Professional Documents
Culture Documents
Vekovi Pod Turskom Vlašću I Obnovljena Državnost
Vekovi Pod Turskom Vlašću I Obnovljena Državnost
Radoš Ljušić
Ratovi i seobe
U jugoslovenskoj zajednici
Ratovi i seobe
Tokom 16. i 17. veka srpsko stanovništvo selilo se u talasima; jedan od njih poznat
je kao Velika seoba (1690). U svesti naroda ostala je još jedan seoba tog značaja,
ona iz 1737. godine, ali nešto slabijeg intenziteta. Osim što su bile masovne, ove su
se seobe od prethodnih razlikovale po tome što su tada Srbe predvodili njihovi
patrijarsi, Arsenije III, odnosno Arsenije IV.
Proces islamizacije bio je znatno usporen i nije bio masovan, ali nije prestajao do
19, a na jugu do početka 20. veka. Na rubnim srpsko-arbanaškim područjima,
naročito posle seobe iz 1690. godine, ovu pojavu zamenio je proces arbanašenja
srpskog življa. Na zapadu, posebno u Dalmaciji i primorju, pokatoličavanje nije
prestajalo, dok se severnije ono ispoljavalo u vidu unijaćenja (Marča, Žumberak).
U Dalmaciji ono nije prestajalo čak ni u prvoj polovini 19. veka.
Pri kraju Bečkog, odn. Morejskog rata, Crnogorci su izabrali 1697. godine za
vladiku Danila, koji je uveo običaj da za života imenuje naslednika, čime je kući
Petrovića Njegoša osigurao vladičansku mitru, potom kneževsku i kraljevsku
titulu. Cetinjske vladike bili su nosioci crkvene vlasti, ali su se postepeno izborili i
za svetovnu (teokratija), noseći se dugo, do 1830, s guvernadurima, svetovnim
poglavarima podržavanim od Mlečana. Duga verska tradicija, uvrženost crkve u
narodu, podrška Rusije i ugled kuće Petrović Njegoš davali su prednost vladikama
nad guvernadurima, ali se na kraju shvatilo da je svrsishodnije za državu da na
njenom čelu bude monarh umesto crkvenog poglavara.
Prve značajne korake u osnivanju državnih institucija, čime je pala pod udar
plemenska anarhija, učinio je mitropolit Petar I (1784-1830). On je bio prisiljen da
kletvom miri plemena, a odlukom Zbora na Cetinju (1796), poznatom kao Stega,
objedinio ih je u borbi protiv Turaka. Objedinjeni i izmireni, ne samo što su pružili
uspešan otpor skadarskom veziru Mehmed - paši Bušatliji već su ga iste godine
porazili u bitkama na Martinićima i Krusima. Potom je Skupština u Stanjevićima
donela Zakonik opšti crnogorski i brdski (1798, dopunjen 1803) i osnovala
Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog, tzv. Kuluk. Osim saradnje sa srbijanskim
3
ustanicima, u ovo doba došlo je do kratkotrajnog ujedinjenja s Bokom kotorskom
(1814).
Beogradski pašaluk, posle ukidanja Pećke patrijaršije, sve više je postajao središte
Srpstva, oko koga su Turska i Austrija vodile tri poslednja rata. Na tom prostoru je
tokom druge polovine 18. stoleća, nastala jedinstvena društvena ustanova, poznata
kao kneževinska samouprava. Ona je pružala Srbima lokalnu samoupravu na tri
nivoa - u selu, kneževini i nahiji. Iako zasnovana na pravnim aktima Porte, ona nije
objedinjena na nivou pašaluka, usled anarhije koja je zahvatila ove prostore.
Ruska pomoć ustanicima bila je velika, pa je ustanak zapao u krizu kada je Rusija,
pred Napoleonovu najezdu, sklopila mir s Turskom u Bukureštu (1812). Godine
1913. ogromna turska vojska razbila je ustanike i uspostavila svoju vlast u
Beogradskom pašaluku.
Srpsko-turski rat nije time bio završen. Obnovljen je naredne godine neuspelom
Hadži-Prodanovom bunom, a 1815. novim ustankom. Njega je vodio drugi vođ
Srba, Miloš Obrenović (1783-1860, knez 1815-1839, 1858-1860), koji je posle
nekoliko neuspelih bitaka sklopio mir s velikim vezirom Marašli Ali-pašom. Time
je završen ratni period srpske revolucije (1804-1815). U mirnodopskom periodu
revolucije Srbi su konačno izgradili i uredili državu, koja je hatišerifima iz 1830. i
1833. godine stekla punu autonomiju i prema Turskoj bila u vazalnoj, odn.
tributarnoj zavisnosti. Potom je knez Miloš pristupio ukidanju feudalizma (1835),
za budući život Srba značajnom odlukom, koja je bitno usmerila srpsku zajednicu
ka građanskom društvu. Kneževina Srbija pripojila je 1831/1832. godine tzv. šest
nahija, koje je oslobodio još Karađorđe, pa je ukupno imala 37.511 km2, a zatim je
stekla pravo da ima nasledne vladare i bila je ustavno uređena (1835. i 1838).
5
redovno slali darovite mladiće da nastave studije u poznatim univerzitetskim
centrima. Tako su Srbija, a potom i Crna gora dobile vrsne stručnjake iz svih
oblasti nauke, kulture i politike. Već prva generacija državnih stipendista,
uglavnom dece sa sela, vraćala se u zemlju sa znanjem i dostojanstvom evropski
obrazovane gospode, što je vremenom bivalo sve izraženije. Srpska država
pridavala je napretku nauke veliki značaj, pa su u njoj, potom i u Jugoslaviji,
ponikli naučnici svetskog glasa, kao što su bili Jovan Cvijić, Milutin Milanković,
Slobodan Jovanović. Naučnici kojima su bile potrebne skupe laboratorije ostajali
su u inostranstvu i tamo postizali vrhunske rezultate u svojim strukama - Nikola
Tesla, Mihajlo Pupin i drugi.
6
Vladavinu kralja Aleksandra (1889-1903) pratile su brojne ustavne, parlamentarne
i druge dvorske krize. Na razmeđu 19. i 20. veka Srbija je imala nešto više od dva
miliona stanovnika, i bila je vojno i ekonomski oporavljena. Vladaočev "lični
režim", i posebno njegova ženidba Dragom Mašin, dvorskom damom njegove
majke - kraljice Natalije, izazvali su veliko nezadovoljstvo, koje se završilo
ubistvom kralja i kraljice.
Beč je bio prisiljen da popusti Srbima, posle sukoba s Mađarima u revoluciji 1848?
9. godine, pa je posebnim aktom proglasio Vojvodstvo Srbiju i Tamiški Banat kao
posebnu oblast nezavisnu od Ugarske. Ovu oblast činili su delovi Bačke, Banata i
8
istočnog Srema, i ona je bila neposredno potčinjena Beču. Vojvodina je bila kratka
veka (1849-1860) i nije zadovoljila srpske želje, posebno zato što je uobličena tako
da Srbi u njoj nisu bili u većini.
Uspesi srpske vojske u balkanskim ratovima budili su srpski duh i ponos kod
sunarodnika u Habsburškoj monarhiji, kao ni jedan događaj do tada. Vlada u Beču
odgovorila je ukidanjem crkveno-školske autonomije Srbima u južnoj Ugarskoj.
Dolazak austrougarskog prestolonaslednika u Sarajevo na manevre zakazane na
najveći srpski praznik - Vidovdan shvaćen je kao provokativni gest usmeren protiv
srpskih nacionalnih interesa. Umesto dobrodošlice, prestolonaslednika i njegovu
suprugu dočekali su pucnji predanog nacionalnog borca, pripadnika organizacije
Mlada Bosna, Gavrila Principa (1914). Time su i onako zategnuti austrougarsko-
srpski odnosi dovedeni do usijanja pa je moćni sused postavio Srbiji zahteve koji
su grubo kršili njena suverena prava. Čim je dobila negativan odgovor, Austro-
Ugarska je objavila rat Srbiji.
10
potpiše kapitulaciju. Podržavana od zapadnih saveznika, srpska vojska uspela je da
se reorganizuje, popuni dobrovoljcima i otvori Solunski front.
U jugoslovenskoj zajednici
Niškom deklaracijom (1914) Srbija je proglasila svoj ratni cilj - ujedinjenje Srba,
Hrvata i Slovenaca, što je razrađeno dogovorom između srpske vlade i
Jugoslovenskog odbora na Krfu 1917. godine. probojem Solunskog fronta (1918),
srpska vojska pošla je u oslobodilački pohod sve do Alpa. Istovremeno su
proglašavale ujedinjenje sa Srbijom Vojvodina (25. 11) i Crna Gora (16. 11), da bi
1. decembra 1918. godine regent Aleksandar Karađorđević svečano objavio
nastanak nove države na Balkanu - Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca s područja
bivše Habzburške monarhije.
Iz Prvog svetskog rata Srbija je izašla s ogromnim gubicima - oko 1,300.000 ljudi,
odn. 28% celokupnog stanovništva. Od te demografske katastrofe Srbija se više
nije mogla valjano oporaviti, a već u drugom svetskom ratu (1941-1945) srpski
narod je doživeo istu sudbinu, s nešto većim gubicima, ali tačan broj ni danas nije
poznat. Biološka katastrofa bila je na pomolu, kao jedna od posledica opredeljenja
jedne države i jednog naroda za zapadne demokratije i slobodu.
11
Iz Drugog svetskog rata Jugoslavija je izašla teritorijalno uvećana i s potpuno
izmenjenim društvenim uređenjem - postavši najpre "narodna" a potom
"socijalistička" republika. Za sve vreme postojanja druge Jugoslavije, s učestalim
promenama ustavnih i zakonskih normi, više prilagođavanih predsedniku države
Josipu Brozu Titu nego narodu, tu je državu odlikovalo federalističko uređenje, sa
šest republika (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora,
Makedonija). Osim u Sloveniji, Srbi su živeli u svim ostalim republikama, i to je
bila jedna od najčvršćih spona državnog jedinstva. U federalizovanju države otišlo
se korak dalje kad su u SR Srbiji izdvojene dve pokrajine. Srbi su, osim
teritorijalno, bili još ekonomski, duhovno i nacionalno razjedinjeni. Tom
pogubnom politikom po srpske interese, podsticanom spolja, veštački je održavano
višenacionalno jedinstvo i državna zajednica.
12
čemu su veliki delovi srpskog naroda izdvojeni iz srpske državne zajednice, koju
čine Srbija i Crna Gora. Srbima predstoji mukotrpan put k novom ujedinjenju.
13