WOYZECK

Kombinirana verzija Henrija Poschmanna

LIKOVI

FRANZ WOYZECK
MARIE
TAMBOURMAJOR
KAPETAN DOKTOR
PROFESOR
IZVIKIVAČ pred jednom šatrom
ANDRES, Woyzeckov drugar
BAKA
KARL, idiot
MARGRETH, Marieina susjeda
КАТНЕ, djevojka na igranci
ŽIDOV, staretinar
GOSTIONIČAR
PODOFICIR
SUDSKI POSLUŽITELJ
PRVI KALFA
DRUGI KALFA
PRVI ČOVJEK
DRUGI ČOVJEK
PRVO DIJETE
DRUGO DIJETE
TREĆE DIJETE
STARAC
CHRISTIAN, sin Marie i Woyzecka
LIJEČNIK (SUDSKE MEDICINE)
SUDAC
VOJNICI, studenti, ljudi
VAŠARSKI KONJ
 V

1. OTVORENO POLJE. GRAD U DALJINI

Woyzeck i Andres sijeku štapove u grmlju.
WOYZECK: Da, Andres, ovom prugom, tu iznad trave, tamo, tu se uvečer kotrlja ta glava, neki
čovjek ju je jednom podigao misleći da je jež. Tri dana i tri noći kasnije on je ležao na
piljevini. (tiho) Andres, to su bili masoni, znam to, masoni, tiho!
ANDRES (pjeva): Dva zeca tamo sjeđahu
I travu, travu zelenu jeđahu...
WOYZECK: Tiho! Kucka! Šta?
ANDRES: Popasoše travu, travu zelenu
Dok ne ogoliše cijelu ledinu.
WOYZECK: Kucka iza mene, ispod mene (udara nogom po zemlji), šuplje, čuješ li? Sve je tu
dolje šuplje. Masoni!
ANDRES: Ja se bojim.
WOYZECK: Tako je čudno tiho. Dode ti da ne dišeš, Andres!
ANDRES: Šta je?
WOYZECK: Govori štogod! (Bulji u krajolik) Andres! Kako je svijetlo! Plamen leti preko neba i
tutanj se obrušava ovamo nadolje kao trublje. Kako se diže! Bježimo! Ne osvrći se.
(Vuče ga u grm.)

ANDRES (nakon pauze): Woyzeck, čuješ li ih još?

WOYZECK: Tiho, sve je tiho, kao da je svijet umro.

ANDRES: Čuješ li? Bubnjaju unutra. Moramo ići.

2. GRAD
Marie s djetetom na prozoru. Margreth. Prolazi povorka, tambourmajor naprijed.

MARIE (njišući dijete u naručju): Ha, maleni! Sa ra ra ra! Čuješ li? Dolaze.

MARGRETH: Kakav muškarac, kao stablo.

MARIE: Gazi onim svojim nogama ko lav.
Tambourmajor pozdravlja.
MARGRETH: Kako mio pogled, gospa susjeda! Nismo navikli kod vas.
MARIE (pjeva): Vojnici, vojnici, to su lijepi momci...
MARGRETH: Oči vam se i dalje sjaje.
MARIE: Pa neka! Odnes'te i vi svoje oči Židovu, nek vam ih očisti, možda i uglanca, pa bi ih se
onda moglo prodati ko dva dugmeta.
MARGRETH: Ko mi to kaže? Vi? Gospođo djevice, ja sam jedna pristojna persona, a vi, ma vi
vidite kroz sedmere kožne hlače!
MARIE: Drolja! (Zalupi prozor) Dođi, maleni moj. Šta će nama ljudi? Pa ti si samo jedan siroti
kurvin sin i raduješ svoju mater svojim nezakonitim licem. Sa! Sa! (Pjeva):
Šta 'š sad, curo, od sebe,
Bez muža imaš d'jete
Šta imam tude pitati
Kad mogu svu noć pjevati.
Hej, haj, đido moj! Juhaj, haj!
Niko mi ništa ne može tu.

Preži, Ivo, šest b'jelaca tvoji'

Do sita ih iznova nahrani.
Al' ne žderu oni zob,
I ne loču hladnu vodu,
Samo hladno vino. Juhu!
Hladno vino mora biti.
(Kucanje na prozoru)

MARIE: Ko je? Jesi li ti, Franz? Uđi!

WOYZECK: Ne mogu, moram na prozivku.

MARIE: Šta ti je, Franz?

WOYZECK (tajnovito): Marie, opet je bilo nešto, puno, zar nije zapisano: i pogledaj gdje se
diže jedan dim od tala, kao dim od šporeta.
MARIE: Čovječe!
WOYZECK: To je išlo za mnom do pred grad. Na šta će to izaći?
MARIE: Franz!
WOYZECK: Moram ići. (Odlazi)
MARIE: Ovaj čovjek, tako je sluđen. Svoje dijete nije ni pogledao. On uvijek odskače s mislima
iznad. Što si to tako tih, maleni? Bojiš se? Postaje mračno, pomislio bi čovjek, slijep
je. Inače svijetli kao da je unutra fenjer. Ne mogu ovo izdržati. Hvata me jeza. (Odlazi)

3. TRG. TEZGE. SVJETLA

STARAC (pjeva, a jedno dijete pleše):
Na svijetu nema ostanka.
Svi moramo umrijeti,
To znamo od svog postanka!
WOYZECK: Hej! Hopsa! Siroti čovjek, stari čovjek! Siroto dijete, mlado dijete! Hej, Marie,
hoćeš li da te ponesem? Čovjek mora... da bi mogao jesti. Ludi svijet! Lijepi svijet!
IZVIKIVAČ (pred jednom šatrom): Dame i gospodo! Dame i gospodo! Ovdje, samo ovdje
možete vidjeti astronomskoga konja i male kanalske 'tice, koje su ljubimci svijeh
vlastodržaca Europe i članovi svijeh učenijeh društava; proriče ljudima sve - koliko su
stari, koliko djece, koje bolesti. Ispaljuje pištolj, stoji na jednoj nozi. Sve je to odgoj,
ono ima svoj stočni razum ili, mnogo prije, svoju razumnu stočnost. Nije ono
individuum glup ko stoka, ko mnoge osobe, ne računajući poštovani publikum. Uđite!
Ovo će biti jedna prezentacija, priredba nad priredbama će ovog momenta početi.
Moja gospodo! Moja gospodo! Pogledajte ovo stvorenje, onako kako ga je dragi Bog
dao: ništa, ama baš ništa. A pogledajte sad umjetnosti: ide uspravno, ima halju i hlače,
ima sablju!
Vidite napredak civilizacije. Sve napreduje, konj, majmun, kanalska 'tica. Majmun je
već pravi vojnik, to još uvijek nije baš puno, najniži stupanj ljudskoga roda!
Reprezentacija počinje! Učiniti početak početka.
WOYZECK: Hoćeš li?
MARIE: Što da ne. To mora biti lijepa stvar. Kakve rese ima onaj muškarac, a ona žena hlače.

4. PODOFICIR. TAMBOURMAJOR

PODOFICIR: Stani, sad. Vidi je! Kakva ženska!

TAMBOURMAJOR: Vrag, za razmnožavanje konjanika i za uzgoj tambourmajora.
PODOFICIR: Kako ona nosi glavu! Misliš da bi je ona crna kosa morala vući nadolje, kao
uteg, a one oči, crne...
TAMBOURMAJOR: Kao da gledaš u bunar, ili u dimnjak nadolje. Naprijed, za njom!
MARIE: Kakvo svjetlo!
WOYZECK: Ja... velika crna mačka s plamenim očima. Ah, kakva večer!

5. UNUTRAŠNJOST KUĆICE

IZVIKIVAČ (s dresiranim konjem): Pokaži svoj talent! Pokaži svoju stočnu razumnost!
Postidi ljudsko društvo! Moja gospodo, ova životinja što je vi ovdje vidite, s repom na
tijelu, sa svoja četiri kopita, član je svih učevnih društava, profesor je na našem
univerzitetu, na kojem studenti kod njega uče jahanje i ritanje. To bi bio obični,
jednostavni razum. (Konju) A sada misli s duplim rezonom. Šta radiš kad misliš s
duplim rezonom? Ima li tu, u učenome društvu, jedan magarac? (Kljuse trese glavom.)
Vidite sad dupli rezon! To je stokognomija. Da, da, nije ovo hajvanska individua, ovo
je osoba. Čovjek, živinski čovjek, a ipak stoka, hajvan. (Konj se ponese nepristojno.)
Tako, postidi društvo! Vidite, ova stoka je još priroda, neiskvarena priroda! Učite od
 njega. Pitajte doktora, to je izrazito škodljivo. To je htjelo reći: čovječe, budi prirodan,
stvoren si kao prašina, pijesak, govno. Ho'š li biti više od prašine, pijeska, govna?
Vidite koji razum! On može računati, a ipak ne može brojati na prste. Zašto? Samo se
ne može izraziti, samo ne eksplicirati, on je preobraženi čovjek! Kaži gospodi koliko
je sati. Ko od gospode i dama ima sat, jedan sat?
TAMBOURMAJOR: Sat! (Veličanstveno i primjereno izvlači sat iz džepa.) Evo ga,
gospodine.
MARIE: OVO moram vidjeti. (Penje se na prvo mjesto. Tambourmajor joj pomaže.)

6. MARIE, sama
MARIE: Onaj drugi mu je naredio i on je morao otići. Ha! Jedan muškarac pred drugim.

7. PROFESOROVO DVORIŠTE
Studenti dolje, profesor na krovnom prozoru
PROFESOR: Gospodo, ja sam na krovu, kao David kad je ugledao Bat-Šebu; ali ja ne vidim
ništa osim rublja što se suši u vrtu djevojačkog pansiona. Mi smo, moja gospodo, kod
važnog pitanja o odnosu subjekta prema objektu. Ako uzmemo samo jednu od stvari u
kojima se na jednome od visokih stajališta manifestira organska samoafirmacija
božanskoga, i ako istražimo njezine odnose prema prostoru, prema zemlji, prema
planetarnome, ako ja, moja gospodo, ovu mačku izbacim kroz prozor, kako će se
bitnost ovog bića ponijeti spram centrum gravitationisa i spram vlastitoga instinkta?
Hej, Woyzeck! (galami) Woyzeck!
WOYZECK: Gospodine profesore, ona ujeda.
PROFESOR: Momče, on hvata ovu beštiju tako nježno kao da mu je to rođena baka.
WOYZECK: Gospodine doktore, ja imam drhtavicu.
DOKTOR (sav radostan): O, lijepo, lijepo, Woyzeck. (Trlja ruke. Uzima mačku.) Šta to ja
vidim, moja gospodo, nova vrsta Zečja uš, jedna lijepa species, bitno različita,
naprijed, gospon doktor. (Izvlači lupu.) Ricinus, moja gospodo.
(Mačka pobjegne.) Gospodo, ova živina nema znanstvenog instinkta.
PROFESOR: Ricinus, ovamo gore, najljepši primjerci, donesite svoje krznene kragne.
DOKTOR: Zato možete, gospodo, vidjeti nešto drugo. Vidite ovog čovjeka, već četvrt godine
on ne jede ništa nego grašak. Pazite na učinak, opipajte kako mu je puls neujednačen,
tu, i oči.
WOYZECK: Gospodine doktore, meni se mrači. (Sjeda)
DOKTOR: Hrabro, Woyzeck, još par dana i onda je gotovo. Opipajte, moja gospodo, opipajte.
(Pipaju mu sljepoočnice, puls i grudi.) A propos, Woyzeck, mrdaj malo ušima za
gospodu, to sam im već htio pokazati. Kod njega su dva mišića djelatna. Idemo!
WOYZECK: Ah, gospodine doktore!
DOKTOR: Beštijo, trebam li ti ja uši pokrenuti, hoćeš li postupiti kao mačka!? Tako, moja
gospodo, ovo je prijelazni oblik prema magarcu, čest i kao posljedica ženskoga odgoja
 i maternjeg jezika. Koliko ti je dlaka mater već iščupala iz nježnosti za uspomenu?
Kosa ti se prorijedila unazad par dana. Da, da, grašak, moja gospodo!

8. SOBA
Marie, sjedi s djetetom u krilu i komadićem ogledala u ruci

MARIE (ogleda se): Kako se ovi kamenovi sijaju! Koji li su? Šta je rekao?... Spavaj, maleni!
Zatvori oči čvrsto (dijete pokriva oči rukama), još čvršće, i ostani tako, tiho, da te ne bi
odnijelo. Pjeva:
Zatvori, curo, kapiju,
dolazi momče cigansko
da te vodi za ručicu
u daleku Ciganiju.
(Opet se ogleda.) Sigurno je zlato! Ovakvi kao ja imaju jedan kutak u svijetu i
komadić ogledala, a ja, eto, imam usta tako crvena kao i velike madame s njihovim
velikim ogledalima odozgo do dolje i s njihovom lijepom gospodom što im ljube ruke.
A ja sam samo jedno siroto žensko. (Dijete se uspravlja.) Tiho, maleni, zatvori oči da
ne bi anđelak sna, ovako jureći po zidu (bljeska ogledalom po zidu), zatvori oči, ili će
ti on pogledati unutra i oslijepiti te.
Woyzeck ulazi iza nje. Ona kreće rukama prema ušima.

WOYZECK: Šta ti je to?

MARIE: Ništa.

WOYZECK: Ali ti se sija pod prstima.

MARIE: Mindušica, našla.
WOYZECK: Ja još nikad nisam tako našao. Dvije odjednom.
MARIE: Jesam lija čovjek?
WOYZECK: Dobro je, Marie. Kako mali spava. Uhvati ga pod ručicu, stolica ga žulja. Kapi mu
svjetlucaju na čelu; sve je rad pod nebom, znoj čak i u snu. Mi siromasi! Evo opet ma-
lo novca, Marie, plaća i nešto od mog kapetana.
MARIE: Bog ti platio, Franz.
WOYZECK: Moram ići. Vidimo se večeras, Marie. Adies.
MARIE (sama, nakon pauze): Ipak sam ja loš čovjek. Mogla bih sama sebe zbosti. Ah! Kakav je
svijet? Ma nek sve ide k vragu, i muško i žensko.
9. KAPETAN. WOYZECK
Kapetan sjedi na stolici, Woyzeck ga brije.
KAPETAN: Polahko, Woyzeck, polahko; jedno po jedno; vrti mi se u glavi od njega. Šta da
radim s deset minuta, za koliko će on danas ranije završiti. Woyzeck, nek On samo
zamisli da je pred njim još lijepih trideset godina života, trideset godina! To je 360
mjeseci, a onda dana, sati, minuta! Pa šta On misli s tim strahovitim vremenom? Nek
to lijepo rasporedi, Woyzeck.
WOYZECK: Razumijem, gospodine kapetane.
KAPETAN: Upravo se prestravim za svijet kad pomislim na vječnost. Zanimacija, Woyzeck,
zanimacija! Vječno je vječno, to je vječno, to uviđaš; ali ono onda opet i nije vječno,
nego je jedan trenutak, da, trenutak. Woyzeck, naježim se kad pomislim da se svijet
okrene u jednom danu. Kakvo je to traćenje vremena! Kamo to vodi? Woyzeck, ne
mogu više pogledati ni mlinski točak, odmah postanem melanholičan.
WOYZECK: Razumijem, gospodine kapetane.
KAPETAN: Woyzeck, On uvijek izgleda tako raspaljeno. Dobar čovjek to ne radi, dobar
čovjek, koji ima savjest. Ma neka kaže nešto, Woyzeck. Kakvo je vrijeme danas?
WOYZECK: Gadno, gospodine kapetane, gadno. Vjetar.
KAPETAN: Već sam osjetio da vani ima nešto brzo. Takav vjetar mi dođe nešto kao miš.
(lukavo) Ja mislim da bi to morala biti sjevero-jugovina.
WOYZECK: Tako je, gospodine kapetane.

KAPETAN: Ha-ha-ha! Sjevero-jugovina! Ha-ha-ha! O kako je On glup, odvratno glup.

(Dirnuto) Woyzeck, On je dobar čovjek, dobar čovjek, ali (dostojanstveno),
Woyzeck, On nema morala! Moral, to ti je kad si moralan, razumije li On to. To je
dobra riječ. On ima dijete bez crkvenog blagoslova, kako kaže naš velečasni gospodin
garnizonski svećenik, bez blagoslova crkve, to nisam ja izmislio.
WOYZECK: Gospodine kapetane, dragi Bog neće sirotoga crva gledati prema tome je li
izgovoren 'amin' prije nego je on napravljen. Gospod je rekao: pustite male k meni.
KAPETAN: Šta on to priča? Kakav je to čudni odgovor? On mene sasvim zbunjuje svojim odgo-
vorom. Kad kažem On, mislim na Njega, Njega.
WOYZECK: Mi, sirotinja. Vidite, gospodine kapetane, novac, novac... Ko jebez novca. - I da mi
onda neko takav dođe voditi računa o moralu u svijetu. Ali, čovjek je i od krvi i mesa.
Ma niko od nas sirotinje nije blažen ni na ovom ni na onom svijetu, ja mislim da bi mi,
nek i na nebo dospijemo, morali pomagati kod grmljavine.
KAPETAN: Woyzeck, On nema vrlina, On nije krepostan čovjek. Meso i krv? Kad ja tako stojim
na prozoru nakon kiše i gledam za bijelim čarapama kako skakuću po sokacima,
dovraga, Woyzeck, tad i meni nadođe ljubav! I ja sam od mesa i krvi. Ali vrlina,
Woyzeck, vrlina! Kako bih tada traćio vrijeme? Ja uvijek sebi kažem: ti si krepostan
čovjek (tronuto), i dobar čovjek, dobar.
WOYZECK: Da, gospodine kapetane, krepost, ja to još nisam tako izvještio. Vidite, mi obični
ljudi, nema to nikakve kreposti, nama samo tako nadođe priroda. Ali kad bih ja bio go-
spodin, pa kad bih imao šešir i sahat i anglez, pa kad bih mogao otmjeno govoriti, tada
 bih i ja htio biti krepostan. To mora da je nešto lijepo, to s vrlinama, gospodine ka-
petane. Ali ja sam siromah.
KAPETAN: Dobro, Woyzeck. Ti si dobar čovjek, dobar. Ali ti previše misliš, a to razara, i uvijek
izgledaš razdražljivo. Ovaj razgovor me je već smorio. Idi sada, i ne juri tako; polahko,
lijepo, polahko niz ulicu.

10. MARIE. TAMBOURMAJOR

TAMBOURMAJOR: Marie!
MARIE (zagledajući ga, naglašeno): Prošetaj se malo preda mnom. Grudi ko u bika, a brada
ko u lava. Nema mu ravnog. Ponosim se ko nijedna druga.
TAMBOURMAJOR: A tek nedjeljom, kad stavim veliku perjanicu i bijele rukavice, ti groma!
Marie, princ uvijek kaže: čovječe, ala je to momčina.
MARIE (podrugljivo): Ma nemoj! (Stupi pred njega.) Ljudina!
TAMBOURMAJOR: A i ti si prava uzor-žena, vraga mu njegova, mi ćemo začeti lozu
tambourmajora. Ha? (Zagrli je.)
MARIE (neraspoloženo): Pusti me!

TAMBOURMAJOR: Divljakušo.

MARIE (bijesno): Samo me dirni!

TAMBOURMAJOR: Zar ti ne viri đavo iz očiju?

MARIE: Ma dobro... Ionako je sve svejedno.

11. WOYZECK. DOKTOR

DOKTOR: Šta sam to dočekao, Woyzeck? Čovjek od riječi.
WOYZECK: Šta to, gospodine doktore?
DOKTOR: Vidio sam Woyzecka, pišao je na ulici, zapišavao je zid kao pas. A ipak dva groša
dnevno. Loše je to, Woyzeck. Svijet se kvari, naglo se kvari.
WOYZECK: Ali, gospodine doktore, ako čovjeku nadođe priroda.
DOKTOR: Nadođe priroda, nadođe priroda! Priroda! Nisam li ja dokazao da je musculus
constrictor vesicae podređen volji? Priroda! Čovjek je slobodan, Woyzeck, u čovjeku
se individualnost uzdiže do slobode. Mokraću ne moći zadržati! (Odmahuje glavom,
stavlja ruke na leda i ide tamo-amo.) Je li on već pojeo svoj grašak, Woyzeck? —
Doći će do revolucije u znanosti, ja ću je dići u zrak. Urin, 0,10, solnokiseli amonium,
Hyperoxidul. Woyzeck, ne mora li on opet pišati? Nek ide unutra i proba.
WOYZECK: Ne mogu, gospodine doktore.
DOKTOR (U afektu): A na zid pišati može! Ja to imam napismeno, ugovor mi je u ruci. Ja sam
vidio, svojim sam očima vidio, upravo sam proturio nos kroz prozor i pustio da
 sunčane zrake padnu na njega da bih proučavao kihanje. (Nasrne na njega.) Ne,
Woyzeck, ja se ne ljutim. Ljutnja je nezdrava, ona nije znanstvena. Ja sam miran,
sasvim miran, moj puls ima svojih uobičajenih 60 otkucaja i ja Mu ovo govorim
najhladnokrvnije. Zar ljutiti se na čovjeka, jednog čovjeka?! Hajde de, ljutiti se kad ti
krepa pokusni vodozemac. Ali, Woyzeck, On ipak nije trebao zapišavati zid.
WOYZECK: Vidite, gospodine doktore, ponekad čovjek ima takav karakter, takvu strukturu.
Ali s prirodom je to nešto drugo. Vidite, s prirodom (pucketa prstima) je to nešto
takvo, ma kako bih se izrazio, naprimjer...
DOKTOR: On opet filozofira.
WOYZECK (povjerljivo): Gospodine doktore, jeste li vi već vidjeli nešto od dvostruke
prirode? Kad sunce stoji u podne i sve izgleda kao da će svijet planuti, čuo sam kako
mi govori jedan strašni glas!
DOKTOR: Woyzeck, On već ima aberaciju.
WOYZECK (stavlja prst na nos): Gljive, gospodine doktore. Tu, tu se to krije. Jeste li već
vidjeli u kojim sve figurama gljive rastu iz zemlje? Kad bi se to moglo čitati.
DOKTOR: Woyzeck, On ima najljepšu aberratio mentalis partialis, druge vrste, jako lijepo
izraženu. Woyzeck, On će dobiti dodatak. Druga vrsta, fiks-ideja, s općenito
razumnim stanjem. Radi li On još uvijek sve kao inače, brije li svoga kapetana?
WOYZECK: Tako je.
DOKTOR: Jede li svoj grašak?
WOYZECK: Sasvim redovno, gospodine doktore. Novac za menzu dobiva moja supruga.
DOKTOR: Vrši službu?
WOYZECK: Tako je.
DOKTOR: On je zanimljiv casus. Subjekt. Woyzeck će dobiti dodatak. On je uredu. Neka
pokaže svoj puls. Da.

12. ULICA
Kapetan. Doktor.
KAPETAN: Gospodine doktore, strah me je za konje; kad samo pomislim da te sirote beštije
moraju ići pješice. Ne jurite tako. Ne kormilarite tako po zraku svojim štapom. Vi se
utrkujete sa smrću. Dobar čovjek, koji ima čistu savjest, ne ide tako brzo. Dobar čo-
vjek. (Hvata doktora za haljetak.) Gospodine doktore, dozvolite da spasim jedan
ljudski život. Vi gađate...
Gospodine doktore, ja sam tako žalostan, ja imam nešto sanjarsko, ja moram plakati
kad god vidim svoju halju kako visi na zidu. Tu visi ona.
DOKTOR: Hm, podbuho, mastan, debeo vrat, apoplektička konstitucija. Da, gospodine kape-
tane, mogli biste dobiti apoplexiju cerebralis, ali biste je možda mogli dobiti i samo na
jednoj strani i onda biti paraliziran samo na toj strani. Ali biste, u najboljem slučaju,
mogli i samo duhovno ostati paralizirani i tako nadalje samo vegetirati. To su otprilike
vaši izgledi za naredne četiri hefte. Uostalom, mogu vas uvjeriti da ste vi jedan od
 zanimljivih slučajeva i ako bi Bog dao da vam se jezik paralizira, mogli bismo izvesti
sasvim interesantne pokuse.
KAPETAN: Ne prepadajte me, gospodine doktore, ima slučajeva da ljudi umru od straha, od
samog čistog straha. Već vidim ljude s kapama u rukama, ali oni će reći: bio je dobar
čovjek, dobar čovjek. - Vi vraže po imenu Ekser u Mrtvačkom Sanduku.
(pruža šešir prema njemu): Šta je ovo, gospodine kapetane? Ovo je jedan Šupljeglav!
DOKTOR
KAPETAN (pravi nabor na šeširu): Šta je ovo, gospodine doktore? Ovo je jedan jednobor.
DOKTOR: Preporučam se, najštovaniji gospodine Egzercirklatno.
KAPETAN: Na isti način, najodličniji gospodine Smrtnoplatno.
Razilaze se. Woyzeck dolazi i nastoji brzo promaknuti.
KAPETAN: Ha, Woyzeck, šta ga tjera ovako pored mene. Woyzeck, ma neka malo stane. On
juri kroz svijet ko otvorena britva, moglo bi se posjeći na njega. On juri kao da mora
obrijati cijelu regimentu kastrata i kao da će ga za četvrt sata objesiti o posljednju
dlaku - ali o dugim bradama, šta - ma šta sam htio reći? Woyzeck - duge brade...
DOKTOR (okreće se nazad): Već je Plinije govorio o tome da se vojnici moraju odviknuti od
dugih brada.
KAPETAN (nastavlja): Ha? O dugim bradama? Kako, zar Woyzeck još nije našao u svom
tanjuru dlaku iz jedne brade? He, ma On mene razumije, dlaku od jednog čovjeka, iz
brade jednog inžinjerca, podoficira, jednog - jednog tambourmajora? Ha, Woyzeck?
Ali on ima čestitu ženu. Kod njega nije kao kod drugih.
WOYZECK: Razumijem! Šta hoćete reći, gospodine kapetane?
KAPETAN: Kakvu je facu momak složio! Dobro, de, možda ne u juhi, ali ako bi On požurio,
možda bi mogao iza ugla naći jedan par usana na jednom drugom, jedan par usana,
Woyzeck. I ja sam jednom osjećao ljubav, Woyzeck. Čovječe, On je bijel ko kreda.
WOYZECK: Gospodine kapetane, ja sam siromah čovjek - i inače nemam ništa na cijelom
svijetu. Gospodine kapetane, ako se šalite...
KAPETAN: Ako se ja šalim... Nek te šala nosi, momče.
DOKTOR: Puls, Woyzeck, puls, kratak, oštar, skokovit, neujednačen.
WOYZECK: Gospodine kapetane, zemlja je pakleno vrela, a meni je hladno, kao led hladno,
kladim se da je pakao hladan. Nije moguće! Čovječe! Čovječe! Nije moguće!
KAPETAN: Momče, bi li On ubio, bi li On htio imati par kugla u glavi?
On me probada očima, a
ja mu želim samo dobro, jer je On dobar čovjek. Woyzeck je dobar čovjek.
DOKTOR: Mišići lica ukočeni, napeti, povremeno poskakuju, držanje uspravno, napeto.
WOYZECK: Idem. Svašta je moguće. Čovjek! Svašta je moguće. Lijepo vrijeme, gospodine
kapetane. Pogledajte ovo lijepo, tvrdo, sivo nebo, čovjek poželi u njega zakucati kuku
i objesiti se o nju, samo zbog crtice između da i ne - da i ne. Da i ne, gospodine
kapetane? Je li Da krivo za Ne ili Ne za Da? Moram o tome razmisliti.
Odlazi širokim koracima, najprije sporo, a onda sve brže.
DOKTOR (pojuri za njim): Fenomen. Woyzeck, dodatak.
KAPETAN: Zavrti mi se u glavi od ovih ljudi. Kako je samo brz dugi klipan, kao da juri sjena
paukove noge. A kratki poskakuje. Dugi je munja, a kratki grom. Haha, u stopu. Ne
 volim ja ovo. Dobar čovjek je zahvalan i voli svoj život, dobar čovjek nema hrabrosti,
fukara je hrabra. Ja sam išao u rat samo da bih učvrstio svoju ljubav prema životu...
odatle do hrabrosti... Kako se dođe do takvih misli? Groteskno, groteskno!

13. NA ULICI
Marie. Woyzeck.
WOYZECK (zuri u nju, trese glavom): Hm, ništa ne vidim, ništa ne vidim. A moralo bi se
vidjeti, to bi se moralo moći uhvatiti rukama.
MARIE (uplašeno): Šta ti je, Franz? Tebi mozak gori, Franz.
WOYZECK: Tako težak i golem grijeh. To smrdi toliko da bi se time moglo anđelke istjerivati
s neba, kao dimom. Usta su ti crvena, Marie. Nema mjehura na njima? Adies, Marie,
lijepa si kao grijeh. - Može li smrtni grijeh biti tako lijep?
MARIE: Ti buncaš, Franz.
WOYZECK: Vraga! - Je li on ovdje stajao, ovako, ovako?
MARIE: Dan je dug i svijet star, mnogi ljudi mogu stajati na jednome mjestu, jedan za drugim.
WOYZECK: Vidio sam ga.
MARIE: Svašta može vidjeti ko ima dva oka i nije slijep, pa mu sunce sja.
WOYZECK: Vidjet ćeš.
MARIE (drsko): Neka vala.

14. STRAŽARNICA
Woyzeck i Andres.
ANDRES (pjeva): Krčmarica ima dobru curu
Ona sjedi dan i noć u vrtu
U svom vrtu ona sjedi...
WOYZECK: Andres!

ANDRES: Ha?

WOYZECK: Lijepo vrijeme.

ANDRES: Nedjelja i sunce sja, a muzika pred gradom. Maloprije su prošle ženske, za njima su
zdimili muški, sve to ide.
WOYZECK (uznemiren): Plešu, Andres, oni plešu.

ANDRES: Galopiraju i kolo igraju.

WOYZECK: Igranka, igranka.

ANDRES: Neka je.
U svom vrtu ona sjedi
 Dok zvono dvanest ne izbije

I na vojnike milo gledi.

WOYZECK: Ne mogu se smiriti, Andres.
ANDRES: Budalo!
WOYZECK: Moram vani. Vrti mi se pred očima. Kako vrele ruke ona ima. K vragu, Andres!
ANDRES: Šta hoćeš?

WOYZECK: Moram ići.

ANDRES: Ovaj čovjek...

WOYZECK: Moram vani, ovdje je nepodnošljivo vruće.

15. GOSTIONICA
Otvoreni prozori. Ples. Klupe pred kućom. Momci.
PRVI KALFA: Na meni je košulja Al' ni ona ni moja. I duša mi smrdi
na lozu.
DRUGI KALFA: Buraz, trebam li ti iz prijateljstva napraviti rupu u naravi? K vragu! Ja hoću
napraviti rupu u prirodi. Takav sam ja čo'ek, znaš ti mene. Ja ću njemu pobiti sve buhe
na tijelu.
PRVI KALFA: Duša moja, duša moja zaudara na lozu. Čak i lova gnjije. Nezaboravak! Kako
ovaj svijet može biti ovako lijep! Slinio bih ko kiša, brate. Volio bih da su naši nosevi
pletare pa da ih jedan drugome izlijemo u grlo.
Woyzeck staje u prozor. Marie i tambourmajor prolaze
plešući pored njega i ne primjećuju ga.

GOSTI (U horu): Jedan lovac iz zamka

Jahaše kroz šumu zelenu

Haj-haj veselo je loviti

Svud okolo kroz to zelenilo

Od lova se srce veselilo.

MARIE (prolazeći u plesu): Udri, ožeži!
WOYZECK (gušeći se): Udri, ožeži! (Grčevito se pokrene da ustane, pa onda klone nazad na
klupu.) Udri, ožeži! (Udara dlanom o dlan.) Vrtite se, okrećite se. Zašto Bog ne ugasi
sunce? Tada bi se sve živo valjalo jedno preko drugoga u razvratu, muško i žensko,
čovjek i stoka. Radite to u po bijela dana, radite to čovjeku na dlanu, kao komarci. -
Žensko. - Žensko je vrelo, uspaljeno je ono. - Udri, ožeži! (Ustane) Kako je momak
samo pipa, kako se privezo uz njezino tijelo, on, on, sve onako kao ja onda, na
početku.
PRVI KALFA (pridikuje na stolu): Ako jedan prolaznik, uronjen u struju vremena, sebi ipak
objasni Božiju promisao i upita se zašto je čovjek stvoren, čemu čovjek...? - Ali,
zaista, zaista vam kažem, od čega bi živio ratar, drvodjelja, obućar, liječnik, od čega bi
svi oni živjeli da Bog nije stvorio čovjeka? Od čega bi krojač živio da Bog nije
čovjeku usadio osjećanje stida, od čega vojnik da čovjek nema potrebu da ubija? Zato
ne sumnjajte, da, da, zgodno je to i fino, ali sve zemaljsko je tašto, čak i novac gnjije.
Na kraju, dragi moji slušaoci, hajdemo pišati na križ da bi jedan Ćifut umro.

16. OTVORENO POLJE

WOYZECK: Udri, ožeži! Tiho! Muzika. (Pruži se po tlu.) Šta je, šta kažete? Glasnije, glasnije.
Zbodi, zbodi kučku? Zbodi, zbodi kučku nasmrt! Trebam li? Moram li? Čujem li ja to
stvarno, govori li to i vjetar isto? Čujem li ja dobro, da li zaista stalno čujem, zbodi,
zbodi.

17. NOĆ

Andres i Woyzeck u jednom krevetu.

WOYZECK (drma Andresa): Andres, Andres, ne mogu spavati. Kako zatvorim oči, sve se uzme
okretati i ja čujem violine. Udri, ožeži! A onda ono govori iz zidova, zar ti ne čuješ?
ANDRES: Dobro, pusti ih nek plešu! Sačuvaj ti, Bože, nas. Amin. (Ponovo zaspi.)
WOYZECK: Provlači mi se između očiju kao nož.
ANDRES: Ti bi trebao uzeti rakije s praškom, to presijeca temperatura.

18. DVORIŠTE KASARNE

WOYZECK: Nisi ništa čuo?

ANDRES: On je prošao ovuda s jednim drugarom.

WOYZECK: Je li šta rekao?

ANDRES: Otkud ti to znaš? Šta da ti kažem? Samo se smijao i rekao, sjajna ženska. Takva čvr-
sta bedra i sve ostalo!
WOYZECK (sasvim hladno): Tako, to je rekao? Pa šta sam ja noćas sanjao? Nisam li o nožu?
Kakve glupe snove čovjek može imati.
ANDRES: Kamo, drugar?
WOYZECK: Donijeti kapetanu vino. - Ali, Andres, ona je bila jedina cura.
ANDRES: KO je bio?
WOYZECK: Ništa. Adies.
19. GOSTIONICA
Tambourmajor. Woyzeck. Ljudi.
TAMBOURMAJOR: Ja sam muškarac! (Udara se u grudi) Muškarac, kažem. Ima li ko šta
protiv? Ko nije pijani Gospod Bog, neka se odmakne od mene! Sabit ću mu nos u
prkno. Ja ću (Woyzecku) - loči, momče! Muškarac mora lokati. Volio bih da je svijet
rakija, sama rakija.
Woyzeck zviždi.
TAMBOURMAJOR: Hoćeš li, momče, da ti iščupam jezik iz grla i omotam ti ga oko tijela? (Hrvu
se, Woyzeck gubi.) Hoćeš da ti ostavim daha koliko za jedan bablji prdež, hoćeš li?
Woyzeck sjeda iscrpljen, drhteći, na klupu.
TAMBOURMAJOR: Neka momak tamnoplavo pišti.
Ha, loza je moj život,
Loza daje hrabrost!
JEDNA ŽENA: Taj je dobio svoje.
DRUGA ŽENA: On krvari.
WOYZECK: Sve po redu.

20. DUČANČIĆ
Woyzeck. Židov.

WOYZECK: Pištoljčić je preskup.

ŽIDOV: Dobro, kupujete ili ne kupujete, šta je sad?

WOYZECK: Koliko košta ovaj nož?

ŽlDOV: Taj je sasvim pravi. Hoćete li si njime vrat rezati? Dakle, šta je? Dat ću vam ga jeftino,
ko i bilo koji drugi, red je da svoju smrt dobijete jeftino, ali ipak ne džaba. Šta je? Tre-
ba imati ekonomičnu smrt.
WOYZECK: Ovo može rezati više od hljeba.

ŽIDOV: Dva groša.

WOYZECK: Na! (Odlazi)

ŽIDOV: Na! Ko da je to ništa. A to je ipak novac. Pseto.

21. MARIE. DIJETE. IDIOT.

MARIE (lista Bibliju): 'I nijedna laž ne izađe iz usta njegovih..' Gospode Bože, Gospode Bože!
Ne gledaj na mene. (Lista dalje) '...a onda Farizeji dovedoše k njemu jednu ženu uh-
vaćenu u preljubu i staviše je u sredinu. A Isus reče: ni ja te ne osuđujem. Idi i ne
griješi više.' (Sklapa ruke) Gospode Bože! Ne, ne mogu. Daj mi, Gospode, bar toliko
 milosti da mogu moliti. (Dijete se pripija uz nju.) Ovo dijete mi probada srce. (Karlu,
koji stoji do njezinih nogu.) Miči se! Ono se sunča!
KARL (liježe i priča si bajku pomoću prstiju): Ovaj ima zlatnu krunu, kralj gospodar. Ujutro
donosim gospi kraljici njezino dijete. Krvavica kaže: jetrena pašteto, dođi. (Karl uzme
dijete i zavlada tišina.)
MARIE: Franz nije došao jučer, nije ni danas. Ovdje postaje vruće. (Otvara prozor.) 'I stupi
naprijed do njegovih nogu i plakaše i noge njegove kvasijaše suzama svojim i brisaše
ih kosom svojom i mazaše ih mastima mirisnim.' (Udara se u grudi). Sve je mrtvo!
Spasitelju, Spasitelju, želim ti mazati noge.

22. KASARNA
Andres. Woyzeck prekopava po svojim stvarima.
WOYZECK: Ova dolamica, Andres, ona nije od uniforme, mogla bi ti valjati, Andres. Križ je
od moje sestre, i ovaj prstenčić; imam još i jednog sveca, dva srca, i ovo lijepo zlato,
to je ležalo u Bibliji moje majke i tu piše:
Patnja nek je sav moj ćar
Patnja je molitve mi žar,
Kako tijelo tvoje bi svo u ranama
Učini i moje srce, Bože, u svim danima.
Moja majka osjeća još jedino kad joj sunce grije ruke. Nije važno.
ANDRES (sav ukočen, na sve to kaže): Razumijem.

WOYZECK (izvlači papir): Friedrich Johann Franz Woyzeck, zakleti pješadinac 2. regimente, 2.
bataljona, 4. čete, rođen o Blagovijesti, danas, 20. jula star sam 30 godina, 7 mjeseci
i 12 dana.

ANDRES: Fanz, ti ćeš dospjeti u bolnicu. Moraš, jadniče, piti rakiju s praškom, to ubija vatru.
WOYZECK: Da, Andres, kad tesar sakuplja talašiku, niko ne zna ko će na nju glavu položiti.

23. MARIE S DJEVOJKAMA PRED KUĆNIM VRATIMA

DJEVOJKE (pjevaju):
Kako sija sunce o svetoj Svijećnici
I zrno cvjeta.
Oni odoše niz ulicu
Išli su dvoje po dvoje.
Zviždači su išli naprijed
Violinisti odmah za njima.
Ona imađaše crvene...
PRVO DIJETE: Zar nije lijepo. DRUGA DJECA
DRUGO DIJETE: Šta god hoćeš. (ubacuju između naizmjenično):

PRVO DIJETE: Šta si prvo počeo? Zašto?

DRUGO DIJETE: Ne mogu. Zato.
TREĆE DIJETE: On mora pjevati. Ali zašto zato?

DJECA: Marijice, pjevaj nam.

MARIE: Dođite, mali gmizavci!
Pleti, pleti, ružin vijenac,
Kralju Herode.

...

Pričaj, bako!

BAKA: Bilo jednom jedno siroto dijete koje nije imalo ni oca ni majke, jer je sve bilo mrtvo i
nikog više nije bilo na svijetu. Sve mrtvo, a ono ide i luta dan i noč. A kako na zemlji
nikog više nije bilo, ono je htjelo ići na nebo, a i mjesec ga je gledao tako prijateljski.
A kad je ono konačno došlo na mjesec, to je bio komad gnjilog drveta, pa je ono otišlo
na sunce, a kad je došlo na sunce, to je bio usahli suncokret, a kad je ono do zvijezda
došlo, to su bile male zlatne mušice nanizane kako se trnjine nižu, a kad je ono htjelo
opet na zemlju, zemlja je bila kao poharani hangar, i ono je bilo sasvim samo, i onda je
ono tu sjelo i plakalo i još uvijek ono sjedi tamo sasvim samo.
WOYZECK: Marie!
MARIE (uplašeno): Šta je?
WOYZECK: Idemo, Marie, vrijeme je.
MARIE: Kamo?
WOYZECK: Ko da ja znam.

24. MARIE I WOYZECK

MARIE: Pa tamo vani je grad. Mračno je.

WOYZECK: Ostani još. Dođi, sjedni.

MARIE: Ali, moram ići.

WOYZECK: Nećeš valjda sebi noge izranjaviti idući.

MARIE: Pa isto kao i ti!

WOYZECK: Znaš li, Marie, koliko dugo smo već zajedno?
MARIE: O Duhovima će biti dvije godine.

WOYZECK: A znaš li koliko će još trajati?

MARIE: Moram ići, već pada noćna rosa.

WOYZECK: Mrzneš se, Marie, a ipak si vrela. Kako vrele usne imaš! - i vreli, vreli dah kurve, a
ipak bih se odrekao neba da ih još jednom ljubim. Kad se jednom ohladiš, ne može ti
više biti hladno. Od jutarnje rose neće ti biti studeno.
MARIE: Šta si rekao?
WOYZECK: Ništa.
Šutnja.
MARIE: Kako crven mjesec izlazi.
WOYZECK: Kao krvavo željezo.

MARIE: Šta si naumio? Franz, tako si blijed. (On zgrabi nož.) Stani, Franz. Za ime Boga...
Upo... upomoć!
WOYZECK: Evo ti, evo! Šta je, ne možeš umrijeti? Još uvijek? (Još jednom ubada.) Jesi li mrt-
va? Mrtva! Mrtva!
Dolaze ljudi. On ispušta nož i bježi.

25. DOLAZE LJUDI

PRVI: Stoj!

DRUGI: Čuješ li? Tiho! Tamo.

PRVI:
Uhu! Tu! Kakav ton.
DRUGI: TO je voda, ona zove, već dugo se niko nije utopio. Idemo, ovo nije dobro slušati.

PRVI: Uhu, opet. Kao umirući čovjek.

DRUGI: Ovdje je jezivo: pada magla, sivo je, a zujanje kukaca, kao napukla zvona. Idemo!
PRVI: Ne, suviše je jasno, preglasno. Tu gore. Dođi.

26. GOSTIONICA
WOYZECK: Svi plešite, samo udri, znojite se i smrdite, ionako će vas On jednom sve odnijeti.
(Pjeva):
Krčmarica ima dobru curu
Ona sjedi dan i noć u vrtu
Ona u svom vrtu sjedi Dok zvono dvanest ne izbije
I na vojnike milo gledi.
 (Pleše) Tako, Kathe! Sjedni! Vruće mi je, vruće! (Svlači halju). Tako je to, đavo
odnese jedne, a druge pusti da idu. Vrela si, Kathe! Pa zašto, Kathe? I ti ćeš se još
ohladiti. Budi razumna. Ne možeš pjevati?
KATHE (pjeva): U Švabiju ne bih išla
Ni duge haljine nosila
Cipele uske s dugim haljinama
Ne priliče sluškinjama.
WOYZECK: Ma ne, bez cipela, i bez cipela se može otići u pakao.
KATHE: O, fuj, moj dragi, zar te nije sram
Zadrži svoj dukat i spavaj sam.
WOYZECK: Da, stvarno, ne želim se okrvaviti.
KATHE: Ali šta ti je to na rukama?
WOYZECK: Na mojim? Mojim?
KATHE: Crveno! Krv!
Ljudi se okupljaju oko njih.
WOYZECK: Krv? Krv?
GOSTIONIČAR: Aha, krv.
WOYZECK: Ja mislim da sam se posjeko tu na desnoj ruci.
GOSTIONIČAR: Ali kako onda dođe tu na lakat?
WOYZECK: Nanio kad sam prao.
GOSTIONIČAR: Kako, desnom rukom na desni lakat? Ma i ti si spretan!
KARL: I onda je div rekao: Ja njušim, njušim, ovdje mi miriše ljudsko meso. Puh! Ovaj već
smrdi.
WOYZECK: Šta hoćete vi, k vragu? Šta se to vas tiče? Mjesta! Ili prvi ode đavlu! Mislite da
sam nekog ubio? Jesam li ja ubica? Šta buljite? Ma pogledajte sebe! Mjesta!
(Istrčava.)

27. WOYZECK, sam

WOYZECK: Nož? Gdje je nož? Tu sam ga ostavio. On će me izdati! Bliže, još bliže! Kakvo je
ovo mjesto? Šta to čujem? Nešto se miče. Tiho. Tu u blizini. Marie? Hej, Marie! Tiho.
Sve je tiho! Ovdje leži nešto hladno, vlažno, tiho. Bjež' odavde. Nož, nož, imam li ga?
Tako! Ljudi. - Tamo. (Bježi.)
28. WOYZECK NA RIBNJAKU
WOYZECK: Tako, dolje! (Baca nož u vodu.) Tone u mutnu vodu, kao kamen. Mjesec je kao
krvavo gvožđe! Ma hoće li to cijelom svijetu izbrbljati? Ne, on leži predaleko kad se
oni kupaju (ugazi u vodu i baca još dalje), sad je dobro, ali na ljeto, kad rone za
školjkama, ma ništa, zahrđat će! Ko će ga prepoznati? Ali sam ga trebo izlomiti!
Jesam li još krvav? Moram se oprati. Evo jedne mrlje, evo još jedne.

29. ULICA
Djeca

PRVO DIJETE: Idemo! Marijice!

DRUGO DIJETE: Šta je?

PRVO DIJETE: Zar ne znaš? Svi su već otišli. Vani leži jedna!

DRUGO DIJETE: Gdje?

PRVO DIJETE: Lijevo preko prokopa, u šumarku, na crvenome križu.
DRUGO DIJETE: Idemo, da i mi nešto stignemo vidjeti. Inače će je odnijeti.

30. IDIOT. DIJETE. WOYZECK

KARL (drži dijete pred sobom u krilu): Ovaj je u vodu upao, ovaj je u vodu upao, ne, ovaj je u
vodu upao.
WOYZECK: Maleni, Christiane.
KARL (zuri u njega): Ovaj je u vodu upao.
WOYZECK (želi pomaziti dijete, ali se ono odbije od njega i vrišti): Gospode Bože!
KABL: Ovaj je u vodu upao.
WOYZECK: Christiančiću, dobit ćeš lizalo. (Dijete se brani. Karlu) Evo ti, kupi djetetu lizalo.
Karl zuri u njega.
WOYZECK: Hop! Hop! Konjo.
KARL (podvriskuje): Hop, hop! Konjo! Konjo!
Otrči s djetetom.

31. SUDSKI POSLUŽITELJ. LIJEČNIK. SUDAC

POSLUŽITELJ: Dobro ubistvo, pravo ubistvo, lijepo ubistvo, lijepo kako se samo poželjeti može,
već dugo nismo takvo imali.