Professional Documents
Culture Documents
Mario Petrić - Površ I Rakitno
Mario Petrić - Površ I Rakitno
P O V R Š I R A K I T NO — P R I L O Z I ZA
PROUČAVANJE NASELJA I
PORIJEKLA STANOVNIŠTVA HERCEGOVINE
453
Osim terenskih podataka prikupljenih u Rakitnu i Površi tokom
1974, 1975. i 1976. godine, za ovu svrhu su korišteni i svi objavljeni
podaci o naseljima i stanovništvu tih oblasti, kao i neobjavljena gra
đa iz Historijskog arhiva u Dubrovniku.
454
van ja pojedinaca ili obitelji u susjedno dubrovačko primorje i poje
dinaca emigranata u prekomorske zemlje, najčešće u SAD. Najveći
broj iseljenika u SAD (najviše ih je u Cikagu) emigrirao je u raz
doblju od 1900. do 1930. godine. I prije tih godina, kao i kasnije,
bilo je pojedinaca koji su napuštali svoju maticu, ali je u spomenu
tom razdoblju zabilježen najveći broj iseljenika u prekomorske zem
lje. Danas je vrlo rijetko naći kuću koja nema nekoga u »stranom
svijetu«. Iseljenici koji su se kako-tako snašli u stranom svijetu po
magali su svoje najbliže, a nerijetko i cijelo selo. Stariji iseljenici
bili su oslonac, za prvo vrijeme, dok se ne bi snašli, svima onima
koji su kasnije doseljavali. Najčešće je to bila njihova rodbina, a ne
rijetko i suseljani. Vrlo često se može čuti u Površi da mnogi od
starijih iseljenika nije bio oženjen zbog štednje, da bi mogao poma
gati svoje u starom kraju.
Iako je gospodarski faktor bio jedan od važnijih motiva koji je
poticao na iseljavanja i napuštanje svoga kraja, od ne manjeg zna
čenja bili su u iseljavanju površskog stanovništva i drugi činioci. U
prošlom stoljeću to je bila opća nesigurnost u kraju kao što je Površ.
Hercegovački ustanci u znatnoj mjeri utječu na iseljavanje čitavih
obitelji. U sukobima s turskom vlasti, početkom 18. stoljeća, velik
broj obitelji iz Površi iseljava na teritorij Dubrovačke Republike.
Osim toga, epidemija kuge, koja u ovim krajevima hara početkom
19. stoljeća (1815, 1816), prisiljava mnoge obitelji da zauvijek napuste
svoj kraj i da se nasele u dubrovačkom primorju.
Ako bismo htjeli sažeti rezultate dosadašnjih naših terenskih istra
živanja populacijskih prilika na području Površi, uspoređujući ih s
Kozice vim istraživanjima prije sedamdeset godina, mogli bi se u os
novnim crtama dati sljedeći zaključci:
— Najveći broj današnjih obitelji u Površi daljim svojim porijek
lom potječe iz onih dijelova Crne Gore koji su nekada pripadali Her
cegovini.
— Doseljavanja, kao i starina većine porodica u Površi, mogu se
utvrditi unazad 200 do 250 godina. Samo mali broj obitelji je starijeg
porijekla.
— Doseljavanja su u većini slučajeva bila pojedinačna, sukcesivna
i najčešće u etapama do konačnog naseljavanja u Površ.
— Iseljavanja u posljednjih sto godina na susjedno dubrovačko
područje ili pak izvan zemlje, u SAD ili druge prekomorske zemlje,
uzrokovana su najčešće gospodarskim ali i političkim motivima. Da
našnja iseljavanja u urbane sredine najviše su poticana i uvjetovana
općim društvenim preobražajem i težnjom za bržim poboljšavanjem
životnih uvjeta, što se teško može ostvariti u pasivnom površkom
kraju.
U nastavku naših razmatranja oblasti Površi uzet ćemo u obzir i
one podatke koji se odnose na starije razdoblje ove regije, a ta je
u nekoliko slučajeva bila zabilježena u spisima kancelarije Dubro-
455
vačke Republike, danas pohranjenim u Historijskom arhivu Dubrov
nika. Kao susjedna odnosno granična oblast (. . . »super granizas do
mination! Ragusii«), Površ se s nekim svojim naseljima i njihovim
stanovnicima spominje u bilješkama odsjeka Lamenta de foris, gdje
su s velikom pedanterijom i naoko sitnim, beznačajnim detaljima,
unošeni podaci o prvim susjedima i njihovim naseljima, za koja su
Dubrovčani pokazivali svoj interes i teritorijalne aspiracije u odre
đenim historijskim razdobljima3. Zaleđe Dubrovnika bilo je po svom
prirodnom položaju glavni i najbliži put kojim su se kretale dubro
vačke karavane u svoja trgovišta i rudnike Bosne i Srbije. Stoga nije
nikakvo čudo što je dubrovačka diplomacija nastojala svim silama
i sposobnostima postići dobre odnose sa svojim hercegovačkim su
sjedima, osiguravajući na taj način prvenstveno mirni razvoj i ne-
ometanost svoje trgovine. Osobito je bio značajan onaj put koji je
preko Trebinja, Bilećkih Rudina, Čemerna i Sut ješke vodio na gornju
Drinu. Na tom karavanskom putu površka naselja su bila najbliža
veza s Trebinjem. Zato je velike štete dubrovačkoj trgovini nanio
spomenuti trogodišnji konavoski rat, a nanio je štete i hercegovač
kom seljaštvu, koje je, u potrazi za boljim i sigurnijim uvjetima ži
vota, tražilo utočište na dubrovačkoj teritoriji. Među izbjeglicama
odnosno doseljenicima osobito brojni su bili Vlasi stočari, koji su sa
svojim obiteljima, imovinom i stokom prelazili u konavoske planine.
Ta doseljavanja za vrijeme trajanja rata bila su toliko brojna da se
mogu smatrati pravom migracijskom strujom Hercegovaca na područ
je Republike. Smatramo da su upravo najbliži susjedi Dubrovačkoj
Republici :— Površani — predstavljali većinu prebjega na njihovo
zemljište, gdje su, kao kmetovi, mogli slobodno ostati sa svojim obi
teljima. To je, svakako, bilo i u interesu Republike, ali do određenog
trenutka. Naime, dubrovačko vijeće svojim zaključkom od 6. I. 1432.
godine obustavlja dalja naseljavanja na svom teritoriju, smatrajući
da su u tom času dovoljna, i o tome daje uputstva knezovima u Ko-
navlima i Slanom4.
Štoviše, konfliktna situacija nalagala je Dubrovčanima da se ko
riste površkim naseljima, i tako se već 1. VI. 1430. godine spominje
selo Glavska, u kojemu se stacionira dubrovačka, uglavnom plaće
nička, vojska (sastavljena od Arnauta) za proboj do Trebinja. Za naša
istraživanja važno je spominjanje jednog od povrških naselja. Kas
nije, poslije te godine, dubrovački arhivski podaci navodit će veći
broj sela i porodica, što će nam omogućiti da, bar donekle, sagledamo
3
Tako su bosanskom kralju Tvrtku II. iznijeli 1. III. 1432. svoj zahtjev da
im se, između ostaloga, ustupi »Površ i sela blizu dubrovačke granice do Tre-
binjskog polja« (C. Truhelka, Konavoski rat /1430—1433/, GZM, XXIX, Sara
jevo 1917, 200), a godinu dana ranije, o istom pitanju, Dubrovčani pišu svojim
poklisarima u Drinopolju 22. II. 1431, da traže Trebinje s Lugom, a ako je
to nemoguće, onda uz cijenu od 5000 dukata neka traže barem sedam sela
Radosava Pavlovića, između ostalih Glavsku i Bohovišta koja su u Površi
(Zbornik K. Jirečeka, I, SANU, Beograd 1959, 310).
4
C. Truhelka, o. c, 156.
456
demografske prilike na području Površi i da ustanovimo starost od
ređenih povrških naselja koja se tada češće spominju. To je vrijeme
koje se odnosi prvenstveno na prvu polovicu 15. stoljeća. Poslije toga,
za gotovo 250 godina ostat ćemo bez podataka. Tek se od 1700. go
dine ponovno javljaju podaci s novim bilješkama o stanovništvu, na
seljima i prilikama koje su vladale na području Površi. To nipošto
ne znači da u tom dvjestopedesetgodišnjem razdoblju, za koje ne ras
polažemo vijestima i bilješkama, ne postoje podaci koji bi u znatnoj
mjeri mogli pomoći rasvjetljavanju etničkih prilika i drugih zna
čajnih obavještenja o naseljima, lokalnim prilikama i si. Sve to, pret
postavljamo, možemo naći u dubrovačkim arhivskim dokumentima i
relacijama, a vjerojatno i u neobjavljenim turskim defterima, koji
se odlikuju nevjerojatno detaljnim podacima o lokalitetima, selima i
obvezama koje je dotično stanovništvo imalo. Nažalost, za sada nismo
u mogućnosti da se koristimo i takvim dragocjenim podacima kojima
bismo mogli dopuniti daleko više naša saznanja o populaciji naselja
u Površi, te se u ovoj prilici zadovoljavamo samo onim vijestima
koje nam stoje na raspolaganju.
BOBOVIŠTA
457
odnose na to kasnije razdoblje, od početka 18. stoljeća pa do prve
desetine 19. vijeka, a govore o selima u trebinjskoj Površi, prikup
ljeni su u Historijskom arhivu Dubrovnika od prof. Hamdije Haj-
darhodžića iz Dubrovnika10.
Nekoliko podataka za Bobovište donosi, pored ostaloga, i imena sta
novnika iz tog sela. Tako se 10. III. 1700. spominje Ivan Grozdić iz
Bobovišta, sluga Ivana Komjenova Pržovića iz Trebinja; 15. I. 1735.
navodi se Komien Lučin iz Bobovišta11. Na osnovi podataka Sanitarne
komisije u Dubrovniku od 24. XI. 1815. saznajemo da je »neki Ciga
nin u Bobovište donio kugu, pa je u tom selu umro Sćepan Komje-
nović i njegov sin. Okužene su i dvije kuće »bajraktara« Hadži Ha-
jovića12. Četiri dana nakon pojave kuge u Bobovištu, 28. XI. 1815,
ista komisija bilježi da je u Bobovištu »umrlo devetero, a oboljelo
četvoro. Svi preživjeli pobjegli iz sela«.13 Još nekoliko bilježaka Sa
nitarne komisije navode pojavu kuge u Bobovištu i bijeg stanovniš
tva iz sela14.
Poslije tih vijesti o kugi, koja je zacijelo u mnogome prorijedila
ako ne i u potpunosti izmijenila stanovništvo Bobovišta, za dugo vre
mena nemamo nikakvih podataka koji bi nam nešto više mogli po
moći u rasvjetljavanju populacijskih prilika toga naselja. Tek nakon
objavljivanja Kozićeve radnje 15 s početka ovoga stoljeća dobili smo
vrlo vrijedne i detaljne podatke o stanovništvu i naseljima Površi,
koji nam uz one starije arhivske podatke korisno mogu poslužiti za
donošenje određenih zaključaka o ovome kraju.
Kozić spominje starije stanovništvo Bobovišta koje je ostalo u sje
ćanju današnjih stanovnika: Popovići, Cosine, Pižuli, Rasovići, Grun-
dići i Bućerići, od kojih su se neki raselili, a drugi pomrli. Za Grun-
diće navodi da su u Dubravama kod Stoca16.
Godine 1903. u Bobovištu su Kovačevići starinom iz Grahova u
Crnoj Gori i od istoimenog bratstva. Pred 180—200 godina naselili su
se u Bobovište iz Staroga Sela na današnje mjesto gdje su im prije
bile staje17. Kozićevi podaci slažu se i s našim istraživanjima koja
smo obavili 1975. godine u tom selu, Ceranići, Perovići, Kujundžići su
prema Kozicu jedno bratstvo, a starinom su iz Drobnjaka u Crnoj
Gori od porodice Cerović. Prvi je doselio Bogić kao domazet Ćosijin
u Bobovišta prije 270 godina. Ćeranićima su prozvani prije 180 go
dina po nekakvoj udovici Ćerani, Perovići po nekom Peru prije 20
10
H. Hajdarhodžić, Neki osnovni podaci o Površi trebinjskoj od 1700. do
1754. i od 1800. do 1816. Ovaj se rukopis nalazi pohranjen u Folklornom arhivu
Etnološkog odjeljenja Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu.
11
Ibid., 2.
12
Ibid., 2.
13
Ibid., 2.
14
Ibid., 3. — 4. XII 1815; 29. X 1816; 10. XI 1816.
15
O. Đurić-Kozić, o. c.
]
« Ibid., 1223.
17
Ibid., 1223.
458
Gola Glavica
Ljubovo .
•. Volujac.
Bobovišta
,. Biograd
•• Orašje
Spa rožici
,. Mrnjići
Ljokova
Zagradinje
.Glavska
459
GLAVSKA
460
ucho« i to za 18 ovaca, 2 krave, 2 sclavinas37. Saučesnici krađe svile
i rase iz stupe u Mlinima i braća Radivoj i Vidak Dobrosalić »de
Glausca«; Radovcu Radiniću kravu »in Canali(?) in Glauscho«: Lu-
kač Starčić i Vukosav Mladošević39; Mladoš Mladjenović »de Tri-
bigna de loco dicto Glauscha« .. .40; Radič Đurašević »de Glausco«
orobio s Radićem Radovčićem-Bjelutovićem »de Popouo« Radašina
Milovčića iz Župe41.
Kao što se na ovim primjerima može vidjeti, čitav niz imena i već
ustaljenih prezimena nalazimo u Glavskoj, prema dubrovačkim ar
hivskim podacima koji se odnose na sudske sporove. U rješavanju
sudskih sporova značajnu ulogu imala je mješovita grupa sastavlje
na od predstavnika dviju općina ili kraja (npr. u ovim navedenim
slučajevima predstavnicima su iz Dubrovnika i Trebinja), koja se
sastajala na već unaprijed utvrđenim mjestima i donosila odgova
rajuće presude za prekršitelje. Zahvaljujući upravo tome, sačuvao
nam se do danas, koliko nam je poznato, najstariji spomen Glavske
i jednog njenog žitelja: 1. marta 1322. godine, »Cranisclavo Pegnech
de Glassca« . . .42
Kasniji podaci za Glavsku i pojedince iz tog sela potječu iz i8.
stoljeća. Opet se radi o različitim sporovima, pritužbama i si. Tako
u jednom dokumentu datiranom 15. V. 17l5. godine govori se kako
je »Dubrovačka vlada naredila svom ambasadoru Nikoli Marinovom
Bukiji da se požali hercegovačkom sandžaku Sulejman-paši Kazan-
cu na Jovana Supljeglava, kneza u Glavskoj, koji je sa svojom dru
žinom oteo neku stoku dubrovačkim podanicima43.
Sorkočević, knez u Župi Dubrovačkoj, javlja 27. IV. 1717. vladi
u Dubrovnik kako mu je kaznac iz Plata dolazio i tražio dozvolu
da u njegovo selo dođu izbjeglice iz Glavske sa svojom robom ispred
progona turskih. Htjeli bi da stanuju u Župi. Malo je koja kuća u
Župi, dodaje Sorkočević, a da u njoj nema već poneka cijela obitelj
i iz Glavske, pored ostalih pograničnih sela44. Iz kasnijih dokume
nata se ne vidi da li su primljene izbjeglice iz Glavske i iz drugih
povrških sela u Župu, ali nam je svakako dragocjen podatak da ih
već ima od ranije.
Godine 1738. (22. II) spominju se »Jouan Miliscich, Nicola Milo-
slauich i Komien Serdan (?) Vlaha iz Glauske . . .«45.
U jednom dopisu dubrovačke vlade većilu trebinjskoga mirimira-
na navodi se, između ostaloga, neki »Karsto Miliscich Vlah iz Gla
uske«46.
37
38
Ibid., 20.253', 6. XII 1446.
39
Ibid., 21.233', 27. II 1447.
40
Ibid., 22.3', 19. I 1449.
41
Ibid., 22.208', 23. IX 1449.
42
Ibid., 23.258', 9. X 1450.
43
K. Jireček, Istorija Srba, II, Beograd 1952, 138.
44
H. Hajdarhodžić, o. c, 7.
45
Ibid., 8.
48
Ibid., 9.
Ibid., 9.
461
U vezi s kugom o kojoj je i ranije bilo govora, saznajemo iz do
kumenta Sanitarne komisije u Dubrovniku od 24. VII. 1815. godine
da »Budmani, sanitarni asistent Sanitarne komisije u Dubrovniku,
inspicira teren sve do sela Glavske«.47
Za novije razdoblje zanimljiva je Kozićeva bilješka o Glavskoj.
»Priča se — navodi Kozić, da je Gornja Glavska odavna naseljena,
što se vidi i po grčkom groblju. Donja Glavska i Pobrđe su naseljeni
tek pre 50 godina, a pre su tamo bile samo staje za stoku. Starinu
sela potvrđuju i neke porodice iz XVII veka«.48 Uspoređujući Kozićev
navod zabilježen prema narodnom predanju s podacima iz dokume
nata, koji Glavsku spominju vrlo rano (prvi izvor je iz 1322. godine),
možemo zaključiti da je u pojedinim slučajevima narodna tradicija
podudarna s historijskim vrelima. Nisu nam poznati izvori o poro
dicama za koje Kozić tvrdi da su neke iz 17. stoljeća, ali možemo s
dosta vjerojatnosti govoriti da su zaista u to vrijeme živjele u Glav
skoj. Takav je slučaj npr. s obitelji Milišići, koji su, po jednima, vrlo
stari rod, dok ih drugi drže za doseljenike iz Trebinjske Šume, iz sela
Cicine, a u Glavsku su došli prije 280 godina. U svakom slučaju, Mi-
lišiće nalazimo u Glavskoj u prvoj polovici 18. stoljeća, kako nam to
i raspoloživi dokumenti potvrđuju.
Sličan je primjer i sa Supljoglavima i Serdenima, koje također na
lazimo u spisima iz 18. stoljeća. Tako već spomenuti Jovan Šuplje-
glav, knez u Glavskoj 1715. godine, i Komien Serdan Vlah iz Glavske
1738. godine. Uz spomenute Kozić još navodi Kneževiće i Damjano-
viće, koji pripadaju bratstvu Nikolića iz Trešnjeva u Crnoj Gori odak
le su pred nekih 280—300 godina prešli u Volujac, a odatle u Glav
sku. »Kako su od pre iz njihove kuće (misli na Nikoliće, op. M. P.)
bivali kneževi, prozovu ih Kneževići (slaže se s dokumentom iz 1715.
— op. M. P.). Šupljoglavima neke zovu što su im nekom njihovu
starom razbili glavu. Treći se zovu Serdeni s toga, što je neki njihov
pre 130 godina preneo serdara preko reke Tare«. 49
SLIVNICA
462
samim set Pribada Magiupigh«, Petla Bogićevića, Ratka i Eadunka
Miladinoviće zbog krađe: 26 koza, 1 vola, 4 krave, 2 svinje u Površi
u Stravči 50 ; Dobrilo Komarić: Coboga dao vola na ispašu zetu Rado
vanu. Ukraden »in Sliauiniza«. Ukrali: Raj an Medojević, Radosav
(Zunojević?) i Mirosav Pribilić51; Mishu Tvrdinoviću oteli ovcu i bili
ga: Radovan Ratković i Vukša Jarosalić »de Sliuniza«52. Svjedok za
razbojnički napad u Površi: Milaš »de Slieuiniza«53; . . . Pribisaliću iz
Zatona, kad je išao »de Slieuiniza« kući kod Osaonika »super terri-
torio Ragusii«54.
Različiti prijestupi a najčešće krađe i pljačke bili su predmet ras
prava i u kasnijem razdoblju, u 18. stoljeću. Tako dubrovačka vlada
15. V. 1715. obavještava svog ambasadora kod hercegovačkog sandža
ka Sulejman-pašu Kaznaca, koji se nalazio u Ljubomiru, o Petru Ma-
rinovu Mandeganji i Mišku Ilinu, seljacima iz Slivnice, koji su opljač
kali dubrovačkog seljaka u Platu 55 ; dubrovačka vlada obavještava 27.
I. 1716. svoga poslanika u Trebinju da se u posadi na meterizu Hrom-
cu nalaze i Jovo Gerin i Pero Vukov iz Slivnice, koji su pljačkali u
selu Močićima56.
Već je ranije (Glavska) bilo govora da je Sorkočeviću, knezu u Žu
pi Dubrovačkoj, dolazio kaznac iz Plata i tražio dozvolu da u njegovo
selo mogu doći i skloniti se izbjeglice iz nekoliko sela: Slivnice, Lje-
kove i Glavske, koji bježe ispred turskih progona. Oni bi htjeli sta
novati u Župi. U tom dokumentu, datiranom s 27. IV. 1717. kaže se
još da je malo kuća u Župi u kojima nema cijelih porodica iz gornjih
sela57.
Iz jednog dosta opširnog dokumenta, koji se odnosi na tužbu nekog
Marka Mihova Sarića iz Plata na neke Vlahe iz Ljekove, jer su ga
tukli, datiranog 7. IV. 1727. godine, navodi se »Anghiuscia Drohienoua
Vlahigna ondi is Sliunize i iosc scgnome pet sees Vlahigna. ..« koje
su ga njegovale58. Na drugom mjestu, gdje donosi izvod o tome do
gađaju, H. Hajdarhodžić navodi da su spomenutom Šariću viđale
rane »žene iz porodice Drobnjaci«, što neće biti točno, jer upravo u
Slivnici i danas postoji porodica Drobijenci, koja, kako je to zabilje
žio Kozić, zajedno s Marinovićima, Šilobadima, Đurinama i Ćurto-
vićima (te Pamučinama u Zagradinju) čini jedno bratstvo. Prema pre
daji, u Slivnicu je došla prije 280—300 godina iz Ćeklića u Crnoj
Gori udovica nekog Ilica sa svoja dva sina60. Inače, o selu Kozić kaže
50
51
Lamenta de foris, 16.127', 21. II 1433.
Ibid., 17.81*, 27. X 1443.
52
58
Ibid., 22.43', 18. III 1449.
Ibid., 17.199', 16. II 1444.
54
55
Ibid., 24.22', 25.22', 25. XI 1450.
58
H. Hajdarhodžić, о. с , 27.
Ibid., 27.
57
Ibid., 27.
58
Ibid., 15.
59
Ibid., 27.
88
O. Đurić-Kozić, o. c , 1214.
463
da »i ako oko sela nema starina ipak je selo staro, jer su u njemu
odavno živele Ukropine, koji su danas u Ljekovi, a vrlo su staro bras-
tvo«61. Ostale obitelji u Slivnici su: Radulovići starinom iz Krivošija
a došli su pred 200 godina, Svrdlani od Trebinja, a ovdje je jedan
doselio prije 150 godina kao domazet, Trifković starinom od Neve-
sinja, a u Slivnicu je došao jedan kao sluga kod izumrlih Rojevića
prije 180 godina62. Radulovića u Slivnici više nema, »otišli u Ameriku
i stradali od divljih ljudi«.
ZAGRADINJE
464
danta) da je 31. X. 1815. umro od kuge u Zagradinju Petar Magazin69.
9. V. 1816. spominje se, također u vezi s kugom, i neki Mićo Šćepanov
Čurtović (Micio Stefano Ciurtovich) iz Zagradinja . . .7(>.
I dalje vijesti koje se u dokumentima navode govore o kugi i o
istim osobama koje su već spomenute.
U vrijeme Kozićevih ispitivanja u Zagradinju su živjeli samo Pa-
mučine o kojima je već ranije bilo govora. O tome gdje su se sve
raselili Kozić kaže: »Miškov unuk Risto odselio se u Pridvorce kod
Trebinja, ima ih u Sarajevu, u Srbiji, Banjaluci, u Trstu, Americi
i drugim stranama. Od njih su i Ćukili u površkom Biogradu, a s
njima su rod i Bjelogrlići u Gacku. Pamučine slave Šćepanjdan, a
proslavljaju Preobraženje«. 71
Magazini su prije nego su došli živjeli u Slivnici. Ne zna se otkuda
su doselili, a došli su istovremno kad i Pamučine. I oni su, kao i Pa
mučine, selili u razne krajeve. U vrijeme Austrije doselio se Jovan
Trkalja iz Korita, te se »udo« kod Magazina.
Nekoliko Pamučina je početkom ovoga stoljeća, uglavnom 1904. do
1906, odselilo u Sjedinjene Američke Države (Nikola, Mihajlo, Jovo,
Mićo), u Los Angeles. Putovali su preko Dubrovnika, gdje ih je pri
hvaćao Banac, a onda upućivao preko Trsta u SAD.
RUPNI DO
Pod nazivom Rupni Do od starijih vijesti raspolažemo samo s dva
podatka: jedan koji 8. V. 1705. godine spominje nekog Prodana Ma-
gazinovića, trgovca u Hercegnovom, i drugi, u kome nas Sanitarna
komisija u Dubrovniku obavještava da je u Rupnom dolu kuga na
pravila »pokolj«72. Ovaj drugi dokument nije datiran, ali se sigurno
odnosi na 1815. godinu kada je kuga harala u tom kraju.
Vrlo je vjerojatna konstatacija Kozica iz 1903. da je sadašnje selo
naseljeno tek pred 180 godina, a za nas je značajnije njegovo zapa
žanje da je oko sela bilo odavna naselja, što se vidi po mnogim sta
rinama. 73 Kozić je, naime, utvrdio da oko današnjeg sela postoje na
tri mjesta selišta. »Pod brdom Malašticom za 25 min. od sela, baš
kraj dalmatinske međe, ima selište zvano S o p o š t i c a . Tu su ne
kad živeli Balordići-Ljubibratići. Sopoštica sad pripada Arkočeviću
(Musliman iz Čičeva kod Trebinja — M. P.). Drugo selište G r e b e n -
c i, leži 3/4 časa severo-istočno od sela. Tu ima više kućetina, obora,
gumana, a vidi se i jedan tijesak, na kome je testen vosak. Na ovom
su selištu nekad živele Putiće, pa su pre nekih 200 godina preselili u
Orah u Šumi. Na putu u Glavsku, za 20 min. od sela ima više raz-
valjenih kućetina. Ovo se selište zove B i j e l a . Preko ovog selišta
71
O. Đurić-Kozić, o. c , 1216.
*> Ibid., 34.
70
Ibid., 35.
72
H. Hajdarhodžić, o. c , 25.
73
O. Đurić-Kozić, o. c , 1218.
30 ZBORNIK N. Ž. O. 465
prešla je železnička pruga sa povelikim napisom, koji je većinu kuća
prizisnuo. Priča se da su u ovom selištu n e k a d živeli »Latini«, pa ih
je Arkočević isterao. Još ima jedna kućetina kako se svrće s Drijena
u Rupni Do, gde su pre živeli Arkočevići. Pokraj te je kuće prolazio
d r u m iz Dubrovnika u Trebinje, te je tu, vele, bila i ćumrugdžinica.
J u ž n o od Bijele n a jednom prevoju k u d a se slazi u Župu, u p r a v
n a međi dalmatinskoj, ima groblje sa 10—15 poklopnica (grobnica)
koje se zove Vidovo Groblje. O ovom se groblju ništa ne priča, ali se
zna da se n a tom mestu i krv prolevala zbog granica«. 7 4
K a k o se iz čitavog Kozićeva odlomka može vidjeti,, današnje selo
Rupni Do je novijeg postanja, ali se u njegovu ataru nalaze ostaci
i toponimija starih sela: Bijele, Grebena i Supoštice, koji se početkom
15. stoljeća spominju u vezi s tzv. konavoskim ratom. U nastojanju
da od T u r a k a što više dobiju i prošire svoje međe, Dubrovčani pišu
svojim poslanicima u Drinopolje 22. II. 1431. godine, između ostaloga,
da uznastoje dobiti Bileću, ali u svakom slučaju Klobuk. Od svega
su ipak najvažniji Trebinje s Lugom. Ako bi i to bilo nemoguće do
biti, onda neka uz cijenu od 5000 d u k a t a traže b a r e m sedam sela:
Glavsku, Bijelu, Sopošticu, Grebene, Bobovišta, Uskoplje i Sazulu. 7 5
(Potcrtao t r i sela M. P.).
Veći broj sela i ljudi Petra i Radoslava Pavlovića spominju se u to
vrijeme .Tako . . . »in Grebeni villa voyvode Petri« 7 6 ; traže se od Ra
doslava t r i sela »in Pouers, videlicet Glauscha, Biela et Supostica«77.
Kao što se iz ovoga može vidjeti, v r e m e n o m se izgubio značaj spo
m e n u t i h sela, ona postaju napuštena selišta, njihovu ulogu preuzima
jedno novo naselje i, zahvaljujući samo brižljivosti Kozica, njihova
lokacija i nazivi ostali su n a m do danas sačuvani od zaborava.
Od današnjih stanovnika Rupnog Dola najstariji su Magazini, koji
su ovdje došli iz Slivnice prije više od 250 godina. Miskini su doselili
iz Orašja prije 140 godina, Bašići su iz Taleže, također od prije 140
godina. Zubac je od Klimovića iz Kunje Glavice u Zupcima. Musli
m a n Arkočević joć od prvog svjetskog r a t a više n e živi u R u p n o m
Dolu.
LJEKOVA
ORASJE
MRNJICI
Mrnjići su nešto južnije od Orašja i u njegovoj neposrednoj blizini.
Kozić ih je zbog toga uzimao kao jedno selo koje se dijeli na tri ma
hale: Donje Orašje, Gornje Orašje i Mrnjići89.
Kao i Orašje i Mrnjići su staro selo koje se spominje u dokumen
tima Dubrovačkog arhiva. 15. rujna 1444. Nenku Radovčiću krava u
Gojaka Klikojevića »Margnich«90; Ivana Radotovića »dum de Bosina
veniset Ragusium . . . in Marnichi« napao neznanac 91 .
Poslije smrti Hercega Stjepana, njegov sin Vlatko, kako se to na
vodi u jednoj ispravi od 4. III. 1471, imao je pored ostaloga i »villa
dicta Mergnichii jurisdictionis herceg Vlatchi. . .«92.
Današnje porodice u Mrnjićima su: Krivoglavi, koji su se, kako
kažu, prije zvali Krivokapići, a doselili su iz Cuca u Crnoj Gori (nji
hov čukundjed). I Kozić navodi da su od porodice Krivokapića, od
nekud iz Crne Gore93. Krunici su od Pipera i najprije su došli na
Jasen, neki odatle (djed Obren i Jovo) u Krnjiće. Prema Kozicu Kru
nici su starinom iz Budoši u kotaru bilećkom. Prvi se ovdje doselio
kao kmet prije 145 godina94. Tarailo (v. o njima pod Orašje). Od 1900.
godine odlazili u SAD. Jovo Krivokapić u Cikago, a Mihajlo u Mon-
tanu.
LJUBOVO
Starije vijesti o ovome selu potječu iz 15. stoljeća a odnose se, kao
i do sada, na tužbe, žalbe i si. Tako 4. lipnja 1442. godine neki Ivo
Radelević tuži Petka Radičevića »de Gliübocouo«, jer je ovaj ukrao
87
H. Hajdarhodžić, o. c , 23.
88
O. Đurić-Kozić, o. c , 1211.
89
90
Ibid., 1209.
91
Lamenta de foris, 18.16', 15. IX 1444.
92
Ibid., 22.227', 22. XI 1449.
M. Dinić, o. c , 249.
93
O. Đurić-Kozić, o. c , 1210.
94
Ibid., 1211.
468
kravu koju je Ivko bio prodao; nadalje, 8. kolovoza 1442. Božićka
Radmilovića i Pribila Miloševića »euute ad viam Tribigne et existen
tes edditi a Gliübehouo« noću raniše i orobiše dva neznanca. 95 Ra-
dovac Pribitić-Maleševac i Radič Velimierović »Maleseuce moracos«,
pogođeni u Cernici da dotjeraju u Dubrovnik 9 lavora voska »quando
fuerunt Gliubochouo in Tribigna« ukrali »unum mezanum(?) 96 ; Ra-
dovcu »Tufsich« in loco üocato Soto Gliübogo« tovar žita, 2 vreće,
bisage, pas, nož, tobolac; izbili na mrtvo (ad nečem) Grubač Dovoljić97.
Poslije tih prvih vijesti o Ljubovu prošlo je gotovo tristo godina
kada nas opet arhivski podaci iz Dubrovnika obavještavaju o selu i
prilikama u 18. i na početku 19. stoljeća. U dokumentu od 27. I. 1716.
godine dubrovačka vlada instruira svoga poslanika Petra Mrsu u Tre-
binju da se na meterizu u Hromcu nalazi i Mišura Balordić iz Lju-
bova. Pljačkao je u Konavlima u selu Močićima98. Dubrovačka vlada
piše 4. II. 1739. Ibrahimu, bivšem kliskom paši, u Trebinje: »Prikaso-
namie Petar Zuietkou Iahecich nasc Podloscnik is Postragna, kakko
ima imat od Miladina Balordicha Vlaha iz Gliuboua sa gneku Tar-
gouinu«99.
Sanitarna komisija u Dubrovniku, koja je budno pazila na zdrav
stvene prilike i u susjednim krajevima, konstatira 26. X. 1815. da u
Ljubovu nema kuge100. Godinu dana kasnije, 2. XII. 1816, Sanitarna
komisija registrira da je kuga u Ljubovu101..
Od današnjih stanovnika u Ljubovu najstariji su, prema predaji,
Ljubibratići, koji sami kažu da su starinom iz Rima. O starini njihove
obitelji i danas se priča u Površi, ali ima i suprotnih mišljenja o
tome. Tako se npr. kaže da oni nisu od Ljubibratića plemena, nego
da su to Balordići. I sam Kozić je zapisao da im je staro prezime
Balordić, a da se prvi nazvao Ljubibratićem vojvoda Mićo Ljubi-
bratić pred 30 godina (to bi moglo biti oko 1870. — M. P.), koji je
umro u Beogradu, pa su poslije svi ovo prezime uzeli102. Kao što se
može vidjeti iz navedenih dokumenata 18. stoljeća, u Ljubovu se
spominju Balordići. Osim toga, i svi stariji izvori koji se odnose na
površka sela nijednom riječju ne spominju Ljubibratiće kao seoske
žitelje. Oni su, štoviše, tokom cijeloga 14. i 15. stoljeća najuglednije
vlastelinsko pleme na području Trebinja.
Kao rođaci Ljubibratićima smatraju se Džornatići, navodno nazva
ni po talijanskoj riječi giornata, što znači dnevnica, nadnica. I jedni
i drugi imaju istu slavu: sv. Klimentija, rimskoga papu (25. XI). Baj-
četići su iz Mirilovića ispod Bileće; prvi je doselio'prije oko 200 go
dina kao domazet Balordiću.
95
Lamenta de foris, 15.260', 8. VIII 1442.
96
Ibid., 18.3', 6. VI 1444.
97
Ibid., 18.37', 27. VII 1444.
98
H. Hajdarhodžić, o. c , 21.
99
Ibid., 21.
100
Ibid., 21.
101
Ibid., 21.
102
O. Đurić-Kozić, o. c , 1209.
469
BIOGRAD
VOLUJAC
470
Jedno su bratstvo sa onima u Biogradu. Galeb je došao kao uljez
Kukavičića prije 15 godina iz Cerovca u Šumi. Vujić je iz Crnca.
Prije 30 godina kupio je u Dumuščića zemlju i na nju se naselio110.
Kozić u svom radu u Površ ubraja i druga sela: Poljice, Luka, Lap-
ja, Premišlje, Kremeni Do, Duži i Uvjeća, koja mi nismo istraživali.
Za neka od njih, kao npr. Koljice, Kremeni Do, Lap ja, Luka i Pre
mišlje, kažu da je to Dživar ili da se ranije zvalo Površko zagorje.
U Površ uvrštavaju Sparožiće i Golu Glavicu, koje je Kozić uvrstio
u Trebinjsku Sumu. Mi ćemo ta dva sela navesti, smatrajući ih pre
ma tradiciji površkim selima.
GOLA GLAVICA
U selu su danas Taraile starinom iz Pive u Crnoj Gori. Davno su
doselili. Poslije njih su došli Kovači, a nakon njih Vrčak odnosno
Vrčevići. Ranije su bili neki Vučetići; poslije drugog svjetskog rata
ostale su samo žene.
Tradicija o porijeklu pojedinih obitelji slabo je očuvana i kod sta
rijih ljudi.
Početkom ovoga stoljeća mnogi su pojedinci iz tog sela krenuli u
SAD, najviše u Čikago. Spominju Iliju Taraila koji je imao trgovinu
u Čikagu i koji je »za Božića slao brašno, šećer, kavu, svakome ček
na 10 dolara, čak i kumovima i svojim prijateljima.
SPAROŽIČI
U selu žive samo tri obitelji: Skvarice, Todorovići i Koljivrat. To-
dorovići su najstariji, ne zna se od kada, ali »nije bilo sela dok nisu
došli Todorovići«. Ranije su se zvali Oroz.
471
historijskih podataka za starije razdoblje siromašan. Potpuniji poda
ci za stanovništvo datiraju tek od polovice 18. stoljeća, zapravo od
1743. i 1768. godine. To su zapravo izvještaji dvojice kanonskih vizi-
tatora, koji su u zapisnike bosanskog vikarijata (zapisi su sačuvani u
Arhivu Propagande u Rimu) bilježili svake treće godine broj katolika
u Bosni i Hercegovini, počevši od 1741. odnosno 1743. do 1768. godi
ne. U tim zapisnicima navedeni su točni podaci svih katoličkih župa
u Bosni i Hercegovini (osim onih župa koje su pripadale tzv. trebin-
sko-mrkanjskoj biskupiji, lijevo od toka Neretve), prezimena obitelji
s imenom domaćina u latinskoj grafiji i broj članova obitelji.111 Osim
tih podataka raspolagao sam i s podacima o stanju duša (Status ani-
marum) iz 1850. za sela: Sutinu, Vrpolje i Poklečane, koja zapravo
predstavljaju oblast Rakitno.
Osim tih podataka koristio sam i podatke koje je o porijeklu sta
novnika Rakitna objavio J. Dedijer 1909. godine,112 a dobro su došli
za uspoređivanje s tradicijom današnjih stanovnika. Kada je već riječ
o tradiciji i njenoj očuvanosti kod današnjeg stanovništva Rakitna,
onda moramo naglasiti da je, što se tiče porijekla i starine pojedi
nih rodova, relativno slabo očuvana.
Potrebno je ovdje zabilježiti i jednu pojavu za koju možemo reći
da je specifičnost Rakitna. To je neobično velik broj nadimaka koje
svaka obitelj ima, odnosno svaki odrasli muškarac u jednoj obitelji.
Nije rijedak slučaj da samo u jednoj obitelji bude i po deset nadi
maka. Iako ponekad pred stranim osobama nerado govore o nadim
cima, jer su u njima često sadržana podrugljiva svojstva i obilježja,
ipak je to gotovo jedini način da se može točno identificirati odre
đena osoba odnosno njeno dijete ili dotična kuća. Koliko smo mogli
pratiti današnja njihova prezimena i nadimke, s podacima koji su
ranije objavljeni, nismo mogli ustanoviti da su nadimci prerasli u
prezime (osim u jednom slučaju), kao što se to može registrirati u
drugim krajevima Bosne i Hercegovine. Najvjerojatnije je tome raz
log što je rimokatolička crkva u svojim maticama redovito ubilježa-
vala prezimena i nije dozvoljavala da nadimci, koji su služili za lo
kalnu međusobnu identifikaciju, prelaze u prezime.
Naša terenska proučavanja hrvatskog stanovništva Rakitna, obav
ljena 1976. godine i uspoređena su starijim podacima u navedenoj li
teraturi, govore da na području Rakitna, koje se sastoji od tri osnov
na sela s većim brojem zaselaka, prevladavaju rodovi koji svoje pori
jeklo vode iz zapadne Hercegovine, sa susjednog područja Listiće (Ši
roki Brijeg), zatim rodovi starijeg porijekla, nepoznatog porijekla i
pojedinačni doseljenici iz Bosne i Dalmacije.
Ako se uzmu u obzir najstariji podaci s kojima raspolažemo, onda
se Rakitno može uvrstiti u dosta stara naselja. U historijskim izvo-
111
P. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Herzegovinae in descriptionibus
annis 1743 et 1768 exaratis, Chicago—Roma 1962.
112
J. Dedijer, Hercegovina, SEZb, knj. 12, Naselja, knj. VI, Beograd 1909.
472
rima spominje se 1326. godine, kada je neki Stjepko, sin Miroslava,
opljačkao jednog trgovca iz Trogira. 113 Osim toga, Rakitno se navodi
kao Župa u povelji kralja Ostoje od 28. XII. 1408. godine, što znači
da je predstavljalo j e d n u širu oblast. 114 Šezdeset godina kasnije to
područje je već u r u k a m a Osmanlija. Stanovništvo se je t a d a uglav
nom razbježalo, a ono što je ostalo bilo je malobrojno. Područje Ra-
kitna bilo je uvršteno u sumarni popis Bosanskog sadžaka iz 1468/69.
godine, koji predstavlja prvi popis ovoga kraja pod osmanlijskom
upravom. Ono je, kao i veći broj naselja, od Mostara do Imotskoga,
bilo upisano u has tadašnjeg bosanskog sandžakbega Isa-bega Isha-
kovića koji je ta osvajanja i izvršio. Taj turski katastarski popis def
ter iz 1468. godine navodi Rakitno kao selo sa 13 domova, koji su
bili zaduženi s feudalnim porezima u iznosu od 450 akči. 115 U istom
tom defteru iz 1468/69. godine spominje se i selo Sutina (ono je da
nas sastavni dio Rakitna) s devet kuća koje su bile opterećene feu
dalnim davanjima u iznosu od 300 akči. 116 U zbirnom popisu herce
govačkog sandžaka iz oko 1589. godine navode se sela Mostarske n a
nije koja su spadala u timare članova posada t v r đ a v e Hercegovačkog
sandžaka. T u je i selo Sutina upisano u timar Mustafe, sina Ferhata,
člana posade t v r đ a v e Vrgorac. U njemu je upisan čifluk Arslana, koji
sada drži Ferhat-ćehaja i plaća odsjekom 80 akči. 117
Poslije tih izravnih podataka o Rakitnu i Sutini u 15. i 16. stoljeću,
duže v r e m e n a n e m a m o nikakvih vijesti koje bi n a m omogućile stva
ranje potpunije slike o stanovništvu i prilikama u tom kraju. Mo
žemo samo pretpostaviti da je to bilo vrijeme previranja u demo
grafskom pogledu, n a p r v o m mjestu, ali isto tako i doba svojevrsne
stabilizacije, kada se, poslije turskih osvajanja, izbjeglo stanovništvo
ponovo vraća u svoj kraj. Dakako, sve je to ovisilo o vanjskim fak
torima, prvenstveno o tursko-mletačkim odnosima, koji su se svaka
ko odražavali i na prilike u zapadnoj Hercegovini. Turski defteri n a m
govore da je i nakon osvajanja znatan broj stanovništva, odnosno k u
ća bio relativno visok (npr. Rakitno 1468. godine 13 domova, Sutina
9 kuća). Tek kasnije, od sredine 17. stoljeća, zbog sve češćih sukoba
Turske i Venecije i dugotrajnog kandijskog rata, makarski biskup
fra Marijan Lišnjić n a k o n svoje vizitacije obavještava da su »potpu
no opustjela sela: Rakitno, Drežnica, Brišnik, Roško polje . . .« a sve
to zbog r a t a i pustošenja turskih i mletačkih četa. 118 F r a Marijan
Lišnjić pohodio je zapadnohercegovačke župe između 1667. i 1668.
godine, dakle u vrijeme dok je još trajao kandijski rat. Nemirnom
113
T. Smičiklas, Codex diplomaticus, IX, br. 243.
114
E. Fermendižin, Acta Bosnae, Zagreb 1892, 88.
115
A. S. Aličić, Listića pod turskom vlašću u 15. i 16. stoljeću, GZM, N. S.,
sv. XXIV—XXV, Etnologija, Sarajevo 1970, 102, 111.
116
Ibid., 102, 111.
117
Ibid., 110.
118
K. Jurišić, Katolička crkva na biokovsko-neretvanskom području u doba
turske vladavine, Zagreb 1972, 59.
473
stanju doprinosila su i hajdučka četovanja, koja su prisiljavala mir
no stanovništvo na napuštanje svojih domova i bijeg na sigurnije
mjesto. Mletačkim vlastima bilo je u interesu da se na njihovu teri
toriju sklanja bosansko i hercegovačko stanovništvo, kako bi ga mo
gli iskoristiti u borbi protiv Turske. U tom pogledu su i predstavnici
crkve, gvardijani i župnici, bili instruirani od provdura Leonarda
Foscola još na početku rata 1645. godine. Prebjegavanje stanovništva
u Dalmaciju naročito je intenzivno za vrijeme trajanja tzv. bečkog
rata (1683—1699), kada velike grupe naroda, predvođene serdarima
i župnicima, prelaze i naseljavaju mletački teritorij. Franjevci iz ram-
skog samostana sv. Petra prelaze 1687. i 1688. godine sa oko 5000
katolika iz svojih parohija po Glamoču, Kupresu, Livnu, Skoplju, Duv--
nu, Rakitnu, Doljanima i Rami — u Cetinu i u gornju Zagoru, pa
namjeste doseljenike u ona sela gdje su i ranije, 1671. i 1677. godi
ne, bili doveli prve doseljenike.119
Međutim, sve te nedaće u kojima se nalazilo stanovništvo zapadne
Hercegovine i Bosne, iseljavanja stanovništva u Dalmaciju pa i da
lje krajeve, kao da nisu u potpunosti uništile žiteljstvo spomenutih
oblasti. To nam, uostalom, potvrđuju i prvi detaljni podaci o naselji
ma i katoličkom stanovništvu samo nekoliko desetljeća poslije nave
denih događaja. Podaci se odnose na relacije kanonskih vizitatora,
biskupa Pavla Dragićevića i Marijana Bogdanovića, koji su sredinom
18. stoljeća, godine 1743. i 1768. posjetili ove krajeve i zabilježili sve
obitelji koje su se tih godina nalazile u Rakitnu. 120 Detaljno su zabi
lježena imena i prezimena domaćina s brojem odraslih članova obi
telji i posebno djece. Na taj način pružena je mogućnost usporedbe s
današnjim stanovništvom. U izvještajima se govori samo o selu Ra
kitnu, a ne i o Sutini, za koju znamo da je i ranije postojala. Tako
đer se ne navode Poklečani i Vrpolje, također sastavni dijelovi Ra-
kitna.
U Dragićevićevom izvještaju iz 1743. godine selo Rakitno se na
vodi zajedno s Drežnicom, koja je tada brojila samo 4 katoličke ku
će. Ovdje navodim u cijelosti imena stanovnika Rakitna, kako ih na
lazimo u dokumentima.
In v. Rachitno — Drexniza
1. Mattheus Vuchadinovich (odrasli 7, djeca 4; u daljem tekstu na
vodit ćemo u zagradi samo brojke); 2. Andreas Topich (9, 3); 3. Mar
cus Radich (7, 6); 4. Georgius Cahlinovich (2, 3); 5. Joannes Buchva
(8, 6); 6. Bartholomaeus Raicevich (5, 3); 7. Vitus Bonich (4, 1); 8.
Thomas Ivancovich (14, 5); 9. Laurentius Raicevich (12, 12); 10. An
dreas Bonich (3, 4); 11. Michael Tochich (16, 4); 12. Chrysanthus To-
119
S. Zlatović, Franovci države presv. odkupitelja i hrvatski puk u Dalma
ciji, Zagreb 1888, 152—154.
120
P. D. Mandić, o. c.
474
chich (13, 10); 13. Matthaeus Petrovich (5, 2); 14. Joannes Miliche-
vich (5, 4); 15. Thaddaeus Milichevich (6, 10); 16. Lucas Miaglievich
(3, 4); 17. Blasius Drinovaz (4, 3); 18. Matthaeus Miaglievich (4, 2);
19. Michael Drinovaz (6, 1); 20. Magdalena Drinovka (2, 2); 21. Mar
tinus Perchovich (6, 4); 22. Chrysantus Vidossevich (2, 2); 23. Elias
Vidossevich (3, 5); 24. Florentius Vidossevich (4, 1); 25. Gregorius
Brechalo (3, — ) ; 26. Matthaeus Perchovich (6, 4); 27. Joannes Jovich
(10, 4); 28. Doymus Pipunich (9, 4); 29. Matthaeus Pipunich (8, 5);
30. Joseph Pipunich, (9, 1); 31. Thomas Dumanchich (10, 3); 32. Ni-
colaus Vulich (5, 4); 33. Vitus Pipunich (5, —); 34. Lucas Dumancich
(12, 8); 35. Jacobus Vulich (2, 6); 36. Laurentius Marcotich (3, 4); 37.
Elias Marcotich (6, 12); 38. Mathaeus Milichievich (9, 9); 39. Michael
Besuch (6, — ) ; 40. Nicolaus Beslich (6, 2); 41. Joannes Milichievich
(5, 4); 42. Jacobus Gerech (7, 5); 43. Petrus Gerech (6, — ) ; 44. Marcus
Petrovich (11, 6); 45. Matthaeus Jacovglevich (6, 4); 46. Nicolaus Sa
rich (5, 3); 47. Gregorius Jurich (3, 4); 48. Michael Jurich (6, 5); 49.
Michael Raicevich (5, 2).121
Od broja 46. navode se prezimena obitelji iz Drežnice.
Za razliku od Dragićevića, biskup Bogdanović 1768. godine posebno
navodi selo Rakitno, a posebno Drežnicu.
V. Rakitno
1. Marcus Milichevich (14, —); 2. Nicolaus Covacevich (7, 3); 3.
Michael Kovač (12, 4); 4. Petrus Gerek (9, 6); 5. Nicolaus Raicevich
(6, 5); 6. Jacobus Raicevich (7, —); 7. Lucas Gerek (5, 3); 8. Georgius
Tokich (16, 14); 9. Petrus Barisich (8, 5); 10. Mattheus Petrovich (11,
6); 11. Marcus Petrovich (17, 10); 12. Marcus Jakovglevich (8, 5); 13.
Stephanus Raicevich (5, —); 14. Mattheus Tokich (4, — ) ; 15. Andreas
Topich (8, 3); 16. Gregorius Romich (12, 2); 17. Nicolaus Petrovich
(8, 3); 18. Gregorius Ivankovich (9, 4); 19. Thomas Ivankovich (11,
4); 20. Laurentius Raicevich (9, 6); 21. Joannes Bonich (7, 2); 22.
Laurentius Bandich (4, 2); 23. Martinus Garbesich (6, 2); 24. Mattheus
Mihaglevich (7, 1); 25. Joseph Drinovaz (7, 4); 26. Joannes Jovich (6,
2); 27. Nicolaus Jovich (3, 6); 28. Mattheus Petrovich (8, 6); 29. An
dreas Pippunich (7, 5); 30. Antonius Dumancich (2, 5); 31. Georgius
Dumancich (16, 6); 32. Antonius Pippunich (11, 5); 33. Michael Vi-
dovich (4, 10); 34. Elias Marcovich (6, 1); 35. Antonius Marcovich (6,
8); 36. Joseph Pipunich (7, 3).122
U Rakitnu je, kao što se vidi iz navedenih popisa godine 1743, bilo
45 kuća s ukupno 382 stanovnika (od toga odraslih 194 i 188 djece),
a 25 godina kasnije, 1768, bilo je 36 kuća s ukupno 446 stanovnika
(293 odrasla i 153 djece). Broj stanovnika se kroz 25 godina nije znat
nije povećao. Štoviše, broj kuća je u tom razdoblju čak smanjen, što
121
Ibid., 26.
122
Ibid., 133.
475
bi se moglo različito tumačiti. U svakom slučaju osjeća se izvjesna
stabilizacija, što bi moglo značiti da je stanovništvo manje prelazilo
mletačku granicu, ili se pak vraćalo u svoj kraj, usvajajući poziv
turskih vlasti, koje su nekako u to vrijeme proglasile opću amnestiju
za bjegunce preko granice.
Tim područjem je 2. lipnja 1785. godine prošao austrijski obavje-
štajac zastavnik Božić, koji za Rakitno kaže da je selo od 24—25 krš
ćanskih kuća.123 Božićev iskaz o broju kuća u Rakitnu, samo 17 godi
na poslije Bogdanoviceva izvještaja, čini nam se dosta umanjenim u
odnosu na ranije stanje. U Status animarum župe Rakitno za 1867.
godinu, gdje se pod župom podrazumijevaju sela Sutina, Vrpolje i
Poklečani a i Drežnica, bilo je u Poklečanima 38 kuća i 468 žitelja, u
Sutini 61 kuća s 462 stanovnika i u Vrpolju 53 kuće s 373 žitelja,
dakle ukupno 152 kuće s 1303 stanovnika. 124
Od navedenih obitelji iz 1743. godine danas više nema: Radića, Ka-
blinovića, Bukve, Vidoševića, Jovića, Vulića i Beslića.125 Neke obite
lji koje se spominju 1743. godine vremenom su promijenile prezime.
Takav je slučaj s Vukadinovićima, koji su promijenili prezime u Ro-
mić. Današnji Lucovići u Sutini postali su 1873. godine od Pipunića.
Isto tako, samo iz nešto kasnijeg vremena, u Sutini su bili Vuletići
1852. godine, od kojih su postali današnji Rezo. Vuletići se u matič
nim knjigama spoimnju sve do 1880. godine, a Rezo 1850. godine.
476
Karta 2. Seoska naselja Rakitna u Hercegovini
477
ime najstarije ili najbrojnije familije ili pak naziv po nekom prirod
nom svojstvu. Kako Poklečani zauzimaju svojim položajem središnji
dio Rakitna, a vjerojatno je tako bilo i ranije, oni se dijele na Gornje,
Srednje i Donje Poklečane, s pripadajućim zaseocima. Po toj podjeli
prikazat ćemo današnje stanovništvo.
POKLEČANI
Gornji Poklečani
Zaglavica. U ovom zaseoku danas žive sljedeće obitelji: Miličevići
(9 kuća) s nadimcima: Ivkić, Kikanović, Kuntić, Mujičić, Žutković.
Pravilniji naziv za prezime je Milićević, kako su se ranije vodili u
maticama. Inače, davno su doselili u Rakitno iz Broćanaca u Posušju.
To isto navodi i Dedijer. Ima ih još u Vrpolju i u Sutini. U Rakitnu
se navode 1743. i 1768. godine. Sablje (6), nadimci: Barić, Buljubašić,
Mašići, Musići, Zovkušić. Doselili su iz Kočerina prije 130 godina. U
Poklečanima se spominju u Status animarum 1850. godine. Rajiči (3)
su odavno doselili iz Drežnice. Kao Raičević spominju se u Rakitnu i
u Drežnici 1743. i 1768. godine. Dedijer za njih kaže da su prije 100
godina doselili iz Drežnice. Bušić (4), nadimci: Ševići, Mucavičić, Ti-
čić. Starinom su iz Gorice u Posušju. U Poklečanima se navode u Sta
tus animarum 1850. godine. Romići (5), nadimci: Blažović, Ciputović,
Macanović, Rapić. P r e m a narodnom predanju oni potječu od V u k a -
dinovića iz Seonice u Duvnu pa se pokatoličili, kako navodi Dedi
jer. 127 U Rakitnu se međutim navodi 1743. god. Matthaeus Vucadino-
vich sa 11 članova obitelji, 1768. godine ih uopće nije bilo u Rakitnu,
ali se te iste godine nalaze u Seonici kod D u v n a : Georgius Vukadi
novich sa 11 članova obitelji, P e t r u s Vukadinovich sa 5 članova, Mi
chael Vukadinovich sa 15 članova, P e t r u s Vukadinovich sa 6 članova
i Mattheus Vukadinovich s 8 članova obitelji. 128 Pod imenom V u k a -
dinović spominju se, s prekidom 1768, u Poklečanima sve do 1906.
godine. Romići se, međutim navode u R a k i t n u 1768. godine. 129
Srednji Poklečani
Ivankov Dolac. Ovdje žive Romići (3) s nadimcima: Rorić, Sušić,
Zanić. O porijeklu obitelji isto kao u G. Poklečanima. Ivankovići (17)
s nadimcima: Cubic, Glišić, Jajotović, Javruzović, Josković, Lević,
Pezić, Stanić, Šudurović, Tadijić. Ne znaju za svoje porijeklo. U Ra
kitnu se navode 1743. i 1768. godine. Ne nalazimo ih 1850. u Status
animarum. Dedijer kaže da su Ivanjci s Poga više Mostara. 1 3 0 U D.
127
Ibid., 330.
lä
8 P. D. Mandić, o. c , 129.
189
Ibid., 133.
t3e
J. Dedijer, o. c , 330.
478
Pologu zaista postoje Ivankovići i tu su od starine. Na području Listi
će ima ih na više mjesta i nisu svi istoga porijekla.131 Cur de (5), na
dimak Švabić (» po didi«). Nije im poznato porijeklo njihove obitelji.
U Poklečanima se spominju 1850. god. u Status animarum. Za njih
Dedijer kaže da su od Mihajla ispod grede u Livnu i da su doselili
prije pet koljena. Ima ih u selu Gorici u Rami. Odatle su i Mialji.132
Međutim, u Gorici kod Rame Ćurde su još za turskog vremena došli
iz Rakitna. 133 Mialji (Mihalji) u Doljanima i Krančićima u Rami su
također iz Rakitna. 134
Bonića Draga. U tom zaseoku žive Bonići s nadimcima: Celić, Ju-
kasović, Kašarovići, Rakovici, Talići, Udžetovići. Bonići su odavno
u Rakitnu i ne znaju za dalju starinu. U dokumentima iz 1743, 1768.
i 1850. spominju se u Rakitnu. Soldo (1), nadimak Sojdić. Doselio iz
zaseoka Barbića u D. Poklečanima. Buntić (1), nadimak Dušić, ne
davno doselio iz Barbića. Mihalj (1) doselio iz Mihalja u D. Pokleča
nima. Pričaju da su prije drugog svjetskog rata, a i poslije, mnogi
selili u okolicu Požege, u Slavoniju.
Donji Poklečani
Markote. U tom zaseoku žive isključivo Markote. Ne znaju za dalju
starinu svoje obitelji. Kao Markotić navode se 1743. i 1768, a pod
imenom Markote spominje ih Status animarum iz 1850. u Poklečani
ma. Dedijer navodi da su Markotini pradjedi došli iz Broćna.135 Za
Bošnjake nismo uspjeli ispitati porijeklo, ali pretpostavljamo da su
iz G. Crnca, koji pripada Listići.
Mihalji. U tom zaseoku žive samo Mihalji po kojima je zaselak i
dobio ime. Za sebe kažu da su mađarskog porijekla. Međutim, to neće
biti točno, isto kao i Dedijerov navod da su iz Gorice u Rami (v. o
tome pod Ćurde u Srednjim Poklečanima). Pod imenom Miaglievich
spominju se 1743. i 1768. u Rakitnu, i 1850. u Poklečanima.
Barbići. U tom zaseoku danas žive Mihalji (3) s nadimkom Lepić,
Skobić. Drinovac (3), ne znaju za dalju starinu. U Rakitnu se spomi
nju 1743. i 1768. Dedijer je zapisao da potječu od Barbićeva najam
nika, koji je prije četiri koljena došao iz Dalmacije.136 Ivanković (1),
Soldo (1) se u Poklečanima navodi 1866. godine. To bi se moglo sla
gati s Dedijerovim navodom da su došli iz Kočerina prije 70 godina.137
131
M. Petrić, Etnička poršlost stanovništva na području Listiće u zapadnoj
Hercegovini, GZM, N. S., sv. XXIV—XXV, Etnologija, Sarajevo 1970, 53.
132
J. Dedijer, o. c , 330.
188
MU. S. Filipović, Hama u Bosni, SEZb, knj. LXIX, Beograd 1955, 124.
134
Ibid., 56.
135
J. Dedijer, o. c , 330.
136
Ibid., 331.
187
Ibid., 330.
479
VRPOLJE
480
Svinjača. Napuštena koliba Fof> T. Dumanćić. prof.
*«4Г-*АД*^'
• • .-dL **л " ^ ' . t* ^ - -4,, 1(» \ ».^ v .,.„.. *»' •* •* W . Y
J
ak Sarića dolac u Sutini i
' n e k r o p o l a stećaka u dnu rat-* .
T. Dumančić, pro f. 'akitskog Polja. Foto:
v •
Sf*^ .'
ft
*г_ i* J»--**
w^*^**** * « * •
- *
*Sv'
. i» '• • "
'IM*- .
. j ^ .