A.

Zlatar - Alegorija: figura, tumačenje, vrsta

1. Uvod ili kako danas upotrebljavamo pojam alegorije

- suvremeno shvaćanje: negativne konotacije shematičnosti i apstraktnosti vuku se od romantizma i
postale dio općih pretpostavki

- pojam alegorije rjeđe se zloupotrebljava od pojmova metafore ili simbola samo zato što je u prostoru
teorijske kolokvijalnosti manje u optjecaju  od metafore i metonimije razlikuje ga nešto drugo:
prošlost njegovih uporaba svjedoči o davnom iskliznuću alegorije iz područja retoričkog i poetičkog
pojmovlja u teorijski diskurs u cjelini (filozofija, teologija, estetika, teorija likovnih umjetnosti)
- za književne teoretičare problematična raznolika svakodnevica govornih uporaba (uglavnom kao odjeci
retoričkog pojma)  u svakodnevnom govoru alegorija prividno usidrena za mutno tlo svog
književnoteorijskog podrijetla (političar: Nemoj mi se služiti alegorijama!, likovni kritičar: alegorijska
vizualnost, romani: alegorijski kruti ili shematični, filmovi: alegorije stvarnosti)

- studentski krugovi  teže prepoznatljivi teorijski nesporazumi  teorijska opuštenost (proizvoljnost u

korištenju pojmova, sinonimna uporaba različitih termina) nije plod stvarne sigurnosti, već
neobaviještenosti o dosezima problema koje sa sobom nose tropi i figure  fenomen teorijske kolizije:
na minimum teorijskog znanja sažetog u nekoliko redaka osnovnog književnoteorijskog priručnika i
doslovno preuzetog cijepi se paradigma jednog suvremenog književnoteorijskog pravca (studenti
shvaćaju samo da je alegorija figura koja zamjenjuje jedan sadržaj drugim na prostoru većem od jedne
riječi)  javljaju se grube greške: figuri se pripisuju obilježja vrste, vrsta se određuje na temelju
retoričke definicije, ne razlikuje se alegorija kao način prikazivanja u tekstu i alegorija kao
razumijevanje/tumačenje teksta

- teorijska povijest pojma alegorije jest povijest uporabe toga pojma: povijest alegorije kao
interpretacije (tumačenja, čitanja) i povijest alegorije kao kompozicije (strukture teksta), a potonja se
račva u dva dijela: alegorija kao figura i alegorija kao vrsta (upitno je li razlika kvantitativna, tj.
količina teksta na kojem se rasprostire alegorija, ili je riječ o pojavi alegorije na različitim razinama
teksta)

- načelo razlikovanja = odvajanje strukture od postupka, stanja od procesa, statike od dinamike  ako je
alegorija-figura postupak pisanja, a alegorija-tumačenje (alegoreza) postupak čitanja, i jednoj i drugoj
istovjetna je duhovna struktura, isti je način mišljenja u osnovi (ono što u kasnijim stoljećima proizvodi
alegoriju kao književnu vrstu)
- razlikovanje alegorije-strukture i alegorije-čitanja postaje dvojbeno kad se susretnemo s koncepcijom
alegorije kao načina razumijevanja teksta: onda kad svaki tekst (bez obzira na to je li intencionalno bio
pisan kao alegorija ili nije) može biti podvrgnut naknadnom alegorijskom čitanju  nadvlada li
recepcijska točka gledanja u potpunosti autorsko upisivanje, brzo ćemo se naći u prostoru
izjednaćavajućeg uopćavanja u kojem načelo „sve je sve“ ne proizvodi mnogostrukost smislova nego
nejasnoću spoznaje

- 3 razloga zbog kojih je u tekuća istraživanja korisno uvoditi srednjovjekovne izvore (primjenjivo i na
antičko nasljeđe):

1. stari autori omogućuju da problematiziramo sadašnje stanje, da uvidimo ograničenost i

„provincijalnost“ suvremenih teorija u usporedbi s tradicijom
2. osobito je srednjovjekovno nasljeđe pogodno za propitivanje sadašnjeg statusa semiotike
1
 3. upućivanje u izvore istraživače će učiniti svjesnijim dosega prethodnog rada i stečenih uvida pa
nećemo trošiti snage na ono što je već učinjeno niti griješiti (poput Foucaulta) pripisujući
modernoj teorijskoj paradigmi i 18-stoljetnoj gramatičkoj školi ključne korake koje je učinio
srednji vijek

2. Nacrt povijesti pojma: alegorija kao figura

- pojam alegorije pokriva 3 područja: kao figura, vrsta i tumačenje  posljedica troslojne povijesti

- povijest pojma alegorija obavještava o tome da su dva kraka (struktura/interpretacija) kronologijski

supostojeća u tradiciji, iako vremensko prvenstvo pripada alegoriji kao tumačenju, skrivenom pod
nazivom uponoia

- pojam alegorije povijesno usidren u retorici gdje zaposjeda značenje figure, dok tumačenje i književna
vrsta posuđuju izvorni naziv

- tvorba pojma alegoreza izdvaja postupak alegorije kao čitanja, dok alegorija-književna vrsta zauvijek
ostaje vezana za maticu alegorije-figure

- književna vrsta alegorije mora posuditi svoje ime, a povijesni trenutak njezina nastanka izvedenica je
postojećih tradicija (retoričke i hermeneutičke)

- od antike srednjovjekovna alegorija-vrsta nasljeđuje obostrane osobine: od figure strukturu i statičnost,

a od alegoreze način mišljenja, duhovni postav  srednjovjekovna književna vrsta nije samo figura
alegorije protegnuta na opseg cijelog djela, već svoju strukturu temelji na cjelokupnoj tradiciji
biblijske egzegeze
- etimološka analiza riječ alegorija razdvaja u grčkom na 2 dijela: allos (drugi) i korijen od glagola
agoreuein (govoriti u skupštini, na agori)  u Homerovu jeziku taj glagol općenito značio govoriti, ali
tijekom povijesti zadobio etimološko značenje javnog govora, govora u javnosti  sastavljena od ta 2
dijela riječ bi alegorija dobila obrnuto značenje: govoriti drugo od javnoga, govoriti nešto tajno, ono što
je u hijerarhijskom smislu više i što svoje značenje zadobiva u jeziku religije ili filozofije, za razliku od
govora na gradskom trgu  reći nešto drugo od onoga što je mišljeno = dati naputak za recepciju,
usmjeriti čitanje u prostor razumijevanja iza onoga što je izrečeno

- riječ alegorija javlja se u helenističkom razdoblju, u gramatičkoj i retoričkoj tradiciji - 1. uporaba

pripisuje se retoričaru Demetriju (De elocutione, 3.-1. st. pr. Kr.) i to u uskoretoričnom značenju, kao
trop koji „znači nešto drugo od onoga što je rečeno“  Filodemova retorička rasprava (1. st. pr. Kr.)
alegorija se kao figura (tj. kao trop) već povezuje s metaforom
- latinska tradicija alegoriju prevodi kao permutatio i smješta u figure riječi, a ne figure misli
- Ciceron - uporaba izvorne grčke riječi; daje joj određenje: alegorija je ulančani niz metafora
- kanonska definicija: Kvintilijan - u čistoj su alegoriji svi elementi zamijenjeni, dok se u miješanoj
alegoriji pojavljuju i doslovni denotati  osnovu njegova poimanja čini odnos sensu/verbis, onoga što je
iskazano riječju i onoga što je smislom mišljeno  cijelo 6. poglavlje 8. knjige Govornika posvećeno
tropima, području promjene pravog značenja riječi ili rečenice u drugo značenje  alegorija svoje
mjesto nalazi poslije analize metafore, metonimije, sinegdohe, a prije ironije (koja se određuje kao
njezina podvrsta!)

2
- razlikovanje pravog i drugog (doslovnog, prenesenog) značenja otvara pitanja koja pripadaju
semiotici i filozofiji jezika: odnos jezika i stvarnosti (tj. riječi i predmeta), struktura i vrste znaka, načini
označavanja, razlikovanje smisla i referencije  ta će pitanja u srednjovjekovlju zaigrati važnu ulogu pri
razlaganju strukture alegorije u 2 vida (alegorija u riječima i alegorija u djelima)

- razumijevanje alegorije unutar klasičnoretoričkog sustava ovisi o razumijevanju tropa i figura kao
takvih i neposredno je u vezi s ograničenim tumačenjem metafore u supstitucijskim teorijama koje su
ustrajale do današnjih dana (teorija supstitucije metaforu ne vidi kao proces već kao prostorno omeđen
- idealna je jedna riječ - i semantički ograničen postupak otklanjanja od pravoga značenja i
posudbe prenesenog)  ideja zamjene značenja uspostavlja smisaonu ekvivalenciju između
metaforičkog izraza i izraza pjesničkog jezika: metafora se svodi na ukras jer joj se uskraćuje
informativna vrijednost, vrijednost novostvorenog značenja

- alegorija kao produljena metafora (ili kontinuirani slijed metafora) samo na istom prostoru umnožava
isti supstitucijski proces  alegorija je za misao ono što je metafora za riječ, dakle odnos je alegorije i
metafore kvantitativan (rješava se svodeći misao na rečenicu te zasnivanjem alegorijskog postupka na
metaforičkom)
- alegorija ipak bježi od supstitucijske teorije na 2 načina:

1. prostornim širenjem od riječi na (najmanje) rečenicu ili misao

2. alegorija ne potiskuje svoje prvo, doslovno značenje, već se njezino značenje gradi na
istovremenoj suigri doslovnog i duhovnog, pravog i prenesenog značenja
- problem kvantitativnog određenja nije nevažan: on zacrtava smjer kojim će ići oblikovanje alegorije
kao književne vrste  upravo na neodređenosti granice misli temelji se mogućnost grananja
alegorijske slike sve do opsega i oblikotvorne zatvorenosti posebnog književnog žanra

3. Alegorija kao tumačenje

- u alegorijskom kontekstu volja za moći pojavljuje se kao volja za interpretacijom: prvi tragovi
hermeneutičkih nastojanja bili su vezani za snagu tumačenja, za sposobnost razumijevanja, za
interpretaciju koji nisu bili alegorijski intendirani, koji nisu svjesno bili strukturirani kao alegorije

- riječ alegorija ne pojavljuje se u tradiciji alegorije kao tumačenja sve do 1. st. pr. Kr.  hermeneutička
praksa alegorijskog tumačenja tada postoji već 500 g.: 6. st. pr. Kr. započelo s alegorijskim tumačenjem
Homera  riječ kojom se označavao taj postupak = uponoia (slutnja, podsmisao), a njezina je
etimologija upućivala na postojanje drugog smisla (filozofskog ili religioznog) ispod doslovnog
smisla (onoga što je rečeno)

- prvi autor koji je upotrijebio gramatičkoretorički pojam alegorije u značenju alegorijske

interpretacije Homera je Strabon (na prijelazu iz stare u novu eru) i ta se uporaba pojma u sljedećim
stoljećima uhvatila za tlo biblijske egzegeze  Heraklit i Filon u 1. st. upotrebljavaju oba pojma, dok
Plutarh primjećuje kako današnja riječ alegorija pokriva značenje starije uponoia

- činjenica fiksiranja strategija za čitanje (razumijevanje i tumačenje) teksta u srednjem vijeku nije
rezultat volje za strogoćom ili krutošću mišljenja, već je posljedica složenosti fenomena alegorije u
cjelini i njezinog izdanka biblijske egzegeze  stupanj je njezine složenosti toliko visok da izaziva neku
vrstu semiotičke nelagode, tjeskobe, straha

3
- teškoća egzegeze: svaka je egzegeza konstruirana u jeziku, sklopljena kao tekst koji i sam traži svoje
tumačenje  beskonačni regres egzegeza opasnost je koja prijeti: iz tog razloga za tekstove koji su
autoriteti (osobito Sv. pismo) nastaju kanonizirana tumačenja, upute za egzegezu  čitanje i
razumijevanje mora biti vođeno pravilima, inače se izlažemo opasnosti beskonačnosti, krugu
neprestanog naknadnog tumačenja nad tumačenjem  problem višestrukog smisla  današnji naputci
za čitanje nemaju karakter pravila i formaliziranih uputa, a ni tekstovi nemaju status nenarušivog
autoriteta

- u kasnijem srednjem vijeku tumačenje Sv. pisma regulirano je kršćanskom tradicijom  prvo
razgraničenje smislova dijeli sensus litteralis i sensus spiritualis, doslovno od duhovnog značenja 
zatim se duhovno značenje raslojava najčešće na tri stupnja: alegorijski, tropologijski, anagogijski
 u takvoj shemi pojam alegorije zadobiva specifično značenje: nije samo oznaka za preneseno
(duhovno) značenje, nego predstavlja njegov prvi smisao
- ograničenost alegorije u biblijskoj egzegezi vezana je za odnos Satrog i Novog zavjeta: alegorijsko je
značenje ono koje putem pojmova tipologije i prefiguracije povezuje starozavjetni i novozavjetni tekst

- kao prvi među duhovnim, alegorijski sloj ima poseban status i predstavlja najveći skok jer prebacuje iz
doslovnog u duhovno; sva kasnija raslojavanja u području duhovnoga manje su međusobno udaljena i
pripadaju identičnoj sferi, a alegorija je ona koja čini korak iz ovostranog u onostrano, iz konkretnog u
apstraktno  alegorija je stvar vjere, ona je mistični čin

- u alegoriji (kao tumačenju) viši smisao ne potire niži, već supostoje i ukrštavaju se  odnos
Starog i Novog zavjeta nije odnos povijesnog i prenesenog jer su oba sveta po svojoj prirodi  alegorija
nas uči da su događaji iz jednoga (prvog) svetog teksta prefiguracija drugog svetog teksta

- događaji obaju Zavjeta pripadaju prošlosti  alegorijsko se značenje odnosi na prošlost, moralno
(tropologijsko) na sadašnjost, a anagogijsko na budućnost
- tipologijski odnos koji zadaje alegorija pretpostavlja ostvarenje događaja projicirano u budućnost 
mogućnost da se tipologija ne odnosi samo na ostvarenje starozavjetnih događaja u novozavjetnim već u
svim vremenskim instancama također pridonosi dojmu beskonačnog umnažanja tumačenja

- specificiranje biblijske alegorije na prefigurativni i tipologijski odnos u srednjem je vijeku stvorilo

potrebu da se tako poimana alegorija kategorijski odvoji od retoričkog pojma alegorije  allegoria in
verbis i allegoria in factis

- av. Augustin naglašava da se alegorija ne ostvaruje u riječima, već u povijesnim događajima  vjetar
je alegorija duše

- Beda Venerabilis - alegorija u djelima (kao primjer se navodi povijesni događaj: Abraham je imao dva
sina) kao simbol drugog događaja (postoje dva Zavjeta)
- allegoria in factis ima 2 događaja koji su u vremenskom slijedu postavljeni unutar cjelokupne Povijesti
spasa: i jedan i drugi imaju svoj znak (označitelj i označeno) i svoj referent  alegorijski odnos
uspostavlja se tako da se znak prvog događaja (Abraham ima dva sina) odnosi na referent drugoga (dva
Zavjeta)

- allegoria in verbis raspolaže samo jednim redom označitelja (pr. vjetra za dušu) i dvama redovima
označenih od kojih se u procesu razumijevanja potiskuje doslovna veza sa stvarnim referentom (vjetar za
vjetar), a izvlači u prvi plan metaforička veza s drugim referentom (duša)  alegorija u riječima

4
funkcionira na metaforičkom načelu sličnosti u prostoru pjesničke fikcije: nema povijesnu dimenziju kao
alegorija u djelima, već je izvanvremenska

- alegorija u djelima omogućena je na temelju sličnosti između događaja čiji je tvorac Bog, dok alegorija
u riječima pripada mogućnostima ljudske imaginacije

- alegoriji u djelima pripada untar biblijske egzegeze više mjesto i zato što alegorija u riječima ne ne
može unutar sebe razviti trostruku shemu duhovnog smisla, dok se ona ostvaruje upravo u primjerima
alegorije u djelima  pripada joj i značajno mjesto u povijesti pojma zbog njezinog strukturnog
elementa narativnosti, zbog toga što se u fakturu alegorije uvode događaji na mjesto statičnih znakovnih
elemenata

- paradoksalno je što je presudni impuls za nastanak složene alegorijske kompozicije na razini književne
vrste došao iz područja egzegeze (tumačenja), a ne retoričkih postupaka  nastanak srednjovjekovne
alegorije kao književnog žanra očito nije posljedica jednostavnog kvantitativnog širenja jednog
retoričkog postupka, već specifičnog načina mišljenja koji sebi traži prikladnu strukturu djela

4. Alegorija kao književna vrsta (nastanak)

- početak u 4. st pr. Kr.  u cjelokupnom razvoju obilježena dominantnom temom: odnos ljudske duše
i univerzuma, svezom psihičkih i kozmičkih snaga

- začetak postupka da se osobna drama prikazuje u alegorijskom obliku nalazi se u Atanazijevu

životopisu sv. Antonija, a i slavna Augustinova scena konverzije podnosi alegorijsku interpretaciju

- Prudencije, Psychomachia - prva čvrsto oblikovana kompozicijska alegorija - konstrukcija

zasnovana na figuralnoj metodi biblijske egzegeze  u prvom dijelu poeme događaji su iz Starog
zavjeta, a u drugom se dijelu ti događaji prikazuju kao prefguracija duhovnog života u novozavjetnom
ozračju  pojavljuje se i slavna bitka između personificiranih apstrakcija (vrlina i mana u ljudskoj
duši) koja je utjecala na kasnije srednjovjekovlje

- pažnju književnog kritičara zaokuplja Prudencijeva uporaba personifikacija  jesu li one elementi
duše ili socijalno konstituirane instance? je li riječ o nekoj vrsti mitoloških agenasa, deificiranih
apstrakata ili o personaliziranim apstrakcijama?  ključ je tumačenja u shvaćanju pojma
personifikacije, u odluci treba li naglasak staviti na stranu apstraktnog sadržaja ili postupaka
fikcionalizacije  personifikacija se ne sastoji u tome da se jedna osobnost učini apstraktnom,
nego obrnuto - u postupku davanja fikcionalne osobnosti jednoj apstrakciji
- u ranom srednjem vijeku (5.-8. st.) autori popur Makrobija, Marcijana Kapele, Boetija (Utjeha
filozofije - najčitanije djelo) i Fulgencija (Svadba Merkura i Filologije) zacrtavaju razvoj vrste  u svih
su autora 2 aspekta alegorije spojena u 1 zadatku: kako slikovitom, imaginativnom sadržaju dati
logičku koherenciju  alegorija želi povezati svoj interpretacijski i svoj kompozicijski trag razvoja u
jednom tekstu: rezultat toga jest teorijskog (filozofskog) sadržaja koji uzima literarnu formu
alegorije
- Makrobije pažnju posvećuje pitanju kada je i zašto u filozofskom tekstu dopuštena uporaba priče 
narratio fabulosa = izlaganje istinitih sadržaja pomoću fabula
- karolinško razdoblje - Eriugena i Hraban Maur - logične stepenice prema kozmičkim vizijama
(stvaranje figure Nature, božice prirode, koja uspijeva usredištiti dvostranu alegorijsku praksu)
5
- Vilim iz Conchesa daje teorijsku potporu uporabi personifikacije i alegorijskih postupaka u svrhu
izlaganja filozofskih sadržaja

- djela Bernarda Silvestra i Alana iz Lillea - 2 tradicije  osnovno obilježje tekstova = pokušaj
alegorijske (personificirane) naracije primarno nepripovjednih sadržaja  uspredno s razvojem priče
teče njezina interpretacija, no ona se narativizira, a narativni sadržaj pokušava kategorijalizirati aparatom
apstrakcija  kod Bernarda i Alena alegorija funkcionira na razini sintakse: daje leksički popis
apstraktnih (personificiranih) agenasa i zadaje kod

- alegorija kao književna vrsta otvorena je kao globalna figura = njezine se granice podudaraju s
granicom teksta  ona stvara vlastiti jezik i daje vlastitu glosu: zadaje zagonetku i nudi naputak za
njezino razrješenje  vrsta je koja nudi vlastitu interpretaciju i polaže račun o vlastitim teorijskim
postavkama

- 13. st. egzemplarno djelo srednjovjekovne vrste alegorije: prvi dio Romana o ruži  u koricama
knjige otvara se literarni vrt  Guillaume de Lorris drži se alegorijskog načela: umjesto doslovnog
reprezentiranja, roman strukturira kontinuiranom zamjenom značenja  opća se slika knjige-vrta
narativizira: statični opis postaje scena, elementi se personificiraju, radnja alegorizira  kretanje
prostorom vrta nije samo listanje stranica knjige, vrt nije samo okvir za priču već postaje priča sama 
scenografija postaje scenarij, a itinerarij junaka njegova je životna priča

- glavni lik (pjesnik) sanja da se probudio pred ogradom vrta, a po ulasku se susreće s figurom čuvara pa
s nizom perfonifikacija (= ljudske osobine: Milost, Ljubomora, Sram, Strah, Opasnost, Zlonamjernost,
Dobrodošlica, Srdžba)  u središtu vrta, u kojem kraljuje Ruža (figura ljubavi), nalaze se simboli
Narcisa i Ogledala (Fontana)  u krugu vrta i kod i elementi su dani i treba ih poštovati  vrt = cijeli
svijet

- srednjovjekovna književnost vizija eksploatirala je prostorne slike (osobito u prikazivanju zagrobnog

života)  onostranost

- alegorijska postava ima za svrhu i pouku i poduku, didaktička funkcija slaže se s eksplikativnom i time
se opterećuje osnovna narativna potka  dakle, didaktična i narativna zadaća alegorije sukobljuju se,
nepripovijedanje proturiječi pripovijedanju

- postupni prijelaz načina izlaganja između polova nepripovijedanje i pripovijedanje može se zamisliti
ako se odredi što je kontrarno pripovijedanje: opisivanje, argumentiranje, logičko izvođenje?  između
pripovijedanja i argumentiranja (filozofijskoga diskursa) moguće je prijelazne oblike sagledati jedino
kao različiti stupanj pomiješanosti tih dvaju tipova diskursa, a ne kao stvarno distinktivne prijelazne
oblike koji bi se na toj osi rasporedili

- srendjovjekovni autori često raspravljali o odnosu naracije (fikcije) i filozofijskog načina izlaganja 
rasprava vođena oko dopustivosti uporabe pripovjednih fiktivnih oblika u filozofskoteološkim
tekstovima  T. Akvinski smatra potrebnim izreći pjesničko opravdanje uporabe metafora, dok se
upotreba slika i usporedbi u Sv. pismu obrazlaže jednostavnim rješenjem - tako je potrebno i korisno
- Aleksandar iz Hala način izlaganja u Bibliji, za razliku od znanstvenog, naziva povijesnim i slikovitim
- Dante navodi 10 načina izlaganja: poezija, fikcija, opisivanje, zastranjivanje (digresija), metaforika,
definicija, divizija, dokazivanje, poricanje i navođenje primjera  tijekom srednjeg vijeka susretali se i
isprepletali: alegorija je jedan od načina susretanja pripovjednog i nepripovjednog, literarnog i
filozofskog
6
- De universitate mundi (Bernarda Silvestra) i Planctus Naturae i Anticlaudianus (Alana iz Lillea) =
primjeri alegorizacije filozofskog sadržaja

- analogno filozofsko-teološkim djelima koja se obilno koriste i naracijom i alegorizacijom, s literarne je

strane Danteova Božanstvena komedija  njegova vizija onostranosti i peregrinacije ljudske duše =
pjesnička suma povijesnog svijeta i svijeta duhovnosti  plan sadržaja promišljen joj je prema teološko-
filozofskim načelima, a formalna kompozicija utemeljena je na brojčanoj simbolici  Božanstvena
komedija materijalizira duhovnost (= alegorijsko načelo)

- povijest vrste zasniva se na slijedu velikih djela, tj. autora, ali i na nizu teorijskih rasprava u kojima se
legitimirao taj poetsko-filozofski postupak

- alegorijska produkcija srednjovjekovlja nije didatkička poezija, a nije ni filozofski sadržaj koji traži
svoju poetsku formu i dobiva je putem alegorijskog postupka  ona je specifičan duhovni sklop koji
omogućuje natanak i postojanje alegorije kao vrste
- emancipacija od duhovnog sadržaja koja je uslijedila u 13. st. posljedica je unutarnjeg narušavanja te
duhovne građevine: duhovnost se vratila u okrilje teologije i filozofije, a alegorija u područje
književnosti
- književna alegorija emancipirala se od uskog retoričkog određenja te razoktila mogućnosti vlastitoga
postupka  usprkos odvajanju alegorijske književnosti od biblijske egzegeze, ona je od nje preuzela
zahtjev za alegorijskom istinitošću „koju je duhovna tradicija biblijske egzegeze pripisivala sebi“

- alegorizacija književnosti u 12. i 13. st. nije posljedica imanentnog razvoja roda niti profanizacija
postupka pripadnog biblijskoj egzegezi, već njegova svjesna literarizacija  time alegorija još jednom
ulazi u književnost, ali ne kroz okvir retorike, nego kao samostalna književna vrsta