ARISTOTELOVI PRIPOVJEDNI ALATI

(prema Antička dramaturgija V. Švacova)

Temeljna struktura dramatične naracije

Temeljnu strukturu dramatične naracije čine uvod, zaplet, vrhunac, peripetija, epilog;
prepoznavanje i katarza (Izvor: Solar, Torija književnosti)

Etape u razvoju dramske radnje

• Ekspozicija: uvod u okolnosti radnje, upoznavanje likova i njihovih odnosa

• Zaplet: dinamički motivi pokreću radnju izazivanjem suprotnosti, proturječja u
stavovima ili sukobima karaktera
• Peripetija: radnja skreće u određenom smjeru
• Kulminacija: napetost naraste do nužne potrebe da se sukob razriješi, ali još nije jasan
smjer razrješenja
• Rasplet: razrješenje svih suprotnosti, proturječja i sukoba

Prepoznavanje, peripetija i katarza

• Peripetija je dramatičan obrat u radnji kada ona uzima neočekivan smjer

• Tri aspekta prepoznavanja: U peripetiji se mogu otkriti karakteri likova
(prepoznajemo kakvi su); prepoznavanje nekoga lika (otkrivanje njegova karaktera)
može izazvati peripetiju; lik možemo otkriti i po nekom znaku
• Katarza je pročišćenje osjećaja gledalaca kroz strah i sažaljenje koje osjećaju
gledanjem drame (Aristotel)

MIMESIS – mimeza, oponašanje, otjelovljenje. Za Aristotela, mimeza nije “puko kopiranje

pojednačnoga, nego dinamično prikazivanje djela i života.”

PRAXIS – praksa, radnja, djelovanje. Za Aristotela, djelovanje je prijelaz od mogućnosti u

zbilju, a drama prikazuje upravo trenutak toga prijelaza.

POIESIS – pojeza, (umjetničko) kreativno stvaranje, za Aristotela bitna čovjekova osobina

kojom se izdiže iznad realiteta praktičnoga, tvarnoga.

MYTHOS – mit; priča, fabula; sastoji se od sklopa i sastava ili redoslijeda događaja.

PERIPETEIA – peripetija, obrat, preobrat. Priča, ma kako bila valjano sklopljena, ne može
biti dramatična bez obrata koji je za Aristotela “duša priče”. Obrat je promjena radnje u
protivno, u obratno.
ANAGNORISIS – anagnoreza, prepoznavanje. “Duša obrata”; bez prepoznavanja nema
pravoga dramskog obrata. Tko si ti? Tko je on? Tko sam ja? Promjena iz nepoznavanja u
poznavanje, u prijateljstvo ili neprijateljstvo. Prepoznaju se osobe ili bogovi; u prosuđivnaju
svih umjetnosti.

PATHOS – patnja, trpnja, pogubno zlo. Poguban i bolan čin, duboko i snažno čuvstvo boli,
put prema spoznaji i samozpoznaji. Aristotel pritom misli i na patnju osoba u tragediji ali i na
čuvstva koja obuzimaju publiku.

ANANKE, EIKOS – nužnost i vjerojatnost. “Nije pjesnikov posao govoriti o onome što se
dogodilo nego o onom što se može dogoditi po vjerojatnosti ili po nuždi.” (ili protiv
vjerojatnosti).

DESIS, LISIS – zaplet i rasplet. Obrat (peripetija) je razmeđe između zapleta i raspleta.

KOSMOS (OPSEOS) – ures predstave; vizualni, osjetilni dio predstave: scenografija,

kostimi, maske, geste – ali i vid, unutarnje oko, mogućnost jasna predočavanja i uvjet za
sastavljanje vjerojatne, uvjerljive dramske priče.

ETHOS – značaj osobe, dramski lik, karakter. Mora biti upotrebljiv, sličan nama, (po
ljudskosti), i dosljedan sebi, (čak i ako je nedosljedan). Dva važna pojma koja spadaju u
karakterne osobine su HYBRIS – arogancija, drskost, bezobraznost, i HTHONOS – zavist.

HAMARTIA – zabluda, neznanje, nedostatak uvida u vlastitu situaciju, pogreška u

prosuđivanju (trenutačna zaslijepljenost), pogreška iz neznanja ili pomračene svijesti, ili krive
procjene. Individualna krivnja koja potječe iz trenutačnoga sljepila tragičnih junaka. Za
Aristotela ovaj je pojam sâmo srce, uzrok i ishodište dramskoga zbivanja.

KATARZA – pročišćenje. Jedan od najspornijih i najnejasnijih termina u Aristotelovoj

Poetici. Jedna je od pretpostavki da Aristotel ovdje misli ponajprije na pročišćenje dvaju
važnih čuvstava koje drama (tragedija) u nama pobuđuje: samilosti i straha.