D I O L U G A R S K O G A posla Viktora Schaubergera sastojao se u dovlačenju već prodanoga

drveta s planine. To se obično radilo tegllenjem na saonicama s upregnutim

parom volova. Schauberger je mrzio gledati bol koju na teškom terenu životinjama

zadaje teret koji su morale vući i podnošenje vozačeva biča. Znao je također

da vozač mora natovariti saonice što je više moguće kako bi pokrio svoje

troškove i zaradio plaću.

Tragovi kroz snijeg bi se uništili kada bi vozač upotrijebio lance za kočenje na

strminama pa je običavao potjerati volove galopom koji im je trebao olakšati sljedeći

uspon. To je iziskivalo veliki napor životinja te je ovoga puta jedna od njih

posve iznemogla. Vozač je sišao i dao oduška bijesu bičujući i urlajući na izmorenu

životinju da se podigne. Borila se da ustane na noge, ali se zapetljala u zapregu.

Schauberger je doviknuo čovjeku da prestane, ali ga je time samo još više

razjario. Ugledao je kako životinji na usta nadire pjena, a u očima sjaji posljednji

tračak skršenoga duha.

Čovjek je tada dohvatio povodac sa srebrnim zvončićima i prebacio ga preko

leđa uspravnoga vola na drugoga koji je ležao. Kada mu gaje namjestio preko glave,

to je vola toliko užasnulo da je učinio zadnji napor da se podigne i tada podbo

čovjeka koji je odletio ustranu. Za vozača je to bila kap koja je prelila čašu. Oporavivši

se od pada, dograbio je čekić, obišao oko saonica i odbio lance te su se ldade

s praskom stumbale niz kosinu. Tada je nestao s parom svojih volova