SAD I RBiH 1992-1995

U jednom dokumentu o politici SAD prema Jugoslaviji iz 1984. naglašavao se njen

značaj za zapadne saveznike. Kao opozicija Moskvi i uloga u pokretu nesvrstanih posebno su
podcrtavani za SAD. Tada su također spominjane finansijske teškoće u kojima se nalazila, ali
je obećano da će se pronaći rješenje tog problema. Sredinom osamdesetih godina promijenila
se politička situacija u Evropi. Generalni sekretar KP SSSR, Mihail Gorbačov (Mihail
Gorbačov), počeo je provoditi reforme u koje je bilo uključeno i povlačenje Crvene armije iz
istočnoevropskih zemalja. Uskoro je došlo do popuštanja zategnutosti između dva bloka
velikih sila i okončanja Hladnog rata. Jugoslavija je za SAD sve više gubila značaj.1
Simptome galopirajuće dezintegracije SFRJ međunarodna zajednica gotovo da nije uzimala u
obzir. Svjetska javnost je bila zaokupljena kolapsom komunizma u istočnoj i jugoistočnoj
Evropi, Zalivskim ratom, pučem u Moskvi i raspadom Sovjetskog Saveza. Članice EZ i
SAD-a su, i nakon početka ratnih zbivanja čvrsto stajale na fikciji da jugoslavenski državni
savez treba održati u bilo kojoj formi.2 Iz Stejt Dipartementa je saopćeno da su SAD za
jedinstvenu, demokratsku Jugoslaviju i da neće podržati njeno cijepanje. To je bila jasna
poruka republičkim rukovodstvima koja su razmišljala o otcjepljenju.3 Jugoslavenska kriza
dešavala se paralelno s temeljnim promjenama u Evropi nakon 1989. što je vodilo njenoj
internacionalizaciji. Za EZ predstavljala je prvi ozbiljan test evropske političke saradnje i
njene sposobnosti da djeluje kao međunarodni subjekt. Diplomatski napori EZ za smirivanje
situacije u Jugoslaviji, koji su se temeljili na strahu od širenja nemira, bili su pogrešni od
početka. Članice EZ bile su svjesne prilike za testiranje svoje kolektivne snage, ali su bile
nepripremljene za zbivanja. Ona nije imala status izvan teritorija svojih članica, nije imala
oružane snage, zajedničke ciljeve niti aparat za usklađivanje svoje spoljne politike. 4 Kod
formuliranja zajedničke politike, EZ se suočila s brojnim problemima. Pogledi njenih članica
na budućnost Jugoslavije su se razilazili. Sklonost prema južnoslavenskim narodima bila je
različito zastupljen, pri čemu su značajnu ulogu igrale i tradicionalne predrasude, kao i
sjećanja na savezništvo ili neprijateljstvo u svjetskim raovima. Pored toga, zemlje članice su
slijedile i vlastite političke interese. Vlade Francuske, Španije i Velike Britanije, koje su imale
1
Schmit Martin, Die Rolle der USA im Zerfallprozess der jugoslawischen Federation, Diplomarbeit Universität
Wien, 2008, 18.
2
Schönfeld, Balkankrieg und interanationale Gemeinschaft, Südosteuropa Mitteilungen, Nr 43, München 1994,
260.
3
Jović, Posljednji dani SFRJ…, 180.
4
Calvocoressi Peter, Svjetska politika nakon 1945, Globus, Zagreb 2003, 336.
teškoća sa separatističkim pokretima u svojim zemljama, nastojale su po svaku cijenu održati
zajedničku jugoslavensku državu. Za SAD jugoslavenska kriza je predstavljala šansu da
isproba svoju novu ulogu u Evropi, a za Njemačku priliku da demonstrira dostignutu snagu
nakon ujedinjenja i da se sama oslobodi poslijeratnih spoljnopolitičkih i vojnih ograničenja.
Za Konferenciju o evropskoj sigurnosti i saradnji (KESS) i Ujedinjene nacije (UN) radilo se o
mogućnostima da stave na probu svoju sposobnost. Za većinu evropskih zemalja,
jugoslavenska kriza je bila povod da, nakon kraja perioda Hladnog rata, redefiniraju svoju
spoljnu politiku i geopolitičke interese.5
Raspadom komunizma u Evropi, pozicija SFRJ počela je gubiti svoj dotadašnji značaj.
Zahvaljujući lobiranju ambasadora Cimermana i Lorensa Iglbergera (Lawrence Eagleburger),
tadašnjeg zamjenika državnog sekretara SAD-a, Marković se u oktobru 1989. sastao s
predsjednikom Džordžom Bušem (George Bush). Međutim, Buš nije pokazao zainteresiranost
za ekonomske reforme u SFRJ, a njegove stavove su podržavali državni sekretar Džejms
Bejker (James Baker) i ministri finansija i trgovine. Buš je tom prilikom obećao Markoviću
finansijsku pomoć ukoliko uspiju njegove ekonomske reforme. Zbog tadašnjeg stanja u SFRJ,
Vašington je finansijsku pomoć radije usmjeravao prema Poljskoj, Mađarskoj i
Čehoslovačkoj. Insistirao je na cjelovitosti SFRJ. Američka administracija je globalne
geopolitičke interese stavljala iznad načela demokracije, ljudskih prava i volje naroda, braneći
jedinstvo Jugoslavije. Prilikom službene posjete Beogradu u februaru 1990. Iglberger je
izjavio kako SAD neće koristiti silu da bi očuvale Jugoslaviju, ali nije rekao kako će reagirati
bude li koja od jugoslavenskih strana, Srbija ili JNA, upotrijebila silu da bi sačuvala
federaciju koja se raspadala.6 Još 1989. Ministarstvo spoljnih poslova SAD je skretalo pažnju
administraciji na zbivanja u SFRJ, ali bezuspješno. Jedan američki diplomata se kasnije
prisjećao da su se na to Francuzi držali suzdržano, a Britanci i Nijemci upozorenja smatrali
pretjeranim. Vjerovao je da oni jednostavno nisu bili spremni prihvatiti da se stvari koje su se
dešavale u Somaliji mogu desiti i u njihovoj blizini. Kada su SAD 1990. predložile
Evropljanima da se okviru NATO-a obave konsultacije o zbivanjima u SFRJ, oni su to odbili,
nastojeći da, na želju Francuske, svoju politiku formuliraju u okviru EZ. 7 Jović je 29. avgusta
1990. vodio razgovor s delegacijom Senata SAD, koju je predvodio senator Robert Bob Dol
(Robert Bob Dolle), a kojem je prisustvovao i ambasador SAD u SFRJ, Cimerman. Govoreći
o unutrašnjim dešavinjima u Jugoslaviji, Dol je naglasio da SAD čvrsto podržavaju
5
Šehić, Bosna i Hercegovina…, 388.
6
Podobnik Zoran, Politika SAD-a spram raspada SFRJ 1989- 1991, Međunaroodne studije, god. V, br. 2,
Zagreb 2005, 65 -66.
7
Witte A. Erich, Die Rolle der Vereinigten Staaten…, 44.
demokratska kretanja koja se odvijaju u Sloveniji i Hrvatskoj, gdje su održani višestranački
izbori, izražavajući želju da se oni ostvare i u cijeloj zemlji.8 U decembru 1990.
predsjedavajući Evropske komisije, Žak Delor (Jacques Delors), je izjavio da republike koje
istupe iz SFRJ neće biti primljene u EZ. Savjet za saradnju Jugoslavije i EZ odbio je
pregovore sa SFRJ obzirom na nesigurnu političku saradnju. Da bi podržala jedninstvo SFRJ,
EZ je obećala finansijsku podršku u visini od 730 000 000 EKI-ja. (milijarda USD). Kada je
porasla opasnost od eskalacije nasilja, SAD su od EZ tražile da nešto zajedno poduzmu. EZ je
insistirala na privrednim podražajima, prijetnjama, kao i na retorici o potrebi da
suprostavljene republike ostanu u okviru SFRJ.9 Jović se 1. oktobra 1990. u Nju Jorku sastao
s Bušom koji je naglašavao da će SAD pružiti punu podršku jedinstvu, nezavisnosti i
teritorijalnom integritetu Jugoslavije, te političkim i ekonomskim reformama njene Vlade.10
Razlike prema pitanju sudbine SFRJ su bile sve vidljivije. U SAD je rasla zabrinutost za
zbivanje u Jugoslaviji što je bilo razlog za razmatranje mogućnosti da pokažu svoj aktivni
interes za očuvanje jugoslavenskog jedinstva. Na toj liniji je bila i instrukcija da se prenese
američki stav Komisiji EZ o tome da je došao trenutak da se svi stvarni prijatelji Jugoslavije
aktivno postave u prevazilaženju jugoslavenskih teškoća, a ne da promatraju i čekaju.
Amerikanci su nastojali utjecati na EZ da prihvati taj stav, posebno Njemačka, Velika
Britanija, Nizozemska i Grčka, koje su imale rezervi prema 3. finansijskom protokolu s
Jugoslavijom.11 Tokom rasprave o Jugoslaviji, na sastanku Savjeta ministara EZ u
Luksemburgu, 22. oktobra 1990, gotovo bez izuzetka, iskazan je stav o neophodnosti
podržavanja jedinstva i integriteta Jugoslavije i sprovođenja daljeg procesa demokratizacije i
ekonomskih reformi. Prema ocjenama američkih eksperata, raspad Jugoslavije na manje
državice ne bi riješio ni jedan jugoslavenski problem nego bi se unutrašnji problemi prenijeli
na nivo odnosa između više suverenih državica. Dok su zapadne zemlje čvrsto zastupale
jedinstvo Jugoslavije, obeshrabrivale njen raspad i ratne sukobe, u Savjetu za nacionalnu
sigurnost SAD su ocijenili da su oni neminovni. Iglberger je izjavio da SAD neće okrenuti
leđa Sloveniji ukoliko ona odluči da se odvoji. SAD su jasno naglašavale da daju izvjesnu
prednost demokratizaciji u odnosu na jedinstvo Jugoslavije. Istovremeno su ocjenjivale da su
ekonomske reforme bile u sjenci katastrofalne političke situacije i međunacionalnih odnosa.12
Cimerman je 17. januara 1991. uručio Joviću promemoriju SAD o Jugoslaviji i Kosovu,

8
Jović, Posljednji dani SFRJ..., 185.
9
Ibidem, 145.
10
Ibidem, 197-200.
11
Ibidem, 207-208.
12
Ibidem, 219-223.
prenoseći mu zabrinutost Vlade SAD i upozoravajući da se ona protivi svakoj primjeni sile ili
prijetnji silo, koja bi mogla zaustaviti demokratske promjene. Istovremeno je podvlačio da
SAD podržavaju jedinstvo Jugoslavije, ali ne i takvo koje bi ugrozilo demokratiju. Američka
strana je smatrala da bi upotreba sile u rješavanju spornih pitanja dovela do ozbiljnih sukoba.
Cimeran je prenio poruku svoje Vlade da će, ukoliko u rješavanju situacije bude upotrebljena
vojna sila, SAD biti veoma teško da odobre ekonomsku pomoć. SAD su snažno podržavale
jedinstvo Jugoslavije smatrajući da se ono može očuvati kroz demokratske promjene,
poštivanje ljudskih prava i reforme tržišne privrede. Insistirale su da je ustavno uređenje
pitanje o kojem trebaju odlučiti jugoslavenski narodi u skladu sa principima KESS-a putem
mirnog, demokratskog dijaloga.13
Iglbergerova procjena se temeljila na tvrdnji da će se ljudska prava, sloboda i tržišna
ekonomija najbolje očuvati bude li se Jugoslavija očuvala. Nakon što se SKJ raspao, a
višestranački izbori u Hrvatskoj i Sloveniji označili početak kraja SFRJ, JNA je počela gubiti
tlo pod nogama i uviđati da postaje vojska bez države. Ona je postajala neovisna politička
snaga, izmičući postepeno kontroli saveznog parlamenta i Predsjedništva kao kolektivnog
vrhovnog komandanta. Na početku 1991. u Vašingtonu je rasla zabrinutost da bi ona mogla
vojno intervenirati u Republici Hrvatskoj, posebno nakon 9. januara 1991. kada je
Predsjedništvo SFRJ umalo donijelo takvu odluku. Cimerman je 11. januara 1991. u
razgovoru s Jovićem upozorio da bi upotreba sile, ili zastrašivanje od strane JNA, ubrzali
raspad, a ne sačuvali jedinstvo Jugoslavije. On je zaprijetio Joviću da će oni koji koriste silu
biti izolirani i štetiti američkim nastojanjima da pomognu jugoslavenskoj ekonomiji.
Američka administracija je tada lavirala između hrvatskog i slovenačkog nacionalizma na
jednoj strani i velikosrpskog hegemonizma u sprezi s komunističkom ideologijom armijskog
vrha na drugoj. Biuš je 28. marta 1991. poslao pismo Markoviću u kojem je iznio poznate
stavove podrške saveznoj Vladi, te, kao najvažnije, naglasio da SAD ne daju, niti će davati,
prednost bilo kojoj nacionalnoj ili etničkoj grupi u Jugoslaviji. Istovremenoje izrazio nadu da
će se razlike među narodima riješiti u okviru jedinstvene, demokratske. Članovi Kongresa
SAD, koji su pratili situaciju u Jugoslaviji, pozdravili su demokratske izbore 1990. u
Hrvatskoj i Sloveniji. Senator Dol je zagovarao pomoć nekomunističkim republikama i
smatrao da se SAD moraju staviti na stranu demokracije u Jugoslaviji jer su bila ugrožena ne
samo ljudska prava već i životi.14 Kongres je nastojao demokratizaciju u Jugoslaviji pomoći i
ekonomskim pritiscima. U novembru 1990. je izglasao Niklesov amandman koji je stupio na

13
Ibidem, 248-253.
14
Podobnik, Politika SAD-a spram raspada SFRJ 1989 - 1991..., 68-70.
snagu 6. maja 1991. Prema tom amandmanu, SAD su trebale Jugoslaviji uskratiti ekonomsku
pomoć ako ne dođe do demokratskih izbora u svim jugoslavenskim republikama, ili, ako
Srbija ne prestane kršiti ljudska prava Albanaca na Kosovu. To je trebalo biti sredstvo
pritiska, prije svega, na srbijansko rukovodstvo da otpočne i na JNA da ne spriječava
demokratizaciju zemlje, ali i na ostale republike da ostanu u demokratiziranoj Jugoslaviji. Tri
bitna razloga su utjecala da američka administracija odbije daljnje posredovanje u
jugoslavenskoj krizi. U američkoj spoljnoj politici je nakon zbivanja u Iraku došlo do zamora.
Od augusta 1990, kada je Irak okupirao Kuvajt, do proljeća 1991. američka diplomatska i
vojna mašinerija bile su angažirane oko krize u Zalivu. Drugo, najveća briga administracije
bila je kriza u Sovjetskom Savezu. Gorbačov je pružio potporu međunarodnoj koaliciji u
Zalivskom ratu, a SAD su zauzvrat podržavale Gorbačova i njegova nastojanja da sačuva
Sovjetski Savez. Nakon neuspjelog puča u Moskvi, u augustu 1991, postalo je jasno da
Gorbačov gubi kontrolu i da se Sovjetski Savez raspada. U tom trenutku Bušovoj
administraciji bilo je najvažnije da se taj raspad sprovede mirno i da sovjetsko nuklearno
naoružanje bude pod punom kontrolom. Treće, SAD su jugoslavensku krizu tretirale kao
evropski sigurnosni problem, pa su ga prepustile Evropi, odnosno, zemljama tadašnje EZ.
Američka politika prema raspadu Jugoslavije demonstrirala je nemoć sistema kolektivne
sigurnosti u Evropi na kraju Hladnoga rata. Ne smatrajući više Jugoslaviju važnim
područjem za američke nacionalne interese i pogrešno percipirajući uzroke jugoslavenske
krize, administracija SAD je vodila suzdržanu politiku.15
SAD su se angažirale u međunarodnoj diplomatiji povezanoj s raspadom Jugoslavije,
iako je politika prema njoj od samog početka bila nedosljedna. Na nju su u velikoj mjeri
utjecali rezultati ispitivanja domaćeg javnog mnijenja i postupci Kongresa pri čemu su,
također, važnu ulogu imali i etničko porijeklo članova Kongresa i njihovih biračkih tijela, kao
i aktivnosti lidera različitih grupa koje su se u SAD doselile s teritorija bivše Jugoslavije.
Uprkos upozorenjima CIA, SAD nisu željele da se mnogo miješaju u jugoslavensku krizu
prepuštajući evropskim državama da je riješe. Bušova administracija je bila prezauzeta
Irakom i nije se željela miješati u još jednu krizu. Buš se pribojavao da bi mjere njegove
administracije mogle imati utjecaja na ishod predsjedničkih izbora u novembru 1992. zbog
čega su se SAD suprostavljale priznavanju novih država. SAD su se plašile da će

15
Ibidem, 72-76.
jugoslavenska kriza utjecati i na vrlo složenu unutrašnjo - političku situaciju u Sovjetskom
Savezu.16
Evropa se praktično jednoglasno izjasnila za jedinstvo i teritorijalni integritet Jugoslavije,
kako je to bilo zapisano u zajedničkoj rezoluciji oko 80 % poslanika Parlamenta.17 Tuđman je
još 26. septembra 1990. javno tražio podršku američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost,
Brenta Scovorofta (Brent Scoworoft), za preformiranje SFRJ u labavu konfederaciju. Već u
novembru 1990. CIA je opominjala da je jugoslavenski eksperiment propao i da se najkasnije
za osamnaest mjeseci mogu očekivati sukobi.18 Bušova administracija je nastojala po svaku
cijenu spriječiti raspad SFRJ. Uskoro je došlo do konflikta. Jedna grupa u Kongresu,
okupljena oko Dola, opominjala je jugoslavensku Vladu smatrajući je krivcem za povrede
ljudskih prava i rastući nacionalizam pod Miloševićevim vodstvom, zahtijevajući politiku
SAD koja će se temeljiti na vrijednostima demokratije i poštivanju ljudskih prava. Na početku
1991. Bejker je naglašavao kriterije koji su bitni za buduću saradnju sa SAD, poštivanje
ljudskih prava, državnosti, uvođenje višepartijskog sistema i provođenje slobodnih izbora.
Prema mišljenju poslanika okupljenih oko Dola, kao i organizacije za ljudska prava Helsinki
Watch, trebale su biti uvedene privredne sankcije i ukinuta finansijska podrška da bi se
pojačao pritisak na centralnu vladu i srpsko vodstvo. Budući da je Bušova Vlada u to vrijeme
davala prednost demokratskim reformama koje je sprovodio Marković, izbjegavala je zauzeti
tvrđi stav prema Beogradu.19
NATO je stalno razmatrao situaciju. Rezime gledanja na aktuelno stanje vidio se iz
dokumenta pripremljenog za sastanak Savjeta NATO-a 27. marta 1991. Opća situacija u
Jugoslaviji izazivala je u veliku uznemirenost. U vezi s tim očekivalo se da Zapad neće
intervenirati trupama da bi izmijenio stanje do kojeg bi u Jugoslaviji došlo nasilno, ali je imao
na raspolaganju veliki broj drugih instrumenata djelovanja koji bi bili aktivirani u slučaju
izbijanja rata ili vojne intervencije u političke svrhe.20
U SAD je zauzet stav da odvajanja mogu izazvati poboljšanje, ali i pogoršanje
situacije, kako zbog mogućeg revolta srpske strane tako i razlika unutar EZ. SAD su se

16
Klemenčić Matjaž, Međunarodna zajednica i SRJ/zaraćene strane, 1989 – 1997, u: Suočavanje s
jugoslavenskim kontroverzama. Inicijativa naučnika. Priredili Charles Ingrao - Thomas A. Emmert,
Biblioteka Memorija, Sarajevo 2010, 154.
17
EA, Erklärung der Europäischen Politischen Zusammenarbeit zu Jugoslawien, Luxemburg-Brűssel, 26. März
1991, EA, Nr 21/1991, D – 527 – D - 528; Up: Luksemburg. Dvanaestorica o Jugoslaviji, Oslobođenje, Broj
15363, 28. mart 1991, 3.
18
Kirste Klaus, Der Jugoslawienkonflikt…, 8.
19
Zeitler Klaus Peter, Deutschland Rolle bei der Volkerrechtlichen Anerkenung der Republik Kroatien unter
besonderer Berűchsichtigung des deutschen Außenministers Genscher, Tectum Verlag, Marburg 2000, 47.
20
Jović, Posljednji dani SFRJ..., 317.
dvojile oko pitanja da li podržati Kola ili Francuze na čijoj strani je bila većina članica EZ.
Američka pozicija kako se Jugosloveni dogovore izložena je velikoj kritici unutar EZ.
Njemačku podršku Sloveniji Francuzi su ocjenjivali kao veliku igru na račun integriteta
Jugoslavije. U SSSR su se zalagali da se sačuva Jugoslavija jer bi njen raspad mogao biti
zarazan primjer.21
Nakon susreta s predsjednikom EZ, Delorom, i predsjednikom Evropskog vijeća,
premijerom Luksemburga, J. Santerom, Buš je potvrdio da je postignut dogovor da se nastavi
pružati podrška narodima Jugoslavije u njihovom nastojanju da prevladaju međusobne razlike
na miran način i putem demokratskog dijaloga. Na konferenciji za štampu u Vašingtonu 11.
aprila 1991. Delor je saopćio da je stav EZ da se treba sačuvati jedinstvo Jugoslavije a njena
stvar je bila kakav će biti oblik tog jedinstva. Također je potvrdio da je veliki broj saveznih i
republičkih funkcionera u Jugoslaviji iskazao spremnost za što tješnje odnose sa EZ,
ocjenjujući to vrlo povoljnim za budući ekonomski razvoj, uspjeh reformi u zemlji, ali i
ukupnu evropsku situaciju i EZ. Santer je ponovio principe s kojima je Evropa već duže
vrijeme dosljedno pristupala jugoslavenskoj krizi, naglašavajući da je osnovni princip da se
sačuva jedinstvo i teritorijalni integritet. Evropa i SAD su nastojale uvjeriti Jugoslaviju i njene
dijelove da su EZ i svijet spremni se udružiti s njom jedino ako se ona međusobno udruži na
demokratskim osnovama i mirnim putem.22
Do preokreta u stavu američke administracije došlo je u proljeće 1991. kada je
prepoznala da je očuvanje jedinstvene Jugoslavije pod vodstvom premijera Markovića postalo
nemoguće. Iglberger je izrazio sumnju da Vlada ima kontrolu nad JNA, pa su nakon toga
SAD promijenile strategiju očuvanja zalažući se za njeno preoblikovanje u labavu
konfederaciju suverenih država. S tom idejom u Beograd je 21. juna 1991. stigao i državni
sekretar. Hrvatskoj i Sloveniji je jasno stavio do znanja da u slučaju jednostranog proglašenja
nezavisnosti neće biti međunarodno priznate i moći računati na privrednu pomoć. Od JNA su
njegova nastojanja shvaćena kao ohrabrenje. Međutim, Bejkerovo posredovanje između
savezne Vlade i republika uskoro je propalo jer su Hrvatska i Slovenija 25. juna 1991.
proglasile nezavisnost nakon čega je JNA vojno intervenirala u Sloveniji, a uskoro i
Hrvatskoj.23

21
Ibidem, 361-363.
22
Mišić Ivica, Vašington. Za jedinstvenu Jugoslaviju, Oslobođenje, 13. april 1991, 3.
23
Kirste, Der Jugoslawien Konflikt…, 9 - 10.
 Nakon početka srpske agresije u Sloveniji EZ se i dalje zalagala za politički dijalog i
jedinstvo jugoslavenske države što je pojačala najavom 3. finansijskog protokola koji je
predviđao kredit u iznosu od 730 ECU.24
Uprkos svim apelima, Slovenija i Hrvatska su 25. juna 1991. proglasile nezavisnost.25
Istog dana pripadnici slovenačke Teritorijalne odbrane (TO) pokušali su zaposjesti granične
prelaze prema Austriji. Ispaljeni su prvi kuršumi, a bilo je i poginulih. Toga dana, počeo je rat
u Jugoslaviji. Zahvaljujući dobro opremljenoj i naoružanoj vojsci, ostavštini SFRJ i Josipa
Broza, Srbija i Crna Gora su započele prvu u nizu agresija protiv ostalih naroda Jugoslavije s
ciljem ujedinjenja svih Srba u jednu državu. Beograd se mogao pomiriti s gubitkom
Slovenije, ali nikako da izvan srbijanskih granica ostanu srpske manjine, pogotovo u
granicama Hrvatske i Bosne i Hercegovine.26
Tek nakon angažiranja JNA protiv Slovenije i Hrvatske, EZ se aktivnije uključila u
jugoslavensku krizu. Austrija je pokrenula krizni mehanizam KESS-a što je obavezivalo
Jugoslaviju da obrazloži svoje vojno angažiranje. Na sastanku Savjeta Evrope 28. juna 1991.
razlike u mišljenju su se jasno ispoljile. Kol je isticao pravo na samostalnost jugoslavenskih
republika. Francuska, Velika Britanija i Španija su ukazivale na značaj teritorijalnog
integriteta SFRJ.27 Velika Britanija i Francuska imale su slične poglede na jugoslavensku
krizu. Francuska politika se svodila na historijske odnose ili, kako bi rekao Miteran, sve
povijesne datosti ovog stoljeća nalaze se tu ujedinjene na jednom opasnom terenu.
Dvanaestorica nemaju snagu za bitku, ili intervenciju. SSSR, koji ima svojih nacionalnih
problema, neće intervenirati. Mi ne smijemo zanemariti naša tradicionalna prijateljstva. Za
nas, kao i za Rusiju, to je Srbija. Slovenija i Hrvatska su više okrenute Njemačkoj. Dakle, ne
možemo utjecati, navijajmo za prijatelje.28 Dok je većina članica EZ podržavala uvođenje
zajedničkog evropskog sigurnosnog sistema, Velika Britanija je predstavljala veliku prepreku.
Francuski prijedlog da se u Jugoslaviju pošalju snage za razdvajanje, prvi put stavljen na
raspravu krajem juna 1991, dobivao je, kako se sukob širio, sve snažniju podršku većine

24
Witte, Die Rolle der Vereinigten Staaten…, 45.
25
EA, Unabhänigkeitserklarung der Republik Slovenien vom 25. Juni 1991, EA, 21/1991, D. 528- D. 531 i
Erklärung űber die Schafung der souveränen und unabhänigen Republik Kroatien vom 25. Juni 1991, 21/1991,
D. 531- D. 534.
26
Reuter Jens, Die Entstehung der jugoslawische Krise und ihre Internationalisierung, Südosteuropa, Vol. 40,
Nr 7/8, München, 1993, 343 - 344. Istini za volju, slovenačko proglašenje nezavisnosti odgovaralo je srpskim
nacionalistima, jer je time praktično prestala egzistirati Jugoslavija, što je im je dalo mogućnost da mogu
vojnički krenuti u realizaciju ciljeva na prostorima Hrvatske i Bosne. Slovenija svakako nije bila u domenu
njihovih interesa. Odlaskom Slovenije, Jugoslavija se raspala, a s njom i posljednja kočnica srpskim
velikodržavnim ambicijama. Nestankom Jugoslavije, ni JNA nije preostalo ništa nego se potpuno prikloniti
Miloševiću kako bi se sačuvala od propasti.
27
Witte, Die Rolle der Vereigten Staaten…, 57.
28
Starešina Višnja, Vježbe u laboratoriju Balkan, Naklada Ljevak, Zagreb 2004, 50-51.
evropskih država. Ali, Velika Britanija se tome prijedlogu sistematski suprotstavljala dok ga,
tri mjeseca kasnije, nije podržalo i jugoslavensko Predsjedništvo koje je tada bilo pod
potpunom kontrolom Miloševića. U tom trenutku JNA i srpske paravojne jedinice su već bile
okupirale gotovo trećinu Hrvatske. Britanska podrška Beogradu postala je glavno obilježje
njene politike u regiji i znatno je utjecala na oblikovanje politike međunarodne zajednice
prema Balkanu.29 Velika Britanija je nastojala sačuvati status velike svjetske sile zbog čega je
nastojala spriječiti svaku inicijativu oko zajedničke evropske spoljne politike. Britanci nisu
podržavali francusku inicijativu, koja je težila zapadnoevropskim integracijama u oblasti
sigurnosti, plašeći se da će ujedinjena Njemačka preuzeti ključnu ulogu. Na kraju je
dogovoreno samo upućivanje evropske Trojke pod vodstvom Posa u Beograd i Zagreb.
Dogovorila je primirje čije su tri glavne tačke bile: povratak JNA u kasarne, suspendiranje
proglašenja nezavisnosti Hrvatske i Slovenije za naredna tri mjeseca i poštivanje zakonskih
odredbi o Mesićevom izboru za predsjednika Predsjedništva SFRJ. Međutim, sukobi su
nastavljeni pa se uskoro Savjet Evrope oglasio izjavom u kojoj je pozivao sve strane da se
pridržavaju do tada postignutih dogovora.30 Istovremeno su intenzivirani posrednički pokušaji
KESS-a koji se zajedno sa zemljama EZ uključio u rješenje konflikta i 3. jula 1991. je u
Pragu, u okviru kriznog mehanizma, usvojena izjava o slanju misije dobre volje u kojoj su
obećali Beogradu pomoć i podršku da bi se sukobljene strane pokrenule na nove pregovore.31
U svom stavu od 5. jula 1991. Savjet Evrope je pozdravljao odluku KESS-a o slanju
promatračke misije i uvođenju embarga na uvoz oružja u cijelu SFRJ. Van snage je stavljen 3.
finansijski protokol. Francuski ministar, ... Dima (... Dumas), je predložio plan kojim se SFRJ
priznaje pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini.32 Nakon neuspješnih razgovora u Beogradu,
Genšer je zahtijevao priznanje jugoslavenskih republika ukoliko se borbena djelovanja JNA
ne obustave. On je 6. jula 1991. izjavio da narodi Jugoslavije trebaju sami odlučiti o svojoj
budućnosti i da je samo njihova stvar kako će se dogovoriti. U prilogu za časopis Welt am
Sontag podsjetio je da su se tako opredjelili ministri spoljnih poslova trideset pet zemalja
KESS-a na sastanku u Berlinu 19. juna 1991. Predvidio je nastanak konfederativne Evrope u
kojoj više neće biti mjesta nacionalizmu i dominaciji. Tvrdio je da tamo gdje se ne poštuju

29
Hodge, Velika Britanija i Balkan…, 31.
30
EA, EPZ- Erklärung zur Lage in Jugoslawien, Brűssel, 2. Juli 1991, EA, 21/1991, D. 536.
31
Komunique des Ausschlusses Hoher beamten in Rahmen des Krisenmenachanismus der Konferenz űber
Sicherheit und Zusammenarbeit in Europa (KSZE) űber die Angebot einer Mission der Guten Dienste nach
Jugoslawien, abgegeben am 3. Juli 1991. in Prag, Nr 21/1991, D. 534-536.
32
EA, EPZ- Erklärung zur Lage in Jugoslawien, Den Haag, 5. Juli 1991, 21/1991, D. 536-D. 537.
ljudska i manjinska prava, pravo na samoopredjeljenje i demokratija postoji opasnost novog
nacionalizma i balkanizacije Evrope.33
Na poziv jugoslavenske Vlade Trojka se 7. jula 1991. sastala na Brijunima. EZ je i
dalje čvrsto stajala na stanovištu da se Jugoslavija kao državna zajednica očuva i da se
pregovori trebaju nastaviti. Postignuti sporazum je predviđao slanje promatračke misije, kao i
odlaganje odluke o nezavisnosti Slovenije i Hrvatske.34 Nakon Trojke došlo je do sastanka
ministara spoljnih poslova EZ 6. avgusta 1991. u Den Hagu koji je završen još jednom
javnom deklaracijom. Poštujući načelo nepristranosti nije bilo moguće postići opću saglasnost
da se Srbija nazove agresorom, pa je u deklaraciji samo osuđena jedna neimenovana
republika, a nije postignut ni dogovor o sankcijama. Od komisije je zatraženo da
Dvanaestoricu obavijesti o mogućim privrednim i finansijskim mjerama prema republikama
koje sarađuju ili ne sarađuju. Ministri su izrazili spremnost da zakažu pregovore o budućnosti
Jugoslavije izlažući načela na kojima su se oni trebali temeljiti - da se neće prihvatiti nikakve
promjene spoljnih ili unutrašnjih granica silom, a svako rješenje je trebalo garantirati prava
manjina u svakoj republici. Da bi se Srbija pokrenula na saradnju, Savjet Evrope je
opunomoćio komisiju koja je trebala podržati pozitivne i negativne mjere da bi se strane,
prema njihovoj spremnosti na saradnju, nagradile ili kaznile. Istovremeno je Savjet Evrope
pozdravio spremnost Zapadnoevropske unije, vojnog tijela EZ, da doprinese održavanju
postignutog primirja.35
Evropska zajednica i njene članice su bile preneražene primjenom nasilja u Hrvatskoj.
Ministri su podsjećali odgovorne za nasilje da su odlučni da nikada neće priznati promjene
granica koje ne budu uspostavljene mirnim sredstvima i kroz dogovor. Još uznemirujuće je
bilo poricanje da dijelovi JNA aktivno podržavaju srpsku stranu. Na prijedlog Francuske
primirje je trebalo biti osnova za održavanje mirovne konferencije. U slučaju da se do 1.
septembra 1991. ono ne postigne, EZ je najavila da će poduzeti dodatne mjere, uključujući i
međunarodne korake. Na sastanku su se ponovo ispoljili različiti stavovi njenih članica. Dok
su se Nizozemska i Velika Britanija zalagale da se konferencija odgodi zbog trajanja
intenzivnih borbi, Italija, Njemačka i Francuska su odlučno istupile zalažući se za hitni

33
Genšer nakon Haga. Jugosloveni sami odlučuju o svojoj sudbini, Oslobođenje, Broj 15462, 7. juli 1991, 3.
34
EA; Gemeinsame Erklärung der Ministertroika der Europäischen Gemeinschaft und der jugoslawischen
Konfliktparteien űber einem Friedensplan fűr Jugoslawien vereinbart in Brioni (Jugoslawien) am 7. Juli
1991, Nr 21/1991/1991, D. 537 - D. 539.
35
EA; EPZ- Erklärung zu Jugoslawien, Den Haag, 6. August 1991, Nr 21/1991, D. 540- D. 541.
nastavak pregovora.36 Dok su po pitanju priznanja Hrvatske i Slovenije Njemačka i Francuska
vodile rasprave, Velika Britanija je držala pod kontrolom cijeli proces. Kada je krajem
augusta 1991. JNA ušla u otvorenu agresiju protiv Hrvatske, EZ je sazvala mirovnu
konferenciju. Konačno je njena odlučnost pokazala svoje djelovanje, pa je 1. septembra 1991.
u Beogradu potpisano primirje što je omogućilo održavanje mirovne konferencije.37
Milošević je iskoristio rasulo u EZ i uputio stotine tenkova, oklopnih vozila, teških
kamiona i teške artiljerije na hrvatske granice i rasporedio ih za napad u tri smjera. Već je bilo
blokirano sedam hrvatskih luka na Jadranu. Dubrovnik je bio pod opsadom, a Vukovar i neki
drugi gradovi izloženi artiljerijskom djelovanju paljbi. Srbija je sve pripremila da u Hrvatskoj
zauzme oko trećine njezina teritorija, a istovremeno su se u Bosni i Hercegovini pojačavale
napetosti izmedu Srba i ostalih naroda. Srbi su osnovali četiri Srpske autonomne oblasti
(SAO), a iz Beograda je vođena operacija njihovog naoružavanja preko JNA. Odluka EZ da
se vojno ne intervenira bila je jedna od četiri uzajamno povezanih političkih odluka
prihvaćenih u septembru 1991. kojima je uobličena uloga Evrope na Balkanu za period od
naredne četiri godine.38 Kada se situacija zaoštrila, pozivajući se na Član 7 Povelje UN i
konstatirajući da je jugoslavenski sukob postao direktna prijetnja međunarodnom miru i
sigurnosti, Vijeće sigurnosti UN je 25. septembra 1991. donijelo prvu od šezdeset sedam
rezolucija koliko će ih biti usvojeno do januara 1995. Tek tada je jugoslavensko pitanje došlo
na dnevni red Vijeća sigurnosti UN. Rezolucijom 713 zahtijevano je primirje u Hrvatskoj i
uveden embargo na uvoz oružja u sve jugoslavenske republike.39 Posljednji dan tromjesečnog
moratorijuma uspostavljenog Brijunskim sporazumom je isticao 8. oktobra 1991. Generalni
sekretar UN-a, Perez de Cuellar, je odlučio na Balkan, kao svog ličnog izaslanika, uputiti
Sajrusa Vensa (Cyrus Vance), bivšeg državnog sekretara SAD. Prema njegovom mišljenju,
EZ nije mogla biti neutralna u nametanju pravednog mira. U saradnji s Karintonom, Vense je
bio ovlašten da započne pregovarački proces pod okriljem EZ i UN.40
SAD i Grčka su smatrale da priznavanje nezavisnosti bilo koje jugoslavenske
republike ne bi doprinijelo uspješnom razrješenju krize. Do tog zaključka su došli Buš i grčki
premijer Konstanstin Mitsotakis tokom zvaničnog susreta u Vašingtonu 13. decembra 1991.

36
EA; EPZ- Erklärung zu Jugoslawien, Außerordentliche EPZ Ministertagung, Brűssel, 27. August 1991, Nr
21/1991, D. 543- D. 544.
37
EA; Abkomen űber einen Waffenstilstand in Kroatien unterzeichnet am 1. September in Belgrad, Nr
21/1991, D. 544-D. 545.
38
Hodge, Velika Britanija i Balkan..., 38-39.
39
EA, Resolution 713 (1991) des Sicherheitsrates der Vereinten Nationen űber ein bindendes Waffenembargo
gegen Jugoslawien, verabschidet am 25. Septembar 1991. In New York, EA, 21/1991, D. 550.
40
Klemenčić, Međunarodna zajednica i SRJ..., 162.
Obje strane su dale punu podršku nastojanjima Karingtona i EZ da pronađu rješenje
jugoslavenske krize na duži rok. Sagovornici su bili saglasni da priznavanje statusa nezavisne
države bilo kojoj od jugoslavenskih republika ne bi vodilo ili ne bi doprinosilo uspješnom
razrješavanju krize.41
Kao reakcija na procjenu Badinterove komisije i upute Savjeta Evrope ministri
spoljnih poslova EZ su u noći između 16. i 17. decembra 1991. raspravljali o jugoslavenskoj
krizi. Nakon rasprave, koja je trajala više od deset sati, u 3 sata ujutro ministri su uspjeli
postići kompromis po kojem će EZ priznati nezavisnost svih jugoslavenskih republika koje to
žele zatraže do 23. decembra 1991, ali i udovolje uvjetima za priznanje. Tim kompromisom
EZ je izbjegla podijeljenost ako bi se odlučivalo samo o priznanju Slovenije i Hrvatske.
Istovremeno se udovoljavalo i stavovima Karingtonovog mirovnog nacrta koji je insistirao na
takvom rješenju jugoslavenske krize koje bi udovoljilo svim jugoslavenskim republikama.
Ministri EZ su usvojili i francusko - njemački prijedlog uvjeta za priznanje samostalnosti,
odlučujući se da o zahtjevima jugoslavenskih republika najprije presudi Arbitražna,
Badinterova komisija, koja je do 15. januara 1992. trebala donijeti odluku, a ukoliko
ispunjavaju sve uvjete, EZ bi ih tog dana priznala kao nezavisne države. Među zahtjevima
koje su morale ispuniti sve republike koje su željele međunarodno priznanje bili su poštivanje
Povelje UN, direktiva KESS-a, Pariške povelje za novu Evropu na temelju poštivanja principa
demokratije i pravne države, prava manjina, nepromjenjivosti državnih granica koje bi se
mogle mijenjati samo mirnim putem i preuzimanje obaveza za razoružanje. Pored toga, sve
republike su se morale obavezati da će nastaviti sa učešćem na mirovnoj konferenciji.42
Proces raspada SFRJ bio je potpun. Marković je 20. decembra 1991. podnio ostavku budući
da je krnje Predsjedništvo, po njegovom saznanju, 81% budžeta za 1992. namijenilo JNA.43
Petog januara 1992, u odnosu na priznanje Republike Bosne i Hercegovine, EZ se odlučila da
zajedno s Vašingtonom pruži podršku nastojanju predsjednika Izetbegovića da sačuva
jedinstvenu državu. Ta promjena u stavu EZ se mogla pojasniti činjenicom da je do njenog
sjedišta dospjela vijest da su Srbi na pragu da nađu zajednički jezik s Tuđmanom oko podjele
Republike Bosne i Hercegovine. U tom trenutku EZ je odlučila da joj da opipljiviju podršku
nego do tada, izjavljujući da je samo referendum dijeli do priznanja. Izjava je data u

41
Mišić, Buš i Micotakis o zbivanjima u Jugoslaviji. SAD i Grčka protiv otcjepljenja YU republike, Oslobođenje,
Broj 15620, 14. decembar 1991, 6.
42
EA; Richtlinien fűr die Anerkennung neuer Staaten in Osteuropa und in der Sowjetunion , Brűssel , 16.
Dezember 1991, 3, 1991, D. 120- D. 121; Up: Klemenčić, Međunarodna zajednica i SRJ/zaraćene strane
1989-1997, 165; Giersch Carsten, Konfliktregulierung in Jugoslawien 1991-1995, Die Rolle von OSZE, EU,
UNO und NATO, Nomos, Baden – Baden 1998, 138-139.
43
Witte, Die Rolle der Vereinigten Staaten…, 73.
Vašingtonu, a samo nekoliko dana prije toga u Sarajevu je boravio Cimerman i na sve strane
tvrdio koliko su SAD privržene teritorijalnoj nedjeljivosti i cjelovitosti Bosne i
Hercegovine.44
U vrijeme jugoslavenske krize SSSR je pokušavao održati dobre odnose sa SAD i EZ
i s njima uskladiti svoju politiku što je uključivalo očuvanje jedinstveme jugoslavenske
države, rješavanje sporova mirnim putem kao i posredovanje UN i EZ. SSSR je osudio
proglašenje nezavisnosti Slovenije i Hrvatske zalažući se za očuvanje jedinstva i teritorijalnog
integriteta SFRJ, te nepovredivost granica. Bio je i protiv upućivanja mirovnih snaga.45
U toku 1989. i 1990. nacionalisti u Hrvatskoj i Srbiji su pripremali teren za realiziranje
svojih velikodržavnih ideja. Kratko nakon izbora u Hrvatskoj, Tuđman je u više govora
zahtijevao Banovinu Hrvatsku koja je trebala uključiti i Bosnu i Hercegovinu koju je smatrao
avnojevskom tvorevinom. Poricao je njen historijski individualitet. Napadao je Muslimane,
pripisujući im namjeru osnivanja islamske države i negirajući njihovo postojanje kao nacije.46
Do proljeća 1991. Tuđman i Milošević su bili na istoj talasnoj dužini po pitanju Bosne i
Hercegovine - bilo im je važnije podijeliti nego je očuvati. Tuđman je o tome sasvim otvoreno
govorio. Jednom prilikom, dok Cimermanu pokazivao predsjedničku palaču u Zagrebu,
bogato ukrašenu predmetima iz hrvatske tisućugodišnje povijesti, zaustavio se ispred velike
tapiserije Hrvatske na kojoj su bili istkani grbovi svih njenih dijelova. Pokazavši grb Bosne
Tuđman je rekao da povijest pokazuje kako je Bosna i Hercegovina doista hrvatska.47 O
sastanku s Tuđmanom u Zagrebu 14. januara 1992. Cimerman je zabilježio da u svojim
godinama rada u Jugoslaviji nije vodio tako iznenađujući pojedinačni razgovor kao u toj
prilici. Tuđman je razgovor počeo s petnaestominutnim monologom, navodeći da je nedavno
primio delegaciju bosanskih Hrvata koji su ga izvijestili da se osjećaju ugroženi
Izetbegovićevom politikom. Navodio je da Muslimani žele da stvore islamsku
fundamentalističku državu i to tako što će Bosnu preplaviti sa 500 000 Turaka. Izetbegović u
rukavu ima i demografski adut. On vodi politiku tajnog nagrađivanja velikih obitelji, pa će za
44
Smajlović, Dvanaestorica i sudbina BiH. Evropa odabrala građansku republiku, Oslobođenje, Broj 15661,
26. januar 1992, 1.
45
Lynch Allen - Lukić Reneo, Rusland und der Krieg in ehemaligen Jugoslawien, u: Wolle A. – Wagner W.,
Der Krieg auf dem Balkan. Die Hilflosigkeit der Staatenwelt, Verlag fũr internatioonale Politik, GMBH Bonn,
1994, 126.
46
Činjenica da su bosanski Muslimani počeli misliti o sebi kao islamiziranim Bosancima, sa jakim vezama sa
svojom zemljom, bila je nelogična onima koji su nastojali postići geografsku čistoću na bosanskom teritoriju.
Srbi i Hrvati su bili odlučni demonizirati sakularnu bosanskomuslimansku zajednicu kao “fundamentaliste” ili
radikalni ogranak islama. S glasnim pozivom za spas Evrope od ponovne pojave “Turaka”, Srbi i Hrvati su
promijenili viđenje bosanskih Muslimana. (Friedman Francine, Islam kao nacionalni identitet, Forum Bosnae,
Sarajevo, 18/2002, 101).
47
Zimmermann Waren, Izvori jedne katastrofe. Jugoslavija i njeni rušitelji. Posljednji američki veleposlanik piše
o tome što se dogodilo i zašto. Globus znanja, Zagreb 1997, 143.
nekoliko godina Muslimani u Bosni postati većina. Utjecaj islamske Bosne će se onda
proširiti kroz Sandžak i Kosovo, na Tursku i Libiju. Izetbegović je fundamentalistički
predstavnik Turske s kojom zajedno kuje urotu o stvaranju Velike Bosne. Katolici i
pravoslavci će nestati sa lica zemlje. Kažem vam, gospodine veleposlaniče, ako mi u
Hrvatskoj prepustimo bosanske Hrvate takvoj sudbini, oni će se okrenuti i protiv nas. Neki od
njih će postati teroristi, a budite sigurni da u svojim osvetničkim akcijama neće poštedjeti ni
Zagreb. Tuđman je priznao da je pitanje podjele Bosne i Hercegovine razmatrao s
Miloševićem, vrhom jugoslavenske armije i bosanskim Srbima i svi su se slagali da je jedino
rješenje podjela Bosne između Srbije i Hrvatske. Cimerman je iznio stav SAD da Izetbegović
nije fundamentalist niti predstavlja prijetnju naglašavajući da će se one suprostaviti podjeli
Bosne i da nitko, ko to namjerava, ne može računati na njenu pomoć. Smatrao je da će, ako se
ona pokuša podijeliti, u njoj će buknuti rat i Bošnjaci će reagirati. Tuđman je na to ostao
neumoljiv, optužujući SAD za kratkovidost i zatvaranje očiju pred muslimanskom opasnošću,
navodeći da velika muslimanska država nije opasnost samo za Srbiju i Hrvatsku nego i za
Evropu i SAD. Tuđman je tvrdio da Bosna u stvari ne postoji, nju su stvorile kolonijalne sile,
a održali komunisti.48 (Predlažem da se vratite na raniji dio kada o ovome pričate i ubacite iz
ovog dijela ono što niste rekli, a nije loše. Međutim, imate jedan grdan problem. U opisu
srpsko-hrvatske podjele neuporedivo se više bavite Hrvatima nego Srbima. Realno, trebalo bi
biti obrnuto zbog milijun razloga, a najvažniji je da su Srbi počeli priču oko podjele. To je
problem izvora. Vi kako kojih izvora imate, tako pričate, pa onda jedna strana ispadne gora od
druge, a zapravo je razlog tome samo literatura koju ste koristili, a ona se bavila samo jednom
stranom. Nije u redu da o Tuđmanovoj podjeli BiH napišete nekoliko stranica, a o
Miloševićevoj par redaka. Ima ovdje dobrih detalja koje tamo niste naveli, pa, ne budi vam
mrsko provjerite koje niste, pa ih ubacite tamo, a ostatak na ovom mjestu izbrišite, svakako
visi kao ona ćuna u starog i nemoćnog dida).
Nakon što je Izetbegović 1990. postao predsjednik Predsjedništva Bosne i
Hercegovine, njegova djela, a pogotovo Islamska deklaracija, postala su materijal za srpske
fabrike propagande. U političkim borbama, koje su prethodile agresije, iznova su ponavljali
tvrdnje da je Izetbegović muslimanski fundamentalista koji je namjerio da stavi Srbe pod
islamsku jurisdikciju. Srpski autori su iz konteksta izvlačili rečenice i fraze iz Islamske
deklaracije da bi demonstrirali kako je Izetbegović bio desna ruka ajatullaha Humeinija i čak

48
Ibidem, 213- 214.
kako je Deklaracija bila Mein Kampf.49 Tuđman nije nikad prihvatio Bosnu i Hercegovinu
kao državu. Umjesto toga, smatrao je da je trebalo da bude podijeljena između Hrvatske i
Srbije, s eventualno ostavljenom malom enklavom oko Sarajeva. Njegova nacionalistička
retorika je imala dva cilja, tipična za nacionalistički režim: prvo, zamijeniti Srbe Hrvatima na
svim važnijim položajima u vlasti i privredi i, drugo, proširiti granice Hrvatske ako je ikako
moguće. Pored svojih nacionalnih ciljeva, Tuđman je imao ambicije da bude priznat kao
evropski lider. Međutim, njegova nacionalistička politika, kao i njegova ljubav prema pompi i
luksuzu, više su odavali utisak nekog vladara iz komične opere nego istinskog lidera.50
U srbijanskim medijima je vladala parola da srpske oblasti u Bosni i Hercegovini
moraju biti priključene matici. Milošević je stalno naglašavao opasnost da će doći do
protjerivanja Srbe iz Bosne i Hercegovine. Srpski nacionalisti su otvoreno formulirali svoj
strateški cilj: srpske oblasti u Bosni i Hercegovini predstavljaju most za srpske oblasti u
Hrvatskoj i za dalmatinsku obalu. Još prije nego što je održan referendum o nezavisnosti
Bosne i Hercegovine, Karadžić je najavio da je njegov cilj uspostavljanje Velike Srbije. U
jednom intervjuu za Ilustrovanu Politiku, objavljenom 20. januara 1992, na pitanje o srpskoj
strategiji je odgovorio: Nema više povlačenja. Borićemo se. A na pitanje koliko će daleko ići,
odgovorio je: Dok ne postignemo Karađorđev cilj - ujedinjenje svih Srba - i dok ne dovršimo
borbu. Uskoro se ponovo oglasio i priznao: Nema povratka na jedinstvenu Bosnu i
Hercegovinu. Došlo je vrijeme da se srpski narod organizira kao cjelina, ne gledajući na
administrativne granice. Prije nego što je postao predsjednik krnje Jugoslavije Ćosić je
otvoreno govorio da mir u Bosni i Hercegovini ne može biti sačuvan priznavanjem tih
komunističkih postojećih republičkih granica ili unutrašnjih administrativnih granica.51 U
oktobru 1991. započeo je, u odnosu na saoizaciju nešto usporenijom dinamikom, projekat
haoizacije Bosne i Hercegovine sa istim ciljem i scenarijem. Već 21. jula 1991. HDZ
Travničke regije je na sjednici u Busovači usvojila zaključke po kojima se hrvatskom narodu
Travničke regije i hercegovačkih općina preporučivalo da se udruže u Hrvatsku regionalnu
zajednicu Herceg Bosna, te je pokrenuta inicijativa za formiranje Hrvatskog nacionalnog
vijeća Bosne i Hercegovine.52 Na zajedničkom radnom sastanku predstavnika Hercegovačke i
Travničke regionalne zajednice, 12. novembra 1991. u Grudama između ostalog je zaključeno
da hrvatski narod ovih regija ostaje i dalje uz jednoglasno prihvaćena opredjeljenja i

49
Stokes Gale, Nezavisnost i sudbina manjina, 1991-1992, Etničko čišćenje i ratni zločini, u : Suočavanje s
jugoslavenskim kontroverzama. Inicijativa naučnika. Priredili Charles Ingrao- Thomas A. Emmert, Biblioteka
Memorija, Sarajevo 2010, 94.
50
Ibidem, 98.
51
Cigar, Genocid u Bosni..., 52-53.
52
Šehić, Smrt SFRJ i bosanska tragedija… 290.
zaključke usvojene na dogovorima sa predsjednikom Franjom Tuđmanom 13. i 20. juna 1991.
godine u Zagrebu. Te dvije zajednice, polazeći od zaključaka pomenutih susreta i dogovora u
Zagrebu preko posebnih zaključaka od 15. oktobra 1991. u Grudama i 22. oktobra 1991. u
Busovači i ovog puta 12. 11. 1991. zajednički i jednoglasno odlučuju da hrvatski narod u
Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do
realizacije našeg vjekovnog sna - zajedničke hrvatske države. Da bi ovaj povijesni čin bio
naša stvarnost ove dvije regionalne zajednice traže da se pristupi formuliranju i objavljivanju
pravnih i političkih akata (proglašenje Hrvatske banovine u Bosni i Hercegovini, provođenje
referenduma za priključenje Republici Hrvatskoj. U nastavku zapisnika se kaže da narod neće
prihvatiti ni pod kakvim uvjetima bilo kakvo drugo rješenje osim u granicama slobodne
Hrvatske... da se treba vojnički još bolje pripremiti za sukobe sa svim onim snagama koje će
pokušati zaustaviti ovaj neminovan proces u stvaranju slobodne hrvatske države... 53 Odluka
o uspostavi HZ HB doneđena je 18. novembra 1991. u Grudama. U njoj je HZ HB definirana
kao politička, kulturna, ekonomska i područna cjelina, a za njeno sjedište određen je Mostar.54
Sa izvjesnim zakašnjenjem, tek 27. januara 1992. proglašena je i Hrvatska zajednica srednje
Bosne s četiri općine, Zenicom, Žepčem, Zavidovićima i Maglajem.55 Teritorijalni zahtjevi
kreatora srpske i hrvatske politike u Bosni i Hercegovini, rukovodeći se etničkim kriterijima,
pokrili su njen cijeli teritorij, ostaljajući za Muslimane, njen najbrojniji narod, samo 3,52 %
teritorija.56
Na zahtjev Vlade za međunarodno priznanje, arbitražna komisija EZ je odgovorila 11.
januara 1992. Mišljenjem br. 4 u kojem je konstatirala da važeći Ustav garantira jednaka
prava narodima Bosne i Hercegovine, Muslimanima, Srbima i Hrvatima i pripadnicima
drugih naroda i etničkih grupa i poštovanje prava čovjeka. Vlasti u Bosni i Hercegovini su
pružile uvjeravanja Komisiji da Republika nema nikakvih teritorijalnih pretenzija prema
susjednim zemljama. Komisija je ocijenila da Bosna i Hercegovina uspunjava uvjete za

53
Ibidem, 291, nap. 27. Ovi zaključci će nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini biti glavni uzrok svih
kasnijih sukoba između ARBiH i HVO
54
Prema odluci teritorij HZ HB činilo je 30 općina, na čiji su izbor djelovali povijesni i programski razlozi.
Radilo se o području koje su Hrvati smatrali «hrvatskim etničkim» i povijesnim prostorom, prije svega
prostor Banovine Hrvatske iz 1939. Općine koje su činile HZ HB su bile Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi
Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Skender Vakuf (Dobretići), Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislav Grad,
Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude,
Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac, Trebinje (Ravno), (Dr Ribičić Ciril, Geneza jedne zablude.
Ustavnopravna analiza nastnka i djelovanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Zagreb - Sarajevo 2001., 37).
55
Begić, Bosna i Hercegovina… 64-65.
56
Ibidem, Prema projektima iz 1991. srpske autonomne oblasti su trebale obuhvatiti 62,94 % teritorija Bosne
i Hercegovine, Hrvatske zajednice 20,88 % dok su se na 12,63 % teritorija preklapali zahtjevi za SAO i HZ.
međunarodno priznanje, ali je istovremeno konstatirala da je 9. januara 1992. Skupština
srpskog naroda proglasila nezavisnost Srpske Republike BiH u okviru Savezne države
Jugoslavije. Arbitražna komisija se našla u situaciji nastanka dvije države u Bosni i
Hercegovini, srpske i građanske. Međutim, dan ranije, u svom Mišljenju o Jugoslaviji utvrdila
da se SFRJ nalazila u procesu raspadanja.57 Zato je zaključak formuliran u zahtjevu da se
pozovu svi građani na referendum, pod međunarodnom kontrolom, kako bi se izjasnili o tom
pitanju.58 Slijedeći mišljenje Arbitražne komisije, Skupština je donijela odluku o njegovom
raspisivanju.59 Od vodeće svjetske sile, SAD, bosanskohercegovačkoj Vladi su dolazile riječi
ohrabrenja.60 Na kraju dvodnevne posjete Bosni i Hercegovini, Cimerman je izjavio da je
američka Vlada odlučila ne priznati nijednu republiku smatrajući da nezavisnost i
međunarodno priznanje treba posmatrati u kontekstu političkog rješenja cijele krize. Što se
tiče Bosne i Hercegovine, smatrao je da je bilo najvažnije osigurati da se rješenja traže na
miran način. Apsolutno je smatrano važnim da ostane ujedinjena i njen teritorijalni integritet
nepovrijeđen. Više puta je, u ime Vlade SAD, mnogim ličnostima, uključujući i rukovodstva
JNA, Srbije i Hrvatske, stavljao jasno do znanja da je teritorijalni integritet Bosne i
Hercegovine od najvećeg interesa za SAD. To je značilo da će svako ko ga ugrozi zasigurno
imati negativne posljedice po svoje odnose sa SAD. Naglasio je da se prolazi kroz proces
transformacije koji je obilježen mnogim nejasnoćama od kojih su se neke odnosile i na ideje o
krnjoj Jugoslaviji. Tvrdio je da SAD neće u tom trenutku priznati nekakve pokušaje Srbije da
od sebe načini zemlju nasljednicu Jugoslavije. Cimerman je prekinuo kontakte s Brankom

57
Begić, Bosna i Hercegovina…, 42 - 44.
58
Mirovna konferencija o Jugoslaviji. Mišljenje br. 4. o međunarodnom priznanju SR Bosne i Hercegovine od
strane Evropske zajednice i njenih zemalja članica (Tuđman – Bilić, Planovi, sporazumi, izjave..., 59 - 60).
59
Skupština Bosne i Hercegovine: Odluka o raspisivanju referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine
(Sarajevo, 25. 1. 1992), 63.,
60
Američku politiku prema BiH ambasador Warren Zimermann je interpretirao u više navrata. On je 18. januara
1992. na TV Sarajevo u svojoj izjavi naglasio: Mi (SAD) vrlo odlučno vjerujemo da teritorijalni integritet svake
republike mora biti sačuvan, i zbog toga smo srbijanskoj vladi i armijskim čelnicima vrlo jasno rekli da nikada
nećemo priznati nikakvo osvajanje u Hrvatskoj. ... Isto tako je apsolutno bitna teritorijalna cjelovitost BiH,
kojoj u ovom trenutku najviše prijeti srpsko vođstvo u BiH, pokušavajući joj otkinuti jedan dio. Mi to
smatramo izuzetno opasnim, a to smo rekli i srpskom i vojnom vođstvu. Vjerujem da bi bilo tragično kada bi
sa hrvatske strane netko pokušao sarađivati sa Srbijom na razbijanju BiH. To bi značilo da Hrvatska uništava
ono osnovno načelo na osnovu kojeg je i dobila međunarodnu podršku za svoju vlastitu bitku. Na konstataciju
da takvih želja u Hrvatskoj ima, Zimermann je odgovorio: Razbijanje Bosne, bilo tko da je posrijedi, ne može
dobiti podršku SAD. Takav bismo čin ocijenili kao ekstremno destanbilizirajuću politiku, kao povredu
međunarodnih normi, koja može dovesti do vrlo neugodnih posljedica u našim međusobnim odnosima. (
Zagreb, 27. I 1992, 12. ).
Kostićem, predsjednikom Predsjedništva krnje SFRJ, zato što je američka Vlada smatrala to
predsjedništvo samo nekom drugom srpskom vladom.61
Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je 20. januara 1992. podnijelo zahtjev
Skupštini da raspiše referendum o nezavisnosti kao ključni uvjet za dobijanje
međunarodnog priznanja.62 N a sjednici 24. i 25. januara 1992, glasovima bošnjačkih i
hrvatskih poslanika, Skupština je odlučila postupiti po zahtjevu Predsjedništva.63 Oko 4
500 izbornih mjesta je otvoreno 29. februara 1992. Građani su imali priliku u dva naredna
dana izraziti volju i odlučiti se o suverenosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Tu priliku je
dobilo stanovništvo u 107 od ukupno 109 općina. Do posljednjeg časa nije bilo riješeno
pitanje glasačkog mjesta u Bosanskom Grahovu i Drvaru.64 Republička izborna komisija je 4.
marta 1992. saopćila rezulatate referenduma. Od ukupnog broja glasača, 3 253 847, na
referendum je izašlo 2 073 568, odnosno, 64,31 %. Od ukupnog broja važećih listića, za je
bilo 2 061 932 glasača ili 99,44 %. Protiv je glasalo 6 037 glasača ili 0,29 %, a broj
nevažećih listića je iznosio 5 227, odnosno, 0,25 %.65 Da JNA nije bila nepristrana ni
politički neutralna, pokazalo se 29. februara i 1. marta 1992. kada se održavao. SDS je
zabranila Srbima da sudjeluju na njemu, pa je postavila i barikade na cestama kako glasačke
kutije ne bi mogle biti dostavljene na područja pod njihovom vlašću. Avioni JNA su
istovremeno bacali letke u kojima su se birači pozivali na bojkot referenduma.66
Odgovarajući na pitanje o referendumu, Stejt Dipartment je podvukao da konačni
rezultati pokazuju da je oko 65 % građana s pravom glasa učestvovalo i da je više od 99 %
njih podržalo nezavisnost. Američka Vlada je bila zadovoljna ishodom i činjenicom da su
građani imali mogućnost da slobodno, neposredno i tajno iskažu svoje raspoloženje i političku
volju. Uoči referenduma ona je u nekoliko navrata upozoravala da neće pristati na njegovo
spriječavanje i onemogućavanje. Na osnovu izvještaja i ocjena međunarodnih promatrača,
predstavnika američke ambasade i kongresne Komisije KESS-a, podvukla je da je ishod
glasanja legitimni izraz većine naroda u Bosni i Hercegovini. SDS je pozvala srpski narod da
bojkotira referendum proglašavajući ga nelegalnim, mimo svih pravila, normi i principa.
Stejet Dipartment je na to reagirao porukom da SAD podržavaju teritorijalni integritet Bosne

61
Voren Zimerman, ambasador SAD u SFRJ, govori za Oslobođenje. BiH mora ostati cjelina, Oslobođenje, Broj
15653, 18. januara 1992, 3.
62
Predsjedništvo o referendum - 24. januara, Oslobođenje, Broj 15656, 21. januar 1992. 1.
63
Odluka Skupštine Bosne I Hercegovine. Referendum 29. februara I 1. Marta, Broj 15661, 26. januar 1992, 1.
64
Danas i sutra referendum. BiH odlučuje o suverenosti, Oslobođenje, Broj 15695, 29. februar 1992, 1.
65
Zvanični rezultati referenduma u BiH. Izašlo 64,31 % glasača, Oslobođenje, Broj 15705, 10. mart 1992, 1.
66
Malcolm, Bosna - kratka povijest, 394.
i Hercegovine i osuđuju svakoga ko izaziva ili ohrabruje i podstiče na nasilje sračunato na
poništavanje rezultata referenduma i njenu podjelu.67
Sa zaoštravanjem situacije, američka administracija je počela mijenjati svoj odnos.
Zbog činjenice da se njena politika očuvanja Jugoslavije priznavanjem Slovenije i Hrvatske,
pokazala neuspješnom, nastojala je da je u budućnosti koordinira sa EZ. Cimerman, Bejker i
Iglberger su početkom marta 1992. zaključili da priznanje Makedonije i Bosne i Hercegovine
nudi mogućnost izbjegavanja proširenja konflikta na njih. Dok je ideja priznavanja
Makedonije nailazila na otpor Grčke, američka administracija je u pregovorima sa EZ
predložila da se za njenu saglasnost za priznanje Slovenije i Hrvatske omogući koordinirano
priznavanje Bosne i Hercegovine.68 Bejker je najavio da uskoro kreće u Brisel na razgovore o
toj temi s ministrima Dvanaestorice.69 Na sastanku 10. marta 1992, u zajedničkoj izjavi EZ i
SAD o priznanju jugoslavenskih republika, potvrđeno je da će usaglasiti postupke u odnosu
na završni proces. Od svih strana u Bosni i Hercegovini tražilo se uspostavljanje ustavno -
pravnog poreteka koji bi omogućio miran i harmoničan razvoj u tadašnjim granicama.
Zajednica, njene članice i SAD su naglašavale svoju odlučnost da će se zajedno suprostaviti
svim pokušajima koji potkopavaju stabilnost i teritorijalnu nepovredivost Bosne i
Hercegovine.70 Američki zvaničnici su naglašavali da podržavaju politiku i odluke EZ prema
Jugoslaviji, odnosno, njenim republikama, naglašavajući pri tome da je Vašington u stalnim
konsultacijama sa svojim evropskim saveznicima. Iako su SAD najduže pokušavale
doprinijeti očuvanju Jugoslavije i bile kritične prema žurbi, koju su u proglašenju
samostalnosti ispoljile Hrvatska i Slovenija, i prema primjeni sile kojoj su pribjegle Srbija i
JNA da ih u tome spriječe, one nikada nisu negirale pravo jugoslavenskih republika na
samoopredjeljenje kao što nikada nisu nikome priznale pravo da ih u tome spriječi silom,
terorom, i zastrašivanjem. U jugoslavenskom slučaju, SAD nisu mogle postupiti drugačije
nego što su to učinile u slučaju raspada SSSR-a. SAD, kao ni zemlje EZ, nisu priznavale
nikakve promjene granica jugoslavenskih republika silom, a budući da nikakav argument za
njihovu promjenu nije bio podastrt, to su četiri jugoslavenske republike u skladu s principima

67
Mišić, Američko gledanje na događaje u BiH. Nepristajanje na ucjene i diobe, Oslobođenje, Broj 15701, 6.
mart 1992, 1.
68
Witte, Die Rolle der Vereinigten Staaten…, 75. 0
69
Mišić, SAD i priznanje jugoslovenskih republika. Primakao se trenutak odluke, Oslobođenje, Broj 15704, 9.
mart 1992, 1.
70
Bulletin. Presse und Informations-Amt Bundesregierung , Bonn, Nr 29, 19. 03. 1992, 282.
KESS-a trebale biti priznate u okvirima svojih granica, definiranih posljednjih
jugoslavenskim ustavom.71
Američki državni sekretar, Bejker, je u Briselu prisustvovao i zasjedanju Vijeća
NATO-a za saradnju u čije su članstvo bile primljene neke nove države nastale na ruševinama
bivšeg Sovjetskog Savjeta. Njegov dolazak su pratili glasovi da se SAD spremaju u
najkraćem roku priznati jugoslavenske republike, među kojima i Bosnu i Hercegovinu. Povod
tim glasovima bilo je pismo koje je uputio portugalskoj prezidenciji EZ sa zahtjevom da SAD
i EZ usklade diplomatske aktivnosti i stavove o priznanju jugoslavenskih republika.72
Prema izvještajima nekoliko američkih radio i televizijskih stanica Buš je 7. aprila
1992. potpisao odluku o priznavanju nezavisnosti Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije i
tako se pridužio zvaničnoj politici koju je novim punopravnim članicama međunarodne
zajednice garantirala EZ. Tim povodom Stejt Dipartment je izdao detaljno saopćenje u kojem
su izraženi pogledi američke Vlade na problem prestanka postojanja Jugoslavije i stavovi u
pogledu priznanja Makedonije, Srbije i Crne Gore. Očekivalo se da će ona pozvati i ostale
republike, prije svih Srbiju i Hrvatsku kao i JNA, da se suzdrže od miješanja u unutrašnje
stvari Bosne i Hercegovine, posebno od zastrašivanja i upotrebe sile radi eventualnog
prekrajanja postojećih republičkih granica.73 Istoga dana Hrvatski radio je javio da je
Tuđman, na osnovu ustavnih ovlaštenja i prijedloga hrvatske Vlade, donio odluku o priznanju
Bosne i Hercegovine. Naglasio je da Hrvatska, kao suverena i samostalna država, priznaje
samostalnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu kao zajednicu triju konstitutivnih naroda.
Međunarodno priznanje značilo je garantiranje suverenog prava hrvatskog naroda kao jednog
od triju konstitutivnih naroda. Ujedno se nudilo dvojno državljanstvo bosanskohercegovačkim
Hrvatima, te predlagalo da se to uredi međunarodnim ugovorom. Predlagalo se da vlade
Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske što skorije uspostave diplomatske
odnose i međusobnu saradnju.74
Nakon što je Buš potpisao odluku o priznanju Bosne i Hercegovine, Hrvatske i
Slovenije, Bijela kuća je najavila da će odmah početi konsultacije o uspostavljanju punih
diplomatskih odnosa. SAD su priznavale republičke granice kao legitimne međunarodne
granice. U Bušovoj izjavi se naglašavalo da je američka politika tokom cijelog trajanja
jugoslavenske krize insistirala na prihvatanju svakog rješenja postignutog miroljubivo,

71
Zahtjevi iz Srbije utjecali na odluku, Oslobođenje, Broj 15704, 9. mart 1992, 1.
72
Mišić, Džejms Bejker o BiH i Jugoslovenskoj krizi. Priznanje prije Uskrsa? Oslobođenje, Broj 12706, 11. mart
1992,1.
73
Mišić, Vašington. SAD priznale Bosnu i Hercegovinu, Oslobođenje, Broj 15734, 8. april 1992, 1.
74
Smajlović Poslije odluke EZ. Priznanje iz Beča i Zagreba, Oslobođenje, Broj 15734, 8. april 1992, 1.
demokratski i pregovorima, te da su SAD odlučno podržavale mirovni plan UN onako kako
ga je razradio Vens, kao i puni razvoj mirovnih snaga UN, te mirovnu konferenciju EZ, kao
prijeko potrebni forum zainteresiranih snaga da postignu miroljubivo rješenje sporova i da
uspostave osnovu za buduće odnose. Priznanje SAD nije prejudiciralo nikakvo buduće
povezivanje oko čijeg bi se uspostavljanja države nasljednice Jugoslavije mogle dogovoriti.
SAD su smatrale ispoljenu privrženost novonastalih država da priznaju granice i zaštite sve
jugoslavenske nacionalnosti kao suštinski element za uspostavljanje punih diplomatskih
odnosa.75 Paralelno sa zbivanjima u Bosni i Hercegovini tekao je proces aktivnosti
međunarodne diplomatije. Vijeće sigurnosti UN je 8. aprila 1992. usvojilo Rezoluciju 74 o
dislociranju zaštitnih trupa UNPROFOR-a u bivšoj Jugoslaviji u kojoj je potvrdilo svoju
zabrinutost događajima u Bosni i Hercegovini, pozivajući sve strane u jugoslavenskom
sukobu da doprinesu naporima EZ da se postigne prekid vatre i političko rješenje putem
pregovora.76
.77 Vijeće sigurnosti UN, koje je 9. aprila 1992. raspravljao o nizu vrućih tema,
odlučio je da u dnevni red uvrsti i rasplamsavanje ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini u kojoj
su srpske paravojne jedinice i JNA otvarale nove tačke sukoba, atakujući prvenstveno na
sredine nastanjene bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom. Inicijativu je formalno podnijela
Austrija koja je zatražila da Vijeće sigurnosti UN hitno razmotri Izetbegovićev apel upućen
EZ, KESS i UN povodom pojačavanja pritiska na Republiku Bosnu i Hercegovinu, a koji su
prerastali u otvorenu agresiju ostatka Jugoslavije i njene vojske. Za takav prijedlog Austrija je
dobila podršku Mađarske i SAD.78 Evropski parlament u Strasburu je 10. aprila 1992. pozvao
UN da pošalju mirovne trupe u Bosnu i Hercegovinu kako bi se spriječilo širenje rata. Članovi
Parlamenta su smatrali da mandat mirovnih trupa UN, koje su se već raspoređivale po kriznim
žarištima u Hrvatskoj, treba biti proširen i na Bosnu i Hercegovinu. 79 Predstavnik američke
diplomatije pripisao je vladama Srbije i Hrvatske da podstiču sukobe. Bušova administracija
je obavijestila Miloševića o svojoj zabrinutosti zbog činjenice da Vlada Srbije podstiče na

75
Mišić, Bušova izjava o priznavanju. Predkrizne granice - međunarodne, Oslobođenje, Broj 15735, 9. april
1992, 1.
76
EA, 1992, D. 578, Resolution 749 (1992) des Sicherheitsrat s der vereinten Nationen zur Dislozierung der
Schutztruppe für UNPROFOR in ehemaligen Jugoslawien, verabschiedet am 7. April 1992 in New York.
77
... ..., Izetbegovićevo pismo predsjeniku Savjeta bezbjednosti. Intervenišite hitno!, Oslobođenje, Broj 15736,
10. april 1992, 1.
78
Mišić, Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Na dnevnom redu - agresija na BiH, Oslobođenje, Broj 15737,
11. april 1992, 1.
79
Smajlović, Evropski parlament o mirovnim trupama. Hitno u BiH!, Oslobođenje, Broj 15737, 11. april 1992,
1.
akciju bosanske Srbe. S istim upozorenjem se obratila i Hrvatskoj u vezi Tuđmanove podrške
hrvatskom separatizmu u Bosni i Hercegovini. U kongresnoj raspravi o najnovijim kretanjima
u Evropi, pomoćnik državnog sekretara je rekao da, uz izraze veoma duboke zabrinutosti s
kojima su upoznate vlasti u Beogradu i Zagrebu, SAD razmatraju i druge mjere.80
Američki poslanik pri KESS, Džon Kornblum (John Kornblum), 15. aprila 1992.
prijetio je ostatku Jugoslavije isključenjem iz KESS. Tri dana kasnije u Sarajevo je stigao
Cimerman i Izetbegoviću prenio poruku da neće biti vojne intervencije. Narednog dana je u
Beogradu ostatku Jugoslavije prijetio izolacijom ukoliko se JNA do 29. aprila ne povuče iz
Bosne i Hercegovine i obustavi podršku bosanskohercegovačkim Srbima.81 Na američku
inicijativu članice KESS su donijele rezoluciju koja je upućivala na jasnu krivicu Jugoslavije i
JNA.82 Ministarstvo spoljnih poslova Rusije se 15. aprila 1992. založilo za mirno rješavanje
konflikata i izrazilo duboku zabrinutost događajima. U saopćenju se naglašavalo da se Rusija
ponovo obraća svim narodima s pozivom za prekid vatre, zaustavljanja eskalacije krize i
suzdržavanja od primjene sile kao metoda rješavanja problema. Konflikt sev morao isključivo
riješiti mirnim političkim sredstvima uz uvažavanje interesa svih zakonski priznatih
nacionalnih zajednica Bosne i Hercegovine. Podržavani su napori EZ za provođenje
pregovaračkog procesa od koje se, kao i od svih ostalih strana uključenih u sukob, tražilo da
izbjegnu aktivnost i odluke kojim bi se zaoštravali konflikti i konfrontacije. U saopćenju se
ocjenjivalo da međunacionalni sukob u Republici Bosni i Hercegovini, u koje su uvučene i
grupe i snage iz susjednih bivših jugoslavenskih republika, predstavljaju realnu opasnost
zemljama tog regiona, međunarodnom miru i sigurnosti.83
Na sastanku članica Evropske političke saradnje u Briselu 16. aprila 1992. zajednica i
njene članice su oštro osudile nasilje koje su počinile razne naoružane grupe s podrškom JNA.
Pozvali su sve strane da se dosljedno pridržavaju primirja i obustave slanje vojnih pojačanja u
Republiku Bosnu i Hercegovinu jer bi to zaoštrilo trenutno stanje. Posebno se apeliralo na
jugoslavensko vodstvo da učini sve što je u njegovoj moći da spriječi upotrebu sile od
paravojnih formacija. Zajednica i članice su podsjećale da nikada neće prihvatiti nasilno
stvorenu činjeničnu situaciju i s ogorčenjem su osuđivale upotrebu sile, provokacije od
ekstremnih nacionalista kao i sve pokušaje koji su dolazili spolja s ciljem destabilizacije
Bosne i Hercegovine. Odgovorne osobe su trebale biti pozvane na međunarodnu odgovornost.

80
Mišić, Bušova administracija o BiH. Upozorenje Miloševiću i Tuđmanu, Oslobođenje, Broj 15738, 12. april
1992, 1.
81
Smajlović, EZ. Beograd i Zagreb krivi za sukobe u BiH, Oslobođenje, Broj 15742, 16. april 1992, 5.
82
Gustenau, Sűdslaische Lage, Österreichische Militär Zeitschrift (dalje: OMZ), Wien, 3/1992, 315.
83
Mijović Vlastimir, Rusija o situaciji u BiH. Opasnost iz susjedstva, Oslobođenje, Broj 15742, 16. april 1992, 1.
EZ je podržala nastojanja bosanskohercegovačke Vlade, uz poštivanje prava svih etničkih i
nacionalnih grupa za mirno rješenje. Posebno se tražilo da se sarajevski aerodrom otvori za
dostavu humanitarne pomoći i da se promatračkoj misiji EZ omogući neograničen i siguran
prolaz.84
Bejker je 15. aprila 1992. primio Silajdžića. O tom razgovoru Stejt Dipartment je
izdao saopćenje u kojem se osuđivala upotreba sile. Bejker je izjavio da SAD veoma cijene
bosanskohercegovačku Vladu u njenom nastojanju očuvanja i provedbe principa KESS tokom
čitavog trajanja jugoslavenske krize, ali i zbog pokušaja miroljubivog prijelaza ka
nezavisnosti i konstruktivnog odgovora na legitimne brige i potrebe svih nacionalnih grupa.
Državni sekretar je izložio i stavove SAD koje su snažno podržavale njen teritorijalni
integritet. SAD su odlučno podržavale razgovore predstavnika političkih stranaka pod
pokroviteljstvom EZ-a, naglašavajući da u njima treba poštovati obaveze koje su preuzele i da
se angažiraju u konstruktivnom dijalogu o budećem ustavnom ustrojstvu, kao i da se odreknu
korištenja sile. SAD su osuđivale njenu upotrebu, zadržavanje i izazivanje sukoba od strane
militantnih srpskih nacionalista i u manjoj mjeri hrvatskih lidera. Smatrale su da je njihova
strategija i taktika bila sračunata na izazivanje nasilne dezintegracije Bosne i Hercegovine.
SAD su osuđivale i očevidnu podršku njenoj destabilizaciji od strane JNA i Miloševića.
Međunarodna zajednica je smatrala srpsko rukovodstvo i JNA odgovornim za akte agresije i
destabilizacije sračunate protiv Republike Bosne i Hercegovine. Tom rukovodstvu je skrenuta
pažnja da stoji na raskrsnici: ukoliko nastave sa svojim kursom time su samo osiguravali
svoju međunarodnu političku i ekonomsku izolaciju. Umjesto toga, trebali su poduzeti jasne i
konkretne korake da pokažu svoje poštivanje nezavisnosti, granica, teritorijalnog integriteta i
legitimne Vlade Republike Bosne i Hercegovine i da sarađuju na mirovnom planu UN i
Konferenciji EZ. 85
Na sastanku komiteta KESS-a 16. aprila 1992. u Helsinkiju, na plenarnoj sjednici koja je
završena nakon dramatične debate u toku cijelog prethodnog dana i protekle noći usvojena je
deklaracija koja je predstavlja osudu Srbije, srpskih paravojnih snaga i JA kao vinovnika
izbijanja krize i eskalacije sukoba u Republici Bosni i Hercegovini. Pri tome je bio presudan
stav SAD-a, koji je neočekivano i drastično izmjenio svoju ranije poziciju jer su, kako je
rekao šef njihove delegacije, nakon dugog i strpljivog očekivanja shvatili da Srbija ne želi
mirno rješenje. SAD su zaprijetile naknadnim drastičnim mjerama, ukoliko Srbija ne ispuni

84
Bulletin, Nr 43, 23. 04. 1992, 397. (Bulletin smo sredili u Glavi 3. Vidjeti kako smo tamo uradili, pa uskladiti).
85
Mišić, Saopštenje Stejt dipartmenta o razgovorima Bejker - Silajdžić. Upozorenje Miloševiću i Armiji,
Oslobođenje, Broj 15742, 16. april 1992, 1.
postavljene uvjete - potpuno povlačenje svih snaga iz Republike Bosne i Hercegovine i
poštivanje njene nezavisnosti, sve do isključenja iz članstva KESS-a, o čemu se trebalo
odlučivati za dvije sedmice, nakon isteka roka postavljenog vladi u Beogradu. Prije usvajanja
deklaracije, šef jugoslavenske delegacije, Vladimir Pavičević, izjavio je da je ona, zbog
jednostranosti i isključivanja svih drugih elemenata i aktera krize, politički neprihvatljiva i da
će biti primljena kao još jedno ohrabrenje ekstremistima kao što je to i bila sama odluka o
preuranjenom priznavanju samostalnosti Bosne i Hercegovine.86
Vlada SAD je tri dana uzastopno, svaki put sve oštrije i konkretnije, upozoravala
Jugoslaviju da prekine agresiju na Bosnu i Hercegovinu postavljajući joj ultimatum da se
počne ponašati u skladu s finalnim aktom iz Helsinkija i Pariškom poveljom jer će u
suprotnom na zasjedanju država članica KESS-a 29. aprila 1992. biti isključena iz
organizacije. To upozorenje, podržano i od niza drugih evropskih zemalja na sastanku KESS-
a, saopćio je predstavnik SAD, Kornblum. Te stavove je ponovila predstavnica za štampu
Stejt Dipartmenta, M. Tatviler (M. Tutwiler).87 Dalje odbijanje srpskih vlasti da žive u skladu
sa opredjeljenjima KESS-a ozbiljno će otvoriti pitanje njihovog prisustva Konferenciji. Mi
ćemo se konsultirati s našim partnerima u EZ-u i NATO-u o legitimitetu srpske delegacije u
KESS-u - istakla je Tatviler, citirajući američki stav iznesen istog dana u Helsinkiju. Bejker je
nakon razgovora sa Silajdžićem upozorio da će Vlada u Beogradu, nezaustavi li se u svojoj
agresiji, suočiti s međunarodnom političkom i ekonomskom izolacijom. Uputio je pismo
Izetbegoviću u kojem mu je predlagao otpočinjanje dijaloga između Vlade Republike Bosne i
Hercegovine i SAD radi uspostavljanja punih diplomatskih odnosa za koje je američka strana
vjerovala da su u obostranom interesu. Predložio je da SAD u tom dijalogu predstavlja Ralf
Džonson (Ralph Johnson), zamjenik pomoćnika državnog sekretara, koji je trebao uskoro
doputovati u Sarajevo. Bejker je naglasio da će SAD od Bosne i Hercegovine tražiti i pismena
uvjeravanja o slijedećim područjima:
- pridržavanja principa KESS-a i primjenjivanja obaveze koje su preuzeli svi potpisnici
KEBS-a, uključujući Bečki dokument iz 1992,
- sprovođenja obaveza poštivanja nezavisnosti, teritorijalnog integriteta i granica bivših
jugoslovenskih republika,
- sprovođenja obaveza prihvaćenih pred Arbitražnom komisijom Konferencije EZ-a i
nastavka pregovora na usaglašavanju pitanja državne sukcesije na Konferenciji EZ-a,

86
Smajlović, KEBS o agresiji na BiH. Prijetnja drastičnim mjerama, Oslobođenje, Broj 15743, 17. april 1992, 1.
87
Mišić, SAD pojačavaju pritisak na Srbiju i JNA. Novi ultimatum Beogradu, Oslobođenje, Broj 15744, 18. april
1992, 1.
 - ispunjavanja ugovorne i druge obaveze bivše SFRJ, uključujući i preuzimanje
odgovarajuće odgovornosti za međunarodne finansijske obaveze, uključujući strani
dug,
- sprovođenja odgovorne sigurnosne politike, uključujući pridržavanje Ugovora o
neproliferaciji, kao država koja ne posjeduje nuklearno oružje i prihvatanje pravnih
IAEA garancija i
- pridržavanje drugih međunarodnih ugovora u vezi sa oružjem za masnovno
uništenje.88
- Ministar spoljnih poslova SRJ Vladislav Jovanović, pozvao je 18. aprila 1992.
otpravnika poslova američke ambasade, Roberta Rekmesilsa, i u ime Vlade Srbije
uložio snažan protest američkoj Vladi zbog jednostrane, neobjektivne i pristrasne
politike koju je SAD, navodno, vodila u odnosu na jugoslovensku krizu, a posebno u
odnosnu na Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. Jovanović je osudio agresivnost koju su
američki zvaničnici upotrebljavali u napadima na Srbiju i srpski narod u Bosni i
Hercegovini, optužujući ih da su glavni krivci za stanje u njoj.89 Odmah je usljedio
odgovor Vašingtona i tvrdnja da Srbija nastavlja dvoličnu igru s osjetnim povećanjem
drskosti na domaćem i međunarodnom frontu, na ratištu i diplomatskom terenu. Na
opomene i upozorenja iz svijeta odgovorala je protuoptužbama. Onima, koji su je
pozivali na mir i civilizirano, odgovorala je izazovom, optužujući ih za vođenje
beskrupulozne kampanje protiv nje i srpskog naroda. Zvanična Srbija i JNA su
nesmanjenom žestinom nastavili osvajanje tuđih teritorija i najavili da će dalje štititi
srpski narod u Bosni i Hercegovini što se nije moglo razumjeti drugačije nego kao
prijetnja da će ratom nastaviti ostvarivanje svojih agresivnih ciljeva. Diplomati u
Vašingtonu i Nju Jorku su izražavali bojazan da je Beograd riskirao spektar još bržih i
neugodnijih odgovora primjerenih stilu i maniru kojim je godinama diktirao susjedima
i međunarodnoj zajednici. Štampa je bilježila zloslutne signale iz Beograda koji su
beznadežno, ali utoliko i opasnije, nastojali svijet i sopstvenu javnost uvjeriti da su
samo Srbi u pravu i da je svijet opet u zavjereničkom paktu protiv usamljene Srbije,
želeći time podići borbeni moral naroda. Washington post je prenosio zapadna
upozorenja da nastavak agresivnih akcija može Srbiju pretvoriti u međunarodnu
pariju, ali ona nisu naišla na odjek. U taj kontekst list je uklapao i jednu od brojnih
Karadžićevih izjava u kojoj je obećavao da će Srbi osloboditi Sarajevo ili dogovorom

88
... ..., Delorova poruka Izetbegoviću. Podrška BiH, Oslobođenje, Broj15744, 18. april.1992, 1.
89
Protić, Protest Srbije vladi SAD. Pristrana politika, Oslobođenje, Broj 15745, 19. april 1992, 1.
 ili nekim drugim sredstvima. U Vašingtonu i u Nju Jorku se očekivao Vensov povratak
iz Bosne i Hercegovine. Od njegovog izvještaja u velikoj mjeri je zavisila reakcija
SAD i UN. Reuter je 23. aprila 1992. iz Vašingtona emitirao informaciju da SAD
razmatraju mogućnost prekida diplomatskih odnosa s Jugoslavijom kako bi pokazale
svoj otpor prema agresiji protiv Republike Bosne i Hercegovine. Već se
nagovještavalo da bi naredna mjera mogla biti isključenje Jugoslavije iz MMF, a time
i iz Svjetske banke, što je dato na znanje Beogradu. Nagovještaji raskida diplomatskih
vez s Jugoslavijom značili su definitivno međunarodno priznanje činjenice da ona više
ne postoji čime je faktički eliminirana svaka mogućnost da međunarodna zajednica
ispuni njenu molbu, da bez većih formalnosti i komplikacija, osigura kontinuitet
državne zajednice Srbije i Crne Gore, umjesto nekadašnje cjelovite federacije. Kao
nepremostiva prepreka toj opciji ispriječila se agresivna politika Beograda prema
Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj kako bi osvojila ogromne dijelove teritorija tih dviju
nezavisnih i suverenih država.90
Stejt Dipartment se 23. aprila 1992. u pozitivnom smislu odredio prema činjenici da
su, pored Bošnjaka i Hrvata, u odbrani Sarajeva angažirani i Srbi. Ta činjenica je
poslužila kao novi povod američkoj Vladi da oda priznanje rukovodstvu Republike
Bosne i Hercegovine za napore da održi jedinstvo među nacionalnim grupacijama i
izbjegne pretvaranje bitke za Bosnu i Hercegovinu u nacionalni sukob. Istovremeno,
glasnogovornica Stejt Dipartmenta, Tatviler, je s više rezervi nego ranije govorila o
informacijama koje su dopirale do zvaničnih američkih instanci da su se u zapadnoj
Hercegovini u značajnom broju nalazile hrvatske trupe, ali je dodala da Vlada to
provjerava i, pokaže li se tačnim, osudiće tu akciju. Džonson je posjetio glavne
gradove svih bivših jugoslovenskih republika kojom prilikom je prenio odlučna
upozorenja Miloševiću i vojnim vrhovima u Beogradu. Iako dosta škrta i suzdržana u
iznošenju onog što je rekao Miloševiću i generalima JNA, ona je ipak nagovijestila su
te poruke bile odlučne i tvrde, te da su izražavale mišljenja i ocjene što su ih već
izrazili po tom problemu Iglberger, Bejker i Buš.91
- Vijeće sigurnosti UN je 25. aprila 1992. gotovo pet sati raspravljalo o situaciji u Bosni
i Hercegovini, ali je iz izjave po završetku rasprave vidljivo da su razmatrani razni
prijedlozi, ali da nikakve suštinske odluke nisu donešene. Odlučeno je da se nastavi
razmatranje budućih mjera i doprinosa kojima bi se mogao povratiti mir i sigurnost.

90
Mišić, Zajednička akcija SAD i Evrope, Oslobođenje, Broj 15748, 22. april 1992, 1.
91
Mišić, Stejt Dipartment. Puna podrška vladi BiH, Oslobođenje, Broj 15749, 24. april 1992, 1.
 Sjednica je označila i početak rasprave o izvještaju generalnog sekretara o situaciji u
Bosni i Hercegovini koji nije izazvao pretjerana odobravanja naročito onih dijelova u
kojima se potcrtavalo da sve strane trebaju ponijeti određene odgovornosti za
izbijanje sukoba i njihovih nastavaka kao i zbog kategoričnog Galijevog stava da
upućivanje mirovnih snaga nije izvodivo.92
SAD nisu bile impresionirane zvaničnim izjavama kreatora SRJ, nastavljajući pratiti
stvarno ponašanje i konkretna djela njenog rukovodstva prije nego što povuku neki
potez ili poduzmu neku od narednih, bilo oštrijih ili olakšavajućih, mjera prema
Beogradu. Sve opcije koje su stavljene u izgled Miloševiću i njegovom rukovodstvu
ostajale su i dalje otvorene, uključujući i isključenje SFRJ iz međunarodnih
organizacija jer ona više nije ni postojala. SRJ je sve činila da je naslijedi u
međunarodnom pravnom prometu, finansijskim, trgovinskim i drugim institucijama,
savezima i zajednicama svjetskih, evropskih ili regionalnih nivoa. Mnogi diplomati u
Vašingtonu kao i u sjedištu UN slagali su se da je rukovodstvo Srbije žurilo sa
ujedinjenjem i deklariranjem svog odnosa prema susjedima prije svega zato da spriječi
ili odgodi međunarodnu izolaciju i sankcije, odnosno, da dobije na vremenu. Beograd
nije pokrenuo pitanje priznanja SRJ i njenog naslijeđivanja kontinuiteta SFRJ u UN
pred čijim sjedištem se još vihorila trobojka s petokrakom. Taj slučaj se nije mogao
porediti s presedanom primjenjenim prema Rusiji. Mnogi su vjerovali da se teško
može riješiti pitanje međunarodno-pravnog subjektiviteta nove Jugoslavije samo
prešutnom zamjenom zastave ispred zgrade UN i upisa njenog imena umjesto SFRJ.
Ipak, na primjeni tog modela intenzivno su lobirali srpski diplomati u UN. Pitanje
predstavljanja SRJ u UN nije rješavao njen Sekreterijat već su odluku o tome donosile
njene članice. Na pitanje dopisnika zagrebačkog Vijesnika zašto pred palatom UN još
stoji zastava SFRJ, budući da ona više ne postoji, predstavnica za štampu UN, Nadija
Junes, je odgovorila da je to stvar protokola. Bosna i Hercegovina je 30. aprila 1992.
postala pedeset i druga zemlja članica KESS-a. Odluka je donesena na 10. zasjedanju
funkcionera KESS-a u Helsinkiju.93
Američka javnost, zaokupljena događijima u Los Anđelesu i nizu drugih
gradova u kojima su nemiri također donijeli razaranja, pljačke, smrt i haos kakav

92
Mišić, Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Susjedi, ne dirajte BiH!, Oslobođenje, Broj 15751, 26.
april 1992, 1

93
 odavno nije bio zabilježen u SAD, upoznavala se u isto vrijeme sa stradanjima i
uništavanjem Sarajeva. Po svemu što je mogla vidjeti i pročitati, u Sarajevu se
događala nasilna, neprirodna kataklizma kao posljedica dugo pripremane opsade grada
čiji su kreatori u međuvremenu, da bi zamaskirali svoje namjere, oformili SRJ i
izjavljivali da nemaju teritorijalne pretenzije prema susjedima. Štampa, radio i
televizija su izvještavali da je artiljerijsko razaranje usmjereno na središte grada,
njegov poslovni centar i najznačajnije objekte, ali isto tako i na stambene i
muslimanske vjerske objekte. New York Times je citirao jednog Sarajliju: Mi ne
trebamo ćebad i hranu. Pošaljite nam Šestu flotu, dajte nam malo oružja i mi ćemo se
pobrinuti za sve ovo. Ta izjava je ukazivala na prevaru kojom se poslužio agresor
oduzevši oružje TO RBiH; odnosno, od Bošnjaka i Hrvata, a koje je godinama
kupovano od doprinosa svih građana Bosne i Hercegovine; ali i nepravdu UN koje su
uvele embargo na kupovinu oružja što je onemogućavalo snage odbrane da kvaliteno i
s manjim gubitcima brane državu.94
Vijest da je JNA 2. maja na sarajevskom aerodromu kidnapirala predsjednika
Predsjedništva, Aliju Izetbegovića, po njegovm povratku s pregovora u Lisabonu,
pretvorivši ga u taoca svojih nakana i planova, doprinijela je da se kompletira
predstava o pravim namjerama agresora. To je potaklo Stejt Dipartment da hitno
reagira i zatraži od svog ambasadora u Beogradu da stupi u akciju i uspostavi kontakt
s JNA i političkim liderima i zatraži prestanak krvoprolića i razaranja, ali i
oslobađanje Izetbegovića. Ponašanje JNA okarakterizirano je kao nedopustivo i
naglašeno da ono izlazi iz svih civilizacijskih okvira. Od jugoslovenskog ambasadora
u Vašingtonu, Dževada Mujezinovića, zatraženo je da prenese Vladi koju zastupa
zabrinutost i upozorenje zbog eskalacije sukoba i ponašanja JNA. Mujezinoviću je
posebno skrenuta pažnja na nedopustivost Izetbegovićevog zatočenja i da je taj čin
utoliko nedopustiviji jer se radi o legalnom predsjedniku jedne suverene i nezavisne
države.95
Od međunarodne zajednice, Evrope, SAD i UN tražilo se da konačno
demonstriraju puno jedinstvo, pokažu vitalnost novog svjetskog poretka i efikasnost
instrumenata kolektivnih angažmana i kolektivne sigurnosti. JNA i ostale srpske snage
su intenzivirale napade na područja nastanjena Bošnjacima i Hrvatima. Vlada SAD
nije bitnije promijenila stavove. Oni su i dalje bili udaljeni od opredjeljenja i najava

94
95
 izrečenih na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu. Američki i strani novinari,
akreditirani u Stejt Dipartmentu, bili su ne malo zbunjeni i iznenađeni istrajavanjem
SAD na takvim pozicijama. SAD su osuđivale sve strane u sukobu, podvlačeći da
daleko najveću odgovornost snosi srpska strana i JNA. Prvi put su upozorene vlade
Srbije i Crne Gore, ali i JNA, da u potpunosti poštuju teritorijalni integritet Bosne i
Hercegovine. Od početka jugoslavenske krize Vašington je naglašavao podršku EZ,
podvlačeći tako, ne samo njenu kompetentnost i pozvanost da najpresudnije djeluje u
sukobima unutar bivše federacije, nego akcentrirajući i posebnu odgovornost koju je
Evropa trebala ponijeti u tim zbivanjima. Na relaciji Evropa – Vašington, uz svu
saradnju, bili su vidljivi i primjeri brojnih razmimoilaženja u kojima je SAD svoje
nezadovoljstvo izražavala zadržavanjem verbalne podrške praćenim primjetnim
pasiviziranjem. Takav zaključak je sugerirao New York Times, konstatirajući da se
nakon preuzimanja vodeće uloge u pokušaju riješavanja jugoslavenske krize, odnosno,
srpske agresije u Bosni i Hercegovini, Bušova administracija osjetno povukla od
problema učinivši to u ljutnji i razočarenju zbog pomanjaknja uspjeha američkog
napora da utječu na događaje u Jugoslaviji. Samo je Njemačka, nedvosmisleno i
pozitivno, podržala američke inicijative o suspenziji Srbije, odnosno, ostatka
Jugoslavije, u KESS-u i drugim međunarodnim institucijama. To je u Vašingtonu
izazvalo razočarenje i opredjelilo američku Vladu na pasivizaciju prema događajima.96
Washington Post je 7. maja 1992. najavio da SAD pojačavaju pritisak na Beograd.
List je podsjećao da su se one nalazile na čelu akcije za isključenje Jugoslavije iz
KESS-a. Zajedno sa dvanaest država EZ, Vašington je razmatrao mogućnost uvođenja
novih ekonomskih sankcija koje su se sastojale u embargu na uvoz nafte, zaplijeni
imovine u inostranstvu i uskraćivanju prava slijetanja jugoslavenskim avionima. Ni
poslije cjelodnevnih konsultacija, uključujući pritiske i ucjene upućene Moskvi u vidu
prijetnje da će ostati bez kredita Zapada ako ne popusti, na vanrednom zasjedanju
Kriznog komiteta nije postignuto kompromisno rješenje. Deklaracija o Republici
Bosni i Hercegovini je mogla biti usaglašena, ali se kompromis o statusu Jugoslavije u
KESS-u činio nedostižnim. Predstavnik ruske delegacije je izvještaču Tanjuga izjavio
da Moskva ne mijenja stav odbijajući saglasnost sa zahtjevom o isključenju
Jugoslavije iz KESS-a. Jedini izlaz koji je preostajao delagacijama učesnica KESS-a

96
 bio je da prekinu vanredni sastanku i sve 97
počnu od početka, na redovnom sastanku
koji je mogao biti sazvan na osnovu Deklaracije o Republici Bosni i Hercegovini.
Stav SAD je bio da nisu mogući niti prihvatljivi dogovori na račun Bošnjaka ili
legalno izabrane Vlade Republike Bosne i Hercegovine. To je saopćeno iz Stejt
Dipartmenta 8. maja 1992. povodom postignutog dogovora Karadžića i Bobana u
Gracu 6. maja o prekidu vatre na prostoru koji su njihove snage kontrolirale i podjeli
zemlje. U saopćenju se naglašavalo da Bošnjaci čine 44 % od ukupnog broja
stanovnika Republike, a po dogovoru Karadžića i Bobana trebalo im je pripasti tek 15
% njene teritorije. Vlada SAD je bila upoznata s činjenicom da se 66 %
bosanskohercegovačkih stanovnika s pravom glasa na referendumu krajem februara
1992. izjasnilo za nezavisnu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu. Amrička Vlada je
saopćila da Bošnjaci nisu učestvovali u dogovoru iz Graza, ukazujući tako na
neodrživost postignutog sporazuma. U tom saopćenju se naglašavalo da ona smatra da
samo razgovori svih strana, uz posredovanje EZ, predstavlja pravi oblik i put za
rješavanje krize i zato su SAD namjeravale nastaviti podržavati takve razgovore.
Istovremeno su SAD pozvale JNA da se odmah povuče iz Bosne i Hercegovine ili se
potčini bosanskohercegovačkoj Vladi. Tatviler je podsjetila da su u Helsinkiju bili u
toku hitni dogovori u okviru KESS-a na nivou visokih eksperata, ukazavši na njihov
vrlo birokratski i neuobičajeni karakter i tok, ali da se oni i dalje nastavljaju,
podvukavši da su se SAD opredijelile i za akciju kroz tu organizaciju gdje je američki
predstavnik nastupio vrlo oštro. Odgovarajući na pitanje novinara šta će Vlada SAD
učiniti da zaštiti integritet Bosne i Hercegovine koju je priznala kao nezavisnu i
suverenu državu, predstavnica Stejt Dipartmenta je odgovorila da će Vašington
nastaviti tijesno djelovati sa svojim saveznicama, dodavši da Vlada na tome
svakodnevno radi. SAD će, dodala je ona, nastaviti da čine što mogu da pojačaju
međunarodni pritisak s ciljem zaustavljanja uništavanja nevinih života. Bosna i
Hercegovina je tražila angažiranje mirovnih snaga UN, specifičnog i ograničenog
mandata. U pismu Alije Izetbegovića generalnom sekretaru UN naglašavala se njena
spremnost za iznalaženje rješenja sukoba pregovorima. Međutim, mirovne snage UN
su mogle biti angažirane na deblokadi puteva, željeznica, kontroli mostova i graničnih
prelaza. Posebno se ukazivalo na potrebu da UN učestvuju u naporima za otvaranje
sarajevskog aerodroma i njegovoj kontroli nakon preuzimanja aerodromskih službi od

97
 strane civila. Istovremeno, Predsjedništvo je uputilo pismo u kojem se izražavala
privrženost Povelji UN i spremnost ispunijavanja svih obaveza UN.98
- Stav SAD je bio da nisu mogući niti prihvatljivi dogovori na račun Bošnjaka ili
legalno izabrane Vlade Republike Bosne i Hercegovine. To je saopćeno iz Stejt
Dipartmenta 8. maja 1992. povodom postignutog dogovora Karadžića i Bobana u
Gracu 6. maja o prekidu vatre na prostoru koji su njihove snage kontrolirale i podjeli
zemlje. U saopćenju se naglašavalo da Bošnjaci čine 44 % od ukupnog broja
stanovnika Republike, a po dogovoru Karadžića i Bobana trebalo im je pripasti tek 15
% njene teritorije. Vlada SAD je bila upoznata s činjenicom da se 66 %
bosanskohercegovačkih stanovnika s pravom glasa na referendumu krajem februara
1992. izjasnilo za nezavisnu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu. Amrička Vlada je
saopćila da Bošnjaci nisu učestvovali u dogovoru iz Graza, ukazujući tako na
neodrživost postignutog sporazuma. U tom saopćenju se naglašavalo da ona smatra da
samo razgovori svih strana, uz posredovanje EZ, predstavlja pravi oblik i put za
rješavanje krize i zato su SAD namjeravale nastaviti podržavati takve razgovore.
Istovremeno su SAD pozvale JNA da se odmah povuče iz Bosne i Hercegovine ili se
potčini bosanskohercegovačkoj Vladi. Tatviler je podsjetila da su u Helsinkiju bili u
toku hitni dogovori u okviru KESS-a na nivou visokih eksperata, ukazavši na njihov
vrlo birokratski i neuobičajeni karakter i tok, ali da se oni i dalje nastavljaju,
podvukavši da su se SAD opredijelile i za akciju kroz tu organizaciju gdje je američki
predstavnik nastupio vrlo oštro. Odgovarajući na pitanje novinara šta će Vlada SAD
učiniti da zaštiti integritet Bosne i Hercegovine koju je priznala kao nezavisnu i
suverenu državu, predstavnica Stejt Dipartmenta je odgovorila da će Vašington
nastaviti tijesno djelovati sa svojim saveznicama, dodavši da Vlada na tome
svakodnevno radi. SAD će, dodala je ona, nastaviti da čine što mogu da pojačaju
međunarodni pritisak s ciljem zaustavljanja uništavanja nevinih života. Bosna i
Hercegovina je tražila angažiranje mirovnih snaga UN, specifičnog i ograničenog
mandata. U pismu Alije Izetbegovića generalnom sekretaru UN naglašavala se njena
spremnost za iznalaženje rješenja sukoba pregovorima. Međutim, mirovne snage UN
su mogle biti angažirane na deblokadi puteva, željeznica, kontroli mostova i graničnih
prelaza. Posebno se ukazivalo na potrebu da UN učestvuju u naporima za otvaranje
sarajevskog aerodroma i njegovoj kontroli nakon preuzimanja aerodromskih službi od

98
 strane civila. Istovremeno, Predsjedništvo je uputilo pismo u kojem se izražavala
privrženost Povelji UN i spremnost ispunijavanja svih obaveza UN.99
- Predstavnik Stejt Dipartmenta, Richard Boucher, je potvrdio da je američka Vlada
razmatrala korake koje bi poduzela prema Srbiji ukoliko njena Vlada brzo ne promjeni
ponašanje prema Bosni i Hercegovini. Vašington je te korake mogao poduzeti
samostalno ili zajedno sa saveznicima s kojim je bio u stalnim konsultacijama. Iako je
bila riječ o mjerama šireg dometa, Boučer se nije želio upuštati u pojedinosti niti
specificirati bilo koju od mogućih mjera i akcija koje je američka Vlada imala u vidu.
Komentirao je pismo koje je ministar spoljnih poslova Bosne i Hercegovine, Haris
Silajdžić, uputio Bejkeru u kojem je od Vlade SAD tražio da pomogne uspostavljanje
zaštićenih zona kako bi se omogućilo normalno i nesmetano dostavljanje humanitarne
pomoći stanovništvu. Boučer je podvukao da SAD nastavljaju aktivne napore i
pritisak na Vladu u Beogradu da otvori aerodrom u Sarajevu za humanitarne isporuke
kao i da osigura prolaz kamionskim konvojima s humanitarnim teretom. Informirao je
predstavnike medija da su se dva konvoja u organizaciji Visokog komesarijata UN za
izbjeglice (UNHCR) probila do Bosne i Hercegovine i isporučila pomoć, ali je također
rekao da su konvoji, koji su trebali krenuti iz Zagreba i Beograda put Sarajeva,
odloženi. Potvrdio je da je američka Vlada, preko ostatka svog poslanstva u Beogradu,
poduzima direktne mjere kod vlade Srbije za oslobađenje djece i žena iz Sarajeva koji
su korišteni kao taoci radi osiguranja hrane za vojnike u kasarni JNA Viktor Bubanj u
Sarajevu.100
Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Slovenija povećale su 22. maja 1992. broj članova
svjetske organizacije do broja 178. Nešto iza podneva po lokalnom vremenu u Nju
Jorku, bosanskohercegovačka, hrvatska i slovenačka zastava zavihorile su se svečano
na jarbolima u prisustvu njihovih delegacija, generalnog sekretara i predsjedavajućeg
Vijeća sigurnosti UN UN, ambasadora svih zemalja članica, ali i hiljada građana
Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine kao i brojnih građana Nju Jorka. Time je
simbolično potvrđena odluka Generalne skupštine donesena aklamacijom i potvrđena
burnim pljeskom o prijemu tri nove države nekadašnje republike jugoslavenske
federacije. Gali je kratkim govorom obilježio Svečanost podizanja zastava: Ova tri
nova člana donose svjetskoj organizaciji jednu izvanrednu mješavinu civilizacija,
jezika, religija i kultura i mi ih pozdravljamo među nama, ali posebno odajemo

99
100
 poštovanje njihovoj privrženosti obavezama koje su preuzele pridružujući se broju od
175 zemalja članica. Članstvo UN je velika počast ali ono je isto tako i ozbiljna
obaveza. U toj značajnoj prilici mi ne možemo da se ne podsjetimo na okolnosti u
kojima se dogodio njihov prijem. Ne možemo zaboraviti da čak dok se dižu njihove
zastave, neprijateljstva i ljudska stradavanja u tom regionu se produžavaju. Zato je
moja iskrena nada da će ove zastave simbolizirati da će se vihoriti za mir, pravdu i
poštovanje ljudskih prava, uključujući i manjine. Pošto je pozdravio šefove delegacije
triju novoprimljenih država i zamolio ih da svojim vladama i narodima prenesu
najtoplije pozdrave, čestitke i najbolje želje, Gali je upravljao podizanjem zastava na
jarbol.101
- U istom danu kada je Generalna skupština promovirala Bosnu i Hercegovinu,
Hrvatsku i Sloveniju u punopravne članove Svjetske organizacije, SAD su poduzele
novu seriju oštrih mjera protiv SRJ najavljujući Beogradu da je to možda tek sitnica u
naplati cijene agresije na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku što je nanosilo i veliku štetu
svjetskom miru, sigurnosti i stabilnosti. Novi šef američke misije u UN, Edvard
Perkins, poželio je dobrodošlicu trima novim članicama svjetske porodice i izašao iz
okvira kurtoazije, najavjujući Beogradu izbacivanje iz UN. Bejker i Stejt Diparment su
objavili da Bušova Vlada zatvara jugoslavenske konzulate u SAD, ostavljajući
privremeno samo onaj u Čikagu i protjeruje vojnog atašea Beograda iz Vašingtona.
- Događaj koji je šokirao televizijske gledaoce širom svijeta desio se 27. maja 1992. u
Sarajevu gdje je šesnaest osoba poginulo, a preko stotinu ranjeno od eksplozije
minobacačke mine u ulici Vase Miskina (Ferhadija). Srpski mediji su pokušavali
ubijediti svijet da su Bošnjaci gađali sopstveni narod kako bi izazvali intervenciju
Zapada. Narednog dana EZ i SAD su reagirali. Vijeće sigurnosti UN je dana potvrdilo
odluku o uvođenju ekonomskih sankcija. Rezolucijom 757 SRJ je isključena iz
međunarodne zajednice do konačnog prestanka napada. Istom rezolucijom se tražilo
od NATO-a da organizira nadzor saobraćaja na Jadranskom moru kako bi se osiguralo
poštivanje sankcija SRJ i embarga na uvoz oružja svim regionima bivše Jugoslavije.
U Beograd je upućena jasna poruka Vijeća sigurnosti UN da obustavi nasilje i
agresiju ili će se suočiti s još oštrijim i težim mjerama. Usvajanjem sankcija protiv
Srbije i Crne Gore, utemeljenim na samo izuzetno primjenjivanom poglavlju Sedam
Povelje UN koje nosi naslov Akcija prema prijetnjama miru, kršenju mira i aktima

101
 agresije koga su diplomati nazivali ratno poglavlje, upućena je jasna poruka svjetske
zajdnice da će se suprotstaviti nasilju, teroru, krvoproliću i razaranju u Bosni i
Hercegovini. Sankcije UN protiv SRJ zahtijevale su od svih zemalja članica da
obustave trgovinu sa SRJ, uključujući i naftu, osim lijekova i hrane, uskrate sve
finansijske izvore, uključujući i srpsku i jugoslavensku imovinu u stranim zemljama,
zabranu letova i prelijetanja teritorije stranih zemalja svim avionima koji lete za Srbiju
i Crnu Goru ili s teritorija tih republika u druge zemlje osim ako je riječ o posebnim,
unaprijed odobrenim, letovima s humanitarnim potrepštinama, zabranu servisiranja
aviona registriranih u Srbiji ili Crnoj Gori ili koji rade za njihove potrebe kao i
isporuku dijelova za takve letjelice, usluge osiguranja ili naplate po tim osnovama,
reduciranje osoblja diplomatskih misija i konzularnih predstavništava Srbije i Crne
Gore u svim zemljama svijeta, onemogućavanje učešća u sportskim događajima
osoblju ili grupama koje reprezentuju SRJ odnosno Srbiju i Crnu Goru, suspendiranje
naučno tehničke saradnje i kulturnih veza i posjeta osobama ili grupama koje su
podržavane ili predstavljaju SRJ odnosno Srbiju i Crnu Goru.102
Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Slovenija povećale su 22. maja 1992. broj
članova svjetske organizacije do broja 178. Nešto iza podneva po lokalnom vremenu u
Nju Jorku, bosanskohercegovačka, hrvatska i slovenačka zastava zavihorile su se
svečano na jarbolima u prisustvu njihovih delegacija, generalnog sekretara i
predsjedavajućeg Vijeća sigurnosti UN UN, ambasadora svih zemalja članica, ali i
hiljada građana Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine kao i brojnih građana Nju
Jorka. Time je simbolično potvrđena odluka Generalne skupštine donesena
aklamacijom i potvrđena burnim pljeskom o prijemu tri nove države nekadašnje
republike jugoslavenske federacije. Gali je kratkim govorom obilježio Svečanost
podizanja zastava: Ova tri nova člana donose svjetskoj organizaciji jednu izvanrednu
mješavinu civilizacija, jezika, religija i kultura i mi ih pozdravljamo među nama, ali
posebno odajemo poštovanje njihovoj privrženosti obavezama koje su preuzele
pridružujući se broju od 175 zemalja članica. Članstvo UN je velika počast ali ono je
isto tako i ozbiljna obaveza. U toj značajnoj prilici mi ne možemo da se ne podsjetimo
na okolnosti u kojima se dogodio njihov prijem. Ne možemo zaboraviti da čak dok se
dižu njihove zastave, neprijateljstva i ljudska stradavanja u tom regionu se
produžavaju. Zato je moja iskrena nada da će ove zastave simbolizirati da će se

102
 vihoriti za mir, pravdu i poštovanje ljudskih prava, uključujući i manjine. Pošto je
pozdravio šefove delegacije triju novoprimljenih država i zamolio ih da svojim
vladama i narodima prenesu najtoplije pozdrave, čestitke i najbolje želje, Gali je
upravljao podizanjem zastava na jarbol.103
- U istom danu kada je Generalna skupština promovirala Bosnu i Hercegovinu,
Hrvatsku i Sloveniju u punopravne članove Svjetske organizacije, SAD su poduzele
novu seriju oštrih mjera protiv SRJ najavljujući Beogradu da je to možda tek sitnica u
naplati cijene agresije na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku što je nanosilo i veliku štetu
svjetskom miru, sigurnosti i stabilnosti. Novi šef američke misije u UN, Edvard
Perkins, poželio je dobrodošlicu trima novim članicama svjetske porodice i izašao iz
okvira kurtoazije, najavjujući Beogradu izbacivanje iz UN. Bejker i Stejt Diparment su
objavili da Bušova Vlada zatvara jugoslavenske konzulate u SAD, ostavljajući
privremeno samo onaj u Čikagu i protjeruje vojnog atašea SRJ iz Vašingtona.104

103
104