamoli
hoće li moći podnijeti spoznaju o tome da mi je to učinio njegov
najbolji frend.
Ali zadržala si snimku. Zašto?
Kao dokaz, kažem. Pokušavala sam smoći hrabrosti da odem na
policiju. Ili barem u Kadrovsku. Ali što sam više odgađala, to mi je takva
odluka postajala težom. Čak sam i ja shvaćala da snimka ništa ne
pokazuje posve jasno i nedvosmisleno. I bilo me stid pokazati je
nekome. Mislila sam da sam možda sve ja skrivila. A onda ju je policija
pronašla u mojem mobitelu i pred Simonom zaključila da je to Deon
Nelson, pa se sve užasno zakompliciralo.
Isuse, kaže ona u nevjerici. Isuse. Sve to sad izmišljaš, Emma.
Ne izmišljam. Kunem ti se.
Ja još kažem: Saul je gad, Amanda. Čini mi se da duboko u sebi to
znaš. Znaš da je bilo drugih cura — na poslu, u klubovima... koga se god
može domoći. Podupreš li me, dobit će što je i zaslužio, možda ne sve,
no barem će ostati bez posla.
A policija, kaže ona, a ja znam da mi je počela vjerovati.
Policija se neće miješati ne bude li konkretnih dokaza o nekome
zločinu. Ovdje se radi samo o tome da ostane bez posla, ne da ide u
zatvor. Nakon svega što ti je učinio, ne misliš da bi to bilo pravedno?
Na koncu kima. Znam za barem dvije ženske u ovoj tvrtki s kojima
je spavao, kaže. Michelle u prodaji i Leona u marketingu. U Kadrovskoj
ću prijaviti kako se zovu.
Hvala, kažem.
Jesi išta od toga rekla Simonu?
Odmahujem glavom.
Trebala bi.
Pri pomisli na Simona — dragog i ljubaznog Simona koji me
obožava i koji mi vjeruje — događa se nešto neobično. Prema njemu
više ne osjećam toliki prijezir. Nekoć sam ga mrzila jer je Saulov
prijatelj, jer u beskonačnost naklapa o tome kako je Sauly super tip,
iako je Sauly cijelo to vrijeme zapravo sebični i agresivni kreten. Ali
sada više nije tako. Sada postoji i dio mene koji se sjeća koliko je
ugodno kad ti netko oprosti.
Iznenađeno primjećujem da plačem. Brišem suze papirnatim
ubrusom iz aparata na zidu.
Ne mogu se vratiti, kažem. Sa Simonom je gotovo. Kad nešto toliko
pođe krivo, to više ne možeš ispraviti.
 SADA: JANE

»Samo malo gela koji će vas malo hladiti«, kaže ljubazno tehničarka na
ultrazvuku. Čujem zvuk gela koji izlazi iz tube, nalik na zvuk štrcanja
kečapa, a onda mi ga već pomični dio uređaja razmazuje po cijelome
trbuhu. Taj osjećaj podsjeća me na prvo ultrazvučno snimanje Isabel:
na onu ljepljivost na koži koja se održala cijeli dan, poput nekakve
skrivene tajne pod mojom odjećom, na onaj savijeni komad papira iz
printera na kojem se vidio onaj obris fetusa nalik na duha, nalik na list
paprati.
Duboko udišem, zatečena iznenadnom provalom emocija.
»Opustite se«, kaže tehničarka, pogrešno tumačeći uzdah. Snažno
mi pritišće središnji dio trbuha, naginjući sondu čas ovamo, čas
onamo. »Evo ga.«
Pridižem pogled prema monitoru. Iz tame se ukazuje obris i ja
gotovo ispuštam nešto nalik na krik. Ona se smiješi na moju reakciju.
»Koliko djece imate?« pita nehajno.
Bit će da sam razmišljala duže nego većina ljudi, jer spušta pogled
na moju dokumentaciju. »Oprostite«, kaže tiho. »Sada vidim da ste
imali mrtvorođenče.«
Kimam. Čini mi se da na to više nemam što reći.
»Želite li znati djetetov spol?« pita još.
»Da, molim vas.«
»Nosite sina.«
Nosite sina. Već i jednostavna pouzdanost te izjave, očekivanje da će
sve ovaj put biti u redu, preplavljuje me emocijama, radošću i tugom
koji se toliko sudaraju da počinjem plakati zbog svega toga.
»Izvolite, uzmite«. Dodaje mi kutiju s papirnatim maramicama
kojima inače brišu gel s trbuha. Šmrcam i pušem u jednu od njih dok
ona nastavlja raditi. Nekoliko minuta kasnije kaže: »Idem samo
zamoliti liječnika da svrati.«
»Zašto? Nešto nije u redu?«
»Samo bih željela da vam objasni rezultate«, kaže ona, umirujući
me. A onda odlazi. Nisam pretjerano zabrinuta. To se događa jer
službeno imam rizičnu trudnoću. S obzirom na to da je Isabel počela
imati probleme tek u posljednjem tjednu trudnoće, nema razloga
očekivati da sada nešto neće biti u redu.
Imam osjećaj da čekam cijelu vječnost da se otvore vrata, a onda mi
se na njima ukazuje lice dr. Gifforda. »Bok, Jane.«
»Bok.« Sada ga već pozdravljam kao dugogodišnjeg prijatelja.
»Jane, samo bih htio objasniti jedan od glavnih razloga zbog kojih
ovu pretragu obavljamo negdje oko dvanaestog tjedna. Razlog je to što
tada na vrijeme možemo uočiti neke od češćih deformacija fetusa.«
0, ne, mislim si. To ne može biti...
»Snimka nam ništa ne pokazuje sto posto točno, ali ukazuje na
mjesta na kojima bi mogla postojati povećana opasnost. U tvojem
slučaju, posve razumljivo, tražimo eventualne probleme s posteljicom
ili pupčanom vrpcom, a sa zadovoljstvom ti mogu reći da se čini da i
jedno i drugo funkcionira kako treba.«
Grčevito se hvatam za te riječi. Hvala Bogu. Hvala Bogu...
»Međutim, mjerimo i nešto što se zove nuhalna translucencija.
Riječ je o debljini sloja tekućine na stražnjoj strani djetetova vrata. U
tvojem slučaju rezultat ukazuje na malo povećan rizik od Downova
sindroma. Sve što premašuje izglede od 0,6 posto smatramo
visokorizičnim slučajevima. Kod tebe smo sada na oko 1 posto. To
znači da će se na svakih stotinu trudnoća s ovakvim rizičnim profilom
pojaviti jedna koja će rezultirati djetetom s Downovim sindromom.
Jesi li me razumjela?«
»Jesam«, kažem. I razumjela sam — odnosno, mozak mi prati
njegove riječi. Brojke su mi uvijek ležale. No imam problema s
osjećajima koji me sada obuzimaju. Toliko osjećaja, toliko snažnih, da
se gotovo međusobno poništavaju, tako da mi je glava čista, ali i
otupjela.
Svi moji planovi, svi pomno razrađeni planovi, pali su u vodu...
»Pouzdano ćemo znati tek ako ti u maternicu uvučemo iglu i
izvučemo malo plodne vode«, govori mi dr. Gifford. »Nažalost, to
ispitivanje donosi i malenu opasnost od izazivanja spontanog
pobačaja.«
»Koliko je mala ta opasnost?«
»Događa se u približno jedan posto slučajeva.« Smiješi se kao da se
ispričava, kao da želi reći da sam dovoljno bistra da shvatim koliko je
to ironično. Opasnost od pobačaja zbog tog ispitivanja jednaka je
opasnosti od toga da se dijete bez ispitivanja rodi s Downom.
 »Postoji i jedno novo, neinvazivno ispitivanje koje daje razmjerno
točne rezultate«, kaže on još. »Mjeri sićušne dijelove djetetova DNA u
tvojoj krvi. Nažalost, državno ga zdravstveno osiguranje trenutačno ne
pokriva.«
Shvaćam što mi želi reći. »Želiš reći da to mogu obaviti kod
privatnika?«
On kima. »Stoji oko četiristo funta.«
»Želim to obaviti«, kažem žurno. Već ću nekako skupiti novac.
»Sada ću ti pripremiti uputnicu. I možemo ti dati nekoliko brošura.
Danas mnoga djeca s Downovim sindromom žive dugo i razmjerno
normalno. Ali tu nema jamstava. Odluku mora donijeti svaki roditelj
sam.«
Pritom, shvaćam, misli na odluku o eventualnome pobačaju.

Na izlasku iz bolnice i dalje se osjećam otupjelo. Rodit ću dijete.

Dječačića. Nova prilika za majčinstvo.
Ili možda ipak ne.
Bih li se doista mogla nositi s hendikepiranim djetetom? Jer uopće
nemam iluzija — dijete s Downovim sindromom hendikepirano je
dijete. Da, izgledi za kvalitetniji život danas su mu veći nego nekada, no
to su djeca kojima je i dalje potrebno više roditeljske brige, više
pomoći, više posvećenosti, više ljubavi i potpore. Na ulicama sam
viđala majke s takvom djecom, beskonačno strpljive, očito iscrpljene,
te razmišljala o tome koliko su zapravo čudesne. Jesam li ja uistinu
jedna od njih?
Tek nakon što sam se vratila kući, na broj jedan u ulici Folgate,
shvaćam da sada zapravo više ne mogu odgađati razgovor s
Edwardom. Jedno je odabrati trenutak i reći mu da će postati otac, a
nešto posve drugo prešutjeti nešto tako. U svim brošurama navodi se
koliko je važno o situaciji razgovarati s partnerom.
Ipak, prvo — neizbježno — tražim »Downov sindrom« na internetu.
Nekoliko minuta kasnije već mi je zlo.

...Trisomija 21, kako glasi službeni naziv za Downov sindrom,

povezana je s problemima sa štitnjačom, poremećajima sna,
gastrointestinalnim komplikacijama, problemima s vidom,
oštećenjima srca, nestabilnošću kralježnice i kukova,
oslabljenim mišićima i poteškoćama pri učenju...
 ...Koje mjere opreza možete poduzeti da umanjite neželjeno
lutanje? Na sva unutarnja vrata postavite kvalitetne brave, na
vanjska vrata stavite znakove STOP i razmislite o potpunome
zatvaranju vrta i dvorišta ogradom...
...Učenje djeteta sa slabim tonusom mišića na korištenje
kahlice i nužnika uistinu je više nego zahtjevno! Nakon tri
godine raznih incidenata, sa zadovoljstvom mogu reći da se
približavamo cilju...
...Jeli smo jogurt ispred ogledala, kako bi naša kći vidjela
zašto ga prolijeva — to je djelovalo izvrsno! No koordinacija
ruku i očiju i dalje je problematična...

Nakon toga, s još izraženijim osjećajem grižnje savjesti, na Googleu

tražim »Down + pobačaj«.

Od parova koji u Ujedinjenom Kraljevstvu dobiju antenatalnu

dijagnozu Downova sindroma, 92 posto bira pobačaj. Prema
Zakonu o pobačaju, prekid trudnoće u slučaju Downova
sindroma dopušten je sve do prije samog poroda.
...Shvatili smo da će za mene i mojeg partnera biti bolje da
trpimo grizodušje i bol pobačaja, nego da dopustimo da naša
kći pati cijeli život...

O, Bože. O, Bože, o, Bože.

Isabel bi sada već spavala cijelu noć. Isabel bi sjedila, hvatala
predmete, stavljala ih u usta. Puzala bi, možda čak i hodala. Bila bi
pametna i sportski orijentirana, u svemu postizala izvrsne rezultate,
baš kao majka. Umjesto toga, ja sada moram odlučiti hoću li samu sebe
opteretiti...
Prestajem. Nije dobro tako razmišljati o tome. Dr. Gifford
dogovorio mi je pregled u privatnoj klinici za sutra rano ujutro.
Rezultate ću dobiti telefonom, već za par dana, obećao je. U
međuvremenu moram dati sve od sebe kako me to ne bi bez prestanka
opterećivalo. Naposljetku, statistički gledano, sve bi ipak trebalo biti u
redu. Tisuće trudnica doživi takav strah, a kasnije vidi da je bio
neutemeljen. Nazivam Miju i plačem joj u slušalicu, kako mi se čini,
satima.
 PRIJE: EMMA

Sjedim u vlaku i pitam se što ću mu reći. Elektrane i polja promiču kraj

prozora. Gradići iz kojih ljudi putuju na posao u metropolu i seoske
postaje ukazuju se i nestaju.
Svi govori koje pripremam u glavi zvuče pogrešno. I znam da će
zvučati još lažnije, što ih više budem uvježbavala. Bit će bolje obratiti
mu se iz srca i nadati se da će slušati.
SMS mu šaljem tek nakon što sam izišla iz vlaka. Dolazim ti u posjet.
Moramo razgovarati.
Taksist odbija i povjerovati da traženo odredište postoji — Ondje
nema ničega, srce, najbliža kuća je u Tregerryju, udaljenom osam
kilometara — sve dok ne skrenemo na jedan seoski put i ugledamo
pravi mali logor koji se sastoji od kontejneri i kemijskih nužnika
okruženih nepreglednim blatom. Posvuda uokolo vide se polja i šume,
no na suprotnoj strani doline kamioni prolaze nekakvim udaljenim
putem i sada jasno vidim kako bi ovo jednoga dana mogao biti cijeli
novi grad.
Edward dugačkim korakom izlazi iz jednog kontejnera, lica
namrštenog od zabrinutosti. Emma, kaže. Što se dogodilo? Što radiš
ovdje?
Duboko udišem. Nešto ti moram objasniti, kažem. Stvar je dosta
komplicirana. Morala sam se osobno vidjeti s tobom.
Kontejneri su puni geodeta i tehničara, pa odlazimo do ruba šume.
Govorim mu ono što sam ispričala i Amandi — da mi je jedan od
Simonovih prijatelja u piće stavio neku drogu i zatim me prisilio na
seks, da mi je poslao videosnimku i tako mi zaprijetio, ali je policija
zaključila da se radi o Deonu Nelsonu, da sam morala prihvatiti
službeni ukor i upozorenje zbog uzaludnog alarmiranja policije, ali da
zapravo nisam kriva ni za što od navedenoga. Pozorno me sluša,
izrazom lica ne odajući baš ništa.
A onda mi kaže, krajnje staloženo, da je među nama gotovo.
Bez obzira na to govorim li sada istinu ili ne, u prošlosti sam mu
lagala.
 Podsjeća me na to da smo se dogovorili da ćemo biti zajedno samo
dok bude bilo savršeno.
Kaže da je takav odnos nalik na neko zdanje, da moraš postaviti
dobre temelje, jer će se inače sve raspasti. Smatrao je da se naš odnos
temelji na iskrenosti, a zapravo je počivao na prijevari.
Kaže da je sve ovo — širokim pokretom ruke pokazuje prema tim
poljima — nastalo zahvaljujući tome što sam mu rekla da me Deon
Nelson napao u vlastitome domu. Kaže da se sada i ovaj grad gradi na
laži. Pokušava stvoriti naselje u kojem ljudi paze jedni na druge,
međusobno se poštuju i jedni drugima pomažu. Ali takvo naselje može
funkcionirati samo ako se temelji na povjerenju, a to je u njegovim
očima sada kontaminirano.
Kaže zbogom, bez trunke emocija u glasu.
Ali ja znam da me voli. Znam da su mu potrebne naše igrice, da u
njemu zadovoljavaju neku duboko usađenu žudnju.
Pogriješila sam, kažem zdvojno. Ali promisli o tome što si ti učinio.
Koliko je to samo bilo još gore?
Mršti se. Kako to misliš?
Ubio si vlastitu ženu, kažem. I sina. Ubio si ih jer nisi htio narušiti
autentičnost svoje kuće.
Pilji u mene. Poriče.
Razgovarala sam s Tomom Ellisom, kažem.
Samo odmahuje. To je jedan ogorčeni i ljubomorni propalitet.
Ali zar ne shvaćaš, kažem, da mi se fućka. Ne zanima me što si
učinio ni koliko si loš i izopačen. Edwarde, suđeni smo jedno drugome.
To oboje znamo. Sada ja znam tvoje najmračnije tajne, a ti znaš moje.
Nisi li oduvijek htio upravo to? Da jedno prema drugome budemo
krajnje iskreni?
Slutim da je u sebi razapet, da odvaguje mogućnosti. Da ne želi
izgubiti to što već imamo.
Totalno si luda, Emma, kaže na kraju. Fantaziraš. Ništa od toga nije
se dogodilo. Sada bi se trebala vratiti u London.
 SADA: JANE

Više je razloga zbog kojih ponovno odlazim do Carol Younson.

»Kao prvo«, kažem joj, »čini se da je Emma svoje strahove u vezi s
Edwardom Monkfordom povjerila jedino vama i Simonu. Ipak, sada
imam dokaz o tome da vam je, najmanje jednom, zapravo lagala.
Vlastitoj psihoterapeutkinji. Kao drugo, jedina ste osoba sa stručnim
psihološkim znanjem s kojom je razgovarala. Nekako se nadam da
biste mi mogli malo rasvijetliti njezin karakter.«
Treći razlog još joj ne spominjem.
Ona se mršti. »Kakve laži?«
Pričam joj što sam doznala — o Saulu, o tome kako ga je Emma
oralno zadovoljila nakon što se napila.
»Ako prihvaćate da je lagala o tome da ju je silovao Deon Nelson«,
kažem, »slažete li se da je mogla lagati i o Edwardu?«
Nekoliko trenutaka razmišlja. »Ljudi ponekad doista lažu i
psihoterapeutu. Je li razlog poricanje istine ili običan stid, nije ni važno,
ali to se događa. Ali ako je istina to što ste rekli, onda Emma nije izrekla
samo jednu laž — izgradila je cijeli izmišljeni svijet, cijelu alternativnu
stvarnost.«
»A to znači...?«
»Pa to mi baš i nije uža specijalnost. Ali klinički izraz za takvu vrstu
patološkog laganja glasi pseudologia fantastica. To je stanje povezano s
niskom razinom samopoštovanja, traženjem pozornosti, kao i duboko
usađenom željom da se predstaviš u ljepšem svjetlu.«
»Silovanje baš i nije ljepše svjetlo.«
»Nije, ali zahvaljujući tome postaješ drukčiji, poseban. Muški
pseudolozi vole tvrditi da su pripadnici kraljevske obitelji ili bivši
specijalci. Takve žene najčešće se pretvaraju da su preživjele neku
užasnu bolest ili katastrofu. Prije par godina zabilježen je jedan
zloglasni slučaj — neka žena tvrdila je da je preživjela 11. rujna i bila
toliko uvjerljiva da je čak počela voditi skupinu za potporu
preživjelima. Pokazalo se da tog dana uopće nije bila u New Yorku.« Još
nekoliko trenutaka razmišlja. »Što je najneobičnije, doista se sjećam da
je Emma jednom nešto rekla, otprilike: Kako biste reagirali kad bih vam
rekla da sam sve to izmislila? Gotovo kao da se poigravala mišlju o
priznanju.«
»Je li moguće da se ubila jer se više nije mogla iskobeljati iz tih
silnih laži?«
»Vjerojatno je moguće. Ako nije mogla izgraditi novu priču u kojoj
će se prikazati žrtvom — barem u vlastitim očima — vrlo je lako mogla
doživjeti nešto što nazivamo narcisoidnom mortifikacijom. Laički
rečeno, mogla je osjetiti toliki stid da joj je smrt bila prihvatljivija od
suočavanja s time.«
»U tom slučaju«, kažem ja, »Edward je oslobođen krivnje.«
»Pa, možda«, kaže ona oprezno.
»Zašto samo možda?«
»Emmi ne mogu postumno dijagnosticirati pseudologiju, samo da
bi se činjenice nekako uklopile u nekakvu zgodnu i prikladnu teoriju.
Jednako je moguće da je ispričala jednu savršeno logičnu laž, a onda je
prikrila novom laži, pa opet novom i novom.... Isto vrijedi i za Edwarda
Monkforda. Da, na temelju toga što si mi rekla, čini se da je Emma
uistinu bila narcisoidna, a ne on. Ali nema sumnje u to da je on
ekstreman u želji da kontrolira. Što se događa kad netko tko želi
kontrolirati naiđe na nekoga tko se posve oteo nadzoru? Takva
kombinacija može biti eksplozivna.«
»Ali i neki drugi ljudi imali su neusporedivo više razloga da budu
bijesni na Emmu od Edwarda«, ističem. »Deon Nelson za dlaku je
izbjegao zatvor. Saul Aksoy ostao je bez posla. Inspektor Clarke morao
se ranije povući u mirovinu.«
»Moguće«, kaže ona. Ali i dalje ne zvuči posve uvjereno. »Kad sad
bolje razmislim, postoji još jedan razlog zbog kojeg mi je Emma mogla
lagati.«
»A to je?«
»Možda sam joj služila za provjeru reakcija. Recimo kao nekakva
generalna proba, prije nego što će priču iskušati na nekome drugom.«
»Kome?« No tada shvaćam o kome se zacijelo radilo. »Tu priču o
Edwardu ispričala je još jedino Simonu.«
»A zašto, ako je doista željela biti s Edwardom?«
»Jer ju je Edward odbacio.« Osjećam neobičnu navalu zadovoljstva
— ne samo jer mislim da sam otkrila razloge za Emmine bizarne
optužbe na račun Edwarda, nego i jer slutim da sam joj sada na tragu,
za petama, da uspijevam pratiti sve njezine obrate i promjene smjera.
»Taj je odgovor jedini logičan. Simon joj je bio jedino što joj je još
preostalo. Naravno da mu je onda rekla da je ona prekinula s
Edwardom, iako je zapravo bilo obrnuto. Smijem li se poslužiti vašim
nužnikom?«
Carol me iznenađeno gleda, ali mi pokazuje kamo trebam ići.
»Još je jedan razlog zbog kojeg sam došla ovamo«, kažem nakon
povratka. »Najvažniji. Trudna sam. Dijete je Edwardovo.«
Nepomično pilji u mene, očito šokirana.
»A postoje izgledi — iako vrlo, vrlo mali — za to da dijete ima
Downom sindrom«, kažem još. »Očekujem rezultate ispitivanja.«
Ona brzo dolazi k sebi. »I što misliš o tome, Jane?«
»Zbunjena sam«, priznajem. »S jedne strane, drago mi je što sam
trudna. S druge sam užasnuta. S treće, pak, nisam sigurna kada bih i što
trebala reći Edwardu.«
»Počnimo od analize toga što si sad rekla. Je li ti samo drago što si
trudna? Ili ti je to obnovilo tugovanje za Isabel?«
»I jedno i drugo. Novo dijete izgleda mi tako nekako... konačno. Kao
da nju ostavljam negdje daleko iza sebe.«
»Brine te da će je novo dijete posve zamijeniti u tvojim mislima«,
kaže ona obzirnim glasom. »A budući da Isabel sada živi jedino u
tvojim mislima, imaš dojam da je ponovno ubijaš.«
Nepomično je gledam. »Da. Točno tako.« Sada mi postaje jasno da
je Carol Younson uistinu dobra psihoterapeutkinja.
»Kad smo se posljednji put vidjele razgovarale smo o
kompulzivnome ponavljanju — o tome kako neki ljudi zaglave u
prošlosti, pa neprestano iznova izvode ili proživljavaju istu
psihodramu. Ali jednako tako pružaju nam se prilike da razbijemo te
začarane krugove i krenemo dalje.« Carol se smiješi. »Ljudi vole
govoriti o okretanju nove stranice. No ona istinski mora biti posve
nova i čista, a ne siva i zamrljana od nečega što je na njoj eventualno
već bilo napisano. Možda će ovo tebi biti prilika za okretanje posve
nove stranice, Jane.«
»Bojim se da ovo dijete neću jednako jako voljeti«, priznajem.
»To je razumljivo. Preminule osobe mogu nam izgledati nerealno
savršeno — poput ideala kojem se nitko u stvarnome životu ne može
ni približiti. Nadići tako nešto nije jednostavno. Ali je izvedivo.«
Razmišljam o njezinim riječima. Ne odnose se samo na mene,
shvaćam, nego i na Edwarda. Elizabeth je bila Edwardova Isabel:
savršena, izgubljena, koje se nikada neće moći osloboditi.
 Carol i ja razgovaramo još cijeli sat — o trudnoći, o Downovu
sindromu, o užasnoj, bolnoj temi pobačaja. Potkraj razgovora već mi je
posve jasno koji mi trebaju biti sljedeći potezi.
Budu li rezultati ispitivanja pozitivni, pobacit ću. Odluka nije ni
lagana, ni jednostavna, i do konca života u sebi ću nositi krivnju, ali
nema druge.
U tom slučaju neću ništa reći Edwardu. On nikada neće ni doznati
da sam bila trudna. Neki ljudi to bi možda smatrali moralnim
kukavičlukom. A ja jednostavno ne vidim kakvog smisla ima reći mu da
je postojalo neko dijete ako ga sada više nema.
No budu li rezultati negativni i ako je s djetetom sve u redu — a to
je, kao što su mi i dr. Gifford i Carol uz veliki trud naglašavali, i dalje
najizgledniji ishod — odmah ću otići u Cornwall i Edwardu osobno
priopćiti da će postati otac.
Upravo se na odlasku pozdravljam s Carol kada mi zvoni mobitel.
»Jane Cavendish?«
»Da, ja sam.«
»Karen Powers iz Centra za ispitivanje fetusa.«
Uspijevam nešto reći, no već osjećam vrtoglavicu.
»Imam rezultate testiranja cfDNA«, nastavlja ona. »Je li vam zgodno
da vam ih sada pročitam i objasnim?«
Dotada sam stajala, no sada sjedam. »Da. Molim vas. Nastavite.«
»Možete mi dati svoju adresu?«
Nestrpljivo odrađujem uvodne formalnosti u vezi s povjerljivošću.
Carol je sada već shvatila tko me nazvao i također sjedi.
»S velikim zadovoljstvom mogu vam priopćiti...« počinje Karen
Powers, a ja osjećam kako mi srce ispunjava ushit. Dobre vijesti. Imamo
dobre vijesti.
Ponovno počinjem plakati, a ona mi mora ponoviti rezultate. Nalaz
je negativan. Premda je jedino jamstvo amniocenteza, DNA znatno je
točniji od 99 posto. Nema nikakvog razloga smatrati da mi dijete neće
biti zdravo. Vratila sam se na pravi put. Sada još samo trebam priopćiti
novost Edwardu.
 PRIJE: EMMA

Nakon toga osjećam se kao da je netko umro. Omamljena sam i

otupjela. Stvar nije samo u tome što sam ostala bez Edwarda, nego i u
tome hladnom, gotovo kliničkom načinu na koji je to izveo. Tjedan
ranije bila sam njegova idealna žena, a sada je sve već gotovo. Od
obožavanja do prijezira za tren oka. Dio mene još misli da on odbija
priznati koliko mu zapravo značim, da samo što nije nazvao i rekao da
je užasno pogriješio. Ali onda se prisjećam činjenice da Edward nije
Simon. Gledam te čiste, besprijekorne zidove, beskompromisne plohe
u kući na broju jedan u ulici Folgate i vidim njegovu snagu volje, tu
prokleto napornu odlučnost u svakom kvadratnom centimetru.
Prestajem jesti. Od toga se počinjem osjećati bolje. Glad mi je poput
dobrodošle stare prijateljice, a ona blaga vrtoglavica poput anestetika
koji me štiti od osjećaja gubitka.
Čvrsto privijam Ljenjivca. Služi mi kao papirnata maramica, kao
medvjedić, kao dekica. Uzrujan zbog moje naporne zahtjevnosti, on se
oslobađa zahvata i ljutito odlazi na kat, da bih ga ja uzela sa svojeg
kreveta čim sam osjetila tu silnu potrebu za toplinom njegova mekog
krzna.
Njegov nestanak kod mene izaziva izbezumljenu zabrinutost. A
onda vidim da su vrata onog ormara za sredstva za čišćenje
odškrinuta. I naravno, pronalazim ga ondje, sklupčanog na limenci
sredstva za poliranje, u tami, kako me čeka.
Te večeri, dok se tuširam, svjetla se odjednom gase, a voda postaje
hladna. To traje samo nekoliko sekunda, ali dovoljno dugo da kriknem
od uzbunjenosti i straha. Prvo mi pada na pamet da je mačak možda
nekako izvukao neku žicu u onome spremištu. Zatim mi pada na pamet
da to možda radi sama kuća. Kuća na broju jedan u ulici Folgate prema
meni postaje hladna, baš kao Edward, te tako pokazuje vlasnikovo
nezadovoljstvo.
No tada ponovno osjetim vruću vodu. Radilo se tek o
kratkotrajnome nestanku struje, bezveznome kvaru. Ništa zbog čega bi
se trebalo uzrujavati.
 Naslanjam glavu na glatki zid ispod tuša, a suze mi zajedno s vodom
samo klize prema odvodu na podu.
 SADA: JANE

Od Carol se vraćam puna nove energije i sretna. Počelo je novo

razdoblje mojeg života. Budućnost neće biti jednostavna, no sada je
barem jasna.
Ulazim u kuću na broju jedan u ulici Folgate i zastajem kao
ukopana. Kraj stuba vidim kožnatu torbu marke Swaine Adeney.
»Edwarde?« dozivam oprezno.
Nalazi se u blagovaonici, zagledan u onu moju mentalnu mapu,
mnoštvo raznobojnih samoljepivih papirića raspoređenih po zidu. U
sredinu sam zalijepila onaj crtež, dvostruki prikaz sebe i Emme, iz
kante za smeće.
Okreće glavu prema meni, a mene obuzima jeza od ledenog bijesa u
njegovu pogledu. »Sve mogu objasniti«, kažem žurno. »Morala sam
razjasniti neke stvari...«
»Ubijena — Edward Monkford«, kaže on tiho. »Zgodno je vidjeti da
sam samo jedan od sumnjivaca, Jane.«
»Znam da to nisi učinio. Upravo dolazim od Emmine
psihoterapeutkinje. Emina joj je lagala i čini mi se da sada shvaćam
razloge.
A čini mi se da znam i zašto se Emma ubila. Još nekoliko trenutaka
oklijevam. »To je učinila da te kazni. Bila je to završna, dramatična
gesta, smišljena radi toga da kod tebe izazove grizodušje zbog toga što
si s njom prekinuo. A pretpostavljam, s obzirom na to što si već
proživio, da je u tome uspjela.«
»Volio sam Emmu.« Te riječi, tako bezlične, tako konačne,
rasprskavaju se u zraku. »Ali lagala mi je. Mislio sam da možda mogu
doći do ljubavi bez laži. S tobom, mislim. Sjećaš se pisma kojim si se
prijavila za stanovanje u ovoj kući? Kako si pisala o časti, poštenju i
povjerenju? Zato sam pomislio da bi to moglo upaliti, da bi ovoga puta
moglo biti bolje. Ali nikad te nisam volio kao što sam volio nju.«
Šokirano piljim u njega.
»Što radiš ovdje?« uspijevam izgovoriti. Znam da to baš i nije
osobito važno, ali treba mi vremena da posve shvatim što mi je upravo
rekao.
»Morao sam doći u London radi sastanka s odvjetnicima. Prvi
stanari uselili su se u New Austell, ali već rade probleme. Izgleda da
misle da me zajedničkim snagama mogu natjerati na to da promijenim
pravila. Svi će dobiti nalog za iseljenje. Svi redom.« Samo sliježe
ramenima. »Donio sam večeru.«
Na radnoj plohi nalazi se pet-šest papirnatih vrećica iz neke od
onih staromodnih prodavaonica živežnih namirnica kakve Edward
najviše voli.
»Zapravo je dobro što si došao«, kažem otupjelo. »Moramo
razgovarati.«
»Očito.« Pogled mu se vraća na onu mentalnu mapu na zidu.
»Edwarde, trudna sam.« Te riječi izgovaram bezlično, obraćam se
muškarcu koji mi je upravo rekao da me ne voli. Ovako nešto nisam
zamišljala ni u najgorim noćnim morama. »Imaš pravo znati.«
»Da«, kaže on nakon poduže tišine. »Koliko to već skrivaš od
mene?«
Dolazim u iskušenje da nešto slažem, ali odbijam samoj sebi pružiti
takav izlaz. »Trudna sam malo više od dvanaest tjedana.«
»Namjeravaš roditi to dijete?«
»Mislili su da bi moglo imati Downov sindrom.« Na te riječi Edward
dlanom prelazi preko lica. »Na koncu se pokazalo da nema. Da, rodit ću
dijete. Njega, dječaka. Zadržat ću ga. Znam da ti ne bi tako odabrao, ali
to je sada tako.«
Načas sklapa oči, kao da ga je obuzela bol.
»Pretpostavljam, s obzirom na to što si upravo rekao, da mu u
stvarnome životu ne želiš biti ocem«, nastavljam. »I to je u redu. Ne
tražim ništa od tebe, Edwarde. Da si mi barem rekao da si još uvijek
zaljubljen u Emmu...«
»Ne razumiješ«, prekida me. »Bilo je to poput bolesti. Mrzio sam
sebe zbog svakog trenutka provedenog s njom.«
Ne znam kako na to reagirati. »Ta psihoterapeutkinja kod koje sam
danas bila... Govorila je o tome kako često zaglavimo unutar određene
priče, kako pokušavamo obnoviti ili iznova proživjeti nekadašnje
odnose. Čini mi se da si ti nekako zaglavio unutar te Emmine priče. Ja ti
ne mogu pomoći da se oslobodiš i nekako iziđeš iz nje. Ali ne kanim u
njoj biti zatočena s tobom.«
Podiže pogled prema zidovima, prema tim savršenim, sterilnim
prostorima koje je stvorio. Čini se da iz njih nekako crpi snagu. Ustaje.
Kaže: »Zbogom, Jane.« Uzima onu kožnatu torbu i odlazi.
11. Kojeg se problema u vezi najviše bojite?
O Dosade
O Spoznaje o tome da bi moglo biti bolje
O Udaljavanja
O Partnerove ovisnosti o vama
O Prevare
 PRIJE: EMMA

Ponekad imam dojam da se mogu sklupčati i smanjiti tako da se

pretvorim u ništa. Ponekad se osjećam čisto i savršeno poput kakvog
duha. Ta glad, glavobolje, vrtoglavica — to je jedino stvarno.
To što mi nejedenje ide tako dobro dokazuje da sam još snažna i
moćna. Ponekad i nisam toliko dobra, pa požderem cijeli kruh ili
posudu coleslaw salate, no onda gurnem prste u grlo i sve povratim.
Tada mogu početi ispočetka. Izbrisati sve unijete kalorije.
Ne spavam. Isto mi se događalo i prošli put kad se poremećaj
prehrane oteo kontroli. Ali sada je gore. Naglo se budim usred noći,
uvjerena da se rasvjeta u kući uključila i isključila ili da sam čula kako
se netko kreće. Nakon toga više nikako ne mogu zaspati.
Odlazim do Carol i kažem joj da je Edward pokvareni egomanijak
sklon zastrašivanju. Pričam joj kako me muči i zlostavlja, da je
posesivan i željan nadzora i da sam ga zbog toga napustila. Ali premda
želim vjerovati u to što govorim, žudnja za njim prožima sve stanice
mojega tijela.
Vrativši se od nje, primjećujem nešto u vrtu, nešto što izgleda kao
kakva krpa ili odbačena igračka. Mojemu mozgu treba još nekoliko
trenutaka da odredi o čemu se zapravo radi i sada sam već vani, jurim
preko besprijekornog šljunka.
Ljenjivac. Stoji na prednjim nogama, no stražnja mu je polovica
tijela nekako položena na bok. Mrtav je. Lijevi mu je bok nagnječen,
prekriven krvavom slijepljenom dlakom. Izgleda kao da se nekako
dovukao onamo, podalje od kuće, a onda izdahnuo. Gledam uokolo. Ne
vidim ništa što bi moglo objasniti tu smrt. Je li ga udario auto? Je li ga
netko izgazio, pa bacio preko ograde? Ili čak prislonio uz kuću i zatim
udarao nekakvom opekom?
Siročiću, kažem naglas, čučeći kraj njega i milujući mu onu
neozlijeđenu stranu. Suze mi kapaju na svilenkastu dlaku, sada tako
nepomičnu. Siročiću moj, siročiću, govorim mu, no zapravo mislim na
sebe.
A onda mi pada na pamet da je ovo, baš kao i ona boja bačena na
pročelje, poruka. Ti si sljedeća. Tko god da mi to radi želi me prestrašiti,
ali i ubiti. A sada sam posve sama i ne znam kako tu osobu spriječiti u
naumu.
Preostaje mi još jedino Simon. I dalje mogu nazvati njega. Nije mi
preostao baš nitko drugi.
 SADA: JANE

I eto, tako sam zatvorila cijeli krug. Imam trbuh, nemam muškarca. Mia
ne kaže Rekla sam ti. Ali znam da to misli.
Kad je riječ o brizi za kuću, moram se pobrinuti samo za još jednu
stvar. Edwarda možda nije zanimalo što sam otkrila o Emmi, ali čini mi
se da je Simon to zaslužio doznati. Molim Miju da i ona bude nazočna,
za slučaj da Simonu to jako teško padne.
Dolazi na vrijeme, donosi vino i debeli plavi fascikl. »Nisam bio u
ovoj kući još otkako se to dogodilo«, kaže, namršteno promatrajući
unutrašnjost kuće na broju jedan u ulici Folgate. »Nikada mi se nije
svidjela. Emmi sam rekao da mi se sviđa, no zapravo je ona željela
živjeti ovdje. Na kraju se pokazalo da su i te tehnološke stvari manje
dojmljive nego što su se činile u prvi mah. Sve je uvijek nekako
funkcioniralo kako nije trebalo.«
»Doista?« kažem začuđeno. »Ja nemam nikakvih problema.«
On odlaže fascikl na radnu plohu. »Donio sam ti ovo. Kopije svega
što sam uspio doznati o Edwardu Monkfordu.«
»Hvala. Ali sada mi više ne treba.«
On se mršti. »Mislio sam da želiš doznati kako je Emma umrla.«
»Simone...« Pogledavam Miju, koja se s puno takta prebacuje na
vino i otvara bocu. »Emma je lagala o Edwardu. Ne znam točno koji su
razlozi, jednako kao što ne mogu biti posve sigurna ni u vezi s točnim
okolnostima njezine smrti. Ali nema sumnje da je to što ti je rekla o
njemu pogrešno.« Još nekoliko trenutaka šutim. »Uhvaćena je u još
jednoj, puno većoj laži. Na onoj snimci koju je policija pronašla u
njezinu mobitelu nije bio provalnik. Bio je to Saul Aksoy.«
»To znam«, kaže on gnjevno. »To nema nikakve veze.«
Treba mi još nekoliko trenutaka da shvatim kako to zna. »Ah...
Amanda ti je rekla.«
Odmahuje glavom. »Rekla mi je Emma. Nakon što je prekinula s
Edwardom, sve mi je ispričala.«
»Je li ti rekla kako se to dogodilo?«
»Jest. Saul ju je omamio nekom drogom i onda je na silu iskoristio.«
Primjećuje izraz na mojem licu. »Molim? Igrala si se detektiva i to nisi
doznala?«
»Razgovarala sam sa Saulom«, kažem polagano i odmjereno.
»Rekao mi je da je Emma inicirala odnos.«
Simon prijezirno otpuhuje. »Pa nije li logično da kaže tako nešto?
Saul mi je nekoć bio drag i simpatičan, no čak i prije nego što mi je
Emma rekla što je učinio, znao sam da postoji i njegova druga strana.
Ponekad smo zajedno izlazili i pili nakon što smo Em i ja prekinuli.
Amandi je govorio da mi treba društvo, no zapravo je samo tražio
njezino dopuštenje da izlazi i osvaja ženske. Uvijek je primjenjivao istu
tehniku.Napiješ ih toliko da ne mogu stajati, govorio je često. Za to za
što ih trebaš i ne moraju biti uspravne«
Vjerojatno se na mojem licu pojavio šok, jer on počinje kimati. »Nije
loš ulet, ha? Ali čak i tada činilo mi se neobičnim koliko bi se neke od
tih djevojaka napile nakon samo dva-tri pića. On uvijek izvodi veliku
predstavu i časti ih pjenušcem. Tako izgleda vrlo velikodušan, no
negdje sam pročitao da mjehurići prikrivaju okus sedativa.«
Preneraženo piljim u njega. Prisjećam se kako me Saul Aksoy
agresivno pokušavao nagovoriti na to da popijem čašu pjenušca.
Zaključila sam da je ljigavac, ali sam ipak samo tako povjerovala u
svaku njegovu riječ.
I upravo kad sam pomislila da je sve napokon čisto i jasno, sada se
cijeli svijet opet vrti, a priča mi izmiče iz ruku. Jer ako je Saul prisilio
Emmu na odnos, onda ona ipak nije izmišljala. Ispričala je laž, u to
nema nikakve sumnje, možda i nekoliko laži, ali bit njezine priče bila je
istinita. Samo je malo promijenila imena aktera, zbog razloga koje
vjerojatno mogu pretpostaviti.
Kao da mi čita misli. Simon kaže: »Pokušavala je zaštititi mene.
Mislila je da neću moći podnijeti spoznaju o tome da joj je to učinio moj
najbolji prijatelj. No meni je i prije te provale bilo jasno da nešto nije
kako treba — počela je bez razloga bjesnjeti na mene, šiziti kad god bih
prema njoj pokušao biti dobar i ljubazan. A vratio se i poremećaj
prehrane. Nakon toga stanje s jelom više se i nije popravilo, iako o
tome nije voljela razgovarati.«
»S njom si razgovarao ovdje?«
On kima. »Rekao sam ti. Shvatila je koliko je glupo pogriješila i
željela ispraviti stvar. Tada je već bila u jako lošem stanju. Imala je
mačku... nekakvu lutalicu koju je udomila. Netko ju je ubio.«
»Imala je mačku?« ponavljam. »Ovdje? U ovoj kući?« Maggie Evans
spomenula je neku izgubljenu mačku, ali ne i da ju je Emma
namjeravala zadržati.
»Tako je. Zašto?«
Jer se to protivi pravilima, razmišljam. Nema kućnih ljubimaca. Pa ni
djece.
Simon otvara onaj fascikl i vadi neki dokument. »Ovo mi je dao
jedan odvjetnik. Prema ovim nacrtima, Monkford je suprugu i sina
pokopao ovdje, ispod ove kuće. Pogledaj.« Pokazuje mi. Jedno mjesto
označeno je križićem i rukom napisanom bilješkom. Posljednje
počivalište gđe. Elizabeth Domenice Monkford i Maximiliana Monkforda.
»Kakav čudak radi takve stvari?«
»Imala si sreće i izvukla se, J.« To kaže Mia, koju je razgovor malo-
pomalo ponovno privukao, tako da je naćulila uši. Vidim da me Simon
iznenađeno gleda, no odlučujem ne objašnjavati.
»Emmina teorija glasila je da je to što ih je ovdje pokopao bio dio
nekakvog praznovjernog obreda«, nastavlja on sada. »Gotovo poput
žrtvovanja. U to vrijeme tome nisam pridavao osobitu pozornost, no
nakon njezine smrti počeo sam se malo više zanimati za njegove ostale
građevine. Pokazalo se da je bila u pravu. Netko je pod sumnjivim
okolnostima izgubio život kad god se neko zdanje The Monkford
Partnershipa približavalo dovršetku.«
Na stol vadi više izrezaka iz novina, da ih pogledam. Svaki od njih u
prilogu ima i plan grada ili zemljovid s označenom lokacijom građevine
i mjestom smrti. U Škotskoj je neku mladu ženu neki vozač pregazio pa
pobjegao s mjesta nesreće na kilometar i pol od kuće koju je Edward
Monkford gradio u blizini Invernessa. U Menorci je neko dijete oteto
roditeljima na tri kilometra od kuće uz obalu koju je projektirao
Edward. U Bruggeu se neka žena bacila sa željezničkog mosta nekoliko
stotina metara od njegove kapele. Tijekom opremanja Košnice, jedan
električarski naučnik pronađen je mrtav na stubištu.
»Ali ništa od toga ni približno ne dokazuje da je on nekako
odgovoran za te smrti«, kažem obzirno. »Svake godine bilježe se tisuće
kobnih nesreća i slučajeva nestanka. To što su se neki od tih slučajeva
dogodili na koji kilometar baš od tih građevina ne znači ništa. Vidiš
obrasce i poveznice kojih nema.«
»Ili možda postoji veza, samo što je ti odbijaš vidjeti.« Simon gleda
smrknuta lica.
»Simone, ovo dokazuje samo koliko si volio Emmu. I to je divno. Ali
to ti utječe na prosudbu...«
 »Emma mi je oduzeta dvaput«, prekida me on. »Jednom kad se
Edward Monkford silom ugurao u naš odnos, upravo kad je ona bila
najranjivija. A onda i drugi put kad je ubijena. Siguran sam da je to
učinio samo kako mi se ne bi vratila. Želim pravdu za Emmu. I neću
stati dok se pravda ne zadovolji.«
Odlazi ubrzo nakon toga, ostavljajući mene i Miju koja još pije
njegovo vino. »Čini mi se da je nekako drag i dobar«, kaže ona.
»I pomalo opsesivan?«
»Volio ju je. Ne može sve to samo tako pustiti dok ne dozna što joj
se dogodilo. Drži se gotovo junački, nije li tako?«
Svi ti muškarci koji su voljeli Emmu, razmišljam. Unatoč svim
njezinim problemima, muškarci su njome bili opsjednuti. Hoće li itko
ikada tako nešto osjećati prema meni?
»Iako od toga što je bila tako voljena naposljetku i nije bilo neke
koristi«, dodaje Mia. »Ipak, na kraju krajeva, mislim da bi ti bilo
neusporedivo bolje s nekim poput njega nego s tim tvojim ludim
arhitektom.«
»Ja, sa Simonom?« pitam prijezirno. »Teško.«
»Razuman je, pouzdan i odan. Ne odbacuj dok ne pokušaš.«
Samo šutim. Moji osjećaji prema Edwardu i dalje su odviše složeni
da bi se mogli izraziti u par kratkih i jasnih rečenica koje bi Mia potom
mogla analizirati. Od njegova ledenog gnjeva osjetila sam neodređeni
stid jer sam njemu iza leđa previše kopala po Emminoj smrti. Ali ako je
uspio iznaći način da je se riješi, hoće li možda moći jasnije sagledati
situaciju u vezi sa mnom?
Odmahujem glavom, što zbog toga što se ne slažem s vlastitim
mislima, što zbog želje da se otarasim takvih misli. Puste želje.
 PRIJE: EMMA

Onda bok, Em, kaže.

Bok, Si, kažem ja.
Unatoč pozdravu, Simon se još nekoliko trenutaka zadržava na
vratima kuće na broju jedan u ulici Folgate. Jako mi je drago što smo
porazgovarali, kaže.
I meni, kažem ja. I to mislim ozbiljno. Previše je stvari koje mu
nikada nisam rekla, previše stvari koje sam držala zatočenima u glavi.
Možda se, da sam više o tome govorila dok smo bili zajedno, i ne bismo
razišli. Dio mene oduvijek je htio nogirati Simona ili ga jednostavno
odbaciti, no to sada više ne osjećam. Sada sam samo zahvalna što
postoji netko tko me ne osuđuje.
Ostat ću ako želiš, kaže mi tiho. Ako ćeš se tako osjećati sigurnije.
Ako se pojavi taj gad Deon ili tko već, mogu ga srediti.
Znam da možeš, kažem. Ali, iskreno, ne trebaš. Ova kuća izgrađena
je poput utvrde. Osim toga, korak po korak, može?
U redu, kaže on. Naginje se prema meni i ljubi me, pomalo službeno,
u obraz. Potom me grli. Zagrljaj je ugodan.
Nakon što je otišao, kućom ponovno vlada potpuna tišina. Obećala
sam mu da ću nešto pojesti. Ulijevam vodu u posudu, kako bih skuhala
jaje, pa dlanom mašem iznad štednjaka.
Ništa.
Mašem još jednom. Opet ništa. Gledam ispod radne plohe, da vidim
postoji li neki prekidač za senzor pokreta. Nema ga.
Simon bi znao kako to popraviti i već zamalo posežem za
mobitelom da ga pozovem. A onda zastajem. U ovoj sam se kaši
dijelom i našla jer sam žena koja ovisi o muškarcima i čeka da joj oni
riješe probleme.
U hladnjaku imam par jabuka, pa umjesto jaja uzimam jednu od
njih. Upravo sam zagrizla u jabuku kada osjetim miris plina. Iako se
štednjak nije uključio, dovod plina očito radi i sada unutrašnjost kuće
ispunjava eksplozivnom mješavinom. Tražim način da ga isključim,
mahnito mašem iznad radne plohe i štednjaka. Odjednom se čuje neki
škljocaj, a uvis se diže velika plamena kugla, plava i žuta, koja mi
obavija ruku. Ispuštam jabuku. Obuzima me šok — još nema boli, ali
znam da će se i ona pojaviti. Brzo guram vodu pod hladnu vodu. Voda
ne curi. Trčim na kat, u kupaonicu. Ondje, hvala Bogu, voda radi, hladi
mi opečenu kožu. Puštam je da tako teče nekoliko minuta, a onda
gledam podlakticu. Bolna je i crvena, no na koži se nisu pojavili
mjehuri.
I ovo ne umišljam. To bi bilo nemoguće. Imam dojam kao da kuća
nije željela da Simon dođe i da razgovaramo, pa me sada ovako
kažnjava.
Kuća je poput utvrde, rekla sam Simonu. Ali što ako sama kuća
odluči da me neće štititi? Koliko sam onda doista na sigurnome?
Odjednom me obuzima strah.
Ulazim u ono spremište za stvari za čišćenje i za sobom zatvaram
vrata. U slučaju nužde mogla bih se ovdje zabarikadirati — metlama i
drugim drškama zaglaviti vrata tako da se ne mogu otvoriti. S vanjske
strane ne bi se ni znalo da sam unutra. Ondje je tijesno, sve je puno
razne opreme, bočica i limenki, ali meni treba sigurno mjesto i to će
biti upravo ovdje.
12. U uređenome društvu moraju postojati posljedice za one koji se ne
pridržavaju pravila.

Slažem se O O O O O Ne slažem se
 SADA: JANE

Ležim u krevetu, još napola usnula, i onda to odjednom osjetim.

Suzdržano i nesigurno, poput kucanja na vratima, tek blago treperenje
u trbuhu. Sjećam se tog osjećaja još od Isabel. Dijete je oživjelo. Kakav
prelijep, biblijski izraz.
Ležim i uživam u tom osjećaju, čekam nove pokrete. Osjetim ih još
nekoliko, a onda i snažno prevrtanje, koje je možda i pravi salto, a
možda i nije. Preplavljuju me majčinska ljubav i zadivljenost, toliko da
već plačem. Kako sam uopće mogla pomisliti na pobačaj? Iz ove
perspektive to mi se čini nezamislivim, nečim što je trebalo uništiti u
zametku. Kroza suze se smiješim ironičnoj igri riječima.
Sada već posve budna, prebacujem noge na pod i u sjedećem
položaju promatram tijelo koje mi se mijenja. Još nisam u onoj fazi kad
mi se neznanci obraćaju ničim izazvanim opaskama — prema jednoj
tablici koju sam pronašla na poslu, dijete mi je sada veličine avokada
— ali ovako, dok sam gola, promatraču ne bi moglo promaknuti da sam
trudna. Dojke su mi pune i ovješene od težine, a trbuh se ugodno
zaokružio.
Odlazim prema kupaonici i zabavljeno primjećujem da se čak
pomalo gegam, iako to još nipošto nije potrebno — mišići su zapamtili
trudnoću i sada mi obavijaju tijelo poput starog, dobro poznatog i
udobnog kaputa. Nešto nije u redu s tušem — topla voda odjednom
postaje ledena — ali to mi nekako daje novu energiju. Dokono se pitam
prepoznaje li me kuća sad teže kad u sebi imam još jednu osobu. Čini
mi se da tehnologija ne funkcionira na taj način, ali o tome doista ne
znam mnogo.
Brišem se ručnikom kada me načas obuzima mučnina. Sjedam na
poklopac nužnika, pokušavam je odagnati dubokim disanjem, no taj se
osjećaj vraća, sada još dvostruko gori. Nemam druge mogućnosti, pa se
samo bacam naprijed i mlazom ciljam prema tušu. Otvaram vodu, da
ispere bljuvotinu.
Staklo oko tuša sada je prepuno tragova vode, pa se spuštam na
koljena, da obrišem te mrlje. Spuštam se još niže da očistim onaj utor
koji se proteže uz donji dio zida, lica već gotovo u ravnini poda, i tako
primjećujem da ondje nešto blista, hvata odsjaj svjetlosti. Predaleko je
straga da bih do toga došla prstima, pa uzimam štapić za uši i oprezno
vadim taj predmet.
U prvi mah čini mi se da sam naišla tek na komadić kamenca ili
možda nekakvu kuglicu. A onda vidim da je u sredini tanko probušena.
Radi se o biseru, vrlo malenome, neuobičajeno blijedožute boje.
Vjerojatno mi je pao s ogrlice.
Odlazim u spavaću sobu i ogrlicu pronalazim u kutiji u koju je
spremljena. Biser koji sam pronašla svakako izgleda jednako kao i
ostali. Ali ogrlica nije puknula.
Nije mi jasno kako je kuglica mogla pasti ako nit nije prekinuta. To
je jednostavno nemoguće. Kao da se radi o nekakvoj zagonetki,
ispitivanju logike.
Nasuprot ureda Still Hopea nalazi se zlatarnica. Odlučujem da ću
otići onamo i pitati.
 PRIJE: EMMA

Šaljem e-mail tvrtki The Monkford Partners, da se potužim na

probleme u vezi s kućom. Nitko ne odgovara. Pokušavam telefonom
dobiti Marka, onog posrednika, no on mi kaže da se u vezi sa svim
tehničkim pitanjima moram obratiti izravno The Monkford
Partnershipu. Na koncu na njega vičem preko telefona, a to,
pretpostavljam, samo pogoršava situaciju. Čak šaljem SMS Edwardu.
Naravno, on ne odgovara.
Uza sve ostalo, uvjerena sam da je promijenjeno nešto u vezi s
rasvjetom. Kad smo se tek uselili, Mark je rekao da kuća automatski
pojačava rasvjetu kako bi što više suzbila zimsku potištenost. Ako je to
točno, može li djelovati i obrnuto? Ne samo da ne spavam kako treba,
nego se i budim suhih očiju koje me svrbe, sva iscrpljena.
Simon me zove telefonom i ponovno nudi da će doći. Bilo bi tako
lako pristati. Kažem mu da ću razmisliti. Čujem ushit u njegovu glasu,
iako ga pokušava prikriti. Dragi, sigurni, pouzdani Simon. Moja sigurna
luka u oluji.
A onda mi Edward Monkford odgovara SMS-om.
 SADA: JANE

»Iznimna je«, kaže mi zlatar, dok bisernu kuglicu vrti između palca i
kažiprsta, proučavajući je malenim povećalom koje drži na oku. »Ako
se radi o tome što mislim, onda je to uistinu velika rijetkost.«
Pokazujem mu i ogrlicu u kutiji u obliku školjke. »Je li mogao pasti s
ove ogrlice?«
Uzima kutijicu i zadovoljno kima gledajući natpis na japanskome.
»Kokichi Mikimoto. Ovakve stvari ne viđaju se često.« Uzima ogrlicu i
pridiže je prema svjetlosti, pa je uspoređuje s onim biserom koji sam
mu prvi pokazala. »Da, to je svakako isti biser. Kao što sam i mislio,
vrsta se zove keshi. «
»Keshi? Što to znači?«
»Potječe iz morske vode i riječ je o uistinu najrjeđoj vrsti bisera,
osobito kad su gotovo posve okrugli, kao ovi. Nalaze se u kamenicama
u kojima je bilo više od jednoga bisera — drugim riječima, to su
blizanci. Budući da nemaju jezgru, imaju taj neobičan sjaj. I kao što sam
rekao, izuzetno su rijetki. Pretpostavljam da je ogrlica u jednom
trenutku puknula, pa je biserje otpalo. Vlasnik je dao staviti bisere na
novu nit, no pritom je — on ili ona — previdio ovaj biser.«
»Tako, znači...« U najmanju ruku razumijem što mi govori. No za
implikacije tih riječi — činjenica da mi je Edward dao ogrlicu koju je
ranije dao nekome drugom — trebat će mi više vremena.
Izlazeći iz prodavaonice, vadim mobitel.
»Simone«, kažem nakon što mi se javio. »Znaš li slučajno je li
Edward Monkford Emmi dao nekakvu ogrlicu? A ako jest, je li ikada
puknula?«
 PRIJE: EMMA

Moramo se vidjeti. Edward.

Prvo malo razmišljam, a onda odgovaram. Još se ljutiš na mene,
tatice?
Odgovara praktički odmah. Onoliko koliko si zaslužila.
Odlično. To znači da me ponovno želiš?
Vidjet ćemo nakon večeras.
Onda se moram ponašati najbolje što mogu. Već osjećam kako mi
popuštaju koljena.
19h. Stavi bisernu ogrlicu. I ne baš puno više od toga.
Naravno.
Dva sata da se pripremim, da iščekujem, da trpim. Svlačim odjeću i
bacam se na posao.
 SADA: JANE

»Ali zar ne shvaćaš?« kaže Simon usrdno. »To dokazuje da je bio ondje
kad je Emma umrla.«
Sjedimo u onome kafiću u blizini Still Hopea u kojem mi se Edward
Monkford prvi put počeo nabacivati. Dvoje ljudi koji su se našli bez
ikakvih primisli, bez ikakvih planova osim sadašnjosti. Kakva je samo to
bila čudovišna laž. Tada je nesumnjivo mislio tako — mislio da može
iznova dohvatiti samo one dijelove odnosa s Emmom koji su mu se
sviđali, bez dijelova koji mu nisu bili po volji. No, kao što je istaknula i
Carol, istu priču ne možeš ispričati dvaput i onda očekivati drukčiji
svršetak.
Simon i dalje govori. »Oprosti«, kažem. »Što si ono rekao?«
»Rekao sam da je tu ogrlicu nosila samo radi njega — znala je da je
ja mrzim. Taj dan trebala se vidjeti sa mnom. Već smo se bili napola
dogovorili. Ali onda je otkazala susret. Rekla je da joj nije baš najbolje.
Čak sam se i tada pitao treba li se zapravo vidjeti s Monkfordom.«
Mrštim se. »Doista ne možeš sve to pripisati samo jednome biseru.
Time se ne dokazuje ništa. «
»Promisli malo«, kaže on ustrajno, ali strpljivo. »Kako je Monkford
došao do ogrlice i dao je tebi? Morao je biti ondje kada je puknula. Ali
znao je da se biserje razletjelo na sve strane i da će, ostavi li ih tako,
izgledati kao da su se sukobili, a ne kao samoubojstvo ili nesretan
slučaj. Stoga je prije odlaska pokupio bisere — sve osim jednoga, kojeg
si ti pronašla.«
»Ali nije umrla u kupaonici«, bunim se. »Pronađena je u podnožju
stuba.«
»Od kupaonice do stubišta tek je nekoliko koraka. Lako ju je mogao
odvući do stuba, pa je gurnuti.«
Ni najmanje ne vjerujem u Simonovu nategnutu pretpostavku, no
čak i ja moram priznati da bi se taj biser mogao smatrati dokazom. »U
redu. Potražit ću Jamesa Clarkea — znam da srijedom dolazi u grad. I ti
možeš poći sa mnom. Pa ćeš na vlastite uši čuti kako odbacuje tvoje
teorije.«
 »Jane... želiš li da na par dana dođem k tebi u kuću?« Sigurno mi se
na licu pojavio iznenađen izraz, jer on dodaje: »I Emmi sam ponudio da
ću privremeno doći onamo. Nije to htjela, a ja nisam htio navaljivati.
Zauvijek ću žaliti što nisam bio malo odlučniji. Da sam barem bio
ondje...« Ne dovršava rečenicu.
»Hvala, Simone. Ali i dalje ne možemo biti sigurni čak ni u to je li
Emma ubijena.«
»Svi, pa i najmanji dokazi ukazuju na to da ju je ubio Monkford. Ti to
odbijaš priznati zbog osobnih razloga. A mislim da oboje znamo koji su
to razlozi.« Pogled mu se spušta na moj trbuh. Ja osjećam kako mi se
žare obrazi.
»Ali ti imaš emocionalne razloge zbog kojih želiš da on bude kriv«,
uzvraćam. »I samo da znaš, Edward i ja imali smo vrlo kratkotrajan
odnos, ništa više od toga. Više nismo zajedno.«
Smiješi se, pomalo tužno. »Naravno da niste. Prekršila si najvažnije
od svih pravila. Sjeti se samo što se dogodilo mački.«
 PRIJE: EMMA

Čupkala sam i rezala, depilirala i strugala. Na koncu sam stavila bisernu

ogrlicu, koja mi je čvrsto obavila vrat, poput ljubavnikove ruke. Srce mi
je izvan sebe od ushita. Preplavljuju me valovi iščekivanja.
Do njegova dolaska imam još cijeli sat. Točim vino u veliku čašu i
otpijam veći dio. A onda, još uvijek s ogrlicom oko vrata, krećem prema
tušu.
Iz prizemlja se čuje neki zvuk. Teško ga je točno odrediti, no
moguće je da se radi o škripi cipele na podu. Zastajem.
Halo!? Netko je dolje?
Nitko se ne javlja. Uzimam ručnik i prilazim početku stuba.
Edwarde?
Tišina se proteže u beskonačnost, zgusnuta i nekako znakovita.
Osjećam kako mi se ježi koža na stražnjoj strani vrata. Ima li koga,
pitam.
Na vršcima prstiju dolazim negdje do sredine stubišta. Odande
vidim sve zakutke kuće. Nema nikoga.
Osim ako je taj netko točno ispred mene, zakriven kamenim
pločama. Okrećem se unatrag, penjem se stubu po stubu, zagledana
kroz razmake među njima.
Nema nikoga.
A onda čujem neki drugi zvuk, gotovo prijezirno frktanje. Čini mi se
da sad dopire s gornje strane. No kad se okrenem prema izvoru zvuka,
postajem svjesna nekakvog visokog i prodornog zavijanja, po visini na
samoj granici onoga što čovjekovo uho uopće može čuti. Zvuk postaje
sve glasniji, kao da se radi o zujanju komarca. Dlanovima prekrivam
uši, no zvuk mi prodire ravno u lubanju.
Na stropu se odjednom rasprskava jedna žarulja, a staklo već
zvecka na podu. Onaj zvuk prestaje. Nekakva greška u tehničkim
sustavima u kući. U dnevnoj sobi mi se resetira prijenosno računalo.
Kućna rasvjeta malo-pomalo slabi, posve se gasi, pa se opet uključuje.
Na ekranu mojeg računala pokazuje se početna stranica Domara. Kao
da se cijela kuća upravo nekako resetirala.
 O kakvome god problemu da se radilo, sada je opet sve u redu. I u
kući nema nikoga. Vraćam se gore, idem u smjeru tuša.
 SADA: JANE

»Ovo je fascinantno«, kaže James Clarke, dok pogledava čas ogrlicu, čas
onaj biser. »Čudesno.«
»Nikako ne uspijevamo zaključiti što to znači«, kažem. Simon me
kratko gleda, pa dodajem: »Odnosno, imamo suprotne stavove. Simon
smatra da bi to mogao biti dokaz da ju je Edward ubio. Meni nikako
nije jasno kako bi taj biser mogao značiti nešto važno, bilo za ovu, bilo
za onu teoriju.«
»Ja ću vam reći za što je važno«, kaže zamišljeno umirovljeni
inspektor. »Za optužnicu protiv Deona Nelsona. Da je negdje ležala
biserna ogrlica, čak i potrgana, on je ne bi ondje ostavio. On bi je bio
ukrao, a u tom slučaju g. Monkford je ne bi mogao popraviti i ponovno
darovati, u ovom slučaju tebi. I tako moja najdraža teorija pada u
vodu.«
»Kad smo se posljednji put vidjeli«, kaže Simon, »nakon saslušanja,
rekli ste mi da je Monkford imao alibi.«
»Da. Pa, recimo kakav-takav alibi. Iskreno govoreći, činilo mi se da
ćete vi jako teško odustati od toga. A budući da je šestomjesečna
policijska istraga napokon bila dovršena, samo nam je još trebao bivši
dečko slomljena srca koji će srušiti mrtvozornikov izvještaj. Stoga sam
možda zvučao i uvjerenije nego što sam bio. G. Monkford je rekao da je
u vrijeme Emmine smrti bio na gradilištu u Cornwallu. Ujutro je viđen
u svome hotelu, kao i, ponovno, rano navečer. Ništa nije ukazivalo na to
da je u međuvremenu došao u London, pa smo mu nekako
povjerovali.«
Simon ga nepomično gleda. »Ali zapravo kažete da ju je mogao
ubiti.«
»Ubiti ju je moglo milijun ljudi«, kaže obzirno Clarke. »Mi tako ne
funkcioniramo. Tražimo znakove o nekome tko je to doista učinio.«
»Monkford je lud«, kaže Simon usrdno. »Kriste, pa samo pogledajte
kakve kuće gradi. Radi se o ludome perfekcionistu. Ako misli da nešto
nije posve u redu, ne staje na tome, nego to uništava i počinje
ispočetka. To je jednom rekao Emmi, praktički točno tim riječima...Ovaj
odnos trajat će samo dok bude bio apsolutno savršen.« Kakav luđak
može reći tako nešto?«
Clarke odgovara, Simonu strpljivo objašnjava da su amaterska
psihologija i policijski rad dvije vrlo različite stvari. Ali ja ih gotovo i ne
slušam.
Sada se prisjećam da je Edward i meni rekao isto. Ovo je savršeno...
Neki od mojih najsavršenijih odnosa nisu potrajali više od tjedan dana...
Kad znaš da neće potrajati, više cijeniš drugu stranu...
Moja beba udara me nogom, točno iznad pupka. Drhtim. Jesmo li u
opasnosti?
»Jane?«
Začuđeno me gledaju. Uviđam da su me nešto pitali. »Oprostite,
molim?«
James Clarke pridiže onu ogrlicu. »Možeš li je, molim te, staviti?«
Nije lako zakopčati minijaturnu kopču na stražnjoj strani, pa mi
Simon priskače u pomoć. Pridižem kosu, kako bi je lakše učvrstio.
Nespretno me dodiruje i ja nekako slutim — na svoje veliko
iznenađenje — da je stvar možda u tome što ga privlačim.
Nakon što ju je Simon zakopčao, Clarke zamišljeno gleda ogrlicu.
»Smijem?« pita uljudno. Ja kimam, a on mi pokušava uvući prst između
bisera i vrata. Nema dovoljno mjesta.
»Hmmm«, kaže, pa ponovno sjeda. »Ne bih htio dolijevati ulje na
vatru, da se tako izrazim... Ali jedna stvar mogla bi biti itekako
relevantna.«
» Što to?« pita željno Simon.
»Kad su pronašli Emmu, prvome policajcu koji je došao na mjesto
događaja učinilo se da vidi jedva primjetan trag oko vrata. To je
pribilježio, no u vrijeme dolaska patologa trag se više nije vidio. Vidjele
su se tek dvije malene ogrebotine... ovdje.« Pokazuje prema mjestu na
kojem je pokušao ugurati prst pod ogrlicu. »Doista ništa važno —
posve sigurno ne dovoljno da je to usmrti. A s obzirom na razmjere
ostalih ozljeda, zaključili smo da je jednostavno nekontrolirano udarala
rukama oko sebe dok je padala.«
»No ondje joj je zapravo netko strgnuo ogrlicu«, kaže odmah Simon.
»No, da, to je vaša pretpostavka«, kaže Clarke.
»Postoji još jedna mogućnost«, čujem vlastiti glas.
»Da?« kaže Clarke.
»Edward...« Osjećam da mi se obrazi rumene. »Imam određene
indicije o tome da su on i Emma voljeli grubi seks.«
 Simon u nevjerici pilji u mene. Clarke samo kima. »Doista...«
»Ako je, dakle, Edward doista tog dana bio s njom — što, usput, i
dalje nužno ne prihvaćam — ogrlica je mogla puknuti i pukom
slučajnošću.«
»Moguće. Pretpostavljam da to nikada nećemo doznati«, kaže
Clarke.
Na pamet mi pada još nešto. »Kad smo se posljednji put vidjeli,
rekli ste da nikako nije moguće odrediti tko je ušao u kuću neposredno
prije Emmine smrti.«
»Tako je. Zašto?«
To mi samo izgleda neobično, ništa više. Kućni sustavi snimaju i
pohranjuju snimke — to im je svrha.«
»Mogli biste napraviti raciju u sjedištu njihove tvrtke«, kaže Simon.
»Oduzeti im računala i vidjeti što je na njima.«
Clark ga upozorava uzdignutom rukom. »Samo trenutak. Ja tu ne
mogu baš ništa. Ja sam u mirovini. A operacija koju opisujete stajala bi
desetke tisuća funta. Malo je vjerojatno da biste nakon toliko vremena
mogli ishoditi sudski nalog. Jako teško bez snažnih dokaza koji bi
potkrijepili pretpostavku.«
Simon šakom udara po stolu. »Pa ovo je beznadno!«
»Moj bi vam savjet bio da jednostavno pokušate prijeći preko toga i
cijelu priču ostaviti za sobom«, kaže mu Clarke obzirnim glasom. Zatim
gleda mene. »A tebi bih savjetovao da što prije pronađeš neki drugi
stan. Negdje gdje ćeš imati dobre brave i alarmni sustav. Za svaki
slučaj.«
 PRIJE: EMMA

Dolazim pod tuš. Još trenutak ne događa se ništa. A onda me voda iz

divovske glave tuša zalijeva poput kiše. Pridižem glavu prema tom
mlazu, ispunjena srećom.
Sve će biti u redu.
Pomno se perem za njega, obilnom sapunicom trljam sve intimne
zakutke tijela koje bi mogao poželjeti istražiti. A onda, bez ikakva
upozorenja, mlaz vode slabi i postaje ledeno hladan. Uzmičem uz krik.
Emina, kaže neki glas iza mene.
Naglo se okrećem. Što ti radiš ovdje, pitam. Uzimam ručnik s držača
i njime obavijam tijelo. I kako si uopće ušao?
 SADA: JANE

»Koliki ti je točno budžet?« Camilla se ipak ne smije, no svakako misli

da sam skrenula. »Dok si živjela na broju jedan u ulici Folgate, tržište je
poludjelo. Nema dovoljno kuća, a osim toga, inozemni ulagači nahrupili
su u London, te su im ovdašnje nekretnine postale sigurno utočište za
novac. Sada bi ti za dvosobni stan trebalo dvostruko više od toga.«
Pokazuje prema oglasima u izlogu agencije. »Pogledaj samo.«
Vraćajući se u kuću na broju jedan u ulici Folgate, odlučila sam
poslušati savjet Jamesa Clarkea i početi tražiti drugi stan. Sada zbog
toga pomalo žalim. »Bit će mi dovoljan i veći jednosobni. Barem
zasada.«
»Ne raspolažeš novcem ni za to. Osim ako si spremna razmotriti i
život na kakvoj brodici na kanalu...?«
»Rodit ću dijete. Koje će uskoro početi puzati i hodati. Baš mi se i
ne čini da bi život na brodici bio idealan, a tebi?« Još malo oklijevam.
»Ima li još takvih vlasnika koji rade isto što i Edward? Jeftino
iznajmljuju kuću ljudima koji će se za nju brinuti?«
Ona odmahuje glavom. »Aranžman s Edwardom Monkfordom
uistinu je jedinstven.«
»No, da. Ne može me izbaciti dok još plaćam stanarinu. A ne
odlazim dok ne pronađem nešto drugo.« Zbog nečega u Camillinu
izrazu lica zastajem. »Što je?«
»U ugovoru koji si potpisala postoji više od dvije stotine pravila«,
podsjeća me. »Nadam se samo da si se svega toga pridržavala. Inače
kršiš ugovor.«
Osjećam kako me obuzima iracionalni bijes. »Ma jebeš pravila. I
Edwarda Monkforda.« Toliko sam bijesna da nogom udaram u pod.
Hormoni majke tigrice.
No unatoč svim odvažnim riječima, znam da se Edwardu u tome
neću usprotiviti. Od onog razgovora sa Simonom i Jamesom Clarkeom,
u vezi s tom kućom na broju jedan u ulici Folgate, sve više osjećam
nešto što nikada ranije nisam osjećala. Počinjem osjećati strah.
 PRIJE: EMMA

Zadržao sam šifru za otključavanje, kaže.

Dolazi mi još korak bliže. Oči su mu krvave i pomalo izbezumljene.
Očito je plakao.
Rekao sam Marku da sam je izbrisao kad sam se iselio, kaže. Ali
nisam. Onda sam pomoći nje hakirao cijeli sustav. Nije bilo teško. To bi
pošlo za ruku svakom djetetu.
Ah, kažem. Ne znam što drugo da kažem.
Bio sam gore, kaže. U potkrovlju. Ponekad dođem nakon što ti
zaspiš i spavam ondje gore. Kako bih bio blizu tebe.
Odjednom pokazuje prema mojem vratu, a ja prestrašeno uzmičem.
Tu ogrlicu dobila si od njega, nije li tako? Od Edwarda.
Da. Simone, moraš otići. Očekujem nekoga.
Znam. Simon vadi neki nepoznati mobitel. Edwarda Monkforda.
Osim što on neće doći. Jer ja sam ti poslao onu poruku.
Molim, kažem izbezumljeno.
Jedne večeri prošli tjedan uzeo sam ti mobitel i upisao ovaj broj
pod njegovo ime, kaže, gotovo ponosno. Kad ti pošaljem SMS, izgleda ti
da ga šalje on. Sada sam, dakako, izbrisao poruke. I ovo je telefon na
bonove, tako da mu nije moguće ući u trag.
Ali... zašto?
Zašto, ponavlja on. Zašto? To se i ja neprestano pitam, Em. Zašto
Monkford? Zašto Saul? Zašto itko od njih? Kad te nitko od njih nije volio
kao ja. A i ti si voljela mene. Znam da jesi. Bili smo sretni.
Ne. Ne, Simone, kažem koliko mogu odlučnije. Ne bismo bili sretni,
dugoročno nikako. Ja nisam stvorena za tebe. Tebi treba netko ljubazan
i drag. Ne osoba poput mene.
Ne govori tako, Em. Niz obraze mu sad klize suze. Nemoj, ponavlja.
Neću ti dopustiti.
Pokušavam preuzeti nadzor nad situacijom. Moraš sada otići,
Simone. Odmah. Inače zovem policiju.On odmahuje glavom. Ne mogu,
Em. Ne mogu.
Što ne možeš?
 Ne mogu sve to samo pustiti, šapuće. Ne mogu dopustiti da budeš
ta neka žena koja želi njih, ali ne mene.
Gleda me čudno i zdvojno, a ja shvaćam da se sprema učiniti nešto
užasno. Odjednom već jurim, pokušavam protrčati kraj njega. On me
hvata za ručni zglob, no zapravo hvata onu moju identifikacijsku
narukvicu, koja mi klizi s ruke, tako da sam već trenutak kasnije
slobodna. Ali onda mi zatvara put tijelom, dok mu prsti grčevito
hvataju moj vrat, pokušavaju me ščepati za ogrlicu. Osjećam kako
ogrlica puca, kako biseri poput tuče padaju na pod kupaonice. On me
uspijeva podlakticom obaviti oko vrata, te me povući prema sebi,
povlačiti me unatrag iz kupaonice kao da spašava život nekome u
bazenu. Sva sam paralizirana od straha, ali nemam druge mogućnosti,
moram mu dopustiti da me vuče.
Simone, pokušavam reći, no rukom mi prejako stišće vrat. A onda
smo već na vrhu stubišta i on me naglim pokretom okreće oko sebe,
tako da sad gledam dolje, u prazninu. Volim te, Em, govori mi na uho.
Volim te. No to izgovara gnjevno, kao da voljeti zapravo znači mrziti, i
dok me istodobno ljubi i gura, znam da to želi učiniti, da želi da umrem.
Već trenutaka kasnije padam, okrećem, glavom udaram u kamen, stubu
za stubom, a bol i panika obuzimaju svaki, pa i najmanji dio mojega
tijela dok se u kotrljanju ubrzava. Negdje na pola puta do prizemlja
padam sa stuba i osjećam trenutak blaženog olakšanja pomiješanog s
užasom, a onda vidim da mi se užasnom brzinom približava pod od
blijedoga kamena i glava mi se rasprskava.
 SADA: JANE

Nazivam Simona.
»Nemam baš naviku na večeru pozivati muškarce koje jedva
poznajem«, kažem mu. »Ali ako si ozbiljno mislio što si rekao, bilo bi
mi drago imati društvo.«
»Svakako. Da nešto donesem?«
»Pa, u kući nemam ni bocu vina. Ja neću piti, ali možda bi ti volio
popiti malo vina. Imam odreske. Ne ono smeće iz samoposluga ovo je
meso od jednog uglednog mesara. No upozoravam te, ako zakasniš,
pojest ću i tvoje i svoje odreske. Trenutačno imam apetit kao vučica.«
»Izvrsno.« Po glasu se čini da se zabavlja. »Doći ću u sedam. I
obećajem da ovaj put neću tupiti o tome kako mi je Monkford ubio
curu, dobro?«
»Hvala.« I namjeravala sam predložiti da te večeri ne razgovaramo
ni o Emmi, ni o Edwardu — već sam i ovako dovoljno prestrašena ali
nisam uspjela smisliti kako to reći na taktičan način. Simon je vrlo
obzirna osoba, uviđam sve više. Sjećam se Mijinih riječi. Ipak, na kraju
krajeva, mislim da bi ti bilo neusporedivo bolje s nekim poput njega nego s
tim tvojim ludim arhitektom.
Potiskujem tu pomisao iz glave. Čak i da nisam debela i da ne nosim
tuđe dijete, to se ne bi dogodilo.

Par sati kasnije otvaram mu vrata i vidim da je donio i cvijeće i bocu

vina. »Za tebe«, kaže, pa mi daje buket. »Oduvijek me peče savjest zbog
toga što sam bio onako nepristojan kad smo se prvi put vidjeli. Ne
može ti se baš zamjeriti što nisi znala kome je cvijeće bilo
namijenjeno.« Ljubi me u obraz, a taj poljubac traje malko duže nego
što bi trebao. Doista ga privlačim, u to sam sada već podosta sigurna.
Ali meni se čini da on mene nikako ne bi mogao privući. Bez obzira na
Mijine riječi.
»Predivne su«, kažem, odnoseći ruže u sudoper. »Stavit ću ih u
vodu.«
 »A ja ću otvoriti ovo. Pinot Grigio — Emmino najdraže vino.
Sigurna si da nećeš ni gutljaj? Provjerio sam na internetu. Većina ljudi
smatra da negdje oko petnaestog tjedna malo alkohola ne škodi.«
»Možda kasnije. No ti samo pij.« Stavljam ruže u vazu, a nju na stol.
»Em, kamo si stavila vadičep?« dovikuje.
»U ormariću je. Na desnoj strani.« Onda se naglo okrećem. »Jesi ti
meni upravo rekao Em?«
»Jesam?« Smije se. »Oprosti — bit će da mi je to tako dobro poznata
situacija, biti ovdje s tobom i otvarati vino. Mislim, ne s tobom, očito. S
njom. Neće se ponoviti, obećajem. Nego, gdje su ti čaše?«
PRIJE: EMMA
 SADA: JANE

Neobično mi je peći odreske za muškarca, bilo kojeg muškarca, u kući

na broju jedan u ulici Folgate. Edward mi to nikada ne bi dopustio —
on bi preuzeo glavnu riječ, zavezao pregaču, pronašao odgovarajuće
posude, ulja i pomagala, cijelo mi vrijeme objašnjavajući različite
načine na koje se odresci pripremaju u Toskani ili Tokiju. No, Simonu
je dovoljno sjediti, i gledati mene i čavrljati — o tržištu nekretnina, o
tome gdje tražiti jeftine stanove, o unajmljenome stanu u kojem on
trenutačno živi. »Među najvećim prednostima iseljavanja iz ove kuće
bilo mi je upravo to što više nisam morao razmišljati o tim glupim
pravilima«, kaže dok ja automatski brišem tavu i spremam je prije
nego što ćemo početi jesti. »Nakon nekog vremena više ne možeš
vjerovati da si uopće ovako živio.«
»Hmmm«, kažem ja. Znam da će me uskoro okruživati hrpa dječjih
stvari, ali jednom dijelu mene uvijek će nedostajati ta ogoljena, stroga i
disciplinirana ljepota ove kuće.
Otpijam nekoliko gutljaja vina, ali shvaćam da mi više ne odgovara.
»Kako napreduje trudnoća?« pita on, a ja u jednom trenutku shvaćam
da mu pričam o tome kako sam se prestrašila Downova sindroma,
zbog čega mu još pričam i o Isabel, a onda počinjem plakati i ne mogu
dovršiti ni odrezak. »Žao mi je«, kaže on nakon što sam se smirila.
»Proživjela si pravi užas.«
Sliježem ramenima i brišem oči. »Svatko ima svoje probleme, nije li
tako? Stvar je u hormonima. Zbog njih sada plačem svako malo.«
»Htio sam stvoriti obitelj s Emmom.« Još nekoliko trenutaka šuti.
»Kanio sam je zaprositi. To nikada nisam nikome rekao. Što je
najneobičnije, odluku sam donio kad smo se doselili ovamo — kad smo
se napokon skrasili. Znao sam da je iza nje naporno razdoblje, ali sve to
pripisivao sam onoj provali.«
»Zašto nisi? Mislim, zašto je nisi zaprosio?«
»Ah...« Sliježe ramenima. »Htio sam joj prirediti najspektakularniju
prošnju u povijesti. Kao na onim snimkama na internetu kada
muškarac dogovori iznenadno okupljanje velike gomile ljudi koji onda
pjevaju djevojčinu omiljenu pjesmu, ili kad pitanje Hoćeš li se udati za
mene ispiše vatrometom ili tako nešto. Upravo sam pokušavao smisliti
nešto slično, nešto što će je doista oboriti s nogu. A onda je ona sve to
okončala, kao iz vedra neba.«
Meni su osobno takve snimke uvijek bile pretjerane i pomalo
čudne, čak i jezovite i odvratne, ali zaključujem da nije trenutak da to i
kažem. »Pronaći ćeš nekoga drugog, Simone. To znam.«
»Misliš?« Znakovito me gleda. »Zapravo se rijetko događa da
upoznam nekoga i da steknem dojam da sam s tom osobom ostvario
istinsku povezanost.«
Zaključujem da to sada ipak moram reći. »Simone... nadam se da
ovo nećeš smatrati pretjerano drskim, ali kad već razgovaramo tako
otvoreno, htjela bih nešto izvesti na čistac. Drag si mi, ali u ovom
trenutku posve sigurno ne želim nekakvu novu vezu. I ovako već imam
briga preko glave.«
»Naravno«, kaže on brzo. »Nisam ni pomislio... Ali dobro se
slažemo, zar ne? Kao prijatelji.«
»Da.« Smiješim se da pokažem koliko cijenim njegovu taktičnost.
»Iako ćeš se vjerojatno predomisliti kad je riječ o vezama samo ako
Edward Monkford opet pucne prstima«, kaže još.
Mrštim se. »Zbilja neću.«
»Samo se šalim. Zapravo se malo i viđam s jednom djevojkom. Živi
u Parizu. Razmišljam o tome da se preselim onamo, pa da malo više
budem s njom.«
Razgovor skreće na druge teme, ugodne i jednostavne. To mi
nedostaje, razmišljam: ta ljubaznost i ugoda, to uljuđeno
komuniciranje, tako drukčije od Edwardove dominacije.
Kasnije pita: »Želiš li da večeras ostanem ovdje, Jane? Na sofi,
naravno. Ali ako bi se tako osjećala sigurnije...«
»Lijepo od tebe. Ali s nama će sve biti u redu.« Tapšem se po
trbuhu. »Sa mnom i mojim trbuhom.«
»Naravno. Možda neki drugi put.«
13. Ponekad postoji veliki jaz između ciljeva i rezultata koje ostvarim.

Slažem se O O O O O Ne slažem se
 SADA: JANE

Budim se umorna i bezvoljna. Stvar je vjerojatno u onoj maloj količini

alkohola od sinoć, zaključujem, budući da sam sada tako nenaviknuta
na njega. Jutarnja mučnina razdire mi utrobu i povraćam u nužnik. A
onda, kada već osjećam očajničku želju za tuširanjem, Domar odlučuje
sve isključiti.

Jane, molim te da sljedeće izjave ocijeniš od 1 do pet, pri čemu je

1 »svakako se slažem«, a 5 »nikako se ne slažem«.

Pojedine funkcije kuće neće raditi dok ne dovršiš tu zadaću.

»Pas mater«, kažem umorno. Doista nemam snage za to. Ali moram
se otuširati.
Gledam prvu izjavu na popisu.

Da mi djeca u školi nisu uspješna, okolina bi me s pravom

trebala smatrati lošim roditeljem.

Slažem se O O O O O Ne slažem se

Biram »pomalo se slažem«, a onda zastajem kao ukopana.

Razmjerno sam sigurna da ranije nije bilo pitanja o roditeljstvu.
Pojavljuju li se ta pitanja nasumično? Ili je ovo nešto više od toga:
nekakvo profinjeno, šifrirano Domarevo podbadanje?
Nastavljam ispunjavati upitnik i primjećujem još nešto. Doista se i
osjećam drukčije. Već i samo odgovaranje na ta pitanja podsjeća me na
činjenicu da je život u ovoj kući povlastica rezervirana tek za rijetke i
odabrane, da će odlazak odavde biti gotovo jednako bolan kao gubitak
Isabel...
Užasnuto shvaćam što sam upravo pomislila. Kako uopće mogu
pomisliti tako nešto, makar i na trenutak?
Prisjećam se što je onaj predavač rekao kada je u obilazak doveo onu
skupinu studenata. Toga vjerojatno niste svjesni, ali upravo plivate u
kompleksnoj juhi ultrazvukova — valova koji služe poboljšanju
raspoloženja...
Jesu li Domarova pitanja nekako dio načina na koji funkcionira kuća
na broju jedan u ulici Folgate?
Spajam se na susjedovu mrežu i u Google upisujem neka od pitanja
na koja sam upravo odgovorila. Odmah pronalazim dokument u kojem
se nalaze. Riječ je o znanstvenome radu u nekome medicinskom
časopisu koji meni zvuči nepoznato, The Journal of Clinical Psychology.

Pitanja u Ispitu perfekcionizma mjere niz tipova

neprilagođenog pretjeranog perfekcionizma, pa tako i osobni
perfekcionizam, visoka mjerila za druge, potrebu za
odobravanjem, visoki stupanj isplaniranosti (opsesivnu
urednost i organiziranost), stalna zamišljenost (opsesivno i
pretjerano razmišljanje), kompulzivno ponašanje i moralnu
nefleksibilnost...

Letimično čitam dalje, pokušavam shvatiti značenje stručnih

izraza. Čini se da su pitanja izvorno osmislili psiholozi, kako bi
dijagnosticirali nezdrav, patološki perfekcionizam i mogli ga liječiti. Na
trenutak se pitam događa li se upravo to i ovdje: prati li kuća moje
psihičko zdravlje, jednako kao što provjerava moje obrasce spavanja,
težinu i tako dalje.
Ali onda shvaćam da postoji još jedno objašnjenje.
Edward tim upitnikom ne liječi, nego samo pojačava
perfekcionizam stanari. Pokušava nadzirati, ne samo okruženje, čak ni
način na koji u njemu živimo, nego i naše najskrovitije misli i osjećaje.
Ovaj odnos trajat će samo dok bude bio apsolutno savršen...
Drhtim. Je li Emminu sudbinu zapečatio loš rezultat na
psihometrijskome testu?
Dovršavam upitnik, obilježavajući one odgovore za koje mislim da
će mi kod Domara donijeti najviše bodova. Nakon što sam završila,
moje se prijenosno računalo resetira. Ponovno se pali rasvjeta.
Ustajem, osjećam olakšanje što napokon mogu krenuti prema tušu.
No, dok se uspinjem stubama događa se nekakav kvar. Svjetla trepere.
Prijenosno računalo zamrzava se usred resetiranja. Sve na trenutak
stoji. A onda...
Gledam dolje i vidim da se nešto pojavljuje na ekranu. Nešto nalik
na film, samo što nije film.
 Zbunjeno silazim, da bolje pogledam. Radi se o prikazu mene,
prikazu koji se prenosi uživo, ovdje u ovoj prostoriji. Ja se približavam,
a moj lik na ekranu tada se udaljuje.
Kamera je iza mene.
Uzimam računalo i okrećem se. Na ekranu se sad vidi moje lice, a ne
potiljak. Pretražujem zid ispred sebe sve dok na ekranu ne vidim da
gledam točno u objektiv.
Osim što na tome mjestu nema ničega. Možda tek minijaturna
rupica u blijedome kamenu, ništa više od toga.
Odlažem računalo i klikom zatvaram prozor u kojem se vidi ta slika.
Iza njega se nalazi još jedan takav prozor. Pa još jedan. Na svima se vidi
neki drugi dio kuće na broju jedan u ulici Folgate. Zatvaram ih sve
redom, iako tek nakon što sam zapamtila gdje se nalazi koja kamera. U
jednome prozoru vidi se kameni stol, ali iz nekog drugog kuta. Jedna
kamera prikazuje ulazna vrata. Sljedeća kupaonicu...
Kupaonicu. Koja je otvorena i u kojoj tuš nije ničim zakriven. Ako su
to senzori u ovoj kući, tko im još ima pristup?
Ponovno klikam i zatvaram taj prozor. Posljednja kamera
postavljena je točno iznad kreveta.
Osjećam mučninu. Sve one situacije u kojima sam imala dojam da
me netko promatra...razlog je bio to što me netko doista promatrao.
I to ne samo u postelji. Kad me Edward uzeo na kuhinjskoj radnoj
plohi, sigurno smo se dobro vidjeli na kamerama.
S gađenjem drhtim. A onda, pod pravom provalom hormona, moje
se gađenje pretvara u gnjev.
To je učinio Edward. On je te kamere ugradio u samo tkivo kuće na
broju jedan u ulici Folgate. Zašto? Radi li se o nekakvom voajerizmu ili
sličnome hobiju? Ili je to samo još jedan način na koji može
zagospodariti svakim trenutkom mojega života? Podosta sam uvjerena
da to čak nije u skladu sa zakonom — nije li netko nedavno zbog
nečega sličnog završio u zatvoru?
Ali onda pomišljam da Edward takvu pojedinost nikako ne bi
prepustio slučaju. Pretražujem stare elektroničke poruke i pronalazim
e-mail u kojem mi je Camilla poslala prilog sa svim uvjetima i
zahtjevima za stanare kuće na broju jedan u ulici Folgate. Negdje
duboko među odredbama pisanima najsitnijim slovima pronalazim to
što tražim.
...pa tako i, ali ne samo, fotografske i video-zapise...
Na pamet mi pada još nešto. Edward je izgradio ovu kuću, no
tehnološka rješenja projektirao je njegov partner, David Thiel. I
premda mi je teško zamisliti Edwarda kao tehnološki naprednog
voajera, Thiel je već druga priča.
Ne dopuštam bijesu da se rasprši. Odlazim po kaput.
 SADA: JANE

Uopće se ne trudim dogovoriti sastanak. U prizemlju Košnice

jednostavno čekam da se skupina zaposlenika s velikim kavama s
mlijekom i tortillama okupi oko jednog od dizala, pa ulazim s njima. Na
četrnaestome katu izlazim s njima.
»Edward nije u uredu«, kaže ona besprijekorno dotjerana brineta
na recepciji, nakon što je potisnula iznenađenost.
»Htjela bih razgovarati s Davidom Thielom.«
Sad se doima još zatečenijom. »Provjerit ću je li slobodan.« Mora na
iPadu pogledati broj njegove kućne linije. Imam dojam da čovjek
zadužen za tehnologiju baš ne prima previše posjetitelja.

Na Davida Thiela bjesnim dugo, bučno i s mnogo psovki. Jedva stižem

disati, no on jednostavno strpljivo čeka da završim. Podsjeća me na
onu situaciju kad je Edward slušao onog klijenta, kad sam prvi put
došla ovamo, puštao da ga njegov bijes posve preplavi.
»Ovo je apsurdno«, kaže Thiel nakon što sam napokon ušutjela. »
Čini mi se da pretjerano reagirate zbog stanja u kojem se nalazite.«
Teško je mogao reći nešto gore, čak i da mu je to bio cilj, pa da
ponovno poludim. »Kao prvo, nisam bolesna, kretenu jedan. A kao
drugo, kako se usuđuješ obraćati mi se tako s visoka? Znam što sam
vidjela. Uhodiš me i to ne možeš poreći. Pa to piše čak i u onim
prokletim uvjetima ugovora.«
On odmahuje glavom. »Tražimo samo da potpišete odricanje od
odgovornosti. Ali samo da zaštitimo sebe. Tim snimkama nema
pristup nitko osim softvera za automatsko prepoznavanje lica. Kako bi
kuća mogla pratiti vaše kretanje, ništa više.«
»A tuš?« pitam odlučno. »Čas vruć, čas hladan, kako bih se
izbezumila od straha? Ne želiš mi valjda reći da i to ima nekakve veze s
prepoznavanjem lica?«
On se mršti. »Nisam znao ni za kakve probleme s tušem.«
»A tu je onda i još jedna jako važna stvar. Što je bilo s tim kamerama
kad je ubijena Emma? Morale su zabilježiti što se dogodilo.«
On malo oklijeva. »Kamere tog dana nisu radile. Bila je riječ o
nekakvome tehničkom problemu. Jednostavno nezgodan trenutak,
ništa više.«
»Ma ne možeš valjda očekivati da ja sad...« kažem u trenutku kad se
vrata naglo otvaraju, zahvaljujući velikoj snazi ruke Edwarda
Monkforda, koji dugačkim koracima ulazi u prostoriju.
»Što ti radiš ovdje?« pita me. Kod njega nikada nisam vidjela takav
gnjev.
»Traži podatke i snimke iz kuće u ulici Folgate u vezi s onom
Matthewsicom«, kaže Thiel.
Edwardovo lice postaje posve crveno od gnjeva. »Ovo je sad prešlo
sve granice. Zahtijevam da odeš, jesi li me čula?« Još nekoliko
trenutaka nisam sigurna misli li da trebam napustiti ured ili kuću u
ulici Folgate, no onda dodaje: »Pokrećemo kazneni otkaz ugovora. Imaš
pet dana da se iseliš iz kuće.«
»To ne možeš učiniti.«
»Prekršila si najmanje desetak zabrana i odredaba. Čini mi se da
ćeš shvatiti da to možemo učiniti.«
»Edwarde... čega se toliko bojiš? Što nastojiš sakriti?«
»Ne bojim se ničega. Užasno mi ide na neku stvar što se bez
prestanka ne obazireš na moje želje. Iskreno rekavši, čak mi je zabavno
što ti mene optužuješ da sam opsjednut Emmom Matthews, iako je
očito da ti imaš tu fiksaciju. Zašto nisi mogla jednostavno dići ruke od
toga? Zašto ti je toliko stalo?«
»Dao si mi njezinu ogrlicu«, kažem, jednako gnjevna. »Ako si tako
nedužan, zašto si dao popraviti njezinu ogrlicu i onda je darovao
meni?«
Gleda me kao da sam totalno luda. »I tebi i njoj dao sam slične
ogrlice, jer mi se igrom slučaja sviđa boja tih bisera. I to je sve.«
»Jesi li je ubio, Edwarde?« Čujem vlastiti glas koji postavlja to
pitanje. »Jer tako bez imalo sumnje izgleda.«
»Odakle ti samo sve to?!?« pita u nevjerici. »Tko te hrani tim
suludim idejama?«
»Zahtijevam odgovor.« Pokušavam biti mirna i staložena, no glas
mi drhturi.
»Ali ga nećeš dobiti. A sada se, dovraga, nosi odavde.«
Thiel samo šuti. Edward bijesno pilji u moj trbuh dok ustajem i
odlazim.
 SADA: JANE

Nemam kamo otići, osim u kuću na broju jedan u ulici Folgate. Ali u nju
sada ulazim sa strahom, poput okrvavljenog boksača koji se vraća u
ring na još jednu rundu.
Osjećaj da me netko promatra sada prožima baš sve. Kao i osjećaj
da se netko mnome poigrava. Sitnice po cijeloj kući nasumično ne rade
kako treba. U električnim utičnicama ponekad nema struje. Rasvjeta
slabi, pa se pojačava. Kad u Domarevu tražilicu utipkam »jednosobni
stan«, sustav me prebacuje na stranice posvećene ženama koje lažu
partnerima. Kad uključim glazbenu liniju, iz zvučnika dopire Chopinov
pogrebni marš. Aktivira se protuprovalni alarm, od kojeg gotovo
skačem u zrak od straha.
»Prestani se ponašati tako jebeno djetinjasto!« vičem prema
stropu.
Kuća odgovara podrugljivo, tek tišinom praznih prostora.
Uzimam mobitel.
»Simone«, kažem nakon što se javio. »Ako ona ponuda još uvijek
vrijedi, ipak bih voljela da večeras dođeš ovamo.«
»Jane, što se dogodilo?« pita on, odmah zabrinut. »Zvučiš
prestrašeno.«
»Ne, nisam baš prestrašena«, lažem. »Ova me kuća sad već samo
malo izbezumljuje. Sigurna sam da nema mjesta za zabrinutost. Ali
ipak bi mi bilo drago da dođeš.«
 SADA: JANE

»Došao sam što sam brže mogao«, kaže Simon i spušta torbu na pod
kraj vrata. »To je valjda jedna od prednosti toga kad si slobodnjak.
Odavde mogu raditi jednako kao i iz kakvog kafića.« Zastaje čim se
zagledao u moje lice. »Jane, jesi li sigurna da je sve u redu? Izgledaš
užasno.«
»Simone... Moram ti se ispričati. Cijelo vrijeme govoriš mi da je
Edward ubio Emmu, a ja preko toga samo tako prelazim. No sad već
pomalo mislim...« Oklijevam, čak ne želeći to izraziti riječima. »Sve više
čini mi se da si u pravu.«
»Ne trebaš se ispričavati, Jane. Ali možeš li mi reći zašto si
promijenila mišljenje?«
Pričam mu o kamerama i suočavanju s Thielom. »A onda sam
otvoreno optužila Edwarda da mi je dao istu ogrlicu kao Emmi«, kažem
još.
Simon pilji u mene, odjednom napet. »Kako je to podnio?«
»Rekao je da se radilo o dvjema različitim ogrlicama.«
»Je li to mogao dokazati?«
»Nije ni pokušao. Jednostavno me izbacio.« Rezignirano sliježem
ramenima. »Imam pet dana da pronađem novi stan.«
»Ako želiš, možeš neko vrijeme biti kod mene.«
»Hvala. Ali doista sam te već više nego dovoljno inkomodirala.«
»Ali ostat ćemo prijatelji, nije li tako, Jane? Kad odeš odavde, to
neće značiti da ćeš me posve zaboraviti, zar ne?«
»Naravno da neće«, kažem, iako mi je malo neugodno zbog te
njegove ranjivosti. »U svakom slučaju, sada sam pred jednom
moralnom dvojbom.« Pokazujem prema stolu, na kojem se u kutiji u
obliku školjke nalazi moja ogrlica. »Zbog cijele te priče o ogrlicama
potražila sam podatak o tome koliko uopće vrijedi. Pokazalo se da
vrijedi oko tri tisuće funti.«
On me gleda uzdignutih obrva. »A to bi bio poprilično zgodan polog
na ime stanarine.«
»Upravo tako. Ali čini mi se da bih je trebala vratiti Edwardu.«
 »Zašto? Ako ti je odlučio dati neku vrijednu stvar, to je onda njegov
problem.«
»Da, ali...« To mi je teško objasniti. »Ne želim da pomisli da mi je
stalo samo do financijske vrijednosti ogrlice. Problem je u tome što mi
doista treba novac.« A ne želim da me prezire još više nego što me već
prezire, razmišljam, ali prešućujem.
»To što uopće dvojiš oko toga govori tako puno o tebi, Jane. Većina
ljudi ne bi ni oklijevala.« Simon se smiješi. Ona napetost koja se jasno
vidjela maločas, kad sam govorila o Edwardu i biserima sada se
raspršila. Ali zašto je bio toliko napet? Što je mislio da ću reći?
A onda mi nešto pada na pamet — nešto sitno i beznačajno, ali
posve očito.
Ako je Simon u pravu i ako je Edward moju ogrlicu ranije dao Emmi,
jedna nit imat će jedan biser manje od ostalih. No dok je sada gledam,
čini mi se da su svi nizovi posve jednaki.
Prstom prelazim po gornjem nizu i brzo brojim. Dvadeset četiri
biserne kuglice.
Na drugoj su niti također dvadeset četiri.
Kao i na trećoj.
Edward je govorio istinu. Ipak mi nije dao istu ogrlicu koju je dao i
Emmi. Scenarij koji je opisao Simon, a prema kojem je Edward ubio
Emmu, a potom pokupio sve osim jednog bisera, ipak se nije dogodio.
Osim ako je to učinio Simon.
Ta misao sada mi se nekako, već posve formirana, ukazuje u glavi.
Što ako se to dogodilo upravo kao što je Simon rekao... ali njemu, ne
Edwardu?
Nemaš dokaza, govorim samoj sebi.
No odjednom sam neusporedivo manje sretna i zadovoljna
mogućnošću da taj muškarac prenoći u ovoj kući.
Na pamet mi pada još nešto. Dok je Simon ovdje, nema nikakvih
tehničkih poteškoća i kvarova. Voda teče iz slavina, štednjak radi, čak
ni Domar nije zaključan. Koji je tome razlog?
Može Ii on nekako izazivati sve te kvarove?
Činilo mi se da na Thielovu licu vidim stid kad sam ga suočila sa
svojim spoznajama. Ali usto se doimao i zbunjenim. I spomenuo je
nekakav problem.
Je li mu bilo neugodno samo zbog toga što je znao da netko drugi
ima pristup sustavima u kući na broju jedan?
Jesam li ja sve to pogrešno shvatila?
14. Nastojim ljudima ne pokazati što doista mislim.

Slažem se O O O O O Ne slažem se
 SADA: JANE

»Jane? Je li sve u redu?« Simon me netremice promatra.

»Da.« Malo protresavši glavu, blijedo mu se smiješim. »Lijepo je od
tebe što si došao. Iako zapravo nije bilo potrebe da poneseš i torbu.
Prijateljica Mia upravo mi je poslala SMS. Rekla je da će prespavati kod
mene.«
»Nema li Mia djecu? I muža?« To me pita zabrinutim glasom.
»Da, ali...«
»Eto, vidiš. Potrebna je njima. A ja sam sada ovdje. Osim toga, bit će
kao nekada.«
»Kao nekada? Kako?« pitam zbunjeno.
On pokazuje širokim pokretom ruke. »Ti i ja. Ovdje, zajedno. «
»To nije bilo nekada, Simone.«
Osmijeh mu je i dalje postojan. »Ali nije ni daleko. Barem meni.«
»Simone...« Ne znam kako to točno formulirati. »Ja nisam Emma.
Nisam joj ni slična.«
»Naravno da nisi. Kao prvo, kao osoba si bolja od nje.«
Uzimam telefon sa stola.
»Što radiš?« pita on.
»Trebala bih spremiti ogrlicu na kat«, kažem.
»Ja ću je spremiti.« Već pruža ruku prema meni. »Trudna si. Ne
smiješ se naprezati.«
»Nisam baš toliko trudna.« Odjednom mi na pamet pada još nešto.
Većina ljudi smatra da negdje oko petnaest tjedana malo alkohola ne
škodi. Odakle on zna koliko sam tjedana trudna?
Krećem ustranu, kako bih prošla kraj njega. On i dalje ima
ispruženu ruku, no ja se ne obazirem.
»Oprezno na tim stubama!« dovikuje za mnom, gledajući me.
Prisiljavam se na to da usporim, rukom pokazujem da sam čula
upozorenje.
Osim predvorja, jedino mjesto u kući na broju jedan u ulici Folgate
koje ima vrata upravo je onaj prostor s opremom za čišćenje. Uvlačim
se onamo, pa zatvaram vrata i postavljam metle kako se ne bi mogla
otvoriti izvana.
Prvo pokušavam dobiti Miju. Nije moguće uspostaviti poziv.
»Sranje«, kažem naglas. »Jebemu sve!«
Edward Monkford. Nije moguće uspostaviti poziv.
112.
Nije moguće uspostaviti poziv.
Pogledavši ekran, vidim da nema signala. Uz malo muke uspinjem
se u onaj tavanski prostor i podižem telefon koliko mogu više. Ni ondje
nema signala.
»Jane?« Čuje se Simonov glas. Doziva me iz prizemlja. »Jane, je li sve
u redu?«
»Moraš otići, Simone«, dovikujem mu. »Nije mi dobro.«
»Žao mi je. Pozvat ću liječnika.«
»Molim te, nemoj. Samo se moram odmoriti.«
Čujem kako mu se glas pojačava dok se uspinje stubama. »Jane?
Gdje si? U kupaonici?«
Ne odgovaram.
»Kuc-kuc... Ne, nisi u kupaonici. Igramo se skrivača?«
Vrata spremišta škripe dok ih gura s vanjske strane.
»Pronašao sam te«, kaže sretno. »A sada iziđi, malena moja.«
 SADA: JANE

»Ne namjeravam izići«, kažem kroz vrata.

»To je glupo. Ne možemo tako razgovarati.«
»Simone, stvarno želim da sada napustiš kuću. Inače ću zvati
policiju.«
»A kako? Imam uređaj koji blokira sve mobilne signale. I bežični
internet.«
Na to ne kažem ništa. Malo-pomalo shvaćam da je ovo gore nego
što sam mislila. Sve je ovo isplanirao.
»Htio sam samo biti s tobom«, kaže još. »Ali tebi je i dalje Monkford
draži od mene, nije li tako?«
»Kakve veze s tim ima Monkford?«
»Nije te zavrijedio. Baš kao što nije bio zavrijedio ni nju. Ali dobri
dečki nikad ne upoznaju dobre cure, nije li tako? Gube ih zbog kretena
kakav je on.«
»Simone, imam signal. Zovem policiju.« Podižem mobitel i usrdno
govorim: »Molim policiju. Kućni broj jedan u ulici Folgate, u Hendonu.
U kući imam muškarca koji mi prijeti.«
»Nije baš posve točno, mala moja. Nisam nikome zaprijetio.«
»Da, pet minuta bit će u redu. Ali molim vas da se požurite.«
»Jako uvjerljivo. Dobro lažeš, Jane. Kao i sve ostale jebene žene koje
sam ikada upoznao.« Lecnuvši se, gledam kako iznenadnom provalom
bjesomučnih udaraca nogom pokušava otvoriti vrata. Dršci se savijaju,
ali metle ipak drže vrata, tako da ne popuštaju. Od užasnutosti osjećam
vrtoglavicu.
»Ne smeta mi, Jane«, kaže, sav zadihan. »Pred sobom imam cijeli
dan.« Čujem kako se spušta u prizemlje. Prolaze beskonačne minute.
Osjećam miris pržene slanine. Što je najapsurdnije, taj mi miris tjera
slinu na usta.
Gledam oko sebe, pitam se nalazi li se u spremištu nešto što bih
mogla upotrijebiti. Pogled mi se sa zadovoljstvom zaustavlja na
kablovima koji se protežu po zidu, tim venama i arterijama kuće na
broju jedan u ulici Folgate. Počinjem ih nasumično čupati. Vjerojatno
sam time nešto postigla, jer uskoro čujem kako se ponovno uspinje
stubama.
»Jako lukavo, Jane. Ali zapravo malo ide i na živce. Sada lijepo iziđi.
Pripremio sam malu zakusku.«
»Idi, Simone. Zar ne shvaćaš? Moraš otići. To najozbiljnije mislim. «
»Kad se naljutiš, zvučiš posve isto kao Emma.« Čujem zvuk noža
koji struže po tanjuru. Zamišljam kako prekriženih nogu sjedi sa
suprotne strane vrata i jede to što je već pripremio. »Trebao sam joj
češće reći ne. Trebao sam se više nametnuti. To je oduvijek moj
problem. Previše sam razuman. Previše ljubazan. « Čujem zvuk
izvlačenja čepa iz boce. »Nekako sam mislio da si i ti draga i ljubazna,
pa da će ovoga puta biti drukčije. Ali ništa od toga.«
»DAVID THIEL«, vičem. »EDWARD. UPOMOĆ.«
Vičem sve dok ne osjetim promuklost i bol u grlu.
»Ne mogu te čuti«, kaže on na kraju.
»Mogu«, ne dam se. »Sve promatraju.«
»A to si mislila? Nažalost, ne. To je moje. Znaš, toliko me podsjećaš
na nju. U tebe sam zaljubljen već cijelu vječnost.«
»To nije ljubav«, kažem užasnuto. »Ljubav ne može biti potpuno
jednostrana.«
»Ljubav je uvijek jednostrana, Jane«, kaže on tužno.
Pokušavam ostati pribrana. »Da me voliš, htio bi da budem sretna.
A ne prestrašena i ovako zatočena.«
»I želim da budeš sretna. Sa mnom. Ali ako te ja ne mogu imati,
posve sigurno neću dopustiti onom kretenu da budeš njegova.«
»Rekla sam ti. S njim sam prekinula.«
»To je i ona rekla.« Već zvuči umorno. »Stoga sam joj pripremio
mali, jednostavni ispit. I željela je ponovno biti s njim. Ne sa mnom. S
njim. Nisam htio da ovo ispadne ovako, Jane. Htio sam da se zaljubiš u
mene. No kad ne ide tako, ovo je druga najbolja mogućnost.«
Čujem zvuk patentnog zatvarača. Otvara torbu. A onda čujem i
nekakvo klokotanje. Tamna mrlja širi se ispod vrata. Po mirisu mi se
čini da se radi o benzinu za upaljače.
»Simone!« vrištim. »Za ime svijeta, jebote!«
»Ne mogu, Em.« Glas mu je grlen i prigušen, kao da je na rubu plača.
»Ne mogu odustati.«
»Molim te, Simone. Misli na dijete. Čak i ako mrziš mene, misli na
dijete.«
»O, mislim... Na malo kopile onog kopileta. Na njegov kurac u tvojoj
pički. Na njegovo dijete. Nema jebene šanse.« Još malo klokotanja.
»Spalit ću cijelu kuću. To mu se baš i neće svidjeti, nije li tako? No, ako
ne izađeš, bit ću prisiljen spaliti i tebe i to dijete. Ne tjeraj me na to,
Jane.«
Sva ova sredstva za čišćenje zasigurno su zapaljiva. Sada jedno po
jedno bacam u prostor pod krovom. Potom se penjem onamo i
provjeravam signal na mobitelu. I dalje ništa.
»Jane«, dovikuje Simon kroz vrata. »Ovo ti je posljednja prilika.
Izađi i prema meni budi ljubazna. Pretvaraj se da me voliš, barem malo.
Samo se pretvaraj, ne tražim ništa više.«
Provlačim se skučenim prostorom, napredujem polagano, dok mi
mobitel služi kao baterijska svjetiljka. Posvuda vidim drvene grede i
stupove. Kad se vatra proširi ovamo, više je neće biti moguće
zaustaviti. Osim toga, ako dobro pamtim, u takvim situacijama umireš
od dima.
Stajem na nešto meko. Na staru vreću za spavanje. U mislima mi se
ukazuje još nešto. Nije Emma spavala ovdje, nego Simon. Imao je par
Emminih stvari i posjetnicu njezine psihoterapeutkinje. Možda je čak
razmišljao o tome da i on potraži stručnu pomoć. Da je barem pokušao
doći do pomoći.
»Jane?« doziva ponovno. »Jane?«
A onda vidim svoj kovčeg, koji sam onamo spremila da ne smeta.
Čučnuvši, vadim kutiju s uspomenama na Isabel. Uzdrhtalih ruku
dodirujem njezine stvari: tkaninu kojom je bila omotana, gipsane
otiske njezinih sićušnih dlanova i stopala.
Sve što je preostalo od nje.
Iznevjerila sam te. Iznevjerila sam vas oboje.
Beživotno se spuštam na koljena, dlanova položenih na trbuh, i
prepuštam se suzama.
15. Kći vam se na moru našla u poteškoćama. Idete je spasiti, ali pritom
uviđate da je ona tek jedno od desetero djece koja su se našla u istoj
situaciji. Možete ili odmah spasiti svoje dijete ili možete krenuti po
pomoć za cijelu skupinu, što bi moglo potrajati. Kako ćete postupiti?

O Spasiti vlastito dijete

O Spasiti desetero djece
 SADA: JANE

Ne znam koliko dugo plačem. No nakon što sam prestala, i dalje ne

osjećam miris vatre. Samo prodoran smrad one tekućine za punjenje
upaljača.
Mislim na Simona, koji je negdje ispod mene i koji je također pun
samosažaljenja. Mislim na to njegovo jadno, izgubljeno cendranje.
A onda mislim: Ne.
Ja nisam Emma Matthews, neorganizirana i ranjiva. Ja sam majka
koja je pokopala jedno dijete, dok drugo nosi u utrobi.
Bilo bi beskonačno lako ostati ovdje, u ovome potkrovlju, uživati u
raskoši i slatkoj pasivnosti boli i tugovanja. Ležati i čekati da dim
prokulja kroz podne grede i daske, da me počne obavijati, vući prema
dolje.
Ali to ipak ne činim.
Neki iskonski nagon tjera me na noge. I gotovo prije nego što toga
uopće postajem svjesna, spuštam se u ono spremište. Nečujno
uklanjam one drške s vrata.
Ogrlica mi je još u džepu. Izvadivši je, trgam niti, tako da mi biserne
kuglice, sada slobodne padnu u šaku.
Tiho i oprezno otvaram vrata.
Kuća na broju jedan u ulici Folgate sada je neprepoznatljiva. Zidovi
su išarani grafitima. Jastučići su poderani. Pod prekriva porazbijano
posuđe. Čini mi se da se na divovskim staklenim plohama vidi
razmazana krv. Osim benzina za upaljače, osjećam i miris prirodnog
plina iz štednjaka.
On se odjednom, kao iz vedra neba, pojavljuje u podnožju stuba.
»Jane. Tako mi je drago.«
»Mogu ti glumiti nju.« To nisam isplanirala, pogotovo detaljno, ali
sada mi se čini očitim što trebam reći i te riječi iz mene izlaze bez
oklijevanja i podrhtavanja glasa. »Emma. Draga i ljubazna Emma, koju
si volio. Bit ću ti Emma, a ti ćeš me onda pustiti. Može?«
Bez riječi pilji gore, u mene.
Pokušavam zamisliti kako bi Emma govorila, ritam njezina govora.
»Čovječe«, kažem, gledajući uokolo. »Zbilja si se iskalio na ovoj kući,
zar ne, maleni moj? Bit će da me istinski voliš, Si, kad si sve to učinio.
Nisam imala pojma da si tako strastven.«
Sumnja se u njegovu pogledu bori za prevlast s još nečim. Srećom?
Ljubavlju? Polažem dlan na trbuh.
»Simone, nešto ti moram reći. Postat ćeš otac. Nije li to divno?«
Vidim da se lecnuo. Malo kopile onog kopiletu. »Pođimo leći, Si«,
kažem žurno, sluteći da sam sad pretjerala. »Samo na par minuta.
Izmasirat ću ti vrat, ti meni također. Ne bi to bilo divno? Bilo bi tako
lijepo da se malo stisnemo i mazimo.«
»Lijepo«, ponavlja on, uspinjući se stubama. Glas mu je promukao
od žudnje. »Da.«
»Hoćeš li se otuširati?«
Kima, a onda mu se u pogledu pojavljuje neka nesmiljena iskra. »I
ti.«
»Idem samo po ogrtač.«
Odlazim prema spavaćoj sobi, osjećajući kako me prati pogledom.
Otvaram kameni ormar i s vješalice skidam kućni ogrtač.
Čujem zvuk vode. Uključio je tuš. No kad se ponovno okrenem, on je
opet na onome istome mjestu, i dalje me gleda.
»Ne mogu, Em«, kaže iznenada.
Još nekoliko trenutaka čini mi se da misli na cijelu ovu predstavu.
»Što ne možeš, srce?«
»Ne mogu te izgubiti. Ne mogu dopustiti da budeš ta žena koja želi
njih, ali ne i mene.« Te riječi izgovara nekako neobično pijevno, kao da
su stihovi neke pjesme koja mu se mislima vrti već toliko dugo da su
posve izgubili značenje.
»Ali ja te itekako želim, srce. Nikoga drugoga. Dođi, pokazat ću ti.«
Odjednom jecajući, dlanovima prekriva lice i ja koristim priliku, kraj
njega jurim prema stubama, onim opasnim stubama na kojima je
umrla Emma. Zamalo padam već na prvoj stubi, teško održavajući
ravnotežu zbog teškoga trbuha, ali onda se rukom oslanjam na zid i
uspijevam se vratiti u ravnotežu, bosih nogu sada sigurnih na dobro
poznatim kamenim pločama. On uz bijesnu riku nasrće prema meni.
Nekako mi uspijeva uvući ruku u kosu i naglo me potegnuti prema sebi.
Ja ga svom snagom šakom punom biserja gađam u glavu. Gotovo nije ni
trepnuo. No pri sljedećem koraku kuglice su mu pod nogama,
smrtonosne poput kuglica iz ležajeva, i rukama se sada panično hvata
za zrak, dok mu se noge kližu svaka na svoju stranu. Na licu mu se
odražavaju zatečenost i šok, a već trenutak kasnije pada, tone u onu
veliku prazninu. Na pod mu prvo pada tijelo, a potom i glava, uz mučan
tresak. Biserne kuglice poskakuju po stubama poput vodopada, padaju
preko ruba, za njim, pa nastavljaju poskakivati i oko njegova
izobličenog tijela i raširenih udova. U jednom trenutku sigurna sam da
je još živ, jer gleda prema meni, pogleda punog boli, traži me pogledom,
ne želeći se prepustiti, a onda mu se ispod potiljka pojavljuje krv i iz
očiju u tom trenutku nestaje i posljednji trag života.
 SADA: JANE

Ponovno pokušavam uhvatiti signal, no Simonov uređaj za ometanje

zacijelo i dalje radi. Morat ću otići u susjednu kuću i nazvati hitnu. Iako
sada baš i nema neke žurbe. Oči su mu otvorene i ne miču se, dok mu
se oko glave vidi aureola tamnocrvene krvi.
Oprezno se spuštam stubama i prolazim dnevnom sobom,
zaobilazeći biserne kuglice koje i dalje opasno prekrivaju dijelove
poda, jednoga dlana zaštitnički položenoga na trbuh. Tim smjerom
dolazim i u blizinu velikih prozora. Gotovo nesvjesno zastajem i
rukavom brišem krvave grafite. Uklanjam ih lako, a ispod njih nazirem
odraz vlastitog lica na tami koja vlada s druge strane prozora.
Sve će to nestati, razmišljam. Sav taj nered i površinski kaos. Te
krvi i Simonova tijela, ubrzo neće biti. Kuća će ponovno biti
besprijekorno čista. Poput živog organizma koji je istisnuo minijaturni
bolni trn, kuća na broju jedan u ulici Folgate sama se zaliječila.
Osjećam nevjerojatan spokoj, mir. Gledam vlastiti odraz u tamnome
staklu, osjećam da me kuća prihvaća i priznaje. Nas oboje, na drukčiji
način, s obiljem mogućnosti koje nam se nude.
16. Željeznički skretničar zadužen je za pomicanje skretnica na nekoj
dalekoj i samotnoj postaji. Unatoč pravilima službe, na posao dovodi
sina, ali mu daje stroge upute da se ne približava pruzi. Kasnije vidi da
se približava vlak, ali prije nego što uspijeva promijeniti položaj
skretnice, vidi da se dječak igra na kolosijeku, predaleko da ga čuje. Ne
okrene li skretnicu, gotovo sigurno izazvat će nesreću s brojnim
žrtvama, no ako je okrene, vlak će mu gotovo sigurno pregaziti sina.
Što biste učinili na njegovu mjestu?

O Okrenuli skretnicu
O Ne biste okrenuli skretnicu
 SADA: JANE

Od rađanja u vodi, uz mirisne svijeće Diptique i glazbu Jacka Johnso na

na mojem iPadu, naposljetku nema ništa. Umjesto toga rađam carskim
rezom, nakon što je tijekom jednog rutinskog pregleda utvrđeno da se
u bebinu trbuhu nalazi neka mala opstrukcija — ništa što se ne može
odmah riješiti postnatalnim operativnim zahvatom, ali se zbog toga ne
preporučuje prirodni, nego medicinski potpomognuti porod.
Dr. Gifford pomno i strpljivo objašnjava što to znači, a prije
završnog dogovora još me podvrgavaju dodatnim pregledima. Nakon
poroda držim Tobyja tek nekoliko i gorkih i slatkih, tako čudesnih
minuta, a onda ga odnose od mene. Ipak, prije toga, primalja mi ga je
stavila na prsa, te sam osjetila kako mi tvrdim desnima poteže
bradavicu. Taj duboki osjećaj povlačenja dopire mi sve do same srži
bića, sve do osjetljive maternice, nakon čega osjećam prštavu euforiju
opuštanja. Ljubav od mene nesputano teče prema njemu i u njega, a
njegove plave oči blago se nabiru, i dalje divovske i sretne. Takvo
nasmiješeno dijete. Primalja kaže da to ne može biti pravi osmijeh,
barem zasada, već samo nekakav prolazak zraka ili slučajni drhtaj usne,
no ja znam da nije tako.
Edward nam dolazi u posjet dan kasnije. Tijekom posljednjeg
tromjesečja trudnoće čak smo se i vidjeli, više puta. Dijelom zbog svih
pravnih i birokratskih zavrzlama nakon Simonove smrti, a dijelom i jer
je Edward bio toliko obazriv i ljubazan da je priznao da je i sam trebao
shvatiti koliko je Simon opasan. U ovoj smo priči sada zajedno, i to
dugoročno, kao roditelji. A ako u toj punini vremena uspijemo biti i
nešto više od toga — pa i to je jedna od mogućnosti, čini mi se
ponekad, jedna od mogućnosti koje Edward više ne isključuje.
Još sam snena u trenutku njegova dolaska, pa bolničarka prvo
provjerava mogu li ga primiti, a ja, ga naravno, odmah pozivam u sobu.
Želim mu pokazati našeg sina.
»Evo ga. Ovo je Toby.« Nikako ne uspijevam suspregnuti osmijeh.
Ali malo me obuzima i strah. Navika života pod Edwardovim budnim
okom, traženja njegova odobravanja, još je odviše svježa da bi se posve
izgubila.
On visoko pridiže Tobyja, pomno mu promatra obio, vedro lice.
»Kada si doznala?« pita tiho.
»Da ima Down? Nakon što su pronašli tu opstrukciju. Down ima
gotovo trećina djece s duodenalnom atrezijom.« Ono ispitivanje DNA,
toliko točnije od 99%, ipak nije bilo nepogrešivo. Ali nakon šoka i tuge
koje sam doživjela nakon potvrde, dio mene sada je gotovo sretan što
su rezultati ispitivanja bili pogrešni. Da sam znala, gotovo bih se
sigurno bila odlučila na pobačaj. A dok sada gledam Tobyja i te oči koje
oblikom podsjećaju na bademe, taj spljošteni nosić, te predivna usta
nalik na polumjesec, kako bih uopće mogla poželjeti da se taj život ne
živi?
Dakako, ima razloga za zabrinutost. Ali svako je dijete s Downovim
sindromom drukčije, a čini se da smo mi imali sreće. Tek je neznatno
mlohaviji od ostale djece. Oralna koordinacija, kad ga dojim, izgleda
posve u redu. Nema problema s gutanjem, nema problema ni sa srcem,
ni s bubrezima. A nos mu je, iako malko spljošten, i dalje tako očito
Edwardov. Oči, iako oblika badema, nisu bitno drukčije od mojih.
Prelijep je.
»Jane«, kaže Edward gorljivo, »ovo možda i nije najprikladniji
trenutak za tu temu, ali moraš ga dati na posvajanje. Ima ljudi koji
primaju takvu djecu. Ljudi koji su odabrali da će život posvetiti tome.
Ne ljudi poput tebe.«
»Ne mogu«, kažem. »Edwarde, to jednostavno nikako ne bih
mogla.«
Samo na trenutak duboko u njegovim očima vidim bljesak gnjeva.
Možda i još nešto: jedva primjetnu iskricu straha.
»Mogli bismo pokušati ispočetka«, nastavlja, kao da nisam ništa
rekla. »Ti i ja — kao da se nikada nismo upoznali. I ovaj put moglo bi
funkcionirati. Znam da bi moglo...«
»Da si bio iskreniji u vezi s Emmom«, kažem ja, »možda bi i prvi put
funkcioniralo.«
Prodorno me gleda. Vidim da se pita jesu li to posljedice
majčinstva, je li me već nekako promijenilo, jesam li zbog toga postala
nekako odlučnijom i nametljivijom.
»Kako sam mogao govoriti o tome kad ni sam nisam shvaćao cijelu
priču?« kaže na kraju. »Ja sam opsesivna osoba. A ona me voljela
provocirati. Uzbuđivalo ju je kad bi me navela na to da izgubim nadzor,
iako sam se ja zbog toga mrzio. Na koncu sam doista prekinuo s njom,
no to je bilo teško, jako teško.« Još nekoliko trenutaka oklijeva.
»Jednom mi je dala pismo. Rekla je da želi sve objasniti. Kasnije me
zamolila da ga ne čitam. Ali ja sam ga tada već bio pročitao.«
»Jesi li ga sačuvao?«
»Jesam. Želiš ga vidjeti?«
»Ne«, zaključujem. Spuštam pogled na Tobyjevo usnulo lice. »Sada
moramo razmišljati o budućnosti.«
On se hvata toga. »Znači da ćeš doista razmisliti o tome? Razmislit
ćeš o tome da ovo dijete daš na posvajanje? Čini mi se da bih mogao
ponovno biti otac, Jane. Čini mi se da sam za to spreman. Ali imajmo
dijete koje želimo zadržati. Planirano dijete.«
I tada, napokon, Edwarda upoznajem s istinom.
 PRIJE: EMMA

Znala sam i prije nego što sam te upoznala, kada je ona posrednica iz
agencije počela govoriti o tvojim pravilima. Neke žene, možda i većina,
žele da ih se obožava i poštuje. Žele dragog i ljubaznog muškarca koji
će im nježno i zaljubljeno šaputati. Pokušala sam biti takva žena, i
voljeti takvog muškarca, ali to jednostavno ne ide.
Čim sam ti prolila kavu po nacrtima, već sam bila sigurna. Dogodilo
se nešto što uopće ne mogu opisati riječima. Bio si strog i moćan, ali
oprostio si mi. Simon je znao opraštati, ali zbog slabosti, ne snage. U
tom trenutku postala sam tvoja.
Ne želim da me netko obožava. Želim da mi se naređuje. Želim
čudovište od muškarca, muškarca kojeg drugi muškarci mrze i zavide
mu i kojem se živo fućka. Muškarca od kamena.
Jednom ili dvaput učinilo mi se da sam pronašla takvog muškarca. I
onda ga nikako nisam uspijevala napustiti. Kad bi me iskoristili ili
odbacili, to sam prihvaćala tek kao dokaz da su to što tvrde.
Jedan od njih bio je i Saul. U početku mi je bio odbojan. Arogantan i
prijezira dostojan kreten. Budući da je bio u braku s Amandom, mislila
sam da njegovo očijukanje ne znači baš ništa. Stoga sam mu počela
uzvraćati očijukanjem i tu sam pogriješila. Napio me. Znala sam što
radi, ali sam mislila da će kod određene točke prestati. Nije, a izgleda
da nisam ni ja. Imala sam dojam da se sve to nekako događa nekome
drugom. Znam da će čudno zvučati, ali osjećala sam se poput Audrey
Hepburn koja pleše s Fredom Astaireom. A ne pijana tajnica koja puši
menadžeru na nekom stručnom seminaru. Kad sam shvatila da mi se
ne sviđa što radi i kako to radi, već je bilo prekasno. Što sam ga više
pokušavala spriječiti, to je postajao grublji.
Nakon toga mrzila sam samu sebe. Smatrala sam da sam kriva što
sam mu dopustila da me dovede u tu situaciju. I mrzila sam Simona jer
je u meni uvijek vidio sam ono najbolje, iako zapravo nisam takva
kakvom me smatra. Jednostavno je bilo neusporedivo lakše svima
lagati, nego reći istinu.
I tako sam mislila da sam u tebi napokon pronašla čovjeka koji je i
dobar i snažan, i Simona i Saula. A kad sam shvatila da i ti imaš svoje
tajne, bilo mi je drago. Mislila sam da ćemo jedno prema drugome moći
biti iskreni. Da se napokon možemo riješiti svih tih nepotrebnih
opterećenja iz prošlosti. Ne samih stvari, nego sve one »prtljage« koju
nosimo u glavi. Jer sam živeći na broju jedan u ulici Folgate shvatila
upravo to. Okolina ti može biti totalno ulaštena i ispražnjena. Ali to
zapravo nije važno ako u tebi i dalje vlada totalni kaos. A to je svima
jedino važno, nije li tako? Svi traže nekoga tko će se pobrinuti za tu
zbrku koja nam vlada u glavi, zar ne?
17. Bolje je reći laž i zadržati nadzor nad situacijom, nego reći istinu i
suočiti se s nepredvidivim posljedicama.

Slažem se O O O O O Ne slažem se
 SADA: JANE

»I on je planirano dijete«, kažem.

Edward se mršti. »Šališ se?«
»Možda samo deset posto.« On se već počinje opuštati, no ja onda
dodajem: »Odnosno, planirala sam ga ja. Ti nisi.«
Snažnije privijam Tobyja, kojeg držim rukom, u pregibu lakta.
»Znala sam čim sam te upoznala, onda u tvojem uredu. Znala sam da
možeš biti otac mojeg djeteta. Zgodan, inteligentan, kreativan,
ambiciozan... Definitivno nije bilo osobitih izgleda za to da pronađem
nekoga boljeg. «
»Lagala si mi?« pita u nevjerici.
»Zapravo i nisam. Samo ti nisam objasnila par stvari.« Naprimjer
već i kad sam odgovorila na prvo pitanje u onoj prijavi, pitanje u kojem
se tražilo da navedem sve stvari koje smatram ključnima za svoj život.
Kad izgubiš središte svojega svijeta, samo ti jedna stvar može vratiti
cjelovitost i normalnost.
Tako nešto ne bih mogla učiniti nigdje drugdje nego u kući na broju
jedan u ulici Folgate. Predomišljanje, sumnja u sebe, moralna pitanja i
grizodušje — u normalnome svijetu sve bi me to paraliziralo. No u tim
golim, beskompromisnim prostorima moja je odlučnost samo jačala.
Kuća na broju jedan u ulici Folgate stala je uz mene u mojim
zavjereničkim planovima i sve moje odluke obilježila je čista
jednostavnost gubitka.«
»Znao sam da se nešto zbiva.« Edward je već jako blijed. »Domar...
Bilo je određenih anomalija, podataka koji nisu imali smisla. To sam
pripisao tvojoj opsjednutosti Emminom smrću, tom apsurdnom
potragom koju si nastojala držati u tajnosti...«
»Nije mi bilo stalo do Emme, barem na osobnoj razini. Ali morala
sam doznati bi li ti predstavljao opasnost za naše dijete.« Što je bilo
najironičnije, upravo mi je Simonova smrt u konačnici omogućila da
riješim to pitanje. U njegovu plavom fasciklu pronašla sam ime Johna
Wattsa, poslovođe tijekom izgradnje kuće na broju jedan u ulici
Folgate. Emmi ga je dao Edwardov nekadašnji poslovni partner, Tom
Ellis, no ona ga, posve uobičajeno za njezin kaotičan način
funkcioniranja, nije ni potražila. Poslovođa je potvrdio ono u što sam
već bila gotovo posve sigurna: da je smrt Edwardove supruge i djeteta
bila tek plod tragičnog nesretnog slučaja.
»Ne žalim te, Edwarde«, kažem još. »Dobio si točno ono što si htio
— kratkotrajnu, intenzivnu, savršenu vezu. A svatko tko u takvim
okolnostima spava s nekom ženom mora znati koje su moguće
posljedice.«
Je li to što sam učinila prihvatljivo? Ili, u najmanju ruku, shvatljivo?
Može li ijedna žena reći da na mojemu mjestu ne bi postupila
upravo tako?
Ne peče me savjest ni zbog Simona. Kad sam zatvorila poklopac na
kutiji s Isabelinim uspomenama, znala sam da ću ga ubiti, budem li
ikako mogla. Ali do dolaska policije već sam bila pokupila sve one
razasute bisere i baš ništa nije ukazivalo na to da sam odigrala
nekakvu ulogu u njegovoj tužnoj i nesretnoj smrti.
»Ah, Jane.« Edward odmahuje glavom. »Jane. Kako... veličanstveno.
Dok sam cijelo vrijeme mislio da te nadzirem, ti si zapravo u šaci imala
mene. Trebao sam i pretpostaviti da imaš nekakve svoje ciljeve. «
»Možeš li mi oprostiti?«
U prvi mah ne odgovara, pušta da pitanje samo tako lebdi u zraku. A
onda, na moje veliko iznenađenje, kima.
»Tko bolje od mene zna kako je to izgubiti dijete?« kaže tiho. »Tko
bolje zna da ćeš učiniti sve, koliko god to bilo destruktivno ili pogrešno,
samo da barem naoko otupiš bol? Možda smo i sličniji nego što se
činilo i tebi i meni.«
Još nekoliko dugih trenutaka šuti, izgubljen u vlastitim mislima.
»Nakon smrti Maxa i Elizabeth, neko sam vrijeme bio dosta izvan
sebe — izbezumljen od grižnje savjesti, boli i mržnje prema sebi«, kaže.
»Otišao sam u Japan, pokušao pobjeći od sebe, ali ništa nije pomoglo. A
kad sam se vratio, utvrdio sam da Tom Ellis namjerava dovršiti kuću u
ulici Flogate i pripisati je sebi. Nisam mogao podnijeti pomisao na to
da kuća koju smo Elizabeth i ja zajedno planirali, dom naše obitelji, u
stvarnosti ispadne takva. Stoga sam poderao nacrte i počeo ispočetka.
Iskreno govoreći, živo mi se fućkalo kako će to novo zdanje zapravo
izgledati. Izgradio sam kuću sterilnu i praznu poput kakvog mauzoleja,
jer sam se u to vrijeme tako osjećao. No onda sam shvatio da sam u
tome ludilu nesvjesno stvorio nešto iznimno. Kuću koja će od svakog
stanara iziskivati žrtvu, ali će tu žrtvu i tisućustruko isplatiti. Neke,
poput Emme, dakako, kuća uništi. Ali druge, poput tebe, samo ojača.«
Pozorno me promatra. »Zar ne shvaćaš, Jane? Pokazala si da si je
dostojna. Da si dovoljno disciplinirana i bezobzirna da budeš
gospodarica kuće na broju jedan u ulici Folgate. Stoga ti sada iznosim
ponudu. «
Ni u jednom trenutku ne prestaje me gledati u oči. »Daš li ovo dijete
na posvajanje... ja ću tebi dati kuću. To će biti tvoja kuća, tako da s
njome možeš raditi što god te volja. Ali što je duže budeš odgađala, to
će ti odluka postajati sve težom. Što doista želiš? Priliku za
savršenstvo? Ili doživotne muke u nastojanju da se nosiš s... s...« Bez
riječi pokazuje prema Tobyju. »Budućnost kakva ti je oduvijek
namijenjena, Jane? Ili ovo?«
18.

O Odustati od djeteta
O Ne odustati od djeteta
 SADA: JANE

»A ako pristanem, imat ćemo još jedno dijete?«

»Dajem ti riječ.« Odmah se hvata za tu moju neodlučnost. »Ne samo
da bi to za nas bila ispravna odluka, Jane. Bila bi ispravna i za Tobyja. Za
takvo je dijete bolje da bude posvojen sada nego da odrasta bez oca.«
»Ali ima oca.«
»Znaš što mislim. Trebaju mu roditelji koji će ga takvog prihvatiti. A
ne roditelji koji tuguju, kad god ga pogledaju, zbog djeteta kakvo je
mogao biti.«
»U pravu si«, kažem tiho. »To mu doista treba.«
Razmišljam o kući na broju jedan u ulici Folgate, o osjećaju
pripadnosti i spokoja koje u meni budi. I gledam Tobyja, pa razmišljam
o tome što slijedi. Samohrana majka, sama s hendikepiranim djetetom,
bori se protiv sustava kako bi dijete dobilo potrebne terapije. Život
ispunjen potresima, pomutnjom i kompromisima.
Ili prilika za još jedan pokušaj, za nešto bolje i ljepše.
Za novu Isabel.
Toby na ramenu ima malo mlijeka koje je ispljunuo nakon
hranjenja. Oprezno brišem mrlju.
Eto. Nema je više.
Donosim odluku.
Od Edwarda ću izvući sve što budem mogla. A onda ću pustiti da
izblijede i utonu u povijest, svi likovi iz ove drame. Emma Matthews i
muškarci koji su je voljeli, koji su njome postali opsjednuti. Oni nam
sada nisu važni. No jednoga dana, kad Toby napuni dovoljno godina,
uzet ću onu kutiju za cipele s police na kojoj stoji i ispričati mu priču o
njegovoj sestri, Isabel Margaret Cavendish, onoj prije njega.
 SADA: ASTRID

»Pa to je doista izvanredno«, kažem dok u nevjerici gledam te blijede

kamene zidove, prostor, svjetlost. »U životu nisam vidjela tako
nevjerojatnu kuću. Čak ni u Danskoj.«
»Da, doista je osobita«, slaže se Camilla. »Arhitekt je zapravo vrlo
poznat. Sjećate se one prašine koja se prošle godine podignula oko
onog eko-grada u Cormvallu?«
»Nešto se radilo o tome da su stanari odbijali prihvatiti uvjete iz
ugovora o najmu, zar ne? Nije li ih on sve izbacio?«
»Ugovor o najmu i ovdje je vrlo složen«, kaže Camilla. »Ako ste i
dalje zainteresirani, vjerojatno bih vas trebala upoznati s
pojedinostima.«
Gledam uokolo, promatram te visoke zidove, stube koje kao da
lebde u zraku, taj nevjerojatni mir i spokoj. U takvoj kući, mislim si,
mogla bih ponovno biti svoja, prava i potpuna ja, daleko iza sebe
ostaviti svu onu ogorčenost i gnjev zbog razvoda. »Svakako me
zanima«, čujem vlastite riječi.
»Izvrsno. Ah, usput...« Camilla sada gleda prema praznini ispod
krova, kao da me nema snage pogledati u oči. »Sigurna sam da ćete
ionako saznati o tome, pa nema smisla da vam ne kažem. Uz nju su
vezane određene priče — ovdje je živio jedan par. Prvo je ona pala niza
stube, a onda je tri godine kasnije i on umro točno na istome mjestu.
Smatra se da se bacio namjerno, da bude s njom.«
»No, da, to je svakako tragično«, kažem. »Ali i romantično, barem
kad govorimo o tragedijama. Ako pitate hoće li me to odbiti... Neće.
Trebam još nešto znati?«
»Samo to da je vlasnik ponekad nastrojen pomalo tiranski. Tijekom
posljednjih nekoliko tjedana kuću sam pokazala valjda desecima
potencijalnih stanara, ali nije prihvatio nikoga.«
»Vjerujte mi, znam se nositi s tiranima. S jednim takvim živjela sam
šest godina.«
I tako već te večeri listam beskonačne stranice prijavnog obrasca.
Treba pročitati toliko pravila! Odgovoriti na toliko pitanja ! Dolazim u
iskušenje da uzmem neko piće, da olakšam cijeli postupak, no nisam
ništa popila sad već gotovo tri tjedna i nastojat ću to održati.
Molim vas da navedete sve stvari koje smatrate apsolutno nužnima
za svoj život.
Uz dubok uzdah, uzimam kemijsku olovku.
 ZAHVALE

Mnogi, mnogi ljudi pomogli su mi tijekom desetak godina koliko mi je

trebalo da smislim kako ispričati ovu priču. Osobito velika hvala
producentici Jill Green na prvim poticajima, Lauri Palmer na
uobičajeno pronicljivim reakcijama na nedovršeni rukopis, Tini
Sederholm na poetskoj perspektivi, te dr. Emmi Fergusson, na
savjetima u vezi s medicinskim pitanjima i još mnogo toga.
U Penguin Random Houseu duboku zahvalnost dugujem Kate
Miciak, ne samo na tome što je kupila knjigu i praktički preko noći
dostavila uzorak od pedeset stranica kolegici Denise Cronin i njezinoj
fantastičnoj ekipi na Sajmu knjiga u Frankfurtu, nego i na mjesecima
poticajnih rasprava, nepogrešivog majstorskog instinkta, kao i
uredničke strasti koju je uložila nakon toga.
No najveću zahvalnost dugujem Cardocu Kingu i njegovoj ekipi u
tvrtki United Agents — Mildred Yuan, Millie Hoskins, Yasmin McDonald
i Amy Mitchell — koji su prve stranice pročitali dok je cijela priča još
praktički bila na razini ideje. Bez njihova oduševljenja i vjere sumnjam
da bi knjiga ikada nadišla tu fazu.
Knjigu posvećujem svojemu nepobjedivom, bez iznimke vedrom i
veslom sinu Ollieju, jednome od vrlo rijetkih ljudi na svijetu rođenih sa
sindromom Joubert tipa B, kao i uspomeni na njegova starijeg brata,
Nicholasa, našeg dječaka prije njega.
 O AUTORU

Roman Ona prije mene prvi je psihološki triler JP Delaneyja. Riječ je o

pseudonimu spisatelja koji je već objavljivao bestselere pod drugi
imenima. Prava za knjigu kupljena su u trideset pet zemalja. Filmsku
verziju režirat će Oscarom nagrađeni redatelj Ron Howard.
1 Doručak kod Tiffanyja« — prev.

2 Automatizacija doma, »pametne kuće« itd. — prev.

3 Najviša planina u Walesu, 1085 m — prev.

4 Londonski City, poslovno i financijsko središte — prev.

5 Ludwig Mies van der Rohe (1886-1969.)» njemačko-američki

arhitekt, jedan od pionira suvremene arhitekture — prev

6 Poznate suvremene zgrade, među najvišima u Londonu, više od 300,

odnosno 200 metara — prev.

7 Veliki požar koji je središnjim dijelovima Londona harao od 2. do 5.

rujna 1666. godine.Progutao je 13.200 kuća, 87 župnih crkava,
katedralu St. Pauls... — prev.

8 Sir Christopher Wren (1632-1723.) jedan od najcjenjenijih graditelja

u engleskoj povijesti. Njegovim najvećim remek-djelom smatra se
katedrala St. Pauls — prev

9 Engleski graditelj (1753-1837.)» jedan od najistaknutijih

predstavnika neoklasičnoga stila — prev.

10 Slavni britanski kipar (1898-1986.) — prev

11 Engleski skladatelj (1659-1695.) — prev.

12 Glasovite mramorne skulpture, reljefi, ploće, dijelovi hrama itd. koje

je 1801. iz atenskog Partenona dopremio Thomas Brute, 7. grof od
Bigina (1766-1841.) — prev.

13 Poznata riblja veletržnica u središtu Londona — prev.

14 Umak od maslinova ulja, krušnih mrvica, češnjaka, šafrana i

kajenskog papra — prev

15 engl. viper — »zmija otrovnica« — prev.