J Bartolic Mikrovalna Elektronika PDF

Perje_konacno:Perje.qxd 22.3.
2012 11:45 Page III
Juraj Bartolić
Mikrovalna
elektronika
Perje_konacno:Perje.qxd 22.3.2012 11:45 Page V
SADRAJ
Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . XV
1. UVOD U MIKROVALNU ELEKTRONIKU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1

1.1. Uvod u vektorska polja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3
1.1.1. Gradijent . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4
1.1.2. Divergencija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6
1.1.3. Rotor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
1.1.4. Vektorske jednakosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10
1.1.5. Silnice vektorskog polja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10
1.2. Priroda elektromagnetizma. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11
1.2.1. Elektrino polje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12
1.2.2. Magnetsko polje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15
1.3. Statika i dinamika polja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17
2. TEORIJA ELEKTROMAGNETIZMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21
2.1. Maxwellove jednadbe i zakon Lorentzove sile . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21
2.1.1. Integralni oblik Maxwellovih jednadba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23
2.1.2. Lorentzov zakon . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26
2.2. Fazorski prikaz harmonijskih veliina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27
2.3. Svojstva materijala i relacije grae . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29
2.3.1. Jednostavni modeli dielektrika, vodia i plazme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29
2.3.2. Anizotropni materijali . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40
2.3.3. Umjetni dielektrici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42
2.4. Elektrine i magnetske struje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44
2.5. Ravni elektromagnetski valovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47
Perje_konacno:Perje.qxd 22.3.2012 11:45 Page VI
VI SADR@AJ
2.5.1. Valna jednadba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47

2.5.2. Harmonijski ravni val u sredstvu bez gubitaka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51
2.5.3. Ope rješenje valne jednadbe u pravokutnom
koordinatnom sustavu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56
2.5.4. Ope rješenje za ravni val . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59
2.5.5. Disperzija i grupna brzina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66
2.6. Energija, snaga i Poyntingov teorem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69
2.7. Valovi u sredstvu s gubicima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76
2.8. Polarizacija i ortogonalnost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83
2.9. Rubni uvjeti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87
2.9.1. Tangencijalne komponente polja na granici. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88
2.9.2. Okomite komponente polja na granici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89
2.9.3. Polje na granici izmeu dvaju dielektrika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90
2.9.4. Polje na granici sa savršenim vodiem (elektrini zid) . . . . . . . . . . . . . . . . . 90
2.9.5. Rubni uvjet za magnetski zid . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91
2.9.6. Uvjet zraenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91
2.10. Refleksija i prijenos pri okomitom upadu ravnoga vala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91
2.10.1. Sredstvo bez gubitaka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 94
2.10.2. Dobar vodi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96
2.10.3. Savršeno vodljivo sredstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99
2.11. Kosi upad vala na ravnu granicu dvaju dielektrinih sredstava . . . . . . . . . . . . . . . 103
2.11.1. Okomita (TE) polarizacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103
2.11.2. Paralelna (TM) polarizacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107
2.11.3. Polarizacijski kut – totalni prijenos . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109
2.11.4. Tok snage . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109
2.11.5. Kritini kut – totalna refleksija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110
2.12. Kosi upad vala na granicu sa savršenim vodiem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118
2.12.1. TE-mod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118
2.12.2. TM-mod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121
2.13. Tlak zraenja i prijenos momenta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122
2.14. Zraenje elektromagnetske energije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 124
2.14.1. Elektrino polje ubrzanog naboja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 124
2.14.2. Elektromagnetski potencijali. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 128
2.14.3. Hertzov dipol . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133
2.15. Priroda etiriju vektora elektromagnetskog polja i osvrt na
Maxwellove jednadbe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 146
2.16. Neki teoremi u elektromagnetizmu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147
2.16.1. Teorem o jedinstvenosti rješenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147
2.16.2. Dualnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 148
2.16.3. Teorem recipronosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 150
2.16.4. Naelo ekvivalencije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 152
Perje_konacno:Perje.qxd 22.3.2012 11:45 Page VII
SADR@AJ VII
2.16.5. Teorija zrcalnog odslikavanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 154

2.16.6. Huygensovo naelo i fizikalna optika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 158
3. TEORIJA PRIJENOSNIH LINIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163

3.1. Valovi na prijenosnoj liniji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163
3.1.1. Prijenosna linija bez gubitaka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 170
3.1.2. Prijenosna linija s malim gubicima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 172
3.2. Parametri prijenosne linije (teorija polja). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173
3.2.1. Parametri suosne linije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 174
3.3. Prijenosna linija zakljuena proizvoljnom impedancijom tereta . . . . . . . . . . . . . 178
3.3.1. Koeficijent refleksije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 178
3.3.2. Ulazna impedancija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181
3.3.3. Odnos stojnih valova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 182
3.3.4. Tok snage . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 186
3.3.5. Rubni uvjet na generatoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 188
3.3.6. Prijenos snage iz generatora u teret . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 190
3.3.7. Koeficijent prijenosa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 190
3.4. Reaktivno zakljuena prijenosna linija bez gubitaka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 192
3.5. Smithov dijagram . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 197
3.6. Metoda perturbacije za izraunavanje koeficijenta prigušenja
na liniji s gubicima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 203
3.7. Impulsi na prijenosnoj liniji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 206
3.7.1. Otporno optereenje linije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 208
3.7.2. Kapacitivno i induktivno zakljuenje prijenosne linije . . . . . . . . . . . . . . . . 214
3.7.3. Refleksijski dijagram. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 219
4. VALOVODI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 223
4.1. Planparalelni valovod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 225
4.1.1. Valna impedancija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 232
4.1.2. Tok snage . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 233
4.1.3. Gubici snage i koeficijent prigušenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 235
4.2. Opa formulacija voenih valova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 237
4.2.1. TEM-val . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 242
4.2.2. TE-val . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 247
4.2.3. TM-val . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 248
4.3. Pravokutni valovod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 249
4.3.1. TE-valovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 250
4.3.2. TM-valovi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 256
4.3.3. Dominantni mod TE10 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 257
4.3.4. Viši modovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 260
4.4. Kruni valovod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263
4.4.1. TM-valovi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 265
Perje_konacno:Perje.qxd 22.3.2012 11:45 Page VIII
VIII SADR@AJ
4.4.2. TE-valovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 267

4.4.3. Dominantni mod TE11 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 270
4.5. Viši modovi u suosnoj liniji. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 272
4.6. Analogija izmeu valovoda i prijenosnih linija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 275
4.7. Dielektrini valovod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 279
4.8. Planarne linije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 288
4.8.1. Simetrina trakasta linija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 291
4.8.2. Mikrotrakasta linija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 297
4.8.3. Koplanarna linija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 318
4.8.4. Prorezna linija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 319
4.9. Metoda poprene rezonancije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 320
4.10. Prijenosne strukture s protusmjernim valovima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 322
4.11. Brzina prijenosa energije u valovodu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 325
4.12. Usporedba prijenosnih struktura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 327
5. ANALIZA MIKROVALNIH MREA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 329

5.1. Nadomjesni naponi i struje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 331
5.2. Zamisao impedancije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 334
5.2.1. Ulazna impedancija jednoprolazne mree . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 334
5.2.2. Jednoprolazna mrea bez gubitaka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 336
5.2.3. Fosterov teorem o reaktanciji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 339
5.3. Impedancijske i admitancijske matrice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 341
5.3.1. Reciprone mree . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 344
5.3.2. Nedisipativne mree . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 347
5.3.3. Serijski i paralelni spoj dvoprolaznih mrea . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 348
5.4. Raspršna matrica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 349
5.4.1. Poopeni valovi snage . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 354
5.4.2. Veza izmeu raspršne i impedancijske matrice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 357
5.4.3. Reciprone mree . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 359
5.4.4. Ouvanje energije i svojstvo unitarnosti raspršne
matrice mree bez gubitaka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 360
5.4.5. Nerefleksivne mree . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 364
5.4.6. Pomak referentnih ravnina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 366
5.5. Prijenosni parametri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 369
5.5.1. Strujno-naponska prijenosna matrica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 370
5.5.2. Matrica prijenosa valova snage . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 373
5.6. Analiza simetrinih mrea primjenom svojstvenih
vrijednosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 375
5.6.1. Svojstvene vrijednosti dvoprolazne mree. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 379
5.6.2. Svojstvene vrijednosti etveroprolazne mree . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 385
Perje_konacno:Perje.qxd 22.3.2012 11:45 Page IX
SADR@AJ IX
5.7. Grafovi toka signala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 388

5.7.1. Reduciranje grafa toka signala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 394
5.7.2. Masonovo pravilo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 398
5.8. Neka posebna svojstva višeprolaznih mrea . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 399
5.8.1. Dvoprolazne mree . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 399
5.8.2. Troprolazne mree . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 405
5.8.3. etvroprolazne mree . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 414
5.9. Diskontinuiteti u valovodu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 419
5.10. Pobuda valovoda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 428
5.10.1. Pobuda elektrinim i magnetskim strujama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 428
5.10.2. Pobuda otvorom u stijenci valovoda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 438
5.11. Diskontinuiteti na mikrotrakastoj liniji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 443
5.11.1. Otvoreni kraj linije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 443
5.11.2. Koljenasti spoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 445
5.11.3. Skok impedancije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 446
5.11.4. Prorez u mikrotrakastoj liniji. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 447
5.11.5. Kratki spoj u mikrotrakastoj liniji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 448
6. PRILAGODBA I TRANSFORMACIJA IMPEDANCIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 451
6.1. Prilagodba s pomou koncentriranih elemenata. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 452

6.2. Prilagodba jednim stabom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 456
6.3. Prilagodba etvrtvalnim transformatorom impedancije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 462
6.4. Bode-Fanov kriterij . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 467
6.5. Teorija malih refleksija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 470
6.5.1. Transformator s jednim odsjekom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 470
6.5.2. Priblina teorija za etvrtvalne transformatore
s više odsjeaka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 473
6.6. Binomni transformator. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 476
6.7. ebiševljev transformator . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 482
6.8. Širokopojasna transformacija impedancije odsjekom
neuniformne linije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 488
6.8.1. Eksponencijalni transformator impedancije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 490
7. PASIVNI SKLOPOVI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 493

7.1. Valovodne komponente . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 493
7.1.1. Prilagoeni teret . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 493
7.1.2. Pomini kratki spoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 494
7.1.3. Atenuator . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 496
7.1.4. Zakretalo faze . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 498
Perje_konacno:Perje.qxd 22.3.2012 11:45 Page X
X SADR@AJ
7.2. Dijelila snage . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 499

7.2.1. Valovodni T-spoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 499
7.2.2. Otporno djelilo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 501
7.2.3. Wilkinsonovo djelilo snage . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 503
7.2.4. Nejednoliko dijeljenje snage i Wilkinsonovo djelilo
s više izlaznih grana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 507
7.3. Usmjerni sprenici i hibridi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 508
7.3.1. Valovodni sprenik s jednim otvorom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 512
7.3.2. Valovodni sprenik s više otvora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 517
7.3.3. Usmjerni sprenici sa spregnutim linijama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 524
7.3.4. Nadomjesni sklop spregnutih linija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 539
7.3.5. Kvadraturni hibrid. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 542
7.3.6. Hibridni T-spoj i balansni transformator . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 546
7.4. Mikrovalni rezonatori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 554
7.4.1. Serijski i paralelni titrajni krugovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 555
7.4.2. Rezonantni sklopovi s prijenosnim linijama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 564
7.4.3. Valovodni rezonatori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 572
7.4.4. Dielektrini rezonator . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 582
7.4.5. Fabry-Perotov rezonator . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 588
7.4.6. Pobuda rezonatora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 591
7.4.7. Perturbacija rezonatora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 606
7.5. Mikrovalni filtri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 612
7.5.1. Sinteza filtara . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 613
7.5.2. Transformacije filtara. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 623
7.5.3. Invertori impedancije i admitancije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 638
7.5.4. Izvedbe mikrovalnih filtara . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 648
7.6. Periodine prijenosne strukture . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 675
7.7. Feritne komponente . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 683
7.7.1. Magnetski materijali . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 684
7.7.2. Rasprostiranje elektromagnetskih valova u feritima . . . . . . . . . . . . . . . . . . 693
7.7.3. Feritni mikrovalni sklopovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 701
8. AKTIVNI SKLOPOVI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 709

8.1. Šum u aktivnim komponentama i sklopovima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 709
8.1.1. Izvori šuma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 710
8.1.2. Snaga šuma i nadomjesna temperatura šuma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 710
8.1.3. Faktor šuma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 713
8.1.4. Mree s više izvora termikog šuma i kaskada
više šumnih mrea . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 714
8.1.5. Izvori šuma za mjerenje temperature šuma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 719
8.2. Nelinearne komponente i mree . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 721
Perje_konacno:Perje.qxd 22.3.2012 11:45 Page XI
SADR@AJ XI
8.2.1. Nelinearni dvopol i nelinearnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 722

8.2.2. Frekvencije miješanja i matrica pretvorbe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 729
8.2.3. Nelinearna analiza velikog signala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 736
8.2.4. Dinamiko podruje prijamnog sustava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 738
8.3. Mikrovalne elektronske cijevi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 742
8.3.1. Klistron . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 745
8.3.2. Refleksni klistron . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 753
8.3.3. Cijev s putujuim valom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 755
8.3.4. Magnetron . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 765
8.4. Mikrovalne poluvodike komponente . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 771
8.4.1. Schottkyjeva dioda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 771
8.4.2. PIN-dioda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 773
8.4.3. IMPATT dioda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 777
8.4.4. Gunnov element . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 782
8.4.5. Mikrovalni tranzistori. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 785
8.5. Detektori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 797
8.5.1. Detekcija nemoduliranog signala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 800
8.5.2. Detekcija moduliranog signala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 800
8.6. Mješala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 804
8.6.1. Diodno mješalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 806
8.6.2. Tranzistorsko mješalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 817
8.7. Sklopovi s PIN diodom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 821
8.7.1. Sklopke s PIN diodama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 822
8.7.2. Zakretala faze i modulatori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 829
8.7.3. Atenuatori s PIN diodom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 832
8.8. Tranzistorska pojaala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 834
8.8.1. Pojaanje snage dvoprolazne mree . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 835
8.8.2. Stabilnost pojaala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 843
8.8.3. Osnovna naela prorauna tranzistorskih pojaala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 849
8.8.4. Izvedbe pojaala i sklopovi za dovoenje napajanja
aktivnim komponentama. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 857
8.8.5. Niskošumna pojaala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 865
8.8.6. Širokopojasna pojaala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 875
8.8.7. Lanani spoj više pojaala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 885
8.8.8. Pojaala snage i obiljeja tranzistora u reimu rada
s velikim signalom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 886
8.9. Mikrovalni oscilatori. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 887
8.9.1. Mikrovalni oscilatori s negativnim otporom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 888
8.9.2. Tranzistorski oscilatori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 919
8.10. Mnoila frekvencije i parametarska pojaala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 947
8.10.1. Manley-Roweove relacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 948
Perje_konacno:Perje.qxd 22.3.2012 11:45 Page XII
XII SADR@AJ
8.10.2. Pobuda varaktora harmonijskim signalom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 949

8.10.3. Mnoila frekvencije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 952
8.10.4. Uvod u parametarske sustave . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 953
8.10.5. Pretvornik prema gore . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 955
8.11. Mikrovalni integrirani sklopovi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 958
8.11.1. Materijali za podloge mikrovalnih integriranih sklopova . . . . . . . . . . . . 960
8.11.2. Pasivni koncentrirani elementi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 960
8.12. RF-MEMS sklopke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 966
9. UVOD U MIKROVALNA MJERENJA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 971

9.1. Mjerenje mikrovalne snage . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 971
9.1.1. Nelinearni otpor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .971
9.1.2. Termopar. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 973
9.1.3. Diodni detektor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 974
9.1.4. Mjerna nesigurnost i faktor umjeravanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 975
9.2. Mjerenje frekvencije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 976
9.2.1. Valomjer . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 976
9.2.2. Digitalno brojilo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 977
9.3. Mjerenje spektra . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 979
9.4. Mjerenje impedancije i reflektometri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 981
9.4.1. Mjerenje impedancije na osnovi mjerenja odnosa
stojnih valova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 982
9.4.2. Troprolazni i etveroprolazni reflektometri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 984
9.4.3. Mjerenje prijenosnih parametara . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 986
9.4.4. Vektorski analizator mrea . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 987
9.4.5. Reflektometar sa šesteroprolaznim hibridom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 994
9.4.6. Mjerenje raspršnih parametara reciprone
dvoprolazne mree refleksijom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 996
9.4.7. Reflektometri u vremenskoj domeni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 997
10. UVOD U MIKROVALNE SUSTAVE I PRIMJENE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1003

10.1. Mikrovalne antene. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1003
10.1.1. Dijagram zraenja i intenzitet zraenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1004
10.1.2. Usmjerenost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1008
10.1.3. Impedancija antene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1010
10.1.4. Dobitak. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1011
10.1.5. Efektivna površina i efektivna duljina antene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1011
10.1.6. Antena u komunikacijskim sustavima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1014
10.1.7. Osnovne vrste antena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1016
10.2. Mikrovalni komunikacijski sustavi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1036
10.2.1. Mikrovalni odašiljai i prijamnici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1037
Perje_konacno:Perje.qxd 22.3.2012 11:45 Page XIII
SADR@AJ XIII
10.2.2. Šumna svojstva mikrovalnog prijamnika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1038

10.2.3. Satelitski komunikacijski i radiodifuzijski sustavi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1040
10.3. Radarski sustavi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1040
10.3.1. Impulsni radar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1043
10.3.2. Dopplerov radar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1045
10.4. Radiometrija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1046
10.5. Rasprostiranje mikrovalova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1052
10.5.1. Atmosferski uinci u troposferi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1052
10.5.2. Ionosfera i rasprostiranje elektromagnetskih valova
u jednostavnoj plazmi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1056
10.6. Mikrovalno zagrijavanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1059
10.7. Uinci elektromagnetskoga zraenja na iva bia . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1061
DODACI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1065
Dodatak A: SI elektromagnetske jedinice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1065
Dodatak B: Fizikalne konstante . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1066
Dodatak C: Predmetci decimalnih jedinica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1066
Dodatak D: Elektrina svojstva materijala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1067
Provodnost materijala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .1067
Dubina prodiranja na frekvenciji 10 GHz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .1067
Permitivnost i tangens kuta gubitaka dielektrinih materijala . . . . . . . . . . . . . . .1068
Parametri materijala za podloge mikrotrakastih linija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .1069
Dodatak E: Vektorska analiza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1069
Transformacija koordinata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .1069
Zbrajanje vektora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .1070
Mnoenje vektora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .1070
Vektorske derivacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .1071
Vektorski integrali . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .1072
Neke korisne vektorske jednakosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .1072
Dodatak F: Möbiusova transformacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1073
Dodatak G: Besselove funkcije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1075
Dodatak H: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1077
Korisni integrali . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .1077
Taylorov red . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .1077
Dodatak I: Tablica visokofrekvencijskih suosnih kabela . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1078
Dodatak J: Tablica normiranih pravokutnih valovoda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1079
Dodatak K: Invertiranje reda potencija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1080
Kazalo autora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1081

Kazalo pojmova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1083
Kazalo animacija na CD-ROM-u . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1095
Perje_konacno:Perje.qxd 22.3.2012 11:45 Page XV
PREDGOVOR
Ovaj je sveuilišni udbenik nastao na osnovi zabiljeaka s predavanja iz kolegija

Mikrovalna elektronika koji sam više od deset godina predavao u Zavodu za radioko-
munikacije na Fakultetu elektrotehnike i raunarstva Sveuilišta u Zagrebu. Cilj je
kolegija prikazati temeljna naela mikrovalne elektronike za inenjere elektrotehnike
koji su preteno orijentirani prema radijskim komunikacijama i visokofrekvencijskoj
tehnici.
Mikrovalna elektronika pripada podruju primijenjenog elektromagnetizma, a
njezino prouavanje egzaktna je znanost jer se precizno moe matematiki formuli-
rati. Pritom, teina same matematike analize ovisi o sloenosti elektromagnetskih
polja koja pak ovise o obliku graninih ploha, tj. rubnih uvjeta. Elementarna matema-
tika teorija iznesena u ovome udbeniku ograniena je na razmatranje polja koja su
posljedica razmjerno jednostavnih rubnih uvjeta. Premda takve rubne uvjete rijetko
nalazimo u stvarnom ivotu, mnoga se praktina rješenja mogu dovoljno dobro
aproksimirati i razmjerno jednostavnim oblicima, pa jednostavna teorija koja iz toga
proizlazi daje korisne rezultate za mnoge primjene.
Ovaj sveuilišni udbenik daje temeljna naela mikrovalne elektronike i cjelovite
izvode svih vanijih formula i relacija. Izloeno gradivo poglavito je prilagoeno
potrebama dvosemestralnog kolegija sveuilišnog studijskog programa koji je okrenut
prema znanstvenim podrujima elektronike i radiokomunikacija, ali i drugim pod-
rujima koja pretendiraju uporabi struktura i naprava s raspodijeljenim parametrima.
No, udbenik moe posluiti istraivaima i strunjacima u praksi, koji se u svom radu
od vremena do vremena pozivaju na temeljne jednadbe.
Knjiga je podijeljena u pet cjelina. U prvoj cjelini, poglavlja 1 i 2, saeta je osnov-
na teorija elektromagnetizma nuna za puno razumijevanje ostatka teksta. Da bi se
itatelja lakše uvelo u problematiku vektorske analize, u uvodu su dane osnovne
definicije vektorskih diferencijalnih operatora i pokazane neke vane analogije
izmeu elektromagnetskih pojava i fizikalnih pojava u drugim podrujima tehnikih
znanosti. Drugo poglavlje prikazuje osnove elektrodinamike nune za razumijevanje
rasprostiranja elektromagnetskih valova u raznim prijenosnim strukturama i slobo-
Perje_konacno:Perje.qxd 22.3.2012 11:45 Page XVI
XVI PREDGOVOR
dnome prostoru, što je predmet razmatranja u preostalom dijelu knjige. itatelji koji
nisu imali priliku slušati temeljne kolegije iz elektromagnetizma upuuju se na
potanko itanje drugoga poglavlja.
Druga cjelina, poglavlja 3 i 4, obrauje teoriju prijenosnih linija i valovoda. U tre-
emu je poglavlju izloena osnovna teorija prijenosnih linija, nuna za razumijevanje
sloenijih prijenosnih struktura i sklopova. Razmatraju se pojave u frekvencijskoj i
vremenskoj domeni i pokazuje uporaba grafikog rješavanja zadaa s prijenosnim
linijama uz pomo Smithova dijagrama. U etvrtomu poglavlju, na osnovi stroge ana-
lize polja, objašnjen je rad sloenijih prijenosnih struktura poput planparalelnog valo-
voda, šupljeg metalnog valovoda i dielektrinog valovoda. Osim toga, potanko se
obrauju svojstva mikrotrakastih linija i drugih planarnih prijenosnih struktura.
Trea cjelina, poglavlja 5 i 6, bavi se teorijom mikrovalnih mrea i prilagodbom
impedancije. Peto poglavlje obrauje teoriju mikrovalnih mrea. Mikrovalni sustavi
sastoje se od niza posve razliitih komponenata, gdje ukupno ponašanje sustava ovisi
o ponašanju pojedinanih komponenata. Stoga se posebna pozornost pridaje linear-
nim mreama koje se mogu lako opisati naponima i strujama na njihovim prolazima.
To upuuje na opis mikrovalnih sklopova skupom parametara poput impedancijskih,
admitancijskih ili raspršnih parametara. S pomou tih parametara i njihovih meu-
sobnih veza obraena su neka posebna svojstva višeprolaznih mrea kao što su reci-
pronost, nerefleksivnost, nedisipativnost i geometrijska simetrinost. Pokazana je
primjenjivost uporabe grafova toka signala i matrica prijenosnih parametara za rješa-
vanje sloenih mrea. Primjenom raspršnih parametara, posebno se razmatraju
temeljna obiljeja dvoprolaznih, troprolaznih i etveroprolaznih mrea koje se neri-
jetko sreu u mikrovalnim sustavima. Na kraju se razmatraju diskontinuiteti u valo-
vodima i mikrotrakastim linijama te naini pobuivanja valovoda. Šesto je poglavlje
posveeno prilagodbi kompleksne impedancije generatora karakteristinoj impedan-
ciji prijenosne linije ili kompleksnoj impedanciji trošila u svrhu ostvarenja najveeg
mogueg prijenosa snage iz generatora u trošilo. Obraene su razliite prilagodne
mree koje se sastoje od koncentriranih i raspodijeljenih komponenata te neunifor-
mnih prijenosnih linija za uskopojasnu i širokopojasnu prilagodbu impedancije.
etvrtu, najopseniju cjelinu ine poglavlja 7 i 8, nudei itatelju potrebna znanja
za samostalno projektiranje mikrovalnih pasivnih i aktivnih sklopova. U sedmome su
poglavlju obraeni osnovni pasivni sklopovi, linijski i valovodni. Razmatraju se spreg-
nute prijenosne linije i usmjerni sprenici, djelila snage i hibridi, mikrovalni rezona-
tori i filtri, periodine elektromagnetske strukture te nereciprone feromagnetske
komponente. U osmome poglavlju obraene su aktivne elektronike komponente s
pripadajuim sklopovima. Najprije se razmatraju obiljeja šuma i nelinearnih
izoblienja u mikrovalnim komponentama i sustavima. Mikrovalna se snaga moe
stvoriti i pojaavati uzajamnim djelovanjem elektromagnetskog polja i nabijenih esti-
ca. Stoga se obrauju glavne mikrovalne elektronske cijevi za generiranje i pojaava-
nje signala. Podrobnije se obrauju poluvodike komponente i pripadajui mikrovalni
sklopovi: detektori i mješala, sklopke i modulatori s PIN diodama, tranzistorska
Perje_konacno:Perje.qxd 22.3.2012 11:45 Page XVII
PREDGOVOR XVII
pojaala te diodni i tranzistorski oscilatori. Na kraju su prikazane osnovne znaajke

mikrovalnih monolitnih integriranih sklopova i minijaturnih elektromehanikih susta-
va (MEMS).
Posljednja cjelina, sastavljena od poglavlja 9 i 10, postavljena je tako da itatelj
dobije osnovna znanja na podruju mikrovalnih mjerenja i konstrukcije mikrovalnih
sustava ukljuujui problematiku antena i rasprostiranja elektromagnetskih valova. U
devetome poglavlju obraene su osnovne mjerne tehnike. Mikrovalne signale uglav-
nom karakteriziraju snaga i frekvencija, ili skup tih veliina koji zovemo spektar. Osim
tih osnovnih, uz mikrovalne signale veu se i neke druge vane elektrine veliine kao
što je primjerice impedancija. Stoga su poglavito obraene metode mjerenja snage,
frekvencije i impedancije, ukljuujui metode mjerenja raspršnih parametara mikro-
valnih komponenata i sklopova. U desetome poglavlju najprije su prikazana osnovna
obiljeja i vrste mikrovalnih antena koje ine neizostavne komponente svih mikroval-
nih radijskih i radarskih sustava. Takoer je dan kratak uvod u primjene mikrovalnih
komponenata i sklopova u radarskim i komunikacijskim sustavima, u radiometriji i
daljinskim istraivanjima te u industriji za sušenje i zagrijavanje materijala.
Dodaci na kraju udbenika trebali bi posluiti itatelju kao podsjetnik na neka
podruja matematike i elektromagnetizma iji se rezultati nerijetko upotrebljavaju
tijekom izlaganja gradiva u pojedinim poglavljima ove knjige.
Popis literature na kraju svakoga poglavlja omoguuje zainteresiranomu itatelju
daljnje produbljivanje znanja i olakšava formiranje vlastitih stajališta.
Suvremeno mikrovalno inenjerstvo ukljuuje analizu i sintezu elektrinih krugo-
va s raspodijeljenim parametrima i uporabu minijaturnih plosnatih prijenosnih struk-
tura bez izravnog rješavanja sloenih elektromagnetskih zadaa. Stoga su prednost
dobile izvedbe sklopova s trakastim prijenosnim strukturama. Budui da se nalazimo
u eri poluvodike elektronike i nanotehnologije, pri razmatranju aktivnih sklopova
gradivo je usredotoeno na primjene tranzistora i drugih poluvodikih komponenata
primjerenih mikroelektronikim izvedbama.
Pri sastavljanju gradiva istaknuto su mjesto zauzele ilustracije jer jedna slika
moe nadomjestiti tisuu rijei. No, izlaui gradivo mikrovalnog inenjerstva, koje je
proeto objašnjenjima niza razliitih elektromagnetskih pojava, nerijetko sam se
suoavao s univerzalnim problemom kako studentu na jednostavan nain predoiti
izrazito dinamine pojave poput gibanja elektromagnetskog poremeaja primjenom
statinih alata kao što su slike i dijagrami. Stoga je udbenik nadopunjen CD-ROM-
-om s vizualizacijama nekih elektrodinamikih pojava svojstvenih mikrovalnim prije-
nosnim strukturama i sklopovima. Time sam nastojao metodološki osuvremeniti izla-
ganje gradiva i istodobno studentima olakšati njegovo svladavanje. Te su vizualizacije
ostvarene i pretoene u pokretne slike s pomou matematikog paketa Mathcad©.
U radu sa studentima uvijek sam pokušavao pokusima i eksperimentima u labo-
ratoriju objasniti temeljne pojave te pokazati prirodni put spoznajnog lanca koji vodi
od razumijevanja pojave do formule koja ga objašnjava. Uporno sam tragao za naj-
Perje_konacno:Perje.qxd 22.3.2012 11:45 Page XVIII
XVIII PREDGOVOR
prikladnijim metodama uenja posudbom analogija iz drugih podruja tehnike za

potpunije objašnjenje, vizualizaciju i postizanje što jasnije fizikalne slike razmjerno
sloenih elektromagnetskih pojava izloenih u knjizi, ime sam nastojao kod studena-
ta razvijati fizikalnu intuiciju i kreativnost.
U ovaj su udbenik ugraeni rezultati rada niza znanstvenika i strunjaka, fizi-
ara, inenjera i izumitelja. Pritom, naalost, nije mogue zahvaliti svima onima na
ijim su se zamislima razvile nove koncepcije i pristupi analizi primijenjenog elektro-
magnetizma i mikrovalne elektronike te svima onima koji su svojom domišljatošu ili
otkrili ili objasnili vane pojave ili pak izumili nove elektronike komponente i
naprave. Ipak, u svojem sam se radu poglavito oslanjao na dva cjelovita i dobro
osmišljena teksta: drugo izdanje udbenika Roberta E. Collina Foundation for
Microwave Engineering i tree izdanje udbenika Davida M. Pozara Microwave
Engineering, koji su moda ponajviše proeti svim tim postignuima.
Na kraju izraavam zahvalnost svima onima koji su svojim izravnim pomaganjem
i zalaganjem pridonijeli izlaenju ove knjige. Ponajprije svim lanovima Zavoda za
radiokomunikacije, a nadasve svojim uiteljima profesorima Zlatku Smrkiu, Ivanu
Modlicu, Ervinu Zentneru i Borisu Kvizu koji su u meni razvijali sklonost i ljubav pre-
ma toj struci. Profesorima Borisu Zimmermannu i Zlatku Korenu te profesoru Bori-
voju Modlicu elim zahvaliti na korisnoj suradnji na samom poetku moje sveuilišne
karijere. Profesorima Zvonimiru Šipušu i Davoru Bonefaiu posebno zahvaljujem
na mnogim kostruktivnim komentarima, diskusijama i na iznimno nadahnjujuem i
toplom, prijateljskom ozraju tijekom naše plodne dugogodišnje strune i znanstvene
suradnje te na pozornom pregledu poglavlja o elektromagnetizmu, prijenosnim struk-
turama i mikrovalnim mreama. Profesorima Robertu Nau i Silviju Hrabaru elim
zahvaliti na nadasve korisnim diskusijama i iskrenoj višegodišnjoj suradnji na nizu
projekata iz podruja mikrovalne i visokofrekvencijske elektronike. Docentu Rado-
vanu Zentneru, dr. sc. Siniši Škokiu, dr. sc. Tomislavu Debogoviu i dr. sc. Emilu
Dumiu zahvaljujem na pomoi oko obrade i pripreme materijala za CD-rom.
Zahvaljujem i brojnim tvrtkama i institucijama koje su novanom potporom
pomogle izdavanje ovoga udbenika.
Posebno zahvaljujem recenzentima profesorici Vesni Roje, Sveuilište u Splitu te
profesorima Borivoju Modlicu i Zvonimiru Šipušu na uloenom trudu i pozornom
itanju rukopisa te nizu korisnih kritikih savjeta kako bi se poboljšao tekst.
Profesoru Zvonku Beniu osobito zahvaljujem na poticanju i ohrabrivanju
tijekom pripreme rukopisa za tisak, a izdavakoj kui Graphis d.o.o. na tehnikoj
pomoi vezanoj uz lekturu, korekturu i grafiku obradu.
Na kraju, ali ne kao najmanje vano, elio bih zahvaliti lanovima moje obitelji
bez ijeg neizmjernog strpljenja i ljubavi sasvim sigurno ovaj projekt ne bih mogao
uspješno privesti kraju.
U Zagrebu, svibnja 2009. Juraj Bartoli

Mikrovalna_elektronika_01a:Spranca.qxd 20.3.2012 11:54 Page 1
1. UVOD U MIKROVALNU
ELEKTRONIKU
Izraz »mikrovalovi« odnosi se na elektromagnetske pojave i signale u frekven-

cijskom podruju izmeu 300 MHz (3 × 108 Hz) i 300 GHz (3 × 1011 Hz). Perioda
mikrovalnoga signala T = 1/f nalazi se u podruju od 3 ns (3 × 10 –9 s) do 3 ps
(3 × 10 –12 s), a odgovarajue valne duljine λ = c/f od 1 m do 1 mm, gdje je c = 2,998×
× 108 m/s 3 × 108 m/s brzina svjetlosti u vakuumu. Signali valnih duljina reda
milimetra zovu se milimetarski valovi. Vrijednosti ovih veliina ine mikrovalnu
tehniku bitno razliitom od drugih podruja elektrotehnike. Zbog visokih frekvencija
(kratkih valnih duljina) problemi se više ne mogu riješiti izravnom primjenom
klasine teorije mrea. Zapravo, klasina je teorija mrea priblienje ili poseban
sluaj ope teorije elektrodinamike koja je opisana Maxwellovim jednadbama. To
ima kao posljedicu da aproksimacija koncentriranog elementa u teoriji mrea više ne
zadovoljava na mikrovalnim frekvencijama. Mikrovalne su naprave obino graene
od raspodijeljenih elemenata kod kojih se faze napona ili struja znatno mijenjaju
uzdu fizike duljine naprave jer su dimenzije naprave reda veliine valne duljine.
Stoga se na visokim frekvencijama obino napušta koncepcija struje i napona, tipina
za klasinu teoriju mrea, i uvodi se koncepcija valne prirode naprava i prijenosnih
ustroja. U drugoj je krajnosti optika tehnika kod koje je valna duljina mnogo kraa
od dimenzija naprave. Tada se Maxwellove jednadbe mogu pojednostaviti s pomou
teorije geometrijske optike. Ta se tehnika moe primijeniti i na rješavanje problema u
milimetarskome valnom podruju, gdje se naziva kvazioptikom tehnikom.
Pri razmatranju mikrovalnih ustroja valja poeti s Maxwellovim jednadbama
koje ukljuuju diferencijalne ili integralne operacije nad veliinama vektorskih polja,
a ta su polja funkcije prostornih koordinata. Rješenja teorije polja openito daju
cjelovitu informaciju o veliinama na prikljunicama mikrovalnih sklopova ili pri-
jenosnih ustroja, kao što su snaga, impedancija, napon, struja itd., koje se esto mogu
izraziti s pomou koncepcije teorije mrea.
Iako na visokim frekvencijama, tj. pri kratkim valnim duljinama mikrovalnih sig-
nala, nastupaju poteškoe u analizi i projektiranju mikrovalnih naprava zbog sloe-
nosti ustroja s raspodijeljenim parametrima, ti isti imbenici daju upravo mikrovalnim
sustavima jedinstvene odlike. Razlozi su sljedei:
2 1. UVOD U MIKROVALNU ELEKTRONIKU
1. Dobitak antene razmjeran je elektrinoj duljini ili ploštini antene. Na višim

frekvencijama mogue je ostvariti vei dobitak jednostavnim poveanjem fizikih
dimenzija antene.
2. Na višim se frekvencijama moe jednostavno poveati širina frekvencijskog pojasa
i na taj nain kapacitet prijenosa informacija. Širina pojasa od 1 % na 600 MHz
iznosi 6 MHz (širina jednoga televizijskog kanala), dok na 60 GHz širina pojasa od
1 % iznosi 600 MHz, tj. oko 100 televizijskih kanala.
3. Mikrovalni signali putuju priblino ravnocrtno i ne lome se niti reflektiraju u iono-
sferskome sloju poput signala niih frekvencija. Stoga se mogu ostvariti usmjerene
zemaljske i satelitske radioveze.
4. Efektivna refleksijska površina radarskog cilja poglavito je razmjerna elektrinoj i
fizikoj veliini cilja. Ako se ovoj injenici pridoda i velika usmjerenost mikroval-
nih antena, onda se vidi da je mikrovalno frekvencijsko podruje posebno za-
nimljivo za radarske primjene.
5. U podruju mikrovalnih frekvencija nastupaju razliite molekularne, atomske i
nuklearne rezonancije što proširuje podruje primjena na daljinska istraivanja
Tablica 1.1. Spektar elektromagnetskoga zraenja

1.1. UVOD U VEKTORSKA POLJA 3
(engl. remote sensing) Zemlje i drugih svemirskih tijela, medicinsku dijagnostiku,

nove postupke pripremanja hrane itd.
Glavne su primjene mikrovalova u podruju komunikacijskih i radarskih sustava.
Radarski se sustavi rabe za detekciju i odreivanje poloaja ciljeva na zemlji, u zraku i
na moru. Uglavnom se rabe za nadzor i praenje zranoga prometa, voenje projekti-
la u raznim obrambenim sustavima, za predvianje vremenskih uvjeta te za daljinska
istraivanja u razliitim podrujima gospodarstva. Razvoj optikih komunikacijskih
sustava prua nove mogunosti razvoja širokopojasnih mikrovalnih naprava, sklopova
i podsustava jer se meufrekvencijski sklopovi optikih komunikacijskih sustava
nalaze u mikrovalnome frekvencijskom podruju. S druge pak strane, pomak radne
frekvencije radiokomunikacijskih sustava u mikrovalno podruje trai usvajanje novih
znanja te daljnji razvoj metoda analize i traenje novih tehnikih rješenja, ukljuujui
THz-ne tehnologije.
1.1. UVOD U VEKTORSKA POLJA
Elektromagnetska su polja vektorska polja, pa je korisno nešto rei o nainu na

koji se raunaju i prikazuju. Vektorska i skalarna polja mogu se vizualizirati na razne
naine, a njihov je grafiki prikaz koristan za razumijevanje njihova matematikoga
ponašanja. Suvremena raunala s odgovarajuim programskim paketima pruaju
Sl. 1.1. Prikaz skalarnog polja na primjeru brda; a) kosa projekcija polja visina,
b) konturni prikaz
4 1. UVOD U MIKROVALNU ELEKTRONIKU
velike mogunosti vizualizacije skalarnih i vektorskih polja. U tom smislu posebno su

zanimljivi konturni dijagrami koji prikazuju porast skalarnog polja. Na slici 1.1a)
prikazan je crte simetrinog brda koje se uzdie do sljemena (vrha) u središtu kon-
turnog dijagrama. Visina, prikazana na konturnom dijagramu na slici 1.1b), skalarna
je veliina. Svakoj toki na površini Zemlje pripada odreena visina. Kad se sve toke
iste visine poveu jednom krivuljom (izohipsom), površina je Zemlje posve defini-
rana. Zamislimo da se negdje na brdu prikazanom na slici 1.1a) nalazi kamena kugli-
ca. Zbog djelovanja sile tee kuglica e se poeti kotrljati nizbrdo. Bez obzira na to
gdje se kuglica nalazila, uvijek e biti potrebna neka sila da je zadri na istom mjestu.
Time je definirano vektorsko polje sila. Na slici 1.2 dan je drukiji grafiki prikaz brda
u kojem strelice pokazuju veliinu i smjer sile potrebne da zadri kuglicu na razliitim
mjestima padine. Relacija izmeu skalarnog polja visina i vektorskog polja sila koje
djeluju na kuglicu dobro je poznata i moe se izrei ovako: sila ovisi o strmini, ili,
drugim rijeima, sila ovisi o brzini promjene visine s udaljenošu. U diferencijalnom
raunu, ta se promjena zove derivacija. Na jednak se nain mogu prikazati elektrine i
magnetske sile, tj. elektrina i magnetska polja.
1.1.1. Gradijent
Obino je teško nai »smjer« najveega mogueg nagiba po kojem e se kuglica
na slici 1.1a) kotrljati. Najvei nagib u danoj toki zove se gradijent u toki. Gradijent
je linearni operator deriviranja u smjeru svake koordinatne osi. On u svakoj toki daje
vektor tvorei tako vektorsko polje. Detalj vektorskog polja u malom pravokutniku na
slici 1.2 povean je da bi se mogle prikazati komponente polja. Radi boljeg snalaenja
u prostoru dodane su osi lokalnog koordinatnog sustava. Gradijent je u tom malom
isjeku polja praktiki jednolik, tj., priblino je jednak u svim tokama i po veliini i
po smjeru, a oznaen je kao vektor. Taj se vektor gradijenta moe rastaviti na dvije
komponente. Prva od njih, ∂P/∂x, pokazuje strminu ili nagib u x-smjeru, a druga,
∂P/∂y, pokazuje strminu u y-smjeru. Visina je oznaena simbolom P koji je odabran s
razlogom jer visina ustvari oznauje gravitacijski potencijal. To se dvodimenzionalno
polje moe matematiki formulirati kao
∂P ∂P
gradijent = x + y , (1–1)
∂x ∂y
gdje ^
x i^
y oznauju jedinine vektore u x-smjeru, odnosno y-smjeru.
Posebno valja istaknuti dva svojstva gradijenta. Prvo, vektor gradijenta uvijek je
okomit na krivulje u konturnom dijagramu jer gradijent upravo oznauje najveu str-
minu. Drugo, što je manji razmak izmeu konturnih krivulja to je vei nagib, pa je i
gradijent vei.
1.1. UVOD U VEKTORSKA POLJA 5
Sl. 1.2. Objašnjenje gradijenta s pomou vektorskog polja sila koje su potrebne da zadre
kuglicu u mirovanju na obronku brda prikazanog na slici 1
Trodimenzionalni gradijent, kao što je gradijent temperature u prostoru, pot-

puno je analogan dvodimenzionalnom sluaju visina, pa je i njegova definicija slina:
∂P ∂P ∂P
grad P = x + y + z . (1–2)
∂x ∂y ∂z
Gradijent ima veliinu (magnitudu) koja se moe dobiti kao drugi korijen zbroja
kvadrata njegovih pravokutnih komponenata, tj.
2
⎛ ∂P ⎞2 ⎛ ∂P ⎞ ⎛ ∂P ⎞2
grad P = ⎜ ⎟ +⎜ ⎟ +⎜ ⎟ . (1–3)
⎝ ∂x ⎠ ⎝ ∂y ⎠ ⎝ ∂z ⎠
Da bi se skratili zapisi gradijenta, divergencije ili rotora, uveden je diferencijalni

operator nabla s oznakom ∇. Taj je operator definiran u pravokutnom koordinatnom
sustavu,
∂ ∂ ∂
∇ = x + y + z . (1–4)
∂x ∂y ∂z
Sam simbol nabla nema neko fizikalno znaenje. Formalno se javlja kao vektor s
x-, y- i z-komponentama ∂/∂x, ∂/∂y i ∂/∂z. Budui da je nabla operator, mora postojati
»nešto« na što taj operator djeluje. Kad djeluje na skalarnu funkciju, dobiva se upravo
gradijent te funkcije kao što je definirano u izrazu (1–2), tj.
2. TEORIJA ELEKTROMAGNETIZMA
Klasina teorija elektromagnetizma daje sistematian i toan opis elektrinih i

magnetskih pojava oslanjajui se samo na nekoliko jednostavnih jednadba. Za
najopenitiju formulaciju zakona o elektricitetu i magnetizmu zasluan je James
Clerk Maxwell (1831–1879). On je 1864. godine objedinio i upotpunio zapaanja koja
su objavili Michael Faraday (1791–1836), Karl Friedrich Gauss (1777–1855) i André-
-Marie Ampère (1775–1836). Zato su njemu u ast temeljne jednadbe, koje opisuju
vladanje elektromagnatskih polja, prozvane Maxwellovim jednadbama. Fascinantan
povijesni razvoj elektromagnetizma opisali su mnogi znanstvenici, ali osnovni razlog
velike primjene Maxwellovih jednadba njihov je nemjerljiv doprinos u eksperimen-
talnoj fizici.
Premda su Maxwellove jednadbe najprije formulirane u integralnom obliku, u
ovoj smo se knjizi opredijelili za Hertzovu (Heinrich Rudolf Hertz, 1857–1894) for-
mulaciju u diferencijalnom obliku jer je prikladnija za prouavanje vremenski pro-
mjenljivih polja, odnosno elektromagnetskih valova. Kako Maxwellove jednadbe
ine skup meusobno povezanih parcijalnih diferencijalnih jednadba, rješavanje
problema u elektromagnetizmu blisko je povezano s njihovim punim razumijevanjem.
No, golo matematiko razumijevanje, premda nuno, nije i dovoljno. Maxwellove jed-
nadbe, pune razliitih fizikalnih znaenja, osobito su vane za razvoj fizikalne intuici-
je. Stoga emo u ovoj knjizi istraiti njihove fizikalne i matematike posljedice rješa-
vanjem polja unutar razliitih materijala, poput dielektrika, vodia, ferita itd. te uz
razliite rubne uvjete.
2.1. MAXWELLOVE JEDNADBE I ZAKON

LORENTZOVE SILE
Pokusima je dokazano da se elektrini naboji gibaju kada na njih djeluju elek-

trine i magnetske sile. Te sile linearno ovise o veliinama koje zovemo elektrina i
magnetska polja, a ta se polja nalaze u svakoj toki prostora i u svakom vremenskom
trenutku. Maxwellove jednadbe opisuju uzajamni odnos meu elektrinim i magnet-
skim poljima te vezu polja s poloajem i kretanjem nabijenih estica. Premda su vrlo
22 2. TEORIJA ELEKTROMAGNETIZMA
jednostavne, Maxwellove su jednadbe dovoljne za razumijevanje niza elektromag-

netskih pojava opisanih u ovoj knjizi.
U diferencijalnom obliku, Maxwellove jednadbe mogu se napisati kao:

∂B( r, t )
∇ × E( r, t ) =− (Faradayev zakon), (2–1)
∂t

∂D( r, t )
∇ × H ( r, t ) = J ( r, t ) + (Ampèreov zakon), (2–2)
∂t

∇⋅ D( r, t ) = ρ( r, t ) (Gaussov zakon), (2–3)

∇⋅ B( r, t ) = 0 (Gaussov zakon), (2–4)
gdje su varijable ovako definirane:

E elektrino polje (volt po metru; V/m)
H magnetsko polje (amper po metaru; A/m)
B gustoa magnetskog toka (tesla; T)
D gustoa elektrinog toka (kulon po etvornome metru; C/m2)
J gustoa elektrine struje (amper po etvornome metru; A/m2)
ρ gustoa elektrinog naboja (kulon po prostornome metru; C/m3)
Hamiltonov diferencijalni operator ∇ (nabla ili del-operator) definiran je u uvodu
kao
∂ ∂ ∂
∇ = x + y + z ,
∂x ∂y ∂z
gdje ^ x, ^
y i^z oznauju jedinine vektore u smjeru osi trodimenzionalnog pravokutnog
koordinatnog sustava.

Osim skalarne veliine ρ(r , t) koja oznauje gustou elektrinog naboja,
sve
su

ostale
veliine vektori. To jest, uz amplitudu, veliinama E(r , t), H (r , t), D (r , t), B (r , t)

i J (r , t) pridruen je smjer u trenutku t i u svakoj toki prostora opisanoj vektorom r .
U ovoj su knjizi upotrijebljene mks-jedinice (SI), premda su mogui i drugi sustavi
jedinica (npr. cgs), u kojima se Maxwellove jednadbe javljaju u neznatno izmije-
njenom obliku.

Izvori naboja ρ(r , t) i struje J (r , t) uzrokuju elektrina
i magnetska polja. U
konkretnim problemima nerijetko su poznate veliine ρ i J , pa polja, koja se namjera-
vaju odrediti primjenom Maxwellovih jednadba, postaju predmet rubnih uvjeta.
Mnogo je sloeniji problem kada ρ i J nisu jedinstveno zadani i kad se mijenjaju u
ovisnosti o poljima. Tad se Maxwellove jednadbe moraju riješiti jedinstveno kako bi
se zadovoljili rubni uvjeti. U ovoj emo se knjizi baviti problemima kod kojih su
veliine ρ i J a priori poznate, ili su vrlo tono procijenjene.
2.1. MAXWELLOVE JEDNAD@BE I ZAKON LORENTZOVE SILE 23
Matematiki model svakog fizikalnog problema dobro je postavljen ako su zado-

voljena sljedea tri uvjeta. Prvo, model mora imati najmanje jedno rješenje (egzisten-
cija rješenja). Drugo, model mora imati najviše jedno rješenje (jedinstvenost rješenja,
vidjeti odjeljak 2.16.1) i tree, rješenje neprekidno ovisi o zadanim podacima (znaaj-
nost rješenja). Smisao prvoga uvjeta oit je: ako elektromagnetski model nema
rješenje, onda e biti od male koristi znanstvenicima i inenjerima. Smisao drugoga
uvjeta jednako je tako oit: ako se dvije razliite metode rješavanja primijene na je-
dan te isti model i pritom se dobiju dva razliita rezultata, onda taj model nee biti od
koristi ni za analizu ni za proraun. Trei uvjet moe se tumaiti kao: male promjene
zadanih podataka proizvode male promjene rješenja. Drugim rijeima, rješenja su
neosjetljiva na male pogreške u podacima.
Maxwellove jednadbe u sebi sadre i vrlo vanu vezu izmeu struje
i naboja.
Primjenom vektorske jednakosti ∇ ⋅ (∇ × A) = 0 na bilo koji vektor A, divergencija
Ampèreova zakona daje

∂D
∇⋅ (∇ × H ) = ∇⋅ + ∇⋅ J = 0.
∂t

Redoslijed operacija derivacije nad vektorom D po vremenu i prostoru moe se
meusobno zamijeniti, pa se primjenom Gaussova zakona dobiva
∂ρ
+ ∇⋅ J = 0. (2–5)
∂t
Ta diferencijalna jednadba, poznata pod nazivom jednadba kontinuiteta struje

ili jednadba ouvanja naboja, pokazuje da vremenski promjenljiva razdioba pros-
tornog naboja inducira gustou struje koja se mjeri u amperima po etvornome

metru, A/m2. Kao što se vidi, ρ(r , t) i J (r , t) ne moraju biti neovisno zadani, pa je to
vjerojatno navelo Maxwella na zakljuak da u jednadbu (2–2) za izmjenina polja
valja uvesti dodatni lan koji upuuje na gustou pomane struje ∂D/∂t.
2.1.1. Integralni oblik Maxwellovih jednadba

Primjenom Gaussova i Stokesova teorema, diferencijalni oblik Maxwellovih jed-
nadba moe se pretvoriti u integralni oblik. Integralni je oblik posebno vaan u
zadaama u kojima postoje diskontinuiteti ili singulariteti polja, struja i naboja. Ti su
singulariteti posljedica rubnih uvjeta na granici izmeu razliitih sredstava, odnosno
materijala.
Razmotrimo sada prostorno deriviranje vektora. U Maxwellovim jednadbama
(2–1) – (2– 4) mogu se nai dvije razliite vrste derivacija vektorskih polja, divergenci-
ja i rotor (odjeljak 1.2), baš kao što postoje dva razliita naina mnoenja vektora,
skalarni i vektorski.
24 2. TEORIJA ELEKTROMAGNETIZMA
Sl. 2.1. a) Objašnjenje Gaussova teorema; b) objašnjenje Stokesova teorema

Kao što je pokazano u uvodu, divergencija vektora (∇ ⋅ A) skalarna je veliina bez
smjera i definirana je kao

∫
1
∇ ⋅ A = lim A ⋅ ndS,
Δ
ΔV → 0 V
ΔS
gdje se integracija obavlja na orijentiranoj zatvorenoj plohi ΔS koja omeuje mali

volumni element ΔV. Jedinini vektor ^ n okomit je na plohu s vanjske strane i pokazu-
je orijentaciju te plohe. Integriranje
divergencije po odreenom volumenu V ekviva-
lentno je sumiranju
veliine ∇ ⋅ A ΔV unutar tog istog volumena. Prema definiciji,
veliina ∇ ⋅ AΔV moe se napisati u obliku plošnog integrala. Tok polja A koji napušta
elementarni volumen ΔV na slici 2.1a) kroz jednu od njegovih ploha jednak je toku
koji ulazi u susjedni volumni element kroz tu istu plohu. Otuda se pri sumiranju
plošnih integrala, doprinosi svih zajednikih ploha meusobno poništavaju, pa ostaju
samo doprinosi od graninih ploha koje nemaju susjednih volumnih elemenata. To se
moe napisati kao

∫
V
∫
(∇ ⋅ A)dV = A ⋅ ndS,
S
(2–6)
gdje je ^
n jedinini vektor okomit na proizvoljnu plohu S i usmjeren prema van kao što
je prikazano na slici 2.1a). Jednadba (2– 6) zove se Gaussov teorem ili teorem diver-
gencije koji kae
da je skalarni tok polja A kroz zatvorenu plohu S jednak integralu
divergencije A po cijelom prostoru V koji je omeen plohom S.
Izravna primjena teorema o divergenciji na jednadbe (2–3) i (2–4) daje

∫ D ⋅ ndS = ∫ ρdV = Q, (2–7)
S V
2.1. MAXWELLOVE JEDNAD@BE I ZAKON LORENTZOVE SILE 25

∫ B ⋅ ndS = 0, (2– 8)
S
gdje veliina Q u jednadbi (2–7) oznauje cjelokupni naboj koji se nalazi u volumenu
V omeenom zatvorenom plohom S. Jednadbe (2–7) i (2–8) zapravo su Maxwellove
jednadbe divergencije u integralnom obliku.
Rotacija ili vrtloenje polja moe se zamisliti kao krivuljni integral po jedininoj
ploštini u nekoj toki prostora. Ako se neka ploha podijeli na mnogo malih dijelova
kao što je prikazano na slici 2.1b), onda iz definicije rotora za svaku infinitezimalnu
plohu izlazi

∫
A ⋅ d l = (∇ × A) ⋅ n dS,
C1

gdje je diferencijalna duljina dl tangencijalna na rub C1 infinitezimalne plohe dS.
Smjer diferencijalnog vektora odreen je pravilom desne ruke kao što je prikazano na
slici 2.1. Ako se zbroje doprinosi svih tih malih ploha po cijeloj plohi S, moe se vidjeti
da krivuljni integral išezava na svim unutrašnjim plohama. Drugim rijeima, krivuljni
se integrali na zajednikim rubovima sa susjednim plohama poništavaju zbog toga što
su smjerovi tih integrala suprotni kao što se vidi na slici 2.1b). Doprinosi stoga dolaze
samo od krivuljnih integrala na vanjskom rubu plohe S, koji je oznaen sa C. Zbraja-
nje svih doprinosa, tj. integracija u graninom prijelazu dS → 0, daje jednadbu

∫S (∇ × A) ⋅ n dS =
C∫ A ⋅ dl .
(2–9)
To je Stokesov teorem koji vrijedi za svako kontinuirano vektorsko polje. Taj vaan
teorem pokazuje da je krivuljni integral vektorske funkcije na zatvorenoj krivulji C
jednak integralu okomitih komponenata rotora po plohi S koju obrubljuje krivulja C.
Izravna primjena Stokesova teorema na jednadbe (2–1) i (2–2) daje druge dvije
Maxwellove jednadbe u integralnom obliku. Prva od njih oznauje uobiajeni oblik
Faradayjeva zakona i upuuje na drugi Kirchhoffov zakon
∂
C∫ E ⋅ dl = −
∂t ∫S B ⋅ ndS. (2–10)
Druga jednadba upuuje na Ampèreov zakon

∂ ∂
∫ H ⋅ dl =
∂t ∫S D ⋅ n dS +
∫S J ⋅ n dS =
∂t ∫S D ⋅ n dS + i, (2–11)
C
gdje je i ukupna izmjenina struja koja tee kroz plohu S.

Mikrovalna_elektronika_02:Spranca.qxd 20.3.2012 13:41 Page 163
3. TEORIJA PRIJENOSNIH LINIJA
Teorija prijenosnih linija premošuje procjep izmeu teorije polja i teorije elek-
trinih krugova, pa zauzima znaajno mjestu u analizi mikrovalnih mrea i sklopova.
Kao što emo vidjeti, rasvjetljavanju fenomena rasprostiranja valova na prijenosnoj
liniji moe se prii bilo proširenjem teorije elektrinih krugova, bilo preko teorije
polja primjenom Maxwellovih jednadba. U sljedea emo dva poglavlja prikazati oba
pristupa i pokazati da su jednadbe koje opisuju prijenos energije prijenosnom lini-
jom vrlo sline jednadbama koje smo našli u poglavlju 2 pri razmatranju rasprosti-
ranja ravnog vala u neogranienom sredstvu. Kompleksna amplituda vala na prijenos-
noj liniji moe se definirati na tri naina. To moe biti amplituda napona, amplituda
struje ili normirana amplituda iji kvadrat modula ima dimenziju snage koju val
prenosi. U bilo kojem od tih prikaza amplituda vala opisana je kompleksnim fazorom
ija je veliina razmjerna veliini vala i iji fazni kut pokazuje relativnu fazu u odnosu
na ishodište ili nulu varijable vremena.
3.1. VALOVI NA PRIJENOSNOJ LINIJI
Bitna razlika izmeu teorije elektrinih krugova i teorije prijenosnih linija nalazi
se u elektrinim izmjerama. Naime, u teoriji elektrinih krugova uzima se da su fi-
zike izmjere mree zanemarivo male u odnosu na valnu duljinu, dok, naprotiv,
uzduna dimenzija prijenosne linije moe initi samo dio ili više valnih duljina. Stoga
se prijenosna linija moe uzeti kao mrea s raspodijeljenim parametrima u kojoj se
naponi i struje mijenjaju du linije. U razmatranju koje slijedi smatrat emo da se radi
o uniformnoj prijenosnoj liniji koja se sastoji od dvaju vodia postavljenih na razmak
znatno manji od valne duljine. To znai da se poprene izmjere i svojstva vodljivih i
dielektrinih materijala ne mijenjaju du linije.
Pretpostavimo sada da se iznad savršeno vodljive ravnine nalazi vodi u obliku
tanke ice tvorei uniformnu prijenosnu liniju kao što je prikazano na slici 3.1. Ako je
linija beskonano dugaka i pobuena samo na jednom kraju, tad su omjeri napona i
struje u svim tokama du linije meusobno jednaki. Taj se omjer zove karakteristina
164 3. TEORIJA PRIJENOSNIH LINIJA
Sl. 3.1. Prijenosna linija koju ini kruni vodi iznad uzemljene vodljive ravnine
impedancija linije i oznauje sa Z0 . Ako je linija na svojemu kraju zakljuena ili

optereena impedancijom Z0 , onda se vlada kao da je beskonano dugaka.
Kad kroz icu tee istosmjerna ili izmjenina struja, oko ice se javlja konano
magnetsko polje u kojem je pohranjena odreena koliina magnetske energije. Iz
teorije mrea poznato je da je po vremenu prosjena pohranjena magnetska energija
povezana s induktivitetom kao
1
Wm = L I2 , (3–1a)
2 0
gdje je I efektivna vrijednost struje. Prema tomu, ako pohranjuje magnetsku energiju
dok kroz nju tee struja I, linija mora posjedovati induktivitet L0 koji je dan vrijed-
nošu pohranjene magnetske energije podijeljenom s I2/2. Ako se zatim taj induk-
tivitet podijeli s ukupnom duljinom linije, dobiva se induktivitet L po jedinici duljine,
tj. raspodijeljeni induktivitet linije.
S druge strane, ako se izmeu ice i uzemljene ravnine postavi istosmjerni ili iz-
mjenini napon V, onda se izmeu njih javlja elektrino polje. To znai da je u pro-
storu izmeu dvaju vodia pohranjena po vremenu prosjena elektrina energija
1
We = C V 2, (3–1b)
2 0
gdje je V efektivna vrijednost napona. Pohranjena elektrina energija podijeljena s

V 2/2 daje kapacitet linije. Dijeljenjem ukupnog kapaciteta linije s njezinom duljinom
dobiva se raspodijeljeni kapacitet linije C.
Osim pohrane energije u stvarnoj liniji postoji i disipacija energije, tj. dio se elek-
tromagnetske energije pretvara u toplinu, što oznauje gubitke u prijenosnoj liniji.
3.1. VALOVI NA PRIJENOSNOJ LINIJI 165
Konana provodnost vodia na slici 3.1 stvara otpor u kojem nastaju gubici. Izraz za
gubitke snage po jedinici duljine zbog disipacije u vodiima glasi
Pc = RI 2 , (3–1c)
gdje je R raspodijeljeni otpor linije, a I efektivna struja. Premda na mikrovalnim

frekvencijama ti gubici nisu jednaki gubicima u istosmjernom strujnom krugu zbog
površinskog uinka (skin-efekt), moe ih se uzeti u raun na jednak nain. Jednako
tako, ako dielektrik nije savršen, onda se u njemu stvaraju gubici snage po jedinici
duljine
Pd = GV 2 , (3–1d)
gdje je G nadomjesna raspodijeljena vodljivost linije, a V efektivni napon. Stoga se R i

G pripisuju gubicima u vodiima, odnosno dielektriku.
U skladu s provedenim razmatranjima, prijenosnu se liniju konane duljine moe
predoiti raspodijeljenim parametrima koji ovise o geometriji prijenosne strukture.
Na slici 3.2, prikazan je infinitezimalno kratak odsjeak linije duljine Δz sastavljen od
koncentriranih elemenata, gdje parametri linije R, L, G i C oznauju veliine po
jedinici duljine s dimenzijama:
R = otpor po jedinici duljine, Ω/m L = induktivitet po jedinici duljine, H/m
G = vodljivost po jedinici duljine, S/m C = kapacitet po jedinici duljine, F/m.
Sl. 3.2. Naponi, struje i nadomjesni elementi elementarne linije duljine Δz
Razmotrimo sada sluaj u kojem je umjesto statikog napona na jedan kraj linije
utisnut vremenski promjenljiv napon. U tom sluaju moe se oekivati da e naponi i
struje du linije biti funkcije vremena t i poloaja z. Izvedimo najprije relacije izmeu
napona i struje na poloajima z i z + Δz. Budui da su otpor i induktivitet linije po
jedinici duljine dani s R i L, odsjeak linije duljine Δz ima otpor RΔz, odnosno induk-
tivitet LΔz. Struja i(z, t) koja tee kroz taj otpor i induktivitet stvara razliku potenci-
jala RΔz i(z, t) + LΔz [∂i(z, t)/∂t] izmeu z i z + Δz. Struja na liniji takoer ovisi o z.
Ovdje je, meutim, pretpostavljeno da jednaka struja i(z, t) tee u svim tokama
izmeu z i z + Δz jer je Δz dovoljno mala veliina koja e se kasnije ionako skratiti do
166 3. TEORIJA PRIJENOSNIH LINIJA
nule. Parcijalna derivacija upuuje da e se derivirati samo po t, premda je struja

funkcija i od z i od t.
Sukladno drugome Kirchhoffovu zakonu, suma napona u zamci na slici 3.2 mora
biti jednaka nuli:
∂i( z + Δz, t )
v( z, t ) − RΔz i( z + Δz, t ) − LΔz − v( z + Δz, t ) = 0,
∂t
što se moe napisati kao
⎡ ∂i( z + Δz, t ) ⎤
v( z + Δz, t ) − v( z, t ) =−⎢ Ri( z + Δz, t ) + L ⎥Δz . (3–2)
⎣ ∂t ⎦
Sukladno prvome Kichhoffovu zakonu, zbroj struja u voru na koordinati z mora

biti jednak nuli, tj.
∂v( z, t )
i( z, t ) − GΔz v( z, t ) − CΔz − i( z + Δz, t ) = 0,
∂t
što se moe napisati kao
⎡ ∂v( z, t ) ⎤
i( z + Δz, t ) − i( z, t ) =−⎢ Gv( z, t ) + C ⎥Δz. (3–3)
⎣ ∂t ⎦
Dijeljenjem s Δz i primjenom graninog prijelaza Δz → 0, jednadbe (3–2) i (3–3)

u vremenskoj domeni poprimaju oblik parcijalnih diferencijalnih jednadba prvoga
reda:
∂v( z,t ) ∂i( z,t )
= −Ri( z,t ) − L , (3–4a)
∂z ∂t
∂i( z,t ) ∂v( z,t )
= −Gv( z,t ) − C . (3–4b)
∂z ∂t
To su jednadbe prijenosne linije, poznate pod nazivom telegrafske jednadbe.

U mikrovalnoj se elektronici preteno rabe harmonijski signali sinusnog valnog
oblika pa se obino primjenjuje fazorski prikaz:
v( z, t ) = V ( z )cos⎡
⎣ ωt + ϕ v ( z ) ⎤ {
⎦= Re V ( z )e jωt , } (3–5a)
i( z, t ) = I ( z )cos⎡
⎣ ωt + ϕ i ( z ) ⎤ {
⎦= Re I ( z )e jωt , } (3–5b)
gdje su kompleksne veliine
V ( z ) = V ( z )e jϕv ( z ) , I ( z ) = I ( z )e jϕi ( z ) ,
3.1. VALOVI NA PRIJENOSNOJ LINIJI 167
fazori koji nose informaciju o fazama napona i struje signala, pa im otuda i ime (odje-
ljak 2.2). Fazori ne ovise o vremenu, ali ovise o poloaju na liniji. Radi jednostavnosti,
u daljnjim e se razmatranjima ispustiti oznaka fazora (podcrtana veliina) vodei
rauna da je rije o kompleksnoj veliini koju kod pretvaranja u vremensku domenu
valja najprije pomnoiti s faktorom ejωt, a zatim iz rezultata uzeti samo realni dio kao
što se vidi u izrazu (3–5). Stoga, za prikaz u frekvencijskoj domeni, derivacije po vre-
menu (∂/∂t) valja jednostavno zamijeniti faktorom jω ime se parcijalne diferencijalne
jednadbe (3–4) svode na jednadbe s obinim derivacijama:
dV ( z )
=−( R + jωL) I ( z ), (3–6a)
dz
dI ( z )
=−( G + jωC ) V ( z ). (3–6b)
dz
Jednadbe (3–6) u cijelosti opisuju ponašanje napona i struja na prijenosnoj lini-

ji. Budui da svaka od njih ovisi i o naponu i o struji, valja ih svesti na takav oblik u
kojem ovise samo o jednoj od tih varijabla. Slian je postupak proveden pri izvodu
valnih jednadba za val u slobodnome prostoru. Deriviranjem jednadbe (3–6a) i
uvrštenjem (3–6b) moe se, na primjer, eliminirati ovisnost o struji pa se ta jednadba
svodi na obinu homogenu diferencijalnu jednadbu drugoga reda s kompleksnom
varijablom. To je valna jednadba za napon
d2 V ( z )
− γ 2 V ( z ) = 0. (3–7a)
dz 2
Slino, deriviranjem jednadbe (3–6b) dobiva se valna jednadba za struju:
d2 I ( z )
− γ 2 I ( z ) = 0. (3–7b)
dz 2
U jednadbe (3–7) uvedena je kompleksna veliina γ koja je funkcija frekvencije, tj.
γ = α + j β = ( R + j ωL)(G + j ωC ). (3–8)
Budui da pokazuje kako se linijom prenose naponski i strujni valovi, veliina γ

dobila i svoje ime, koeficijent rasprostiranja, baš kao za elektromagnetski val u slobod-
nome prostoru. Realne veliine α i β oznauju koeficijent prigušenja u neperima po
metru (Np/m), odnosno fazni koeficijent u radijanima po metru (rad/m).
Valne jednadbe (3–7) za liniju bez gubitaka (α = 0) imaju oblik valne jednadbe
(2–75) za elektrino polje (odjeljak 2.5.2), koja opisuje rasprostiranje ravnoga har-
monijskog vala u smjeru jedne osi pravokutnog koordinatnog sustava. Jednadbe
4. VALOVODI
U poglavlju 2 prouavali smo rasprostiranje ravnih valova u neogranienim

dielektricima. Razmatrali smo takoer pojavu refleksije pri okomitom i kosom
nailasku vala na ravne granice s vodiima i dielektricima. U stvarnosti, ne postoje va-
lovi na koje ne djeluju vodii i/ili dielektrici, osim ako se ne radi o idealizaciji raspro-
stiranja radiovalova daleko od površine Zemlje u prostoru izmeu odašiljaa i prijam-
nika. U ovom emo poglavlju prouavati voenje elektromagnetskih valova uz
vodljive i dielektrine granice iji oblik odreuje razdiobe polja tih valova. Kad je rije
o voenom valu tad se prije svega misli na prijenos energije uzdu prijenosne struk-
ture. Polja voenih valova vrsto su povezana sa strujama i nabojima koje ta ista polja
induciraju na vodljivim granicama ili ovise o uvjetima refleksije na dielektrinim
granicama. Ve smo u poglavlju 3 razmatrali kako se elektromagnetski val prenosi
dvoinom linijom. Pritom smo našli da se kratko spojena linija ponaša kao geome-
trijski periodina reaktancija. U ovom emo poglavlju tu zamisao najprije proširiti na
planparalelne valovode (paralelne vodljive ploe), a zatim na valovode (šuplje ili
dielektrikom ispunjene metalne cijevi koje vode elektromagnetske valove). Pre-
dodba o šupljem valovodu kao moguoj prijenosnoj strukturi moe se razviti na
osnovi modela prijenosne linije optereene kratko spojenim etvrtvalnim stabovima,
kao što je prikazano na slici 4.1. Budui da su etvrtvalni stabovi kratko spojeni, njiho-
va je ulazna impedancija beskonana, pa ne optereuju prijenosnu liniju koja se u
ovom sluaju sastoji od dviju savršeno vodljivih traka širine w. No, popreno na smjer
rasprostiranja vala postoji stojni val; u vodiima stabova teku reaktivne struje, a u
prostoru izmeu vodia pohranjuje se znatna koliina elektromagnetske energije.
Sl. 4.1. Razvoj ideje o pravokutnom valovodu s pomou modela prijenosne linije
224 4. VALOVODI
Umetanjem dodatnih stabova, prijenosna se struktura moe zatvoriti u oblik pra-

vokutne cijevi koju zovemo pravokutni valovod.
Razmotrimo sada neka svojstva ove nove prijenosne strukture. Ako širina
savršeno vodljivih traka (w) tei nuli, onda raspodijeljeni induktivitet linije tei u
beskonanost, a raspodijeljeni kapacitet tei nuli pa karakteristina impedancija
definirana izrazom (3–20)
L
Z0 = ,
C
tei u beskonanost. S druge strane, intuitivno nije posve jasno što se dogaa s brzi-
nom rasprostiranja faze (fazna brzina)
1
v=
LC
jer kad L → ∞, istodobno C → 0. Moe se, meutim, pokazati da C bre tei nuli nego
što L tei u beskonanost, pa fazna brzina tei u beskonanost. Objašnjenje za to da-
no je u poglavlju 2, gdje je pokazano da fazna brzina vala moe poprimiti vrijednosti
vee od brzine svjetlosti jer se tom brzinom ne prenosi energija. Sve se to zbiva na
frekvenciji za koju je valovod širok tono pola valne duljine. Kao što e se kasnije vid-
jeti, toj je frekvenciji dano posebno ime, zaporna ili granina frekvencija valovoda.
Budui da su i fazna brzina i karakteristina impedancija valovoda beskonane, na toj
se frekvenciji još uvijek ne moe prenositi elektromagnetska energija. Tada energija
samo titra u poprenom smjeru tvorei u tom smjeru stojni val.
Slino se moe razviti i ideja o krunom valovodu kao što je prikazano na slici 4.2,
gdje su sada na dvoinu liniju umjesto etvrtvalnih stabova paralelno spojeni
polukruni iani lukovi. Ako je njihova duljina upravo tolika da im je ulazna impe-
dancija beskonana i ako su postavljeni toliko gusto da se meusobno dodiruju, onda
e se prijenosna linija pretvoriti u zatvorenu metalnu strukturu oblika cijevi krunog
poprenog presjeka. Takvu cijev zovemo kruni valovod. Kasnije emo vidjeti da se i
Sl. 4.2. Razvoj modela krunog valovoda

4.1. PLANPARALELNI VALOVOD 225
tom prijenosnom strukturom moe prenositi elektromagnetska energija iznad odgo-

varajue granine ili zaporne frekvencije.
Opisani modeli objašnjavaju samo najjednostavniji tip vala. No, u valovodima se
mogu prenositi »viši modovi« koje nije jednostavno objasniti izravnom analogijom s
dvoinom prijenosnom linijom. Osim toga, opisani model moe posluiti za dobiva-
nje nadomjesnog sklopa valovoda s raspodijeljenim parametrima. Fizikalna intuicija
navodi na zakljuak da se tom »prijenosnom linijom« ne moe zatvoriti istosmjerni
strujni krug jer je u poprenom smjeru kratko spojena vodiima. To upuuje na i-
njenicu da se valovod ponaša kao visokopropusni filtar, odnosno da se ispod neke
granine frekvencije valovodom ne moe prenositi energija. U odjeljcima koji slijede
vidjet emo da se šupljim pravokutnim valovodom energija prenosi tako da se ravni
val uzastopno reflektira na stijenkama valovoda putujui po cik-cak crti.
4.1. PLANPARALELNI VALOVOD
Prilikom razmatranja kosog upada vala iz dielektrika na ravnu vodljivu plohu u

odjeljku 2.12. utvreno je da se energija prenosi du granine plohe. Takoer je
pokazano da okomito polarizirano elektrino polje stvara TE-val, a da paralelno
polarizirano elektrino polje stvara TM-val. Dakle, superpozicijom okomito polari-
ziranog upadnog i reflektiranog vala nastaje TE-val ija se polja, sukladno izrazima
(2–229) i (2–230), mogu napisati kao:

E = y jE0 sin( k x x )e−jβz , (4–1)
E ⎡ −jβ k ⎤
H = 0 ⎢ x sin( k x x ) − z x cos( k x x ) ⎥e−jβz . (4–2)
η⎣ k k ⎦
Pritom je za ukupnu amplitudu E0 poprenog elektrinog polja uzeta upola manja vri-
jednost od odgovarajue u izrazu (2–229). Veliina j β = j kz pokazuje koeficijent
rasprostiranja u smjeru ^z . Komponente valnog broja kx = kcos θ i β = ksin θ moraju
istodobno zadovoljiti disperzijsku relaciju
k 2x + β2 = k 2 = ω2 με. (4–3)
Izraz (4–1) pokazuje da se uvijek mogu nai odreene diskretne udaljenosti

(x= a) od donje vodljive plohe na slici 4.3 tako da su i na njima zadovoljeni rubni
uvjeti. Na primjer, tangencijalna komponenta elektrinog polja poprima vrijednost
nula za bilo koji cijeli broj m, ako je kxa = mπ, jer je tada sin (kxa) = 0. Taj se uvjet
moe napisati kao
226 4. VALOVODI
Sl. 4.3. Rasprostiranje TE-vala planparalelnim valovodom uzastopnim refleksijama na

vodljivim ravninama; a) f 2,5fc; b) f 1,1fc; c) f = fc (nema rasprostiranja, val
titra u poprenom smjeru)
mπ mπ
a= = . (4–4)
kx k cos θ
Izraeno rijeima, ako su poznati: razmak a, višekratnik m i parametri sredstva μ

i ε, onda je posve odreen kut θ pod kojim se val reflektira od vodljivih ploha. Stoga
se paralelno s prvom plohom na koordinati x = a moe postaviti druga savršeno vod-
ljiva beskonano tanka ploha, a da pritom ne doe do promjene razdiobe polja. Ta
druga ploha s prvom plohom podrava TE-val koji se tada rasprostire u smjeru osi ^ z.
Budui da su obje plohe ravne i meusobno paralelne, nova prijenosna struktura zove
se planparalelni valovod. Promijeni li se razmak meu plohama, automatski se promi-
jeni odgovarajui upadni kut θ.
U stvarnosti ta se vrsta valovoda moe ostvariti s pomou dviju tankih paralelnih
vodljivih ploa kao što je prikazano na slici 4.3. Rasprostiranje energije moe se
objasniti nizom uzastopnih refleksija ravnoga vala na donjoj i gornjoj ploi, pa val
napreduje po cik-cak crti u smjeru ^z . To oito usporava gibanje vala u smjeru osi ^
z jer
mu jedna komponenta putuje i poprenim smjerom u kojem gubi vrijeme višekratnim
reflektiranjem. Zbog toga što se val dulje zadrava u prijenosnoj strukturi rastu gubici
snage u vodiima, a jednako tako raste i koliina pohranjene energije, što intuitivno
usporava prijenos energije. Postupnim smanjivanjem razmaka meu ploama, val se
reflektira pod sve oštrijim kutom, θ → 90°, kao što je prikazano na slici 4.3b). Kada
razmak meu ploama postane toliki da je θ = 90°, fronta vala više uope ne napredu-
je u smjeru osi ^
z nego samo titra u poprenome smjeru. To je granini sluaj (k = kx =
4.1. PLANPARALELNI VALOVOD 227
= kc) pri kojem prestaje prijenos energije du valovoda, slika 4.3c). Slino se mogu
razmatrati svojstva TM-vala, osim što je tada magnetsko polje okomito polarizirano
na upadnu ravninu, odnosno paralelno je s graninom ravninom.
Da bi unutar planparalelnoga valovoda opstao TE-val nuno je zadovoljiti uvjet
k > kx . Budui da se taj uvjet moe zadovoljiti za bilo koji cijeli broj m, val se moe
oznaiti s TEm . Svakom m pripada druga razdioba elektrinog i magnetskog polja,
koju nazivamo modom (od starogrke rijei modus koja znai oblik u kojem nešto po-
stoji). Elektrino polje moda TEm ima m maksimuma, a magnetsko polje pritom ima
m nul-toaka ili m poluvalova stojnoga vala u poprenome smjeru izmeu vodljivih
stijenki valovoda. Budui da je veliina k = ω με razmjerna frekvenciji, svaki TE-
-mod ima vlastitu zapornu frekvenciju (fc) ispod koje ne postoje uvjeti za prijenos
energije. Uvrštenjem izraza (4–4) u jednadbu (4–3) izlazi
kc m (4–5)
fcm = = ,
2 π με 2 a με
gdje se valni broj kc = kx obino zove zaporni valni broj (odjeljak 4.2).
Val se moe rasprostirati samo ako je β u disperzijskoj jednadbi (4–3) realna
veliina, tj.
⎛ mπ ⎞2
β = k 2 − k 2x = k 2 −⎜ ⎟. (4–6)
⎝ a ⎠
No, na frekvencijama ispod zaporne frekvencije za dani mod, fazni koeficijent β

posve je imaginaran, pa je koeficijent rasprostiranja γ = j β posve realan. Stoga se taj
koeficijent obino oznauje s α, što upuuje na prigušenje »vala«. Tad su polja u va-
lovodu zaporna (ili evanescentna) i intenzitet im eksponencijalno opada u smjeru osi
^. Ti se modovi zovu evanescentni modovi ili nerasprostirui modovi. Svojstva rasprosti-
z
ranja TE-modova analogna su svojstvima odziva visokopropusnog filtra, a valovod se
vlada kao visokopropusna prijenosna struktura s više odziva. Drugim rijeima,
svakom modu pripada jedinstveni odziv i jedinstvena zaporna frekvencija.
Budui da stojni val u poprenome smjeru (x^) ima vlastitu valnu duljinu,
λx = 2π/kx , uvjet (4–4) moe se napisati i kao a = mλx /2, gdje je λx ujedno i zaporna
valna duljina. Valna duljina u smjeru ^z iznosi λv = 2π/β i zove se valna duljina voenog
vala. Svaki mod ima svoju valnu duljinu jer je fazni koeficijent β u izrazu (4–5) funkci-
ja od m. Na slici 4.4 grafiki su prikazane relacije izmeu valne duljine ravnog vala λ
te valnih duljina u poprenom i uzdunom smjeru λx, odnosno λv za m = 1. Veza
izmeu tih valnih duljina moe se matematiki formulirati kao
⎛ 1 ⎞2 ⎛ 1 ⎞2 ⎛ 1 ⎞2
⎜ ⎟ +⎜ ⎟ =⎜ ⎟ . (4–7)
⎝ λ x ⎠ ⎝ λv ⎠ ⎝ λ ⎠
228 4. VALOVODI
Sl. 4.4. Razdioba elektrinog polja Ey u planparalelnome valovodu za TE1-moda posljedica je

superpozicije dvaju valova koji nailaze na planparalelne vodie pod odreenim kutom
Mod TE1 prvi je mogui netrivijalni TE-mod u opisanoj strukturi. Naime, za

m = 0 izlazi da je kx = 0, pa izrazi (4–1) i (4–2) pokazuju
da planparalelni valovod ne
moe podravati polja moda TE0 , jer je za taj sluaj E = H = 0. Pokušajmo fizikalno
objasniti tu injenicu. Budui da uvjet m = 0 nuno trai konstantnu jakost elek-
trinog polja u poprenoj dimenziji, u ovoj se strukturi ne mogu zadovoljiti rubni
uvjeti za tangencijalnu komponentu elektrinog polja na graninim ravninama. Stoga
za prvi TE-mod (TE1), dominantni mod, vrijedi uvjet
π λ
a= = x. (4–8)
kc 2
Taj uvjet pokazuje da se energija moe prenositi valovodom samo ako je razmak
a vei od pola valne duljine u sredstvu koje se nalazi izmeu vodljivih ploha. U prak-
tinim primjenama valovoda, to je sredstvo obino zrak. Za prvi (najnii) mod (TE1)
zaporna frekvencija iznosi fc1 = 1/(2a με ) , a prvi se viši mod (TE2) javlja na
dvostruko višoj frekvenciji, itd. Primjenom izraza (4–5) i (4–6) fazna brzina vala u va-
lovodu glasi
5. ANALIZA MIKROVALNIH MREA
Na niskim frekvencijama spojevi otpora, kondenzatora, induktiviteta, tranzistora i

dioda tvore elektrine krugove. Ti su krugovi nerijetko linearni, pa se odziv na pobudu s
više od jednog izvora moe nai primjenom naela superpozicije. U tim su niskofrek-
vencijskim krugovima sastavne komponente meusobno povezane ianim vodiima.
Dimenzije ica i sastavnih komponenata znatno su manje od valne duljine, pa se mogu
razmatrati kao mree sastavljene od pasivnih i aktivnih koncentriranih komponenata s
jednoznano definiranim naponima i strujama u bilo kojoj toki mree. To dopušta da
se mogu zanemariti promjene faze od jedne do druge toke unutar mree. Osim toga,
polja se mogu razmatrati kao TEM polja podrana s dva ili više vodia. To vodi do kva-
zistatikih rješenja Maxwellovih jednadba, koja se svode na Kirchhoffove zakone za
napone vorova i struje zamki, primjenom ideje o impedanciji preuzete iz teorije mrea.
Za analizu niskofrekvencijskih sklopova razvijeno je više korisnih metoda, no one
se openito ne mogu izravno primijeniti na mikrovalne sklopove.
Na mikrovalnim frekvencijama, ekvivalentne reaktivne i otporne komponente
mogu se spojiti tako da tvore mikrovalne sklopove ili mree. Kapaciteti i induktiviteti
koji ne pripadaju stvarnim elementima elektrinih krugova, nego su posljedica
geometrije vodia za meusobno povezivanje razliitih komponenata, obino se zovu
parazitni kapaciteti i parazitni induktiviteti. Na višim frekvencijama ti se parazitni ele-
menti ne mogu zanemariti i obino su nepoeljni. Dok se god parazitni elementi
mogu nadomjestiti kapacitetima i induktivitetima, lako ih je ugraditi u koncepciju
elektrinih mrea. No, okolnosti postaju zamršenije kad se izmjere elektrinih krugo-
va priblie vrijednosti valne duljine. Tada elektrina i magnetska polja dijele isti pro-
stor, pa se njihovi uinci više ne mogu odvojeno razmatrati preko nadomjesnih
kapaciteta i induktiviteta. No, i u tom sluaju, nakon rješenja elektromagnetskog
problema, moe se nai odgovarajui nadomjesni sklop koji dobro opisuje zadani
elektromagnetski problem u uem frekvencijskom pojasu.
Umjesto ica na mikrovalnim se frekvencijama za povezivanje pojedinih sklopo-
va rabe prijenosne linije i valovodi. Budui da su prikljune komponente nerijetko
dulje od etvrtine valne duljine, ne smiju se zanemariti uinci rasprostiranja.
U ovom emo poglavlju pokazati kako se neke ideje iz teorije elektrinih krugova
i mrea mogu prilagoditi oblikovanju i analizi praktinih mikrovalnih sklopova. Tome
330 5. ANALIZA MIKROVALNIH MREŽA
u prilog ide injenica da je pri rješavanju mikrovalnih problema mnogo lakše primije-
niti jednostavne i intuitivne predodbe iz klasine analize niskofrekvencijskih mrea od
strogog matematikog pristupa koji za isti problem nuno trai rješavanje Maxwellovih
jednadba. Analizom polja obino se dobiva znatno više podataka nego što je zapravo
potrebno jer cjelovita rješenja Maxwellovih jednadba daju vektorska elektrina i mag-
netska polja u svim tokama sklopa. No, u praksi nas naješe zanimaju samo vrijed-
nosti napona i struja na prikljunicama, ili protok snage kroz sklop, ili neki drugi skup
ope prihvaenih veliina, umjesto vrlo tonog opisa polja u svim tokama prostora.
Izvorni se problem takoer moe jednostavno preinaiti primjenom klasine analize
mrea, tako da se meusobno udrui više komponenata i nae odziv bez podrobne
analize interakcije svakog pojedinanog elemenata s njegovim susjedom.
Kod primjene valovoda u mikrovalnim mreama uvodi se pojam prolaz (engl.
port). Time je H. A. Wheeler pedesetih godina prošloga stoljea poopio pojam par
prikljunica, jer je na valovodu teško odrediti prikljunice. Prije nego što se pristupi
analizi mikrovalnih mrea korisno je definirati višeprolaznu mikrovalnu mreu i neke
osnovne pojmove vezane za takve mree. Pod opim pojmom mikrovalna mrea misli
se na elektromagnetski ustroj prikljuen na N prijenosnih linija poput valovoda,
suosne linije, mikrotrakaste linije, svjetlovoda itd., kao što je prikazano na slici 5.1.
Da bi se pojednostavnila daljnja razmatranja korisno je uvesti neke pretpostavke.
Prva je da su prikljune linije bez gubitaka (nedisipativne). Druga je da se prikljunim
linijama moe prenositi samo jedan mod (dominantni mod), što izravno ukljuuje
ogranienje izmjera takvih linija ili frekvencijskog podruja signala (rad iznad
odreene donje granine frekvencije).
Sl. 5.1. Mikrovalna mrea s N prolaza

5.1. NADOMJESNI NAPONI I STRUJE 331
Ako se na jedan ili više fizikih prolaza mree prikljui valovod koji podrava više
modova rasprostiranja, moraju se uvesti dodatni prolazi koji uzimaju u obzir i te mo-
dove.
Strogo analitiko razmatranje elektromagnetskih polja unutar naprave ili sklopa,
rješavanjem Maxwellovih jednadba, uz primjenu odgovarajuih rubnih uvjeta,
obino je mogue samo za vrlo ogranien broj jednostavnih geometrija. Bez obzira na
tu injenicu, primjena fizikalnih svojstava kao što su recipronost, nedisipativnost i
geometrijska simetrija ipak dopušta definiranje glavnih obiljeja mree ili sklopa.
Na svakoj prikljunoj liniji i kojom se prilazi mikrovalnoj mrei ili sklopu s vanj-
ske strane, definirana je os pripadajueg koordinatnog sustava zi (slika 5.1). Ishodište
te koordinatne osi (zi = 0) odreuje usporedbenu (referentnu) ravninu i-tog prolaza.
Referentnu ravninu prolaza valja dovoljno udaljiti od mree ili sklopa, kako bi se svi
mogui zaporni modovi mogli dovoljno prigušiti na odsjeku prikljune linije koji se
nalazi izmeu mikrovalne mree i referentne ravnine. U praksi je za to dovoljna svega
jedna valna duljina. Pojam zaporni ili evanescentni mod pripada modovima kod kojih
ne postoje uvjeti za prijenos energije du prikljune linije, pa se esto zovu neraspro-
stirui modovi, a mogu nastati na suelju izmeu prikljune linije i mree ili na
diskontinuitetu unutar samog sklopa. Ako su dvije mikrovalne mree meusobno
povezane prijenosnom linijom kraom od priblino jedne valne duljine, na toj liniji
moe doi do sprege meu zapornim modovima, pa analiza takvih mrea postaje vrlo
sloena. Stoga emo u ovoj knjizi razmatranja ograniiti samo na interakcije meu
dominantnim modovima.
5.1. NADOMJESNI NAPONI I STRUJE
Ako na sklopu ili mrei nije jasno i jednoznano definiran par prikljunica, na
mikrovalnim je frekvencijama gotovo nemogue mjeriti napone i struje jer na tim
frekvencijama ne postoje voltmetri i ampermetri za izravno mjerenje tih veliina. Par
prikljunica mogue je definirati za TEM linije kao što su suosne, mikrotrakaste i
simetrine trakaste linije. U poglavlju 3 pokazano je da za TEM-val na prijenosnoj li-
niji postoje naponski i strujni valovi koji su jednoznano povezani s pripadajuim
poprenim elektrinim i magnetskim poljima. No, u sluaju TE- i TM-modova u valo-
vodima takva jednoznanost ne postoji. Za dominantni mod TE10 pravokutnog valo-
voda, na primjer, napon se moe nai preko krivuljnog integrala elektrinog polja
koje vlada izmeu gornje i donje stjenke valovoda. Unato tomu, nije jasno treba li
uzeti maksimalnu vrijednost napona u sredini valovoda ili neku srednju vrijednost jer
se vrijednost napona mijenja u poprenom smjeru. S druge strane, uzduna (aksijal-
na) struja tee gornjom stijenkom u jednom smjeru, a donjom stijenkom u suprotnom
smjeru kao u TEM prijenosnoj liniji, ali nije jasno kako uzeti u obzir struje koje teku u
poprenom smjeru i one na bonim stijenkama valovoda. Kod drugih su modova
okolnosti još sloenije jer je, na primjer, za TM modove napon izmeu nasuprotnih
332 5. ANALIZA MIKROVALNIH MREŽA
stijenki uvijek jednak nuli. Stoga ne postoji jednoznana definicija napona za sve
primjene, pa na mikrovalnim frekvencijama, naponi i struje ne igraju tako vanu
ulogu kao u niskofrekvencijskom podruju. No, u mnogim se primjenama nerijetko
pokušava nai prikladan opis vladanja mikrovalnih sklopova s pomou napona, struja
i impedancija kako bi se optimalno mogle iskoristiti poznate koncepcije iz teorije
niskofrekvencijskih elektrinih krugova. Svim je mikrovalnim mreama svojstveno
sljedee:
1. napon je razmjeran transverzalnom elektrinom polju razmatranog moda;
2. struja je razmjerna transverzalnom magnetskom polju razmatranog moda;
3. nadomjesni naponi i struje tako su definirani da im je umnoak (½ VI*) jednak toku
snage razmatranog moda;
4. omjer fazora ekvivalentnog napona i struje (V/I) za jedan putujui val jednak je
karakteristinoj impedanciji razmatranog moda; karakteristina se impedancija
obino uzima za normiranje svih ostalih impedancija.
Kako se transverzalna polja mijenjaju s udaljenošu du prijenosne strukture
pokazuje faktor rasprostiranja e±jβz. U poglavlju 2 vidjeli smo da je transverzalno
magnetsko polje vezano s transverzalnim elektrinim poljem jednostavnom konstan-
tom Zv koja se zove valna impedancija moda. Tako se za putujui val u pozitivnom
smjeru osi ^
z moe napisati

Zv h( x, y) = ^
z × e ( x, y). (5–1)
Za proizvoljni valovodni mod putujuih valova u smjeru ±^ z , transverzalna se

polja s pomou prvog pravila mogu napisati kao:

Et ( x, y, z ) = e ( x, y) ( A+e−jβz + A−e jβz ) = (V e + V −e jβz ) , (5–2a)
e ( x, y) + −jβz
K1

H t ( x, y, z ) = e ( x, y) ( A+e−jβz − A−e jβz ) = ( I e − I−e jβz ) , (5–2b)
e ( x, y) + −jβz
K2
gdje su A+ i A– kompleksne amplitude polja normiranih transverazalnih vektorskih

modalnih funkcija e (x, y) i h(x, y). Jednadbe (5–2) ujedno definiraju ekvivalentne
naponske i strujne valove kompleksnih amplituda V + i V – te I + i I –. Omjeri tih amplitu-
da (V +/ I += V –/ I – = Z0) jednaki su karakteristinoj impedanciji nadomjesne linije
na prolazu. Lako se moe vidjeti da su svojstva transverzalnih polja slina svojstvima
naponskih i strujnih valova na liniji. Konstante proporcionalnosti K1 = V +/ A+ = V –/ A–
i K2 = I +/ A+ = I –/A– povezuju polja s naponima i strujama, i lako se mogu nai s
pomou odgovarajuih izraza za tok snage i impedanciju na prolazu.
Da bi se ouvala snaga, primjenom treeg i etvrtog pravila, dobiva se
1 + +∗ 1 + 2 ∗ ^ V + I +∗ ∗ ^
2
V I = A
2
S
∫
e × h ⋅ z dS =
2 K1 K 2∗
S
∫
e × h ⋅ z dS, (5–3)
6. PRILAGODBA I
TRANSFORMACIJA IMPEDANCIJE
U ovom emo poglavlju poeti primjenjivati teoriju i postupke analize mikroval-

nih mrea koje smo razvili u prethodnim poglavljima. U odjeljku 3.3. vidjeli smo da na
prijenosnoj liniji zakljuenoj impedancijom trošila (pasivni teret) koja je razliita od
karakteristine impedancije linije nastaje reflektirani val, pa teret ne prima maksimal-
nu moguu snagu iz prijenosne linije. Uobiajena impedancija suosnih i mikro-
trakastih prijenosnih sustava u mikrovalnome podruju iznosi 50 Ω. No, na frekvenci-
jama ispod 1 GHz ponegdje se rabi i karakteristina impedancija 75 Ω. Postupak
pretvorbe proizvoljne impedancije tereta na karakteristinu impedanciju sustava zove
se prilagodba. Openito, impedancija se tereta moe prilagoditi na bilo koju komplek-
snu impedanciju generatora. Pritom se maksimalni prijenos snage ostvaruje kad su
impedancije generatora i tereta meusobno konjugirano kompleksne (odjeljci 3.3.6. i
5.4.1). Prilagodba se moe ostvariti umetanjem reaktivne (nedisipativne) prilagodne
mree izmeu prijenosne linije i tereta, kao što je prikazano na slici 6.1. Reaktivna se
mrea moe ostvariti primjenom koncentriranih elemenata (kapacitet, induktivitet)
ili s pomou prijenosnih linija. U komunikacijskim primjenama nerijetko se trai pri-
lagodba u što je mogue širem frekvencijskom podruju. Pokazat emo da se ni jedan
teret ne moe savršeno prilagoditi u kontinuiranom pojasu frekvencija, ve je sa-
vršenu prilagodbu mogue ostvariti samo na diskretnim frekvencijama. Unato tomu,
razina razgoenja izraena preko odnosa stojnih valova ili modula koeficijenta reflek-
sije uvijek se moe kontrolirati unutar zadanog pojasa frekvencija. No, to je naješe
Sl. 6.1. Prilagodba proizvoljne impedancije tereta na prijenosnu liniju

mreom bez gubitaka
452 6. PRILAGODBA I TRANSFORMACIJA IMPEDANCIJE
predmet kompromisa izmeu maksimalno dopustive razine odnosa stojnih valova i

maksimalno ostvarive širine frekvencijskog pojasa.
6.1. PRILAGODBA S POMOU KONCENTRIRANIH ELEMENATA
U niem mikrovalnome podruju, prilagodne se mree mogu izvesti s pomou

koncentriranih LC elemenata. Prednost koncentriranih elemenata u malim je dimen-
zijama i širem ostvarivom frekvencijskom podruju prilagodbe. No, u višem frekven-
cijskom podruju valja primijeniti elemente s raspodijeljenim parametrima (odsjeci
Sl. 6.2. Primjena koncentriranih reaktivnih elemenata za prilagodbu: a) serijski, b) paralelni

6.1. PRILAGODBA S POMOĆU KONCENTRIRANIH ELEMENATA 453
prijenosnih linija ili valovoda). Ovisno o obiljejima impedancije tereta mogue su

razliite konfiguracije mrea s LC elementima.
Prije nego što pristupimo proraunu prilagodnih mrea, pogledajmo kako se
impedancija tereta transformira u Smithovu dijagramu preko serijskih i paralelnih
reaktancija. U tu se svrhu mogu upotrijebiti induktiviteti i kapaciteti kao što je
prikazano na slici 6.2. Dodavanjem serijske reaktancije, impedancija zadrava isti
realni dio, a samo joj se promijeni reaktancija. Stoga se u Smithovu dijagramu toka
transformira po krunici konstantnog realnog dijela (otpora), slika 6.2a). Ako je reak-
tancija ostvarena induktivitetom, onda se toka normirane impedancije pomie u
smjeru kazaljke sata, jer se poveala ukupna reaktancija. Uporabom kapaciteta, toka
se pomie u suprotnom smjeru. Postavljanjem reaktancije paralelno teretu, toka se
kree krunicom konstantne normirane vodljivosti u invertiranom Smithovu dijagra-
mu u kojem se prikazuju admitancije, slika 6.2b).
U širem podruju impedancija prilagodba se moe ostvariti s pomou L-mree
koja se sastoji od jednog paralelnog i jednog serijskog reaktivnog elementa. Dvije
mogue konfiguracije takve mree prikazane su na slici 6.3. Konfiguracijom na slici
6.3a) prilagodba se moe ostvariti samo ako je realni dio impedancije tereta ZT manji
od Z0, tj. ako normirana impedancija tereta zT lei u podruju Smithova dijagrama
izvan krunice r = 1. Za ostale impedancije prilagodba se moe ostvariti konfiguraci-
jom na slici 6.3b).
Sl. 6.3. Jednostavne prilagodne mree s koncentriranim elementima: a) Re{ZT}< Z0;

b) Re{ZT} > Z0
Da bi sustav na slici 6.3a) bio prilagoen, ulazna impedancija Zul prilagodne

mree zakljuena teretom impedancije ZT = RT + jXT mora biti jednaka Z0 , tj.
1
Z0 = . (6–1)
1
jBp +
jX s + RT + jX T
Rastavi li se izraz (6–1) na realni i imaginarni dio dobivaju se dvije jednadbe:
Z0 Bp ( X T + X s ) = Z0 − RT , (6–2a)
454 6. PRILAGODBA I TRANSFORMACIJA IMPEDANCIJE
X s + X T = Z0 RT Bp , (6–2b)
koje sadre dvije nepoznanice, serijsku reaktanciju Xs i paralelnu susceptanciju Bp .

Uvrštenje jednadbe (6–2b) u (6–2a) daje kvadratnu jednadbu za Bp ija su rješenja
( Z0 − RT ) / RT
Bp =± . (6–3a)
Z0
Budui da je Re{ZT} < Z0 , izraz pod korijenom uvijek je pozitivan, pa je suscep-

tancija Bp uvijek realna veliina, što smo i oekivali. Uvrštenjem rješenja (6–3a) u jed-
nadbu (6–2b) dobiva se rješenje za serijsku reaktanciju
X s =− X T ± RT ( Z0 − RT ). (6–3b)
Valja rei da su oba para rješenja (6–3) fizikalno ostvariva. Pozitivna reaktancija
Xs moe se ostvariti serijskim induktivitetom, Ls = Xs/ω, a negativna kapacitetom
Cs = – l/(ωXs). Jednako tako, pozitivna susceptancija Bp moe se ostvariti paralelnim
kapacitetom Cp = Bp/ω, a negativna induktivitetom Lp = – l/(ωBp). U praksi se
obino odabire onaj par rješenja koji ima manje vrijednosti reaktancija, odnosno sus-
ceptancija. Time je prilagodbu mogue ostvariti unutar šireg pojasa frekvencija.
Ako se impedancije na slici 6.3a) zamijene admitancijama, tj. YT = GT + jBT =
= 1/ZT i Y0 = 1/Z0 , onda mrei na slici 6.3b) odgovara izraz koji je dualan izrazu
(6–1):
1
Y0 = . (6–4)
1
jX s +
jBp + GT + jBT
Iz toga slijede i dva para dualnih fizikalno ostvarivih rješenja:
X s =±Z0 (Y0 − GT ) / GT , (6–5a)
Bp =−BT ± RT (Y0 − RT ), (6–5b)
gdje u ove izraze, preko veliina GT i BT, valja uvrstiti impedanciju tereta, tj.
RT XT
GT = , odnosno BT = .
RT2 + X T2 RT2 + X T2
Primjenom rezultata sa slike 6.2, elementi prilagodne mree mogu se izraunati

grafikim postupkom u Smithovu dijagramu. U tu svrhu pogledajmo sljedei primjer.
6.1. PRILAGODBA S POMOĆU KONCENTRIRANIH ELEMENATA 455
Primjer 6.1. Prilagodba impedancije koncentriranim elementima
Prilagoditi impedanciju tereta koja se sastoji od serijskog spoja otpora 25 Ω i kapaciteta

8,82 pF na prijenosnu liniju karakteristine impedancije 50 Ω na frekvenciji 1,8 GHz. Nai
reaktivne elemente prilagodne L-mree.
Rješenje:
Impedancija tereta na frekvenciji 1,8 GHz iznosi
1 j
ZT = RT + = 25 − = 25 − j10 Ω.
jωC T 2 π × 1, 8 × 109 × 8, 82 × 10−12
Budui da je realni dio impedancije tereta (25 Ω) manji od karakteristine impedancije

linije (50 Ω) valja primijeniti prilagodnu mreu na slici 6.3a). Da bi se problem mogao riješiti u
Smithovu dijagramu najprije je potrebno normirati impedanciju tereta (toka A):
Sl. 6.4. Prilagodba reaktivnom mreom s koncentriranim elementima: a) paralelni

induktivitet u kaskadi sa serijskim kapacitetom, b) paralelni kapacitet u
kaskadi sa serijskim induktivitetom
456 6. TRANSFORMACIJA IMPEDANCIJE I PRILAGODBA
Z 25 − j10
zT = T = = 0, 5 − j0,2.
Z0 50
U skladu sa slikom 6.3a), impedanciji tereta valja dodati serijsku reaktanciju (pozitivnu ili
negativnu) tako da se toka A transformira u toku B′ (ili B″) koja mora leati na jedininoj
krunici (g = 1) u admitancijskom dijagramu (invertirani Smithov dijagram na slici 6.4). Ta se
transformacija obavlja na krunici konstantnog realnog dijela (normiranog otpora) jer se
dodavanjem serijske reaktancije ne mijenja realni dio impedancije. Razlika normiranih impe-
dancija toaka A i B′ (ili B″) daje vrijednost normirane serijske reaktancije X s /Z0 . Toka impe-
dancije dalje putuje iz toke B′ (ili B″) po krunici konstantne vodljivosti, g = 1 do toke C u
središtu Smithova dijagrama, gdje je konano prilagoena. Stoga susceptancija toke B′ (ili B″)
pokazuje vrijednost potrebne susceptancije paralelnog prilagodnog elementa Bp, kao što je
prikazano na slici 6.4.
6.2. PRILAGODBA JEDNIM STABOM
S pomou paralelno ili serijski spojenog otvorenog ili kratko spojenog odsjeka
linije (staba) i serijskog odsjeka prijenosne linije odgovarajue duljine mogue je os-
tvariti prilagodbu impedancije u uem frekvencijskom podruju. Promotrit emo
samo prilagodnu mreu s paralelno spojenim stabom prikazanu na slici 6.5 jer se
moe znatno jednostavnije izvesti u mikrotrakastoj i suosnoj tehnici. Odabran je
kratko spojeni stab, ali jednako se tako moe upotrijebiti i otvoreni stab. Ka-
rakteristine impedancije linijskih odsjeaka openito mogu biti razliite. No, u
konkretnim izvedbama s mikrotrakastim i suosnim strukturama iz praktinih se razlo-
ga nerijetko uzimaju linijski odsjeci jednakih karakteristinih impedancija. U pos-
tupku prilagodbe s jednim stabom ugaaju se dvije varijable: udaljenost d izmeu
tereta i staba te duljina staba l.
Sl. 6.5. a) Prilagodba paralelnim kratko spojenim stabom i b) serijskim otvorenim stabom
6.2. PRILAGODBA JEDNIM STABOM 457
Postupak prilagodbe najzornije se moe prikazati u Smithovu dijagramu. Naj-

prije se impedancija tereta normira na karakteristinu impedanciju prijenosne struk-
ture (linije ili valovoda). Budui da je stab spojen paralelno s linijom korisno je prijei
iz impedancijskog prikaza na admitancijski. (Paralelno spojene admitancije jedno-
stavno se zbroje.) Normirana impedancija tereta zT = ZT/Z0 nalazi se u toki A
Smithova dijagrama. Potom se kroz tu toku povue krunica konstantnog odnosa
stojnih valova. Pretvorba u normiranu admitanciju yT = YT/Y0 ostvaruje se tako da se
na toj krunici nae dijametralno suprotna toka B. Od ovog trenutka, pa nadalje
Smithov emo dijagram smatrati dijagramom normiranih admitancija. Da bi se
impedancija tereta mogla prilagoditi s pomou paralelnog staba, normirana se admi-
tancija u toki B mora transformirati u toku u kojoj je realni dio jednak jedinici. To
znai da transformirana toka admitancije mora leati na krunici jedinine
vodljivosti (g = 1) u Smithovu dijagramu. No, moe se uoiti da krunica konstantnog
odnosa stojnih valova presijeca krunicu 1 + jb u dvije toke. To su toke C i C′.
Udaljenost d, od tereta do staba, dana je bilo kojim od tih dvaju sjecišta. To se moe
lako postii ako se izmeu tereta i staba umetne serijski odsjeak prijenosne linije
potrebne duljine d. Kao što je pokazano u odjeljku 3.5. kretanju po liniji bez gubitaka
odgovara rotacija toke po krunici konstantnog odnosa stojnih valova u Smithovu
dijagramu (toka konstantnog modula koeficijenta refleksije). Na taj se nain openi-
to dobivaju dva rješenja: yC = 1 + jbC , i yC′ = 1 – jbC′ koja se nalaze na sjecištima
krunice stalnog odnosa stojnih valova s jedininom krunicom (g = 1). Prvome rješe-
nju pripada pozitivna susceptancija, a drugome negativna susceptancija istog iznosa.
Obino se odabire rješenje koje daje krai odsjeak linije i/ili krai stab. Na ljestvici
koja se nalazi na vanjskom rubu dijagrama oita se vrijednost normirane duljine d/λ iz
koje se za poznatu frekvenciju odredi potrebna fizika duljina d. U toki D ispred
spoja sa stabom normirana je ulazna admitancija jedinine vrijednosti (savršena pri-
lagodba, ΓD = 0). To znai da normiranu susceptanciju u toki C mora kompenzirati
normirana susceptancija staba ys = jbs . Na referentnoj ravnini spoja i otvoreni i kratko
spojeni stabovi mogu dati bilo koju vrijednost normirane susceptancije, ys = jbs.
Duljina staba odredi se tako da se najprije nae susceptancija staba bs = –bC koja
oznauje negativ susceptancije u toki C. Ako je stab kratko spojen, onda se iz toke
E (beskonana admitancija) valja kretati po rubu Smithova dijagrama (g = 0) u
smjeru prema generatoru dok se ne stigne u toku F u kojoj je admitancija jbs . Sad se
na vanjskoj ljestvici oita normirana duljina staba l/λ. Uz tu duljinu staba teret je
savršeno prilagoen na prijenosnu liniju. Na slici 6.6 prikazan je postupak prilagodbe
za stvarne vrijednosti impedancije tereta i karakteristine impedancije linija.
U konkretnom primjeru na slici 6.6 normirana je impedancija zT = ZT /Z0 = 5 – j2.
Iz dijagrama se moe oitati normirana admitancija yT = 0,172 + j0,069 s argumen-
tom 171,9° kojem odgovaraju normirane duljine d/λ = 0,011. Toki C odgovara
normirana admitancija yC = 1 + j0,2 s argumentom 45° kojem odgovaraju normirane
duljine d/λ = 0,188. Prilagodba se obavlja na frekvenciji 6 GHz, za koju je valna dulji-
na λ =50 mm. Stoga je duljina linijskog odsjeka: d = (0,188 – 0,011) λ = 0,177⋅50 =
= 8,8 mm. Drugo je rješenje (toka C′) konjugirano kompleksno u odnosu na toku
458 6. TRANSFORMACIJA IMPEDANCIJE I PRILAGODBA
Sl. 6.6. Postupak prilagodbe u Smithovu dijagramu
C, odnosno yC′ = 1 – j2. Argument te admitancije iznosi – 45°, a d′/λ = 0,312. Otuda je
d′ = (0,312 – j0,011) λ = 0,301⋅50 = 15,05 mm.
Za kratko spojeni stab, elektronika udaljenost izmeu toaka E i F na rubu
Smithova dijagrama na slici 6.6 daje potrebnu duljinu staba. Za prvo rješenje (toka
C), odnosno za susceptanciju staba bs = –2, dobiva se l/λ = 0,324 – 0,250 = 0,074.
Otuda za fiziku duljinu staba izlazi l = 3,7 mm. Za drugo je rješenje (toka C′) sus-
ceptancija staba bs = 2, pa se dobiva l′/λ = 0,176 + 0,250 = 0,426. Stoga fizika dulji-
na odgovarajueg staba iznosi l′ = 21,3 mm. Slino se mogu nai duljine stabova koji
su na kraju otvoreni.
Problem prilagodbe jednim paralelnim stabom (slika 6.5a)) moe se lako riješiti
analitiki. U cilju odreivanja duljine d serijskog linijskog odsjeka i duljinu staba l,
7. PASIVNI SKLOPOVI
U ovom emo poglavlju razmotriti brojne pasivne mikrovalne sklopove koji se

rabe kao sastavni dijelovi mikrovalnih komunikacijskih i radarskih sustava, a i neza-
obilazni su u laboratorijskome radu. Uvodno su obraene osnovne naprave, poput va-
lovodnih i suosnih atenuatora, pominih kratkospojnika i zakretala faze, koje nalaze
primjenu u laboratorijskom radu i mjerenjima. Posebna je pozornost posveena
mikrovalnim rezonatorima, filtrima i periodinim prijenosnim strukturama te djelili-
ma snage, usmjernim sprenicima i feritnim komponentama. Budui da su pasivni
sklopovi sastavni dio aktivnih sklopova poput mikrovalnih pojaala, oscilatora,
mješala i elektronikih preklopnika, iznimno je vano dobro poznavanje njihova rada.
7.1. VALOVODNE KOMPONENTE
7.1.1. Prilagoeni teret

U praksi se rabe dva tipa valovodnih i linijskih završnih impedancija. Jedan je pri-
lagoeni teret, a drugi je pomini kratki spoj. Ta se završna optereenja intenzivno
rabe u laboratorijima pri mjerenjima impedancije ili raspršnih parametara mikroval-
nih elemenata i mrea.
Sl. 7.1. Izvedbe prilagoenog tereta u valovodu: a) apsorber u obliku prizme, b) apsorber u
obliku trokutaste ploice na simetrali šire stijenke valovoda
494 7. PASIVNI SKLOPOVI
Prilagoen teret stvara uvjete potpune apsorpcije cjelokupne upadne snage, pa je

ekvivalentan optereenju valovoda ili linije vlastitom karakteristinom impedancijom.
Na slici 7.1 prikazane su neke od izvedaba završnih optereenja koja se nalaze u prak-
si. Apsorberi su izraeni od materijala s gubicima. Za duljine apsorbera vee od neko-
liko valnih duljina, u praksi je mogue postii odnos stojnih valova manji od 1,01.
Piramidalnim oblikom apsorbera postiu se minimalne refleksije jer elektromagnet-
ski val postupno nailazi na sve veu masu ili poprenu dimenziju apsorbirajueg mate-
rijala. Takve se strukture u prijenosnim linijama ili valovodima mogu analizirati kao
linije s gubicima. Za primjene u uem frekvencijskom podruju mogu se rabiti završni
otpori krai od etvrt valne duljine.
Na slian se nain mogu ostvariti suosne inaice završnog otpora s pomou sto-
astog apsorbera koji se umee izmeu središnjeg i vanjskog vodia suosne linije.
7.1.2. Pomini kratki spoj

Pomini kratkospojnik ini završnu impedanciju koja reflektira cjelokupnu upad-
nu snagu. Faza reflektiranog vala mijenja se promjenom poloaja kratkospojnika. To
je ekvivalentno promjenljivoj završnoj reaktanciji. Na slici 7.2 prikazane su izvedbe
Sl. 7.2. Pomini kratki spoj u valovodu (uzduni presjek): a) stap s pernim kontaktom;
b) dvostruki stap i c) njegov nadomjesni sklop
7.1. VALOVODNE KOMPONENTE 495
koje se naješe nalaze u praksi. Na slici 7.2a) uinak kratkog spoja u valovodu os-
tvaren je stapom i elastinim pernim kontaktom. Galvanski kontakt stapa sa stijenka-
ma valovoda obino stvara probleme zbog prijelaznog otpora, pa se nerijetko rabe
beskontaktni stapovi kao što je prikazano na slici 7.2b). Dodavanje još jednog beskon-
taktnog stapa, udaljenog etvrtinu valne duljine od prvog, znatno pojaava uinak
kratkog spoja. Rad tog sklopa moe se objasniti s pomou nadomjesne sheme na slici
7.2c). Stap se vlada poput linije niske karakteristine impedancije Z1 , a etvrtvalni
odsjeak izmeu dvaju stapova ima svojstva etvrtvalnog transformatora visoke
karakteristine impedancije Z2 koja je mnogo vea od Z1 i ZK . Impedancija ZK na
referentnoj ravnini 1-1′, priblino je jednaka nuli, i transformira se du etvrtvalnog
odsjeka visoke impedancije Z2 u vrlo visoku impedanciju na referentnoj ravnini 2-2′,
Z22
ZB = . (7–1)
ZK
Ta se impedancija preko prvog etvrtvalnog odsjeka impedancije Z1 dalje trans-

formira na referentnu ravninu 3-3′ u vrlo nisku impedanciju
2
Z12 ⎛ Z1 ⎞
′ =
ZK =⎜ ⎟ Z , (7–2)
ZB ⎝ Z2 ⎠ K
pa se opisani sklop na referentnoj ravnini 3-3′ vlada poput idealnog kratkog spoja.
Slini se sklopovi nalaze i u izvedbama sa suosnim linijama, u koje se stapovi
umeu izmeu središnjeg vodia i plašta suosne linije.
Na slici 7.3 prikazana je alternativna izvedba s manjim utroškom prostora. Prvi je
stap izraen kao prelomljena etvrtvalna linija. Unutarnja linija transformira impedan-
ciju kratkog spoja u idealni otvoreni krug na ravnini 1-1′. U toj toki impedancija tei
beskonanoj vrijednosti, pa aksijalna struja tei nuli. Tako vanjska etvrtvalna linija
transformira impedanciju otvorenog kruga na ravnini 1-1′ u kratki spoj na ravnini 2-2′.
Beskontakni stapovi nerijetko se rabe u sklopovima za odvajanje RF strujnog
kruga od istosmjernog strujnog kruga u aktivnim sklopovima te za povezivanje dvaju
krunih valovoda ili dviju suosnih linija preko beskontaktnih rotacijskih spojeva.
Sl. 7.3. Skraeni pomini kratkospojnik s dva stapa

7.1.3. Atenuator
Za slabljenje mikrovalnoga signala poglavito se rabe atenuatori, promjenljivi i
nepromjenljivi. Jednostavne izvedbe valovodnih atenuatora prikazane su na slici 7.4.
Tanka otporna ploica (ili otporni film na tankoj dielektrinoj ploici) postavlja se
paralelno s vektorom elektrinog polja dominantnog moda u valovodu, tj. okomito na
širu stijenku valovoda. Time se postie najvea interakcija s elektrinim poljem.
Budui da elektrino polje inducira plošne struje u otpornom materijalu dolazi do
disipacije, odnosno prigušenja elektromagnetske energije. U izvedbi na slici 7.4a)
prigušenje raste pomicanjem ploice prema sredini valovoda. U drugoj izvedbi, na
slici 7.4b) otporna se ploica ubacuje u valovod kroz uski prorez na simetrali šire sti-
jenke valovoda. Takav prorez ne presijeca strujnice, pa ne moe doi do zraenja
elektromagnetske energije iz valovoda u okolni prostor. Prigušenje je to vee što je
otporna ploica dublje u valovodu.
Valovodnim sklopom na slici 7.5 u krunom se valovodu moe razmjerno jedno-
stavno pobuditi mod TE11 s pomou moda TE01 iz pravokutnog valovoda. To je
Sl. 7.4. Valovodni atenuator s ploastim apsorberima
Sl. 7.5. Transformacija pravokutnog moda TE01 u kruni mod TE11

7.1. VALOVODNE KOMPONENTE 497
Sl. 7.6. Polarizacijski atenuator i objašnjenje naela njegova rada
pretvornik modova s postupnim prijelazom iz pravokutnog valovoda u kruni valo-

vod. Kad se dimenzije valovoda pravilno odaberu nee se pojaviti viši modovi jer u
krunom valovodu mod TE11 ima najniu zapornu frekvenciju baš kao i mod TE01 u
pravokutnom valovodu.
Opisana vrsta prijelaza vrlo se esto primjenjuje u polarizacijskim atenuatorima,
gdje na oba kraja naprave prilagouje val iz pravokutnog valovoda na val krunog
valovoda. Du osi odsjeka krunoga valovoda postavljen je tanak otporni sloj kao što
je prikazano na slici 7.6a). Zakretanjem krunog odsjeka valovoda moe se mijenjati
kut ϕ izmeu otpornog sloja i vektora elektrinog polja koje upada iz pravokutnog
valovoda. Val u krunom odsjeku moe se razmotriti kao zbroj dvaju modova TE11,
jednog kojem je elektrino polje paralelno s otpornim slojem i drugog kojem je elek-
trino polje okomito na otporni sloj. Prvi e mod pretrpjeti prigušenje zbog omskih
gubitaka koji stvaraju inducirane struje u otpornom sloju, dok e drugi nastaviti šire-
nje bez gubitaka. Ako je kruni odsjeak dovoljno dugaak, onda e prva komponen-
ta postati zanemarivo mala i na drugom e se kraju pojaviti samo komponenta iznosa
Esin ϕ. Taj se val moe dalje razmotriti kao zbroj dvaju modova, prvoga amplitude
Esin2ϕ, odnosno drugoga amplitude Esinϕ cos ϕ, kao što je prikazano na slici 7.6b).
Ako su pravokutni valovodi na ulazu i izlazu iste orijentacije, onda e se na izlazu
valovoda nai samo komponenta E sin2ϕ dok e se druga reflektirati zbog zaporne
karakteristike pravokutnog valovoda za dominantni mod TE10 . U praktinoj se izved-
bi u svaki pretvornik modova umee otporni sloj koji apsorbira snagu zapornog moda,
pa nema refleksije. Jakost elektrinog polja izlaznog vala razmjerna je kvadratu
sinusa kuta ϕ, pa je izlazna snaga razmjerna faktoru sin4ϕ. Ako je atenuator umjeren
u dB, onda sveukupno prigušenje atenuatora iznosi
A = A0 − 40 log(sin ϕ), (7–3)
gdje A0 oznauje dodatne gubitke koji nastaju u nesavršeno izvedenom otpornom

sloju u cilindrinom odsjeku i dva pretvornika modova.
Dodatna je prednost ove vrste atenuatora što im se faza ne mijenja promjenom
prigušenja.
Postoje i suosne izvedbe atenuatora u obliku otpornih T- ili PI- mrea u iju su
strukturu obino ugraene koncentrirane disipativne komponente (otpori). Širina nji-
hova frekvencijskog podruja ekstremno je široka, od nulte frekvencije do iznad 100
GHz. Najviše radne frekvencije poglavito su ograniene poprenim izmjerama i
vrstom konektora. Uglavnom se nalaze s fiksnim vrijednostima prigušenja (npr. 3, 6,
10, 20 dB).
7.1.4. Zakretalo faze

Na slian nain mogu se ostvariti zakretala faze. Zamijeni li se otporni sloj u
središnjem dijelu polarizacijskog atenuatora na slici 7.6 ploom dielektrinog materi-
jala malih gubitaka relativne permitivnosti vee od 1, dielektrina ploa e, djelujui
na razdiobu elektrinog polja, mijenjati fazni pomak razmjerno kutu 2θ. Analiza te
vrste zakretala faze sloenija je od analize atenuatora, pa se itatelju predlae dodat-
na literatura [1].
Jednostavnija izvedba zakretala faze moe se ostvariti tako da se dielektrina
ploa konane debljine postavi uzdu odsjeka valovoda kao što je prikazano na slici
7.7. Dielektrik elektriki proširuje valovod, pa efektivno skrauje valnu duljinu. Stoga
dolazi do promjene elektrine duljine valovoda što se oituje promjenom faze elek-
tromagnetskoga vala. Pritom veliina faznog pomaka ovisi o poloaju dielektrine
ploe u poprenom smjeru slino kao što prigušenje ovisi o poloaju otpornog filma u
atenuatoru na slici 7.4a). Najslabiji uinak na fazu imat e dielektrina ploa postav-
ljena tik uz uu stijenku valovoda, a najvei kad je ploa smještena u središte valovo-
Sl. 7.7. Jednostavno zakretalo faze u valovodnoj izvedbi

7.2. DJELILA SNAGE 499
da. Ako se upotrijebi dielektrik s veim gubicima, promjenom poloaja ploe u

poprenom smjeru istodobno e se mijenjati i prigušenje.
Faza signala moe se zakretati i primjenom elektronikih komponenata. U izved-
bama analognih zakretala faze nerijetko se rabe varaktorske diode, a digitalno (dis-
kretno) zakretanje faze moe se ostvariti primjenom PIN-dioda i mikro-elektrome-
hanikih komponenata (odjeljak 8.12). O elektronikim izvedbama zakretala faze
moe se nai u odjeljku 8.7.2.
7.2. DJELILA SNAGE
Snaga se moe dijeliti na više prolaza primjenom sklopova koje zovemo djelila
snage. U praksi su to linijski ili valovodni T-spojevi, hibridi i usmjerni sprenici.
Najjednostavniji je sklop troprolazna naprava shematski prikazana na slici 7.8a).
Sl. 7.8. a) Sklop troprolaznog djelila snage; b) sklop za zbrajanje snage
Djelilo moe i ne mora imati gubitke. Moe biti i etvroprolazna naprava koja
spada u skupinu usmjernih sprenika. No, djelila se nerijetko izvode i s više od tri ili
etiri prolaza. Budui da su to obino reciprone naprave, djelila snage mogu preuzeti
funkciju naprave za zbrajanje (slaganje) snage iz više izvora, kao što je prikazano na
slici 7.8b). Troprolazne mree za dijeljenje snage ine T-spojevi i otporna djelila, dok
su etvroprolazne mree za dijeljenje snage usmjerni sprenici i hibridi. U praksi,
djelila snage nerijetko nalazimo s koeficijentom dijeljenja k = 1/2 ili –3dB, što znai
da se snaga dijeli na dva jednaka dijela.
7.2.1. Valovodni T-spoj

Spajanjem dvaju valovoda pod pravim kutom mogu se ostvariti dva jednostavna
T-spoja za dijeljenje ili zbrajanje snage. U paralelnom spoju (spoj u H-ravnini)
prikazanom na slici 7.9, silnice magnetskog polja dominantnog moda u obama valovo-
dima paralelne su s H-ravninom. To je ravnina u kojoj lei ili s kojem je paralelan vek-
tor magnetskog polja. Pobudni signal doveden na prolaz 1 dijeli se na dva istofazna
Sl. 7.9. Valovodni T-spoj u H-ravnini pobuen na prolazu 1. Na izlaznim prolazima

2 i 3, elektrina su polja istofazna
signala jednake amplitude u prolazima 2 i 3. Taj se nedisipativni i receproni spoj

vlada poput obinog T-spoja opisanog u odjeljku 5.8.2, tj. ne moe se istodobno pri-
lagoditi na svim trima prolazima. Ako su prolazi 2 i 3 istodobno pobueni istofaznim
signalima jednake amplitude, na prolazu 1 dobiva se maksimalni signal, a ako su
pobudni signali na prolazima 2 i 3 protufazni, ali jednake amplitude, na prolazu 1
nema signala jer je polje razmjerno vektorskom zbroju signala.
U serijskom spoju (spoj u E-ravnini) prikazanom na slici 7.10, silnice elektrinog
polja dominantnog moda u oba su valovoda paralelne s E-ravninom. To je ravnina u
kojoj lei ili s kojem je paralelan vektor elektrinog polja. Ako se pobudni signal
dovede na prolaz 1, onda se snaga dijeli na dva protufazna signala jednake amplitude
u prolazima 2 i 3. Ako su prolazi 2 i 3 istodobno pobueni istofaznim signalima jed-
nake amplitude, onda na prolazu 1 nee biti signala jer je polje razmjeno vektorskoj
Sl. 7.10. Valovodni T-spoj u E-ravnini pobuen na prolazu 1. Elektrina su polja

na izlaznim prolazima 2 i 3 protufazna
8. AKTIVNI SKLOPOVI
Komponente i sklopove koje smo do sada obraivali bili su linearni i pasivni. No,
razni mikrovalni sustavi (poglavlje 10) trae nelinearne i aktivne komponente. To su
prije svega diode, tranzistori i elektronske cijevi koji se rabe za detekciju, miješanje,
pojaavanje, mnoenje frekvencije, prekopavanje i generiranje signala. Budui da su
u mnogim aktivnim komponentama i pripadajuem sklopovlju naglašena pitanja
osjetljivosti i nelinearnih izoblienja, najprije emo razmotriti osnovna obiljeja šuma
i nelinearnosti u aktivnim komponentama i mreama. Nakon toga dat emo pregled
osnovnih mikrovalnih elektronskih cijevi koje još uvijek igraju znaajnu ulogu kad se
radi o pojaavanju i generiranju signala velikih snaga (stotine vata, kilovata, pa ak i
megavata u impulsnom reimu rada). Nakon toga dat emo pregled poluvodikih
komponenata za obavljanje funkcija detekcije, miješanja, prekopavanja, pojaavanja
i generiranja signala. Na kraju emo objasniti osnovna naela rada i prorauna
sklopova, koji sadravaju spomenute komponente, ukljuujui i mikrovalne integri-
rane sklopove. Pri proraunu i konstrukciji sklopova vodit emo rauna da su prije
svega okrenuti primjeni u komunikacijskim i radarskim sustavima.
8.1. ŠUM U AKTIVNIM KOMPONENTAMA I SKLOPOVIMA
Elektrini šum rezultat je nasuminih procesa kao što je tok elektrona u vodiima
te tok elektrona ili šupljina u elektronskoj cijevi ili poluvodikom elementu, rasprosti-
ranje kroz ionosferu ili neki drugi ionizirani plin [1]–[3]. U osnovi elektrini je šum
posljedica toplinom pobuenih titraja u bilo kojoj elektronikoj napravi, prijenosnom
ustroju ili sredstvu na temperaturi iznad apsolutne nule. Šum moe ui u mikrovalni
sustav iz vanjskih izvora ili se moe stvoriti unutar samog sustava. U bilo kojem slua-
ju, razina šuma sustava uspostavlja donju granicu jakosti signala koji valja detektirati
u nazonosti šuma. Stoga je openito poeljno šum u sustavu svesti na najmanju
moguu mjeru u svrhu kvalitetnog prijama ili prijenosa obavijesti s pomou moduli-
ranih mikrovalnih signala. U nekim sluajevima, kao što su radiometrijski i radio-
astronomski sustavi, korisni je signal upravo šum koji prima antena (vanjski šum), pa
tada valja luiti šum dobiven iz antene od neeljenog šuma koji se stvara u samom pri-
jamniku.
710 8. AKTIVNI SKLOPOVI
8.1.1. Izvori šuma

Šum obino nastaje zbog nasuminog gibanja naboja ili nositelja naboja u na-
pravama ili materijalima. Takva gibanja mogu proizvesti razliiti fizikalni mehanizmi.
Rezultat su toga sljedee vrste šuma:
1. Toplinski šum osnovna je vrsta šuma. Uzrokovan je toplinskim titranjem vezanih
naboja. Takoer je poznat pod nazivom Johnsonov ili Nyquistov šum.
2. Šum same nastaje zbog nasuminih kolebanja nositelja naboja u elektronskoj cije-
vi ili u potencijalnoj barijeri poluvodikog elementa.
3. Šum treperenja (engl. flicker noise) nastaje u poluvodikim elementima i vakuum-
skim elektronskim cijevima. Snaga šuma treperenja obrnuto je razmjerna frekven-
ciji pa se esto zove 1/f-šum.
4. Šum plazme nastaje zbog nasuminog gibanja naboja u ioniziranom plinu, kao što
je plazma, ionosfera i iskrište elektrinog kontakta.
5. Kvantni šum rezultat je kvantne prirode nositelja naboja i fotona; obino je zane-
mariv u odnosu na druge izvore šuma u niem frekvencijskom podruju i pri višim
termodinamikim temperaturama.
Ponekad je potrebno, u svrhu mjerenja, imati umjereni izvor šuma. Pasivni gene-
ratori šuma sastoje se od otpora tereta koji se nalazi na stalnoj temperaturi u ter-
mostatu ili je kriogeniki hlaen. Aktivni izvori šuma mogu se ostvariti uporabom
izboja u plinom punjenoj cijevi ili primjenom lavinskih dioda. Te vrste izvora šuma
openito daju znatno vee snage šuma od pasivnih (otpornih) izvora.
8.1.2. Snaga šuma i nadomjesna temperatura šuma

Razmotrimo otpor (otpornik) na termodinamikoj temperaturi T kelvina (K)
kao što je prikazano na slici 8.1. Elektroni se u otporu gibaju nasumino, a kinetika
im je energija razmjerna temperaturi T. Takvo gibanje elektrona proizvodi mala,
nasumina kolebanja napona na prikljunicama otpora koja zovemo elektrini šum
(slika 8.1). Prosjena vrijednost tog napona jednaka je nuli, ali je njegova efektivna
vrijednost razliita od nule, a dana je Planckovim zakonom zraenja crnog tijela [3]:
4hfBR
vš = hf
, (8–1)
e kT −1
gdje su:
h = 6,546 × 10–34 Js Planckova konstanta,
k = 1,380 × 10–23 J/K Boltzmannova konstanta,
T je termodinamika temperatura u kelvinima (K),
B je širina frekvencijskog pojasa sustava u Hz,
f je središnja frekvencija pojasa u Hz,
R je otpor u Ω.
8.1. [UM U AKTIVNIM KOMPONENTAMA I SKLOPOVIMA 711
Sl. 8.1. Napon šuma na prikljunicama otpornika
Taj rezultat proizlazi iz kvantne mehanike i vrijedi na bilo kojoj frekvenciji f. Na

mikrovalnim i niim frekvencijama i ne na preniskim temperaturama gornji se rezul-
tat moe pojednostavniti jer je hf << kT. (Kao primjer za najgori sluaj, neka je
f = 100 GHz i T = 100 K. Tada je hf = 6,5 × 10–23 << kT = 1,4 × 10–21). Razvojem
eksponencijalne funkcije u izrazu (8–1) u Taylorov red, uz uvjet hf << kT, i zadra-
vanjem samo prva dva lana reda, dobiva se
hf
hf
e kT −1 ,
kT
pa se izraz (8–1) svodi na
vš = 4kTBR . (8–2)
Izraz (8–2) zove se Rayleigh-Jeansova aproksimacija i naješe se rabi pri razma-

tranju mikrovalnih sustava [3]. No, u ekstremnom sluaju na vrlo visokim frekvenci-
jama i vrlo niskim temperaturama ta aproksimacija ne mora vrijediti, pa tada valja
primijeniti izraz (8–1). Moe se vidjeti da snaga šuma u izrazu (8–2) ne ovisi o frek-
venciji. To je odlika izvora bijeloga šuma. Snaga šuma izravno je razmjerna širini
pojasa koja je u praksi obino ograniena širinom pojasa mikrovalnoga sustava.
Budui da se neovisni izvori bijeloga šuma mogu razmatrati primjenom sluajnih va-
rijabla Gaussove (ili normalne) razdiobe, snage su šuma (ili varijance) aditivne.
Sl. 8.2. Nadomjesni sklop šumnog otpora koji predaje otporu

tereta maksimalnu snagu šuma preko idealnog
pojasnopropusnog filtra
9. UVOD U MIKROVALNA MJERENJA
Inenjerska je znanost u osnovi eksperimentalna, pa bi se teorijska razmatranja

prikazana u ovoj knjizi trebala moi provjeriti eksperimentima. Stoga emo u ovom
poglavlju opisati osnovne mjerne tehnike, postupke i instrumentaciju koji e nam
pomoi pri mjerenju mikrovalnih sklopova i sustava. Mjerenja u mikrovalnome
podruju poglavito se provode harmonijskim ili monokromatskim signalima. Mikro-
valni je signal odreen dvjema veliinama: frekvencijom izraenom u GHz i snagom
izraenom u W. Bilo koji modulirani signal moe se prikazati kombinacijom više
monokromatskih signala. Ti elementarni signali, u frekvencijskoj domeni prikazani
kao spektralne crte ili spektralne linije, oblikuju spektar signala koji je definiran frek-
vencijama i amplitudama pojedinanih spektralnih crta dobivenih Fourierovom trans-
formacijom valnog oblika. Stoga emo najprije prouiti mjerne postupke i instrumen-
taciju za mjerenje snage i frekvencije mikrovalnoga signala. Zatim emo se upoznati s
osnovnim tehnikama mjerenja koeficijenta refleksije, odnosno impedancije jednopro-
laznih i višeprolaznih mrea i sklopova.
Postupci mjerenja faktora šuma, tangencijalne osjetljivosti detektora te AM- i
FM-šuma oscilatora obraeni su u odjeljcima 8.1, 8.5, odnosno 8.9.
9.1. MJERENJE MIKROVALNE SNAGE
Jedno od temeljnih mjerenja u mikrovalnome podruju jest mjerenje snage [1],

[2]. Na niskim frekvencijama snaga se obino mjeri preko mjerenja napona i struje.
Kao što smo vidjeli u prethodnim poglavljima, te veliine nerijetko gube smisao u
mikrovalnim prijenosnim sustavima s raspodijeljenim parametrima, pa se mjerenja
snage na mikrovalnim frekvencijama obino ostvaruju s pomou toplinskog osjetila
(termistora) i mjernog pretvornika (termopara).
9.1.1. Nelinearni otpor

Na slici 9.1 prikazano je osjetilo snage (termistor) koje zakljuuje prijenosnu lini-
ju kao prilagoeni teret i u idealnim uvjetima apsorbira svu upadnu mikrovalnu
972 9. UVOD U MIKROVALNA MJERENJA
Sl. 9.1. Mjerenje snage nelinearnim otporom
snagu. Termistor ima negativni temperaturni koeficijent, tj. otpor mu pada porastom
disipirane snage. Izraen je od poluvodikog materijala i obino je oblikovan u malu
kuglicu promjera 0,4–0,5 mm. Time su zajameni mala masa te mali toplinski otpor i
kapacitet, što smanjuje tromost mjernog sustava, tj. smanjuje toplinsku vremensku
konstantu. Termistor se postavlja u Wheatstonov most kojem se na okomitu dijago-
nalu dovodi prednapon iz istosmjernog ili izmjeninog izvora niske frekvencije.
Bez mikrovalnoga signala u liniji most je uravnoteen, tj. istosmjerni se pred-
napon tako namjesti da nelinearni otpor poprimi vrijednost R koju imaju i precizni
otpori u preostalim granama mosta. V0 je napon pri kojem je uspostavljena ravnotea
mosta. U ravnotei kroz ampermetar ne protjee struja, a termistor disipira snagu
V2
P0 = 0 . (9–1)
4R
Na prijenosnu se liniju zatim dovede mikrovalna snaga koja se eli izmjeriti. Ta

snaga proizvede dodatnu disipaciju i zagrijavanje termistora pa most više nije
uravnoteen. Ravnotea se moe ponovno uspostaviti sniavanjem prednapona za
vrijednost ΔV. Snaga koju most pritom predaje nelinearnom otporu sad iznosi
(V0 − ΔV )2
P1 = . (9–2)
4R
Ako se ta snaga smanji za vrijednost koja je jednaka disipiranoj RF snazi PRF , onda je
ΔV
PRF = P0 − P1 = (V − ΔV ). (9–3)
4R 0
9.1. MJERENJE MIKROVALNE SNAGE 973
Uz istosmjerni napon u strujni krug mosta moe se dodati i izvor niskofrekvencij-

skog (NF) signala. Tad se most moe automatski uravnoteiti primjenom povratne
veze u krugu (NF) signala. Na mjernoj ljestvici mikroampermetra izravno se oita vri-
jednost snage u milivatima.
Budui da je termistor osjetljiv na promjene temperature okolice, u mjerni se
sklop obino ugrauje još jedan Wheatstonov most s dodatnim termistorom [2], [3].
On na izlazu mosta stvara referentni napon koji se dodaje naponu mjernog termisto-
ra. Ako se referentni termistor postavi u izravni termiki kontakt s kuištem u koje je
ugraen mjerni termistor, utjecaj temperature okolice moe se posve kompenzirati.
Termistorskim mjerilom mogu se mjeriti razine snaga u rasponu od 1 μW do 10
mW i to unutar širokog frekvencijskog podruja od 10 MHz do 18 GHz.
9.1.2. Termopar
Znatno kvalitetnije i osjetljivije osjetilo snage jest termopar. On se takoer
postavlja u suosnu liniju kao trošilo poput termistora. Disipacijom snage na izlazu ter-
mopara stvara se razlika potencijala. Naime, poznato je da se na kontaktu dvaju
razliitih materijala openito javlja napon koji je razmjeran temperaturi (Seebeckov
uinak). Dva kontakta mogu se serijski spojiti tako da je jedan kontakt podvrgnut
zagrijavanju (vrui spoj), a drugi je toplinski izoliran pa je zaštien od zagrijavanja
(hladni spoj). U serijskome e se spoju pojaviti razlika napona razmjerna ulaznoj
snazi. Ta se razlika napona izravno mjeri vrlo osjetljivim voltmetrom. Unato tomu
što je naelo rada ovoga osjetila snage vrlo jednostavno, u praktinoj se izvedbi
pojavljuju problemi vezani uz prilagodbu na prijenosnu liniju unutar širokog frekven-
cijskog podruja. Tom se problemu moe doskoiti uporabom tehnologije tankog
filma tako da se kontakti ostvare nanošenjem razliitih materijala na minijaturnu
poluvodiku podlogu kao što je prikazano na slici 9.2.
Sl. 9.2. Termopar
Na slici 9.3 prikazano je osjetilo snage s dvama istovjetnim termoparovima. U

istosmjernome strujnom krugu, termoparovi su spojeni serijski, a u mikrovalnome
krugu spojeni su paralelno.
Sl. 9.3. Shematski prikaz osjetila snage s dvama termoparovima
Mjerila snage s termoparom mogu raditi u vrlo širokom frekvencijskom podruju

od desetak MHz do 50 GHz, a razine snage koje je njima mogue mjeriti nalaze se u
rasponu od 0,1 μW do 100 mW.
9.1.3. Diodni detektor

Za mjerenje mikrovalne snage mogu se takoer upotrebljavati Schottkyjeve
diode (odjeljak 8.4.1) u spoju detektora ovojnice (odjeljak 8.5). No, pritom se u dioda
ne rabi uinak toplinskog zagrijavanja kao kod termistora i termopara. U odjeljku 8.5.
vidjeli smo da se rad detektora ovojnice zasniva na nelinearnoj strujno-naponskoj
karakteristici Schottkyjeve diode. Osjetljivost tog osjetila ovisi o tangencijalnoj osjet-
ljivosti Schottkyjeve diode (odjeljak 8.5) i znatno je vea od osjetljivosti toplinskih
osjetila snage. U rasponu razina mikrovalnog signala od –60 do –20 dBm, izlazni
napon detektora razmjeran je kvadratu ulaznog napona, odnosno linearno ovisi o
ulaznoj snazi. No, na višim razinama ulaznog signala vlada se poput ispravljaa s line-
arnim odzivom izmeu ulaznog i izlaznog napona. U oba sluaja, za nemodulirane
signale, na izlazu detektora ovojnice dobiva se istosmjerni napon koji se dalje obrau-
je u istosmjernom pojaalu. Radi poveanja osjetljivosti mikrovalni se signal nerijetko
impulsno modulira ili se istosmjerni detektirani napon uzorkuje pravokutnim impulsi-
ma s jednakim trajanjem signala i stanke. Zatim se tako dobiven detektirani signal
dalje obrauje u uskopojasnom audio-pojaalu ija je središnja frekvencija jednaka
frekvenciji takta signala uzorkovanja. Na slici 9.4 prikazana je shema sklopa detekto-
ra za mjerenje mikrovalne snage. Budui da je ulazna impedancija Schottkyjeve diode
u spoju detektora ovojnice znatno viša od tipine karakteristine impedancije
mjernog sustava (50 Ω) »širokopojasna prilagodna mrea« sastoji se samo od jednog
(završnog) otpora vrijednosti 50 Ω.
Dok god radi u podruju linearne ovisnosti izmeu ulazne snage i izlaznog
napona (kvadratni zakon), detektorom se moe mjeriti i snaga amplitudno moduli-
ranih mikrovalnih signala (odjeljak 8.5).
9.1. MJERENJE MIKROVALNE SNAGE 975
Sl. 9.4. Detektor ovojnice u sustavu mjerila snage
Sukladno izrazu (8–140) otpor diode uz nulti napon izvora mikrovalnoga signala
iznosi
1 1 1
Rd = rj = = = ,
gd dI αIs
dV V =0
G
gdje je α 40 V–l na sobnoj temperaturi ( 290 K). Otuda je otpor Schottkyjeve diode
znatno vei od karakteristine impedancije sustava (50 Ω) jer reverzna zasiena struja
diode pokazuje tipine vrijednosti u podruju mikroampera. Izborom poluvodia,
koncentracije donora i metalnog kontakta, te reverzne zasiene struje ( 10 μA)
otpor Schottkyjeve diode moe se drati na vrijednosti od oko 2,5 kΩ, što daje kom-
promis izmeu osjetljivosti diode i veliine otpora. Naime, prevelik otpor smanjuje
uinkovitost pretvorbe RF signala u istosmjerni, a preniski otpor stvara poteškoe pri
širokopojasnoj prilagodbi.
Budui da je u diodnom osjetilu i osjetilu koje se temelji na termoparu izlazna
veliina napon, za mjerenje se moe upotrijebiti zajedniki mjerni ureaj.
9.1.4. Mjerna nesigurnost i faktor umjeravanja

Mjerna nesigurnost pri mjerenju mikrovalne snage poglavito ovisi o kvaliteti
upotrijebljenih konektora i prilagodbi mjerila snage impedanciji izvora ija se snaga
mjeri. U odjeljku 5.4.1. našli smo izraz (5–57b) za faktor razgoenja izmeu generato-
ra i trošila. Nazivnik tog izraza |1 + ΓGΓT|2 pokazuje mjernu nesigurnost pri mjere-
nju snage, gdje su ΓG i ΓT koeficijenti refleksije impedancije generatora (izvora
snage) i trošila (mjerila snage). Stoga se mjerna nesigurnost nalazi u rasponu vrijed-
nosti (1 ± |ΓGΓT|)2. Primjerice, za vrijednosti modula koeficijenata refleksije od 0,1 i
manje, mjerna nesigurnost pri mjerenju snage ne prelazi 2 % ili 0,086 dB.
Samo u idealnom sluaju mjerilo snage preuzet e svu mikrovalnu snagu iz izvora
snage i pretvorit je u niskofrekvencijski signal. No, u stvarnosti mjerilo ne apsorbira
svu snagu, nego se dio izgubi refleksijom, što pokazuje lan (1 – |ΓT|2) u izrazu
(5–62). Osim zbog refleksije, snaga se gubi i zbog zraenja snage u okolni prostor i
disipacije u vodiima i dielektricima spojnih konektora prikljunih linijskih odsjeaka
koji povezuju konektor s osjetilom snage. Uinak tih gubitaka moe se uzeti dodat-
nim faktorom koji se zove uinkovitost mjerila snage, ηM. Stoga se omjer izmeu
apsorbirane snage u osjetilu snage i upadne snage na mjerilo snage moe izraziti fak-
torom umjeravanja
(
K U = ηM 1 − Γ M
2
),
gdje je |ΓM| = |ΓT|, koeficijent refleksije mjerila snage. Proizvoa mjerila snage
obino daje podatak o faktoru umjeravanja KU u cjelokupnom radnom frekvencij-
skom podruju mjerila snage. Taj se faktor naješe osniva na mjerenjima koja su slje-
diva prema dravnim etalonima. No, ne treba zaboraviti da je i dalje nazona mjerna
nesigurnost (1 ± |ΓGΓT|)2 koja ovisi o impedanciji izvora ija se snaga mjeri.
9.2. MJERENJE FREKVENCIJE
Pri mjerenju frekvencije naješe se primjenjuju dva u osnovi potpuno razliita

naela. Jedno se od njih osniva na prostornoj razdiobi polja unutar rezonantne
šupljine (valomjera), a drugo na brojenju perioda mikrovalnoga signala primjenom
digitalne tehnike. Nerijetko se rabi i trei pristup za relativna mjerenja frekvencije
primjenom analizatora spektra koji transponira mikrovalni signal u nie frekvencijsko
podruje gdje se dalje obrauje klasinim elektronikim postupcima. Mjerenje
frekvencije moe se ostvariti i mjerenjem valne duljine na prijenosnoj liniji ili u valo-
vodu uporabom prorezane linije i diodne sonde.
9.2.1. Valomjer
Na slici 9.5 shematski su prikazane izvedbe prijenosnih ili refleksijskih valomjera
za mjerenje frekvencije [1], [2] i [4]. Poloaj klipa u cilindrinom valovodu mehaniki
se namješta dok se rezonantna frekvencija valomjera ne uskladi s frekvencijom sig-
nala. Ako je rezonantna šupljina spojena kao pojasnozaporni filtar, prema slici 9.5a),
onda e u rezonanciji preneseni signal biti najmanji, a za spoj pojasnoga propusta,
prema slici 9.5b), izlazni e signal biti najvei. Veina valomjera imaju ljestvice koje
su izravno umjerene po frekvenciji. Razluivost valomjera ovisi o širini pojasa rezo-
nantne strukture. Za veliku rezoluciju potrebne su šupljine s vrlo visokim faktorom
dobrote optereenog rezonatora QT (> 10 000). Za to su povoljnije reaktivne šupljine
u spoju pojasno zapornog filtra. Tonost mjerenja nalazi se u podruju ispod 0,1 % i
ovisi o temperaturi s faktorom 10–5/ °C.
9.2. MJERENJE FREKVENCIJE 977
Sl. 9.5. Valomjer s rezonantnom koji je vezan kao: a) pojasnozaporni filtar,

b) pojasnopropusni filtar
9.2.2. Digitalno brojilo

Znatno vea tonost mjerenja frekvencije postie se digitalnim mjerilom frekven-
cije (brojilom) [2] i [4]. Na slici 9.6 prikazana je blokovska shema mikrovalnoga broji-
la koje sadri konvencionalno digitalno brojilo za nie frekvencijsko podruje.
Konvencionalno se brojilo sastoji od digitalnih sklopova koji broje periode mjerenoga
signala tijekom vrlo precizno odreena razdoblja. Osnovni mu je dio oscilator vrlo
stabilne frekvencije koji s dekadskim djelilima tvori vremensku bazu brojila. Oscilator
Sl. 9.6. Izravno mjerenje frekvencije digitalnim brojilom

10. UVOD U MIKROVALNE

SUSTAVE I PRIMJENE
Mikrovalni sustavi sastoje se od pasivnih i aktivnih mikrovalnih naprava sloenih

u jednu cjelinu kojom se ostvaruje neka sloena funkcija. Meu brojnim mikrovalnim
sustavima moda su najvaniji mikrovalni komunikacijski sustavi i mikrovalni radarski
sustavi. Budui da antene ine nerazdvojni dio svakog mikrovalnoga komunikacijskog
i radarskog sustava najprije emo razmotriti osnovna obiljeja zraenja mikrovalnih
antena.
10.1. MIKROVALNE ANTENE
Za puno razumijevanje rada mikrovalnih komunikacijskih i radarskih sustava

vano je poznavanje parametara antena i svojstava rasprostiranja elektromagnetskih
Sl. 10.1. Antena kao naprava koja pretvara jednodimenzionalni voeni val u prostorni val u
slobodnome prostoru
1004 10. UVOD U MIKROVALNE SUSTAVE I PRIMJENE
valova u stvarnim uvjetima. Stoga emo u ovom odjeljku pokazati osnovna obiljeja
antena kao sastavnih komponenata radijskih sustava.
Antene su elektromagnetske naprave koje pretvaraju voeni elektromagnetski
val iz prijenosne linije u prostorni (kuglasti) val u slobodnome prostoru [1]–[3]. Stoga
se antena s jedne strane javlja kao komponenta elektrinog kruga, dok s druge strane
ini suelje s elektromagnetskim valom koji se rasprostire slobodnim prostorom (slika
10.1). Postupnim otvaranjem dvoine prijenosne linije, koja je na kraju otvorena,
raste koliina izraene snage. Na slici 10.1 moe se vidjeti da antena ustvari ini prije-
lazno podruje izmeu voena vala u prijenosnoj liniji i prostornog vala u slobod-
nome prostoru.
Dovoljno daleko od antene kuglasti se val moe aproksimirati ravnim valom.
Stoga se pri definiranju nekih vanih parametara antena i radiokomunikacijske veze
moemo posluiti rezultatima do kojih smo došli u odjeljku 2.14. To se prije svega
odnosi na fenomen zraenja elektromagnetske energije u slobodni prostor, što je
objašnjeno na primjeru Hertzova dipola (odjeljak 2.14.3). Premda je najjednostavni-
ja i najmanja mogua antena, Hertzov se dipol teško moe rabiti za uinkovito
zraenje i primanje elektromagnetskih valova. Osnovni razlog neuinkovitosti
Hertzova dipola nalazi se u izrazito malom otporu zraenja koji je obino za dva reda
veliine manji od karakteristine impedancije (Z0 = 50 Ω) uobiajenih mikrovalnih
sustava. Ako se k tomu doda mali serijski kapacitet Hertzova dipola, odnosno velika
reaktancija, onda se moe lako vidjeti da je prilagodba tako izrazito reaktivne struk-
ture gotovo nemogua zadaa, posebno kad se eli postii iole korisna širina pojasa.
Zato se umjesto Hertzova dipola rabe vee iane antene poput poluvalna dipola.
Osim toga, u mikrovalnome se podruju nerijetko rabe površinske antene ili otvor-an-
tene poput valovodnog lijevka, reflektorskih i lea-antena te skupina ianih i valo-
vodnih struktura zraenja koje se zovu antenski nizovi.
10.1.1. Dijagram zraenja i intenzitet zraenja

Snaga koju antena prima ili zrai funkcija je kutnog poloaja i radijalne udalje-
nosti. Ve smo u odjeljku 2.14.3. vidjeli da Hertzov dipol ne zrai elektromagnetsku
energiju jednakom jakošu u svim smjerovima. U toki koja je dovoljno daleko od
antene, svaka se antena doimlje poput tokasta izvora elektromagnetske energije, pa
je za prikaz prostorne razdiobe jakosti polja prirodno upotrijebiti kuglasti koordinatni
sustav. Daleko od proizvoljne antene, vektor elektrinog polja u kuglastome koordi-
natnom sustavu moe se napisati kao
−jk0 r
E( r , θ, ϕ) =⎡ F (θ, ϕ) + rF
θ ( θ , ϕ) ⎤e V/m, (10–1)
⎣ θ ϕ ⎦ r
^
gdje su θ i ϕ^ jedinini vektori u kuglastome koordinatnom sustavu, a k = 2π/λ .
0
Veliine Fθ (θ, ϕ) i Fϕ (θ, ϕ) funkcije su prostornoga dijagrama zraenja za polja.
10.1. MIKROVALNE ANTENE 1005
^
Elektrino polje moe biti polarizirano bilo u smjeru θ bilo u smjeru ϕ
^, ali ne i u radi-
^
jalnom smjeru r . Izraz (10–1) pokazuje da polje opada s udaljenošu s faktorom 1/r,
kao što pokazuje i izraz (2–281) za Hertzov dipol u odjeljku 2.14.3. Pripadajue kom-
ponente magnetskog polja mogu se napisati kao:
E −Eϕ
Hϕ = θ , Hθ = , (10–2)
η0 η0
gdje je η0 ≈ 376,7 Ω, intrinzina valna impedancija slobodnoga prostora. Uvrštenjem

izraza (10–1) i (10–2) u izraz (2–127) za Poyntingov vektor te uvrštenjem rezultata u
izraz (2–129), gustoa srednje snage koju prenose polja slobodnim prostorom moe
se izraunati samo iz vršne jakosti elektrinog polja kao
1 2
2 2
{
S = Re {S } = Re E × H ∗ = r
1 1
2 η0
}
E W/m 2 , (10–3)

gdje S = ^
r Sr ima samo radijalnu komponentu, jer su i elektrino i magnetsko polje
okomiti na smjer rasprostiranja energije.
Ve smo kod Hertzova dipola vidjeli da daleko od antene prevladavaju samo
zraea polja, stoga je vano nai udaljenost od antene na kojoj se reaktivna polja
mogu zanemariti u odnosu na zraea polja. Ta praktina udaljenost za geometrijski
velike antene iznosi
2 d2
Rdp = , (10–4)
λ
gdje je d najvea izmjera antene. Izraz (10–4) dobiven uz uvjet da je u toki proma-
tranja u smjeru najjaeg zraenja gustoa snage u fronti kuglasta vala manja za jedan
posto od gustoe snage u fronti ravnoga vala [1]. U podruju izvan polumjera Rdp
(Fraunhoferova zona) dijagram zraenja praktiki ne ovisi o udaljenosti. No, u
podruju izmeu Rdp i podruja u kojem prevladavaju indukcijska (reaktivna) polja i
dalje prevladavaju zraea polja, ali oblik dijagrama zraenja ovisi o udaljenosti. To,
prijelazno podruje zove se Fresnelova zona. Za elektriki male antene, poput
kratkog elektrinog dipola i male petlje, izraz (10–4) daje premalu vrijednost, pa za
male antene valja uzeti vrijednost Rdp od najmanje dvije valne duljine.
Prostorne razdiobe elektrinog polja, Fθ (θ, ϕ) i Fϕ (θ, ϕ) u izrazu (10–1) prikaza-
ne u kuglastome koordinatnom sustavu tvore prostorni dijagram zraenja. Prema
izrazu (10–3) gustoa snage ovisi o kvadratu polja, pa se moe prikazati i dijagram
zraenja gustoe snage. Dijagram zraenja prikazuje se u logaritamskome (dB) ili
linearnome mjerilu u relativnim vrijednostima u odnosu na maksimum zraenja koji
tada iznosi 0 dB, odnosno 1.
1006 10. UVOD U MIKROVALNE SUSTAVE I PRIMJENE
Sl. 10.2. Prostorni dijagram zraenja antene. Antena se nalazi u ishodištu kuglasta
koordinatnog sustava. Bojom je oznaen intenzitet zraenja (plavo → crveno)
Na slici 10.2 prikazan je tipini prostorni dijagram zraenja usmjerene antene

koji se sastoji od antenskoga snopa (glavna latica) s najveom jakošu zraenja i više
sekundarnih latica slabo izraena zraenja, obino u neeljenim smjerovima. Raz-
dioba polja ili gustoe snage poglavito ovisi o razdiobi struja u vodiima antenske
strukture. No, razne pasivne strukture koje okruuju antenu, ili su njezin sastavni dio,
mogu jako utjecati na razdiobu polja elektromagnetskoga vala u prostoru daleko od
antene. Glavna latica (kod usmjerenih antena) oznauje prostorni kut unutar kojega
antena zrai ili prima glavninu energije. Smjer najveeg zraenja (ili prijama) defini-
ran je dvama kutovima Φ0 i Θ0, gdje je Θ0 polarni kut, a Φ0 obilazni kut koji se moe
oitati u ekvatorijalnoj ravnini kuglasta koordinatnog sustava. Omjer gustoe snage u
smjeru najveeg zraenja i maksimuma najizraenije sekundarne latice zove se
potiskivanje sekundarnih latica.
Umjesto prostornog dijagrama zraenja obino se uzimaju presjeci prostornog
dijagrama zraenja u dvjema meusobno okomitim ravninama. Tako se nerijetko rabi
dijagram zraenja u meridijanskoj (vertikalnoj) ravnini i projekcija prostornog dija-
grama zraenja na ekvatorijalnu (horizontalnu) ravninu. Kut ϕ u horizontalnoj ravni-
ni zove se obilazni kut ili kut azimuta, a kut θ u vertikalnoj ravnini zove se polarni kut.
Njemu je komplementaran kut elevacije (90° – θ). Na slici 10.3 prikazan je tipini dija-
gram zraenja u jednoj od tih ravnina. Dijagram se obino normira veliinom gustoe
10.1. MIKROVALNE ANTENE 1007
Sl. 10.3. Dijagram zraenja antene u polarnom prikazu u meridijanskoj ravnini. Dijagram je
normiran na 0 dB u toki najvee gustoe snage. Kut usmjerenosti (ΦD) odreen je
dvjema tokama u kojima relativna gustoa snage padne za 3 dB u odnosu na
najveu gustou snage
snage u smjeru najveeg zraenja, pa tada u smjeru najveeg zraenja pokazuje

jedininu vrijednost, odnosno u decibelima nultu vrijednost.
Antene mogu proizvoditi i primati elektromagnetske valove razliite polarizacije.
Kao što je pokazano u odjeljku 2.8. polarizacija elektromagnetskoga vala definirana
je orijentacijom vektora zraeeg elektrinog polja. Prema prijedlogu udruge IEEE,
polarizacija antene definira se kao polarizacija zraeeg polja kad antena odašilje.
Tako, na primjer, ravni dipol koji lei na z-osi zrai samo θ-komponentu elektrinog
polja u dalekoj zoni. Stoga, u glavnoj latici dipola, koja se javlja pod kutom θ = 90°,
elektrino je polje orijentirano vertikalno, pa se kae da je dipol linearno polariziran
u vertikalnom smjeru. Kasnije emo vidjeti da se najvei prijenos snage izmeu dviju
antena ostvaruje kada su antene istovjetno polarizirane.
DODACI
Dodatak A: SI elektromagnetske jedinice
1066 MIKROVALNA ELEKTRONIKA
Dodatak B: Fizikalne konstante
Dodatak C: Predmetci decimalnih jedinica

DODACI 1067
Dodatak D: Elektrina svojstva materijala

Provodnost materijala
Dubina prodiranja na frekvenciji 10 GHz

Permitivnost i tangens kuta gubitaka dielektrinih materijala

DODACI 1069
Parametri materijala za podloge mikrotrakastih linija
Dodatak E: Vektorska analiza

Transformacija koordinata
Ove se tablice mogu iskoristiti za transformaciju jedininih vektora i vektorskih komponenata,

ρ =^
kao na primjer ^ x cos ϕ + ^
y sin ϕ = Ax cos ϕ + Ay sin ϕ.

U pravokutnom koordinatnom sustavu vektori A i B mogu se zapisati kao

A=^
x Ax + ^
y Ay + ^
z Az , B =^
xBx + ^
yB y + ^
zBz ,
x, ^
gdje su ^ y, ^
z jedinini
u smjeru osi x, y, odnosno z, a Ax , Ay , Az , Bx , By , Bz su kom-
vektori
ponente vektora A, odnosno B u smjeru tih istih osi.
Zbrajanje vektora

A+ B =^x( Ax + Bx ) +^
y( Ay + B y ) +^
z( Az + Bz ) (E1)

A+ B = B + A (E2)
Mnoenje vektora
(a) Skalarni umnoak

A⋅ B = Ax Bx + Ay B y + Az Bz (E3)

A⋅ B = B ⋅ A komutativnost (E4)

A⋅ ( B + C ) = A⋅ B + A⋅ C distributivnost (E5)

A⋅ B = B A cos θ gdje je θ kut izmeu vektora A i B (E6)
(b) Vektorski umnoak
^x ^
y ^
z

A × B = Ax Ay Az =
Bx B y Bz
=^
x ( Ay Bz − Az B y ) +^
y ( Az Bx − Ax Bz ) +^
z ( Ax B y − Ay Bx ) (E7)

n A B sin θ
A× B = ^ (E8)

gdje je θ kut izmeu vektora A i B, a ^
n jedinini vektor okomit na ravninu u kojoj lee A i B .

A × ( B + C) = A × B + A × C (E9)

A × ( B × C ) ≠ ( A × B) × C (E10)

A × B =−B × A (E11)
DODACI 1071
Vektorske derivacije
Pravokutni koordinatni sustav
∂ ^∂ ∂
∇ =^
x + y +^z Hamiltonov operator (nabla) (E12)
∂x ∂y ∂z
∂ f ^ ∂f ∂f
∇f = ^
x + y +^z gradijent (E13)
∂x ∂y ∂z
∂A ∂Ay ∂Az
∇⋅ A = x + + divergencija (E14)
∂x ∂y ∂z
^
x ^
y ^
z
∂ ∂ ∂
∇× A = =
∂x ∂y ∂z
Ax Ay Az
⎛ ∂A ∂Ay ⎞ ⎛ ∂Ax ∂Az ⎞ ⎛ ∂Ay ∂Ax ⎞

x⎜ ⎟+^ z⎜ ⎟
z
=^⎜ ∂y − y⎜ − ⎟+^ −
∂z ⎟ ∂x ⎠ ⎜ ∂y ⎟
rotor (E15)
⎝ ⎠ ⎝ ∂z ⎝ ∂x ⎠
∂2 f ∂2 f ∂2 f
∇2 f = + + (E16)
∂x 2 ∂y2 ∂z 2

∇2 A = ^
x ∇2 Ax +^
y ∇2 Ay + ^
z ∇2 Az = ∇(∇⋅ A) − ∇× (∇× A) (E17)
Cilindrini koordinatni sustav
∂f ^ 1 ∂f ∂f
ρ
∇f = ^ +ϕ +^
z (E18)
∂x ρ ∂ϕ ∂z
1 ∂ 1 ∂Aϕ ∂Az
∇⋅ A = ( ρAρ ) + + (E19)
ρ ∂ϕ ρ ∂ϕ ∂z
r/
^ ρ ϕ
^ z/
^ ρ
∂ ∂ ∂
∇× A = =
∂ρ ∂ϕ ∂z
Aρ Aϕ Az
⎛ 1 ∂A ∂Aϕ ⎞ ⎛ ∂Aρ ∂Az ⎞ 1⎡ ∂ ∂Aρ ⎤

ρ⎜
=^⎜ ρ ∂ϕ − ∂z ⎟
z
⎟+ ϕ⎜
^
⎜ ∂z − ∂ρ ⎟ z ⎢ ( ρAϕ ) −
⎟+^ ⎥ (E20)
⎝ ⎠ ⎝ ⎠ ρ⎣ ∂ρ ∂ϕ ⎦
1 ∂f ⎛ ∂f ⎞ 1 ∂2 f ∂2 f
∇2 f = ⎜ ρ ⎟+ + (E21)
ρ ∂ρ⎝ ∂ρ ⎠ ρ2 ∂ϕ2 ∂z 2

∇2 A = ∇(∇⋅ A) − ∇× (∇× A) (E22)
Kuglasti koordinatni sustav
∂f ∂f ^ 1 ∂f
r +^
∇f = ^ θ +ϕ (E23)
∂x r∂θ r sin θ ∂ϕ
1 ∂ 1 ∂ 1 ∂Aϕ
∇⋅ A = 2 ( r 2 Ar ) + ( Aθ sin θ) + (E24)
r ∂r r sin θ ∂θ r sin θ ∂ϕ
^
r ^r
θ ϕr sin θ
^
1 ∂ ∂ ∂
∇× A = 2 =
r sin θ ∂r ∂θ ∂ϕ
Ar rAθ r sin θA
1 ⎡ ∂ ∂Aθ ⎤ ^1⎡ 1 ∂Ar ∂( rAϕ ) ⎤ ^1⎡ ∂( rAθ ) ∂Ar ⎤

=^
r ⎢ ( Aϕ sin θ) − ⎥+ θ ⎢ − ⎥+ θ ⎢ − ⎥
r sin θ⎣ ∂θ ∂ϕ ⎦ r ⎣ sin θ ∂ϕ ∂r ⎦ r ⎣ ∂r ∂θ ⎦
(E25)
1 ∂ ⎛ ∂f ⎞ 1 ∂⎛ ∂⎞ 1 ∂2 f
∇2 f = 2 ⎜ r 2 ⎟+ 2 ⎜ sin θ ⎟+ 2 (E26)
r ∂r ⎝ ∂r ⎠ r sin θ ∂θ⎝ ∂θ ⎠ r sin θ ∂ϕ2

∇2 A = ∇(∇⋅ A) − ∇× (∇× A) (E27)
Vektorski integrali

∫
V
∇ ⋅ AdV =
∫
S
A ⋅^
ndS Gaussov teorem za divergenciju (E28)

∫S (∇ × A) ⋅^ndS = C∫ A ⋅ dl Stokesov teorem (E29)
Neke korisne vektorske jednakosti

2
A⋅ A = A (E30)
2
A⋅ A∗ = A (E31)

A⋅ ( B × C ) = B ⋅ (C × A) = C ⋅ ( A × B) (E32)

A × ( B × C ) = B( A⋅ C ) − C( A⋅ B) (E33)

A× A = 0 (E34)
DODACI 1073

A ⋅ ( A × B) = 0 (E35)

∇⋅ (∇ × A) = 0 (E36)
∇ × ( ∇f ) = 0 (E37)
∇⋅ ( fg ) = g ∇f × f ∇g (E38)

∇⋅ ( fA) = A⋅∇f + f ∇⋅ A (E39)

∇ × ( fA) = ∇f × A + f ∇ × A (E40)

∇⋅ ( A × B) = (∇ × A)⋅ B − (∇ × B)⋅ A (E41)

∇( A⋅ B) = ( A⋅∇) B + ( B ⋅∇) A + A × (∇ × B) + B × (∇ × A) (E42)

∇ × ( A × B) = A∇⋅ B − B∇⋅ A + ( B ⋅∇) A − ( A⋅∇) B (E43)

∇ × ∇ × A = ∇(∇⋅ A) − ∇2 A (E44)
Helmholtzov teorem

⎡ ∇′ ⋅ F ( r′) F ( r ′) ⋅
n′ ⎤
∫
F ( r ′) = −∇ ⎢ dV ′ −
⎢⎣ V 4π r − r ′ ∫ dS′ ⎥ +
S 4π r − r ′ ⎥⎦

⎡ ∇′ × F ( r ′) F ( r ′) × n′ ⎤
∫
+∇ × ⎢ dV ′ +
⎢⎣ V 4π r − r ′ ∫ dS′ ⎥ .
S 4π r − r ′ ⎥⎦
(E45)
Dodatak F: Möbiusova transformacija

Kompleksna varijabla w opisana je kao Möbiusova transformacija neke druge komplek-
sne variable z kada se w izrazi u obliku
az + b
w= , (F1)
cz + d
gdje su a, b, c i d kompleksne konstante. To je razlomljena linearna funkcija koja se moe ras-

taviti na dvije linearne funkcije i inverziju pa se esto zove bilinearna transformacija:
t = cz + d (linearna transformacija)
1
s= (inverzija)
t
a bc − ad
w= + s (linearna transformacija)
c c
Sl. F1. Konformno preslikavanje krunice iz ravnine w u krunicu u ravnini z
Ona preslikava krunicu iz kompleksne ravnine z u krunicu u kompleksnoj ravnini w i obratno

(slika F1), pri emu se pravac uzima kao specijalni sluaj krunice. Dvije toke koje zadovo-
ljavaju izraz (F1) ostaju na mjestu. Budui da je to konformno preslikavanje, kutovi se izmeu
dviju krivulja (krunica) ne mijenjaju.
Budui da implicitno sadri inverziju, Möbiusova transformaca pokazuje još jedno zanim-
ljivo svojstvo. Ako krunica obuhvaa ishodište kao što je prikazano na slici A1, onda i trans-
formirana krunica obuhvaa ishodište u svojoj ravnini. Kako inverzija ishodišta oznauje
beskonanost, razvidno je da e podruje unutar jednog kruga odgovarati podruju izvan dru-
gog kruga. Iz tog se razloga i smjer vrtnje po krunici obre (slika A1). Ako krunica ne obu-
hvaa ishodište, onda ga ne obuhvaa ni transformirana krunica pa podruje unutar jednog
kruga odgovara podruju unutar njegove transformacije, a smjer vrtnje ostaje nepromijenjen.
Ako izraz (F1) riješimo za z, dobiva se
dw − b
z =− . (F2)
cw − a
To pokazuje da kad je w Möbiusova transformacija varijable z, onda je z takoer Möbiusova

transformacija varijable w.
Krunica u kompleksnoj ravnini z = x + jy sa središtem u z0 = x0 + jy0 i polumjerom R
moe se napisati u ovom obliku
= ( x − x0 ) + ( y − y0 ) .
2 2 2 2
R2 = z − z0 = x + jy − x0 + jy0 (F3)
Izraz (F3) moe se dalje razviti kao
∗
= ( z − z0 ) ( z − z0 ) − R2 =
2 2
z − z0 − R2 = x + jy − x0 + jy0
= zz∗ − zz0∗ − z∗ z0 + z0 z0∗ − R2 . (F4)
DODACI 1075
Krunicu polumjera ρ sa središtem u ishodištu ravnine w moe se napisati kao ww* = ρ2.
Primjenom transformacije (F1), dobiva se
⎛ az + b ⎞⎛ az + b ⎞∗ ( az + b ) ( a∗ z∗ + b∗ )
ρ2 =⎜ ⎟⎜ ⎟ = . (F5)
⎝ cz + d ⎠⎝ cz + d ⎠ ( cz + d ) ( c∗ z∗ + d∗ )
Mnoenjem lijeve i desne strane s nazivnikom desne strane izlazi
zz∗ ( aa∗ − ρ2 cc∗ ) − z ( ρ2 cd∗ − ab∗ ) − z∗ ( ρ2 c∗ d − a∗ b ) + bb∗ − ρ2 dd∗ = 0. (F6)
Izravnom usporedbom s izrazom (F4) razvidno je da je središte krunice u ravnini z
ρ2 c∗ d − a∗ b ρ2 c∗ d − a∗ b
z0 = = (F7)
aa∗ − ρ2 cc∗ 2
a − ρ2 c
2
i da je kvadrat polumjera krunice
2 2
b − ρ2 d
R2 = z0 z0∗ − 2 2
. (F8)
a − ρ2 c
što se moe svesti na oblik
ad − bc
R= ρ . (F9)
2 2
a − ρ2 c
esto je potrebno obaviti transformaciju krunice kojoj se središte ne nalazi u ishodištu rav-
nine w, odnosno |w – w0| = ρ. Tada je
az + b ( a − cw0 ) z + ( b − dw0 )
w − w0 = − w0 = . (F10)
cz + d cz + d
Ako se sada definiraju nove kompleksne konstante a′ = a – cw0 , b′ = b – dw0 , onda se formule
(F7) i (F9) mogu primijeniti tako da a, b zamijenimo s a′, b′, tj. izraz (F10) moe se napisati
kao
a′z + b′
w′= w − w0 = . (F11)
c′z + d′
Dodatak G: Besselove funkcije

Besselove su funkcije rješenja diferencijalne jednadbe
1 d ⎛ df ⎞ ⎛ 2 n2 ⎞
⎜ ρ ⎟+⎜ k − ⎟
⎟ f = 0, (G1)
ρ dρ⎝ dρ ⎠ ⎜
⎝ ρ2 ⎠
Sl. G1.
gdje je k2 realno, a n je cijeli broj. Dva nezavisna rješenja te jednadbe zovu se obine
Besselove funkcije prve i druge vrste, koje se biljee kao Jn(kρ) i Yn(kρ), a ope rješenje jed-
nadbe (G1) glasi
f ( ρ) = AJ n ( k ρ) + BYn ( k ρ),
gdje su A i B proizvoljne konstante koje valja odrediti iz rubnih uvjeta. Obina Besselova
funkcija druge vrste Yn(kρ) naziva se i Neumannova funkcija.
Besselove se funkcije mogu prikazati u obliku reda
∞
(−1)m ( x / 2 )n+2 m
J n ( x) = ∑ (G2)
m=0
m !( n + m)!
n−2 m
2⎛ x⎞ 1 n−1 ( n − m − 1)!⎛ 2 ⎞
Yn ( x ) = ⎜ γ + ln ⎟J n ( x ) − ∑ ⎜ ⎟ −
π⎝ 2⎠ π m=0 m! ⎝ x⎠
1 ∞ (−1)m ( x / 2 )n+2 m ⎛ m n+m ⎞

⎜∑ 1 + ∑ 1⎟
− ∑ (G3)
π m=0 m !( n + m)! ⎜ ⎝ i=1 i l⎟
l=1 ⎠
gdje je γ = 0,5772… Eulerova konstanta. Indeks n oznauje red funkcije i on je obino cijeli
broj u fizikalnim problemima.
DODACI 1077
Za prikaz radijalnog rasprostiranja vala, obino se uvodi kombinacija funkcija prve i

druge vrste koja se naziva Hankelova funkcija. Stoga su Hankelove funkcije prve i druge vrste
dane kao:
H n1 ( x ) = J n ( x ) + jYn ( x ), H n2 ( x ) = J n ( x ) − jYn ( x ). (G4)
Dodatak H:
Korisni integrali
a a
nπx nπx a
∫0 cos2
a ∫0
= sin 2
a
=
2
za n ≥ 1 (H1)
a a
mπx nπx mπx nπx
∫0 cos
a
cos
a
= sin
a∫0sin
a
=0 za m ≠ n (H2)
a
mπx nπx
∫0 cos a
sin
a
=0 (H3)
∫0 sin3 θdθ = 3
4
(H4)
Taylorov red
df ( x − x0 )2 d2 f
f ( x ) = f ( x0 ) + ( x − x0 ) + +… (H5)
dx x= x
0
2! dx 2 x= x
0
x2 x3
ex =1+ x + + +… (H6)
2 ! 3!
1
= 1 ∓ x + x2 ∓ x3 + x4 ∓ … za |x| < 1 (H7)
1± x
1 1⋅ 2 2 1⋅ 2 ⋅ 3 3 1⋅ 2 ⋅ 3 ⋅ 4 4
1± x =1± x− x ± x − x ±… za |x| ≤ 1 (H8)
2 2⋅4 2⋅4⋅6 2 ⋅4⋅6⋅8
1 1 1⋅ 3 2 1⋅ 3 ⋅ 5 3 1⋅ 3 ⋅ 5 ⋅ 7 4
=1 ∓ x+ x ∓ x + x ∓… za |x| < 1 (H9)
1± x 2 2⋅4 2⋅4⋅6 2 ⋅4⋅6⋅8
x2 x3 x4
ln(1 + x ) = x − + − +… za –1 < |x| ≤ 1 (H10)
2 3 4
⎛ x2 x3 x4 ⎞
ln(1 − x ) =−⎜
⎜ x + + + + …⎟
⎟ za –1 < |x| < 1 (H11)
⎝ 2 3 4 ⎠
x3 x5
sin x = x − + −… (H12)
3! 5!
x2 x4 x6
cos x = 1 − + − … (H13)
2 ! 4! 6!
Dodatak I:
DODACI 1079
Dodatak J: Tablica normiranih pravokutnih valovoda

Dodatak K: Invertiranje reda potencija

Ako je koeficijent a razliit od nule, onda se red potencija
y = ax + bx 2 + cx 3 + dx 4 + ex 5 + fx 6 + gx 7 +…
moe invertirati u sljedei red
x = Ay + By2 + Cy3 + Dy4 + Ey5 + Fy6 + Gy7 +…,
gdje su:
aA = 1
a3 B =−b
a5C = 2 b2 − ac
a7 D = 5 abc − a2 d − 5 b3
a9 E = 6 a2 bd + 3 a2 + 14 b4 − a2 e − 21ab2 c
a11 F = 7 a3 be + 7 a3 cd + 84 ab3 c − a4 f − 28 a2 bc2 − 42 b5 − 28 a2 b2 d
a13G = 8 a4 bf + 8 a4 ce + 4 a4 d 2 + 120 a2 b3 d + 180 a2 b2 c2 +
+132 b6 − a5 g − 36 a3 b2 e − 72 a3 bcd − 12 a3 c3 − 330 ab4 c
KAZALO AUTORA
Abramowitz, M., 159, 161, 264, 328 Engheta, N., 322, 328
Adler, R., 546, 906, 911, 969
Adler, R. B., 161, 221, 709, 968 Fano, R. M., 161, 221, 467, 491
Fooks, E. H., 166, 328, 449, 491, 707
Baden Fuller, A. J., 969 Foster, R. M., 341, 449
Bahl, I. J., 318, 319, 328, 449 Fung, A. K., 1061
Balanis, C. A., 74, 152, 161, 287, 320, 328, 1004,
1061 Gardiol, F. E., 328, 449, 707, 742, 756, 765, 968,
Balmain, K. G., 161, 328 976, 977, 979, 982, 987, 994, 996, 998, 1000,
Barthia, P., 318, 328, 449 1061,
Bartoli, J., 707, 721, 722, 727, 737, 738, 804, Garg, R., 319, 328
810, 815, 947, 950, 955, 968 Giannini, F., 887, 934, 969
Bethe, H. A., 512, 707 Gibbons, G., 778, 968
Biljanovi, P., 968 Ginzton, E. L., 971, 976, 981, 982, 1000
Bode, H. W., 491 Gonzalez, G., 785, 851, 875, 880, 888, 969
Bryant, G. H., 971, 973, 976, 977, 979, 987, 994, Gullion, P., 585, 707
998, 1000 Gupta, K. C., 319, 328
Carver, K. R., 19, 161 Harrington, R. F., 161, 221, 320, 328, 449
Chang, K., 771, 773, 797, 821, 829, 968 Haus, H. A., 709, 968
Chen, L. F., 968, 1000 Haznadar, Z., 19, 68, 161
Cheng, D. K., 161 Helszajn, J., 449, 707
Chu, L. J., 161, 221 Hertz, H., 19, 21, 133, 161, 1016
Cloud, M. J., 161 Hiebel, M., 987, 990, 994, 998, 999, 1001
Cohn, S. B., 707 Hobson, G. S., 782, 968
Coli, P., 707 Holzman, E., 888, 922, 969
Collin, R. E., 74, 161, 221, 320, 328, 448, 449,
491, 498, 707, 742, 756, 764, 765, 797, 836,
Johnson, K. M., 933, 969
851, 968
Jones, E. M., 439, 449, 491, 512, 707
Jordan, E. C., 161, 328
Dahlke, W., 866, 969
De Los Santos, H. J., 966, 969 Kajfez, D., 585, 707
Dicke, R. H., 439, 448 Kása, I., 960, 969
Knapp, V., 707
Edwards, M. L., 847, 969 Kong, J. A., 74, 161, 221, 328
Edwards, T. C., 328, 449 Kraus, J. D., 19, 161
Engen, G. F., 994, 1001 Kummer, M., 707
1082 KAZALO AUTORA
Kurokawa, K., 221, 328, 449, 491, 707, 742, 756, Rothe, H., 866, 969
888, 890, 893, 898, 903, 906, 907, 909, 918, Rothwell, E. J., 161
957, 968, 969 Rowe, H. E., 948, 969
Russer, P., 328
Landau, L. D., 35, 70, 161
Leuzzi, G., 887, 934, 969 Scheibe, E. H., 709, 711, 968
Lifshitz, E. M., 35, 70, 161 Schelkunoff, S. A., 54, 152, 161, 334
Lipovac, V., 161 Singh, A., 328
Lorentz, H. A., 146, 161 Sinsky, J. H., 847, 969
Skilling, H. H., 19
Maas, S. A., 721, 737, 804, 810, 815, 817, 947, Skolnik, M. I., 1042, 1046, 1061
968 Slater, J. C., 742, 745, 765, 968
Marcuvitz, N., 320, 328 Smith, P. H., 197, 221
Matthaei, G. L., 439, 449, 491, 512, 707 Smrki, Z., 19, 161, 221, 328, 449, 969
Maxwell, J. C., 19, 21, 161 Sommerfeld, A., 147, 161
Malherbe, J. A. G. 707 Soohoo, R. F., 707
Meinke, H. H., 328 Staelin, D. H., 74, 161, 221, 328
Modlic, B., 707, 721, 722, 727, 737, 738, 804, Stegun, I. A., 159, 161, 264, 328
806, 810, 814, 815, 627, 888, 930, 935, 947, Stratton, J. A., 161
950, 955, 968, 969 Stutzman, W. L., 1004, 1061
Modlic, I., 627, 804, 806, 814, 888, 930, 935, 969
Montgomery, C. G., 439, 448 Štih, ., 19, 68, 161
Moore, R. K., 1061
Morgenthaler, A. W., 74, 161, 221, 328
Tan, E. L., 848, 969
Mumford, W. W., 709, 711, 968
Thiele, G. A., 1061
Neo, C. P., 968, 1000

Ulaby, F. T., 19, 161, 707, 1061
Ohtomo, M., 849, 969

Van, de, Roer, T. G., 742, 756, 880, 888, 898,
Ong, C. K., 968, 1000
945, 968
Van, Duzer, T., 35, 161, 221, 322, 325, 328, 449,
Pavio, A. M., 815, 821, 851, 875, 880, 888, 935, 707
945, 969 Varadan, V. K., 968, 1000
Penfield, P., 729, 947, 952, 955, 968 Varadan, V. V., 968, 1000
Popovi, B., 161 Vendelin, G. D., 815, 821, 851, 875, 880, 888,
Pozar, D. M., 161, 221, 320, 328, 448, 491, 582, 935, 945, 969
707, 709, 797, 836, 847, 851, 875, 968, 969,
987, 1000, 1061
Purcell, E. M., 439, 448 Wheeler, H. A., 203, 221
Whinnery, J. R., 35, 161, 221, 322, 325, 328, 449,
707
Rafuse, R. P., 729, 947, 952, 955, 968
Ramo, S., 35, 161, 221, 322, 325, 328, 449, 707
Rauscher, C., 979, 1001 Young, L., 439, 449, 491, 512, 707
Richards, P. I., 632, 707
Robertson, R., 888, 922, 969 Zakareviius, R. A., 166, 328, 449, 491, 707
Rohde, U. L., 815, 821, 851, 875, 880, 888, 935, Zentner, E., 133, 161, 1004, 1005, 1023, 1032,
945, 969 1061
Rollett, J. M., 848, 969 Ziolkowski, R. W., 322, 328
KAZALO POJMOVA
ABCD parametri, 370–372 binomni filtar (maksimalno glatki odziv), 614

admitancija binomni koeficijenti, 477
–, elektronika, 940 binomni odziv (vidi maksimalno glatki odziv)
–, karakteristina, 182 binomni polinom, 520
–, valna, 149 binomni red, 952
admitancijski invertor, 640 binomni transformator impedancije, 478, 481
aktivna komponenta, 709 biološki uinci, 1061
aktivni dvopol, 728, 887, 923 bipolarni tranzistor, 788–790
aktivni sklop, 709 blisko polje, 139, 1005
AM šum, 904–906, 945–947 Blochova impedancija, 679
Ampèreov zakon, 22, 39, 245, 695 Blochovi valovi, 679
analiza velikog signala, 736 Bode-Fanov kriterij, 467–470
analizator mrea, 987–1000 Boltzmannova konstanta, 710, 772, 1039, 1066
analizator spektra, 979–981 Brewsterov kut (vidi kut totalnog prijenosa)
anizotropno sredstvo, 40–44 brzi elektromagnetski valovi, 760
anomalna disperzija, 35–36, 326 brzina
antena, 124, 133, 1003 –, fazna (vidi fazna brzina)
–, dijagram zraenja, 1004–1006 –, grupna (vidi grupna brzina)
–, dobitak, 1011 brzina energije, 74–76, 324–326
–, efektivna površina, 1011 brzina nositelja naboja, 26, 45
–, impedancija, 1010 –, diferencijalna, 783
–, usmjerenost, 1008 –, zasiena, 779
–, vrste, 1016–1036 brzina svjetlosti, 1, 16
Applegateov dijagram, 747 brzinska modulacija, 742
atenuator (prigušiva), 400, 716
–, elektroniki ugaan, 832 ciklotronska frekvencija, 41, 768
– s PIN-diodom, 832 ciklotronski valovi, 743
–, valovodni, 496–498 cilindrini rezonator (valjkasti rezonator), 580
cirkulator (vidi feritni cirkulator)
balansni transformator, 419, 551–553 crno tijelo, 710, 1048
balansno mješalo, 810
balansno pojaalo, 875–880 ebiševljev
Besselova funkcija, 264–268, 1075–1076 – filtar, 615, 621–623
bezuvjetna stabilnost, 845 – odziv, 475, 488, 523, 615
beini komunikacijski sustav, 1036 – polinom, 483, 520
bijeli šum (vidi toplinski šum) – transformator impedancije, 475, 482–488
bilinearna transformacija (vidi Möbiusova etveroprolazna mrea
transformacija) –, graf toka signala, 417
1084 KAZALO POJMOVA
–, nerefleksivna i bez gubitaka, 416–419 –, T-spoj, 499

–, raspršna matrica, 414 –, Wilkinsonovo, 503–508
–, svojstvene vrijednosti, 385 dobitak
etvrtvalni transformator, 194, 462–466 – antene, 1011
etvrtvalni unipol, 1022 – prilagodbe, 841, 857
ip komponente, 965 dominantni mod, 178, 228, 257–260, 270
driftno podruje 747, 779
daleko polje (daleka zona), 141, 1007 dualnost, 148
daljinsko istraivanje, 1046 dubina prodiranja, 79, 82, (tablica) 1067
decibeli ↔ neperi, 311 dvoprolazna mrea
degenerativni modovi, 254 –, ABCD-parametri, 370-372
detektor ovojnice, 300 –, graf toka signala, 389–390
Dickeov radiometar, 1051 –, kaskada, 369-375
dielektrini gubici, 34–35 –, paralelni spoj, 348–349
dielektrini materijali (tablice), 1068, 1069 –, pasivna, 399–405
dielektrini rezonator, 582–587, 601–606 –, raspršni parametri, 353–354
dielektrini valovod, 279–287 –, serijski spoj, 348–349
dielektrik, 18, 32–36, 42 –, simetrina, 379–385
dijagram modova rezonatora, 581 –, T-parametri, 373
dijagram zraenja, 142, 1004–1007 –, Z-parametri, 345
dinamika amplituda oscilatora, 897 dvoprolazna mrea bez gubitaka, 362–363,
dinamika frekvencija oscilatora, 897 399–400
dinamika radna toka oscilatora, 903 dvostruko balansno mješalo, 814
dinamika stabilnost radne toke, 898
dinamika vodljivost Schottkyjeve diode, 799 efektivna duljina antene, 1013–1014
dinamika zaporna frekvencija, 950 efektivna izotropno izraena snaga (EIRP),
dinamiki faktor dobrote varaktora, 951 1015–1016
dinamiko podruje prijamnika, 738, 741 efektivna masa, 782
diodno mješalo, 806 efektivna permitivnost, 299
diodno mnoilo frekvencije, 952–953 efektivna površina otvora, 1011, 1030
diodno osjetilo snage, 974 efektivna zraena snaga, 1016
dipol eksponencijalni transformator impedancije, 490
–, Hertzov (vidi Herzov dipol) elastancija, 950
–, magnetski (elementarni), 1023 elektrina duljina, 201
–, poluvalni, 1019–1021 elektrina energija, 70, 164, 173
dipolni moment, 30, 42, 134 elektrina polarizacija, 33
disipacijska matrica, 361 elektrina sonda, 430
diskontinuitet na liniji, 190–192, 217–221, 403 elektrina susceptibilnost, 33
diskontinuitet na mikrotrakastoj liniji, 443–448 elektrini dipol, 30
diskontinuitet polja, 23, 87 elektrinu unipol (vidi elektrina sonda)
diskontinuitet u valovodu, 261–263, 272, elektrini zid, 90
419–428 elektrino polje, 12–15, 22
disperzija, 35, 66 elektrokinetiki val, 760
–, geometrijska 229 elektromagnetizam, 11, 21–161
– u mikrotrakastoj liniji 307–310 elektromagnetska energija, 19, 47, 69
disperzijski dijagram, (k-β) 230, 324, 682, 764 –, brzina rasprostiranja, 74–76, 324–326
divergencija, 6, 10, 24, 745, 1071 –, disipirana, 70, 164
djelilo snage –, induktivna, 74
–, otporno, 501–503 –, kapacitivna, 74
KAZALO ANIMACIJA NA CD-ROM-u
Poglavlje 2. TEORIJA ELEKTROMAGNETIZMA

Odjeljak 2.3.1. Jednostavni modeli dielektrika, vodia i plazme
A2_1 Atom u izmjenicnom elektricnom polju – Slika 2.2 u knjizi (str. 30)
A2_2 Dipolna molekula vode rotira u izmjenicnom elektricnom polju – Slika 2.3 u knjizi (str. 31)
A2_3 Dipolna molekula vode titra u mikrovalnom elektricnom polju – Slika 2.3 u knjizi (str. 31)
Odjeljak 2.5.2. Harmonijski ravni val u sredstvu bez gubitaka
A2_4 Elektricno polje ravnog TEM-vala u vremenu i prostoru – Slika 2.12 u knjizi (str. 55)
Odjeljak 2.5.3. Ope rješenje valne jednadbe u pravokutnom koordinatnom sustavu
A2_5 Priguseni ravni val
A2_6 Neuniformni ravni val
Odjeljak 2.5.4. Ope rješenje za ravni val
A2_7 Vektori elektricnog i magnetskog polja ravnoga vala u faznoj ravnini – Slika 2.14 u knjizi
(str. 60)
A2_8 Rasprostiranje ravnoga vala u proizvoljnom smjeru – Slika 2.15 u knjizi (str. 65)
Odjeljak 2.5.5. Disperzija i grupna brzina
A2_9 Grupna i fazna brzina – Slika 2.16 u knjizi (str. 68)
Odjeljak 2.7. Valovi u sredstvu s gubicima
A2_10 Ravni val u sredstvu s gubicima – Slika 2.19a) u knjizi (str. 79)
A2_11 Ravni val u dobrom vodicu – Slika 2.19b) u knjizi (str. 79)
Odjeljak 2.8. Polarizacija i ortogonalnost
A2_12 Vektorski prikaz linearne polarizacije – Slika 2.21a) u knjizi (str. 83)
A2_13 Desna elipticna polarizacija_Poyntingov vektor prema van – Slika 2.21b) u knjizi (Str. 83)
A2_14 Vektorski prikaz lijevo kruzno polariziranog vala – Slika 2.21c) u knjizi (str. 83)
A2_15 Sinteza desne kruzne polarizacije – Slika 2.22a) u knjizi (str. 85)
A2_16 Sinteza desne elipticne polarizacije – Slika 2.22a) u knjizi (str. 85)
Odjeljak 2.10. Refleksija i prijenos pri okomitom upadu ravnoga vala
A2_17 Okomiti upad vala iz rjedjeg u gusci dielektrik – Slika 2.26 u knjizi (str. 92)
A2_18 Okomiti upad vala iz gusceg u rjedji dielektrik – Slika 2.26 u knjizi (str. 92)
A2_19 Okomiti upad-Refleksija Gaussova impulsa na granici iz rjedjeg u gusce sredstvo
A2_20 Okomiti upad-Refleksija Gaussova impulsa na granici iz gusceg u rjedje sredstvo
A2_21 Okomiti upad na savrseni vodic-Razdioba elektricnog polja – Slika 2.27 (str. 100)
A2_22 Okomiti upad na savrseni vodic-Razdiobe energije i polja – Slike 2.27. i 2.29 u knjizi (str.
100 i 102)
Odjeljak 2.11. Kosi upad vala na ravnu granicu dvaju dielektrinih sredstava
A2_23 Kosi upad vala iz rjedjeg u gusci dielektrik_Konturni prikaz elektricnog polja za TE-val –
Slika 2.30 u knjizi (str. 104)
1096 KAZALO ANIMACIJA
A2_24 Kosi upad vala iz gusceg u rjedji dielektrik_Elektricno polje za TE-val – Prema slici 2.30
u knjizi (str. 104)
A2_25 Kosi upad vala iz rjedjeg u gusci dielektrik_Prikaz vektora k – Slika 2.31 u knjizi (str. 104)
A2_26 Kosi upad vala iz gusceg u rjedji dielektrik_Prikaz vektora k – Slika 2.31 u knjizi (str. 104)
A2_27 Kosi upad vala iz gusceg u rjedji dielektrik_Konturni prikaz elektricnog polja_Granicni
slucaj totalne refleksije za TE-val
A2_28 Kosi upad vala iz gusceg u rjedji dielektrik_Konturni prikaz elektricnog polja pri totalnoj
refleksiji za TE-val – Slika 2.33 u knjizi (str. 113)
A2_29 Kosi upad vala iz gusceg u rjedji dielektrik_Vektorski prikaz magnetskog polja pri total-
noj refleksiji za TE-val – Slika 2.36a) u knjizi (str. 115)
A2_30 Kosi upad vala iz gusceg u rjedji dielektrik_Vektorski prikaz elektricnog polja pri totalnoj
refleksiji za TM-val – Slika 2.36b) u knjizi (str. 115)
A2_31 Kosi upad vala iz gusceg u rjedji dielektrik_Vektorski i konturni prikaz elektricnog polja
pri totalnoj refleksiji za TM-val
A2_32 Kosi upad vala iz gusceg u rjedji dielektrik pri totalnoj refleksiji_Plosni prikaz elektricnog
polja za TE-val – Slika 2.37 u knjizi (str. 116)
A2_33 Kosi upad vala iz gusceg u rjedji dielektrik_Granicni slucaj totalne refleksije_Prikaz silni-
ca magnetskog polja za TE-val
A2_34 Kosi upad vala iz gusceg u rjedji dielektrik_Granicni slucaj totalne refleksije_Prikaz silni-
ca elektricnog polja za TM-val
A2_35 Kosi upad vala iz rjedjeg u gusci dielektrik_Konturni prikaz magnetskog polja pri total-
nom prijenosu za TM-val
A2_36 Kosi upad vala iz gusceg u rjedji dielektrik pri totalnom prijenosu_Vektorski prikaz elek-
tricnog polja za TM-val – Slika 2.38 u knjizi (str.117)
Odjeljak 2.12. Kosi upad vala na granicu sa savršenim vodiem
A2_37 Kosi upad vala na savrseni vodic_Konturni prikaz elektricnog polja za TE-val
Odjeljak 2.14. Zraenje elektromagnetske energije
A2_38 Silnice bliskog elektricnog polja Hertzova dipola – Slika 2.49 u knjizi (str. 139) i slika 2.50
u knjizi (str. 140)
A2_39 Silnice elektricnog i magnetskog polja Hertzova dipola – Slika 2.49 u knjizi (str. 139) i
slika 2.50 u knjizi (str. 140)
A2_40 Silnice elektricnog polja Hertzova dipola u daljoj zoni – Prema slikama 2.49 i 2.50
A2_41 Vektorski prikaz elektricnog i magnetskog polja u bliskoj zoni Hertzova dipola – Prema
slici 2.50
A2_42 Vektorski prikaz elektricnog i magnetskog polja Hertzova dipola – Prema slici 2.50
A2_43 Vektorski prikaz elektricnog i magnetskog polja Hertzova dipola – Prema slici 2.50
A2_44 Prikaz Poyntingova vektora Hertzova dipola – Formula (2–272)
Poglavlje 3. TEORIJA PRIJENOSNIH LINIJA

Odjeljak 3.1. Valovi na prijenosnoj liniji
A3_1 Naponski val na beskonacno dugackoj liniji – Formula (3–14a) bez reflektiranog napon-
skog vala (str. 170)
Odjeljak 3.3. Prijenosna linija zakljuena proizvoljnom impedancijom tereta
A3_2 Transformacija impedancije linijskim odsjeckom bez gubitaka – Formula (3–48) u knjizi
(str. 182)
A3_3 Stojni val na liniji Zo_50 opterecenoj otporom ZT_150_oma – Slika 3.8 u knjizi (str. 183)
A3_4 Stojni val na kratko spojenoj liniji
A3_5 Stojni val na otvorenoj liniji
KAZALO ANIMACIJA 1097
A3_6 Stojni val na liniji zakljucenoj kompleksnom impedancijom

A3_7 Stojni val na liniji_Konstrukcija ovojnice – Slika 3.9 u knjizi (str. 185)
Odjeljak 3.4. Reaktivno zakljuena prijenosna linija bez gubitaka
A3_8 Reaktancija kratko spojenog odsjecka linije – Slika 3.12 (str. 192) i slika 3.13 (str. 193)
A3_9 Reaktancija otvorenog linijskog odsjecka – Slike 3.14 i 3.15 (str. 195)
Odjeljak 3.7. Impulsi na prijenosnoj liniji
A3_10 Refleksija funkcije skoka na teretu i generatoru za Zo 50 oma RG 150 oma i RT 0
A3_11 Refleksija funkcije skoka na teretu i generatoru za Zo 50 oma RG 150 oma i RT
beskonacno
A3_12 Refleksija funkcije skoka na teretu i generatoru za Zo 50 oma RG 25 oma i RT 150 oma
A3_13 Refleksija funkcije skoka na teretu i generatoru za Zo 50 oma RG 25 oma i RT
beskonacno
A3_14 Refleksija pravokutnog impulsa na teretu i generatoru za Zo 50 oma RG 150 oma RT 0
kratki spoj
A3_15 Refleksija pravokutnog impulsa na teretu i generatoru za Zo 50 oma RG 25 oma i RT 0
kratki spoj
A3_16 Refleksija pravokutnog impulsa na teretu i generatoru za Zo 50 oma RG 25 oma i RT
beskonacno
A3_17 Refleksija pravokutnog impulsa na teretu i generatoru za Zo 50 oma RG 25 oma i RT
150 oma
Poglavlje 4. VALOVODI
Odjeljak 4.3. Pravokutni valovod
A4_1 Plosni prikaz razdiobe elektricnog polja Ey za mod TE10 – Slika 4.14 u knjizi (str. 258)
A4_2 Vektorski prikaz polja za mod TE10 – Slika 4.15 u knjizi (str. 259)
A4_3 Usporedba razdioba jakosti polja Ey moda TE10 u ovisnosti o frekvenciji – Slika 4.15 u
knjizi (str. 259)
A4_4 Usporedba silnica magnetskog polja moda TE10 u ovisnosti o frekvenciji – Slika 4.15 u
knjizi (str. 259)
A4_5 Vektorski prikaz povrsinske struje za mod TE10 – Slika 4.16 u knjizi (str. 260)
A4_6 Vektorski prikaz elektricnog polja za mod TM11 – Slika 4.15 u knjizi (str. 261)
Odjeljak 4.7. Dielektrini valovod
A4_7 Uzemljena dielektricna ploca_Silnice elektricnog polja moda TM1 – Slika 4.38 u knjizi
(str. 286)
A4_8 Uzemljena dielektricna ploca_Silnice elektricnog polja moda TM1 na visoj frekvenciji –
Slika 4.38 u knjizi (str. 286)
A4_9 Uzemljena dielektricna ploca_Vektorski prikaz elektricnog polja moda TM0 na visoj
frekvenciji – Slika 4.38 u knjizi (str. 286)
Poglavlje 5. ANALIZA MIKROVALNIH MREA

Odjeljak 5.4.5. Nerefleksivne mree
A5_1 Prilagodjeni atenuator – Primjer 5.3 u knjizi (str. 365)
Poglavlje 6. PRILAGODBA I TRANSFORMACIJA IMPEDANCIJE

Odjeljak 6.1. Prilagodba s pomou koncentriranih elemenata
A6_1 Serijski induktivitet – Slika 6.2a) u knjizi (str. 452)
A6_2 Serijski kapacitet – Slika 6.2a) u knjizi (str. 452)
1098 KAZALO ANIMACIJA
A6_3 Paralelni induktivitet – Slika 6.2b) u knjizi (str. 452)

A6_4 Paralelni kapacitet – Slika 6.2b) u knjizi (str. 452)
A6_5 Prilagodba koncentriranim reaktancijama Ls i Cp
Poglavlje 7. PASIVNI SKLOPOVI

Odjeljak 7.3.1. Valovodni sprenik s jednim otvorom
A7_1 Betheov spreznik – Primjer 7.2. u knjizi (str. 515)
Odjeljak 7.3.3. Usmjerni sprenici sa spregnutim linijama
A7_2 Rasprsni parametri linijskog spreznika – Slika 7.39 u knjizi (str. 534)
Odjeljak 7.4.3. Valovodni rezonatori
A7_3 Plosni prikaz polja Ey i vektora magnetskog polja u stojnome valu za mod TE10
A7_4 Pravokutni valovodni rezonator_Plosni prikaz elektricnog polja za mod TE101 – Slika
7.70a) u knjizi (str. 574)
A7_5 Pravokutni valovodni rezonator_Plosni prikaz razdiobe energije za mod TE101
7.70b) u knjizi (str. 574)
7.70c) u knjizi (str. 574)
Poglavlje 10. UVOD U MIKROVALNE SUSTAVE I PRIMJENE

Odjeljak 10.1. Mikrovalne antene
A10_1 Friisova formula – Slika 10.6 i formula (10–22) u knjizi (str. 1015)
A10_2 Dijagram zracenja zicane antene – Formula (10–22) (str. 1019) i slika 10.10 (str. 1021)
A10_3 Dijagram zracenja niza s pet izotropnih radijatora – Slika 10.14 u knjizi (str. 1027)
Odjeljak 10.4. Radiometrija
A10_4 Spektralna svjetlina crnoga tijela – Slika 10.27 u knjizi (str. 1050)

J Bartolic Mikrovalna Elektronika PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

J Bartolic Mikrovalna Elektronika PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Perje_konacno:Perje.qxd 22.3.

2012 11:45 Page III

1. UVOD U MIKROVALNU ELEKTRONIKU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1

2.5.1. Valna jednadba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47

2.16.5. Teorija zrcalnog odslikavanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 154

3. TEORIJA PRIJENOSNIH LINIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163

4.4.2. TE-valovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 267

5. ANALIZA MIKROVALNIH MREA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 329

5.7. Grafovi toka signala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 388

6. PRILAGODBA I TRANSFORMACIJA IMPEDANCIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 451

6.1. Prilagodba s pomou koncentriranih elemenata. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 452

7. PASIVNI SKLOPOVI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 493

7.2. Dijelila snage . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 499

8. AKTIVNI SKLOPOVI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 709

8.2.1. Nelinearni dvopol i nelinearnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 722

8.10.2. Pobuda varaktora harmonijskim signalom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 949

9. UVOD U MIKROVALNA MJERENJA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 971

10. UVOD U MIKROVALNE SUSTAVE I PRIMJENE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1003

10.2.2. Šumna svojstva mikrovalnog prijamnika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1038

Kazalo autora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1081

Ovaj je sveuilišni udbenik nastao na osnovi zabiljeaka s predavanja iz kolegija

pojaala te diodni i tranzistorski oscilatori. Na kraju su prikazane osnovne znaajke

prikladnijim metodama uenja posudbom analogija iz drugih podruja tehnike za

U Zagrebu, svibnja 2009. Juraj Bartoli

Izraz »mikrovalovi« odnosi se na elektromagnetske pojave i signale u frekven-

2 1. UVOD U MIKROVALNU ELEKTRONIKU

1. Dobitak antene razmjeran je elektrinoj duljini ili ploštini antene. Na višim

Tablica 1.1. Spektar elektromagnetskoga zraenja

1.1. UVOD U VEKTORSKA POLJA 3

(engl. remote sensing) Zemlje i drugih svemirskih tijela, medicinsku dijagnostiku,

1.1. UVOD U VEKTORSKA POLJA

Elektromagnetska su polja vektorska polja, pa je korisno nešto rei o nainu na

4 1. UVOD U MIKROVALNU ELEKTRONIKU

velike mogunosti vizualizacije skalarnih i vektorskih polja. U tom smislu posebno su

1.1. UVOD U VEKTORSKA POLJA 5

Trodimenzionalni gradijent, kao što je gradijent temperature u prostoru, pot-

Da bi se skratili zapisi gradijenta, divergencije ili rotora, uveden je diferencijalni

Klasina teorija elektromagnetizma daje sistematian i toan opis elektrinih i

2.1. MAXWELLOVE JEDNADBE I ZAKON

Pokusima je dokazano da se elektrini naboji gibaju kada na njih djeluju elek-

jednostavne, Maxwellove su jednadbe dovoljne za razumijevanje niza elektromag-

gdje su varijable ovako definirane:

2.1. MAXWELLOVE JEDNAD@BE I ZAKON LORENTZOVE SILE 23

Matematiki model svakog fizikalnog problema dobro je postavljen ako su zado-

Ta diferencijalna jednadba, poznata pod nazivom jednadba kontinuiteta struje

2.1.1. Integralni oblik Maxwellovih jednadba

Sl. 2.1. a) Objašnjenje Gaussova teorema; b) objašnjenje Stokesova teorema

gdje se integracija obavlja na orijentiranoj zatvorenoj plohi ΔS koja omeuje mali

2.1. MAXWELLOVE JEDNAD@BE I ZAKON LORENTZOVE SILE 25

Druga jednadba upuuje na Ampèreov zakon

gdje je i ukupna izmjenina struja koja tee kroz plohu S.

3. TEORIJA PRIJENOSNIH LINIJA

3.1. VALOVI NA PRIJENOSNOJ LINIJI

164 3. TEORIJA PRIJENOSNIH LINIJA

impedancija linije i oznauje sa Z0 . Ako je linija na svojemu kraju zakljuena ili

gdje je V efektivna vrijednost napona. Pohranjena elektrina energija podijeljena s

3.1. VALOVI NA PRIJENOSNOJ LINIJI 165

gdje je R raspodijeljeni otpor linije, a I efektivna struja. Premda na mikrovalnim

gdje je G nadomjesna raspodijeljena vodljivost linije, a V efektivni napon. Stoga se R i

Sl. 3.2. Naponi, struje i nadomjesni elementi elementarne linije duljine Δz

166 3. TEORIJA PRIJENOSNIH LINIJA

nule. Parcijalna derivacija upuuje da e se derivirati samo po t, premda je struja

Sukladno prvome Kichhoffovu zakonu, zbroj struja u voru na koordinati z mora

6.1. Prilagodba s pomou koncentriranih elemenata. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 452

jednostavne, Maxwellove su jednadbe dovoljne za razumijevanje niza elektromag-

Ta diferencijalna jednadba, poznata pod nazivom jednadba kontinuiteta struje

2.1.1. Integralni oblik Maxwellovih jednadba

Druga jednadba upuuje na Ampèreov zakon

Dijeljenjem s Δz i primjenom graninog prijelaza Δz → 0, jednadbe (3–2) i (3–3)

Jednadbe (3–6) u cijelosti opisuju ponašanje napona i struja na prijenosnoj lini-

Slino, deriviranjem jednadbe (3–6b) dobiva se valna jednadba za struju:

U jednadbe (3–7) uvedena je kompleksna veliina γ koja je funkcija frekvencije, tj.

Umetanjem dodatnih stabova, prijenosna se struktura moe zatvoriti u oblik pra-

Sl. 4.2. Razvoj modela krunog valovoda

tom prijenosnom strukturom moe prenositi elektromagnetska energija iznad odgo-

Izraeno rijeima, ako su poznati: razmak a, višekratnik m i parametri sredstva μ

Za proizvoljni valovodni mod putujuih valova u smjeru ±^ z , transverzalna se

U ovom emo poglavlju poeti primjenjivati teoriju i postupke analize mikroval-

predmet kompromisa izmeu maksimalno dopustive razine odnosa stojnih valova i

6.1. PRILAGODBA S POMOU KONCENTRIRANIH ELEMENATA

U niem mikrovalnome podruju, prilagodne se mree mogu izvesti s pomou

prijenosnih linija ili valovoda). Ovisno o obiljejima impedancije tereta mogue su

Da bi sustav na slici 6.3a) bio prilagoen, ulazna impedancija Zul prilagodne

Budui da je Re{ZT} < Z0 , izraz pod korijenom uvijek je pozitivan, pa je suscep-

Budui da je realni dio impedancije tereta (25 Ω) manji od karakteristine impedancije