Rudi Supek

Zanat
sociologa
Strukturalna analiza

Zagreb, 1983
Uređivački odbor
Adolf Dragičević
Rade Kalanj
Mira Krizmanić
Vjekoslav Mikecin
Vladimir Podrebarac
Vladimir Stokalo
Josip Županov
Urednici
Vjekoslav Mikecin
Blagota Drašković

Tisak
»Liburnija« — Rijeka
 Predgovor
Poticaj za objavljivanje ovoga rukopisa
leži u mnogobrojnim nastojanjima raznih autora da se upozo­
ri na značaj teorije u empirijskim istraživanjima i, štoviše, da
se dođe eventualno do neke »teorije teorija«, to jest do nekog
općeg poimanja uloge teorije u raznovrsnim sociološkim shva­
ćanjima ili orijentacijama. Spoznajno-teorijska istraživanja Pop-
pera, Kuhna ili Godela pokazala su da se do ocjene značajno­
sti neke teorije može doći samo ako postoji neka teorija višega
reda, neka »meta-teorija«. Naša namjera jc ovdje mnogo skrom­
nija, jer je djelo pisano s više pedagoškom namjenom, a ne­
posredni povod za to bio je jedan pokušaj francuskih autora
koji, kao pothvat, nije uspio, ali je pobudio velik interes.1
Ne možemo reći da sociolozima nije poznat stanovit plura­
lizam socioloških teorija, kao što im je poznat i pluralizam sa­
mih metodičkih postupaka istraživanja. Poznate su im suprot­
nosti i trajne diskusije između pojedinih teorijskih orijentacija.
Tako, na primjer, između nominalizma i realizma, pozitivizma
i kulturalizma, scijentističkih i »kritičkih« teorija društva. Po­
stoje, dakako, i pokušaji da se neke od tih proturječnosti i raz­
riješe, kao što je bio i pokušaj Maxa Webera da pomiri kultura-
lizam i pozitivizam, naravno s težištem na prvome. U tome i
jest bit stvari: autori se uvijek opredjeljuju za onu orijentaciju
koja dm se čini »ispravnija« ili koja bolje odgovara njihovoj izo­
brazbi i sklonosti. Iako su prednosti i slabosti pojedinih ori­
jentacija bile mnogo proučavane i dovoljno jasno iznošene, ne
postoji neki pokušaj sinteze, za koji bismo mogli tvrditi da ih
je prevladao ili »razriješio« ina višoj teorijskoj razini. Čak i
u takvoj teoriji, kao što je marksistička, koja je po svojoj pri­
rodi višeslojna i nastoji svest rani je obuhvatiti društvene pojave,
nalazimo sve do danas sukobljavanje između više pozitivističkih
i funkcionalističkih orijentacija, s jedne, i više kulturalističkih
ili historicističkih s druge strane. Ovdje samo upozoravamo na
neke dileme što se pojavljuju u određivanju teorijskih okvira.
Naravno, nastojali smo upozoriti na one momente s koji­
ma se susreće svaka teorija, s obzirom na složenost i promjen­
ljivost društvenih pojava. Tako smo smatrali da spomenuti
1 Riječ je o knjizi poznatih sociologa Bourdieaia, Chambordoma i Passe-
rona, Zanat sociologa (Mćtlier du sooiolague, Mouton — Bordas, Paris, 1968),
koja je već doživjela tri izdanja, iako autori ostali samo kod prve knjige,
a obećali! su tri sveska.

5
francuski autori nisu dovoljno uzeli u obzir temporalnu dimen­
ziju u proučavanju društvenih pojava, jer su ostali suviše pod
utjecajem francuske pozitivističke tradicije. Oni su zbog toga
izgubili iz vida ono što povijest nosi kao jedinstveno i pojedi­
načno, kao prisutno i moguće, dakle kao nešto što je izloženo
promjenama, a nije uvjetovano samo okolinom ili »objektivnim
uzrocima«, već i društvenim činiocima ili subjektima, dakle ne­
kim »subjektivnim razlozima«. Pridavajući određenu važnost
temporalnoj dimenziji, nismo zanemarili strukturalnu analizu,
na koju se najviše oslanja pozitivizam, jer je ona često predu­
vjet da bi se moglo doći do temporalne kao više faze ispitivanja.
Kako kombinirati jednu s drugom — u tome je upravo pro­
blem. Marx se u svojim radovima bavio jednom i drugom, to
jest strukturalnom i temporalnom analizom, a što ne odgovara
po svojoj prirodi onome što Auguste Comte smatra razlikom
između statike i dinamike u sociologiji. Na primjer, kad Marx
istražuje kretanje vrijednosti i robe, kad se bavi raznim pre­
obrazbama kapitala, on se kreće na razini strukturalne analize,
ali kad upozorava da iza kapitala valja »uvijek vidjeti kapita­
listu i određeni proizvodni odnos« tada on uvodi u analizu od­
nose među određenim društvenim grupama — kapitalistima i
najamnim radnicima, a njihovi odnosi odgovaraju određenoj
vremenskoj dinamici koja nas uvodi u sasvim drukčiji način
gledanja. Kapital, usprkos svojoj izvanrednoj pokretljivosti, os­
taje po svojoj prirodi nešto kruto i statično — opredmećeni ljud­
ski rad koji stvara vrijednost, dok su odnosi kapitalista i na­
jamnih radnika podložni svojevrsnom razvitku koji definiramo
kao »klasna svijest«, »antagonistički interesi«, »kiasna borba«,
nešto što ne mijenja samo društvene odnose kao takve već i
same subjekte koji u njima sudjeluju.
Iako je ovo djelo ostalo ponajprije na razini samog postav­
ljanja pitanja i davanja nekih djelomičnih odgovora, nismo mo­
gli izbjeći da na određenim mjestima, iako bez sistematske raz­
rade, upozorimo na jednu višu teoriju ili »meta-teoriju«, koja
bi nam dozvolila da objasnimo različita teorijska opredjeljenja
kod sociologa i da je potražimo u području empirijske antro­
pologije, u Gehlenovom smislu, ili filozofijske antropologije, u
Schelerovom smislu. Riječ je, naime, uvijek o nekim temeljnim
pitanjima društvene prirode čovjeka, odnosa pojedinca i dru­
štva, prirode i povijesti, društvene organizacije i kulture. U ova­
ko postavljenom okviru spoznajno-teorijsko pitanje »Kako spo­
znajemo?« pretvara se u pitanje »Tko su ti — Pojedinac i Društvo
— koji na takav način spoznaju?«. Društvene spoznaje već sa­
drže u sebi određenu dijalektiku Pojedinca i Društva. I dok pri­
rodoslovac polazi od subjekta koji je univerzalan, to jest jedin­
stveni subjekt, sociolog polazi od subjekta koji je istovremeno
univerzalan i partikularan, opći i posebni, individualan i kolekti­
van, jedinstven i proturječan. Univerzalni subjekt, onakav ka­
kvim je Hegel zamislio putovanje apsolutnog duha kroz histori­
ju, u sociologiji je nemoguć. Pa tako nije moguć ni jedan jedin­
stveni determinizam društvenih pojava, na čemu počiva postu­
lat egzaktnih znanosti. Sociologija je znanost svjesna svojih
granica i proturječnosti.
Zagreb, u jesen 1982.
Rudi Supek

б
Uvodna razmatranja
 1. Sociologija je složena i
proturječna znanost
Izolirana spoznaja, koju je stekla gru­
pa specijalista u nekom uskom područ­
ju, nema sama po sebi nikakvu vrijed­
nost. Ona dobiva vrijednost samo u teo­
rijskom sistemu koji je sjedinjuje s os­
talom spoznajom, i samo onoliko koliko
u takvoj sintezi stvarno pridonosi da se
odgovori na pitanje: Tko smo mi?
Erwin SchrodiingeJr

Nema sumnje da je jedna od slučaj­

nosti degradacije term onukleam e energije u svemiru bila i
pojava veoma složenog oblika života koji zovemo ljudskim
društvom, te da je ono nastalo istovremeno entropijskim
rashlađivanjem našeg planeta kao i negentropijskom organi­
zacijom života ii društva, oboje neprestano izloženo razaranju
i stvaranju, propadanju i nastajanju, uništavanju i uskrsa-
vanju. I dok nam je pretvorba energije, što ide prema jedno­
stavnijim česticama, sve poznatija, dotle je onaj razvitak,
što ide od najelem entarnijih oblika m aterije do složenih ADB
molekula i od takvih molekula do prastanice čovjeka, još
uvijek nerazrješiva tajna. Ljudsko društvo kao da dijeli ovu
kozmičku dinamiku ne samo u razvoju, već i u spoznaji vla­
stitog razvitka: ono nam se čini razumljivim i uzročno jasnim
kad se bavimo redukcijom ili cijepanjem od složenoga pre­
ma jednostavnom, ali mepronično i nepredvidivo na putu od
jednostavnoga prem a složenom, kad želimo obuhvatiti život­
ne cjeline ili sintezu spoznaje.

9
 U stvarnosti što nas okružuje ne poznajemo ništa slo­
ženije od društva je r je čovjek, kao najviši oblik razvitka
živih bića, učinio svoju naslijeđenu biološku složenost još
složenijom, kako zbog preobražavan ja okoline u kojoj živi
tako i zbog promjene u vlastitoj društvenoj organizaciji. Ne
možemo stoga čovjeka definirati samo pomoću njegove bio­
loške prirode, je r je on i biće kulture, a kultura je progra­
m irana u njegovoj biološkoj prirodi, i to više kao potencijal­
na mogućnost nego kao gotov sadržaj. Zato su sadržaji nje­
gove kulture, kao i mnogolikost i razuđenost njegove dru­
štvene organizacije, stvar njegova stvaralaštva, čije daleke
početke uočavamo lakše od njegove neposredne budućnosti.
0 društvu govorimo kao o prirodnoj i povijesnoj tvore­
vini: prirodnoj — je r su ljudi kao njegovi nosioci prirodna
bića; povijesnoj — jer su kultura i društvena organizacija
rezultat ljudske djelatnosti kroz stoljeća i tisućljeća. Očito
je da je ljudsko društvo posredovano samim čovjekom, u pri­
rodnom i povijesnom obliku, a ne nekim natprirodnim i nad­
ljudskim silama kao što se dugo vjerovalo. Zato su neki
materijalistički usm jereni filozofi i prom atrači nastojati pro­
naći nastanak društva i kod nižih životinjskih vrsta, kao što
su mravi ili pčele, pa su oduševljeno pisali o savršenosti
podjele rada i suradnje među njim a (Maeterlinck, Kropot­
kin). No ubrzo se shvatilo da se ljudsko društvo bitno razli­
kuje od životinjskog, je r nije posljedica nekih urođenih na­
gonskih dispozicija, koje se ne m ijenjaju, već je nastalo
svjesnim djelovanjem čovjeka, čovjek je u toku vremena
mijenjao svoju društvenu organizaciju, političko uređenje,
društvene odnose, zakone i pravila ponašanja, i to ne samo
pod pritiskom nekih vanjskih okolnosti, već i snagom svojih
zamisli. Razvoj društvenih prom jena dobio je dinamičko obi­
lježje, nekih svojevrsnih proturječnosti, čije tumačenje je
zahtijevalo da se napusti područje ili gledište svojstveno pri­
rodnim znanostima. Proturječnosti su tražile da se na dru­
štvene promjene gleda kao na nešto što je dano, ali i za­
dano, strukturirano, ali i strukturirajuće, stabilno, ali i pro­
mjenljivo, kontinuirano, ali i diskontinuirano, predodređeno,
ali i stvaralačko i tako dalje. Spinoza je gledao cijelu pri­
rodu ili zbilju kao na nešto što je stvoreno (natura naturata)
i kao nešto što je u stalnom stvaranju (natura naturans).
čovjek i društvo su najviši oblici ovoga kozmičkog nemira.
Pri definiranju neke znanosti najčešće se polazi od
određivanja njezina predmeta, po kojemu se razlikuje od
drugih znanosti, i njezine metode istraživanja, koju određu­

10
 je sam predmet. U sociologiji nailazimo na teškoće već na
prvom koraku, jer u određivanju njezina predmeta ne po­
stoji opća suglasnost, a prema tome dobrim dijelom ni nje­
zine metode istraživanja. Postoji, naravno, suglasnost da so­
ciologija mora istraživati društvo u cjelini, kao što to čini
i povijest, za razliku od posebnih društvenih znanosti, eko­
nomije, prava, filologije i drugih. No problem već iskrsava
u shvaćanju što je to društvena cjelina. Za jedne je ona
samo agregat ili nakupina pojedinaca, koji ne tvore pravu
cjelinu, je r su ponajprije oni sami takve cjeline, pa se o
cjelovitosti društva kao nečem posebnom ne može govoriti.
Ovakvo shvaćanje pripisujemo nominalistima, što znači da
je društvo kao cjelina samo ime (nomen), i da nema svoju
realnost, shvaćanje koje susrećemo <kod mnogih psihologista
(od Gabriela Tardea nadalje) i interakcionista (Allporta i
drugih). Suprotno shvaćanje o društvu kao svojevrsnoj cjeli­
ni zastupao je već utemeljitelj sociologije, Auguste Com te, a
zastupaju ga i mnogi njegovi nasljednici pozitivistički orijen­
tirani, bilo da su skloniji više organicističkom shvaćanju
(Durkheimova škola) i funkcionalističkome (Malinowski, Par­
sons, Cl. Levi-Strauss). Prema nekima cjelovitost društva
čini ono što kao najopćenitije možemo izdvojiti putem ap­
strakcije iz svih mogućih raznovrsnih društvenih pojava,
pri čemu se cjelovitost društva podudara s njegovom opće-
nitošću. Ovo mišljenje zastupaju -formalisti (Simmel, Vier-
kandt, L. von Wiese). U modernoj sociologiji veoma su raši­
rena organicistička i funkcionaiistička shvaćanja koja u dru­
štvenoj cjelini vide nešto prirodno, slično svakom živom or­
ganizmu, iako ЈХ) razvojnim prom jenam a različito.1 Slična
shvaćanja nalazimo u takozvanim sistem skim teorijama (v.
Bertalanffy, Ashby).
Utemeljitelj moderne sociologije, Auguste Comte, želio
je da izvede društvene znanosti iz velikog postrevolucionar-
nog meteža, ali i da potvrdi osnovne vrijednosti građanske
civilizaaije, kao što su racionalni odnos prem a stvarnosti,
vjeru u progresivni razvitak društva pomoću smišljenih re­
formi, aktivni i pragmatički stav prema oblikovanju životne
i društvene sredine. Romantičkom prom etejstvu čovjelka,
koji je »uzeo kovačnicu svijeta u svoje ruke« (V. Hugo),
Comte je dao um jereniji oblik, namijenivši ponajprije zna­
nosti da služi ljudskom blagostanju, postepenom unapređi­
vanju životnih uvjeta i usavršavanju društvenih ustanova.

‘ V. Ш И . Sociološki metođ, 2. izdanje, Nolit, Beograd, 1978. i Anman

Кгушје, Uvod u sociologiju, V. MasleSa, Sarajevo, 1959.

11
Zato se sociologija pojavljuje čvrsto povezana s filozofijom
i povijesti, povijesti usko uvjetovane, kao što bi rekao P.
Barth, sociološkom vizijom razvoja: sposobnošću čovjeka da
aktivno zahvati u tokove prirodnog i društvenog kretanja.
Tako sociologija, ne samo kod Comtea, već i kod Saint
Simona, Proudhona i Магха, ima od samog početka opće-
teorijsko i praktičko-empirijsko obilježje. Ona se istovre­
meno rodila iz Minervine glave i Vulkanova nakovnja.
Dodajmo odmah da u početku nakovanj nije ugrožavao
glavu, odnosno da glava nije zamijenila nakovanj. Naime, da
okretanje iskustvenoj stvarnosti nije značilo napuštanje ili
slabljenje teorijskog nastojanja da se zahvati cjelina dru­
štvenog života i utvrde opći zakoni povijesnog kretanja. U
svojem nastanku sociologija nosi nesumnjivo holističko obi­
lježje. Do razdiobe na pojedine grane ili područja, na poje­
dine discipline, dolazi tek kasnije, kao i do podvajanja na
riše teorijsku orijentaciju za razliku od empirijsko-istraži-
vačke: bolest od koje se sociologija nije sasvim oslobodila
ni do danas, iako uviđa njezine štetne posljedice.
Tome je, dakako, pridonijela težnja pozitivista da se
postigne ista znanstvena egzaktnost kakvu posjeduju i pri­
rodne znanosti, d prilagode tome metode istraživanja, naj­
češće na račun povijesne promjenljivosti i cjelovitosti sa­
mih društvenih pojava.

2. Psihologizam i realizam
u shvaćanju društva
Što dublje zalazimo u historijsku pro­
šlost, to više se individuum — pa stoga
i proizvodeći individuum — pojavljuje
kao nesamostalni, kao pripadnik veće
cjeline: prvo još na sasvim prirodan na­
čin u porodici i u porodici proširenoj na
pleme; docnije u zajednici proizašloj iz
suprotnosti i stapanja plemena, u nje­
nim različitim oblicima. Tek u 18. rijeku
u »građanskom društvu', istupaju razli­
čiti oblici društvene veze prema poje­
dincu kao puko sredstvo za njegove pri­
vatne svrhe, kao vanjska nužnost. Ali
epoha koja rađa ovo stanovište, stanovi­
šte osamljenog pojedinca, upravo je epo­
ha najrazvijenijih društvenih (općenitih
sa ovoga gledišta) odnosa. Čovjek je u

12
 najdoslovnijem smislu riječi »zoon politi-
kon, ne samo društvena životinja, nego
životinja koja se samo u društvu može
osamiti.
Karl Магх, Prilog kritici političke ekonomije

Građanska je revolucija zaoštrila i

namrla društvenoj teoriji dilemu koja je prati sve do danas:
je li društvo samo zbir pojedinaca, koji su se udružili zbog
nekih sebičnih interesa, ili je ono svojevrsna cjelina kojoj
pojedinac ostaje podređen? Ovo pitanja izraslo je, kao što
kaže Marx, iz epohe koja je rodila »stajalište osamljenog po­
jedinca«, i dok Max Weber ovo usamljivanje pojedinca vidi
u nastanku protestantske etike, u jednoj vrsti pounutrenja
religijskog autoriteta, dotle Marx stavlja težište istoga pro­
cesa na klasno razdvajanje sebičnih pojedinaca u kapitali­
stičkim odnosima i sasvim formalno, apstraktno tumačenje
ljudskih prava kao prava »od društva izoliranih pojedinaca«.
Stajalište »usamljenog pojedinca« bilo je blisko naro­
čito građanskom liberalizmu i utilitarizm u (J. Bentham),
koji je polazio od konkretnih interesa pojedinaca u eko­
nomskim odnosima, i to pojedinaca koji su se rukovodili
svojim materijalnim, kapitalističkim interesima. Za ovo gle­
dište realno postoje samo pojedinci s osobnim interesima,
dok društvo nema nikakvu samostalnu opstojnost. Društvo
je samo naziv koji dajemo jednoj cjelini sastavljenoj od
konkretnih pojedinaca. Otuda nominalistički stav prema dru­
štvenoj realnosti. Iz nominalističkog stava proizlazi i odre­
đeni redukcionizam društvenih pojava na individualne odno­
se, na osobine pojedinaca. Da bismo shvatili društvo, potreb­
no je razum jeti pojedinca i motive njegova djelovanja. Ra­
zumljivo je nadalje da se društveno ponašanje ljudi i dru­
štveni odnosi mogu protum ačiti pomoću individualne psiho­
logije.
Nasuprot ovome individualističkom gledištu, koje svodi
društvo na pojedinca, razvilo se realističko shvaćanje dru­
štva, za kojega društvo posjeduje vlastitu realnost, nešto što
se ne može svesti na osobine izoliranih pojedinaca, nešto
što dolazi do izražaja samo u zajedničkom, grupnom životu
pojedinaca. Društvo posjeduje posebnu cjelovitost, vlastitu
strukturu, koju ne možemo izvesti iz pojedinačnih dijelova
društva. Ona nadilazi pojedince, ono je uvijek više nego
zbir pojedinaca. Vidjet ćemo da je ovo gledište prevladalo
u modernoj sociologiji. Zapravo, s dijalektičkog gledišta, na­
ročito onoga koje je svojstveno marksistima, nastoji se pre­

13
 vladati mehanička suprotnost nomiinalizma i realizma, i tu­
mačiti društvo kao proturječnu tvorevinu u čijem se korije­
nu nalazi poseban dijalektički odnos Pojedinca i Društva,
kao svojevrsnih »totaliteta«.
Da bi izveo društvene odnose iz doživljaja pojedinaca,
francuski sociolog Gabriel Tarde (1843—1904), jedan od prvih
predstavnika psihologizma, smajtra da m u je za to dovoljan
ljudski par, što će Georg Sim m el (1858—1918) nazvati »dija-
dom«. Osnovni element društvene analize u ovom slučaju je
odnos dvaju lica ili interakcija pojedinaca. Simmel je išao i
dalje, pa je nakon »dijade« analizirao odnose i između tri
lica — trijade. Ali usprkos vjerovanju Rim ljana da »tres
faciunt collegium« mikrosociologija ili sociologija malih gru­
pa sm atra da se prava stru k tu ra ljudske grupe dobiva tek
onda, kad u njoj sudjeluje najm anje pet do šest lica. Tu se
pojavljuju neki odnosi koje je nemoguće izvesti iz interakcije
dvojice ili trojice, te dolazi do neke nove kvalitete koja vri­
jedi za društvene grupacije. (K. Lewin kao predstavnik »psi­
hologije oblika« jedan je od osnivača sociologije ili psiho-
sociologije malih grupa.) No za psihologiste su važni neki
duševni procesi koji dolaze do izražaja naročito u odnosima
među pojedincima. Tako je za Tardea to imitacija (Zakoni
i imitacije, 1895), je r se društvena grupa može shvatiti kao
»skupina bića u onoj m jeri u kojoj se međusobno oponašaju,
ili pak onoliko koliko su, bez stvarnog oponašanja, nalik
jedni drugima, ako su njihove zajedničke crte stara kopija
jednog te istog uzorka«. Psihologizam vodi, kao što smo već
spomenuli, do stanovitog reduJkcionizma složenih društvenih
pojava na neke osnovne zakone međuindividualnih odnosa
ili doživljaja, koji se sm atraju kao osnovni ili elementarni,
pa se zatim dz njih izvode i svi viši oblici, koje inače nalazi­
mo u institucionaliziranim odnosima, kao što su pravni, po­
litički, religijski i slično. Razumije se da su u takvom postup­
ku redukcije i uopćavanja, generalizacije, grupne osobine
izgubile svoj posebni realitet, te da su samo poseban slučaj
međuličnih odnosa. Riječ je o metodološkoj grešci koja je
veoma česta u psihologističkom mišljenju, ali ne samo u
njemu već i u svakom m išljenju sličnoga tipa, pa se psiho-
logistička redukcija može nastaviti i na još niže oblike —
biologističke, pa čak i na fizikalne. Zbog toga stječemo do­
jam da su nam društveni odnosi postali razumljiviji, jasniji,
prozirniji, dok su, zapravo, oni postali siromašniji, jedno­
stavniji i zato manje istinitiji ili zbiljskiji.
Psihologistička shvaćanja ljudskoga društva veoma su
raznovrsna i vitalna, pa ih nalazimo u raznim oblicima. Ta-

14
 Jeo čikaška škola (Small, Ross, Park, Burgess, Allport) po­
lazi od Benthamove utilitarističke maksime da su »realni
jedino individualni interesi«, pa ispituje motive ljudskog po­
našanja u društvenim interakcijama, kao što su suradnja,
natjecanje, suprotstavljanje, sukobi, prilagođavanje itd. Spo­
menuta se škola ne razlikuje bitno od njemačke formalističke
škole (von Wiese, Vierkandt, Sdmmel), takozvane relaciomi-
stičke sociologije (Beziehungsoziologie), koja također dru­
štveno reducira na pojedine tipove interaikdje. I razni drugi
pravci takvog usmjerenja, kao što su Morenova ili Bogardu-
sova sociometrija, razne etnopsihologije zasnovane na »ko­
lektivnim nagonima« (Giddings, Mac Dougall, Trotter), »ko­
lektivnoj duši« (Sighele, Rossi, Lombroso), »narodnoj duši«
(Wundt, Lazarus, Steinthal), kao i psihoanaliza, ostaju pod­
vojeni između pojedinca i skupine, svodeći Mi na Ja ili Ja
na Mi. Svima im je zajedničko da problem ljudskoga dru­
štva svode na ljudsku društvenost kao urođenu sposobnost,
koja se u društvu diferencira ne gubeći svoje individualno
porijeklo.2
Nasuprot tome, sociološki je realizam pošao od društve­
ne grupe kao elementarne društvene formacije, dakle od
određene strukturiranosti društvenih odnosa, pa je za njega
organizacija i struktura bitni kriterij društvenih pojava. Gru­
pa posjeduje vlastitu organizaciju, koja se ne može svesti
na psihičku ili psihofizičku organizaciju pojedinca; ona osta­
je u odnosu prem a psihofiziološkoj organizaciji pojedinca
nešto njem u heterogeno, nešto svojevrsno, što se može ot­
kriti samo u društvenoj organizaciji. Grupa nužno transoen-
dira pojedinca. »Društvo nije jednostavni zbir jedinki«, ka­
že Durkheim u Pravilima sociološkog metoda, nego sistem
izgrađen na osnovi njihova udruživanja i predstavlja speci­
fičnu stvarnost s vlastitim obilježjima. Ništa se kolektivno
ne može stvoriti ako nisu dane pojedinačne svijesti, ali taj
potreban uvjet nije dovoljan. Te svijesti m oraju biti udru­
žene, spojene, i to spojene na određen način: rezultat tog
spajanja je društveni život i samim tim ono ga objašnjava.
Stupajući u društvo, prožimajući jedna drugu, udružujući
se, individualne duše stvaraju jedno biće, psihičko, ako ho­
ćemo, ali biće koje je psihička individualnost nove v r s te . . .
Grupa misli, osjeća i djeluje potpuno drukčije nego što bi
to činili njezini članovi da su bili izolirani. Dakle, polazimo

2 О analizi društvenosti i njezinoj ulozi u oblikovanju društvenih od­

nosa vidi: Georges Gurvitch, Poziv savremene sociologije , V. MasleSa, Sara­
jevo, 1965, III poglavlje.

15
li od ovih posljednjih, nećemo moći ništa shvatiti od onoga
što se događa u grupi. Jednom riječju, između psihologije i
sooiologije postoji isto takav diskontinuitet kao i između
biologije i fizikalncnkemijslkih nauka.«3
Durkheim ističe diskontinuitet između psihologije i so­
ciologije, a to opravdava stavom da grupa nije prosti zbir
pojedinaca, već nešto više, nešto specifičnć, što kao (takvo
nameće posebne načine ponašanja i m išljenja pojedincima.
Sociološka paradigma da je grupa više nego zbir pojedinaca,
našla je svoju eksperim entalnu potvrdu u kasnijim radovima
K urt Lewinove škole, a također i u Hawthorne eksperim en­
tima Eltona Мауа. Međutim, ovaj je aksiom form ulirao ra­
nije od Durkheima i Marx u Kapitalu, kad govori o učinku
podjele rada u jednoj grupi radnika.4
Ne ulazeći sada u pitanje od čega se zapravo sastoji
ovaj »specifično društveni karakter« ljudskih grupacija — da
li od oblika »kolektivne svijesti«, kao što misli Durkheim,
ili od mreže »uloga« i »statusa«, kao što misli Parsons, ili
pak od nesvjesne i latentne »strukture«, koja daje društve­
noj organizaciji osnovni oblik, kao što misle strukturalisti
(Malinowski, Redfield, Cl. Levi-Strauss) zadovoljimo se za sa­
da konstatacijom da je ono društveno nešto što transcendira
pojedince i individualnu svijest, što postoji kao realnost sui
generis, pa je zato nedozvoljeno da se pokuša izvesti iz psi­
hologije pojedinaca. Zato Durkheim sm atra da zahvaljujući
»kolektivnim predodžbama« samo »društvo u cjelini misli,
osjeća i želi, prem da ono može htjeti, osjećati i djelovati sa­
mo pomoću pojedinačnih svijesti«. Naime, pojedinačne svije­
sti su živa m aterija u kojoj se odvijaju društvene predodžbe,
ali »individualna svijest« je prije rezultat određene indivi-
duacije kolektivnih predodžbi nego nešto što prethodi ili
postoji pored »kolektivne svijesti«. Moje percipiranje vlasti­
te svijesti kao nečega »mojega i individualnoga« samo je re­
zultat određene društvene evolucije, koja je iznijela (ideje o
autonomiji ljudske individue s modernim individualizmom,
a već ranije individualne svijesti sa stoičkim učenjem o ljud­

, 3 Пш^ћеип, Pravila sociološkog metoda, Savremena Škola, Beo­

grad, 11963, str 97—98.
'i • 4- Govoreći učinku pod jede rada na proizvodnost, Магх kaže: »Raš­
članjujući zanatldjjsku djelatnost, specificirajući oruđa za rad, stvarajući
djelomične radnike, grupišući i kom binirajući ih u jedan jedinstveni mehanizam,
m anufakturna podjela rada stvara kvalitativnu razdj elj enost i kvantitativnu
srazm jernost društvenog procesa proizvodnje, dakle, određenu organizaciju
društvenog rada, a time ujedno razvija novu, društvenu proizvodnu s nagu
rada.« (K. Магх, Kapital, ®v. I, K ultura, Beograd, 1958, str. 269.) Магх zna da p o ­
djela rada rađa poseban oblik kooperacija m eđu radnicima, ali ističe da p red ­
nosti kooperacije ne proizlaze iz posebnog već iz »opće prirode kooperacije«,
dakle, iz njezina izrazi/to društvenog karaktera. (Ibtid., str. 251.)

16
 skoj savjesti kao nečemu interioriziranome. Individualna
svijest je uvijek samo proizvod kolektivne svijesti i nema
vlastito i nezavisno porijeklo. Pojedinac je uvijek proizvod
određenoga procesa socijalizacije, a Durkheimovi su učenici
Blondel i Halbwachs u svojim analizama o kolektivnoj psi­
hologiji pokazali da je sve naše mišljenje i osjećanje zavisno
od »društvenih okvira« ili kategorija, i da napuštanje tih
okvira vodi izravno u delirij i ludilo.5
Kad se shvatilo da je »društveno sve nešto drugo nego
zbir svojih dijelova«, pa se od proučavanja ponašanja i od­
nosa pojedinaca prešlo na ispitivanje društvene strukture, or­
ganizacije i institucija, koje kao prvotne datosti određuju po­
našanje pojedinca, odmah se pojavilo pitanje: Tko je stvar­
ni nosilac, činilac ili subjekt (agens, faktor) društvenih pro­
cesa? Jesu li to ljudi kao pojedinci ili nešto nad-individualno,
je li to društvena organizacija kao takva ili je to sam si­
stem? Pitanja koje su dovela do poznatog spora između no-
minalista i realista, spor koji će se teško razriješiti, jer no-
minalisti ostaju »realisti« kad je riječ o pojedincima, a rea­
listi ostaju »nominalisti«, kad se radi o istima. G. Gurvitch
je i ovaj spor nazvao »lažnim«, jer su ga rodili različiti »pri­
stupi« ili »perspektive« gledanja na društvene pojave, a ne
sama njihova priroda. No ne počinje li se sitvar ipak kom­
plicirati ako pretpostavimo da nije spor sasvim »lažan« ili
»prividan«, već da proizlazi iz same proturječne prirode dru­
štvenih pojava?
Kad je riječ o »realizmu« pozi ti vis ta, potrebno je razli­
kovati stav tradicionalnih pozitivista (Comtea, Durkheima,
Parsonsa) i neopozitivista (naročito iz Bečkoga kruga). Prvi,
naime, doista pretpostavljaju određeni »društveni supstrat«
u osnovi društvenih pojava, dok neopozitivisti ostaju na gle­
dištu nominalizma. Stariji pozitivizam gleda na društvo kao
na neku vrst »organizma«, a ne kao obični skup pojava ko­
je jednostavno valja staviti u neku prividnu vezu. Oni se
doista bave samim »supstratom« ili strukturom društva, pa
im je neopozitivističko stavljanje društva »u zagrade« stra­
no, jer ih najviše zanima sama priroda ljudskog društva, da­
kle nešto što se odnosi na bit samog društva.® Istina je da

5 O teoriji delirija govori se u knjizi R. Supeaka, Mašta, П dio, Liber,

Zagreb, 1979.
6 W. Adorno upozorava na izrazito »objektivistdčki« karakter Durkheimova
pozitivizma: »Durkhedmove činjenice, faits sociaux, m oraju biti očitovanje nji­
hova najvišeg entiteta, kolektivne svijesti. Formalno hi njegovu sociologiju
trebalo označiti kao pozitivistički, na svijest zakleti objektivizam. Naravno
da svakom pozitivističkom m išljenju pripada jedan objektivistički moment. Su­
bjektivnu samovolju, prosto, bez činjenica nepotvrđeno m išljenje, valja is-

2 — Zanat sociologa 17
su sami pozitivisti u sociologiji reducirali »prirodu« društva,
pa tako Durkheim prigovara Comteu da ideja progresa, koju
Comte sm atra bitnom za ispitivanje društva, predstavlja sa­
mo ostatak metafizičkog mišljenja.
Protivan materijalizm u kao i Bergsonovom intuitivizmu,
Durkheim nastoji »kolektivnoj svijesti« dati čvrst, ukruće-
ni, objektivni karakter, koji ne podliježe ni subjektivnoj sa­
movolji ni povijesnoj slučajnosti. Učvršćivanje kolektivnih
predodžaba, njihov »chosisme«, ne odnosi se samo na izbaci­
vanje subjektivnosti već i povijesnosti, u njenoj prom jen­
ljivosti i neodređenosti, u određivanju prirode samog dru­
štva. Društvo se naj izraziti je očituje u vlastitim institucijam a,
pravilima, normama, u onome što bi psihoanalitičari nazva­
li Nad — Ja, i što bi kao tendenciju pretjeranog izjednača­
vanje s tim Nad — Ja protum ačili kao brisanje vlastite indi­
vidualnosti, vlastitog Ega, kao mazohistički karakter i iden­
tifikaciju s agresorom. »Kolektivni oblici svijesti i institu­
cije«, kaže Adomo, »na koje usredotočuju svu svoju ener­
giju Durkheim i njegova škola, rijetko se posm atraju histo­
rijski, već tendenciozno, usprkos čitavoj em pirijskoj dife­
renciranosti kao prapojavi. Otud opsesija s prim itivnim od­
nosima: oni m oraju biti prototipovi za sve što je društveno.
Pri tome se zanem aruje dijalektika kolektivno-općenitoga i
mdividualno-posebnoga« (op. cit., str. 251).
Ovdje je Adomo dirnuo i pravi živac Durkheimova objek-
tivizma: riječ je o hipostaziranju »kolektivno-općenitoga«,
ali na taj način da se individui oduzme njezin realitet, a ti­
me i njezin poseban totalitet, kao što ćemo kasnije vidjeti,
a istovremeno se u to »kolektivnoopćenito« unose neka obi­
lježja individualiteta — psihička priroda »kolektivnih pre­
dodžaba«, nužno subjektivnih, tako da se društveni realitet
na razini grupe ili institucije nužno »psahologizira«, a subjek-
tivitet »reificira«, postvaruje. Adomo, kao predstavnik »kri­
tičke teorije«, točno zna što znači takva pozitivistička »reifi-

klju&td. Ipak je latentno pozitivistička tradicija bila i ostala subjek­

ti vistička, ukoliko postavlja čulnu izvjesnost, kojom raspolažu pojedini ljud­
ski subjekti, kao kriterij istine. U tnm se nije ništa prom ijenilo od Hume*
f v* senzualizma preko Macha i teoretičara neposrednih datosti devetnaestog
i dvadesetog stoljeća sve do Cam apa. Durkheim se protivi ovoj tradiciji.
iaJco an preuzima od njih prirodoznanstvem ideal, da se trp e stubborn
facts kao pravi izvor spoznaje, i ne pom išlja d a ih potraži u datostim a
^ svijest* Pojam čmjemčnoga, što već kod pozitrvizma sadrži antasubjekti-
vjstićka moment, kojega se može teško pom iriti s pojedinačnim kanstžtiuraju-
o m ga Ja, kod njega oštro kolidira sa svakom individualnošću. Društvena
Činjenica je za njega upravo ono što pojedinac nikako ne može apsorbirati, je r
rou ostaje neprim jerno i neprobojno . . . Društvena činjenica m u je bezuvjetno
contramte sociale, premoćna društvena prinuda, strana svakom razumijevaju-
cem uživhavanju« (Einledtung zu Emile Durkheim, »Somologie und Pmloso-
рше«, u Soctologische Schriften 1, Suhrkam p, Frankfurt дш Mada, 1972).

18
 kacija« unutar dijalektike pojedinac—društvo, ali je teme­
ljitije ne razrađuje.
Tendencija pozitivista Durkheimove škole nije samo ste­
zanje društvenih odnosa u čvrstu strukturu i njihovo postva-
rivanje, već i smirivanje, učvršćivanje, ukrućivanje i pretva­
ranje povijesnih tokova u statičke i strukturirane tvorevi­
ne. Zato društvene institucije dobivaju odlučnu važnost, a
društveno ponašanje pojedinaca podvrgnuto je strogo nad-
individualnim normama, običajima, vjerovanjima. Razumi­
je se da to ne znači svođenje društvenih pojava na nešto
materijalno, je r Durkheim odbacuje svaki oblik ekonomskog
determinizma. Prema Durkheimu »stanje industrijske tehni­
ke« i »ekonomski činilac« nisu pokretači napretka. Religija
je najiskonskija društvena pojava — u biti sve je religiozno.
Ali mi ne poznajemo nikakav način da religiju svedemo na
ekonomiju, ni bilo kakav pokušaj da se to zaista izvrši. (0
tom problemu pisao je Durkheim polemički protiv Labrio-
ie u povodu izlaska njegove knjige o historijskom m aterija­
lizmu u Revue philosophique (1897) u članku »Shvaćanje hi­
storijskog determinizma«.) Durkheimova škola sm atra da re­
ligija najbolje izražava onaj duhovni supstrat društva, izra­
žen u »kolektivnim predodžbama«, jer se nameće pojedin­
cima kao nešto nadindividualno i vlada njim a kao sila koja
dolazi u njihovu svijest izvana. Osim toga, religija je sa
svojim kultovima isto tako objektivna činjenica kao što je
to i bilo koja društvena ustanova, pa je nepotrebno s njom
u vezi razlikovati, kao što to čini Max Weber, »sudove vred­
novanja« od »činjeničnih sudova«: »Ne postoji jedan način
m išljenja i prosuđivanja«, kaže Durkheim, »da bi se usposta­
vile realnosti i neki drugi da bi se vrednovalo.« Vrednote
su isto tako objektivni i nerazdvojni dio »kolektivne svije­
sti« kao što su to i materijalni procesi koji se odvijaju u
društvenoj morfologiji.
Durkheim upozorava da društveni procesi kao objektiv­
ni im aju različitu dubinu, da su slojeviti, i da se m oraju
proučavati na raznim razinama. Kad ispituje stope samo­
ubojstava na osnovi statističkih podataka, onda m u ti poda­
ci govore o načinima integracije pojedinca u društvo, o to­
me dokle i kako on participira u »kolektivnim predodžba­
ma«, koliko je njegova društvenost povezana ili olabavljena.
Tako dolazi do zaključka da vrijednosni sistem »katoličke
svijesti« djeluje integrativni je od vrijednosnog sistema »pro­
testantske svijesti«, a obje su svijesti samo izraz dubinskog
mehanizma, u načelu nesvjesnog (u tom pogledu se Durkheim

19
 daft* s Freudom), koji dmštveno-dubovno povezuje ljude,
zvali mi to creligijom« IH »kolektivnim predodžbama«, »ko-
lektrvnim nagonom« ili »narodnom dušom«, kao što rade
neki drugi. Ili pak jednostavno »ljudskom drustvenoscu« ili
»generičkom prirodom« čovjeka, kao što to cine m arksisti.
Ono što je bitno uočiti kod sociološkog realizma li pozi­
tivističkog organizma jest ukidanje prirodne dijalektike iz-
među pojedinca kao svojevrsnog totaliteta i društva kao isto
tako svojevrsnog totaliteta, a u prilog društvenog totaliteta
Dolazi do hipostaziranja društvene prirode čovjeka i do
podvrgavanja aktivnoga društvenog odnosa pojedinca samo­
me društvu. Ujedno se i društveni determinizam izvodi ponaj­
prije iz društvene strukture, institucija, kolektivnih oblika
ponašanja, pa zato ne začuđuje da su pozitivisti naročitu
važnost pripisali kako društvenoj mortologiji (s demograf­
skim varijabilama kao u klasičnoj studiji Durkheima o samo­
ubojstvima) tako i samim društvenim institucijam a. Vidjet
ćemo da je takav način determinizma pogrešan, naročito kad
je riječ o vrijednosnom ponašanju čovjeka, u kojem indivi­
dualni faktor svijesti kao i posebni povijesni pokreti im aju
veliku važnost. Kao što je psihologizam išao u sm jeru ne-
dijalektičke individualizacije društvenih odnosa, tako je ог-
ganicistički pozitivizam išao u sm jeru kolektivizacije društve­
nih odnosa Posljedica toga bio je stanovit socijalni konfor­
mizam, prilagođavanje postojećim društvenim m stitucijam a
i odbijanje svakoga radikalnog i revolucionarnog pokreta.

3. Priroda društvenih pojava

i njihov d e te rm in ira m
»Ono što je neizbježno svakako će se
dogoditi«, govori fatalist. »Ne«, odgova­
ra determinist, »ništa nije fatalno, jer
svako određenje prolazi kroz različita
posredovanja, uračunavši tu i različite
stvarnosti (fizičku, kemijsku, biološku,
psihološku sociološku). Mi u njoj sudje­
lujemo i često smo svjesni agensi, od­
ređenja (determinacije), njezinih oruđa
i njezinih elemenata, čak i njezini kori­
snici, ako već ne gospodari... Zato je
determinizam, suprotstavljajući se fata-
hzmu, uvijek prisiljen da dozvoli inter­
venciju slučajnosti i diskontinuiteta. Ali,
i onda kad želi biti monističan i apsolu-

20
 tan, on ne propušta da omogući mjesto
i za inovacije, iznašašća i stvaranje u
pravom smislu riječi, to jest za najin­
tenzivnija očitovanja ljudske slobode. On
se poziva protiv sebe na princip nužno­
sti, izjednačen s determinizmom — na
nužnost koja bi isključivala relativnost i
pluralizam determinizama.
Georges Gurvitch, Društveni determinizmi i ljudska
sloboda

Nema sumnje da nominalizam, koji u

pojedincima vidi jedmu društvenu stvarnost, nastoji objasni­
ti društveno ponašanje pomoću individualne psihologije i sta­
vova pojedinca, pa će tako za ilustraciju nekog kolektivnog
ponašanja uzeti tipičnog pojedinca (rukovodioca Partije, vo­
đu omladinskog pokreta, proroka religijske sekte). Naprotiv,
realizam će, videći u samom društvu jedinu stvarnost nasto­
jati objasniti ponašanje pojedinaca društvenim uzorcima,
ustanovama, ritualima, normama, kolektivnim kretanjim a, pa
će za ilustraciju kolektivnog ponašanja uzeti neku društvenu
instituciju (na prim jer, religiju kao osnovicu svih drugih in­
stitucija kod Durkheima, odnosno kao naj tipični ju za društve­
nu integraciju pojedinca). Različita shvaćanja prirode dru­
štva dovest će i do različitog tum ačenja društvenih procesa.
Iako se jedan i drugi mogu poslužiti istim sociološkim me­
todama istraživanja, na prim jer metodom ankete i statistič­
kih uzoraka, ipak će različito određivati parametre svojih
mjerenja, jer će ih jedni pomicati prema individualnim od­
govorima ili manjim skupinama, a drugi prema masovnim od­
govorima ili velikim skupinama. Zadovoljimo se za sada
konstatacijom da različita shvaćanja o samoj prirodi dru­
štvenih pojava, iako bitno ne utječu na izbor samih meto­
da istraživanja, utječu na način njihove upotrebe i na tu­
mačenje dobivenih rezultata.
Sukob između nominalista i realista, između onih koji
stavljaju težište na »individualističko« ili »kolektivističko«,
»kontraktualistjičko« ili »institucionalističko« tumačenje dru­
štva, G. Gurvitch je nazvao »lažnim problemom sociologije
19. stoljeća«.7 On sm atra da je riječ o »optičkoj varki«, jer
su i društvo i pojedinac pod utjecajem raznih kolektivnih
ponašanja, kao što su navike, obredi, običaji, standardizirani
simboli i slično, a i individualnih osobina, kao što su imova-
torska i stvaralačka očitovanja. U duhu svoje »dubinske so-

7 Georges Gurvitch, Poziv savremene sociologije. V. MasleSa, Sarajevo,

1965, str. 44—50.

21
caologije« on predlaže da se ova dilema razriješi pomoću
Marxove kategorije totaliteta. »Individua je im anentna dru­
štvu«, kaže Gurvitch, a društveno je im anentno individui.
Zbog te uzajamne imanencije nalazimo društvo u dubinam a
Ja i Ja u dubinama Nas, društva. Već smo citirali um jesnu
prim jedbu M. Maussa, najpoznatijeg Durkheđmova učenika,
koji je razradio misao svog učitelja, prem a kojoj se u sta­
novitom vidu H omm e total i Societe totale potpuno podu­
daraju. (Ovu ideju, izraženu drukčije, nalazimo u spisima
mladoga Магха, za koje Mauss nije mogao znati, je r su bili
objavljeni znatno poslije Maussovih izjava, op. cit., str.
45—46.)
Lako se možemo složiti s Maussom da je sodologija zna­
nost o »društvenim totalitetima«, te da su individuum a dru­
štvo takvi totaliteti koji se razlikuju ali i podudaraju. Mo­
žemo se složiti i s Gurvitchem da u »dubini« individuuma,
kao svojevrsnom totalitetu, pronalazimo Mi ili društvo i,
obratno, u totalitetu društva: Ja ili individuum; drugim ri­
ječima da je individuum sodjalno biće, a društvo sastavlje­
no od pojedinaca. Međutim, problem je u tum ačenju odnosa
između tih dvaju totaliteta.
Gurvitch očito nastoji, u duhu svoje sociologije kao »ti­
pologije totalnih društvenih pojava«, svesti dijalektiku in­
dividuum — društvo samo na dvije perspektive ili prilaza
društvenim pojavama, a ne vidjeti u toj dijalektici jedan od
pokretača društvenog razvoja, je r odbacuje svaku razvojnu
ili evoludonističku perspektivu kao »lažni problem«. Ova
dijalektika, u okviru jedine tipologije ostaje na taj način sa­
mo način m išljenja, a ne stvarnog društvenog djelovanja,
stvarne napetosti ili suprotnosti, koja nosi u sebi neku po­
kretačku snagu izazivajući stvarne prom jene u društvenim
odnosima. Nije teško dokazati da Marx u toj dijalektici vidi
upravo proces koji je sposoban m ijenjati društvene odnose.
Zato Marx u teoriji alijenacije ima na um u sasvim određenu
dijalektiku između »čovjeka kao društvenog bića« i »čovje­
ka kao podruštvljenog bića«. Za Gurvitchevu tipologiju se
društveno biće i njegovo podruštvljavanje pokriva, neutrali­
zira, svodi na isto kao i kod Durkheima. U tom se pogledu
Gurvitcheva fenomenologija ne razlikuje bitno od Durkheimo-
va pozitivizma. Kod Магха je, naprotiv, riječ o sasvim odre­
đenoj dijalektici, koja dozvoljava Pojedincu da se suprot­
stavi Društvu, a ne samo da sm atra sebe kao drugi pol dru­
štva, a suprotstavljajući mu se da ujedno i djeluje protiv
društva kao kolektivne ili institucionalizirane tvorevine. Marx
misli na sasvim određenu razvojnu dijalektiku progresivne

22
emancipacije čovjeka od onih oblika njegova podruštvljava-
nja koji ga um anjuju ili degradiraju kao čovjeka. Iako je
Gurvitch po svojem teorijskom polazištu prudonovac, ipak
mu je sasvim izmakla važnost ove dijalektike, a to valja
pripisati njegovom osnovnom pravničkom ili institucionalizi­
ranom načinu mišljenja. Usprkos svojoj izvanrednoj sposob­
nosti analize pojedinih društvenih pojava, njegova mu osnov­
na orijentacija nije dozvolila da ovdje uoči jednu od polu­
ga društvenog determinizma koja ima naročito veliku ulogu
u području kulturnog stvaranja. Nigdje tako intenzivno ne
vodi Pojedinac dijalog sa svojim društvenim bićem, sa svojim
idealnim i realnim Mi, kao u području kulturnog, a posebno
umjetničkog stvaralaštva. Bez ove dijalektike nemoguće je
shvatiti cijeli kulturni razvitak koji obilježava građansku
epohu u 19. stoljeću. Nije to nikakav izmišljeni ili »lažni
problem« razvitka, već sasvim konkretan i opipljiv u bezbroj
kulturnih, filozofskih i umjetničkih djela.8
Kad kažemo da Durkheim pokazuje očitu tendenciju da
»objektivizira« ili »reificira« određene oblike kolektive svi­
jesti, to jest da im dade predmetni karakter s uzročnim dje­
lovanjem, koji vrši određeni pritisak na ljudsko ponašanje,
onda to čini sa očitom nam jerom da bi uspostavio neki
determinizam u društvu, da bi upozorio na postojanje uzro­
ka nekih društvenih pojava. Na prim jer, za statistički utvr­
đene stope samoubojstava, koje pokazuju čudnu stalnost
kroz dulji vremenski period u nekim gradovima ili regija­
ma, valja pretpostaviti da je riječ o različitom stupnju inte-
griranosti pojedinca u društvenu svijest, svijest kao regula­
tor ili uzročnik ponašanja svih pojedinaca koje prožimlje
ili koji na njoj participiraju. Da bi ona doista imala ovo
objektivno uzročno djelovanje, morala se pojaviti kao neka
kolektivna »sila kojoj ni jedan pojedinac ne može izmaknu­
ti. Jasno je da se ona kao takva nužno izražava i statistič­
ki, u zakonima velikih brojeva, kao sve pojave s izrazito
kolektivnim značajem.
Međutim, ovdje valja upozoriti na osnovnu slabost u
shvaćanju društvenog determinizma, slabost što se javlja
svaki put kad težimo »objektivizaciji« ili »reifikaciji« pojava
koje djeluju po zakonu velikih brojeva, a nalazimo ih na
razini velikih uzoraka. Uzet ćemo dosta čest prim jer u socio­
loškim istraživanjima. Riječ je o istraživanju ideja, stavova

^Rudi Supetk, Psihologija građanske lirike, Matica hrvatska, Zagreb.

1952. Viiše o ovo^j dijalektici bit će objavljeno doskora u knjizi posvećenoj
strukturalizm u i dijalektičkom holiznm.

23
ili vrednota neke grupe ljudi. Uobičajen je postupak da se
traži zavisnost takvih m išljenja s obzirom na »socijalno po­
rijeklo«, što se sm atra »nezavisnom« ili »čvrstom varijablom«,
nadme takvom koja ima uzročno djelovanje u pogledu dru­
štvene diferencijacije ljudi. »Socijalno porijeklo« je varija­
bla koja ulazi u društvenu morfologiju, po Durkheimovoj,
ili društvenu osnovu, po m arksističkoj terminologiji, i čija
je uloga da kao nešto čvršće, trajnije, kruće djeluje na dru­
štvenu nadgradnju, ideologiju i m išljenja ljudi. Njoj se pri­
daje značenje uzroka, neke determ inističke osnovice u tu­
mačenju ljudskog ponašanja, pa se kaže da ideologije, sta­
vovi i m išljenja ljudi zavise od njihova društvenog porijekla.
Neki su »revolucionari« iz toga zaključili da se djeci
»buržoaskoga porijekla« ne smije dozvoliti upis na sveuči­
lište. Kao što vidimo, takvo tum ačenje društvenog determ i­
nizma može im ati i često ima dalekosežne posljedice za dru­
štvenu praksu.
No pogledajmo kritičnije što znači »socijalno porijeklo«
kao uzročnik društvene diferencijacije ljudi u pogledu nji­
hova mišljenja? Prije svega, moramo priznati da ova varija­
bla u svim istraživanjim a stavova na velikim uzorcima ima
određenu težinu, te da je kao uzrok određenog ponašanja
ne smijemo nikako potcijeniti. Sociologija i socijalna psiho­
logija dobro poznaju raširenost određenoga društvenog kon­
form izm a, ali isto tako d značenje primarne socijalizacije
koja se vrši u porodičnoj sredini od ranog djetinjstva. Me­
đutim, iako težinu prim am e socijalizacije u porodičnoj sre­
dini ne treba nipošto potcijeniti, pitanje je koliko je njezin
stvarni doseg u izgradnji ljudskog m išljenja. Na prim jer,
što znači kad pročitamo da su u jednoj populaciji 35 posto
»radnici«, ako se njih 80 posto do jučer bavilo još seljačkim
poslovima, pa i još danas provode dobar dio života radeći
seljačke poslove. Je И nova sredina ili zanimanje moglo
izbrisati ulogu prim arne socijalizacije? Očito da nije. Ili, što
znači, na prim jer, kad pročitam o da su u nekoj istočno-evrop-
skoj zemlji više od 50 posto članova centralnog komiteta
»radnici«, kad se zna da se ni 5 posto od njih nije bavilo
svojim radničkim poslom već od mladosti, je r su bili pro­
fesionalni radnici u sindikatu ili partiji. Da li je tu prim ar­
na socijalizacija, to jest stvarno »radničko porijeklo« odi­
gralo svoju ulogu u pogledu njihova radničkog karaktera i
mišljenja? Međutim, poznato je da kad dođemo do razine
individualnih zanimanja pojedinaca, tada u svakom slučaju
sekundarna socijalizacija, ona što je vezana za zanimanje i

24
interese za društvene probleme povezane sa zrelom čovjeko­
vom djelatnošću, dolazi do punog izražaja. I zato se ne mo­
ramo čuditi da faktor »socijalno porijeklo« nema više od­
lučnu ulogu, pa ga potiskuje faktor »zanimanje« ili »pripad-
ništvo raznim organizacijama« i aktivno učešće u nekim ak-
tivističkim grupacijama. Tako smo, u jednom istraživanju o
studentima, mogli utvrditi da na njihova shvaćanja više uop­
će ne utječe faktor »socijalno porijeklo«, ali jako utječe nji­
hovo zanimanje, to jest da li su se opredijelili za društvene
ili tehničke znanosti. Razumije se, da se pod utjecajem stje­
canja jednog zvanja m ijenjaju i shvaćanja o mnogim dru­
štvenim problemima kao i sam sistem vrednota, kako je to
mogao pokazati Festinger u longitudinalnoj studiji o studen­
tima (Benington studija).
Na što valja obratiti pažnju u pogledu društvenog deter­
minizma u navedenoj promjeni utjecaja društvenih faktora?
Onaj najširi — kao »socijalno porijeklo« kojim najčešće
identificiramo klasno pripadništvo — više ne utječe, kad se
ograničimo na užu grupaciju, iako ta ista grupacija, kad je
obuhvaćena najširim društvenim krugom svojih vršnjaka ili
čitave društvene populacije, pokazuje istu zavisnost kao i
drugi. Ona ostaje utopljena u širem krugu populacije, i za­
to se njezino posebno ponašanje ne može utvrditi i tako
vidjeti da opći determinizam za nju ne vrijedi, ili da je on
statistički beznačajan na razini same grupacije, dok na ra­
zini cijele populacije može postati značajan. To je onaj gla­
soviti odnos Malih i Velikih brojeva! Za nas je, međutim,
ovdje značajno nešto drugo: sama priroda društvenog deter­
minizma se mijenja. Naime, dok je faktor »socijalno porije­
klo« govorio o jednom nadindividualnom utjecaju, o utje­
caju pripadanja širokoj i stalnoj društvenoj grupaciji u ko­
joj smo se rodili, dakle o jednom »morfološkom« ili »struk­
turalnom« utjecaju, par excellence, sada je, naprotiv, riječ
o utjecaju nečega što je bliže aktivnom bavljenju i interesi­
ma pojedinca. Dok smo u prvom slučaju mogli razmišljati
u duhu durkheimovskog odnosa društvene morfologije, da­
kle donjih slojeva društvene strukture, prem a idejnim stavo­
vima, dotle u drugom slučaju nije više u pitanju toliko sa­
ma morfologija ili baza koliko stručna orijentacija, nešto što
isto toliko pripada morfologiji kao i ideologiji, isto toliko
bazi kao i nadgradnji. Nije više riječ o utjecaju »stvari« na
»ideje«, objektivnih društvenih procesa na subjektivne sta­
vove. Prije bi se moglo reći da je sada obratno, no, pođimo
korak dalje! Pokušajmo ovaj krug »stručne orijentacije« još

25
malo više raščlaniti! Pokušajmo vidjeti kako posebni interesi
utječu na ponašanje pojedinaca.
Kao prim jer poslužit će nam daljnje analize ponašanja
jednog kruga političkih elita. U članku »Političari i hum ani­
stička inteligencija«,9 gdje se osvrćemo na istraživanje o eli­
tama u našem društvu, vidljivo je da se rukovodeće političke
skupine razlikuju prem a tome, djeluju li u skupštini, vladi
ili Partiji. Budući da je istraživanje izvršeno 1968, u vrijeme
takozvanoga liberalističkog kursa u politici, općenito su
postojali izraziti otpori prem a »uravnilovci«, iako se u to vri­
jeme pojavljuju jake kritike zbog nejednakih prim anja. Za­
nimljivo je da se skupine političara počinju diferencirati u
tom času tako što političari koji djeluju u zakonodavnim
tijelima počinju pokazivati naklonost prem a sm anjenju razli­
ka u prihodima, dok oni koji djeluju u vladi nastavljaju sa
starim kursom, to jest prim jenjuju »generalnu političku li­
niju« onako kako je bila definirana ranije. Međutim, pod
očitim pritiskom »odozdo« političari koji djeluju u masov­
nim organizacijama pokazuju još veću naklonost za sm anje­
nje razlika. Doskoro će političko rukovodstvo doista zauzeti
stav protiv prevelikih razlika u prim anjim a, i to će biti za­
jednička odluka političkog rukovodstva, pa prem a tome i
novi kurs. Zanimljivo je da se neformalni centri odlučiva­
nja nalaze u masovnim organizacijama, posebno u rukovod­
stvu same Partije, pa sklonost ove skupine prem a smanjiva­
nju razlika znači istovremeno da će i formalni centar odlu­
čivanja na tom području skoro djelovati u tom sm jeru. Riječ
je o stavovima koji se neposredno odnose na programe po­
litičke akcije, koji se, dakle, nalaze u središtu društvenog
odlučivanja, dakle, predstavljaju pol suprotan inertnoj bazi.
Sam proces odlučivanja nismo proučavali u toj užoj sku­
pini, ali se on može lako opisati na osnovi drugih opažanja.
Najprije nekoliko pojedinaca među najutjecajnim a izrazi mi­
šljenje da hi trebalo m ijenjati politički kurs; zatim jedno
uže tijelo prodiskutira taj prijedlog, koji se nakon toga pre­
nosi na šire partijsko tijelo — na Centralni komitet. Što
je ovdje s društvenim determinizmom? 0 njem u je, narav­
no, potrebno sada govoriti kao o djelovanju ili akciji poje­
dinaca, možda najprije samo jednog ili nekolicine, a onda
određene skupine. Utjecaj se rađa u određenim glavama, po­
staje dio nekolicine, da bi se zatim kao m rlja ulja proširio
na druge. Očito je da u rađanju takve odluke nisu imale ni­

9 Rudi Supek, Humanistička inteligencija i politika, Razlog, Zagreb, 1971.

26
kakvu ulogu takozvane »čvrste varijable« kao što su socijal­
no porijeklo, zanimanje, pripadanje određenoj klasi ili gru­
paciji, već je o tome odlučivao parije svega sam položaj u
hijerarhiji određene grupacije i sposobnosti razmišljanja i
odlučivanje rukovodioca. U ovom slučaju to je veoma dina­
mičan ii poseban društveni dmaimizam, koja zahtijeva poseb­
nu analizu i pristup, pa ako želimo govoriti o nekim varija­
blama koje djeluju na razini jedne skupine, onda valja govo­
riti o akcijskim varijablama ili determinantama ponašanja.10
Promatramo ii što se događa s deteoninizmom kad ide­
mo od širega kruga prema užim krugovima, sve dok ne do­
đemo do jednog centra odlučivanja, prim ijetit ćemo da se u
poimanju društvenih faktora koji djeluju na ponašanje poje­
dinaca vrši određena dezobjektivizacija ili dereifikacija.
Utjecaji koji su nam izgledati sasvim izvanjski, stvarni, objek­
tivni, sada postaju više lični, posehniji, subjektivniji. Posta­
vimo li taj problem u odnose Pojedinac — Društvo, tada bi­
smo mogli reći da, kad idemo od Pojedinca prema Društvu,
sve više objektiviramo i postvarujemo društvene utjecaje
koji djeluju na pojedince. I obratno. Kad idemo od Društva
prema Pojedincu, sve više subjektiviramo, individualiziramo
ove utjecaje, to jest činimo ih više ličnima i psihološkima.
Ako smo shvatili ovu dijalektiku, postaje razumljivo zašto
pozitivizam izjednačuje subjekt i objekt dajući subjektu
osobine »objekta«, onoga najšireg i »najobjektivnijeg« dru­
štvenoga, služeći se pri tome odgovarajućim metodičkim
postupcima, a zašto psihologizam i nominalizam nastoje ova­
kvo izjednačavanje izvršiti u prilog samoga subjekta, pretva­
rajući ga u središte racionalnog poimanja i voljnog odluči­
vanja u društvenim odnosima. Ako bismo na slikovit način
opisali djelovanje čovjeka u društvu kao stvaranje vira u m ir­
noj vodi, mogli bismo reći da pozitivizam nastoji uhvatiti
valove kad su dostigli najveću širinu ili kad je veliki val pro­
gutao one koje stvaraju različiti pojedinci. Nominalizam se,
naprotiv, nastoji vratiti izvoru valova, umnožiti ih u izvor­
nom obliku, u početnim kretanjim a prije nego što će se sto­
piti u jedan jedini. No izgleda paradoksalno da nominalizam
često nastoji opisati pojave tek onda kad su dobile oblik
rezultanti pojedinačnog djelovanja. Sjetimo se samo one fa­
mozne Smithove »nevidljiva ruka«, ili dok se pojedinci svrsta­
ju pod zajedničke vrijednosne sisteme, kao što čini funkcio-

10 O anafliai osnovnih determ inanti ponašanja u istraživanju vrednota vi­

di u »Društveni determinizam i istraživanje vrednota«, izdanje »Čovjek i si­
stem«, Zagreb, 1977, ev. 4 <Vrijednosti i društveni sistem, str. 223—241).

27
 je f a r najbolje гтпгШ la d je ojoć o «
proturječne tm drnnje pH liw if r r j i druftueneg
mzana 2 din f o c n g punakaaja uopće? lb , prije л е р . ocas
o la a t fen дрпшјдио. <o j a t u« taojoj
ponašanja nalazi nada anafira Ako se '
itira&aenpnHB £ ntjecapnm drnstuea
rada. 2 kao b o j e lo nrartot I V « u . o — , -------
t t m e n o r fd ip je na najšire f i najtam nije obfike b a b t e
nog panafamja. tada оеаио o tta i na ш ш te
loze poanoćn o ć je tm z a ć je ćn stih vanjaML
smo pH takvom aobtfjjr— pnđaptai
š z d n ^ b po g e dnaćkih ж к а и а ш k o ji_________
3јвјп n d n & w a « p a a fa a p IjudL MeSodaiodki je ’
moramo b iti о ј ооа' na koju smo se razina f
гаст, što smo p ri tom e ispustili, i tuđom, j e _______, _____
društvenog determinizma "kod se rrrgfrria iz cjdbtsftje per-
ipektive. У а е р п ја cjedćne <fi totoiiteia ш omom slučaja ne
dnff nam da izradimo miri ik ni n o d d Ш п б аад а, jer sa n
se namjerno ogranufiB na jedan n&, afi nam ona d m n
interpretaciji rezahala kao r o b o upozorenje da a d đ d n g j
trtjecaji и о ј д е ш konkretnog etra&eanja.
Мсеааао reći da so istrafirafi ređorilo н ји н у a пиаји
već 5 đcmdjno iskustva, da eaogn o A r đ li na kojoj se n a m
kreće гјЗ ого istcažrranje, iako ««и uvijek svjesni кајгтт
posljedice tega za poimanje stvarnog druftsen
млааа. Riječ je 9 tome da rj” “ 1 јт г а Н м јл (
vrfjamn Oi koherentnost grupacije koja ir p ti
too k г*Ј,1»ШЈчтогШ»1зСЈи> pitanje n v a t s
noića i TaBifortom iliddii u li podataka, ueć d a ____
priroda ponašanja mijenja, a tia e i rhrVmjr duH lnnog
detennarizzna. Dokazat ćemo to na primjera koji smo tako­
đer imali prifike Ahmmhiim ^ig na konkretnom ЈтчП гаијп
Rijtć je o istraživanja na **^"‘‘* akcijama, gdje je nacrt
Jdnćnauja bio poštarijeo na nekoEko ispitžsanja sa-
ulih stavova i drugarskih odnom *** spomeouthn d z i|a n a .
U toku jednog kmfjtnrirnalnng istraživanja (krac * * " gp-
dme) pokazalo se da postoji staMnosl а i tu n aim 1. kad je
riječ 9 m stiutaondtnoj room , tto n o w n НаВДа m f i pri­
hvaćanje vrednota koje je dnaitso ntaU o а s a s a h fa s t-
njem radnih akcija kao takvih. M ednim,
ponaianja na tmkto-aodoiodkoj e k _ ,
msjetiti osefladje koje sa se hitno nuđfcovHe od
 institucionalnog ponašanja, i štoviše, koje su bile izravno
protiv rezultata dobivenih na institucionalnoj razini. To zna­
či da je isti pojedinac ili skupina pojedinaca sebi proturje­
čila kad je mislila na institucionalnoj razini u odnosu prema
grupnoj razini, kad se ponašala, jednom kao čovjek koji
usvaja društvene vrednote, a drugi put kao član grupe koji
ih želi prim ijeniti u ponašanju grupe.
U čemu je proturječnost i zašto dolazi do različitih i čak
suprotnih rezultata na jednoj i drugoj razini ponašanja jed­
nog te istog čovjeka? Razlog leži svakako u samoj prirodi
objektivne društvene dinamike, a ne jednostavno u nedo­
sljednosti pojedinaca ili momentanim iluzijama pod utjeca­
jem slučajnih faktora. Riječ je o tome da stavovi u institu­
cionalnim okvirima evoluiraju redovito veoma sporo, a tek
u revolucionarnim uvjetima brzo. Kada je to mirno i rela­
tivno stabilno društvo, tada vrednote koje dolaze iz šire dru­
štvene sredine pokazuju stabilnost i onda kad pojedinac u
interpersonalnim odnosima može imati iskustva što idu oštro
protiv uvriježenih shvaćanja i normi ponašanja. Na grupnoj
razini dinamika ponašanja izložena je mnogo dinamičnijem,
aktivnijem, neposrednijem determinizmu, jer kod jedne gru­
pe u akciji postoji neposrednija i intenzivnija identifikacija
između grupe kao cjeline i pojedinca s vlastitim težnjama i
racionalnim razmišljanjima, postoji, nadme, mnogo veća lična
uključenost (»Ego4nvolvement«), pa je interakcija između
grupe i pojedinca u većoj m jeri izložena raznim oscilacijama
i neposrednim situacijama. A to znači da pojedinac mnogo
lakše projicira svoje želje i raspoloženja u grupu nego u
društvo kao takvo. On burnije reagira na neispun javan je
svojih želja i lakše otkriva svoje razočaranje u aspiracija­
ma. štoviše, on je sklon da grupu odmah optuži ako se nje­
gova čisto lična shvaćanja ne ispunjavaju: on se prema gru­
pi odnosi kao prema sebi sličnima. Nije li grupa spremna
da ga sluša ili prati, tada je on mnogo spremniji da je na­
pusti i potraži drugo društvo. Riječ je, dakle, o jednom de­
terminizmu ponašanja koji je više situaciono uvjetovan i na­
pet u kraćim vremenskim serijama, a odvija se u brzim i
kraćim vremenskim amplitudama i oscilacijama nego što je
to slučaj u institucionalnom ponašanju.
Samo je po sebi razumljivo da ne postoji neka čvrsta
granica između institucionalne i grupne razine, te da može
postojati lako prenošenje grupnog ponašanja na institucio­
nalnu razinu i, obra/tno, tem eljitije kontroliranje grupnog
ponašanja sa strane institucionalnih načela i normi. Ali već

29
 finjpnirj (faatodwngBfi&WHiitiidadtWiHniiiiu
a kojima sod jekije pojedinac omogućuje U ram a proturječja
a ponašanja, а рцд ц tame i a гашииапјп stavova. Takve
nac p i i lmjn*iMKli nmpi vdili ako illU Stffrh lUVlkU
da na ljudsko ponašanje gledamo kao na nešto koherentno n
svim om arijama аК one nas prisiljavaju da shvatimo dru­
štveni ittpnrm B im far> nešto što se na m fifite naftne ar­
tikulira n vremenu. pa tome i traži drukčiji narm
određivanja prognoze. Naime, dugotrajnije sn prognoze mo­
guće сатао onda kad postoji veća i stabOnija usklađenost
јттеЛп stavova na msnmoanalnoj i grupnoj razini, to jest
u ошш uvjetima društvenog života gdje se ne osjeća đjeio-
vanje гл7пЛ1 pokreta koji postavljaju neke svoje ciljeve. Bn-
rfnrj da ti pokreti djeluju kao društve ni virovi, kao nešto
što je najprije inđmdaalno i posebno, da bi se zatim gene-
raharalo i zahvatilo svu površinu ili dubinu društvenog ži­
vota, to "ikad točno ne mamo do kakrih stvarnih promjena
može doći u društvenom ponašanja nakon stanovitog vre­
mena, pod pretpostavkom, dakako, da je riječ o društva ko­
je se kreće i koje je relativno otvoreno za promjene.
Pokušajmo sažeti neka iskustva o odnosu "“•*"*» i pri­
rode samog društva:
1. Sociologija raspolaže velikim brojem raznovrsnih me­
toda, ali njihova upotreba zavisi od toga kako shvaćamo
ffi definiramo društvene pojave koje ispitujemo.
2. Tako će u poznatom spora иотн—frrf. čije
je težište na pojedinca i njegovim јиДигкип osobinama, i
realista, s težištem na društvenim strukturama i kolektivnoj
psihologiji, prvi primjenjivali metode što dozvoljavaju da se
bolje opiše i а м ј д и ono što je pojedinačno i tadvridnaliri-
rano, a dragi metode koje sa bolje prilagođene masovmm,
kolektivnim Ш uopćenim društvenim јрттјаташа
3. Postoje područja društvenog istraživanja gdje sn po­
jave istovremeno koli k lim e i individualne, oporni te i poje­
dinačne, pa se n izbora metoda м™*«* potreba da se pro­
dubijaje jedan i dragi vid istraživanja. Takva podiučja na-
bašmo gotovo u svšn područjima sociologije, a posebno a
pockućpi sociologije kubure, svaki рш kad idem o neke op­
će odnose produbiti pomoću rndividnalnog ponašanja, jer
pojedena svojim ponašanjem (na primjer »кпк Hfanari« •
pohtiri, 2 stvaralačke Mćansti ■ kiihmf) imaju — ulogu,
mjećući в гр п и ојц na društveni deterunaizaut S na kut-
lektivnom ili obratno, zahtijeva određene dijalektičke sposob­
nosti primjene metoda i tumačenja njihovih rezultata.
4. Sociološki realizam a i pozitivizam, nastoje struktu-
iurati, postvariti i objektivirati društvene pojave kako bi me­
đu njima pronašli uzročne ili determinirane odnose kao me­
đu stvarima, i u tom pogledu ugledaju se na prirodne zna­
nosti. Naprotiv, sociološki nominalizam ili psihologizam
nastoji da društvene strukture pretvori u individualne od­
nose, da ih destruktuiira, subjektivira, da bi iza kolektivnih
pojava pronašao individualne pokretače s njihovim psiho­
socijalnim osobinama. Oba postupka su neizbježna i oprav­
dana u društvenim istraživanjima, pod pretpostavkom da
znamo što znači takav postupak i što želimo njime postići.
Drugim riječima, svjesni smo da je predmet društvenog
istraživanja uvijek određena konstrukcija samog istraživača,
te da je on obavezan u svojim metodološkim raspravljanjim a
i teorijskim tumačenjima upozoriti na značenje postupka.
5. Društveni se determinizam ne izražava podjednako na
raznim društvenim razinama ili društvenim slojevima ili »du­
binama«, kao što bi rekao Gurvitch, i to jednostavno zato što
zbir pojedinačnih ponašanja predstavlja uvijek više nego pro­
stu sumu, što u sebi sadrži grupni faktor, jedan novi X , i što
se taj grupni faktor može i dalje komplicirati i na različite
načine očitovati, bilo u grupnoj dinamici, bilo u raznim insti­
tucionaliziranim oblicima ponašanja ili mišljenja. Zato go­
vorimo o polideterminizmu društvenih pojava.
6. Polidetermiinizam društvenih pojava zavisi istovreme­
no od dvaju faktora: a) dijalektičkoj prirodi društvenih po­
java (odnosi Pojedinac — Društvo ili Ja — Mi) i b) metodo­
loškom pristupu ispitivanju društvenih pojava, s obzirom
na razinu na kojoj ispitujemo ili mjerimo određenu pojavu.
Tako se određeni determinizam može poništiti, idući od veli­
kih uzoraka prema malima ili od velikih serija prem a ma­
lim serijama, kad se velike skupine razbijaju na sastavne
grupne komponente. To nam ujedno pokazuje da društveni
determinizam ne smijemo izjednačiti s djelovanjem nekih
objektivnih uzročnih zakona.

31
 4. Tri razine sociološke
analize: epistemološko-logička,
strukturalno-historij ska i
antropološko-ontološka
Totalitet, takav kakav se pojavljuje u
duhu kao misaona cjelina, proizvod je
mislećeg mozga, koji sebi prisvaja svijet
na jedim mogući način, na način koji se
razlikuje od prisvajanja svijeta u umjet­
nosti, religiji, praktičkom duhu- Realni
subjekt postoji, prije kao i poslije, u
svojoj autonomnosti izvan duha, barem
tako dugo dok duh ne djeluje spekula­
tivno, teorijski. Prema tome, i u teo­
rijskoj metodi je potrebno da subjekt,
društvo, budu stalno prisutni u duhu
kao premisa.
Kani Marx, Prilog kritici političke ekonomije

Iako se u ponekom sociološkom udžbe­

niku ili u drugim znanostima može pročitati da se područje
neke znanosti definira pomoću određenog predmeta i njemu
odgovarajuće metode istraživanja, svaki sociolog koji se do­
nekle okušao u znanstvenom istraživanju prim ijetio je da
je sam morao konstruirati, izgraditi, definirati, pojmovno
raščlaniti svojpredmet istraživanja, a zatim se odlučiti za
neku metodu, jednu ili vise, što mu je samo donekle odre­
đivao način kako je definirao svoj predmet. »Stajalište
(znanstvenika) stvara predmet«, kaže poznati lingvist de Saus-
sure. »To nisu realni odnosi među ,stvarima'«, kaže Max
Weber, »koji stvaraju princip razgraničenja različitih znan­
stvenih područja, već pojmovni odnosi među problemima.
Tek tamo gdje primjenjujemo novu metodu na nove proble­
me i gdje na taj način otkrivamo nove perspektive, rađa se
i ^iova' znanost.«11
Nije li već student, kojemu je zadano da dzradi »nacrt
istraživanja« nekog problema, morao prethodno pregledati
razna mišljenja o tom problemu, odijeliti u tim mišljenjima
ono što obuhvaća njegovo područje od onoga što će ostaviti
ekonomisti, pravniku ili lingvisti, da raznolikost tih mišlje-
nja pokuša uobličiti u neko koherentno poimanje samog pro­
blema, sa svim mogućim alternativnim stavovima koje može
u sebi sadržavati, i izvršiti neku pojmovnu analizu tih mišlje-

11 Max Weber, Esej o teoriji znanosti, Pkm, Paziš, 1565, str. 146.

32
 nj a, kako bd dh mogao povjeriti logičkom i eksperimentalnom
provjeravanju? Nije li u tom postupku morao štošta što mu
se činilo manje važno, ostavljati postrance, a povezivati ono
što mu se čdndlo da ulazi u sam problem? Nije li već takva
selekcija i klasifikacija određeni postupak konstrukcije pred­
meta što ga želi ispitati? Da li mu je predm et u tom slu­
čaju dan na sasvim izvanjski način ili mu ga je zadalo vla­
stito promišljanje gomile podataka s kojima se suočio? Ko­
liko je takva konstrukcija zavisna od proizvoljnosti njegova
subjektivnog određivanja, a koliko od samog predmeta, od
njegove objektivne prirode?12
S logičkog gledišta postavlja se zahtjev da istraživač mo­
ra uzeti u obzir sve faktore ali totalitet (sveukupnost) fakto­
ra koji utječu na ponašanje društvene grupe ili skupine po­
jedinaca, što pretpostavlja svestranu percepciju, ili uvid u
sam predmet, ili društvenu situaciju koju se žeLi opisati, a ta
je redovito samo aproksimativna, djelomična ili nategnuta
kao zadovoljavajuća, kao što je to slučaj u Meartonovdm teo­
rijam a »srednjeg dometa«, gdje se nam jerno ostavljaju po
strani faktori ili momenti koji prekoračuju okvir što ga je
sebi zadao sam autor. Aid, ako i pretpostavimo da je istraži­
vač sposoban svestrano obuhvatiti društvenu situaciju i sve
relevantne faktore, postavlja se odmah zahtjev, kao što ga
ističe i K. Lewin, da u eksperimentalnom ili nekom drugom
postupku vodi računa o »bitnim faktorima«! Tu se pojavlju­
je teškoća da već u postavljanju samog istraživačkog na­
crta odredi sam što je »bitno« a što »nebitno«, za ono što
tek valja istražiti. Znamo da i u prirodnim znanostima, gdje
su veze među pojavama redovito mnogo čvršće, a priklad­
nije za uopćavanje polazeći od određene pojave, utvrđivanje
»bitnih faktora«, koje tek valja uvesti u nacrt istraživanja,
često je stvar intuicije ili lutanja, pokušaja i pogrešaka. U
slučaju društvenih znanosti to je još češći slučaj. Naime,
istraživač će biti još mesposobniji da ih analizira prethodno

12 Kurt Levvin, pristaša precizno definiranog eksperimentalnog nacrta,

sličnog eksperimentalnoj psihologiji, kaže:
»Da bi eksperim entalno varirao ijednu pojaivu, ekspenimentator m ora
razmišljati! o svfim bitnim faktorim a, čak i onda ako nije sposoban da ih
analizira na zadovoljavajući način (!). Samo jedan teški propust ili pogrešni
sud dovoljan je da upropasti eksperim ent. U socijalnom istraživanju eksperi­
menta tor m ora uzeti u Obzir faktore kao što su ličnost pojedinca, struktu­
ra grupe, ideologija (i1 kulturne vrijednosti, ekonomske faktore itd. Eksperim ent
izvršen ina jednoj grupd oblik je socijalnog pothvata. Da bi uspio, kao svaki
društveni pothvait, m ora obuhvatiti sve faktore koji mogu utjecati na situaci­
ju. Eksperim entiranje s grupama uključuje, dakle, prirodnu integraciju dru­
štvenih nauka i prisiljava čovjeka da sm atra sodijalnom stvarnošću sveukup­
nost faktora koji određuju život grupe.« — O tome opširnije u: R. Supek,
Ispitivanje javnog mnijenja, poglavlje o nacrtu istraživanja, 3. izdanje, Liber,
Zagreb, 1981.

3 — Zanat sociologa 33
»na zadovoljavajući način«, iako m u uvid u cjelinu ili tota­
litet predmeta ili situacije može ponekad više pomoći nego
što je to slučaj i prirodnim znanostima, je r je uloga intui­
cija zbog složenosti samog uvida redovito mnogo veća.
Značaj intuicije, odnosno uvida u cjelinu situacije ili pro­
blema ne znači oslanjanje isključivo na neku »globalnu ne­
posrednu percepciju« situacije, već je ona uvelike uvjetova­
na prethodnim znanstvenim iskustvom u raznovrsnim istra­
živanjima. Naime, uvid u bitno nije, kao u prirodnim znano­
stima, dan isključivo ili pretežno pomoću progresivnog spo­
znavanja predm eta pomoću induktivno-deduktivne metode,
gdje se početna heterogenost podataka postupno sistem ati­
zira i generalizira oko nekih bitnih odnosa. U društvenim
znanostima napreduje se m anje sistematično, više diskonti­
nuirano, kad je u pitanju znanstvena indukcija i generaliza­
cija dobivenih rezultata, i više heterogeno, kad je u pitanju
sinteza raznovrsnih spoznaja, dobivenih različitim postupci­
ma i u raznovrsnim spoznajnim okvirima. 0 tome ćemo u
daljnjim razm atranjim a moći reći nešto više.
Opisati ili raščlaniti neko društveno ponašanje ili situa­
ciju, neku ustanovu ili organizaciju može izgledati na prvi
pogled jednostavno, jer su ljudi, baveći se njim a svakodnev­
no, stvorili odgovarajuće riječi i pojmove. Neke znanosti, et­
nografija na prim jer, te bezbrojne monografije o selu i seo­
skom inventaru, raznovrsni »atlasi narodne m aterijalne kul­
ture« zadržavaju se na toj razini opisivanja, iako je teško
tvrditi da li su takve obične datosti dobile već i obilježje
znanstvene činjenice ako pretpostavim o da datost postaje
znanstvena činjenica tek kad je uklopljena u teoriju, u niz
pojmovnih veza i određenja koja joj tek daju smisao. Zato
je Durkheim upozoravao da se u soaiologiji ne mogu vršiti
korisne apstrakcije polazeći od »vulgarnih pojmova«, onih
iz svakodnevnog govora, od »pretpojmova« (Bacon), je r nji­
hova operacionalizacija može dovesti do teških zabluda.13

»Potrebno je«, kaže Durfkhedm, »da se sociolog bdio ni časiu ikad urt-
vr Pr0(lim©t S'tojih istraživanja, bilo u toku svojih dokazivanja, odlučno
suzdrzi od onih pojmova što su stvoreni izvan znanosti i za potrebe koje
nemaju •hista znanstvenoga. _ Mora se osloboditi lažnih očitosti što vladaju
vulgarnim duhom, odbaciti jednom zauvijek jaram em pirijskih kategorija Iko­
je su zbog dugog p riv ik a v a la često puta tiranske. Ipak, ako je ponekad pri-
da , bude svjestan koliko su male vrijednosti, da ih
DuTilchSm oaj-Ui Vv oktrini 01111 ulQgu kaje nisu dostojne« (Emile
af sociološkog metoda, str. 44). Ovaj stav, koji Odbacuje lo-
f . . '. t e h n o l o g i j u neposrednih datosti ili filozofiju »zdravog га-
г_г1г.ст,-' 1 korijen u tradicionalnom empirizmu, zauzimaju danas
spoznajne teorije, je r sm atraju da njihova ope-
ra znanstvena istraživanja. Operacionalizacija mo­
ra započeti od teorijskii defimluraimh pojmova, kao sito je to pokazaila teorij-

34
 Veoma je lako pokazati da »teorija vlada eksperimental­
nim radom od početne zamisli do posljednjih laboratorijskih
manipulacija« (K. Popper), ili da »bez teorije nije moguće
podesiti ni jedan instrum ent, niti tumačiti bilo koje čitanje«
(P. Duhem), kako u prirodnim tako još više u društvenim
znanostima. Radi ilustracije poslužit će nam klasični prim jer
iz industrijske sociologije ili psihologije, koje su najdalje
otišle u kontroliranom eksperim entiranju ljudskim grupama.
Riječ je o trim a etapama kroz koje je prošlo ispitivanje ljud­
ske proizvodnosti u neposrednim radnim odnosima na rad­
nim mjestima: a) tajlorizam ili znanstvena organizacija rada,
b) doktrina o ljudskim odnosima i c) strukturalna teorija
radne organizacije.14
Sve tri spomenute teorije postavile su sebi isti cilj: ispiti­
vanje efikasnosti ljudskog rada. I predmet istraživanja im je
isti: industrijska proizvodna organizacija. Međutim, pošle su
od drukčijih teorijskih pretpostavku Susrele su se s istim
datostima, ali su ih stavile u jedan drukčiji pojmovni okvir
i dale im time drukčije značenje, što znači da se struktura
činjenica na kojima se osnivalo njihovo istraživanje izmije­
nila. Kako? Pogledajmo!
a) Frederick Winslow Taylor se oslonio na Smithovu
teoriju da m anufakturna ili tehnička podjela rada povećava
efikasnost ljudskog rada. (Poznati Smithov prim jer s proiz­
vodnjom igala, gdje su radnici prešavši od individualnog ra­
da na m anufakturnu podjelu povećali proizvodnju igala za
240 puta.) Teorijsika pretpostavka m anufakturne podjele rada
jest da valja ljudski rad sagledati u cjelini, kao strukturu
svih radnih operacija u jednoj radionici, a ne kao individual­
nu vještinu, kao zanat. Zanat valja kod pojedinca razbiti,
kako bi ga se lakše integriralo u krug kolektivnih operacija,
a ove se nastoji raspodijeliti tako da ih pojedinac zbog nji­
hove jednostavnosti može što brže izvršavati u ritm u strogo
prilagođenom ritm u ostalih radnika ili cjeline. Radne ope­
racije se nastoji standardizirati, radna m jesta što bolje ra­

ska fizika, još uvijek nedostižan uzor svim pozitiv istima. TaJko C. G. Hempel
upozorava da »operacionailne deflkric&je« ne valja praviti na Štetu teorijskih
zahtjeva, kao da se stvaranje znanstvenih pojmova može odijeliti od teorijske
razrade. »Formulacija znanstvenih sistema snabdjevenih teorijskom jasnoćom
je ona koja utječe na znanstveni napredak: takve formuladije zahtijevaju teo­
rijsku intervenciju čiji empiriistićkn iU operacionalni imperativ o empirističkom
značaju . . . ne bi se sam m om o održati* (Carl Gustav Hempel, Fundamentals
of Concept Formation in the Empirical Sciences, University of Chicago Press,
Chicago and London, 1952, str. 47).
14 Potanku analizu ovog problema vidi u: Rudi Supek, Participacija,
radnička kontrola i samoupravljanje. Naprijed, Zagreb, 1974, poglavlje »Organi­
zacija ikao posrednik između pojedinca i društva«, str. 144—171.

35
sporediti, alat najbolje prilagoditi rukovanju čovjeka. Sve
je to predm et istraživanja »znanstvene organizacije rada«. Ali
ne samo to. Na prvi pogled može izgledati da eksperim ental­
no istraživanje spomenutih faktora olakšava ljudski rad, što
doista i može biti slučaj. Međutim, Taylor polazi od p ret­
postavke da je radnik »lijenčina«, pa valja povećati radne
norme (izrada određenog broja komada -ili vršenje određenog
broja radnih operacija u danom vremenu) za 60 posto iznad
postojećih, jer to odgovara najboljim radnicima, atletam a
rada. Za to je potreban pritisak, dakle, povećanje radne disci­
pline, vanjske prinude pomoću nadglednika, ali i porast unu­
trašnje lične motivacije povećanjem plaća (plaćanje po ko­
madu). Unutar ovoga teorijskog okvira — m anufakturna po­
djela rada, radianička ili strukturalna podjela radnih ope­
racija, standardizacija radnih operacija, radna disciplina, au­
toritarno rukovođenje ili nadgledanje rada, m aterijalna indi­
vidualna motivacija — Taylor je varirao sve moguće faktore
ili momente koji mogu utjecati na povećanje efikasnosti ra­
da ili na proizvodnost rada. Njegova je teorija strukturalna
ili kolektivistička s obzirom na ispitivanje radnih operacija
i proizvodnog procesa, ali je individualistička s obzirom na
motivaciju u radu pojedinog radnika, s obzirom na sredstva
njegove stimulacije. Znamo da ovakva teorija i njezina prak­
tička prim jena daje dobre rezultate u autoritarnim režimi­
ma tako dugo dok se radnici ne usprotive takvom obliku
radne organizacije, što je u kapitalističkim zemljama češće
nego u nekim socijalističkim zemljama.
b) Kao reakcija na teorijsku i praktičku koncepciju taj-
lorizma pojavila se »teorija o ljudskim odnosima«. Ona je
nastala kao nastavak eksperimentalnog ispitivanja i provje­
ravanja »znanstvene organizacije rada«. Harvardska škola s
Eltonom М ауот i Mičigenska škola sa K urtom Lewinom ot­
krili su da je Taylor zanemario bitni faktor u radnim odno­
sima i proizvodnom ponašanja radnika — grupnu solidarnost.
Elton Мауо je u poznatim eksperim entima u Hawthornu pri­
mijetio da svi vanjski faktori (osvjetljenje, zračenje, ritam,
radne pauze, nadzor, itd.) i svi unutrašnji faktori (vještina,
motivacija) sami ili kombinirani ne daju stabilni rezultat,
već variraju prema nekoj unutrašnjoj logici, za koju je
utvrdio da odgovara grupnom konform izm u — poštivanju
one norme koju je sebi odredila grupa, čiji je pojedini rad­
nik član, i koji tu normu poštuje i onda kad je izvan grupe
i izoliran od nje. To je značilo da se efikasnost u radu ne
može povećati jednostavno variranjem svih onih faktora ko­

36
je je ispitivao Taylor, ako se oni primijene na pojedinačnog
radnika, već je za njihovo uspješno djelovanje potrebno
posredovanje pomoću društvene grupe, a koja sama određu­
je granice ili plafon do kojih će iti utjecaji biti efikasni.
Naime, ti isti utjecaji primijenjeni na ljudsku grupu, to jest
na radni kolektiv, mogu im ati relativno slab utjecaj, a pri­
mijenjen na neku drugu grupu, taj utjecaj može biti relativ­
no jak. Posredovanje grupom djeluje na varijabilnost tako
osjetljivo da ponekad može sasvim poništiti neke druge po­
zitivne utjecaje. Ukratko, rezultati istraživanja Harvardske
i Mičigenske škole pokazali su da u probleme proizvodnosti
rada valja uvesti novi faktor, faktor društvene grupe, jer
se pojedinac ponaša kao član određene grupe, bila ona pri­
sutna ili odsutna. Želimo li, dakle, povećati proizvodnost u
radu, potrebno je utjecati na cijelu grupu i dovesti njezinu
radnu motivaciju na jednu višu razinu. Djelovanje pojedinih
stimulansa — nagrada ili kazna — može biti samo momen-
tano, a ne trajno. U /teorijskom pogledu to znači da je po­
trebno brinuti se ne samo o strukturi radnih operacija, već
i o strukturi ljudske grupe ili radnog kolektiva. Nema sum­
nje da su pojedine činjenice, kao što su radne operacije,
radine pauze, novčane nagrade i tako dalje, dobile sada novo
značenje, jer su bile stavljene u novi teorijski okvir kojim
je dominirao faktor »samonormiranje ljudske grupe«.
Posljedica ovog otkrića bila je posebna pažnja prema
odnosima pojedinaca u radnom kolektivu, jer je bilo očito
da o tim odnosima ovisi proizvodnost rada. Ti su odnosi si­
stematski ispitivani s obzirom na radni režim — autoritarni,
liberarlni ili demokratski — s obziirom na načine rukovo­
đenja ljudima. Razvile su se posebne tehnike za dem okrat­
ske i pozitivne međuljudske odnose, a u igru je uveden sam
hijerarhijski sistem nadzora i izvršavanja radnih operacija,
što se ranije zanemarivalo, čovjeka se počinje prom atrati
kao »biće zajednice«, pa je tako i istaknuti industrijalac ka­
pitalist, Henry Ford, mogao reći: »Uloga tvornice je dvojaka;
da proizvodi korisna dobra i da ostvari ljudsku zajednicu.«
c) Međutim, koliko god su ta otkrića oduševila huma­
nistički raspoložene organizatore proizvodnje, veoma su brzo
postala izvorom razočaranja. Na »doktrinu o ljudskim odno­
sima« pala je ne sasvim opravdana sjena, jer ona nesumnjivo
sadrži zdravo shvaćanje o boljoj organizaciji proizvodnje.
Uzrok toj sjeni bio je veoma realistički prigovor, naime, da
se zanemarila klasna struktura poduzeća, d ne vodeći računa
o njoj pokušalo utopistički zavesti demokraciju na osnovi

37
čistog uvjeravanja ljudi, uključenih u hijerarhijske odnose,
o potrebi dem okratskog ponašanja. Kao što je rana je ekspe­
rim entalno provjeravanje tajlorđzma dovelo do otkrića grup­
nog faktora, tako je sada praktička prim jena »doktrine o
ljudskim odnosima« pokazala da je bio zanem aren faktor
koji u praksi, u samoj zbilji proizvodnih odnosa, ima veoma
važnu ulogu: klasna hijerarhijska struktura poduzeća. Dogo­
dilo se da su se pojedinci, naročito nadglednici, pošto su
prošli trening i usvojili dem okratsko ponašanje i vrativši se
natrag u radionicu, ponovno počeli ponašati »nedemokrat­
ski«, u skladu sa ranijim hijerarhijskim navikama. Tako je
došlo do nove spoznaje o tome kako je nemoguće m ijenjati
»uloge« i njim a odgovarajuće ponašanje, ako se ne izmijeni
sama struktura organizacije u pogledu autoritarnih i h ijerar­
hijskih odnosa, zapravo odnosa moći.
Kao što je ranije valjalo mehanicistički karakter tajlo-
rizma m ijenjati u ime više organske teorije ljudskih grupa,
tako je sada valjalo korigirati organicističko shvaćanje rad­
nih grupnih odnosa pomoću strukturalne teorije o klasnoj
ili hijerarhijskoj podjeli moći u poduzeću. U tom su kontek­
stu strukturalisti (Bendix, Herzberg, Chinoy, W arner, W.
Whyte, Simon, M arsh i drugi) upozorili da u proizvodnoj or­
ganizaciji postoji temeljno p roturječje ili sukob između for­
malne (poslodavačke) i neformalne (radničke) organizacije.
Taj sukob počiva na odnosima moći, pa se istraživanje struk­
ture moći postavilo kao jedan od hitnih zadataka sociologije
rada. Sukob je valjalo prihvatiti kao činjenicu, ali kao činje­
nicu koja remeti oiljeve racionalne, funkcionalne i efikasne
organizacije i ukloniti ga iz organizacije. Kako? Naravno da
su se oko tog pitanja podijelila m išljenja pojedinih teoreti­
čara, unatoč njihovoj suglasnosti da sukobi postoje i da ih
valja odstraniti. Podijelili su se već po uhodanoj diferencija­
ciji među ljudima društveno angažiranima na određenom
važnom i složenom poslu kao što je proizvodnja, to jest na
umjerene, koji su predlagali »društveni mir« među poslodav­
cima i radnicima i radikalne koji su tražili demokratizaciju
poduzeća u duhu industrijske demokracije.
Mogli bismo reći da nam razvoj ovih triju teorija po­
kazuje induktivni postupak sasvim analogan postupku u pri­
rodnim znanostima. N ajprije početno grupiranje poznatih
činjenica u određenu teoriju; zatim otkriće novih činjenica
u toku eksperim entiranja ili praktičke prim jene postojeće
teorije; otkriće nove činjenice dovodi do prestrukturiranja
ranije poznatih, tako da to prestrukturiranje znači ujedno

38
proširenje postojećega teorijskog okvira i'li (izmjenu znače­
nja postojećih činjenica, već rainiije poznatih, jer se sada
stavljaju u novii teorijski okvir, osvjetljavaju iz nove per­
spektive, stavljaju u nove (kvalitativne odnose; kvantitativ­
no, zbog proširenja i kvalitativno, zbog uvođenja novog zna­
čenja, prestrukturiranje dovodi do nove koherentnije teori­
je; i, konačno, nova teorija usm jeruje društvenu praksu u
novom smjeru, koncentrira pažnju na neke nove odnose,
stavlja u prvi plan ljudske akcije neke zanemarene oblike
društvenih odnosa. Teorija se i praksa u društvenim istraži­
vanjima usko uvjetuju, a prethodno odiređeni cilj dobiva
na punoći ii obogaćenju vlastita smisla. Stiče se dojam da je
napredovanje teorije osposobilo i sociologe i druge prakti­
čare da postanu svjesniji, racionalniji, subjektivno osposo­
bljenijim za društvenu akciju. I u tom pogledu nema bitne
razlike između znanstvene spoznaje u prirodnim <i u dru­
štvenim znanostima.
Ali, to nije sve. Postoji i bitna razlika: u prirodnim
znanostima ljudska akcija je racionalna i efikasna, kad je
teorijska spoznaja adekvatna samom toku prirodnih proce­
sa. Međutim, spomenuli smo da se u ljudskoj akciji u dru­
štvu ljudi opredjeljuju bilo za »umjerenu« bilo za »radikal­
nu« akciju, i jedni se i drugi pozivaju na racionalnost i efi­
kasnost takve aikcije, iak o 'se ne mogu složiti oko toga koja
je akcija naj adekvatni ja samoj prirodi društvenih procesa.
A očito je da se u tome ne mogu složiti, jer je u prirodi
društvenih procesa već dano i ljudsko opredjeljenje. Stoga
je nemoguće opredjeljenje, svrhovitost ili vrednotu, kako ih
shvaća neka društvena skupina, pa m akar se ona sastojala
od najprosvjeoenijih sociologa, odijeliti od ljudske akcije.
Onoga časa kad ljudi prelaze s teorije na praksu, oni već
unose jedan vrijednosni moment u vlastito poimanje ljud­
ske akcije. A kako se akcija često puta nalaza isto toliko na
početku koliko ,i na kraju jedne teorije, to je već i sama
njihova teorija pod utjecajem njihova vrijednosnog opredje­
ljenja. Nešto više o tome reći ćemo u daljnjem razlaganju.
Pokušajmo pomoću ovoga prim jera donijeti neke spoz­
na jno-teonijske zaključke koje bismo morali imati na umu
pri našim istraživanjima društvenih pojava.
1. Sve tri navedene teorije, iako u sažetom i krnjem
obliku, bave se istim društvenim predmetom ili situacijom
— radnim odnosima u proizvodnoj organizaciji radi njezine
efikasnosti — ali samo prom atranje ili percipiranje dane
situacije proizvelo je opis i izbor činjenica ikoje odgovaraju

39
upravo danoj teoriji, čija je važnost u skladu s postavljenom
teorijom. Razumije se da te teorije nisu izmišljotine već ra­
cionalne tvorevine cum fundam ento in re. Opisane teorije
bez sum nje proturječe jedna drugoj, ali p roturječe li one
i samoj zbilji iz koje su izvučene? Jesu li one sasvim rela­
tivne u odnosu prem a zbilji, prem a datostim a na kojim a se
osnivaju? Jesu И jednakovrijedne, to jest podjednako isti­
nite i pogrešne u odnosu prem a »istini samog predmeta«?
Da li taj njihov čisto relativistički karakter proizlazi iz či­
njenice, koja je osnova razm išljanja Маха Webera, da za
vrijeme dok »promatramo izolirano pojedinačni predm et —
na prim jer, jedan čin konkretne razm jene — nikako se ne
um anjuje po intenzitetu apsolutna beskonačnost ove različi­
tosti, čim pokušamo ozbiljno opisati na iscrpni način njezi­
nu pojedinačnost u sveukupnosti (totalitetu) individualnih
elemenata, i to itim više ako želimo zahvatiti njezinu kauzal­
nu uvjetovanost. Temelj svake misaone spoznaje beskonačne
zbilje sa strane konačnoga ljudskog duha je, dosljedno, ova
implicitna pretpostavka: samo jedan ograničeni fragment
zbilje može svaki put činiti predm et znanstvenog obuhvata
(Erfassung) i samo on je ,bitan', u smislu da zaslužuje da
bude spoznat« (Esej o teoriji znanosti). Ako (teorijski zahva­
ćamo predmet, to jest ako vršimo izbor pojedinih crta iz jed­
noga mnoštva koje predstavlja »apsolutnu beskonačnost raz­
nolikosti«, u duhu neokantovskog stava o »beskonačnoj hete­
rogenosti« društvene i historijske zbilje, tada sam pojam
beskonačnosti sugerira sasvim proizvoljnu konstrukciju sa
strane spoznavajućeg subjekta. I tako ostajem o zatvoreni u
spoznajni relativizam koji nužno isključuje znanstvenu spo­
znaju na osnovi samih strukturalnih svojstava predm eta koji
proučavamo. No i sam Weber ne želi ostati zarobljen takvom
relativnošću, pa upozorava da se neke veze u tom sklopu
mogu redovito ponavljati, što nam dozvoljava da govorimo
0 »zakonskim vezama«, a ne o pukoj slučajnosti. Zato u sva­
koj teoriji nužno nalazimo neke »zakonitosti« ili »faktore«,
koji za Webera im aju samo hipotetički karakter, je r ne mo­
žemo znati da li će se ponoviti i u nekom drugom sklopu
1 u nekoj drugoj historijskoj situaciji, a od kojih svaka ima
svoj specifični ili jedinstveni karakter.
2. Iako nećemo potpuno usvojiti Weberovu pretpostav­
ku o »apsolutnoj beskonačnosti (društvene) raznolikosti«,
možemo prihvatiti da je znanstveni obuhvat, u predmetnom,
a naročito u metodičkom pogledu, uvijek fragmentaran, iako
u svojim daljnjim postupcima teži totalnom obuhvatu. Isto

40
ćemo tako prihvatiti da je teorija određena konstrukcija na
osnovi izvršenog izbora među »činjenicama«, ali uz ograni­
čenje da je taj izbor izvršen na osnovi nekih veza koje nam
se nameću izvana kao česte, redovite ili »zakonske«. 0 ta­
kvim vezama govore nam sve tri teorije koje smo opisali.
Međutim, još uvijek ne znamo do koje mjere su te veze
ili »zakoni«, ako je cijela smislena cjelina takve teorije na­
ša konstrukcija ili »istina« o predmetu, »istina« u smislu
adequatio rei et intelectu. Prema navedenom Weberovom
stavu moglo bi se zaključiti da je uloga subjekta kao gradi­
telja teorije odlučujuća. Međutim, kao suprotnost takvom
gledanju možemo navesti strukturalističke* shvaćanje Cl. Le-
vi-Straussa, prema kojem je »objektivna« struktura samog
predmeta kao data adekvatna našoj spoznaji, jer je sama
struktura predm eta posljedica djelovanja onih kategorija
koje su sadržane u subjektu, shvaćenom kao kolektivnom i
nesvjesnom subjektu, to jest jedna vrsta transcendentalne
spoznaje u Kantovom smislu, bez transcendentalnog pred­
meta, to jest bez »predmeta za sebe«, i to jednostavno zato
što je društvena struktura posljedica stvaralačkog čina samih
ljudi, samih subjekata, pa dosljedno nosi osobine ljudskoga
duha. Spoznaja je u ovom slučaju »otkrivanje« onoga što je
već duh apriorno unio u sam predmet, otkrivanje u smislu
više fenomenološkom kao neko »zrenje suštine«, a ne proiz­
voljna konstrukcija predm eta koja se može m ijenjati od
jedne situacije do druge. Spoznaja je definitivna, kao i u pri­
rodnim znanostima, a ne relativna i podložna promjeni spo­
znajne perspektive.
Ovdje smo suočeni sa starim sporom između empirizma,
odnosno realizma i racionalizma, s problemom je li pred­
met spoznaje proizašao iz neposrednog iskustva dli iz subjek­
tivne konstrukcije na osnovi nekih kategorija što prethode
svakome iskustvu. Doduše, s tom razlikom što u ovom slu­
čaju racionalizam strukturalista izgleda strogo empirijski,
izvučen iz iskustva, iz dodira s predmetom već strukturira­
nim u zbilji, u objektivnom svijetu. Naprotiv, racionalizam
relativista ili, točnije, historicista izgleda strogo subjektivi-
stički, njegov je predm et konstrukcija dobivena djelovanjem
subjekta na predm etim a zbilje i zato je u određenoj mjeri
proizvoljan. Spoznajni postupak, sama metoda, garantira
strukturalistim a da će doći do »istine«, dok historijskim re-
lativistima to ne garantira. Da bi se vinuli do »istine«,
posljednji m oraju proći mnoga posredovanja, dugotrajniji
spoznajni proces. Prvi se kreću u oblasti veće intelektualne

41
sigurnosti, dok drage prati nesigurnost i sumnja. P ra sma­
traju da jednim udarcem, ako je tem eljit, završavaju svoj
posao, dragi su osuđeni na stalne revizije vlastitoga spoznaj­
nog postupka. No za utjehu možemo reci da napon suvre­
mene spoznajne teorije i znanstvene filozofije idu za lim da
izbjegnu oba ova ekstremna gledišta: da znanstvenu spozna-
j u odrede kao progresivno napredovanje u stalnoj interak­
ciji između spoznajnog subjekta i zbilje, u kojoj sam subjekt
djeluje na predm et otkrivajući i mijenjajući njegovu struk­
turu, a sam predmet, otkrivajući se subjektu, djeluje na nje­
gov spoznajni aparat, njegove kategorije spoznavanja.
Naravno da ta konstatacija vrijedi sam o onda kad su
predmet — društvena zbilja i spoznajni subjekt, sam čovjek,
zamišljeni kao dani, dovršeni, konačni i neprom jenljivi. To
je slučaj u pogledu spoznaje u prirodnim znanostima, daka­
ko u epistemološkom pogledu i s nekim ograničenjima. No
sasvim je drukčija situacija kad se predmet ili odnos objekt—
subjekt, odnosno sama društvena zbilja mijenja, kad je ona
izložena dubokim povijesnim promjenama, kad se u njoj
pojavljuju sasvim nove i nepredvidive situacije, kad je ona
u svojem trajanju nalik na »apsolutnu beskonačnost razlici-
tosti«, i kad se ne mijenja samo društvo, već se m ijenja i
sam čovjek, njegov način spoznaje, njegova kategorijalna apa­
ratura koja mu služi za spoznaju svijeta. Ovim pitanjem р го
diremo do novog sloja u spoznaju društva, koji ćemo pri­
bližno nazvati »strakturalnobstorijskim «.
3. S gledišta čistog empirizma i radikalnog relativizma
mogli bismo zaključiti da su sve tri teorije jednako daleke
od istine, da se one razlikuju samo po tome što svaka na
fragmentaran način upozorava na neke drage vidove društve­
ne situacije, pa stoga predstavlja posebnu sm islenu cjebra.
Dakako, za neku od njih mogli bism o tvrditi da je obuhvat-
nija, da je bolje sagledala neke stalne veze i da je, prema
tome, »bliža istini«. Ali, zapravo, sve one međusobno, pa i
neke nove koje ćemo s vremenom stvoriti, ne тпагр neki
stalm napredak u spoznavanju u sm islu one induktivno-de-
dukttvne logike kojom se služe prirodne znanosti. Ako se,
međutim, posljednja ne maže prim ijeniti, nalazimo se u si­
tuaciji potpunog pozitivističkog relativizma koji ukida onto­
lošku razliku između »realnoga« i »fenomenalnoga«.**

42
 Ne mislimo da su navedene tri teorije jednostavno teo­
rijske konstrukcije na osnovi različito organiziranog ili po­
vezanog osjetilnog materijala. Naprotiv, smatramo da one
nešto doista govore o prirodi ili strukturi predm eta koji ispi­
tuju, i da idući od jedne do druge, uklanjamo neke pogreške
ili zablude u spoznavanju, a otkrivamo neke nove vidove,
čije otkriće dugujemo podjednako pogrešnoj prethodnoj teo­
riji kao i ispravni joj novoj teoriji. Napredovanje u spozna­
vanju doista postoji, iako ono još ne mora značiti da smo
potpuno zahvatili samu »zbilju«, samu bit stvari, da smo je
potpuno iscrpli, te da nam ništa nije promaklo ili ostalo
sa strane.
Na prim jer, tajlorizam je pošao od sociologističkog nače­
la, to jest da organizaciju rada valja sagledati kao nedjeljivu
cjelinu kojoj pojedinac mora biti podređen. To je bio na­
predak prema shvaćanju svojstvenom ranijoj manufakturi
prema kojoj je radionica samo agregat različitih zanata što
su se našli na istom m jestu da bi proizveli iste proizvode.
Ali istovremeno je tajlorizam prom atrao radnika u pogledu
njegova radna učinka ii motivacija sasvim individualistički,
kao izoliranog pojedinca, što je odgovaralo kapitalističko-li-
beralističkim shvaćanjima o konkurenciji na tržištu radne
snage. Tajlorizam se pojavljuje u fazi kad tržište radne sna­
ge već raspolaže viškom radne snage.
Nasuprot tajlorizmu doktrina o ljudskim odnosima jav­
lja se s otkrićem novog faktora — radnika kao člana radne
grupe, radnika kao društvenog bića koje svoje ponašanje
spontano usklađuje s ponašanjem grupe. Sada postaje jasno
da nije samo tehnička organizacija proizvodnje jedna cjelina,
već da je to i sama radna snaga. Mehaničkoj ili tehničkoj
cjelini sada se suprotstavlja organska ili društvena cjelina
živih ljudi. Jedna, međutim, predstavlja formalnu stranu or­
ganizacije, dok druga ostaje neformalna, pa njezini teoreti-

zamjećujemo na zastaru, na određenom m jestu, neku tam nu m rlju ili svije­

tao «kmg. Posljedica je ove tvrdnje da ije razlikovanje, toliko drago svim on­
tološkim filozofijama između »realnog' svijeta i »prividnog’ svijeta, Lišeno
smisla. Realno i prividno razlikuju ise jedno od drugoga kao ,dva rezultata
koja su eksperimentalno dobiveni oi različitim uvjetim a' (Franak). »To bi, u
vezi s navedenim teorijam a o radnoj organizaciji, značilo da razlika između
navedenih teorija proizlazi samo iz toga što su zasnovane na eksperimentalno
različitim podacima. iNe može se govoriti o nekom napredovanju od »privid­
noga« prema »realnome« ikad se dde od jedne do druge. Međutim, Canguiihem se
ne slaze s ovim stavom neopozitivista i poziva se na m išljenje (fizičara Маха
rlamoka koji odbacuje senzualdzam, jedinu realnost naših osjeta, je r se tada ne
hi moglo govoriti o »aluzijama naših osjetili a«. Planck ističe da pozitivizam
Postojanje i jednostavnu mogućnost jedne fiziike nezavisne od io-
dividuaflnosti znanstvenika« (Uvod u fiziku), dok za fizičara ne može biti
moguće znanosti bez postojanja realnog svijeta, ali o kojemu ne možemo
imati neposrednu spoznaju (M itier de socioiogue, str. 336—339).

43
čari sm atraju da je ta razlika izvor niza teškoća koje bi va­
ljalo prevladati tako da se neform alna ljudska organizacija
integrira u formalnu tehničko-proizvodnu organizaciju. U tom
su pogledu vršeni razni praktički eksperim enti. Pretpostav­
ka je bila da za povećanje proizvodnje ili za ipovoljno odvija­
nje proizvodnog procesa nije dovoljno razm išljati samo o
individualnoj motivaciji već je potrebno uvesti kolektivnu
motivaciju. Nema sumnje da je otkriće »grupnog faktora«,
kao izraza društvene prirode čovjeka i kolektivne motivacije,
kao regulacije individualne motivacije, značilo napredak u
spoznaji proizvodnih odnosa i u »znanstvenoj organizaciji
rada«. Nova je teorija poslužila korigiranju pogrešaka i za­
bluda stare teorije. Stara teorija je ostala »istinita« u okvi­
ru svojih pretpostavki, pa su se neki autoritarni tvornički
režimi i dalje nastojali njome rukovoditi, kao što znamo i u
Sovjetskom Savezu, ali je ona izgubila tu »istinitost« i poka­
zala se pogrešnom i lažnom, kad su je usporedili s novom
»teorijom o ljudskim odnosima«.
Isto možemo tvrditi i za strukturalnu teoriju, koja odno­
se formalne i neformalne organizacije stavlja u realni okvir
klasnih odnosa i sukoba, i u središte znanstvenog ispitivanja
stavlja kategoriju moći, koju je tajlorizam zanemario zbog
sasvim tehnokratskog pristupa, a teorija ljudskih odnosa
zbog utopističkog humanizma. Time se je ispitivanje radne
organizacije još više približilo »realnosti«, ali je ujedno sav
znanstveni stav tajlorizma ii doktrine o ljudskim odnosima
relativiralo u odnosu prem a grupnim odnosima moći: znan­
stvena spoznaja više nije mogla tvrditi da je neutralna u
pogledu interesa ili moći jedne ili druge grupe u sukobu,
štoviše, moglo se tvrditi da pokušaj znanstvenog »objekti-
vizma« u jednom ili drugom slučaju služi prikrivanju ili
svjesnoj ili nesvjesnoj m istifikadji stvarnih odnosa. Dru­
štvena praksa, koja se u pozitivističkoj verifikaciji pojavljuje
na kraju, sada se nam etnula kao kriterij u samom pristupu
proučavanju. Time smo dotakli strukturalno-historijsku ra­
zinu ispitivanja, o kojoj treba nešto reći.

* * *

Kad smo uspoređivali navedene tri teorije o proizvod­

nim ljudskim odnosima s obzirom na efikasnost proizvodnje,
svaka nam se činila točna dli »istinita« u onom trenutku
kad se pojavljuje, štoviše, ako logički ispitujem o njihovu
mutrašnju logiku, povezivanje osnovnih stavova i njihovo

44
praktičko-esperimentalno provjeravanje, ne možemo joj pri­
govoriti. Kad to ne bi bilo, zar bi one mogle postati predmet
širokog znanstvenog pokreta proučavanja »znanstvene organi­
zacije rada«? Da bismo utvrdili njihovu »pogrešnost«, valjalo
je izmijeniti neke početne premise, neke teorijske pretpo­
stavke, same okvire mišljenja. Bilo je potrebno postaviti se
na viši plan kritike: analizirati njihove teorijske pretpostav­
ke unutar šireg okvira, o ikojem teorija ne govori, a koji je
društvena situacija sa svojim ciljevima i odnosima, u kojoj
se pojavljuje i ova Taylorova ili druga teorija. Dakle, mi
pronalazimo pogrešku zauzimajući stajalište koje nadilazi
njihovu vlastitu »logiku«, njihove vlastite teorijske pretpo­
stavke, jer se vraćamo početnoj situaciji iz koje izvlačimo
teorijske pretpostavke.
Na prim jer, mogli bismo samo formalno prigovoriti da
tajlorizam uzima radnika kao individualnu radnu snagu, a ne
kao ljudski kolektiv, kao neki integrirani organizam, koji
uvjetuje i nameće stavove svakom pojedincu. Sada možemo
reći da Taylor tako postupa, jer se implicitno rukovodi libe-
ralno-kapitalištičkom postavkom prema kojoj se radnik kao
prodavač radne snage nalazi sam na tržištu i sam stupa u
radni odnos s poslodavcem, a tek ovaj ga stavlja u kolektiv­
nu situaciju, koju je sam odredio prem a vlastitim kriteriji­
ma, naime kao niz radnih m jesta unutar lanca proizvodnih
operacija, ali gdje radnik ostaje podređen, jednom tehno­
loškom i ekonomskom mehanizmu eksploatacije njegove rad­
ne snage ne kao pojedinac, već kao radna snaga. Posloda­
vac je zahvalan Tayloru što ga je upozorio da će radnik
biti »poslušniji« ako mu se oduzme zanat, koji ionako niče­
mu ne služi, i ako ga se podredi logici podjele radnih ope­
racija koja polazi od cjeline radionice, a ne od njega i nje­
gova zanata. Zahvalnost poslodavca je to veća što je Taylor
dokazao dvije stvari: prvo, što se na taj način povećava
proizvodnost, efikasnost ljudskog rada, i, drugo, što je rad­
nik sklon »ljenčarenju«, pa da osjetno povećanje radnih
normi u skladu s kolektivnim ritmom jako povećava proiz­
vodnost ljudskoga rada. Taylor je upozorio i na to da za
neke poslove radnik »mora biti glup kao vol«, a za neke
druge valja ga jednostavno izbaaitii s posla i uzeti drugog
radnika, jer je izvor tržišta radne snage neiscrpan. »Ali vi
se ponašate kao poslodavac—kapitalist, koji želi iscijediti iz
radnika što više rada za što manju nadnicu«, prigovorit će
netko Tayloru. »Oprostite, to nije moj problem. Moj je za­
datak bio da utvrdim uvjete proizvodnje koji daju najveći

45
učinak, i čini mi se da sam u tome uspio, a za ovo što vi
zovete kapitalizam i eksploatacija radnika neka se brinu dru­
gi ljudi«, odgovorio bd Taylor i ne samo Taylor već i mnogi
drugi koji ovako odgovaraju svakodnevno kad tvrde da ci­
ljevi nekog ispitivanja nemaju nikakve veze s logikom sa­
mog istraživanja i s teorijskim premisama na kojima po­
čiva takvo istraživanje.
Ovdje bi nam Elton Мауо prigovorio da smo u svojoj
kritici ponešto pretjerali, jer su on ili Kurt Lewin eksperi­
mentalno dokazali da je Taylor zanemario, odnosno da nije
bio sposoban otknti »grupni faktor X«, koji osim svih onih.
faktora koje je već otkrio Taylor, regulira ponašanje radnika
u proizvodnji, i da, dosljedno, svatko tko se bavi proizvod­
njom i efikasnošću rada mora o tome voditi računa. Riječ
je o znanstvenom otkriću na osnovi provjeravanja prethodnih
varijabila koje je označio Taylor, otkriću kao što je bilo
i Michelsonovo otkriće o širenju brzine svjetlosti (svjetlost
se urijek širi konstantnom brzinom), koje traži da se neke
prethodne teorijske pretpostavke izmijene i uvede drukčiji
način izvođenja znanstvenih zakona. »Dogodilo se samo to
i ništa riše«, rekao bi Elton Мауо i mnogi drugi pozitivisti,
kojima se čini da uvođenje nekih klasnih i ideoloških mo­
tiva prelazi granice strogo znanstvenog razmišljanja. Je li
doista tako?
Tavlor je točno znao da se radni učinak obračunava
radnim vremenom, da je proizvodnost to veća što je poje­
dini radnik proizveo više proizvoda u jedinici radnog vre­
mena, a njemu to isto vrijeme služi kao osnova za obraču­
navanje nadnice. Ako za istu nadnicu radnik proizvede vise
proizvoda ili robe, jasno je da višak vrijednosti u obliku
profita odlazi u džep poslodavca. Logika kojom Taylor pro­
vodi podjelu radnih operacija i mjeri vrijeme potrebno za
svaku od njih potpuno je identična s logikom, odnosno s ma­
tematikom kojom se mjeri proizvedena vrijednost ili profit.
Ne postoje dvije različite logike i dva različita računa. Je­
dan i drugi račun je strogo racionalan i opravdan s obzirom
na postavljeni cilj. Da li otkriće »grupnog faktora« mijenja
taj račun? Nikako. Ono samo potvrđuje da u obračunu indi­
vidualnog radnika valja poći od prosječnog radnog učinka, a
ne od strogo individualnoga, kakvim su se služili zanatlije.
Otkriće »grupnog faktora« utječe prvenstveno na organiza­
ciju međuljudskih odnosa, kako je, uostalom, i sama ta teorija
definirala, a ne na obračunavanj e i logiku eksploatacije rad­
ne snage. Istina je da smo ovom teorijom uveli dva nova

46
 momenta koji kao kritika sistema mogu postati veoma zna­
čajni: »neformalnu organizaciju« kao sindikat ili kao ljud­
sku zajednicu, i »organsku integraciju« ili demokratizaciju
radnih odnosa, što naposljetku nužno vodi industrijskoj de­
mokraciji. Faktor podruštvljavanja kapitalističke proizvodnje
dobiva socijalistički značaj, postao je »objektivna činjenica«,
a ne ideološka aspiracija nekih socijalističkih orijentiranih
pojedinaca, konzekvencija koju su povukli mnogi teoretičari
radnih odnosa, kao što su se i mnogi od njih od nje ogradili.
Bitno je da tajlorizam nismo kritizirali samo zbog toga
što je selekcionirajući razne činjenice zanemario, ili previ­
dio, ili bio nesposoban da otkrije »grupni faktor«, što nije
unaprijedio spoznaju društvenih odnosa u proizvodnji, slu­
žeći se vlastitim pretpostavkama i izvršavajući dovoljno eks­
perimentalnih provjeravanja da bi do toga otkrića došao,
kao što su to uradili Мауо ili Lewin. Nismo išli jednostav­
nom induktivno-deduktivnom logikom, kakvom se služe istra­
živači u prirodnim znanostima. Naprotiv, posumnjali smo u
same teorijske pretpostavke od kojih je pošao Taylor na
taj način što smo proširili teorijski okvir, što smo u teorijske
pretpostavke uveli momente ili dimenzije koji obuhvaćaju
veći i složeniji društveni totalitet, jednu kompleksniju i di-
ferenoiraniju situaciju. Prije svega što smo ograničenu struk­
turalnu analizu — poduzeće i proizvodna rad — proširili na
analizu društvenih grupacija koje sudjeluju u toj situaciji,
to jest poslodavce kao kapitalističku klasu i radnike kao
radničku klasu, sa stavovima ili ideologijom koji su im odgo­
varali u proizvodnji. Tako smo, osim ograničene struktural­
ne analize, uveli proširenu strukturalnu, ali i vrem ensku ana­
lizu, koja govori o ponašanju društvenih grupacija u podu­
žem vremenskom periodu.
Tako proširena strukturalno-vremenska analiza pokazala
nam je da je ono što je »pogrešno« u tajlorizmu dvostruko
uvjetovano; jednom sasvim imanentno logičkim i meto­
dičkim postupcima što se odnose na situaciju u njezinom
danom, činjeničnom, ograničenom okviru; drugi put transcen-
dirajućim faktorima — proširenim teorijskim okvirom, uvo­
đenjem vremenske dimenzije, dovodeći u pitanje ne samo
teorijsku već i metodičku stranu tajlorističke analize. Na taj
je način teorijska osnova tajlorizma mnogo radikalnije dove­
dena u pitanje nego što je to slučaj kad je riječ o kritici
sa strane »doktrine o ljudskim odnosima«.
U toj smo kritici naišli na moment koji je još uvijek
predmet spora, a vjerojatno će to i ostati. Naime, u svojim

47
teorijskim pretpostavkama i tvojem logičkom postupku lo­
gika tajloriznia uvjetovana je nekim ideološkim razlozima
Ш, drugim riječima, psihok^pjom određene društvene gru­
pacije, tj. poslodavaca Ш kapitalista, čije stajalište u pogle­
du proizvodne organizacije tajlorizam implicitno dijeli. Rad­
nici su samo sredstvo za postizanje određenog calja — što
većeg radnog učinka uz što manje troškove. Razumljivo je
da radnik kao apstraktni nosilac radne snage postoji samo
na apstraktan način, samo za poslodavca koji ga unajmljuje,
jer je on mače konkretan čovjek, član sindikata, radničke
klase, koji pruža aktivan otpor cilju što ga je postavio poslo­
davac, pa se taj otpor ne može mkako svesti na jedno »pri­
rodno svojstvo« — »sklonost ljenčarenju«. Njegov interes
je direktno suprotan interesu poslodavca, iz Čega proizlazi
stalni sukob, a taj je sukob »objektivna činjenica« o kojoj
teorija mora voditi računa, kao što to radi moderna struk-
turalna teorija, koja je u središte svojih proučavanja stavila
kategoriju moći i njezinu distribuciju u poduzeću, bez obzi­
ra na to što i u okviru ove teorije nečija gledišta mogu lnti
bliža poslodavaćkoj a nečija radničkoj strani. Ali antago­
nistički interes i iz njega proizašK sukob stekli su sada znan­
stvenu legitimnost koju ranije nisu imah i sve rasuđivanje
mora počivati na toj temeljnoj činjenici,
MogK bismo postaviti pitanje koje je već postavila so­
ciologija znanja (Lukžcz, Mannheim, frankfurtovci): Ne utje­
če li ova antagonistička situacija i oprečni interesi tako da
pojedini istraživač, svjesno Ш nesvjesno, gledište
jedne ili druge grupacije, i tako dolazi također do suprot­
nih, ili barem različitih rezultata u svojem istraživanju? Ne
utječe U to pripadanje određenoj grupaciji i ideologiji tako
da pojedini istraživač svoj kategorijalni aparat prilagođarva
svojem načinu mišljenja, i nije И u tom slučaju znanstvena
spoznaja ideološki pristrana i iskrivljena?
Ovdje, naravno, ne namjeravamo raspravljati i polemi­
zirati o ovom problemu, već bismo samo htjeli upozoriti na
neke momente koje i sociolog početnik u svojim istraživa­
njima ne smije zanemariti.1*
Jedan od postupaka da se ukloni utjecaj grupnog deter­
minizma, s njemu svojstvenim proturječnostima, jest da se
suzi ili ograniči samo područje problema, o Čemu smo već

4«
govorili. Naime, da se od proširivanja teorijskih okvdira vra­
timo natrag. Uži okviri dozvolit će nam da izbjegnemo pro­
turječnosti, ali uz cijenu da samu problematiku odredimo
na vodoravniji način, manje složeni, što ostavlja dojam lo­
gičke čistoće i povezanosti. Ovo izgleda u skladu sa znan­
stvenim zahtjevom za clare et distincte prosuđivanjem. No
budući da takav postupak, usprkos svojoj logičkoj jasnoći,
ostavlja dojam nezadovoljstva s ograničenošću u samom
stavu prema zbilji, može se postupiti tako da se ista logika
koja je prim ijenjena na neki uski sektor m išljenja proširi
na cijelo područje, to jest na sociologiju kao takvu, odnosno
na njezin predmet — samo društvo.
To će se očitovati kao nastojanje da se dinamički pristup
zamjeni statičkim . Takvo se nastojanje pojavilo kao poro­
đajna traum a same sociologije. Podsjetimo se Comteova ra­
zlikovanja statike i dinamike s težištem na statici, dakle
s težnjom da ovaj »znanstveni dualizam« ukloni ideje pro­
svjetiteljstva o stalnom napredovanju i usavršavanju dru­
štva. Prema Comteu »statičko proučavanje društvenog orga­
nizma ide u osnovi zajedno sa pozitivnom teorijom rada, a
koja po svojoj biti može stvarno postojati samo pomoću
pravilne i trajne harmonije među raznim uvjetim a opstanka
i ljudskoga društva«, dok se iz društvene dinamike mora
odstraniti »beskorisna misao o apsolutnoj i bezgraničnoj spo­
sobnosti usavršavanja« (Cours de philosophie positive).
Iako ovo razlikovanje Comte opravdava metodološkim
razlozima, očito je da su iza tih razloga sasvim jasni ideo­
loški razlozi, naime obrane stanovitog statusa quo nasuprot
radikalnih promjena. Razvitak mora biti podređen postoje­
ćoj strukturi, čije promjene ne predviđaju radikalne preki­
de. Zato Comte ističe da uvijek jasno odvaja statičko i dina­
mičko stanje bilo kojeg predmeta, ali da ih želi sistematski
povezati, jer je cilj znanosti da poveže sve niže stupnjeve
spoznaje u harmoničan i zaokružen sistem. Vidimo da se po­
zitivizam nužno ne odriče sveobuhvatnostd spoznaje u čemu
želi da zamijeni idealističku filozofiju, ali sm atra da će to
uraditi postupnim slaganjem fragmenata koji počivaju na sta­
tičkoj analizi i obradi. Metoda u osnovi ostaje usmjerena na
razlaganje pojava na »osnovne činjenice«, to jest ostaje re-
dukcionistička kao što je u prirodnim znanostima, ali na­
kon redukcije na elementarne činjenice ona želi da ih ponov­
no sistematski klasificira prem a zahtjevima cjeline, klasifi­
kacija koja je slična po slaganju um rtvljenih stvari na Lin
nćovu sistematiku bilja: sve je dobro opaženo što vodi od

4 — Zanat sociologa 49
jednostavnoga prema složenome, osim sam e razvojne dina­
mike, osim unutrašnjih pokretačkih snaga koje vode od jed­
nostavnoga prema složenome: odatle stalni antievolucionizam
što prati pozitivističko m išljenje do danas.17
Ma koliko nam se činila opravdanom težnja pozitivizma,
naročito onoga Durkheimova tipa da društvenoj spoznaji da­
de čvrst i objektivan predmet ikakav posjeduju prirodne zna­
nosti, da društvene pojave promatra kao »stvari« koje nam
pružaju otpor i vrše prisilni utjecaj na nas, koje nam ostaju
nepronične, kao i druga materija, iako je ova* vanjska ma­
terija sastavljena od »kolektivnih predodžaba«, ipak po­
staje jasno da je ovo hipostaziranje društva kao nečeg vanj­
skoga i objektivnog prvenstveno usmjereno na to da subjekt
prihvati postojeće društvene ustanove kao povijesnu nužnost.
Pojedinac mora shvatiti da je društvo ona cjelina koja ga
prožimlje i nadilazi, a kojoj ostaje podređen u svojoj poje­
dinačnoj egzistenciji.
Da bi nam to postalo jasno, usporedimo samo dva ti­
pična stava kod Durkheima, od kojih jednoga izgleda ruko­
vode sasvim m etodološki razlozi, dok kod drugoga jasno
izbija određeni ideološki i moralni cilj kojemu mora služiti
sociologija.
Prvi stav uspostavlja Durkheimov sociologizam: »Cjelina
vjerovanja i zajedničkih osjećaja stvara u prosjeku kod čla­
nova jednog te istog društva određeni sistem koji posjeduje
vlastiti život: možemo ga zvati kolektivnom sviješću zajed­
nice i ta svijest, bez sumnje, ne posjeduje kao supstrat neki

ly ALvin GouMner je vjerojatno najtemeljitije ispitao i pokazao zavis­

nost: pozitivizma i funkcionalšzma od njihovih društvenih uvjeta. Tako on ra­
đanje pozitivizma veže za konsolidaciju Trećeg staleža, buržoazije, koja se os­
lobađa straha od aristokratske restauracije i revolucionarnog i pomoću
zna nosti nastoji konsolidirati status quo. »Samo su uspostavljeni
institucionalni zahtjevi trgovačkog inriiIst r i j alizm a sam n VaH je srednja M asa
bila sigurna od restauracije starih elita; samo kaH zbog tnga nije mm-ala gle*
да prošlost kao na prijetnju i da budućnost traži nešto radikalno druk­
čije: samo je tada srednja klasa mogla napustiti teorzju o kulturnom zaosta­
janju koja je objašnjavala da su postojeće društvene napetosti uvjetovane
zastarjelim ustanovama. To su bili neki od nužnih uvjeta da bi se prihvatila
i mstuucumaltziTala sociologija u društvu srednje klase.
**СЦ. napustiti svoje historijske i evoluckmističke
perspektive, odreci se svoje orijentacije ргехпа budućnosti i živjeti na oštrici
noža e z o hrane sadašnjosti. U klasičnom je periodu evohicionizam prepustio mje-
s to .. 'komparatmmn studijama' i fimkcianalizmu. Funkcionalna sociologija,
retestonjskira karakterom i stavljanjem težišta na tekuće posljedice
°£ ražava gubitak povijesne mašte, što odgo-
vara dozrelog s t iliz a c ij i srednje klase koja se višJTnTpiaSi prošlosti, a ш п
ne zamišlja di želi neku budućnost radikalno razlićnu od sadašnjosti Zato
su m odern e hmkcmnalne društvene teorije i s a m a ^ i o l S j a ^ G M i ^ j e рго-
<^ - Ž u5J?Va i« klasa nSo
DrSve 5 1 1 Engl eska i najviše Sjedinjene A m eriue
Crises...°f t^ie Western Sociology <U susret krizi
sociologije), Basic Books, New Yonk, 1970, s u . 107—108

50
jedinstveni organ: ona je po definiciji rasprostranjena u či­
tavom društvu; ali ona ipak posjeduje speoifična obilježja
što je čini jednom različitom stvarnošću. Doista, ona je ne­
zavisna od posebnih uvjeta u kojima se nalaze pojedinci:
oni prolaze, a ona ostaje . . . Ona se isto tako ne mijenja sa
svakom generacijom, već povezuje sukcesivne generacije jed­
ne s drugima. Ona je, dakle, nešto sasvim drugo od pojedi­
načnih svijesti, iako se ostvaruje jedino pomoću pojedinaca.
Ona je psihički tip društva, tip koji im a vlastita svojstva,
vlastite uvjete postojanja, vlastiti način razvitka, sve kao i
neki individualni tip, mada na drukčiji način« (De la division
du travail social /О podjeli društvenog rada/, IV izdanje,
1922, str. 46).
Zašto je Durkheimu važno da naglasi nadindividualnost
ove cjeline koja tvori društvo? Nešto o tome govori drugi
stav:
»Ono što želimo prije svega da naučimo jesu temelji
nacionalnih osjećaja ii patriotizma; leže li oni u prirodi stva­
ri ili je samo iriječ, kao što otvoreno ili prikriveno misle ne­
ki doktrinari, o ostacima b arb arstv a. . . Profesor filozofije
mora ponovno njima (ljudima) rastum ačiti da su psihičke i
društvene pojave činjenice kao i druge podložne zakonima
koje ljudska volja ne može proizvoljno remetiti i da su
dosljedno revolucije, u strogom smislu, isto tako nemoguće
kao i čuda. Nije li očito da bi mladi ljudi morali biti oboru­
žani ovim idejama prije stupanja u gimnaziju?« (iz članka
koji je Durkheim objavio u Revue International de l'enseigne-
ment, sv. 13, 1937).
Prema tome, očito je da za Durkheima dominacija »dru­
štvenih činjenica« ili »kolektivnih predodžbi«, kao onoga što
je dano izvana individualnoj svijesti i djeluje prinudno i
objektivno, nužno, odgovara ii sasvim određenim kolektivnim
osjećajima i načinima ponašanja, nacionalizmu ili patriotiz­
mu, koji već kao pojave apsorbiraju pojedince i oduzimaju
im sposobnost samostalnog i nezavisnog ponašanja. Te su
pojave, dakako, »činjenice«, i u tome Durkheim ima pravo,
ali to su takve »činjenice«, koje su istovremeno posredova­
ne ne samo društvom, »kolektivnim predodžbama«, već i po­
jedincem, individualnom sviješću, pa već sam ovaj način
posredovanja nosi u sebi mogućnost da im se pojedinac
može usprotiviti, poreći ih, negirati ih. To znači da njihov
kolektivni i nadindividualm karakter ne ukidq određenu dija­
lektiku društva i pojedinca, što Durkheim previđa. Društvo
nije neki organizam čije stranice služe održavanju cjeline, i

51
koje u svakom živom organizmu um iru, dok cjelina ostaje,
već su pojedinci sa svoje strane također svojevrsne cjeline,
pa možemo govoriti o napetostim a i suprotnostim a koje na­
staju između dva totaliteta ili cjelina, što se uzajam no uvje­
tuju ali isključuju, afirm iraju d negiraju. Nešto više riječi o
tome bit će kasnije.
Jasno je da uvođenje ovoga organicističkoga sociologizma
nije rezultat metodoloških razm išljanja, već da ono proizlazi
iz određenih idejnih opredjeljenja samog autora, da je ono
rezultat određenih »kolektivnih predodžbi«, ali »kolektivnih
predodžbi« sasvim određene društvene grupacije, te da je
to kao kolektivno predočavanje takve grupacije samo jedan
m oment u povijesnom kretanju društva. Samo iz te perspek­
tive možemo shvatiti zašto Durkheim ističe dominaciju cje­
line nad njezinim dijelovima (u duhu organicizma, gestaltpsi-
hologije, romantičarskog »narodnog duha« ili prim ata reli­
gije kao moralne svijesti i tako dalje), što je potkraj 19. sto­
ljeća bila reakcija na individualizam buržoazije, ali ne ma­
nje izraz onih iracionalističkih tendencija koje su u ime »na­
rodnog duha« taj individualizam pokopale, a s njime i sve
progresivne društvene tendencije uslijed pojave totalitari-
stičkih ideologija.
Kao što odbacuje razdvajanje na prirodne i društvene
znanosti, koje su isticali neokantovci (Dilthey, Rickert, Win-
delband), tako Durkheim ne prihvaća razlikovanje između
vrijednosnih i činjeničnih sudova. Kritizira pokušaj Webera
da pomoću vrednovanja ponovno otvori vrata subjektivnosti
u sociologiji. »Ne postoji jedan način m išljenja i prosuđi­
vanja da bi se postavilo ono što je realno, a neki drugi na­
čin da bi se vrednovalo« je r je vrednovanje već uključeno
u normativne oblike kolektivne svijesti, pa je isto toliko
objektivno kao i druge društvene činjenice. Potrebno je re­
ći da ni kritička teorija društva ne prihvaća ovu dihotomiju,
ali iz drugih razloga, naime zbog toga što se suprotstavlja
svakom hipostaziranju vrijednosti kao nečem datome, neza­
visno od ljudskog ponašanja i međuljudskih odnosa. Vred­
note valja podvrgnuti imanentnoj kritici, konfrontirajući što
ona znači u odnosu prema ulozi koju ima u životu društva,
kao što je to uradio Nietzsche. Naravno, Durkheimu ne pada
na um da dovede vrednote u pitanje, da ih svede na kon­
kretne društvene odnose, jer su one sastavni dio kolektivne
svijesti. Stoga je za njega i moral heteronomna pojava, koja
proizlazi iz društva, a ne izraz autonomne individualne svije­
sti, pa zato ne začuđuje što se u središtu moralnog ponaša­

52
nja nalazi 'kategorija sankcije. A sankcija je prirodna poslje­
dica toga što pojedinac krši unaprijed društveno određeno
pravilo, pa je kršenje pravila »čin pobune protiv pravila«.
Osvrćući se na Durkheimovu izjavu da »život, kad ga
želimo zasnovati, ne može biti raspršen na svoje elementar­
ne sile, čija je u stvari rezultanta i zašto bi moralo biti
drukčije, kad se radi o individualnom mišljenju u odnosu
prema pojedinim stanicama mozga, ili o društvenim činje­
nicama, kad se radi o pojedincima?« (iz studije Sociologija
i filozofija), Adorno upozorava da takav stav znači isključi­
vanje živih subjekata i njihovih motivacija. Na taj način in­
dividualno ponašanje ostaje utopljeno u općim društvenim
pojavama, ne biva rasvijetljeno u neposrednim procesima i
ostaje predmet neproničnosti i iracionalnosti. Međutim, iako
je Durkheimova motivacija u isključivanju individua i njiho­
ve subjektivnosti iz društvenih interakcija uvjetovana njego­
vim ideološkim motivima, pa se može reći da ona odgovara
jednoj vrsti »krive svijesti« znanstvenika, ipak ona i kao
takva odražava objektivnu stvarnost društva.
»Ako su u Durkheimovoj sociologiji«, kaže Adorno, »indi­
vidui svedeni na status prostih atoma tako da se preko njiho­
ve glave potvrđuje veličina same cjeline, a da oni ne mogu
ništa protiv toga, tada je njegovo shvaćanje u skladu sa zbi­
ljom. On proklam ira prirodnost (Naturwuchsigkeit), što se
u društvu usprkos rastućoj racionalnosti i dalje održava,
i ne samo kao puko sredstvo, već kao jednu od svrha. Kod
Durkheima se ne može oboriti sociološko važenje zakona
velikih brojeva. Ali taj zakon ne proizlazi bezuvjetno iz biti
društvenoga, kao što je sugerirala njegova škola. Njegov je
uzrok u tome što društvo još nije njime ovladalo. Djelova­
nje svjesnih pojedinaca nije uspjelo sve do danas iščupati
društveni proces iz heteronomne sudbine. Ako to Durkheim
ne shvaća ili prešućuje, prešutno se pretvara u ortaka istog
mitosa koji vlada neosvijetljen prirodnim religijama, i pre­
nosi ga u kolektivni duh. To je njegov savez s krivom svije­
šću; želi li on to ili ne, njegov rad pokazuje do koje se
mjere moderno čovječanstvo kotrlja starim putem.18
Ovdje se susrećemo s novim momentom u kritici pozi-
tivizma, koji Adorno sažeto formulira ovako: »Durkheimova
sociologija nije ni istinita ni samo neistinita; riječ je ponaj­
prije o pogrešnim projekcijam a na odnošajni (referencijalni)

18 Theodor Adorno, Einleiitimg zu Emile Durkheim »Sozriologie und Philo-

saphie«, u Sociologische Schriften, sv. 8, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1972,
str. 133.

53
sistem, koji i sam pada u društveni sklop miistifikacije«
(Ibid., isrtr. 279). Naime, njegova je sociologija istinita ako
postavlja kolektivne oblike ponašanja i m išljenja kao nešto
realno, objektivno, nadmoćno individualnoj svijesti, dakle,
ako stoji na gledištu sociološkog realizma. No istovremeno
je ona neistinita, ako tu objektivnost ,i prisilni karakter ko­
lektivnih činjenica uzima kao nešto bezuvjetno, nepomično,
kvaziprirodno, apsolutno prem oćno individualnoj svijesti, da­
kle kao nešto što potpuno determ inira individualnu svijest.
Individualna svijest za Durkheima nem a sam ostalnu egzi­
stenciju, već je izraz diferencijacije kolektivne svijesti. Ovu
je tezu posebno razradio Charles Blondel u svojoj K olektiv­
noj psihologiji, gdje pokazuje da sve kategorije (prostom e
i vremenske) u kojima pojedinac misli njem u dolaze od dru­
štvenih predodžbi i normi.
Da bismo znali u kojem pogledu i do koje m jere je nje­
gova sociologija istinita ili neistinita, moramo uspostaviti
ođnošajni okvir koji njegove stavove relativira, koji pokazu­
je na koji način je »istinitost« odnosno »neistinitost« uvjeto­
vana samim njegovim mišljenjem. Jedna od bitnih crta ta­
kvog odnošajnog okvira bit će sama vrem enitost (temporal-
nost) ili povijesnost (historičnost) njegovih društvenih dato­
sti ili činjenica, raznih oblika kolektivne svijesti ili raznih
oblika kolektivnih društvenih institucija (pravo, moral, nor­
me, organizacija itd.). Ako uvedemo dimenziju vremena, ta­
da nam objektivnost »kolektivne svijesti«, kao nečega nesvo-
divoga na svoju suprotnost — na individualnu svijest, izgle­
da samo kao projekcija određenog stanja, vremenski uvjeto­
vanog, dakle prolaznog, u beskonačnu dimenziju, kao nešto
trajno i nepromjenljivo. Ovakva projekcija nužno nosi obi­
lježje naše proizvoljnosti ili subjektivnosti, pa tako dolazimo
do Adornove formulacije da je Durkheimova sociologija »po­
zitivistički, u subjektivnosti ukorijenjeni objektivizam«. Zna­
či da je riječ o posebnom načinu »objektivizacije« društve­
nog ponašanja čovjeka, a taj objektivizam ostaje »subjekti­
van« sve dotle dok se ne pokaže na koji je način posredova­
na stvarna »objektivnost« danih pojava. Adomo pokazuje,
i u tom se pogledu sasvim slažemo s njim e, da je »objekti-
vizacija« ili »subjektivizacija« društvenih pojava uvjetovana
dijalektičkim odnosom Pojedinca i Društva, kao svojevrsnih
entiteta. Ako u toj dijalektiai sociolog zauzme gledišta Poje­
dinca, dolazi do nominalističkog zaključka da su »realni«
samo pojedinci i individualne svijesti, a društvo je samo
projekcija individualne svijesti u kolektivno biće. Zauzme­

54
mo li suprotno gledište, dolazimo do sociologističkog zaključ­
ka da je realno samo Društvo i kolektivni oblici svijesti.
Beskonačni sporovi između nominaMsta i realista pokazuju
nam da su takve projekcije s jednog ili drugog gledišta stal­
na pojava u sociološkim teorijam a. Prema tome, kao bitan
moment našega (kritičkog razm atranja socioloških teorija, pa
i naših spoznaja o društvu uopće, moramo uzeti takav meha­
nizam u našoj svijesti i u našem društvenom ponašanju, koji
je sposoban da utječe na zauzimanje jednog ili drugog sta­
jališta.
Međutim, ovdje Adorno i kritička teorija društva čine
još korak dalje: projekcije kojima čovjek daje »objektivni«
ili »prirodni« značaj društvenim činjenicama ili pojavama,
iako su izraz određenog subjektivnog odnošenja prema stvar­
nosti, proizlaze iz samog društvenog procesa, u kojem se
čovjeku prikazuje njegovo subjektivno djelovanje kao nešto
izvanjsko, strano, premoćno, objektivno i od njega otuđeno.
Kao (klasičan prim jer takvog ponašanja kritička teorija dru­
štva uzima ono što je Marx opisao u »fetišizmu robe«.
Marx objašnjava da, dok robu promatramo kao »upotreb­
nu vrijednost«, nema na injoj ništa neobičnoga, jer nam ona
pokazuje neka svojstva u službi zadovoljavanja ljudskih po­
treba. Stoga »mistički karakter« robe ne stvara njezina upo­
trebna vrijednost, nego tek onda kad postane stvarno roba,
to jest kad izražava određenu prom etnu »vrijednost«, ona
postaje nešto »osjetilno-nadosjetilno«. Ljudski rad, koji odre­
đuje njezinu vrijednost, dobiva apstraktan karakter, jer se
ljudska radna snaga mjeri vremenskim trajanjem koje je
određeno kao prosječan rad raznih radnika. A ljudski rad
se očituje kao vrijednost što pripada samoj robi, kao objek­
tivni odnosi među raznim robama. »To znači da se tajanstve­
nost«, objašnjava Marx, »robnog oblika sastoji u tome što
on ljudima društvene karaktere vlastita njihova rada odra­
zu je kao karaktere koji objektivno pripadaju samim proizvo­
dima rada, kao društvena svojstva koja te stvari imaju od
prirode, a otuda im se i društveni odnos proizvođača pre­
ma cjelokupnom radu odrazu je kao društveni odnos koji
postoji izvan njih među predmetima. Ovim quid pro quo
proizvodi rada postaju robe, osjetilno-nadosjetilne ili dru­
štvene stvari.«19
Proizvedene robe mogu biti rezultat rada pojedinih pri­
vatnih lica, ali tek kad dolazi do njihove razmjene, do dru­
štvenog odnosa razmjene, njihovom prirodnom izgledu pri-

19 Karl Marx, Kapital. I svezak, Kultura, Beograd, 1958, str. 67.

55
dm žuje se jedno novo nevidljivo svojstvo — vrijednost, jed­
na apstrakcija o jednakom radu iz stvarno nejednakih rado­
va različitih pojedinaca. Roba ima društveno dvostruki ka­
rakter: ona je upotrebna vrijednost i kao takva nam izgleda
prirodna tvorevina, iako rezultat ljudskog rada, a ujedno je
i prom etna vrijednost, konstituirajući se rtelk u aktu razm je­
ne, ali na osnovi radnog vremena utrošenog prosječno u nje­
zinu proizvodnju. Ljudi, dakle, u procesu razm jene izjedna­
čuju svoje različite radove kao neki »opći ljudski rad«. Na­
ravno, oni to ne znaju, kao što upozorava Marx, ali se tako
ponašaju. Ljudi se prem a robi odnose na »kolektivno-nesvje­
sni način«, upravo onako kako se odnose prem a proizvodnji
svojih vjerovanja, običaja i ustanova u sociologiji Durkhei-
ma ili u antropologiji Cl. Levi-Straussa, ili kao što se pri­
mitivci odnose prem a svojim božanstvima ili fetišima, pa
je Marx ovaj pojam »fetišizma robe« i posudio od prim itiv­
nog mentaliteta. Ono po čemu su moderni kapitalisti ili ne­
kritički ekonomisti nalik na primitivce jest upravo činjenica
da vrijednost robe uzimaju isto tako kao »objektivnu« i »pri­
rodnu« činjenicu, kao što to čine i prim itivci sa svojim bo­
žanstvima. Fetišizam robe je samo odraz dominacije robne
proizvodnje nad ljudim a koji u toj proizvodnji sudjeluju.
Kao što su kritičari pozitivizma upozorili da on proizlazi iz
građanskog pragmatizma ili utilitarizm a, iz tendencije da se
ljudski odnosi prom atraju pod kutom koristi i ocjenjuju na
racionalni način korisnim učincima, tako i Marx navodi da
je »fetišizam robe« izraz »društva robnih proizvođača« čiji
se opći društveni odnos u proizvodnji sastoji u tome što se
prema svojim proizvodima odnose kao prem a robama, da­
kle, kao prem a vrijednostima, te u tom m aterijalnom obliku
dovode svoje privatne radove u međusobni odnos kao »jed­
nak ljudski rad«, a za takav odnos »najpriličniji je oblik
religije kršćanstvo sa svojim kultom apstraktnog čovjeka,
osobito u svom buržoaskom razvitku, u protestantizm u,
deizmu itd.« (ibid., str. 72). Prema tome, da bi se taj način
mišljenja, uvjetovan robnom proizvodnjom, ukinuo, potreb­
no je ukinuti robnu proizvodnju, odnosno proizvodne odno­
se zasnovane na eksploataciji. »Proces društvenog života,
odnosno proces materijalne proizvodnje, skinut će sa sebe
mistički magleni veo samo kad proizvod slobodno udruženih
ljudi bude stajao pod njihovom svjesnom planskom kontro­
lom« (ibid., str. 73). Nesvjesno, fetišističko ili mističko po­
našanje uvjetovano je tržišnim odnosima konkurencije i eks­
ploatacije, u osnovi iracionalnim odnosima, i tek kad budu

56
zamijenjeni racionalnim, planskim i ravnopravnim proizvod­
nim odnosima slobodno udruženih ljudi, ovaj fetišizam ili
mistifikacija će iščeznuti. Na tome principu počiva i Магхо-
va teorija alijenacije i dezalijenacije.
Pozitivizmu se predbacuje najčešće izvjesna »objektivi-
zacija« društvenih odnosa, dok se psihoanalizi predbacuje
»subjektivizacija«. Na prim jer, najtipičniji element psiho­
analize — Edipov kompleks — uzima se u tradicionalnoj
doktrini kao nešto trajno, duboko usađeno u ljudsku pri­
rodu, iako je u vezi s prethistorijskim događajem (ubojstvo
oca i zabrana incesta), kao nešto što se spontano i nužno
pojavljuje u psihi malog djeteta, mimo svakog šireg društve­
nog iskustva. Međutim, taj je isti kompleks izraz određene
patrijarhalne situacije u porodici, koja je izrazito povijesni
proizvod, bitno različit od m atrijarhalne porodice, a koji osim
toga odgovara neurozama što se stvaraju u tipično građan­
skim porodicama potkraj 19. stoljeća. Freud je, dakle, »su­
bjekt ivirao«, prenio kao svojstva unutar subjektivne dinami­
ke nešto što postoji samo kao određeni društveni odnos u
danoj historijskoj situaciji. I subjektivizacija i objektiviza-
cija odgovaraju istom psihološkom mehanizmu, samo što
se u jednom slučaju vanjski odnosi pounutruju, dok se u
drugom unutrašnji (u smislu međuindividualnih) ospoljuju,
opredmećuju.
Naime, ovaj mehanizam što ga u različitim oblicima mo­
žemo naći u svim društvenim znanostima, odgovara sasvim
određenoj spoznajnoj dinamici u okviru »subjekt—objekt re­
lacije«. Jednom čovjek pripisuje objektu ili predm etu ono
što pripada subjektu, to jest opiredmećuje nešto a da ne
napušta subjektivnu perspektivu ovako opredmećenog od­
nosa, a drugi put pripisuje subjektu nešto što pripada vanj­
skim, društvenim odnosima, subjektivira nešto što je u naj­
manju ruku izraz odnosa subjekta i vanjskog svijeta u po­
sebnim uvjetima. No u jednom i u drugom slučaju stvari
se hipostaziraju, što znači um rtvljuju i ukrućuju, izvlače iz
svoje dinamike u vremenu, iz onih neprestanih promjena
kojima su u vremenu izložene. Zato možemo reći da je ovaj
proces objektivizacije ili subjektivizacije uvjetovan spoznaj­
nim ponašanjem čovjeka, koji određenu dinamiku pretvara
u statiku, pa zato pripada u spoznajnu ili epistemološku pro­
blematiku. Međutim, kad se pitamo koji su stvarni uzroci
ovakvog ponašanja, jesu li oni samo oblik zablude u spozna­
vanju predmeta, jedno skretanje ili izokretanje u odnosima
subjekta i objekta, tada uviđamo da za to postoje i neki

57
dublji razlozi od onih sasvim epistemoloških ili spoznajmo-
-teorijskih. Postoje i određeni ontološki razlozi: utjecaj te­
meljnih odnosa između Pojedinca i Društva, koji u određe­
nim povijesnim uvjetim a uvjetuje ili određuje spomenute
spoznajne mehanizme. O tome nam također valja nešto reći.

* * *

Mehanizam objektivizacije i subjektivizacije je toliko op­

ćenit i čest u društvenom ponašanju čovjeka da je potrebno
u vezi s navedenim prim jerom o »fetišizmu robe« unijeti
distinkciju između opredmećenja, otuđenja i postvarenja.
Budući da je čovjek aktivno i »predmetno biće«, da svoje
potrebe zadovoljava u predm etim a izvan sebe tako da su
predmeti dio njegove prirode, to je opredmećivanje čovjeko­
ve djelatnosti osnovni preduvjet njegova opstanka. Tako su
predmeti rada, upotrebni predmeti, ali i govor, simboli i
društvene ustanove, oblici opredmećivanje njegove djelat­
nosti. Marx to sažeto kaže: »Ozbiljenje rada je njegovo opred-
mećenje.« Sve što je izraz ljudske m aterijalne i duhovne
proizvodnje predstavlja neko opredmećenje čovjekove djelat­
nosti. Moglo bi se ireći da je to bio koristan pojam u vrijeme
kad su ljudi još vjerovali da im ideje i vjerovanja dolaze
od nadljudskih faktora, od bogova i demona, ali da je to
danas trivijalnost kojom se ponekad služi etnologija kad go­
vori o »civilizacijama ii djelima« kao predm etu svojeg istra­
živanja. Međutim, postoje često veoma opravdani razlozi da
se služimo ovim pojmom kad želimo upravo upozoriti na
subjektivno porijeklo ljudskih proizvoda, na žive agense u
društvenim strukturam a, kao što to čine, ne bez razloga pri­
staše »aktivnog društva« (Etzioni, Touraine).20

20 Amitai Etziom prigovara Parsansovu shvaćanju društvenog sistema da

se zasniva na apstraktnim , a ne na konkretnim a jedinicam a jer Parsons sm at­
ra da bi uvođenje konkretnih jedinica značilo pogrešku »reifikacije«. Etzioni
odgovara: »Kad se upotrebljavaju apstraktni pojmovi sistema . . . sastavni
dijelovi »sistema ne mogu. biti u interakciji; oni se mogu samo karelirati. U
jezjiku apstraktnog sistema besmisleno je tvrditi da jedan akter ((činilac) »od­
govara« ili »reagira« da b i povećao integraciju, interakciju i slične pojmove, je r
su to pojmovi 'kojima se služi (u apstraktnom sistemu) prom atrač, i oni ne
opisuju jedinice prom atranog svijeta,^ svijeta a k o ije . . . Istraživanje usm jere­
no 9a .a'kcij u traži teorijski okvir koji dolazi iz apstraktnih pojmova sistema,
ali je istodobno mnogo viiše povezan s promatranjiima, konkretntim podacima
i usm jerenjim a konkretnog aktera« {The Active Society, The Free Press, Glen­
coe, New York, /1(968, str. 1123). Uvođenje aktera ili činitelja u individualnom
i grupnom obliku, kao (izvora voljnih akaija, čini se EtzionLju bitnim za ak­
tivno shvaćanje društvenog sistema. Opredmećivanje u ovom slučaju znači
povratak konkretnim društvenim odnosima, za razLiiku od njihove apstrakcije
u Parsonsovu teorijskom razm išljanju, koji se od ixjega brani iz epistemolo­
ških razloga, u шпе onoga1 što je zajedničko svim kom ponentama jednog «i-

58
 Tako ćemo kod ekonomista naći ljudski rad najčešće
kao čisto apstraktnu kategoriju, kao prosječni ljudski rad ili
radno vrijeme koje se ocjenjuje nekim općim mjerilima kao
što je mjerenje radnog vremena i određivanje vrijednosti
rada pomoću radnog vremena. Sociolog će, međutim, razli­
kovati »konktretni rad« i »apstraktni rad«, jer će pod prvim
misliti na rad određenoga živog radnika s njegovim indivi­
dualnim psihofiziološkim osobinama. To znači da se rad
svakog radnika razlikuje po nečemu što je uvjetovano indi­
vidualnim osobinama (naobrazbom, spretnošću, znanjem, do­
bi itđ.). Baveći sa kadrovskom politikom ili humanizacijom
rada, on će morati misliti i na te individualne i konkretne
osobine ljudskoga rada. Ali im a još nešto više. Konkretni
radnik aktivno se odnosi prema radnim odnosima, prihvaća
ili se protivi ulozi koju mu je namijenio društveni sistem
proizvodnje, unosi određenu napetost i nemir u sam sistem.
Te njegove reakcije mogu dovesti do neravnoteže i prskanja
samog sistema. U kojem smjeru? To se ne može isključivo
pročitati iz prirode samog sistema. Za to je potrebno pozna­
vati strukturu radničkih aspiracija i stupa/nj njegove svije­
sti. Međutim, oba ova faktora izložena su evoluciji i oscila­
cijama, jer je odnos između različitih aktera ili činilaca di­
namičan, što znači da u interakcijama dolazi do promjena
u stavovima, postupcima i općem ponašanju. Rezultat tih
interakcija iz jednog časa u drugi ne može se sasvim sigur­
no predvidjeti. Riječ je o jednoj neodređenosti ili moguć­
nosti, -koja se ostvaruje po svojoj unutrašnjoj logici, iako
pod određenim uvjetima. Drugim riječima, nikako ne može­
mo deducirati na individualno ponašanje pojedinih činilaca,
polazeći od logike samog sistema. Potrebno je da uvedemo
još jedan determinizam koji se razlikuje od onoga što je već
dan samim sistemom. Ta nepodudarnost kretanja društve­
nih odnosa na razini društvenog sistema ili društvene orga­
nizacije s jedne strane, i na razini njihovih sastavnih dije­
lova, odnosno pojedinih činioca ili aktera s druge strane,
dovodi nas u situaciju da o opredmećivanju ljudske djelat­
nosti moramo govoriti kao o postvarenju ili otuđenju.21
Marx, na prim jer, ovako definira postvarenje: »U obliku
novca . . . ekonomistima je jasno da postojanje novca pret­

21 Neki autori, na prim jer Joaiohim Israel Dcr Begriff Entfremdung (Po­
jam otuđenja), iRovvohlt, 1972, sm atraju da kod Магха valja razLi-kovati pojam
»otuđenja« (Bntfremdung), koji se javlja u raniijim, više filozofsko-spekula­
tivnim radovima, od pojm a »postva/renja« (Verdimglichung, Versachlichumg) ko­
ji se javiHa u zrelijim, struktuiraloo-analitii&kim radovima, od Njemačke ideo­
logije naiaalje. Takva podjela n a »mladog« i »zrelog Marx a« ine čbnli nam se
opravdana.

59
postavlja postvarenje društvene povezanosti. . . Tu i sami
ekonomisti govore da ljudi daju svoje povjerenje stvari (nov­
cu), što sebi ne daju kao osobe. Ali zašto poklanjaju svoje
povjerenje stvari? No očito samo kao po stvar enom odnosu
među osobam a. . . On (novac) može posjedovati društveno
svojstvo samo zato što su pojedinci (individue) otuđili (!)
vlastiti društveni odnos kao predmet.« (Nacrti za kritiku po-
litičke ekonomije, str. 78, njemačko izdanje). Vidimo da
Marx u istom odlomku upotrebljava pojam postvarenja i
pojam otuđenja, i to u svom zrelom radu, pa se Israel i
Schaff očito varaju kad to žele pripisati dvjema različitim
fazama intelektualnog razvoja samoga Магха. Naime, novac
izražava postvareni društveni odnos ali vezu, je r je novac
očito nešto na što gledamo kao na neku vanjsku stvar koja
vlada ljudima. Međutim, do postvarenja toga odnosa u obli­
ku stvari došlo je tako što su ljudi »otuđili vlastiti dru­
štveni odnos«! Ovdje je težište na subjektim a, dok je u
prvom slučaju na predm etu — na novcu samom. Kad govo­
rimo o aktivnom odnosu čovjeka koji vodi do postvarenja
njegova rada, do prom etne vrijednosti ili novca, tada je
bolje upotrijebiti pojam otuđenja; kad govorimo o vlada­
vini novca i spoznaji te vladavine kao vanjske sile nad lju­
dima, tada je bolje govoriti o postvarenju, bez obzira je li
to u njemačkom pojam »Verdinglichunga« ili »Versachlichun-
ga«. Pri upotrebi pojm a otuđenja vraćamo se s epistemo­
loške razine, gdje je čovjek više pasivni prom atrač, na ak­
tivnu razinu, gdje je on činilac, subjekt, akter vlastitih dru­
štvenih odnosa. Tu se zajedno s njegovom subjektivnošću
pojavljuje i njegova individualnost, koja obično u institu­
cionaliziranim, postvarenim, otuđenim odnosima ostaje utop­
ljena u apstraktnu logiku cjeline, strukture ili sistema. Vra­
ćajući se subjektu i individualnosti, lomimo i negiramo ovu
apstraktnu cjelinu i podređenost pojedinca strukturam a i
sistemima, vraćamo ga ponovno u njegovu ulogu proizvo­
đača i tvorca vlastitih društvenih odnosa, u silu koja struk-
turira, norm ira ili sistematizira ono što još to nije. Vraćamo
dinamiku u jedno ukrućeno gledanje na društvene odnose
tako da suprotstavljamo ono što je strukturirano onome što
se strukturira ili što je nestrukturirano, da se poslužimo
Gurvitchevom terminologijom koja potpuno odgovara temelj-
noj dijalektici stvaralačkih i postvarenih društvenih odnosa,
onoj vječnoj dijalektici koju je Spinoza formulirao kao od­
nos između natura naturans i natura naturata, prirode što
se oprirođuje i priroda što je proizvedena, oprirođena, a ta

60
priroda u ovom slučaju nije determinirani kosmos već Deus
sive natura, nešto stvaralačko u svojoj biti.
Očito je da prelazeći od postvarenih ili institucionalizi­
ranih društvenih odnosa prem a njihovim subjektima ili ak­
terima, onima koji ih određuju, ulazimo u perspektivu koja
nas prisiljava da na produbljeniji način sagledamo odnos
Pojedinca i Diruštva, dakle da uđemo u neke socijalno-antro-
pološke probleme. To znači u teorijskom i metodološkom
pogledu značajni kvalitativni skok. Jer, dok smo govorili o
aproksimativnim induktivno-deduktivnim odnosima, prelaze­
ći, iz teorije radnih odnosa (tajloriizma) na drugu teoriju
(međuljudskih odnosa) i dalje na treću (strukturalističku),
još smo imali dojam da se približavamo kvalitativnim teo­
rijskim skokovima i boljom kvantitativnom operacionaliza­
cijom samoj prirodi društvenih odnosa. Međutim, ovdje se
susrećemo s novom barijerom , koja zadire u samu bit tih
istih odnosa, bit o koju su se neophodno spoticali svi oni
koja su se bavili analizom društvenih odnosa, to jest s pro­
blemom što pojednostavljeno možemo form ulirati ovako: do
koje mjere u društvenom istraživanju moramo imati na umu
subjektivni faktor ili faktore, odnose individualne i kolektiv­
ne svijesti, ulogu pojedinca i društva? Iako su pojedini au­
tori različito odgovarali na ovo pitanje, ni jedan ga nije
mogao mimoići.
Ako se pitamo zašto je radnik u proizvodnom procesu
otuđen ili postvaren, dobivamo nekoliko odgovora kao što
su: da je njegov rad razmrvljen, a time i njegova ličnost
okrnjena, da je njegov rad roba, pa su zato proizvodi njego­
va radnog bića samo stvari za razm jenu pod vlašću drugih
lica ili tržišta i tako dalje. Naravno da se u tim odgovorima
služimo nekim općim pretpostavkama, kao što je na prim jer
pretpostavka da je radnik »svestrano ljudsko biće« i da sto­
ga mora proizvoditi na svestran način; nadalje, da je rad­
nik samosvojno biće, pa zato mora samostalno raspolagati
svojim proizvodima i slično. U svakom takvom slučaju uvo­
dimo ovdje neke antropološke kriterije o prirodi samog rad­
nika, koji su svojstveni svim ljudima. Na osnovi takvih k ri­
terija sociolozi i psiholozi su došli do zaključka da valja
»humanizirati ljudski rad«. Poznati su nam radovi Georgesa
Friedmana o ulkidanju mehaniziranog rada, radovi Walkera
i Guesta o obogaćivanju radnih operacija radi postizanja ve­
će svestranosti u poslu, kao i Marxov prijedlog u tre­
ćem svesku Kapitala da radnik »sukcesivno vrši različite
proizvodne funkcije«, kao što su planiranje, kontrola, rea­

61
lizacija i raspologanje proizvodom, a što je postalo program
radničkog samoupravljanja. Poznate su još radikalnije Mar-
xove izjave o tome da valja sasvim ukinuti podjelu rada, te
da »carstvo slobode« počinje ondje gdje prestaje »nužni
društveni rad«. U tim su slučajevima antropološke pretpo­
stavke o ljudskoj prirodi poslužile za sasvim određene d ru ­
štvene mjere i postale predm et intenzivnih socioloških istra­
živanja. Teorija otuđenja nije ostala samo filozof sko-speku-
lativna teorija, već je postala određena društvena praksa га-
zotuđivanja radnika u proizvodnim odnosima, imajući ovdje
u vidu i one revolucionarne mjere koje ukidaju klasnu po­
djelu u proizvodnji.
Naravno da postoje teoretičari koji nastoje održati ideju
da je podjela rada i hijerarhijski odnosi što se u njoj uspo­
stavljaju nužnost i neminovnost m oderne organizacije dru­
štva. Pojedinac ne može izbjeći njezinom željeznom zagrlja­
ju, ostaje podređen i sapet kao u Prokrustovoj postelji. Ta­
kvi teoretičari često vide u organizaciji samo cilj, a ne samo
sredstvo međuljudskih odnosa. Njima Adorno ovako odgo­
vara:
»Ako se govoiri o neizbježnosti organizacije, lako se za­
boravlja ono odsudno, naime da je organizacija jedan oblik
podruštvljenja, ono što su stvorili ljudi za ljude. Nemoć što
je danas osjeća svaki pojedinac nasuprot institucionaliziranih
sila, nesposobnosti da zaustavi napredovanje organizacije ili
da prom ijeni njezin ismjer, začaralo je taj napredak kao pri­
vid nečega metafizički sudbonosnog. Protiv teze o neizbjež­
nom karakteru organizacije potrebno je istaknuti da je ra­
zumna nužnost mnogih svrhovitih udruženja, što ih zovemo
organizacijom, često puta veoma problematična. Ono što
kvari misao o razumnosti ciljeva, a time i o razumnosti cje­
line, jest da preostaje razumnost (racionalnost) samih sred­
stava čak i kad su stvorena radi uništavanja. Tako racional­
nost, što je čvrsto vezana uz pojam organizacije, pada u pod­
ručje vladavine iracionalnosti. . . Molim vas, shvatite moju
tvrdnju tako da je teza o neizbježnosti organizacije istovre­
meno istinita i neistinita. Istinita utoliko što je organizacija
potrebna da hi se čovječanstvo reproduciralo, a neistinita
utoliko što dolazeća prijetnja iz organizacije ne leži primar-
no..u samoJ ve^ u njezinim iracionalnim ciljevima od
kojih ona zavisi. To su, međutim, ljudski ciljevi i sami ljudi
moraju ih principijelno mijenjati, ma koliko to danas izgle­
da teško provesti. Na organizaciji nije fatalan njezin razum,
već njegova suprotnost, a krivnja se prebacuje na sam um.

62
 Strah od upravljanoga (automatiziranog) svijeta ne bi mo­
rao imati svoj pravi predmet u kategoriji organizacije, već
bi se on morao nalaziti u spoznaji o položaju što ga organi­
zacija zauzima u cijelom društvenom procesu. Organizacija
kao takva nije ni dobra ni zla, ona može biti oboje, a nje­
zino opravdanje i bit zavise od toga u čijoj se službi nalazi.«22
Ambivalentan karakter organizacije i nelagoda koju ona
izaziva u pojedincu, naročito onda kad se umjesto sredstva
pretvori u cilj, kad nastoji podrediti pojedimca svojem čisto
funkcionalnom održavanju, navele su mnoge sociologe da
potraže lijek ne samo u isticanju samostalne uloge pojedin­
ca, u poštovanju njegove ličnosti i stvaralačkih sposobnosti,
već i da transcendiraju organizaciju, primjerice radnu orga­
nizaciju, u smjeru zajednice. Naime, jednostranoj i deperso-
naliziranoj monofunkcionalnoj organizaciji valjalo je suprot­
staviti polifunkoionalnu, personal-iziranu zajednicu. Radnoj
organizaciji suprotstavljena je životna zajednica, ali ne radi
ukinuća prve, već radi njezina apsorbiranja u životnoj za­
jednici, kao što je bilo nekada u organizaciji sela ili kao što
je danas u utopijskim ii komunističkim radnim zajednicama
zadružnoga tipa, gdje ljudi zajedno dijele ne samo rad i nje­
gove plodove, već i sve ostale oblike života. To bi bila za­
jednica u kojoj vlada puna solidarnost, jer se ljudi osobno
poznaju (zajednica u duku Tonniesove terminologije koja po­
čiva na direktnim vis-a-vis odnosima bez naglašene hijerar­
hije) i jer su zajedno utvrdili sve svoje zajedničke poslove,
potrebne za reprodukciju rada i društvenog života.23
Tip polivalentne i polifu/nkcionalne zajednice postao je
uzorak za mnoga sociološka razmišljanja o integraciji poje­
dinca u proizvodnim i drugim organizacijama, iako je nje­
gova prim jena nailazila na velike teškoće s obzirom na nuž­
nost podjele rada i kontrolnih funkcija zasnivanih na autoiri-
tetu i hijerarhiji u razvijenom društvu. Ipak taj uzorak nije
napušten kao teorijski okvir mišljenja, i s njim se susre­
ćemo u raznim područjim a društvene teorije — u shvaća­
njima organizaoije proizvodnje, socijalnim pokretima, urba­
noj sociologiji, pedagoškoj sociologiji i drugdje. Očitovanje
ili obnavljanje ljudske zajednice bila je i ostala prava opse­
sija moderne sociologije, što nam nedvosmisleno govori da je
pojam zajednice jedan od temeljnih pojmova antropologije

22 Theodor Adorno, »Individuum imd Organisation« (Pojedinac i organi­

zacija), u Soziologische Schriften, sv. 8, Fran/kiurt am Main, 1972.
23 Магх je također vidio u zajednici polivalentnog tipa spas od podjele
rada i o tom problem u kod Магха vidi u: Rudi Supek, »Sudbina proizvođačke
zajednice« u knjizi Sociologija i socijalizam, Znanje, Zagreb, 1966, str. 270—289.

63
i sociologije, te da nam različite tehnološke i političke teško­
će njegova ostvarivanja ne sm etaju da se njim e a dalje upor­
no bavimo. Ovdje valja prim ijetiti da pojam m odem e zajed­
nice isključuje ono podvrgavanje pojedinca organizaciji, što
ga susrećemo u prim itivnim zajednicama, već on počiva na
postavci da su i ličnosti i zajednice nezavisne »društvene
totalne činjenice« (Marx, Mauss, Gurvitch). Zato m odem a
teorija polazi od paradigme o odnosu pojedinca i zajednice,
koju je Marx, citirajući Rossija, usvojio kao vlastiti stav:
»Društveni se napredak ne može sastojati u tome da
rastvori svako udruživanje, već da zamijeni prisilna udruže­
nja, tlačeća iz prošlih vremena, s dobrovoljnim i jednako­
pravnim udruženjima. Izolacija je u svom najvišem stupnju
stanje divljaštva; prisilno, tlačeće udruživanje je barbarstvo.
Iznad ovih krajnosti povijest nam pokazuje različitost, veo­
ma raznolike nijanse. Savršenstvo se nalazi u dobrovoljnim
udruženjima, što umnožavaju svoju snagu ujedinjavanjem ,
a da ne oduzmu individualnoj moći ni njezinu energiju, ni
moralnost, ni njezinu odgovornost« Die Grundrisse zur K ritik
der politischen Oekonomie (Nacrta za kritiku političke eko­
nomije), Dietz Verlag, Berlin, 1953, str. 484.

5. Strukturalna i
tem poralna analiza
S trukturalna analiza je ona koja se u
sociologiji najviše prim jenjuje. Temporalna analiza prim je­
njuje se mnogo manje. To bi se moglo tum ačiti stanovitom
krizom historioizma, što bi govorilo u prilog Popperove teze
° njegovu »siromaštvu«. No kako historijska proučavanja
prije govore o bogatstvu m aterijala nego o njegovu siroma­
štvu, jer je upravo jedna od osnovnih težnji strukturalizm a
da raznolik i bogat historijski m aterijal pojednostavi, dakle
»osiromaši«, uzroke prevlasti strukturalne analize valja tra­
žiti u nekim drugim momentima. Razlozi leže sigurno u ne­
kim ideološkim utjecajima, ali svakako i u metodološkima,
podjednako u nekim tendencijama građanskog i industrijskog
društva kao d u ugledu prirodnih znanosti u pogledu spoznaj­
nih metoda.
Znamo da se Comteova sociologija rodila s težnjom da
sudjeluje u reform iranju društva, da pomaže pri održavanju
reda i da upozori na one koristi o kojim a ekonomija nije

64
vodila računa. Govoreći o konstituiranju sociologije pod
utjecajem buržoaskoga utilitarizma, Alvin Gouldner ističe:
»U stvari novo rođena sociologija nije odbacila utilitarističke
premise nove kulture srednje klase, već je, štoviše, »tražila
da je produbi i proširi. N ju je zanimala kolektivna korist
u suprotnosti s individualnom korisni, zajedno s potrebama
društva za stabilnošću i napretkom i s onim što je potreb­
no za sve ovo. Ona je naročito isticala važnost drugih ,dru-
štvenih' koristi i suprotstavljala ih isključivom bavljenju pro­
izvodnjom ekonomskih koristi. Sociologija je rođena kao pro­
tuteža političkoj ekonomiji srednje klase u prvoj četvrtini
devetnaestog stoljeća.«24
Gouldner upozorava da je interes za »društvene« koristi
zapostavio pojedinca i njegove interese. »Iako je izopačena
i ograničena zbog vlasničkih interesa i ublažena vjerovanjem
u prirodna prava, korisnost' je ipak pribavila centralne
standarde društvu srednjih klasa u ocjenjivanju djelatnosti
d uloga. U širokim razm jerima našega društva, i posebno
u industrijskom sektoru, ne traži se čovjek. To je prije sa­
ma funkcija koju on može vršiti i spretnost kojom je može
vršiti, a za što je plaćen. Ako osposobljenost nekog čovjeka
nije potrebna, »tada ni čovjek nije potreban. Ako se funkcija
nekog čovjeka može ekonomičnije zamijeniti strojem, čovjek
je zamijenjen . . . Ne-korisni čovjek postaje nezaposlen i neu-
potrebljen: star, meosposobljen, nepouzdan ili neprimjeran.
U mnogo čemu isti postupak uključivanja i isključivanja po­
gađa i posebna svojstva individualnih osoba. Ako nekorisne
vrline i osobine rem ete zapošljavanje korisnih spretnosti,
ostaju ili nenagrađene ili kažnjene. Drugim riječima, sistem
nagrađuje i potiče one sposobnosti koje se čine korisnima,
a potiskuje izražavanje talenta i sposobnosti koji izgledaju
nekorisni, pri čemu se nameće samom pojedincu i njegovoj
ličnosti. U skladu s time pojedinca uči ono što sistem tra­
ži: uči ikoji su njegovi dijelovi nepoželjni i nevrijedni; on je
prisiljen da organizira svoje ja i ličnost da bi se uskladili
s djelotvornim standardim a korisnosti, jer u onoj m jeri u ko­
joj se tako ponaša on sm anjuje trvljenja koja osjeća sudje­
lujući u sistemu. Ukratko, velike dijelove bilo koje ličnosti
valja potisnuti ili ukinuti, ako želimo imati neku ulogu u
industrijskom društvu« (op. cit., str. 73—74).
Prema tome, sami zahtjevi sistema d njegove utilitari­
stičke logike prisilili su pojedinca da se socijalizira u skladu

24 Alvin Gouldner, The Coming Crisis of the W estern Sociology (U su­

sret krizi zapadne sociologije), Basic Book, New York — London, 1970, str. 92.

5 — Zanat sociologa 65
sa zahtjevima sistema, a da potisne one dijelove svoje ličnosti
što su sistemu nekorisni. Pozitivistička sociologija, zauzevši
gledište takvog sistema nastoji, doduše, »humanizirati« si­
stem, ali s pretpostavkom da prilagođavanje logici sistema
odgovara sposobnostima prirodnog društvenog ponašanja čo­
vjeka. Sociologija nastoji ukloniti nelagodu što proizlazi iz
spoznaje da je »sistem« nam etnut i da stoji u nužnoj suprot­
nosti s prirodnim potrebam a ljudske prirode. Mnogo je jed­
nostavnije svesti ljudsku osobu na »uloge« i »statuse« (Par­
sons) nego podvrći iste uloge i statuse potrebam a ljudske
ličnosti. Uostalom, takvo podvrgavanje već pretpostavlja ne­
ku teoriju o »ljudskoj prirodi«, točnije o otuđivanju čovjeka
u društvenim odnosima, odnosno njegove ljudske prirode
zbog procesa podruštvljavanja. No upravo je takvo shvaća­
nje strano pozitivizmu, jer bi to značilo konfrontaciju Poje­
dinca s Organizacijom. Bitna razlika između pozitivističke
sociologije i marksističke sociologije leži upravo u tome što
posljednja pretpostavlja dijalektiku Pojedinca i Društva, i
u skladu s time određenu teoriju otuđivanja ili alijenacije.
Naravno, usvojivši jednom ovu dijalektiku, susrećemo se s
nizom teorijskih problema i teškoća u istraživanju društva,
pa je pozitivisti radije izbjegavaju, je r je jednostavnije ana­
lizirati društvo kao homogenu cjelinu nego uvesti radikalnu
kontradikciju između Pojedinačnoga i Općega, između indi­
v id u a l je i generalizacije. Znamo s kakvim se teškoćama su­
sreće pozitivizam i u samoj biologiji i neurologiji, čim valja
objasniti kronološke slijedove što vode do indivdduacije or­
ganizma i psihičkog života. Podsjetimo samo na odvratnost
kojom pozitivisti govore o psihoanalizi, je r ih ova prisiljava
da uzimaju u obzir »individualne priče« um jesto da se bave
samo funkcionalnim odnosima između podražaja i osjeta.
Гако je i Durkheim tražio da se društvene pojave pro­
m atraju kao »stvari«, kao nešto izvanjsko i prisilno, a ne kao
nešto svjesno, subjektivno, nošeno nam jeram a, težnjama po­
jedinog subjekta.25
Naravno da ne možemo društvene činjenice jednostavno
svesti na duševne predodžbe, pa iz toga zaključiti da ćemo
izmjenom načina predočivanja prom ijeniti i društvene od­
nose. Marx je također prim jenjivao strukturalnu analizu u
proučavanju građanskog društva. I on je smatrao kako je

Durkheam kritizira Spencera: »Društvene činjenice nisu jednostavni

razvitak psihičkih činjenica, već su druge u velikoj m jeri produžetak prvih
unutar svijesti. Ovaj je stav veoma važan, jer suprotno gledanje izlaže socio-
š tv e n o ^ r a d $ ° ni U “ axzroke za posljedice i obratno« (O podjeli dru-

66
nedozvoljeno svoditi društvene odnose, naročito one klasne
prirode, na lično predočivanje pojedinaca, i na taj način
pretvarati društvene činjenice u psihičke doživljaje.26
U proučavanju malih grupa socijalna psihologija voli
objašnjavati interakcije među pojedinim članovima grupe
njihovim načinom predočivan ja i osjećanja. Tako je dobro
poznat prim jer kako je u sklopu »teorije o međuljudskim
odnosima« u sociologiji radnih odnosa pokušala izmijeniti
ponašanja poslovođa i predradnika u smislu veće demokra­
tičnosti. Ti su njezini pokušaji dobro tekli u uvjetima labo­
ratorijskog ili grupnog eksperimenta, ali su se brzo izjalovili
kad su ponovno preneseni »na teren«, u konkretne uvjete
radnih odnosa. Zašto? Razlog je bio vrlo jednostavan: uspr­
kos stečenim pojmovima o tome kako bi se morali ponašati,
prevladali su konkretni hijerarhijski odnosi u radnoj organi­
zaciji. Realnost je bila jača od predočivanja! Zato je suvre­
mena teorija radnih odnosa istakla da je neophodno mije­
njati samu hijerarhijsku strukturu, same odnose moći u jed­
noj organizaciji, da bi se ljudi ponašali doista drukčije, to
jest demokratski.
Iako strukturalna analiza, po uzoru na prirodne znanosti,
teži prom atranju društvenih pojava kao sasvim »objektivnih«
vanjskih stvari, ipak u tom objektivizmu ne ide tako dale­
ko da bi zanemarila ispitivanja i subjektivnih pojava, kao
što su stavovi, predodžbe ili vrednote. O tome najbolje go­
vori veliko znanstveno područje ispitivanja ljudskih stavo­
va ili javnog m nijenja, koje se redovito oslanja na velike
uzorke ili velike brojeve, pa tako ostaje u okvirima struk­
turalne analize.27

26 U Njemačkoj ideologiji Магх polemizira sa Stim erom i predbacuje mu

upravo nastojanje da društvene odnose pretvori u međulične, sasvim subjektiv­
ne odnose: »Sancho, n a prim jer, ne želi da dva individua budu u »suprotnosti'
jedan prema drugom, kao buržuj i proleter. On bi želio da oni uđu u sasvim
lični odnos individua s individuom. On ne sm atra da, u okviru podjele rada,
lični odnosa postaju nužno i neizbježno, klasni odnosi i učvršćuju se kao ta­
kvi; zato se čitava njegova brbljavost svodi na pobožnu želju koju bi želio
ostvariti tako da potiče pojedince ovih tklaisa da istjeraju iz svoje svijesti
ideju njihovih »suprotnosti' i posebnih »privilegija’ . . . Da bi se uništilo »su­
protnosti ' i posebino' dovofljno je da se izmijeni »mišljenje' i »htijenje'« (Nje­
mačka ideologija, str. 465, izd. Der historische Materialismus, Kroner, Leipzig,
1932).
27 U tom pogledu sasvim je um jesna prim jedba Pierrea Bourdieua, kad
u duhu Gurvitcheve teze o »lažnim problemima« u sociologiji kaže:
»Sociologija pretpostavlja, već po vlastitom postojanju, nadilaženje one
fiktivne suprotnosti koju su proizvoljno potaknuli subjektivizam i objektivi­
zam. Ako je sociologija moguća kao objektivna znanost, to je zbog toga što
postoje vanjski, nužni odnosi, nezavisni od individualnih volja i, tako reći,
nesvjesni (u smislu da se ne pružaju običnom razm išljanju), a koje mo­
žemo zahvatiti samo indirektno pomoću prom atranja i objektivnog eksperi­
m entiranja . . . No za razliku od prirodnih znanosti, totalna antropologija ne
može se pridržavati samo opisa objektivnih odnosa, jer doiivljaj značenja
tvori dio sveukupnog značenja iskustva, pa se sociologija, koju nikako ne
možemo sumnjičiti za subjektivizam, sluzi posrednim i posredovanim poj-

67
 .Strukturalna analiza u društvenim znanostm a ugleda se,
kao što znamo, na postupke u prirodnim znanostima, među
kojima je fizika prim jer postupnog i sistem atskog ovladava­
nja strukturom predm eta po analitičkoj logici, što može
poslužiti kao paradigma drugim znanostima. Sam pojam
strukture u deduktivnim ili aksiom atskim znanostima shva­
ćen je kao »niz pravila transform acije koja, djelujući na ele­
mente neke cjeline izložene određenim odnosima, rađaju no­
ve međusobne odnose koji proizlaze iz prvih odnosa«.28 Pra­
vila transform acije su u aksiom atskim znanostima, kao što
je matematika, unaprijed definirana. Međutim, u induktivnim
ili, točnije, induktivno-deduktivnim znanostima stru k tu ra je
nešto što postoji objektivno kao predm et našeg iskustva i
istraživanja, pa se struktura pojavljuje kao način kako se
uvode činjenice ili eksperim entalni podaci u racionalni ili
teorijski sistem koji dozvoljava da se s njim a racionalno
postupa. Takvu racionalnu konstrukciju čine geometrijski
sistemi (euklidski, rimanovs'ki i sistem Lobačevskog) koji
dozvoljavaju da se na određen način opišu vanjski procesi
kretanja tijela (u mehanici i astronom iji). Opisivanje pojava
u ovom slučaju znači njihovo m jerenje u jedinicama vreme­
na i prostora, i već je fizika postavila pitanje: koji je me­
trički sistem najobjektivniji za opisivanje neke pojave ako
postoji mogućnost da se racionalno i logički poslužimo razli­
čitim metričkim sistemima?
No dok fizika pronalazi određene em pirijske i racionalne
razloge da se služi jednim a ne drugim, za društvene zna­
nosti je nemoguće utvrditi koji bi m jerni sistem bio »najra­
cionalniji« i »najobjektivniji«. U tome jest osnovna teškoća
pri utvrđivanju struktura u društvenim istraživanjima. Riječ
je o tome da određenu strukturu možemo opisati ili pratiti
raznim mjernim instrum entim a (ljestvicama, statističkim
uzorcima, parametrima). Oni koji su se bavili istraživanjem
društvene stratifikacije znaju koliko izbor m jernih instru­
menata zavisi od osnovnih pojmova kojim a su prethodno
definirali društvenu strukturu.29
movima između subjektivnoga i objektivnoga, kao što su alijenacija, stav
• 1 if- i . i e Primjereno da shvati konkretni totalitet, a taj obuhvaća
i objektivni smisao organiziranog ponašanja, prem a m je r ljiv im pravilnostima, i
posebne odnose, što ih pojedinci održavaju s objektivnim uvjetima njihova
postojanja, ^ kao i objektivnim smislom njihova ponašanja, a taj smisao ih
posjeduje jer su ga lišeni. Drugim riječim a, opis objektivirane subjektivnosti
upucuie nas na opis interiorizirane objektivnosti« (P. Bourdieu, Un art mo-
yen, Osrednja um ietnost, Ed. de Minurt, Paris, 1965, str. 18—20).
Noel Mouloud, La methode des sciences de structures et les prob­
lems de la connaissance rationelle (Metoda strukturalnih znanosti i problem
racionalne spoznaje) u časopisu »La Pensee«, br. 135, 1967, str. 3.
Vojin Milić, Sociološki metod, poglavlje »Epistemološki odnosi teorij­
ske nauke«, Beograd, II dzd., Nalit, 1978.

68
 Rekli smo već da je suvremena znanost prevladala stari
antagonizam između racionalnosti i empirizma, između teo­
rijske konstrukcije i iskustvene datosti, između apstrakcije
i realnosti, u smjeru njihova uzajamnoga dijalektičkog uvje­
tovanja. Dok je još Kant vjerovao da je euklidska geome­
trija izraz apriornih kategorija našeg spoznavanja, Einstein
je pokazao da geometrija zavisi od prirode samog kontinuu­
ma, koji zavisi od toga da li se radi o gravitacionom ili
elektromagnetskom polju. Racionalno ili apriorno se prila­
godilo iskustvenome i obratno. »Znanosti strukture«, kaže
Mouloud »daju sasvim dijalektički smisao o odnosima ra­
cionalnog i realnoga. One nam dozvoljavaju da osjetimo ka­
ko se racionalni oblici ne mogu podrediti slici gotove stvar­
nosti, i obratno, kako se spoznatljiva stvarnost ne može una­
prijed definirati pomoću racionalnih oblika koje smo una­
prijed stvorili, već je spoznaja simultano ili recipročno na­
predovanje prema racionalnom i prema realnom.« O tome
smo se mogli uvjeriti u sociologiji na prim jeru koji smo već
analizirali, proučavajući položaj čovjeka u proizvodnim od­
nosima. Mijenjajući racionalne ali teorijske pretpostavke,
približavali smo se sve boljem obuhvatu same iskustvene
stvarnosti.
Ono što sa sigurnošću možemo zaključiti, a što se ne
razlikuje bitno od prirodnih znanosti, jest da u struktural­
nim znanostima pri istraživanju društva ne postoji opći mo­
del društvenih zakona koji bi imao apsolutno značenje i iz
kojeg bi se mogli deducirati svi drugi posebniji zakoni na
pojedinim područjima društvenoga života. Ono što nam se
nameće kao iskustvo je, naprotiv, činjenica da postoje mo­
deli što slijede jedan nakon drugoga, pošto su konkuri­
rali jedan drugome, i koji se nameću prem a tome da li bo­
lje i na adekvatniji način odražavaju realne procese u stvar­
nosti. A takvi modeli su adekvatniji ili vjerniji društvenoj
stvarnosti onda, kad nisu prosto općeniti i apstraktni, već
kad su istovremeno općeniti i konkretnu To je ono što u so­
ciologiji dijeli formalistdčka shvaćanja od dijalektičkih. Da­
nas o toj razlici govorimo naročito onda kad mislimo na
moderni strukturalizam .30

30 Potrebno je razlikovati strukturalnu analizu svojstvenu svim znano­

stima što istražuju neku strukturiranu realnost, od fizike i biologije pa do
društva, i strukturalizma, koji predstavlja posebna epistemološki stav prema
spoznavanju same stvarnosti. Na sažet način možemo definirati m odem i
strukturalizam prema obilježjima koje mu daje u svojoj »strukturalnoj an­
tropologiji« С. Lćvi-Strauss u ovim stavovima: 1. do spoznajnih modela ne
dolazimo na osnovi neposrednog iskustvenog prom atranja stvarnosti, već kon­
strukcijom određenih predm etnih veza ili smislenih odnosa; 2. ova konstm k-

69
 Strukturalna analiza nastoji riješiti slijedeće probleme,
pri čemu je rukovode ove spoznajno-teorijske smjernice:
1. Znanstvena spoznaja m ora napredovati od svakodnev­
nog iskustva, sasvim izvanjskih, slučajnih ili prividnih veza
do dublje prirode društvenih pojava, do odnosa i veza koje
vjernije odražavaju pravu prirodu društvenih pojava i pro­
cesa; ona se slaže s marksističkim stavom da spoznaja mo­
ra napredovati od prividnih, površnih, pogrešnih ili pogrešno
»objektiviziranih« (opredmećenih) ili otuđenih spoznaja do
dubljih, prikrivenih, bitnih, objektivnijih i istinitijih. Ovakav
stav odgovara Bachelardovoj postavci da »ne postoje počet­
ne istine, već postoje samo početne zablude«.31
2. Ne postoje činjenice ili datosti koje zahvaćamo na ne­
posredan, intuitivan ili fenomenološki način kao odraz same
stvarnosti, već su one uvjetovane našim zahvaćenjem pred­
meta, našim prodiranjem u predm etnost na osnovi prošloga
i sadašnjega iskustva, te određenih svjesnih ili nesvjesnih
pretpostavki kojima se služimo u sređivanju i analizi našeg
iskustva. U znanosti, a pogotovo u sociologiji, neposredno
iskustvo mora prepustiti m jesto izgrađenome, konstruiranom
iskustvu, pa svaka činjenica dobiva smisao i značenje tek u
okviru određenih teorijskih pretpostavki.
3. Predmet ili njegova struktura, koju zahvaćamo u na­
šim istraživanjima, istodobno je rezultat našeg iskustva i na­
šeg zamišljanja stvarnosti; naša spoznaja dolazi od pred­
meta, ali naše spoznavanje, naša misao ide prem a predme­
tu. Možemo govoriti o napredovanju naše misli prem a boljem
poznavanju same strukture predmeta, kao stalnoj aproksi­
maciji »objektivnoj istini«.
4. Napredovanje naše spoznaje prema istini ili biti pred­
meta ne ide po strogo induktivno-deduktivnoj progresiji, kao
što je to slučaj u prirodnim znanostima, već je više diskon­
tinuirano, jer promjena teorijskog okvira ne zavisi samo od
novog fenomena i njegove generalizacije u obliku šireg zako­
na u objašnjavanju društvenih procesa, već je povezana s
promjenom perspektive i razine istraživanja, s jednom no­

cija proizlazi iz nesvjesne infrastrukture kolektivnog zam išljanja društvene

stvarnosti; 3. ona je dana ljudima a priom o, je r uvjetuje svako iskustvo i
nije ju potrebno izvoditi na evolucianističJd način đz historijskog iskustva;
4. strukturalizam je srodan naturalističkom scijentizmu, je r se društvene za­
konitosti izjednačuju s prirodnim a u smislu proširenja prirodnih znanosti.
Godelier ističe stanovitu srodnost između strukturalizm a i Marx a, koji se
zaista bavio strukturalnom analizom, ali Godelier pogrešno tumači kad kaže
da Marx daje prioritet proučavanju struktura iznad njihova nastanka i raz­
vitka« (u članku »Strukturalizam«, Aletheia, br. 4, Paris, 1966).
31 Gaston Bachelard, Recherches philosophiques, Paris, 1934-^1935.

70
vom kompleksnošću, što u društvenim znanostima znači da
istodobno imamo bolji uvid i pristup u ono što je općeni­
tije, što se može izraziti nekim općim zakonom, i u ono što
je posebnije, što se ne može izraziti nekim novim zakonom,
već jednim novim smjerom istraživanja sa svojim specifičnim
zakonitostima.
Na prim jer, kad radnika prestanemo prom atrati kao
radnu snagu u okviru kretanja robe i cijena i počnemo ga
ispitivati kao živu konkretnu jedinku, tada napuštamo per­
spektivu i logiku političke ekonomije ili globalnih društve­
nih procesa, a ulazimo u dimenziju psihologije ljudske lično­
sti i svijet psiholoških zakona u analizi ljudskih sposobnosti
i potreba. Konkretno to znači doslovno uvođenje nove per­
spektive sa svojim posebnim uzročnim vezama, dakle, prije­
laz iz monodeterminističke u polideterminističku teoriju
objašnjavanja. Potrebu da prijeđemo iz jedne takve mono­
determinističke u polideterm inističku teoriju zovemo dijalek­
tičkim načinom prom atranja, jer ono što u okviru jedne
teorijske razine, okvira ili dimenzije izgleda da je posebno
i partikularno (na prim jer, ličnost) postaje ponovno opće­
nito i apstraktno u okviru šire teorije, a što se događa
uvijek kad prelazimo iz sociologističke u psihologističku ana­
lizu.
5. Dok je tradicionalna strukturalna analiza izbjegavala
probleme dijakronije (slijeda pojava u vremenu) i ograniča­
vala se na sinkroniju (istovremenost pojava) pod utjecajem
pozitivističke sklonosti statici i averzije prema evolucionizmu
danas ona sve više nastoji pomiriti sinkroničnu analizu s
dijakroničnom, uvesti u statičke strukture temporalnu di­
menziju, sagledati kakve promjene trpi strukturirana poja­
va u jednom vremenskom toku. Već je i pozitivistička socio­
logija u svojim počecima kod A. Comtea dala prednost hi-
storijsko-komparativnim istraživanjima, traženju sličnosti i
razlika pomoću uspoređivanja različitih društvenih sistema
u raznim fazama njihova razvitka. Pa i empirijska ispitiva­
nja javnog mnijenja pomoću anketa veoma su rano uvela
metodu panel-ankete (Lazarsfeld, Katz), iako su se ti poku­
šaji ograničili na stroge vremenske granice s tendencijom da
se vrijeme zaustavi, da se trajanje fiksira kao gotovo, a ne
da se ostavi kao razbuktano i otvoreno.
6. Uvođenje temporalne dimenzije u sociološka istraži­
vanja značilo je veću složenost samih postupaka, kako u
postavljanju pojmovnog okvira tako i u samoj kauzalnoj
analizi. Razlog je dobro poznat. Vrijeme se pojavljuje u dva

71
hitna i teško odvojiva vida — kao prošlo ili gotovo vrijeme,
koje pozitivizam prihvaća kao neku vanjsku stvar, i kao
živo, tekuće, trajno vrijeme koje nas vodi od sadašnjosti
podjednako u prošlost kao i u budućnost. Ovo se vrijeme
odvija u znaku maksime da »ljudi sami stvaraju svoju histo­
riju«, a stvaraju je kao svjesna bića pogledom okrenutim
u budućnost, neprestano stavljajući u pitanje ono što je
bilo ili što je dano i okrećući se onome što bi moglo postati
ili što je moguće. Uvođenje finalističkog momenta, vezanog
za akciju ljudske svijesti, i virtualističkog momenta, vezanog
za kategoriju mogućnosti, bitno odvaja društvene znanosti
od prirodnih. Poništava onu strogu objektivnost i neutral­
nost prom atrača na koju se pozivaju pozitivisti32
7. Istina je da je »historija djelo čovjeka«, pa su pre­
ma tome i svi historijski društveni proizvodi rezultat ljud­
skog djelovanja. Međutim, ti » historijski proizvodi« nisu
uvijek adekvatni svijesti čovjeka ili ljudske grupe koja je
proizvodi, odnosno adekvatni su samo jednim dijelom, često
puta ostaju dobrim dijelom m istificirani, izobličeni, po­
grešni, jer se udaljuju od ljudskog htijenja i pretvaraju u
sile strane čovjeku što vladaju njime, kao što je slučaj sa
svakim oblikom institucionalizacije nekog pokreta koji na­
kon nekog vremena uspostavlja hijerarhiju koja se poziva
na ciljeve pokrete, ali s nam jerom da bi ga eksploatirala u
vlastite svrhe. Prema tome, »historijska djela« čovjeka ili
društvene organizacije i ustanove nose redovito dvosmisleni

32 Usporedimo li udžbenik o sociološkoj m etodi Vojina Milića Sociološki

rnetod s udžbenikom Giana Antonia Gilliija Kako se istražuje, odm ah ćemo vid­
jeti da oni znanstvenu »objektivnost« prilično (različito definiraju. Miiić se
pridržava tradicionalne definicije svojstvene »egzaktnim znanostima« prema
kojoj »Objektivan odnos prem a stvarnosti jeste nastojanje da se stvori što
potpunija i svestranija iskustvena osnova za razvoj naučne delatnostd, i sprem ­
nost da se bez ikakvih prediubeđenja prihvati iskustvena očevidnost svakog
novog podatka i saznanja, m a u kakvom se oni odnosu nalazili prem a onome
sto se ranije znalo, očekivalo i želelo«, iz čega proizlazi mogućnost znanstve­
nog provjeravanja spoznaje: »U nauci nema m esta za iskustvene podatke koje
nije mogućno proveravati ili još točnije, koje nije u stanju da nezavisno
prorveiu svako u naučnom pogledu dovoljno stručno lice« (V. Milić, Sociološki
metod, II izdanje, Beograd, 1978, str. 2o0). Nasuprot ovom stavu koji se pri-
ipjenjuje u egzaktnim znanostima, Gilli ističe u vezi s istraživanjem student­
skim grupa da je u tome istraživanju »najzad prekršen princip neutralnosti
icoji, između ostalog znači — ostaviti neprom ijenjenom situaciju koju se ispitu-
i®*' 1 e da se m oralo još više uplitati, to jest više kršiti princip
vlastitoga istraživačkog iskustva zaključuje da »je
Pr° ble:m metode od konkretnog problema koji je predmet
Je . form ulirati neku metodu apstraktno, već samo s
(potertao G. A. Gilli). On sm atra da nđ
S tS ^ Č -„Jftiraž|va??Ja m su neutralni u diuštvenim znanostima i
fS S i »Pobum objekta«, koji se ne da istraživati od određenog tipa istra­
g a v iiriirliL neutralan pred suprotnošću« klasnog i dm -
Se iStraiu>e> Školska knjiga, Zagreb, l974. str.

72
i u sebi proturječni karakter. Jedanput su oni adekvatni dru­
štvenoj svijesti koja ih je rodila, da bi drugi put bili uda­
ljeni od nje, a treći put značili nešto sasvim suprotno.
O tome nam, na bezbrojnim primjerima, svjedoče povijesna
istraživanja. Prema tome, u jednom momentu čisto empi­
rijska deskripcija može izgledati adekvatna ili vjerna društve­
nom procesu ili povijesnom događanju i bez teškoća mo­
žemo tvrditi da će je »svaki objektivni prom atrač ili kroni­
čar« zapisati ili opisati na isti objektivni način. Drugi put
društvena svijest može značiti osjetljivi raskorak između
čisto pojavne strane i više dubinske stvarnosti društvenih
procesa, pa nam se ono što je dublje i nesvjesno, kao »ne­
svjesne kolektivne strukture« o kojima govore strukturalisti,
čini neusporedivo bliže stvarnosti, što znači posebne postup­
ke indukcije da bi se došlo do takve »nesvjesne kolektivne
strukture« društvenog ponašanja. A treći put možemo naići
na »pobunu objekta«, koja može značiti samo određeno osvje-
š tavan je o neskladu ili proturječnosti između pojavne i du­
binske strane društvenih procesa, između onoga što se ne­
kada htjelo i onoga što se u toku vremena otuđilo i kao
vanjska moć uspostavilo, te se sada kao aktivni društveni
odnos traže nove mogućnosti, nove alternative i drukčija rje­
šenja, pa se i cijela društvena stvarnost odbija u takvom
antagonističkom postavljanju jednih ljudi prema drugima.
A što ako takvu situaciju gotovo uvijek nalazimo u dugoj
ljudskoj povijesti? Ne vidimo li kako nas sama društvena
stvarnost tjera s položaja »neutralnog i strogo objektivnog
istraživača« na položaj »opredijeljenog i pristranog« proma­
trača i aktera istodobno?
8. Svi oni koji su se upoznali sa sociološkim metodama
već su shvatili da sociologija raspolaže pluralizmom znanstve­
nih istraživačkih postupaka i da složenost objekta često
nalaže upotrebu različitih metoda. Isto su tako shvatili da
se društveni procesi ne mogu proučavati samo u jednoj rav­
nini, samo u jednom strogo određenom sistemu relacija, već
da ga je potrebno m ijenjati zajedno s različitim razinama,
referenci jalnim okvirima ili grupama, društvenim sistemima,
podsistemima, i tako dalje. Međutim, veoma je malo onih
koji shvaćaju da moramo imati na umu i manje ili više
objektivirane ili subjektivirane pojave, manje ili više insti­
tucionalizirane ili spontane pokrete, manje ili više svjesne ili
nesvjesne procese, manje ili više racionalno fiksirane ili ira­
cionalno slučajne događaje, dakle, da moramo misliti o hi-
storijsko-sodološkoj složenosti koja nameću jedan polideter-

73
m inistički koncept istraživanja u svim fazama, od prikuplja­
nja podataka do analize i interpretacije.
9. Uvođenje temporalne dimenzije u društveno spozna­
vanje uvodi nas u tri bitno različita kruga, perspektive ili ra­
zine razm išljanja o našim spoznajnim mogućnostima. Prvi
krug smo već spomenuli, a možemo ga nazvati spoznajno-
-teorijskim , što nam govori o dosegu naše spoznaje s obzi­
rom na prirodu činjenica i teorijskih okvira društvenih pro­
cesa. U tom kontekstu mogli smo utvrditi da se u pogledu
napredovanja naše spoznaje u društvenim znanostima ne mo­
žemo osloniti na induktivno-deduktivnu metodu, kakva se
prim jenjuje u prirodnim znanostima, je r prijelaz od jedne
teoirije na drugu ne uvjetuje uvođenje novog fenomena i nje­
gova generalizacija — već mnogo više — jedan nov pristup,
nova perspektiva, što znači povezivanje smislenih veza među
pojavama i značenja koja im pridajem o na nov i neočekivan
način. Zato su prijelazi mnogo diskontinuiraniji, kvalitativno
različitiji, strukturalno izmjenjeniji, pa s obzirom na težinu
točnog opisa takvih prijelaza govorimo o »dijalektičkim sko­
kovima«, što izaziva otpor i negodovanje znanstvenika na
polju prirodnih znanosti. To negodovanje je logički oprav­
dano, ali prim ijenjeno na društvene procese, ono bi nas vrlo
brzo dovelo do kosti bez mesa i oblika bez krvi.
Drugi je krug ili perspektiva razm išljanja onaj što se
osniva na promjeni same prirode predm eta koji istražujem o
zbog njegova povijesnog razvitka, a koji se opet batino razli­
kuje od razvitka prirodnoznanstvenih predm eta. Ovaj krug
možemo nazvati poznatim terminom povijesno usporednoga
spoznavanja. Već od svojega začetka s Comteom, sociolo­
gija je uočila da je povij esno-kompara ti vna metoda nešto što
Је nj°j svojstveno, ne samo zbog toga što se struktura ili
organizacija u toku vremena mijenja, već i zbog toga što se
i ponašanje čovjeka unutar organizacije i načini spoznavanja
vlastite stvarnosti m ijenjaju zajedno sa društvenom organi­
zacijom. Ovdje nije potrebno upozoravati do koje m jere su
uvođenje pojmova, kao što su »civilizacija«, »kultura«, »ideo­
log!ja«, »svjetonazor« i slični, pridonijeli da istraživanje dru­
štva bude složenije i spornije (trajni sporovi između poziti-
tivista i kulturalista) u metodološkom pogledu. S nekim od
spomenutih problema susrest ćemo se naročito u drugoj
knjizi, gdje će se govoriti o temporainoj analizi.
Treći je krug ili perspektiva ona što upravo polazi od
činjenice da se čovjek kao subjekt spoznavanja izmijenio u
svojem odnosu prema društvu i prema stvarnosti uopće.

74
Ovdje se nameće poznato ptianje: Ako čovjek kao spoznajno
i praktično biće mijenja svoju okolinu i društvenu organiza­
ciju, da li ta okolina, izmijenjena ljudskom akcijom, ne mi­
jenja i njegove spoznajne sposobnosti, njegov način spozna­
vanja a odnošenja prema svijetu uopće? Epistemološko pita­
nje: kako čovjek spoznaje svoj svijet?, preokrećemo ovdje u
pitanje: kako svijet mijenja ljudsku spoznaju? U sociologiji
je već L. Levy Bruhl, ispitujući m entalitet primitivaca, govo­
rio o »predlogičkom« mišljenju kao tipičnoj crti tog menta­
liteta. Danas se, doduše, osporava ta njegova teorija, ali se
— uzima u obzir činjenica da je »moderni racionalizam«
potisnuo »mitološki način« mišljenja što čovjeka prati do
danas, naročito u umjetnosti, religijama, vjerovanjima, sno­
vima, pa se postavlja pitanje: Nije li time dovedena u pita­
nje bitna sposobnost i način spoznavanja čovjeka, a time i
načini proizvodnje njegove civilizacije, kulturnih djela? Ova­
ko postavljeno pitanje očito ulazi u područje kulturne antro­
pologije ili, možda, određenog filozofskog egzistencijalizma,
jer za ovako postavljenu problem atiku još nemamo točan
naziv. Budući da je kulturna antropologija navikla da dovo­
di u pitanje smisao jedne cijele kulture i kulturne proizvod­
nje određenog tipa čovjeka, a egzistencijalistička se filozo­
fija pobunila protiv »filozofije svijesti« i racionalizma u nje­
govom instrum entalnom vidu u ime određenog konkretnog
čovjeka, možda bi se ovako postavljeno pitanje i problema­
tika s njim u vezi mogla shvatiti kao antropološko-egzisten-
oijalistička. No očito je da ovdje sociologija udara na svoje
»prirodne« granice, ali na granice na kojima stoje neki re­
flektori sposobni da osvijetle i njezin položaj.

6. Poziv sociologa: postavljati

granice da bi se nadilazile
Ma koliko se kritički odnosili prema
pozitivizmu i osuđivali njegovu ograničenost, ne možemo a
da pri određivanju predm eta našeg istraživanja ne postupa­
mo najčešće kao pozitivisti, predm et istraživanja uvijek je
isječak iz cjeline društvenih procesa, umjetno omeđeni dio
izdvojen iz složenijeg i povezanijeg kompleksa. On je kao
»predmet« već naša konstrukcija, jer smo u trenutku kad
smo se odlučili da ćemo izvršiti neko istraživanje bili pri­
siljeni da odredimo i same granice problema. A kad smo

75
odredili granice predm etu našeg istraživanja, već smo uveli­
ke utvrdili i njegovu prirodu, njegove bitne karakteristike.
Na prim jer, hoćemo li ispitivati samo gustoću nekog stanov­
ništva i njegov starosni, ili profesionalni, ili imovinski sastav?
Hoćemo li ovu gustoću i neke osobine njezine strukture po­
vezati s pokretljivošću pučanstva, što će nas prisiliti da
utvrdimo neke vremenske i prostorne ili pak društvene i
statusne odnose? Da li ćemo ovu pokretljivost, ako je ona
ponajprije, vertikalna, povezati s nekim sredstvim a društve­
nog napredovanja kao što su izobrazba, imovina, politička
pripadnost i neke druge osobine? Hoćemo li se u takvim
društvenim promocijam a pitati, koje su društvene vrijed­
nosti važnije u odnosu prem a karakternim osobinama kao
što su karijerizam, sposobnost snalaženja i druge? Stvari se
počinju sve više komplicirati, a naš se predm et istodobno
proširuje i produbljuje. No, mi ćemo se svakako zaustaviti
na nekoj točki ili razini, postaviti granice pojm ovnih odre­
đenja i tako u određenom okviru omogućiti njihovu opera­
cionalizaciju. Možemo li izbjeći to postavljanje granica? Da­
kako da ne možemo. Možemo li stoga preuzeti ulogu grani­
čara koji čuvaju državne granice i brane svakom da ih pre­
korači bez prethodne dozvole? Ne možemo. Obavezni smo da
budemo svjesni tih granica, ali ne zato da bismo se u njih
zatvorili i zabranili svakom da proviri izvan njih, kao što
rade neki politički režimi. Biti svjestan postavljenih granica
znači već određenu sposobnost gledanja preko njih i dalje
od njih. Problematski i metodološki to već znači da ih pre­
koračujemo. To je upravo ona sposobnost koja sociologu
daje prednost pred svakom vrstom uskogrudnoga pozitivizma
što se želi zatvoriti u granice ne samo danoga, već i upravo-
-tako-i-nikako-drukčije metodološki određenoga predmeta.
Samo jedan oblik nerazvijene znanstvene svijesti, koja
se još nalazi u fetišističkoj fazi naučnog m išljenja, sklon je
vjerovanju da postoji jedan jedini teorijski okvir i jedna
jedina njemu adekvatna metoda kojom se sigurno može doći
do istine. U znanstveno nerazvijenim sredinama učenjaci se
često ponašaju kao magi koji vrše prvotnu inicijaciju još
nedoučenih glava u tajne znanosti i prikazuju im znanstvenu
metodu kao neko Sveto otajstvo, što će nakon pričesti pro­
žeti duh mladoga čovjeka i odvesti ga nepogrešivim putem
znanstvene istine. Naravno, ti će se magi kasnije podrugi-
vati takvim mladim i »metodološki ograničenim glavama«
koje su im trebale da bi pokorne i sa strahopoštovanjem
obavile za njih, reći će važan posao, da su njihovi učenici

76
 ostali samo na razini »laboranata« i da ništa nisu shvatili
od pravoga kreativnog znanstvenog posla. Na žalost, takvom
ponašanju valja dodati i onu fanatičku samouvjerenost ko­
jom ponekad zrače pojedinci, koji nedostatak teorijskog
obrazovanja žele kompenzirati metodičkom pedantnošću i
apsolutizmom. No to je već predm et »psihoanalize znano­
sti« ako nije možda i nešto što ulazi u »sociologiju znano­
sti«, povedemo li se za Adomovom analizom o znanstvenoj
pedanteriji.
Kritizirajući Durkheimovo pretpostavljanje metode sa­
držaju, Adorno kaže: »Pedanterija nije ograničena samo na
filozofsku sferu. U njoj podjednako sudjeluje i juristička
strana, ono što se krstilo prašinom pandekta. Sumnji za pe­
danteriju općenito se izlažu posrednička duhovna zanimanja,
što se pridržavaju uz zadato, propisano i žive od monopola
koji su naučili. Pedant je arhetip građanskog društva. Ne­
spojiv je s habitusom slobode i nezauzdanosti, kakvu je se­
bi dozvoljavao feudalni gospodar. On se nalazi također u
kontrapunktu s građanskim tipom poduzetnika, ali koji opet
sa svoje strane njega treba kao imago pravila igre kakvih
se duh kapitalizma mora pridržavati. Pedanterija zastupa
njegov apologetički moment: želi na prividno racionalni na­
čin sačuvati nekadašnje institucije i načine mišljenja. Ona
izražava horror vacui buržoazije što se uspela do vlasti.«
»Durkheim fascinantno opisuje ^prisilni karakter' dru­
štva i ponizuje se do njegova hvalitelja. Projicira vlastiti pri­
silni karakter (Zwangscharakter) na vanjska svijet kao suro­
gat za njegovu odsutnost smisla. Freudov analni sindrom s
hipertrofiranom pedanterijom, čistunstvom, prisilnošću uz
autoritarno ponašanje nije zapravo nikakav privatni nedo­
statak, već pokazuje buržoaski karakter par excellence, a
deformaciju kao apriorno pravilo. Jer građansko društvo,
kao d ranije feudalno, usprkos svojim racionalnim načinima
postupanja, bespomoćno je prepušteno vlastitim zakonima
kretanja, kako to Durkheim oduševljeno svjedoči. U teoriji
i u praksi izobličava ono što na prevaran način obećava.
Stoga libido prenosi pedantni duh, koji pripada bitnom i od
kojega se odbija na nebitno. Uzaludnost njegova postupka je
izljev uzaludnosti građanskoga društva: nesposobnosti da po­
stane savez slobodnih ljudi — ideja koja teleološki u njemu
počiva. Na kraju, to oštro izbija na vidjelo. Ako želimo uz
stanovito pojednostavljenje, ali u osnovi ispravno, označiti
pozitivizam u najširem smislu kao prim at metode nad spo­
znajnim subjektom, tada on racionalizira onu nelagodu svi­

77
jesti koja odgovara stavu pedanta, je r pedanterija uvijek
teži određenoj racionalizaciji. Tako pozitivizam krije ono što
pod svaku cijenu negira: iracionalnost. Ako virtuelno pod­
meće znanost filozofiji, on joj natu ra pedanteriju kao ideal.
Izbacuje samoodređenje, po čemu filozofiju nadilazi znanost,
prototipski poriče Humeov kauzalitet i Ja, a ipak ih u svojoj
argumentaciji, kao što se može vidjeti, pretpostavlja. Na taj
način nedostatak samoodređenja završava zabranom mišlje­
nja. Ako se pozitivizam osjeća pobuđen da razm išlja o vla­
stitim pravilima igre, preuzetim iz znanosti i u njoj okame­
njenih, tada se na njim a lomi i sve više zapetljava u nova
pitanja, mada je od njih, kao filozof sitih i metafizičkih, žalio
očistiti mišljenje sve dok i samo m išljenje nije podleglo
procesu čišćenja.«33
Možemo reći da pedanterija u ovom slučaju obilježava
onaj vid građanskog društva koji se plaši svakog nereda i
nekontroliranog prelaženja postavljenih granica, a time i
narušavanja predviđenog reda. Međutim, onaj građanski duh
koji je ranije bio u punoj ekspanziji, koji je nošen duhom
poduzetništva, ponaša se sasvim drukčije. Izvrsno ga opi­
suje Marx:
»Vrijednost stare industrije održava se tako da se stva­
ra osnova za novu, gdje se odnos između kapitala i rada
postavlja u novi oblik. Dakle, istraživanje prirode da bi se
našle nove korisne osobine stvari; univerzalna razm jena proiz­
voda sa svim tuđim klimama i zemljama; novo (umjetno)
preradi van je prirodnih predm eta čime oni daju nove upo­
trebne vrijednosti; istraživanje zemlje na sve strane pod­
jednako da bi se otkrili novi upotrebni predm eti i nove oso­
bine starih (predmeta) kao sirovina itd. Otuda razvitak pri­
rodne znanosti do njezine najviše točke; isto tako otkri va-
nje, stvaranje i zadovoljavanje novih potreba što proizlaze
iz samog društva; kultiviranje svih osobina društvenog čo­
vjeka i proizvodnja istih (ljudi) po mogućnosti što bogatijih
po potrebama, jer bogatstvo u potrebam a i odnosima — po
mogućnosti njihova proizvodnja kao sve totalnijih i univer­
zalni j ih društvenih proizvoda (jer ako želi uživati na mnogo
strana, mora biti sposoban za uživanje, dakle do visokog stup­
nja kultiviran) — i to je jedan od preduvjeta na kapitalu
zasnovane proizvodnje.«34

Theo^ ° r Udarno, EmJeitimg zu Emile Durkheim »Soziologie und Philo-

5ЛГ 269—271 ozwloglsche Schnften, sv. 8, Suhrkam p, Frankfurt a. M., 1972,
crti Gl unđrisse zur K ritik der politischen Oekonomie, (Na­
crta za k n tiku političke ekonomije), Dietz Verlag, Berlin, 1953, str. 312—313.

78
 Ovaj Marxov stav dobro ocrtava duh kapitalističke
ekspanzije u proizvodnji upotrebnih vrijednosti, ali čije kon­
zumiranje pretpostavlja i svestrano kultivirane ljude, pa pre­
ma tome i odgovarajući stupanj društvene organizacije. Ovaj
duh ne poznaje granica i svaku prekoračuje u smjeru sve
veće univerzalnosti i svestranosti ljudskih potreba. Mame je
ovdje, kao što vidimo, odbacio tezu progresivne pauperiza­
cije ljudi u kapitalizmu i istaknuo njihovo neumitno oboga­
ćivanje radi sve veće potrošnje, što se i potvrdilo u suvre­
menom potrošačkom kapitalizmu, ostavljajući sada po stra­
ni nezaposlenost i onu moralnu alijenaciju ili osiromašivanje
koje počiva na gubitku ljudske samostalnosti i odgovornosti
u visokokoncentriranom i centraliziranom društvu u ekonom­
skom, političkom i kulturnom pogledu.
Dok se danas postavlja praktički pitanje kako postaviti
granice ovoj neobuzdanoj težnji kapitalizma za ekspanzijom
i eksploatacijom prirodnih resursa, sasvim je drukčije
s ekspanzijom ljudske spoznaje.36 Doik kapitalističku ekspan­
ziju valja obuzdati, dotle ekspanzije ljudskih spoznaja i po­
rasta ljudske svijesti ostaju i dalje sudbonosni program čo­
vječanstva. Upravo je vlast čovjeka nad prirodom, s razvit­
kom prirodnih znanosti i proizvodnjom modernog atomskog
oružja, nametnula čovječanstvu da obuzda iracionalne sile
koje njime još uvijek suvereno vladaju. Odgovornost socio­
logije u tom poslu danas je veća nego što je bila ikada.
Sociolog se mora održavati u veoma teškom položaju:
mora se znati ograničiti u istraživačkom projektu, pronaći
metode koje tom projektu najviše odgovaraju i prim ijeniti ih
s najvećom znanstvenom strogošću. Mora se podvrgnuti znan­
stvenoj disciplini koja traži preciznost i savjesnost. Takva
disciplina kroz duže vrijeme može izgledati kao prisila koja
tišti ljudski duh i slobodan uzlet mašte. U tom položaju,
naravno, ne smije pasti u klopku one pedanterije koja sma­
tra da postoji metodološko savršenstvo samo po sebi, da su
rezultati to pouzdaniji što su precizniji u kvantitativnom
pogledu, jer takvo traženje preciznosti u kvantifikaciji često
puta razara živo tkivo društvenih procesa i pretvara ih u
artefakte, umrtvljene stvari za koje je pitanje jesu li živje­
le u nekoj prošloj, sadašnjoj ili će živjeti u budućoj epohi
ljudskoga društva. Između preciznosti i validiteta (valjano­
sti) postoji često proturječnost koje valja biti svjestan. Ra­
zlozi su poznati: preciznost traži pojednostavljenje i sposob­

35 Probleme nastale u vetzi s akoloSkam krizom vidi u: Rudi Supek, Ova

jedina zemlja, Ldiber, Zagreb, 1978.

79
nost uopćavanja (apstrakcije), a stvarni društveni procesi
redovito su veoma složeni i konkretni, to jest podložni sta­
novitoj individualizaciji. Zato se sociolog m ora ponašati kao
dobar kirurg koji zna da ima posla sa živom cjelinom i da
se nikada unaprijed ne zna koliko i gdje će njegov skalpel
zarezati u živo tkivo, a da ne povrijedi ostale organe. Dobar
kirurg će vam reći da osim tem eljitog znanja anatom ije i
velikog iskustva, veoma mnogo polaže na intuiciju, na spo­
sobnost viđenja nepredviđenog, brze prilagodbe na iznenad­
no i slučajno, a ta se vrlina preporučuje i sociologu još više
nego kirurgu.
Težak položaj sociologa pri istraživanju leži upravo u
tome što m ora voditi računa o cjelini, to jest im ati uvid u
cjelinu, što njegova svijest m ora funkcionirati kao reflektor
koji baca svjetlo na totalitet društvenih procesa, a istovre­
meno m ora pogađati samo neke dijelove, ili veze, ili odnose
u tom totalitetu, koji su mu najvažniji za postavljeni zada­
tak. No ovdje bismo htjeli donekle korigirati pravila optike,
je r osvjetljavanje totaliteta ne zamagljuje detalje, pojedi­
nosti, već ih redovito bolje ističe i ocrtava, daje im potpu­
nije značenje upravo u njihovoj pojedinačnosta. Koji će de­
talj, crta, faktor ili dimenzije nekog predm eta ili situacije
biti važniji za ispitivanje, a koji ne, to zavisi prvenstveno
od povezanosti sa smislom, značenjem ili konkretnim kreta­
njem čitave cjeline. I u tome je smisao istraživačke etike
sociologa: izgrađivati sebe u smislu univerzalne spoznaje,
a predavati sebe samo parcijalnim istraživanjim a, im ati u
misli i zamisli gotovu zgradu, a baviti se samo njezinim po­
jedinim ciglama ili katovima. Sociolog se ponaša kao dobar
arhitekt, koji pri svakom detalju misli na gotovu zgradu,
ali ima neusporedivo teži zadatak od njega, je r se njegova
zgrada neprestano giba, m ijenjajući u tom gibanju svoj plan
izgradnje, a kad se primiče konačnoj izgradnji, izgleda kao
da je neizvediva.
Razlog je u tome što sociolog ne susreće granice samo
u svojim spoznajama i postupcima kako bi došao do novih
spoznaja, već se granice nalaze i u samom predm etu koji
ispituje. Predmet ima pomične granice, kao one nove civili­
zacije što se šire na tek otkrivenim kontinentima, nezaustav­
ljive u težnji za ekspanzijom, ali izložene svim neprilikama
izviđanja, pogrešnog predviđanja, nepredvidivih zapreka i
sukoba, iako spremne na rizik koji nosi sa sobom novost
otkrića i avantura otkrivanja. Valja se čuvati onih duhova
koji su tom riziku okrenuli leđa i potražili m ir a spokojnost

80
unutar danih granica tvrdeći da se one ne šire i ne vode
u novo. Još više je potrebno čuvati se onih koji su se s nego­
dovanjem i prezirom pritajili i povukli u vlastita skloništa
i bunkere da bi se opredijelili za »unutrašnju emigraciju«.
Sociolog je osuđen da bude borac i istraživač u opasnim
i nelagodnim pothvatima. Pored svih neprilika kojima su ga
izlažili čuvari reda i poretka, on bi morao ići prem a svojim
ciljevima romantički zanesen misleći pri tome da »mu se
smješka ono što mu prijeti«.
Divna Appollinaireova pjesm a može mu poslužiti kao
životni moto:
»Mi koji vrebamo svagdje avanturu
Mi nismo vaši neprijatelji
Mi vam želimo dati široke i čudne oblasti
Gdje se m isterij u svijetu nudi onome tko ga želi ubrati.

Im a novih plamenova nikad viđenih boja

Tisuće nedokučenih fantazama
Kojima treba dati realnost.

Milost za nas koji se borim o uvijek na granicama

Neograničenog i budućnosti
Milost za naše zablude, m ilost za naše grijehove.«

6 — Zanat sociologa 81
Strukturalna analiza
Prim jeri
 I

Znanstvene činjenice su
teorijske konstrukcije
Dobar opažatelj je prije svega dobar
teoretičar
Charles Darwin

Sociolog se mora kritički odnositi pre­

ma pojmovima iz uobičajenoga svakodnevnog života, jer oni
služe ponajprije za neke praktičke potrebe i zato nisu po­
godni za znanstvenu analizu društvene stvarnosti, smatra
Durkheim. Pri tome se poziva na poznatu Baconovu teoriju
o »idolima« ili iluzijama, odnosno pogrešnim idejama po
analogiji s pogrešnim sudovima. Svakodnevno je zamjećiva-
nje} po Baconu, izloženo »obmanama roda« (idola tribu), pre­
ma kojima mi u stvarima uvijek naslućujemo red i svrhu,
a sami sebe činimo m jerom vanjskoga svijeta; »obmanama
špilje« (idola specus) koje nas, zbog naših dispozicija i život­
nog stava, drže u špilji; »obmanama trga« (idola fori) koje
nastaju u saobraćaju s drugim ljudima, naročito zbog govo­
ra, nesposobnosti da razlikujemo pojmove od riječi, odnosno
da pojmove zamjenjujemo uobičajenim riječima; i, konač­
no, »obmanama pozornice« (idola theatri) pogrešnim ideja­
ma koje lakovjerno preuzimamo iz ljudske povijesti i bez
rasuđivanja dalje prenosimo. Kad govori o »pretpojmovima«
ili »vulgarnim pojmovima«, Durkheim ima u vidu naročito
treće i četvrte obmane što nastaju u svakodnevnom ljudskom
komuniciranju i dolaze nam iz društvene tradicije, bliže ili
dalje povijesti. To su pojm ovi što se odnose na društvene
ustanove koje su ljudi sami stvorili (pravo, državu, moral i
tako dalje). Njihova česta upotreba stvara dojam kao da su
potpuno razumljivi, a time i znanstveno toliko jasni da ne

85
traže neku novu definiciju. M eđutim, oni su najčešće »ideo­
loško opterećeni«, to jest predstavljaju neku zbrku pojmova,
dojmova, predrasuda i strasti.
Durkheim preporučuje da se po uzoru na fizičare valja
vratiti samim stvarima, a što u slučaju morala ili prava
znači promatranju kako funkcioniraju određena pravila u
društvu i kako ih se ljudi pridržavaju, a ne ispitivati ideje
0 tom moralu i pravilima što se nalaze u svijesti ljudi jer
je to nešto što je na vrhu ili na kraju društvenoga procesa.
Zato je pri susretu s idejama o društvenim pojavama, ko­
je ljudi nose u glavi, potrebno prim jenjivati m etodičku sum ­
nju u Descartesovu smislu i konfrontirati te ideje sa samom
društvenom stvarnošću, vidjeti kako se one konstituiraju u
objektivnom društvenom ponašanju. Pozivajući se na Des-
cartesa, Durkheim očito smatra da znanstvene pojm ove valja
stvarati u skladu s racionalno utvrđenim sustavom, unutar
nekih teorijskih pretpostavki, ili, kako on ovdje kaže, u ne­
koj »doktrini« osnovanoj na znanstvenim pojmovima.
Poznati osnivač em pirijske sociologije, Paul Lazarsfeld,
pokazuje na statističkim primjerima, na običnim korelacija­
ma, kako se »zdrav razum« može prevariti kad se rukovodi
uobičajenim stavovima o ljudskom ponašanju. Lazarsfeld
ističe kako nam i obična anketna istraživanja, za. koja se
najčešće smatra da ne otkrivaju ništa novo već potvrđuju
stvari koje su jasne cijelom svijetu, mogu pružiti uvid u no­
ve i neočekivane odnose koji naše m išljenje mogu odvesti
sasvim drugim pravcem od uobičajenoga. A to je i cilj znan­
stvenoga istraživanja.
Robert Merton upravo upozorava na važnost iznenadnih
1 zbunjujućih otkrića nekih pojava, jer one ne ulaze u naše
već izrađene teorijske ili hipotetske konstrukcije ili uobiča­
jena shvaćanja. Takve su činjenice neobično plodne za. dalj­
nja istraživanja i njima valja obratiti naročitu pažnju. Dar­
win je rekao da je uvijek veoma pažljivo bilježio sve pojave
i mišljenja koja su proturječila njegovoj teoriji. Merton na­
ziva takvu pažnju »serendipity«, prema imenu neke indijske
princeze koja je izmišljala zanimljive pričice. Razumije se,
novi podatak mora biti značajan, »kapitalan«, ali njegov zna­
čaj ovisi o teorijskoj oštrini samog istraživača koji mora bi­
ti sposoban da mu dade novi i dalekosežni smisao. Tako su
govorne omaške već odavno bile poznate činjenice, ali im je
tek Freud dao pravi znanstveni značaj.
Iz navedenih primjera Durkheima, Lazarsfelda i Mertona,
vidjeli smo kako činjenica usko uvjetuje teoriju ili kako sa­

86
mo teorija daje podacima pravo značenje u mreži odnosa.
Marx u tom pogledu ide korak dalje jer pokazuje na koji
se način značenje društvene pojave izgrađuje pomoću dva
osnovna postupka: najprije postepenom analizom, a na kra­
ju sintetiziranjem odnosa. Analitički se postupak sastoji u to­
me da se iz složene pojave apstrahiraju najprije njezini sa­
stavni dijelovi putem apstrakcije i dedukcije, od složenijih
prema najjednostavnijima. Tako, na primjer, društvena po­
java kao pučanstvo ostaje apstrakcija ako se ne rastavi na
sastavne dijelove, na klase; a klase se sa svoje strane rastav­
ljaju na najamni rad i kapital. Osnova razmjene tih pojava
opet je podjela rada, cijene i tako dalje. Ovim se postupkom
sluzi ekonomska znanost, ali kad je jednom došlo do osnov­
nih elemenata, ona kreće obratnim putem, to jest da od
najjednostavnijih pojava ide prema sve složenijima, od ra­
da, razmjene, vrijednosti sve do države, nacije i svjetskog
tržišta. Ponovno smo došli do početnih najsloženijih pojava,
ali sada su one pojmovno određene u svim svojim kompo­
nentama. Postale su nešto konkretno, ali konkretno koje u
sebi »sjedinjuju mnoge odredbe, koje je jedinstvo mnogostru­
kog« (Marx). Do ovako shvaćenog konkretnog došli smo pro­
cesom mišljenja, određenim postupcima pojmovne analize,
racionalnim znanstvenim postupkom , koji se razlikuje od
čisto spekulativnoga po tome što polazi od iskustvenog po­
datka ili datosti i što se vraća toj istoj iskustvenoj datosti,
ali sada obogaćenoj određenim značenjem ili ispunjenoj odre­
đenim smislom, kao posljedicom analize i sinteze u prouča­
vanju takve i takve pojave.
Oslanjajući se na Husserla, Maurice Merleau-Ponty kri­
tizira empiristički pojam indukcije, kako su ga formulirali
Bacon ili Mili, i upozorava da sam proces apstrakcije iz
iskustvenog podatka sadrži neke racionalne sheme, neke
idealne pojmove ili »idealizirajuče fikcije cum fundamento
in re«, kako bi rekao Husserl. Na primjer, Galilei zamišlja
slobodni pad nekog tijela u pojmovno konstruiranom pro­
storu (pomoću euklidske geometrije), pa tijelo u takvom pro­
storu, pokazuje određenu pravilnost pada za koju nije po­
trebno promatrati beskonačni niz padova, jer je već sam taj
pad tijela, očišćenog od elemenata koji ga ometaju u čistom
obliku (zakošenost plohe, atmosfera, trenje površine itd.) sa­
svim jasno objašnjava samu pojavu pada. Takve racionalne
sheme pomoću kojih opisujemo kretanje tijela ili drugih po­
java pogađaju već »bit same stvari«. Taj se stav može pri­
hvatiti pod uvjetom da se ovdje »bit same stvari« shvati sa­

87
mo kao relativna bit, to jest opis koji dira u njezinu pravu
prirodu, ali na taj način što je približuje sam oj biti stvari,
što ispitivanje same stvari dozvoljava daljnje napredovanje
u spoznaji, a ne završava prvim korakom. Racionalnost poj­
movnih shema ili »idealizirajućih fikcija« redovito ne spre­
čava takvo napredovanje u spoznaji pod utjecajem same real­
nosti, iako se fenomenolozi vole zaustaviti na prvom koraku
ili na onome što je neposredno dano. Posljednje može biti
slučaj samo u nekim oblicima kulturnog stvaranja ili u stro­
go aksiom atskim znanostima (kao što su m atem atika ili ge­
ometrija).
Služeći se pojednostavljenom i slikovitom terminologi­
jom, Bachelard nas želi upozoriti da se razmišljanje o znan­
stvenoj spoznaji odvija na tri razine, što se međusobno uvje­
tuju, idući od niže prema višoj: a) pažnja ili promišljanje
onoga što nam daje neposredno promatranje ili percipiranje
pojava, naročito uočavanje onoga što je novo i neočekivano;
to je nadzor prvog stupnja; b) pažnja ili prom išljanje samog
postupka ili metode kojom se služimo da bismo došli do
novih činjenica ili njihovih zakonitosti, odnosno veza me­
đu njima predstavlja »nadziranje nadzora« ili nadzor2 (nad­
zor na drugu potenciju), i c) promišljanje samih teorijskih
ili filozofskih pretpostavki, koje smo preuzeli od naše kul­
ture, kao što je moderni racionalizam, znači kritički se od­
nositi i prema upotrijebljenoj m etodi i prema teorijskom
okviru kojim se služimo; to je nadzor nad nadziranjem nad­
zora ili nadzor3 (nadzor na treću potenciju). Taj problem
susreće svaki istraživač koji se duže vremena bavi pitanjim a
vrijednosti upotrijebljenih metoda i »objektivnošću« ili »isti­
nitošću« dobivenih rezultata.
Georges Canguilhem upozorava na neke m om ente u Ba-
chelardovoj filozofiji znanosti kao što su »teorijski prim at
zablude«, »obezvređivanje intuicije«, koje valja pretvarati u
racionalne spoznaje, usmjerenost razina na zbilju kojoj se
postupno približavamo, iako izgleda nedostižna. Bachelard
je imao podjednako razvijen osjećaj za egzaktnost znanstve­
nog postupka, kao i za njegove granice, za ograničenja mo­
dernog racionalizma i potrebu njegova nadilaženja. »Potreb­
no je da duh bude vizija kako bi razum bio revizija; da duh
bude poetičan, kako bi razum bio analitičan, a racionalizam
psihoanalitičan«, to jest samokritičan, da ponire u vlastite
izvore.

88
 1. Emile Durkheim:
Pretpojmovi ili zdravorazumski
pojmovi — zapreke
znanstvenom m išljenju
. . . Ti pojmovi, doista, ili koncepti, bi­
lo kakvim imenom ih nazvali, nisu zakoniti nadomjesci za
stvari. Kao proizvodi običnog iskustva, njihova je uloga, pri­
je svega, dovesti naše činove u sklad sa svijetom koji nas
okružuje; oblikovani su praksom i za praksu. No jedna pre­
dodžba može korisno odigrati ovu ulogu, a da je istovreme­
no teorijski pogrešna. Kopernik je prije nekoliko stolječa
raspršio varke naših osjetila u pogledu kretanja zvijezda; pa
ipak, još uvijek prema ovim iluzijama dnevno raspoređujemo
naše vrijeme. Da bi jedna ideja doista pobudila pokrete ade­
kvatne prirodi neke stvari, nije nužno da vjerno izražava
ovu prirodu, ali je dovoljno da omogući da osjetimo što je
u jednoj stvari korisno ili nepogodno, čime nam može poslu­
žiti, a čime štetiti. Doduše, i ovako stvoreni pojmovi pred­
stavljaju takvu praktičku ispravnost samo na aproksimati­
van način i samo u općenitim slučajevima. Koliko puta su
oni netočni i opasni! Nećemo, dakle, razrađujući ih na bilo
koji način uspjeti pomoću njih otkriti zakone stvarnosti. Na­
protiv, oni su kao neki veo između nas i stvari što nam ih
krije to bolje što izgleda prozirnije . . .
Pojmovi o kojima smo upravo govonili, su notiones vul­
gares ili praenotiones a na njih upozorava Bacon, u temelju
svih znanosti gdje zauzimaju mjesto činjenica. To su idola,
vrste utvara koje izobličuju pravi izgled stvari, a koje ipak
uzimamo za stvari kao takve. I budući da ova imaginarna
sredina ne pruža nikakav otpor duhu, to se ovaj, ne osjeća­
jući da ga bilo što veže, predaje ambicijama bez granica i
vjeruje da može izgraditi svijet ili, točnije, rekonstruirati ga
pomoću vlastitih snaga i prem a hiru svojih želja.
Ako je tako u prirodnim znanostima, tim više mora biti
tako i sa sociologijom. Ljudi nisu čekali na dolazak društve­
ne znanosti da bi stvorili pojmove o pravu, moralu, obitelji,
državi, o samom društvu zato što nisu mogli bez njih živjeti.
Međutim, u sociologiji su naročito ovi pretpojmovi, da se
izrazimo kao Bacon, sposobni da ovladaju duhom i da zami­
jene stvari. Zapravo društvene stvari ostvaruju samo ljudi;
one su proizvod ljudske djelatnosti. One, dakle, ne izgleda­
ju kao nešto drugo doli ostvarivanje urođenih ili neurođe-

89
nih ideja, koje nosimo u sebi, a koje prim jenjujem o na razli­
čite okolnosti što prate odnose među lju d im a . . .
Ono što taj način gledanja čini konačno vjerodostojnim
jest činjenica da detalji društvenog života preplavljuju sa
sviju strana svijest te ona nema dovoljno čvrstu percepciju
da bi osjetila stvarnost. Budući da u sebi nemamo dovoljno
jake i bliske veze, to u nama stvara dojam kako ne držimo
do ničega i plivamo u praznom, u beskonačno savitljivoj
polustvarnoj m ateriji. Evo zašto su toliki mislioci vidjeli u
društvenim uređenjim a samo m anje ili više proizvoljne
um jetne kombinacije. Ali ako nam detalji, konkretni i poje­
dinačni oblici izmiču, to ipak predočujem o najopćenitije vi­
dove kolektivne egzistencije u cjelini ili djelomično, i to su
upravo ove shematske i sum arne predodžbe što tvore pret-
pojmove, a koji nam služe za svakodnevne potrebe. Dakle,
ne možemo posum njati u njihovo postojanje, jer njihovu egzi­
stenciju zamjećujemo istodobno s našom. Ne samo da su
one u nama, već proizlaze iz opetovanih doživljaja, pa i za­
vise od ponavljanja i navike d tako dobivaju neku vrst ugle­
da i vlasti. No ne možemo a da ne prom atram o kao stvarno
ono što nam se suprotstavlja. Osjećamo da nam pružaju
otpor, kad ih se želimo osloboditi. Sve, dakle, pridonosi to­
me da u njima vidimo pravu društvenu stv a rn o st. . .
Ne samo da ove vulgarne pojmove susrećemo u temelju
svake znanosti, već ih svakoga časa pronalazimo u matici
razmišljanja. U sadašnjem stanju naših spoznaja, ne znamo
sigurno što je to država, suverenitet, politička sloboda, demo­
kracija, socijalizam, komunizam itd. Metoda bi zahtijevala,
dakle, da ne upotrebljavamo pojmove dok ih nismo znan­
stveno uspostavili. Pa ipak se riječi što ih izriču neprestano
pojavljuju u diskusijama sociologa. Upotrebljavamo ih sva­
kodnevno i s takvom sigurnošću kao da odgovaraju dobro
definiranim i poznatim stvarima, iako pobuđuju u nam a sa­
mo zbrkane pojmove, nerazlučene mješavine nejasnih doj­
mova, predrasuda i strasti. Danas se rugamo onom neobič­
nom rasuđivanju kakvo je upotrebljavao liječnik u srednjem
vijeku, služeći se pojmovima toploga, hladnog, vlažnog, su­
hog itd., a ne prim jećujemo da sami i dalje upotrebljavamo
iste metode kada je riječ o pojavama koje ga mnogo manje
podnose od spomenutih, je r su mnogo složenije.
U posebnim granama sociologije ovaj je ideološki karak­
ter još više naglašen . . .
I sva pitanja koja obično postavlja etika odnose se na
ideje, a ne na stvari: ovdje bi valjalo znati što je to ideja

90
prava, ideja morala, a ne kakva je priroda morala i prava
uzetih samih po sebi. Moralisti još nisu došli do ovog veo­
ma jednostavnog shvaćanja da, kao što naše predodžbe o
osjetilnim stvarima dolaze od samih stvari i izražavaju ih
više ili manje točno, tako i naša predodžba morala dolazi iz
prizora pravila koja funkcioniraju pored našim očima i koja
ona shematički prikazuje. Dosljedno tomu to su zato pravi­
la, a ne sumarni pogled na njih, što oblikuju predmet znano­
sti, kao što je predm et fizike tijelo takvo kakvo postoji, a
ne ideja koju o njoj im a običan čovjek. Iz toga proizlazi da
kao temelj morala uzimamo ono što je na samom vrhu,
naime, način kako se on produžuje u individualnim svijesti­
ma i kako u njima odjekuje . . .
Potrebno je sistem atski ukloniti sve pretpojmove. Po­
sebna demonstracija ovoga pravila nije potrebna; ona proiz­
lazi iz svega što smo već rekli. Uostalom, ona je temelj sva­
ke znanstvene metode. Metodička sum nja u Descartesa je,
zapravo, njezina prim jena. Ako u času stvaranja znanosti De­
scartes sebi postavlja kao zakon sum nju u sve ideje koje
je ranije primio, razlog je tome što želi upotrebljavati samo
znanstveno razrađene pojmove, to jest konstruirane prema
metodi koju je sam uspostavio; svi oni za koje sm atra da
su drugog porijekla, m oraju barem privremeno biti odba­
čeni. Već smo vidjeli da teorija idola kod Bacona nema
drugi smisao. Dvije velike doktrine, često suprotstavljane
jedna drugoj, slažu se u ovoj bitnoj točki. Potrebno je, da­
kle, da sociolozi, bilo u času određivanja predmeta svojih
istraživanja, bilo u toku dokazivanja, odlučno sami sebi za­
brane upotrebu pojmova koje su stvorili izvan znanosti i za
one potrebe koje nem aju ništa znanstvenoga. Potrebno je da
se oslobode onih lažnih očitosti što vladaju duhom običnog
čovjeka, da odbace jednom zauvijek jaram empirijskih ka­
tegorija koje dugo navikavanje čini često puta tiranskim. Ako
ga, doduše, ponekad nužda navede da ih upotrijebi, neka
bude svjestan da su malo valjane, da ih ne bi pozvao da u
doktrini imaju ulogu koje nisu dostojne.
Pravila socioloSkog metoda, Savremena škola, Beograd, 1963.

91
 2. P. F. Lazarsfeld: Statistika
i zdrav razum
Zajednički predm et društvenih i pri­
rodnih znanosti je otkrivanje pravilnosti i određivanje krite­
rija značenja. Ali između ova dva polja istraživanja postoje
bitne razlike. Svijet društvenih događaja mnogo je m anje
»vidljiv« od svijeta prirode. Pad tijela, toplo i hladno, želje­
zo koje rđa, neposredno su očite stvari. Mnogo je teže za­
m ijetiti da ideje o dobru i zlu variraju od jedne kulture do
druge; da običaji mogu im ati funkciju koja je drukčija od
one koju im ljudi pripisuju kad ih vrše; da se ista osoba
može veoma različito ponašati kao član obitelji i kao član
profesionalne grupe. Već je i sam opis ljudskog ponašanja,
od grupe do grupe, s obzirom na prom jene u raznim situa­
cijama, širok i težak pothvat. Upravo je zadatak anketa da
uspješno opisuju, odabiru i naznače korelacije. Međutim, i
ta funkcija često dovodi do neugodnih nesporazuma. Doista
je teško naći neki oblik ljudskog ponašanja koji se već nije
negdje pram atrao. Zato, kad se nekom anketom utvrdi neka
dominantna pravilnost, mnogi čitaoci reagiraju kao da je
»sve to bilo jasno«. Tako, na prim jer, često čujemo kako
ankete samo izražavaju na kompliciraniji način ona prom a­
tranja koja su već ranije svima bila jasna.
Čitalac će lakše postati svjestan ovoga stava ako ima
pred očima neke sudove ili odgovore na pitanja što ih nala­
zimo u brojnim anketama i ako pripazi na vlastite reakcije.
Evo kratke liste popraćene kratkim komentarim a, kako bih
bolje osvijetlio moguće reakcije brojnih čitalaca.
1. Pojedinci, 5 višim nivoom obrazovanja, pokazuju više
psihoneurotičkih sim ptom a od onih čiji je nivo obrazovanja
nizak. (Često se komentira duševna nestabilnost intelektual­
ca za razliku od manje delikatne psihologije čovjeka s ulice.)
2. Za vrijeme vojne službe moral seljaka redovito je vi­
ši od morala građana. (Naravno, jer su navikli na oporiji ži­
vot.)
3. Vojnici iz južnih krajeva Sjedinjenih Država bolje pod­
nose tropsku klimu na Pacifičkim otocima od vojnika sa
Sjevera. (Stanovnici Juga navikli su na vrućine.)
4. Obični vojnici bijelci pokazuju više ambicija da po­
stanu podoficiri od vojnika crnaca. (Pomanjkanje ambicije
kod crnaca postalo je već poslovično.)

92
 5. Crnci s Juga više vole bijele oficire s Juga od onih
sa Sjevera. (Nije li poznato da bijelci s Juga imaju više pa­
ternalistički odnos prema svojim »obojenima«?)
” б. Američki su vojnici pokazivali veću nestrpljivost da
budu repatrirani za vrijeme rata nego nakon njemačke pre­
daje. (Ne možemo koriti ljude što ne žele da budu ubijeni.)
Evo nekoliko uzoraka korelacije veoma jednostavnog ti­
pa, onih što tvore »cigle« za gradnju empirijske sociologije.
Ali zašto, ako su one tako očite, trošiti novac i energiju da
bismo ustanovili ova otkrića? Ne bd li bilo pametnije da ih
smatramo kao dane i da pređemo na razrađeni je tipove
analize?
Svaki od ovih stavaka izražava upravo suprotno od stvar­
nih rezultata. Anketa je u stvari utvrdila da su vojnici s
nižom naobrazbom skloniji neurozama od onih s višom nao­
brazbom, da se stanovnici Juga ne prilagođavaju tropskim
uvjetima bolje od stanovnika Sjevera, da su crnci željni više
promocije itd.
Da smo u početku naveli stvarne rezultate anketa, čita­
lac bi ih također nazvao »očitima«. Ovdje je očito da nešto
ne valja u tom čitavom rasuđivanju o »očitosti«. U stvari,
valjalo bi ga preokrenuti: ako je svaka ljudska reakcija ra­
zumljiva, bilo bi stvarno potrebno vidjeti koje se reakcije
najviše pojavljuju i pod kakvim uvjetima. Samo tada bi dru­
štvena znanost mogla napredovati.1

3. Robert K. Merton: Pažnja

za neočekivano
Događa se da neko otkriće izazove no­
vu društvenu teoriju. Već smo bili rekli suviše ukratko: »Em­
pirijsko istraživanje, ako je plodno, ne samo da provjerava
hipoteze izvučene iz teorije, već porađa i nove hipoteze. To bi
se moglo nazvati serendipity, drugim riječim a otkriće uslijed
slučaja ili oštroum nosti zbog rezultata koji nismo tražili.«
Serendipity se odnosi na dosta čestu pojavu da smo uo­
čili neki neočekivani, zbunjujući i kapitalni podatak, koji za­

1 Najvažnija metodološka djela P. F. Lazansfelda, najpoznatijeg osnivača

empirijske sociologije, jesu: P. F. Lazarsfeld and M. Rosenberg, The Language
of Social Research, A Reader in the Methodology of Social Research, The Free
Press, Glencoe, 1955; P. F. Lazarsfeld and R. K. iMerton, Continuities im So­
cial Research. Studies in the Scope and Method of »The American Soldier«, The
Free Press, Glencoe, 1950.

93
tim postaje povod da razvijemo neku novu teoriju ili proši­
rim o postojeću. Svako od ovih određenja valja precizirati.
Podatak je prije svega iznenadan. Neko nas istraživanje
usm jereno na verifikaciju jedne hipoteze slučajno vodi do
prom atranja nečega što nismo očekivali i pripada teorijam a
koje su tuđe našem istraživanju.
""Drugo, podatak je zbunjujući, iznenadan, je r se čini da
ne odgovara općenito prihvaćenoj biti teorije ni već utvrđe­
nim činjenicama. U oba slučaja proturječnost izaziva znati­
želju. Ona prisiljava istraživača da »dade neki smisao pro­
m atranoj činjenici«, da je uvede u širi referenci jalni okvir.
On nastavlja ispitivanjem. Prom atra. Zaključuje. Njegovi su
zaključci uvelike pod utjecajem njegove opće teorijske ori­
jentacije. Što više zaranja u činjenice, to više ima izgleda da
pronađe bogatu žilu. Ako se, srećom, nova ideja pokaže
ispravnom, zbunjujući podatak vodi konačno do nove teo­
rije ili do proširenja teorije. Znatiželja izoštrena zbunjuju-
ćim podatkom privrem eno se smiruje.
Treće, kad kažemo da zbunjujući podatak m ora biti »ka­
pitalan«, to jest da m ora utjecati na opću teoriju, mislimo
više na ono što prom atrač m ora vidjeti u činjenici nego na
samu činjenicu. Da bi izvukao općenito iz posebnoga, pro­
m atrač m ora imati okretnost teorijskog duha. Tako, na pri­
mjer, ljudi su stoljećima prom atrali tako banalne činjenice
kao što su lapsus linguae et calami, tipografske pogreške
i praznine u pamćenju, ali je bila potrebna teorijska osjet­
ljivost jednoga Freuda koji je u njim a vidio kapitalne podat­
ke, oni su mu dozvolili da proširi svoju teoriju o simpto­
mima i potiskivanju.
Serendipity pretpostavlja, dakle, jedan neočekivani, zbu­
njujući i kapitalni podatak što vrši pritisak na istraživača
da bi ga odveo na novi trag, sposoban da proširi teoriju.
Slučajevi serendipity postojali su u svim disciplinama, ali
uzet ćemo za prim jer novije sociološko istraživanje. U toku
proučavanja društvene organizacije u Craftownu, stambenoj
četvrti sa sedam stotina većinom radničkih obitelji, prim ije­
tili smo da je u velik broj građanskih, političkih i drugih or­
ganizacija učlanjena veća proporcija stanovnika nego što je
to bila u njihovom ranijem m jestu obitavanja. Slučajno smo
utvrdili da su roditelji male djece povećali članstvo u organi­
zacijama, što je zapravo bilo neshvatljivo. Jer je očito da
mala djeca, naročito djeca nižih slojeva, vežu roditelje uz
kuću i onemogućuju im sudjelovanje u kolektivnom životu
izvan kuće. No evo kako su roditelji u Graftownu objašnja­

94
 vali svoje ponašanje: »Oh, izaći uvečer nije nikakav pro­
blem«, rekla nam je majka, članica nekoliko organizacija,
»lako je naći mlade iznad deset godina da se bave djecom.
Ovdje ama mnogo više mladih između deset i dvadeset go­
dina nego tamo gdje smo prije stanovali.«
Ovo objašnjenje izgledalo je pertinentno i dovoljno da
zadovolji znatiželju anketara, ali riječ je o zbunjujućoj činje­
nici: kao i većina novih stambenih blokova, Craftown je
stvarno imao veoma malen postotak omladine (samo 3,7 po­
sto u grupi od 15 do 20 godina), štoviše, većina odraslih
osoba (63 posto) bila je mlađa od 34 godine, pa je i većina
njihove djece bila mlađa od deset godina. Prema ovim po­
dacima Craftown nije ni izdaleka imao dovoljno omladine
koja bi se bavila djecom; istina je bila upravo suprotna:
odnos između broja omladine i broja djece mlađe od deset
godina bio je 1 napram a 10, dok je u njihovoj ranijoj komu­
ni bio 1 napram a 1,5.
Našli smo se pred zbunjujućom činjenicom koja nije
odgovarala početnom planu ankete. U naše polje istraživa­
nja o Craftownu nismo uveli, a nismo ni mogli uvesti, hipo­
tezu o pogrešnom vjerovanju da im a dovoljno mladih izme­
đu deset i dvadeset godina koji mogu čuvati djecu. To je
bilo zbunjujuće i ujedno nepredviđeno p ro m atran je. . .
Ako proturječnost između subjektivnih dojmova stanov­
nika Craftowna i objektivnih činjenica nije bila prikladna
za takvu operaciju, bolje je bilo ignorirati je, jer je ionako
imala »minimalnu« društvenu važnost.
No ono što je ovu činjenicu činilo naročito zbunjujućom
za opći teorijski problem jest nemogućnost pripisivanja ši­
renja ove iluzije običnom računu ljudskih interesa. Općeni­
to, kad sociolog zajedno s nekom shemom proizašlom iz uti-
litarističke teorije isusreće očitu netočnost, on traži neke po­
sebne grupe zainteresirane da izmišljaju i šire takvo vjerova­
nje. Poviknuti: »To je propaganda!« sm atra se često kao solid­
na teorijska analiza. Ali ovdje očito nije riječ o tome: jasno je
bilo da ne postoji grupa koja bi im ala neki poseban interes
da razdvaja starosne grupe u Craftownu. Gdje je, dakle, bio
izvor ove društvene obmane?
Nekoliko je drugih teorija sugeriralo moguće objašnje­
nje: Marxov postupak da društveno postojanje »određuje
svijest ljudi«; Durkheimov teorem prem a kojemu, ako dru­
štvene predodžbe (»kolektivne predodžbe«) odražavaju na
neki način određenu stvarnost, »iz toga ne proizlazi da su
one objektivno u skladu s idejom koju zainteresirani o njoj

95
imaju«; Sheriff ova teza prem a kojoj »socijalni faktori« pru­
žaju okvir za selektivne percepcije i sudove za relativno sla­
bo strukturirane situacije; dom inantna ideja sociologije spo­
znaje, naime, da društvena situacija određuje perspektive
koje ulaze u percepcije, vjerovanja i ideje. АИ, m a koliko
bile sugestivne, ove usm jeravajuće ideje nisu pružale nika­
kav odgovor na pitanje: Koja su to obilježja »društvenog
postojanja«, koji vidovi »društvene stvarnosti«, koji »dru­
štveni faktori«, kakva »društvena situacija« što su mogli
odrediti ovo prividno iluzorno vjerovanje?
Zagonetku smo riješili slučajno, razgovarajući sa stanov­
nicima. Majka dvoje djece mlađe od šest godina, koja se
aktivno bavila poslovima u Craftownu, rekla nam je:
»Suprug i ja često izlazimo zajedno. Ovdje u okolici ima
mnogo ljudi koji će se pozabaviti djecom. Ne bojimo se osta­
viti kuću nekom susjedu od dvanaest ili trinaest godina, kad
poznajemo sve ljude. U velikom gradu teško se obraćate
nekom tko vam je gotovo stranac.«
Ovaj je razgovor jasno pokazivao da se korijen »iluzije«
nalazio u strukturi zajedničkih odnosa m eđu stanovnicima
Craftowna. Iluzija je bila nesvjesni odraz, ne statističke stvar­
nosti već povezanosti zajednice. Stvarno nije postojao veći
broj omladine u Craftownu, ali ih je bilo više koji su intim no
poznavali i koji su, dosljedno, društveno postojali za rodi­
telje koji su tražili nekoga da im čuva djecu. Većina stanov­
nika Craftowna došla je iz grada i sada se našla u manjoj
zajednici gdje se razvila intim nija atm osfera. Iluzija je izra­
žavala duševno stanje ljudi koji su vidjeli u mladićima izvor
za čuvanje djece, je r su im bili poznati i uživali su njihovo
povjerenje. Ukratko, percepcija je bila funkcija povjerenja,
a povjerenje je bilo funkcija društvene kohezije.
Dakle, sa sociološkog gledišta ovo nepredviđeno otkriće
potvrđuje i proširuje teoriju prem a kojoj je »društvena рег-
cepcija« proizvod društvenih okvira. Ona, osim toga, razvija
»psihologiju društvenih normi«, je r ona nije jednostavno
prim jer pojedinaca koji posuđuju pojedinačne norme, sudove
i standarde drugim članovima zajednice. Percepcija je prije
nusproizvod, izvadak iz strukture ljudskih odnosa.
Nema sumnje da ovaj prim jer dobro pokazuje što je
serendipity: neočekivano otkriće i zbunjenost pobuđuju zna­
tiželju istraživača i vode ga nepredviđenom kraticom do no­
ve hipoteze.
Robert К. Merton, Elementi sociološke teorije i metode (cit. prema Bomxtieu
et al.. Zanat soaologa, str. 115—117).

96
 4. Karl Marx: Konkretno je
jedinstvo mnogostrukog
Izgleda da je ispravno početi s realnim
i konkretnim, sa stvarnom pretpostavkom, na primjer,
u ekonomiji sa stanovništvom koje je osnova i subjekt cije­
loga društvenog čina proizvodnje. Međutim, pri bližem pro­
m atranju to se pokazuje kao pogrešno. Stanovništvo je ap­
strakcija ako izostavim, na prim jer, klase od kojih je sastav­
ljeno. Ove klase su, opet, prazna riječ ako ne poznam ele­
mente na kojima one počivaju, na prim jer, najamni rad, ka­
pital itd. Ovi, opet, im aju za pretpostavku razmjenu, podje­
lu rada, oijene itd. Kapital, na prim jer, nije ništa bez najam ­
nog rada, bez vrijednosti, novca, cijene itd. Počnem li, da­
kle, sa stanovništvom, bila bd to kaotična predodžba cjeline
i ja bih bližim određivanjem dolazio analitičkim putem na
sve jednostavnije pojmove; od zamišljenoga konkretnog na
sve mršavije apstraktne, pa sve do najjednostavnijih odre­
daba. Odatle bih morao krfenuti natrag, dok opet ne bih
stigao do stanovništva, ali ovog puta ne kao kaotične pre­
dodžbe cjeline, već kao bogate cjelokupnosti mnogih odre­
daba i odnosa. Onaj prvi put jest put kojim je ekonomija
historijski pošla u svom postanku. Ekonomisti 17. stoljeća,
na primjer, još uvijek počinju od žive cjeline, stanovništva,
nacije, države, više država itd., ali uvijek završavaju time
što putem analize iznađu neke određujuće apstraktne, opće
odnose, kao podjelu rada, novac, vrijednost itd. Tek što su
ovi pojedinačni momenti bili više ili manje fiksirani i ap­
strahirani, počeli su nicati ekonomski sistemi koji se od
jednostavnog, kao rad, podjela rada, potreba, prometna vri­
jednost, penju do države, razmjene među nacijama i svjet­
skog tržišta. Očito je da je ova druga metoda znanstveno
ispravna. Konkretno je konkretno zato što je ono sjedinjenje
mnogih odredaba, dakle jedinstvo mnogostrukog (potcrtao
R.S.). Zbog toga se ono u m išljenju pojavljuje kao proces
ujedinjavanja, kao rezultat, ne kao polazna točka, iako ono
jest stvarna polazna točka, pa uslijed toga а polazna točka
opažanja i predodžbe. Onim prvim putem puna je predodžba
bila rasplinuta u apstraktno određenje; ovim drugim putem
apstraktna određenja dovode do reprodukcije konkretnog
putem mišljenja. Zbog toga je Hegel pao u iluziju da realno
valja shvatiti kao rezultat m išljenja koje se u sebi sjedinju­
je, u sebi udubijuje i iz samoga sebe kreće, dok je metoda
penjanja od apstraktnog prem a konkretnom samo način po-

i Zanat sociologa 97
moću kojega mišljenje prisvaja konkretno, reproducira ga
kao duhovno konkretno. Ali ni u kojem slučaju to nije sam
proces nastajanja konkretnog. Na prim jer, najjednostavnija
ekonomska kategorija, recimo prom etna vrijednost, ima za
pretpostavku stanovništvo koje proizvodi u određenim odno­
sima; također i stanovitu vrstu obitelji, ili općine, ili države
itd. Prometna vrijednost nikad ne može postojati osim kao
apstraktni jednostrani odnos već dane konkretne, žive cje­
line. Naprotiv, kao kategorija, prom etna vrijednost živi pret­
potopnim životom. Zbog toga se za svijest — a filozofska
svijest je tako određena da je za nju logičko m išljenja stvar­
ni čovjek, a logički shvaćeni svijet tek kao takav stvarni
svijet — kretanje kategorija pojavljuje kao stvarni čin proiz­
vodnje — koji je, na žalost, potaknut samo izvana — čiji
je rezultat svijet; a ovo je — što je opet tautologija — uto­
liko točno što je konkretna cjelokupnost, kao misaoni kon-
kretum , doista proizvod m išljenja, poimanja; ali nikako
proizvod pojm a koji misli izvan ili iznad opažanja i predodž­
be i koji sam sebe rađa, već proizvod prerade opažanja i
predočivanja u pojmove. Cjelina, kako se pojavljuje u glavi
kao misaona cjelina, jest proizvod glave koja misli, koja
prisvaja svijet na jedini način koji joj je moguć, na način
koji je drukčiji od umjetničkog, religioznog, praktičko-du-
hovnog prisvajanja tog svijeta. Realni subjekt nastavlja po­
stojati cijelo vrijeme izvan glave u svojoj samostalnosti; sve
dok se glava odnosi prema njemu samo spekulativno, samo
teorijski. Stoga i pri teorijskoj metodi predodžba mora ne­
prestano im ati u vidu subjekt, društvo, kao pretpostavku.
Uvod u kritiku političke ekonomije, Kultura, Beograd, 1956.

5. Maurice Merleau-Ponty:
Racionalna podloga znanstvene
indukcije
Potrebno je sjetiti se veoma dubokih
prim jedbi što ih je Husserl dao u vezi s indukcijom uopće.
On se u svemu suprotstavlja teoriji indukcije koja je vrije­
dila potkraj 19. stoljeća, a koja je zapravo teorija J. St.
Milla: indukcija shvaćena kao postupak pomoću kojega raz­
matrajući mnoštvo činjenica i otkrivajući da to mnoštvo
činjenica ima neko zajedničko obilježje, mi ga izdvajamo
pomoću apstrakcije i smatramo bitnim u odnosu prema cje-

98
 Lini činjenica od koje smo pošli; ili indukcija kao postupak
izbora koji bi dozvoljavao da pronađemo uzrok neke poja­
ve među njezinim prethodnim pojavama, a uklanjajući sa­
mo one koje nisu ni stalne ni uvjetovane. Za Husserla induk­
cija nije nikada bila to ili samo to . . .
Uzmimo kao prim jer Galileija i fundamentalnu indukciju
koja zapravo stvara modem u fiziku. Kako je Galilei postu­
pio? Je li promatrao različite prim jerke pada tijela i meto­
dom slaganja izvukao, kao što kaže Mili, ono što je zajed­
ničko različitim činjenicama pada tijela? On je postupio na
sasvim drukčiji način. Poimanje pada tijela na koje se osla­
nja, ne nalazi u činjenicama. On ga tvori aktivno, konstruira
ga: slobodno poima čist slučaj slobodnog pada nekog tijela
za koji nema ni jedan prim jer iz vlastitog iskustva; i pošto
je konstruirao tu ideju, provjerava je dokazujući da isku­
stvene činjenice, pomiješane, zbrkane, koje ne pokazuju ni­
kad slobodni pad u čistom stanju, možemo shvatiti polazeći
od ovoga čistog pojma pomoću uvođenja nekih dodatnih
uvjeta (trenja, otpora itd.), što nam objašnjavaju razmak
između činjenice i pojma. Polazeći od slobodnog pada, dakle,
konstruira se i kad tijelo pada na ukočenoj ravnini. »Fizi­
čari postupaju«, rekao je Husserl u prvom svesku Logičkih
istraživanja, »pomoću idealizirajućih fikcija cum fundamen-
to in re, pomoću idealiziraj ućih fikcija osnovanih na činje­
nicama.« »Uzmimo«, rekao je, »Nevvtonov zakon. Zapravo, on
ne govori o postojanju gravitirajućih masa. To je i jedna
idealizirajuća fikcija pomoću koje poimljemo što bi bila
gravitirajuća masa u čistom stanju. Utvrđujemo određenja
koja bi imala, pod pretpostavkom da ona postoji. Newtonov
zakon ne govori ništa s obzirom na postojanje«, kaže Husserl.
On govori samo ono »što odgovara gravitirajućoj masi kao
takvoj«.
Dakle, već je indukcija onako, kako je doista prim jenjuju
fizičari (ne ona sablasna indukcija St. Miilla koja se nikad
ne prim jenjuje u znanosti) jedno čitanje kiti. Kroz nečiste i
nesavršene činjenice, kakav je pad tijela na ukošenoj rav­
nini, čitam slobodni pad tijela, teorijski iskovan i poimljen
po duhu. Ono što daje konačno vjerojatnu vrijednost induk­
ciji, ono što čini da idealizirajuća fikcija doista im a svoj
temelj u stvarima, nije broj činjenica na koje se pozivamo
radi opravdanja indukcije, već je to nutrašmja jasnoća koju
bacaju tako iskovane ideje na pojave koje želimo razumjeti.
Isto tako kao što će Brunschvis u Iskustvu i fizičkom kau-
zalitetu pokazati da je dovoljan ponekad jedan jedini ekspe-

99
rim ent, pa da se postavi neki zakon, na prim jer kad je
Davy utvrdio postojanje potaše na osnovi jednog jedinog
eksperim enta elektrolize, tako sada i Husserl dopušta da
indukcija ne počiva nužno na velikom broju slučajeva. Riječ
je o postupku intelektualne analize, čije se provjeravanje
sastoji u tome što tako razrađeni pojmovi potpuno ali barem
dovoljno osvjetljavaju dane pojave. Zakoni nisu u biti neke
realnosti koje bi posjedovale neku silu što bi vladala nad
činjenicama; oni su svjetlo, a ne sila, mogli bismo reći go­
voreći kao Malebranche.
Usporedimo ovako shvaćenu indukciju sa »zrenjem bi­
ti« (Wesenschau). Vidjeli smo da se zrenje biti konsta-uira
na činjenicama, kao i indukcija, ali je razlika u tome što
se zrenje biti dobiva zamišljenom »slobodnom varijacijom«
nekih činjenica. Da bismo došli do zrenja neke biti (esen­
cije), zamislimo konkretni eksperim ent i varirajm o ga u mi­
slima; pokušajmo zamisliti da je doista izmijenjen u svim
odnosima, a ono što ostane nepromjenljivo kroz sve te pro­
mjene da je doista bit prom atranih pojava. Ako, na prim jer,
želimo stvoriti neku ideju ali, što je zapravo isto, dostići
bit prostorne figure kao što je svjetiljka, zamišljamo kako
svi odnosi sadržani u ovoj prostornoj figuri variraju; ono
što se ne može izmijeniti, a da predm et ne iščezne, to je bit.
Uzmimo da želimo stvoriti ideju melodije. Podsjetimo se na
neku pjesmu koju smo čuli, pretpostavimo da su svi odnosi
izmijenjeni, sve note izmijenjene, pa je bit melodije ono
što ostane nepromijenjeno i bez čega ne bi više bilo melo­
dije. Isto je tako ako želimo shvatiti neki društveni proces.
Predočujemo sebi društveni proces kojem smo prisustvovali
i o kojem imamo neke pojmove iz povijesti. Ono što ostaje
nepromjenljivo kroz sve promjene jest bit. Uvijek, čak kad
mislimo o terminima biti, imamo u vidu vidljivo, činjenicu.
Jednostavno, u slučaju zrenja biti, pojedinac ili činjenica
nije niti shvaćena niti postavljena kao realnost. Da nije po­
stavljena kao realnost, svjedoči upravo činjenica što je vari­
ramo samo u mislima. Dolazimo, dakle, do ideje ako je ei-
detička psihologija jedno čitanje nepromjenljive strukture
našeg iskustva, čitanje koje prim jenjujem o na prim jerim a,
empirijska psihologija, koja se služi indukcijom, također je
u mnogobrojnim slučajevima čitanje bitne strukture. Samo
što je u tom slučaju riječ o realnim, a ne zamišljenim sluča­
jevima. Konačno, nalazimo da je jedina razlika između induk­
tivnog postupka, kad je zakonit, kad se svodi na doista bit­
no, i postupka eidetičke psihologije u tome što posljednja

100
prim jenjuje postupak sa zamišljenim varijacijama, dok to
prva čini se stvarnim varijacijama, to jest prom atrajući mno­
gostruke slučajeve što su se uistinu dogodili.
Ako razmišljamo, naći ćemo da je srodnost između dvije
koncepcije još i veća. Zaista, čak i onda kad stvarate induk­
cije polazeći od veoma brojnih činjenica, nikad ne ispitujete
sveukupnost mogućih slučajeva. Kad, na prim jer, utvrđujete
zakon nekog fizikalnog fenomena, nećete prirodno zakon
provjeravati na svim vrijednostim a jedne varijabile, već ćete
se ograničiti na određeni broj eksperimenata i izvući odnos
koji sm atrate da uvijek vrijedi, čak i za one posredne vrijed­
nosti što ih niste provjeravali. To nazivamo interpolacijom.
Interpolacija pretpostavlja da, unutar jednog intervala već
provjerenih vrijednosti prim jenjujem o postupak zamišljenih
varijacija o kojima govori Husserl: »Vi prim jećujete u odre­
đenom broju odlučnih eksperimenata odnose, a ostatak za­
mišljate u funkciji zamijećenih odnosa u konačnom broju
slučajeva. Vi povezujete stvarno zamijećene slučajeve sa za­
mišljenom varijacijom koja vodi od jednoga do drugoga.«
(La science de l’homme et la phenomenologie, Znanost o čovjeku i fenomeno­
logija, Gallimard, Paris, 1953.)

6. Gaston Bachelard: Tri

stupnja teorijske budnosti
Funkcija nadzora nad samim sobom
poprima u naporima znanstvene kulture složene oblike, veo­
ma pogodne da nam pokaže psihičko djelovanje racional­
nosti. Ako je pobliže proučavamo, im at ćemo ponovni do­
kaz o specifično sekundarnom karakteru racionalizma. Doi­
sta smo se smjestili u filozofiju racionalnoga kad shvatimo
da shvaćamo, kad možemo sigurno prokazati zablude i pri­
vide razumijevanja. Da bi nadzor nad samim sobom davao
neku sigurnost, potrebno je da i on sam bude pod nadzo­
rom. Tada se pojavljuju oblici nadziranja nadzora (surveil­
lance de surveillance), što ćemo, da bismo skratili jezik,
označiti eksponencijalnim označavanjem nadzor2. Dat ćemo
čak elemente jednog nadziranja nad nadziranjem nadzora
— drugim riječima nadzora3. O ovom problemu discipline
duha čak je lako shvatiti smisao eksponencijalne psihologije
i ocijeniti koliko takva eksponencijalna psihologija može pri­
donijeti sređivanju dinamičkih elemenata eksperimentalnog i

101
teorijskog uvjerenja. Ulančavanje psiholoških činjenica po­
korava se različitim kauzalitetima već prem a planu njihove
organizacije. Ovo se ulančavanje ne može izložiti u kontinui­
ranom vremenu života. Objašnjenje ovako različitog ulanča-
vanja ima potrebu za hijerarhijom . Ali ova hijerarhija ne
ide bez psihologije beskorisnoga, inertnoga, suvišnoga, nedje­
latnoga . . .
Fizičar nadzire svoju tehniku na planu nadzora svojih
misli. Ima stalnu potrebu za povjerenjem u normalni hod
svojih sprava. On neprestano obnavlja patent dobrog funk­
cioniranja. Isto se događa s dobrim funkcioniranjem psihič­
kog aparata ispravnog mišljenja.
Ali pošto smo upozorili na složenost problem a nadzora
za precizno mišljenje, pogledajmo kako se uspostavlja nad­
ziranje nadzora.
U svojem je jednostavnom obliku intelektualni nadzor
očekivanje neke određene činjenice, nekog karakterističnog
događaja. Ne nadziremo bilo što. Nadzor se usm jeruje na vi­
še ili manje zacrtani predmet, koji u najm anju ruku posje­
duje neki tip označavanja. Ništa novo za čovjeka koji vrši
nadzor. Fenomenologija čiste novosti u objektu ne može uklo­
niti fenomenologiju iznenađenja u subjektu. Nadzor je, da­
kle, svijest jednog subjekta koji ima neki predm et — i svi­
jest tako jasna da se subjekt i njegov predm et jasno zajed­
nički ocrtavaju, sjedinjuju se tim uže što racionalizam su­
bjekta priprem a sve egzaktniju tehniku nadziranja ispitiva­
nog predmeta. Svijest iščekivanja jednog dobro određenog
događaja mora se podvostručiti dijalektički sa sviješću o
raspoloživosti duha tako da je nadziranje nekog dobro odre­
đenog predmeta, u stvari, neka vrst analize ritm a centralne
i periferne pažnje. Ma kako bio potaknut i budan, jednostav­
ni nadzor je kao prvo stav empirijskog duha. U tom pogledu
neka činjenica je samo jedna činjenica i ništa više od činje­
nice. Stav spoznavanja poštuje slučajnost činjenica.
Funkcija nadziranja nadzora može se pojaviti samo na­
kon »govora o metodi«, kad su ponašanje i mišljenje pro­
našli metode i ocijenili metode. Tada poštivanje metode, ko­
ja je na taj način ocijenjena, pridodaje stavove nadziranja
što jedan posebni nadzor mora sačuvati. Nadzor na takav
način nadziran istovremeno je svijest nekog oblika i svijest
nekog obavještenja. Primijenjeni racionalizam pojavljuje se
s ovim »dvojnikom«. Riječ je stvarno o zahvaćan ju obliko­
vanih činjenica, činjenica koje aktualiziraju principe oba­
vještenja.

102
 Uostalom, možemo utvrditi brojnost dokumenata što ih
donosi nastava znanstvenog mišljenja eksponencijalnoj psi­
hologiji. Odgoj znanstvenog mišljenja samo bi dobio, kad
bi objasnio ovo nadziranje nadzora, što je zapravo točna
svijest o strogoj primjeni jedne metode. Ovdje dobro zacr­
tana metoda ima ulogu jednog Nad-ja, dobro propsihoanali-
ziranog u tom smislu što se pogreške javljaju u vedroj atmo­
sferi: one nisu bolne, štoviše, one su odgojne. Bilo je po­
trebno da smo ih učinili kako bismo, zbog njezina nasta­
janja, pobudili nadziranje nadzora. Psihoanaliza objektivne
i racionalne spoznaje na ovoj razini osvjetljava odnose teo­
rije i iskustva, oblika i materije, strogosti i aproksimativno-
sti, izvjesnog i vjerojatnog — odnosi su dijalektički i traže
posebne cenzure kako ne bismo prelazili neoprezno s jednog
pojma na drugi. Ovdje ćemo sto puta biti u prilici da lo­
mimo filozofske blokade; filozofije, naime, rado nameću je­
dan Nad-ja znanstvenoj kulturi. Pozivajući se često u rea­
lizam, pozitivizam, racionalizam, oslobađaju se ponekad cen­
zure koje m oraju garantirati granice i odnose racionalnoga i
iskustvenoga. Neprestano se oslanjati na neku filozofiju, kao
na nešto apsolutno, znači ostvariti cenzuru čiju zakonitost
nismo uvijek ispitali. »Nadziranje nadzora«, radeći na dvije
obale empirizma i racionalizma, umnogom je međusobna psi­
hoanaliza dviju filozofija. Cenzure racionalizma i znanstvenog
iskustva su korelativne.
U kojim uvjetima možemo vidjeti da se pojavljuje nad­
zor3? Očito kad nadziremo ne samo prim jenu metode, već
metodu samu. Nadzor3 će tražiti da provjerimo samu meto­
du, tražit će da za vrijeme istraživanja dovedemo u pitanje
racionalne izvjesnosti i izazvat će krizu tum ačenja pojave
koje smo inače korektno utvrdili. Aktivno Nad-ja tada oštro
kritizira u jednom ili drugom smjeru. On počinje optuživati
ne samo kulturno Ja, već ranije oblike kulturnog Nad-ja;
kritika se, dakako, najprije odnosi na kulturu koju nam je
dala tradicionalna nastava, zatim na promišljenu kulturu,
na samu povijest racionalizacije spoznaja. Na više sažet na­
čin možemo reći da se djelatnost nadzora3 sm atra potpuno
slobodnom u pogledu svake historičnosti kulture. Povijest
znanstvenog mišljenja prestaje biti nužni prilaz, ona je samo
početnička gimnastika što nam mora pokazati prim jere in­
telektualnih otkrića. Čak i onda kad izgleda da uzima tok
povijesne evolucije, nadziravana kultura, koju imamo u vi­
du, nalik je dobro izgrađenoj povijesti, a ta međutim, ne
odgovara stvarnoj povijesti. U ovoj ponovno načinjenoj povi-

103
jesti sve postaje vrednota. Nad-ja3 traži brže kondenzacije od
prim jera rastvorenih u povijesnom vremenu. Misli na povi­
jest, dobro znajući nedostatke vezane za njezino oživljavanje.
Je li potrebno reći da nadzor3 zahvaća odnose između
oblika i cilja? Da uništava apsolutnost metode? Da sudi o
metodi kao momentu u napredovanju metode? Na razini
nadzora3 nema više raskidanog pragmatizma. Potrebno je da
metoda dokaže racionalnu svrhovitost, a ta nema ništa za­
jedničkog s prolaznom korisnošću. Ili, barem valja uzeti u
obzir neki nadnaturalizirani pragmatizam, neki pragmatizam
određen kao neka spiritualna anagogička vježba, pragm ati­
zam koji će tražiti motive nadilaženja, transcendiranja, i koji
će se pitati nisu li pravila razuma sama po sebi neke cen­
zure koje valja prekršiti.
Le rationalisme applique (Prim ijenjeni racionalizam ), PUF, Paris, 1966.

7. Georges Canguilhem:
O epistemologiji usklađivanja
Nije riječ o tome da pojednostavimo
ovu epistemologiju, već da bolje doživimo njezinu suvislost,
pa ćemo pokušati da izvučemo skup aksioma koji, kad ih
podvostručimo u kodeks intelektualnih normi, otkrivaju da
njihova priroda nije sastavljena od neposredno jasnih očito­
sti, već od m ukotrpno prikupljenih i provjerenih u p u ta . . .
Prvi se aksiom odnosi na Teorijski primat zablude. »Isti­
na dobiva svoj pravi smisao samo na kraju neke polemike.
Ne postoji početna istina. Postoje samo početne zablude«
(Bachelard). (Usput prim jećujemo pitagorski stil i kartezi-
jansku gramatičku formu.) »Početna istina« se nalazi u sin­
gularu, »početne zablude« u pluralu. Isti aksiom možemo sa­
žeto formulirati: »Istinito na podlozi zabluda, takav je oblik
naučne misli.«2
Drugi aksiom odnosi se na Spekulativno obezvređenje
intuicije. »Intuicije su veoma korisne: one služe tome da
budu uništene« (Bachelard). Ovaj se aksiom izvrće u normu
potvrđivanja u skladu s dvije formule: »U svim uvjetima

/tr i J ! su /uzeti iz Bachelardavih djela: La philosophic de la negation

f 1115' f.Le rationalisme appliqui (Prim ijenjeni racio­
nalizam) , Pans, 1966, Le matćriahsme rationnel •(Racionalni m aterijalizam ), Pa­
n s, 1953. i nekih drugih.

104
neposredno mora prepustiti mjesto konstruiranom.« »Svaki
podatak mora biti pronađen kao neki rezultat.«
Treći se aksiom odnosi na Položaj predmeta kao per­
spektive za ideju. »Mi razumijemo stvarnost u onoj mjeri u
kojoj je nužnost organizira. . . Naša misao ide prema real­
nome, ona ne polazi od njega.«
Ova trii aksioma potrebno je naglasiti. Prije svega u sta­
novitom je smislu banalno reći da znanost istjeruje zabludu,
da zamjenjuje neznanje. Ali veoma su često filozofi ili znan­
stvenici shvaćali zabludu kao slučajnost vrijednu žaljenja,
kao nespretnost koju smo mogli sebi uz malo više pažnje i
manje žurbe uštedjeti, a neznanje kao neko lišavanje odgo­
varajućeg znanja. Nitko još niije rekao s toliko uporne sigur­
nosti kao Bachelard da je duh najprije sam po sebi čista
mogućnost zablude, da pogreška im a jednu pozitivnu funk­
ciju u nastanku znanja, te da neznanje nije neka rupa ili
odsutnost, već da predstavlja strukturu i životnost nagona.
Isto tako je osvještavanje o nužnom hipotetičko-deduktiv-
nom karakteru bilo koje znanosti dovelo filozofe potkraj 19.
stoljeća do toga da posum njaju u pojam intuitivnih princi­
pa, u osjetilne ili intelektualne očitosti, podatke ili podat­
nosti. Ali nitko im do sada nije posvetio toliko energije i
upornosti kao Bachelard, kako bi potvrdio da se znanost
pravi protiv neposrednoga, protiv osjetilnoga, da »prva oči­
tost nije neka fundamentalna istina«, da neposredna pojava
nije važna pojava. Kritička zlovolja nije neka neizbježna
nužnost koje bi se znanstvenik mogao lišiti, je r ona nije po­
sljedica znanosti već njezina bit. Prekid s prošlošću pojmo­
va, polemika, dijalektika, sve je to ono što nalazimo na kra­
ju analize znanstvenih sredstava. Bez pretjeravanja, ali ne
bez paradoksa, Bachelard ulaže u odbijanje motornu snagu
spoznaje. Ali nitko kao on nije utrošio toliko strpljivosti,
dovitljivosti, kulture da bi umnožio prim jere u prilog svoje
teze: uzor takve vrste vježbi čini se da leži u onom odjeljku
gdje on navodi prim jer atomizma, koji veoma lijepo poka­
zuje da je jedina korist spoznaje u ispravljanju pojma koji
je bio čvrsto »ukorijenjen« u intuiciju ili početnu sliku.
»Atom je točno suma kritika kojima smo izložili njegovu po­
četnu sliku.« I dalje. »Shema atom a kakvu je predložio Bohr,
prije četvrt stoljeća, djelovala je upravo u tom smislu, nai­
me, kao dobra islika, a od nje nije ostalo ništa.« Već ranije
je u jednom djelu, gdje je bio manje strog prem a Bohrovoj
shemi, Bachelard osudio »iluzorni karakter naših prvih intui­
cija«. Za filozofa, kojem u »realno nije nikada ono što bismo

105
mogli vjerovati, već uvijek ono što bismo morali misliti«,
istinito može biti samo »granica izgubljenih iluzija«.
Nije, dakle, čudo da ni jedan realizam, a naročito ne em­
pirijski realizam, nije u Bachelardovim očima prihvatljiv kao
teorija spoznaje. Ne postoji zbiljsko izvan znanosti i prije
znanosti. Znanost ne zahvaća i ne zarobljuje zbiljsko, ona
samo označava spoznajni sm jer i organizaciju, prema kojima
»možemo biti sigurni da se približujemo zbiljskome«. Znan­
stveni pojmovi nisu katalozi osjeta, a nisu ni replike duhov­
nih suština. »Bit je funkcija odnosa.« Budući da je već u
Eseju o približnoj spoznaji opravdao podređenost pojm a su­
du, Bachelard se vraća tom stavu i učvršćuje ga u vezi s re-
lativističkom fizikom. Sud o inherentnosti pojavljuje se kao
poseban slučaj suda o odnosu, atribut kao funkcija modusa,
bića kao koincidencija s odnosima. »Odnos je onaj koji sve
kaže, koji sve dokazuje, koji sve uvjetuje.« Na putu prema
istini misao susreće zbilju. U nizu sudova o modalitetima
»valja staviti asertoričke sudove znatno iza apodiktičkih«.
Bachelardu je otada malo stalo do etikete koju nastoje prilije­
piti ljubitelji školskih klasifikacija ili cenzori heterodoksnih
ideologija na ono što nije njegov sistem, već samo njegova
linija mišljenja. Ako ga se nazove idealistom, kad se prihvati
znanosti kraljevskim putem matematičke fizike, on odgova­
ra: diskurzivni ideatizam, što znači razrađivan u svojoj dija­
lektici, koji nikad ne dovodi do konačne pobjede. Ako ga
se nazove materijalistom, kad ulazi u laboratorij kemičara,
odgovara: racionalni materijalizam, što znači obrazovani, a
ne naivni, djelotvorni, a ne poslušni, ukratko, materijalizam
koji ne prima već daje svoju materiju, kojii »misli i radi po­
lazeći od jednog svijeta koji ponovno započinje«.
Riječ je o tome da stvarnost valja uvijek ponovno zahva­
titi, jer se nalazi pod odgovornošću razuma. A razum nije ni­
kad prestao biti nerazuman, nastojeći da postane što racio­
nalniji. Kad bi razum bio samo razuman, jednog bi dana
završio time da se zadovolji uspjehom, da kaže »da« svojoj
aktivi. Ali to je uvijek ne i ne. Kako objasniti ovu moć ne­
gacije uvijek ponovno ubačenu? Jednog je dana Bachelard
divno rekao: »Mi imamo moć da probudimo izvore.« Da, u
srcu se čovjeka nalazi dzvor koji nikada ne presahne, kojega
ne treba buditi, a to je izvor koji je dugo vremena filozofija
hvalila, dok su tijelo i duh spavali, to je izvor snova, slika,
iluzija. To je stalnost izvorne, doslovno poetske moći, koja
prisiljava razum na stalni napor osporavanja, kritike, reduk­
cije. Racionalna dijalektika, bivstvena nezahvalnost razuma

106
za njegove sukcesivne uspjehe služi samo tome da pokaže
prisutnost u svijesti jedne sile, koja se ne zamara da nas
odvrati od stvarnosti, sile koja neprestano prati znanstvenu
misao, ne kao neka sjena, već kao kontrasvjetlo . ..
Zato je potrebno da duh bude vizija, kako bi razum bio
revizija, da bi duh bio poetičan, kako bi razum bio analitičan
u svojim tehnikama, a racionalizam psihoanalitičan u svojim
namjerama. Bili smo ponekad iznenađeni vidjevši da se filo­
zofski pothvat, inače toliko sukladan racionalnom stavu, sta­
vi pod znak psihoanalize. Ali riječ je o sasvim drugoj stvari
nego što je optimistički poziv filozofije prosvjetiteljstva ili
pozitivizma. Nije riječ o tome da se smatramo ili nazivamo
racionaliistima. »Racionalist?«, pita se Bachelard, »mi na­
stojimo da to postanemo«. I objašnjava: »Mogli smo se za­
čuditi da filozof racionalist posvećuje toliko pažnje iluzijama
i zabludama, i da neprestano osjeća potrebu za prikaziva­
njem racionalne vrijednosti i jasne slike kao ispravka po­
grešnih podataka.« No to je zbog toga što suprotno od ono­
ga što su vjerovali racionalisti 18. i 19. stoljeća, zabluda nije
neka slabost već snaga, sanjarija nije dim već plamen. Poput
plamena ona se uvijek ponovno pali. »Posvetit ćemo dio na­
ših napora da pokažemo kako sanjarija neprestano preuzima
primitivne teme, radi neprestano kao primitivna duša, uspr­
kos razvijenoj misli, nasuprot čak uputam a znanstvenog
iskustva...«.
Opisujući dijalektičke suptilnosti razuma kao replike na
bujno cvjetanje epistemoloških zapreka, Bachelard je uspio
u onome u čemu su toliki epistemolozi promašili: da razu­
mije antiznanost.
Clanaik o Epistemologiji usklađivanja u knjizi Zanat sociologa, BourcLieu, et co.
str. 119—112)4.

107
 II

Stvaranje teorije, njena

struktura i granice
»Pojam teorija ima, izgleda, u cijelom
zapadnom svijetu dvostruko porijeklo ili, ako želimo, dva zna­
čenja, od kojih se svako oslanja na neku tradiciju. Jedna
teorija — kao kontemplativna spoznaja, zahvaćanje ideja ili
bitnog poretka svijeta — možda je isto što i filozofija. U
ovom se slučaju teorija suprotstavlja ne samo praksi i ak­
ciji, već i spoznaji što je vođena namjerom da se zna da bi
se predviđalo i moglo. Što je jedna spoznaja manje prak­
tička, manje navodi ili dozvoljava rukovanje predmetom, to
je ona više teorijska. Strogo uzevši, ona m ijenja onoga koji
je njen subjekt, filozofa i one, što njegovim posredstvom, do­
bivaju svjetlo.
Druga linija mišljenja vodi do stvarno znanstvenih teo­
rija, među kojima fizikalna znanost predstavlja najsavršeniji
uzorak. U tom je smislu teorija hipotetičko-deduktivni si­
stem, stvoren od niza sudova čiji su pojm ovi strogo definira­
ni i gdje odnosi među terminima (ili varijablama) dobivaju
najčešće matematički oblik. Ovakav se sistem razrađuje po­
lazeći od konceptualizacije zamijećene ili promatrane stvar­
nosti: najapstraktniji aksiomi ili odnosi vladaju tim siste­
mom i dozvoljavaju znanstveniku da pronađe pomoću de­
dukcije bilo pojave, koje valja objasniti, bilo činjenice, za­
hvaćene aparatima ako ne osjetilima, koje provizorno potvr­
đuju teoriju ili je osporavaju, pri čemu nas osporavanje pri­
siljava na korekture, a potvrđivanje nam nikada ne daje ap­
solutnu istinu.«
Raymond Aran, A propos teorije o međunarodnim odnosima

108
 Kako da dođemo do jedne dobre teorije? Tom pitanju
je Gerald Hage posvetio knjigu u kojoj pokušava na jedno­
stavan način logički formalno utvrditi kojim sve zahtjevima
mora odgovoriti takva dobra teorija. On, doduše, ističe da
teorija ima toliko koliko ima i teoretičara, i da do danas
ne postoji neka zadovoljavajuća »teorija o sociološkoj teo­
riji«, a koja će se možda jednoga dana pojaviti. No u dosa­
dašnjim nastojanjima potrebno je vidjeti koja su svojstva
jedne doista dobre teorije. On opisuje najprije komponente
za izgradnju jedne teorije (prikupljanje određenih definicija,
sudova, postavljanje veza među pojmovima, sređivanje ter­
mina i postavljanje premisa za njezinu operacionalizaciju
itd.). On definira teoriju kao »model društvene stvarnosti«
i utvrđuje kriterije koje dobra teorija mora zadovoljiti: do­
seg, ekonomičnost, preciznost predviđanja i točnost objašnja­
vanja. Naposljetku, teorija je to bolja što je opsežnija (iako
je pristaša Mertonove »teorije srednjeg dometa«), jer takva
osigurava bolje predviđanje složenih društvenih pojava. Jed­
nostavne pojave može se predviđati i na osnovi jedne jedine
hipoteze, kad je riječ o čvrsto strukturiranim događajima.
Dok se Hage zadržao na više formalno-logičkim momen­
tima u stvaranju teorije, Ralf Dahrendorf nastoji pokazati
da bi se sve sociološke teorije u osnovi mogle svesti na dvije
teorije ili »meta-teorije«, to jest u najopćenitije postavke o
društvu, tako da ih nalazimo u raznim varijantama u raznim
drugim konkretno razrađenim teorijama. Takve dvije domi­
nantne teorije, što ih stoljećima nalazimo u shvaćanjima o
prirodi društva, bile bi »teorija društvene integracije« i »teo­
rija društvene prinude«. Prva se bivstveno osniva na shva­
ćanju da društvom vlada consensus omnium ili volonte ge­
nerale, tako da se društveni sukobi razrješavaju putem dru­
štvene integracije pojedinaca na temelju društvene suglasno­
sti. Druga se teorija, naprotiv, osniva na prisili i moći, a in­
tegraciju zamjenjuje mehanizmima prinude i dominacije. Ova
dva suprotna stava možemo naći već kod antičkih filozofa,
na prim jer kod Platona i Aristotela, a u novijoj filozofiji kod
Rousseaua, Lockea, Kanta, Hegela i drugih. Dahrendorf srna-
tra da je prvo shvaćanje svojstveno utopistima u društvenoj
filozofiji, a drugo racionalistima, u koje ubraja i Магха, iako
u njega nalazi i utopijskih elemenata.
Kompleksnost jedne teorije možemo dobro vidjeti na pri­
mjeru historijskog materijalizma, ako ga analiziramo onako
kako ga je zamislio Marx. Autor ovih redaka upućuje na više-
dimenzionalnost Marxova shvaćanja historijskog determiniz­

109
ma, koji se nikako ne može svesti na odnose »baze« i »nad­
gradnje«, kao što to čine njegovi vulgarizatori, jer se kod
Магха, naročito s teorijom otuđenja, provlači antropološka
koncepcija društvenih odnosa, koja ne promatra čovjeka sa­
mo kao »apstraktno biće«, kao nosioca radne snage u općim
društvenim procesima, već i kao »konkretno biće« s vlasti­
tim prirodnim i društvenim dispozicijama i stvaralačkim po­
tencijalom. Razumije se da tom dim enzijom udaramo na gra­
nice sociološke teorije, ali to ne znači da je možemo zane­
mariti. »Kritička teorija društva« znači ujedno postavljanje
granica jednoj sociološkoj teoriji, ali i nadilaženje takvih
granica.
Theodor Adorno, s gledišta »kritičke teorije društva«,
priznaje Durkheimu prednost pred tradicionalnim poziti-
vizmom, koji je bio nominalistički i senzualistički, jer je iz
kolektivnih društvenih činjenica načinio tvrdo tkivo socio­
loških istraživanja. Time je dao društvenim pojavama nešto
prinudno i »objektivno« a izbacio subjektivnost. Ali, na ža­
lost, sa subjektivnošću je izbacio i individualnost. Na taj je
način hipostazirao »kolektivnu svijest« i uklonio prirodnu
dijalektiku Pojedinca i Društva. Durkheim je, doduše, pri­
znao da je ljudska individualnost posredovana društvenom
individualnošću, ali je zaboravio da je i samo društvo posre­
dovano individualnom sviješću. Time je Durkheimov socio-
logizam postavio sociološkoj spoznaji čvrstu unutrašnju gra­
nicu koja mu oduzima njegovu izvornu dinamičnost i pokret­
ljivost.
Alvin Gouldner upozorava da pri oblikovanju neke teo­
rije određenu ulogu imaju ne samo činjenice koje su dobi­
vene nekim objektivnim promatranjem, već i sasvim lična
iskustva, neki intimni doživljaji koji usmjeravaju mišljenje
i pažnju sociologa. Takav utjecaj ne može ukloniti ni siste­
matsko uzorkovanje u prikupljanju podataka, jer se i sami
uzorci stvaraju na osnovi nekih teorijskih pretpostavki. No
postoji lični stav što se odnosi na objektivnost istraživanja
kao takvoga. Tako Amerikanci vjeruju da se istraživanje mo­
že provesti kao »čisto« u metodološkom pogledu, a Šveđani,
prema Boaltu, u to ne vjeruju, i skloniji su skeptičkom pro­
matranju dobivenih rezultata. Stoga dobivene rezultate češće
vide kao promašaj, nego kao potvrdu određenih teorijskih
pretpostavki, pa je problem prilagodbe na promašaj jedan
od bitnih problema u ponašanju sociologa. Boalt smatra da
se američke teorije razlikuju od švedskih ili evropskih po
tome što nisu propusne za značenje promašaja, ali su zato

110
osjetljivije ođ evropskih za »promašaj uspjeha«. Međutim,
orijentacija prema uspjehu može izazvati u sociologu i odre­
đene napetosti kao i orijentacija prema promašaju. Gouldner
smatra da je Boaltova teorija promašaja važna, jer u poslu
sociologa vidi tragičnu crtu.

1. Gerald Hage: Konstrukcija

teorije u sociologiji
Postoje tri čvrsto povezana metateori-
jska problema koje je najbolje obraditi u istom poglavlju.
Prvi je problem: Što bi jedna teorija morala biti? Postoji
toliko definicija teorija koliko i teoretičara, a svaka definicija
ima određene implikacije u stvaranju teorije. M etateorijski
problem, koja je definicija najbolja, nije nimalo lagan, ali
ga valja sm atrati osnovnim pitanjem u knjizi o stvaranju
teorije. Njegovo razm atranje razjašnjava maše skrivene vri­
jednosti ili želje o tome što bismo željeli vidjeti u nekoj
teoriji.
Drugi je problem: Što je to dobra teorija? I o ovome
postoji više mišljenja, a ono koje ćemo odabrati, utjecat će
na stvaranje teorije. Ovdje ne namjeravamo zastupati gledi­
šte da svaka teorija mora odgovarati nekom idealu, ali že­
limo samo upozoriti na pitanje na koji način možemo naše
sadašnje teorije ili fragmente teorija poboljšati?
Konačno, valja spomenuti odnos između teorije i spozna­
je, iako ga ovdje ne rješavamo. U ovoj je knjizi implicitno
shvaćanje da teorija pridonosi razvoju znanstvene spoznaje.
Takvo shvaćanje mora postati eksplicitno kako bi se skri­
vene pretpostavke mogle uočiti i revidirati.

Definicija sociološke teorije

Opće je mišljenje da je teorija niz su­
dova ili teorijskih stavova (Zetterberg, 1963, Galtung, 1967,
Reynolds, 1971). Ona može biti neki dijagram postupaka,
neka aksiomatska teorija ili čak neka hipoteza. Većina bi
teoretičara smatrala da je potrebno im ati više od samo jed-
nog pojma ili čak niza pojmova. Pojmovi m oraju biti pove­
zani. Malo se diskutiralo o tome što bi valjalo uključiti u

111
definiciju. Elementi teorije o kojim a smo diskutirali ranije
najčešće nisu uključeni u form alnu definiciju sociološke teo­
rije.
Ovdje želimo istaknuti da jedna teorija m ora im ati ne sa­
mo pojmove d stavove, već i definicije i veze teorijske i ope-
racionalne. Pojmove i definicije valja sirediti u iskonske i iz­
vedene termine, a sudove i veze u prem ise i jednadžbe. Važno
je znati zašto netko želi dodati nekoj teoriji više dijelova.
To nije moja nam jera. Baš naprotiv! Radije bih volio jedno­
stavnije pojmove o nizu povezanih koncepata. Ono što nam
nameće definiciju jest činjenica da svaki dio daje jedinstven
doprinos našem razum ijevanju društvenih pojava koje nas
okružuju. Možda svaka od tih kom ponenata postoji u dje­
lima teoretičara. To je možda i razlog zašto nam treba tih
šest komponenata.

Doprinos svakoga teorijskog

elementa
Svaka od ovih šest komponenata ili
teorijskih dijelova daje jedinstven doprinos čitavoj teoriji
(vidi tablicu). Teorijski pojmovi pružaju nam nov uvid. Oni
su opisni oslonci naše teorije što izazivaju pažnju za inače
zanemarene vidove društvenog svijeta. Izvrstan prim jer za
to je glasoviti Mertonov članak o važnosti uloga (1957), čla­
nak koji otvara sasvim novi put m išljenju o ulogama. Raniji
prim jer je Simmelova diskusija o strancu (Wolff, 1950), o
društvenom tipu koji nam je svima poznat, ali koji izmiče
našoj pažnji dok mu ne »prišijemo« neku etiketu.

DOPRINOS SVAKOG ELEMENTA TEORIJI

Dio teorije Doprinos

1. pojam imena opisivanje i klasifikacija

2. verbalni sudovi analiza
3. teorijske definicije značenje
operativne definicije m jerenje
4. teorijske veze plauzibilnost
operacionalne veze provjerljivost (testability)
5. sređivanje u iskonske i
izvedene termine uklanjanje tautologije
6. sređivanje u premise
i jednadžbe uklanjanje nesuvislosti

112
 Razvitak nekih teorijskih sudova znači da se krećemo od
opisa prema analizi. Tek što su dva pojma dovedena na ne­
ki način u vezi, počinjemo predviđati i objašnjavati, čak
ako se nalaze na vrlo niskoj razini. Možda je dio snage Магхо-
vih spisa uvjetovan mnogim hipotezama izrečenim na neko­
liko stranica, na prim jer u Komunističkom manifestu. Kad ih
usporedimo s bilo kojim dijelom u sociologiji, počinjemo
cijeniti velike razlike u teorijskoj oštrini. Citati teorijska
djela i računati broj teorijskih sudova u njima, zaista je ko­
risna vježba. Ima, doduše, i takvih koja ne sadrže ni jedan
teorijski sud.
Definicije pridonose opisu društvene pojave, pribavljaju­
ći mu značenje i mjerenje. Kao što smo već primijetili, de­
finicija može biti implicitna u imenu pojma, ali dodatni rad
da ona postane ekspliaitnom vjerovatno je najvredniji dio
posla. On najbolje dokazuje da je nešto novo dodano. Na
primjer, da nije nalik na prikupljanje pojmova bilo gdje,
sve dok se ih ne rasporedi po nekom iredu, iako i to nije
lako, kao što su se uvjerili oni koji su to pokušali. Pri sređi­
vanju naših pojmova, obavljamo ješ jedan zadatak, naime,
uklanjamo tautologije.
Veze dodavaju našoj analizi društvene pojave time što
joj pribavljaju plauzihilnost i provjerljivost. Dodavanje i
ovoga dijela nije lako, ali je vrijedno napora. Konačno, sre­
đivanje sudova i veza u premise i jednadžbe pomaže nam da
otkrijemo jesmo li u svom razm išljanju bali nesuvisli.
Ako neka teorija sadrži pojmove, definicije, sudove i ve­
ze može se sm atrati praktički prilično završenom. Sređivanje
ovih dijelova u neki induktivno-deduktivni raspored pribav­
lja eleganciju koja se u sociologiji veoma sporo stječe. To
predstavlja daljnji, a ne neposredni cilj. Kao što smo već
nekoliko puta primijetili, samo onda kad broj pojmova i su­
dova buja, prednosti sređivanja pojmova i sudova, definicija
i veza raste. Mertonov savjet (1967) o teorijam a srednjeg do­
meta ostaje dobar savjet, pod uvjetom da teorija ove vrste
sadrži definicije i veze, ali i sudove.
Neki sociolozi zahtijevaju manje od svojih teorija. Riječ
je o njihovu izboru. Ali ako je naše prosuđivanje ispravno,
tada oni isključuju doprinos pojedinih dijelova. Teorijske
sudove možemo izbjeći, ali možemo li izbjeći analizu? Na
primjer, netko može kombinirati pojmove i sudove da bi
dobio tipičnu definiciju teorije u sociologiji, a da pri tome
zanemari specifikaciju definicija i veze. Ali u samom pa~o-
cesu on će izgubiti značenje i plauzibdlnost, a time i mjere-

8 — Zanat sociologa 113

nje i provjeravanje. Većina se sociologa neće protiviti njiho­
vom uključivanju ii zato definicije i veze m oraju biti dio
pri definiranju teorije.
Odvajanje onoga što smo nazvali teorijskom i operaoio-
nalnom razinom u teoriji možda je na j nesretni ja oblik pri­
jašnjih definicija teorije. Netko će tvrditi da je teorija, to
jest dobra teorija, samo jedno ili drugo (teorijska ili ope-
racionalna). Odabrati jednu razinu, a isključiti drugu, znači
jednostrani pristup. K oncentriranje na operacionalne defini­
cije i veze je obilježje one škole što je nazvana operaciona-
lizmom (Adler, 1947, Bridgeman, 1936, Dodd, 1943). Opasnost
takve koncentracije prisutna je kod pristaša sekvencijalne
analize. Dijagrami sukcesivnih postupaka .(path analisys) da­
ju nam m jerenje i provjeravanje, ali nam ne daju značenje
i plauzibilnost. Isto tako teorije koje se ne mogu m jeriti i
provjeravati nisu previše poželjne.

Kriteriji za ocjenjivanje
teorije
. . . Za ocjenjivanje teorije postoji više
općih standarda. Ovi standardi daju nam neke druge krite­
rije koje implicitno upotrebljavamo u prosuđivanju neke teo­
rije. Pretpostavimo dvije teorije koje sebi konkuriraju pri
objašnjavanju istog ponašanja udruživanja; na prim jer, Ho-
mansova teorija razmjene i Heiderova teorija ravnoteže,
onako kako ih je formalizirao Daviš. Postoje formalni krite­
riji da se odabere između fragmenata dviju teorija. Četiri
temeljna standarda jesu: doseg, ekonomičnost, preciznost
pretkazivanja i točnost objašnjenja. Ovi su standardi bili za­
nimljivi ponajprije filozofima znanosti.
Ideja dosega teorije je jednostavna. Ona je m jera ko­
liko je osnovnih problema u disciplini ili specijalnosti njome
obuhvaćeno. Kad Merton (1968) diskutira o teoriji srednje­
ga dometa, on ustvari misli na teorije sa srednjim dometom,
kao što je teorija konflikata, uloga, teorija o neravnoteži
statusa, ili teorija o diferencijalnom udruženju. Te su teo­
rije zacrtane da bi govorile o jednom ili više problema, a ne
o drugima. Vjerojatno da doskora nećemo imati u sociolo­
giji jednu istinsku općenitu teoriju koja bi govorila, ako ne
o svima, a ono o većini pitanja.
Jedan od relativno preciznih načina m jerenja dosega
teorije jest bilježenje broja izvedenih pojmova u odnosu рге-

114
 ma iskonskima, što je om jer izvedenih pojmova veći u od­
nosu prema iskonskima, to je veći doseg teorije. Drugi naziv
za doseg je jednostavno općenitost teorije.
Zašto bi doseg ili općenitost teorije bili tako važni? Naj­
češći odgovor glasi: Što je teorija općenitija, to duže traje.
To je uočio Kuhn (1962), što ne znači da one nisu nikako
zamjenjive, već samo da bolje rade. Teorije srednjeg dome­
ta im aju kraći životni raspon. To ne znači da ih ne smijemo
konstruirati. Kao što smo već naznačili, Mertomova strate­
gija je dobra. Ali, ako je teorija općenitija, i obuhvaća veći
broj problema određene discipline, smatramo da ima veću
mogućnost trajanja bez revizije. To se može pokazati i obič­
nim prom atranjem . Ono je i razlog zašto doseg izgleda tako
važan. Ako ćemo ocjenjivati dvije teorije s različitim dose­
gom, ali ekvivalentne u svakom drugom pogledu, radije ćemo
se odlučiti za onu s većim dosegom. Možda je riječ o istom
vidu koji nas navodi da kao prvo pojmove razvrstavamo na
iskonske i izvedene.
Ekonomičnost je svojstvo teorijskih sudova. Sa što ma­
nje (sredstava) nastojimo protum ačiti što više možemo. Po­
nekad to nazivamo moć jedne teorije. Moćna teorija zahtijeva
malo pretpostavki. Ekonomičnost postaje tada om jer izme­
đu jednadžbi i premisa. Spomenuto svojstvo mnogo nali­
kuje na opseg i ima pairalelne prednosti. Opseg i ekonomič­
nost mogu varirati. Jedna teorija može im ati velik doseg, ali
ne veliku ekonomičnost. Kod nje postoji velik broj premisa,
ali ne mnogo jednadžbi: tako je om jer nizak i rekli bismo
da teorija nije naročito moćna.
Preciznost predviđanja je, dakako, standard što se mo­
že prim ijeniti na jednu jedinu jednadžbu. Stoga može biti
odbačen kao standard za teoriju. U sociologiji je važno da
shvatimo vjerojatnost kako jedna jedina jednadžba, m akar
s pedeset varijabli, nije sposobna da nam pribavi precizno
predviđanje. Potreban nam je niz jednadžba, naročito ako
nismo sigurni za operacionalne veze između svih varijabli.
Pretpostavimo da želimo predvidjeti vjerojatnost jedne revo­
lucije. Ne čini se vjerojatno da bi samo jedna jednadžba,
kao što je teza o očekivanju ustanka, bila dovoljna. Najmanje
što je potrebno znati jest koliko se kontrole vrši u društvu,
koliko je društvo sposobno da proizvede dobara, koliko je
sposobno da se prilagodi prom ijenjenim unutrašnjim i vanj­
skim okolnostima, postoje li različiti strukturalni faktori koji
uzrokuju nezadovoljstvo. To jc, dakako, velik broj jednadžbi.
Ipak i svi ovi potencijalni kandidati za predviđanje revolu-

115
čije ne uključuju sve mogućnosti, što ih je nabrojio Eckstein
u pregledu etiologije građanskih ratova (1964).
Važno je priznati da čak i obična tvrdnja, kao što je
ona da će negdje u svijetu uvijek biti revolucija, daje neko
predviđanje. To može biti neko olakšanje onima što su za­
brinuti za razvitak discipline. Ne moram o znati koliko, kada
i gdje, ali ipak s razum nom točnošću možemo tvrditi da će
uvijek negdje biti revolucija. Preciznost predviđanja, koja
je varijabla s velikim rasponom, mogla bi se povećati ako
možemo predvidjeti koliko će ih biti. Na prim jer, samo s
nekoliko varijabli možemo dosta točno procijeni ti broj auj
tomobilskih nesreća za vrijeme podužeg vikenda. Preciznije
predviđanje moralo bi specificirati broj nesreća u određenom
vremenskom periodu, recimo u godini dana i u kojim vre­
menskim točkama un u tar jedne godine. Ako pokušavamo
povećati preciznost, vidimo da nam je potrebno više jedna­
džbi. Zato je preciznost predviđanja svojstvo teorije.
Broj studija o predviđanju u sociologiji je na nesreću
relativno malobrojan. No znanstveni se rad o širenju istra­
živanja ističe kao velika iznimka (Rogers, 1962). Posljedica
ovoga pom anjkanja je naše nedovoljno iskustvo pri m jerenju
preciznosti predviđanja što je bio dosta dugo i problem
ekonomista.
Možda je teško objasniti, a ipak se čini ispravnim ako
netko želi znati koliko je posljednji kriterij o točnom obja­
šnjenju jedne teorije ispravan, ili lažan, ili vrijedan. No
ovo pitanje sadrži niz čvorovitih problema: što je ispravno,
ili lažno, ili vrijedno? Neka od tih fundam entalnih pitanja
dodirnut ćemo u slijedećem poglavlju. Za sada možemo reći
da jednu teoriju prihvaćamo zato što smo uvjereni da ona
nema samo velik doseg, da je ekonomična i da dosta dobro
predviđa, već i zato što smo uvjereni da daje točno objašnje­
nje. Ma koliko to izgledalo očito, ipak je riječ o nečemu
što bi se moralo istražiti.
Objašnjenje bilo koje teorije leži u njezinim premisama.
Kad se one prošire, pružaju nam priču, ako želite, o nekom
lancu događaja. Iako možemo točno predvidjeti ishod tih
događaja, ne znači da priča nakon događaja, niz premisa ili
teorijskih veza, točno objašnjava pojavu. Ono bi moglo za­
visiti od drugih razloga, a ne od onih što su naznačeni. Jed­
nostavan prim jer za to je teorija društvenog sukoba.N Jed­
nadžbe bi mogle točno predvidjeti revoluciju, ali ostaje i da­
lje neriješeno pitanje jesu li premise točne. Sugerirali smo
da se jedno od objašnjenja nalazi u pom anjkanju konzisten­

116
cije po rangu za pojedine društvene grupe i položaje. Drugo
objašnjenje je Davisova teza o povećanim iščekivanjima
(1961). Koje je od ova dva objašnjenja za isti događaj točnije?
Moramo stvoriti sud o svakoj teoriji ma koliko to bilo teško.
U praksi nam istraživanje mnogo pomaže da dođemo do
takvoga suda na slijedeće načine. Tipično je da tražimo stra­
teške testove za neku teoriju (Stinchcombe, 1968). To su oni
testovi gdje postoji mogućnost da se alternativna objašnje­
nja održe konstantnim. Da nastavimo s istim primjerom:
čak ako su povećana iščekivanja najčešće povezana s diskre­
pancijom po rangu, mogli bismo naći neku instancu gdje to
nije slučaj. Dobili bismo strateški test za teorije, tj. za nji­
hovu oštrinu objašnjavanja. To je razlog zašto se eksperimen­
talni nacrt istraživanja sm atra tako fundamentalnim. On nam
često dozvoljava da isključimo podjednako plauzibilni niz
premisa.
Drugi način razm išljanja o problemu točnog objašnjenja
je mišljenje u terminima prikrivenosti (spuriousness). Jed­
nostavno rečeno — A se može upotrijebiti za predviđanje B,
jer je i A i B uzrokovao C. Objašnjenje da je A uzrokovao B
ne bi bilo točno, to jest riječ je o slučaju prikrivenog tre­
ćeg faktora. Iako ovdje govorimo o jednadžbama, ono mno­
go nalikuje problemu objašnjenja. Na nesreću, malokad u
našim istraživanjima testiram o alternativna objašnjenja, ko­
ja uključuju različite premise i jednadžbe u vezi s nekom
zavisnom varijablom. Kad bi bilo više takvih istraživanja,
mogli bismo donijeti više kritičkih sudova o adekvatnosti
objašnjenja u posebnim teorijama. Ali možda je to jedna fa­
za sadašnjih istraživanja, pa moramo čekati dok nisu razvili
više elegantnih teorija sa sređenim nizovima tvrdnji i veza.
Razvitak u jednom području često je povezan s razvitkom
u nekom drugom.

Odnos između teorije i

spoznaje
. . . Glavna teškoća u raspravi postoji li
neka sociološka spoznaja — jest u tome što mnogi pojedinci
misle o tome u term inima da ili ne. Upravo kao što ne želi­
mo da-ili-ne pojmove ili da-ili-ne veze između njih, tako ne
želimo ni da-ili-ne shvaćanje o sociološkoj spoznaji.
Naša je definicija da su sociološke teorije modeli dru-
štvene stvarnosti. Neke se teorije više približavaju toj defi-

117
ničiji, ali nisu nikad njezina točna slika. Spoznaja je niz
istinskih zakona da bismo opisali tu sliku. Stoga se teorije
približavaju spoznaji, ali je nikad sasvim ne dosižu. Bitno
je u ovom shvaćanju da teorije nisu nikad ni istinite ni
pogrešne, već uvijek m anje ili više istinite ili pogrešne.
(Hage ukazuje na prim jere rebusa s kockicama, gdje
se kockice slažu u zadanu sliku, ali uvijek nedostaju neke
da bi slika bila potpuna. Isto je tako nakon otkrića neke
nove kockice potrebno ponovno rasporediti već sastavljene
kockice, jer njihov prijašnji sastav više ne odgovara. Hage
dolazi do inače banalnog zaključka da je »teorije najbolje
shvatiti kao aproksim acije spoznaji«.)
Techniques and Problems of Theory Construction in Sociology {Tehnike i p ro ­
blemi izgradnje teorija u sociologiji), John Viley, New York, 1972.

2. Ralf Dahrendorf: T eorija

društvene integracije i teorija
društvene prinude
. . . Ciini mi se da se u suvremenoj so­
ciologiji može i mora razlikovati dvije (meta) teorije. Jedna
od njih je teorija društvene integracije, koja shvaća društve­
nu strukturu u pojmovima funkcionalno integriranog siste­
ma, što se održava u ravnoteži pomoću određenih oblikova­
nih i opetujućih procesa. Druga je teorija društvene prinude,
koja shvaća društvenu strukturu kao oblik organizacije, što
se održava zajedno pomoću sile i prinude, a koja neprestano
nadilazi samu sebe, stvarajući u sebi sile što je održavaju
u beskonačnom procesu promjene. Kao i njihovi filozofski
srodnici, ove se teorije međusobno isključuju. Ali — ako mi
se dopusti jedna paradoksalna formulacija koju ću objasniti
kasnije — u sociologiji (za razliku od filozofije) nije nužna
ni poželjna odluka kojom se prihvaća jedna, a odbacuje dru­
ga. Postoje sociološki problemi koje možemo najbolje obja­
sniti pomoću pretpostavki iz teorije društvene integracije; a
postoje problemi koji se mogu objasniti samo pojmovima
iz teorije društvene prinude; postoje problemi za koje obje
teorije izgledaju na j adekvatni je. Za sociološku analizu dru­
štvo ima Janusovu glavu i oba su lica ekvivalentni vidovi
iste stvarnosti.
Posljednjih je godina teorija društvene integracije jasno
prevladavala u sociološkom mišljenju. Mislim da je prevlast
jednog od tih vidova imala više nezgodnih posljedica, ali je

118
ipak imala bar jednu ugodnu stranu, naime, jednostranost
ove teorije dala je povod za kritičke primjedbe, što nam da­
nas dozvoljava da stavimo ovu teoriju na njezino pravo mje­
sto. Ove je prigovore najviše potaklo djelo najistaknutijeg
teoretičara integracije Talcotta Parsonsa. Ovdje nije potreb­
no prikazivati Parsonsovo gledanje ni zadržavati se na op­
sežnoj literaturi što se bavi kritičkim razm atranjem njegove
pozicije. Svakako da su mnoge od tih kritika ispod razine
suptilnosti i intuicije Parsonsova djela, tako da nas ne mo­
ra čuditi da su klimu sociološkog mišljenja Parsonsovi kriti­
čari ostavili gotovo netaknutu. Postoji, doduše, prigovor Par-
sonsovoj poziciji koji moramo ispitati ako želimo sistemat­
ski prikazati teoriju grupnih sukoba. U izvrsnom eseju D.
Lockwood tvrdi da je »Parsonsova mreža pojmova teško op­
terećena pretpostavkama i kategorijama koje se odnose na
ulogu normativnih elemenata u društvenoj akciji, a posebno
na procese što normativno strukturiraju motive kako bi osi­
gurali društvenu stabilnost. Nasuprot tome, nastoji se zane­
mariti kao opća determ inanta dinamike društvenog sistema
ono što bismo mogli nazvati supstratom društvene akcije,
naročito ako posljednji uvjetuje interese, koji rađaju društve­
ne sukobe i nestabilnost« {Some Remarks on the Social
System , British Journal of Sociology, Vol. VII, br. 2, 1956).
Lockwoodova tvrdnja dira samu jezgru našeg problema o
dva lica društva — iako možda njegova formulacija ne uspi­
jeva dovoljno jasno izložiti problem.
. . . Radi izlaganja bit će korisno da svako društveno lice
svedemo na manji broj stavaka, iako to uključuje stanovit
stupanj pretjeranog pojednostavnjenja ili isticanja. Teorija
društvene integracije, onako kako je izložena u Parsonsovu
djelu i u djelima drugih strukturalista-funkcionalista, osniva
se na stanovitom broju pretpostavki ovoga tipa:
1. Svako društvo je relativno trajna, stabilna struktura
elemenata.
2. Svako društvo je dobro integrirana struktura eleme­
nata.
3. Svaki element u društvu im a funkciju, tj. pridonosi
održavanju društva kao sistema.
4. Svaka funkcdonirajuća društvena struktura je zasno­
vana na konsenzusu vrijednosti među njegovim članovima.
U različitim oblicima u svim strukturalno-funkcionalnim
pristupima javljaju se ovi elementi: 1. stabilnost, 2. integra­
cija, 3. funkcionalna koordinacija i 4. konsenzus. Njih, daka­
ko, redovito prate prigovori da su, kada je riječ o stabilnosti,

119
integraciji, funkcionalnoj koordinaciji i konsenzusa, samo
»relativno« uopćeni, štoviše, ove pretpostavke nisu metafi­
zički stavovi o biti društva; one su samo pretpostavke radi
znanstvene analize. Ipak, one kao takve predstavljaju kohe­
rentni pogled na društvene procese, što nam omogućuje da
shvatimo mnoge probleme društvene stvarnosti.
No dovoljno je jasno kako nas integrativni pristup d ru ­
štvenoj analizi ne osposobijuje da shvatimo sve probleme
društvene stvarnosti. Pogledajmo samo dva nesumnjivo so­
ciološka problem a suvremenog svijeta koji traže objašnjenje.
1. Posljednjih je godina sve veći broj industrijskih i trgo­
vačkih poduzeća uvelo m jesto kadro vika koji bi se bavio
pitanjim a zapošljavanja i otpuštanja, savjetovanja nam ješte­
nika itd. Zašto? I kakve su posljedice uvođenja novog polo­
žaja? 2. Sedamnaestog lipnja 1953. građevinski radnici u
Istočnom Berlinu napustili su posao i započeli štrajk, koji
će doskora dovesti do opće pobune protiv komunističkog re­
žima u Istočnoj Njemačkoj. Zašto? I kakve su posljedice
ove pobune? S gledišta integrativnog modela društva prvo od
ovih pitanja može dobiti zadovoljavajući odgovor. Posebni
položaj da se bavimo personalnim pitanjim a je funkcionalna
potreba velikih poduzeća u vrijeme racionalizacije i »socijal­
ne etike«; uvođenje ovog položaja prilagođuje poduzeće vri­
jednostima okolnog društva; zato je njegova posljedica inte­
grativne i stabilizirajuće prirode. Ali što je s drugim pita­
njem? Očito je da pobuna od 17. lipnja niti proizlazi iz inte­
gracije niti proizvodi integraoiju u istočnonjemačkom dru­
štvu. Ona ne potvrđuje i ne proizvodi stabilnost, već nesta­
bilnost. Pridonosi razbijanju, a ne održavanju postojećeg si­
stema, svjedoči prije o neslozi nego o slozi (konsenzusu). Inte­
grativni model nam tek nešto malo govori o stanovitim »na­
petostima« u »sistemu«. Ako se želimo baviti ovim proble­
mom, moramo zamijeniti teoriju društvene integracije s druk­
čijim u mnogo čemu suprotnim modelom.
Ono što sam nazvao teorijom društvene prinude možemo
također svesti na manji broj stavaka, iako je i u ovom slu­
čaju riječ o stanovitoj simplifikaciji ,i pretjerivanju:
1. Svako je društvo u svakoj točki podložno promjeni:
društvena promjena je sveopća.
2. Svako društvo u svakoj točki pokazuje neslogu i su­
kob; društveni sukob je svugdje.
3. Svaki element u društvu pridonosi dezintegraciji a pro­
mjeni.
4. Svako društvo je zasnovano na prinudi nekih svojih
članova od strane drugih.

120
 Ako se vratimo pitanju štrajka njemačkih radnika, po­
stat če jasnije da nas posljednji model osposobljava da se
uspješnije bavimo uzrocima i posljedicama štrajka. Pobunu
građevinarskih radnika (i njihovih drugova u drugim industri­
jama možemo objasniti pojmovima prisile. Pobunjene grupe
su uključene u sukob koji »funkcionira« kao činilac prom je­
ne i dezintegracije. Sveopća je pojava izražena u ovom slu­
čaju na izvanredno intenzivan i žestok način, i daljnje obja­
šnjavanje m orat će uzeti u obzir žestinu na temelju prihva­
ćanja sukoba i promjene kao općih crta društvenog života.
Gotovo da je suvišno dodati kako teorija društvene prinude,
podjednako kao i model integracije, čini samo niz pretpo­
stavki radi znanstvene analize i ne poziva se na filozofsku
valjanost — iako, kao i njegova protivna strana, pruža kohe­
rentnu sliku društvene organizacije.
Međutim, želio bih u sociološkom kontekstu istaknuti
da ni jedan od ovih modela ne možemo sm atrati isključivo
važećim i primjenljivim. Oni predstavljaju komplementarne,
prije nego alternativne, vidove strukture cijelih društava kao
i svakog elementa ove strukture. Moramo ih odabrati samo
radi objašnjavanja posebnih problema; je r oni postoje u ar­
senalu sociološke analize jedan kraj drugoga. Uputimo li
bilo kakvu kritiku braniteljim a jednog ili drugog modela,
ona se ne može odnositi samo na pokušaj da se pripiše isklju­
čiva vrijednost jednome ili drugome. Strogo govoreći, oba
modela su »valjana« ili, točnije, korisna i nužna za socio­
lošku analizu. Ne možemo shvatiti društvo ako ne uočimo
dijalektiku stabilnosti i promjene, integracije i sukoba, funk­
cije i pokretne snage, konsenzusa i prisile. U kontekstu ove
studije smatram da je ova točka dokazana pomoću analize
već zacrtanih prim jernih pitanja.
Class and Class Conflict in Industrial Society (Klasa ii klasni sukob u in­
dustrijskom društvu), Antenford University Press, Londcrn, 1959, str. 159—163.

3. Rudi Supek:
Višedimenzionalnost
historijskog m aterijalizma
Što se događa ako idemo deduktivnim
putem, to jest ako pođemo od jedne opće teorije? Za nas
je ovakva teorija historijski materijalizam. Međutim, što tre­

121
ba uzeti iz historijskog m aterijalizm a kad želimo odrediti
opći okvir ili pretpostavke jedne metodologije? Kao u svim
naukama, tako i ovdje, to će hiti shvaćanje uvjetovanosti ili
determinizma istraživanih pojava. Kakve je prirode ovaj
determinizam? On nije jednostavan je r nije jednostavna ni
priroda samih društvenih pojava. U svakom slučaju mnogo
je složeniji od kretanja robe u kapitalističkom društvu i za­
konitosti koje proizlaze iz najamnog rad a i prisvajanja viška
vrijednosti od kapitalista! Metodologija m arksističke socio­
logije bit će svakako složenija od metodologije političke eko­
nomije, iako sama kritika političke ekonomije, dakle Marxov
Kapital, sadrži, u stvari, kao što ćemo vidjeti, sve one ele­
mente koji ulaze u određivanje determinizma društvenih po­
java. Međutim, taj determinizam, prom atran iz raznih uglo­
va, nije razrađen u Kapitalu, nego je tek mjestim ično nazna­
čen.
2elimo li taj determinizam izraziti pojednostavnjenom
shemom, m orat ćemo najprije utvrditi da je ta shema
polideterm inistička, to jest da determinizam sadrži više
dimenzija, da upotrijebim o čest pojam u suvremenoj socio­
logiji, koje se po nečemu bitno razlikuju jedna od druge.
što nam daje pravo da govorimo o višedimenzionalnosti de­
terminizma? Činjenica da se sama društvena pojava po ne­
kim svojim osnovnim obilježjima diferencira, sadržajno mi­
jenja ili obogaćuje, dobiva neke nove kvalitete, predstavlja
jednu strukturiranu cjelinu, doduše jedinstvenu, ali s kvali­
tativnim prijelazima ili vidovima koji se bitno razlikuju. Bu­
dući da dijalektičko shvaćanje pojave polazi od pretpostavke
da pojava nije samo privid iza kojeg se krije suština (zako­
nitost), već je pojava uvijek istovremeno privid i suština,
slučajnost i zakonitost, subjektivno i objektivno, tako da je
i »prividnost suština u jednoj od svojih odredaba, u jednom
od svojih odnosa, u jednom od svojih trenutaka« (Lenjin), to
je i determim ranost tih pojava nužno višedimenzionalna. Po­
stoje četiri osnovna vida, sm jera ili dimenzije društvenog de­
terminizma. Ta četiri vida ili dimenzije izrazito se odvajaju
po načinu kako uvjetuju društvene pojave:
a) društvena struktura ili »baza« u širem smislu (proiz­
vodne sile i odnosi, društvene grupe, ustanove itd.);
b) društvena svijest ili »nadgradnja« (ideologija, religija,
vjerovanja, nauka, um jetnost itd.);
c) prirodna osnova društva i čovjeka (rađanje, potrebe,
sposobnosti itd.);

122
 d) personalna oblast (ličnost, sloboda, stvaranje, »total­
ni čovjek« itd.).
Što je s gledišta determinizma specifično za ta podru­
čja i kakvi su njihovi specifični odnosi?
Odnos društvene strukture i društvene svijesti možemo
prikazati na horizontalnoj ravnini, a odnos prirode i ličnosti
na vertikalnoj okosnici što presijeca ovu horizontalnu rav­
ninu. Društvena struktura predstavlja m aterijalnu bazu dru­
štva u kojoj djeluju neposredne, materijalne, objektivne, vi-
sokoorganizirane sile, pa se stoga društvena struktura uzi­
ma kao ono što je s obzirom na determinizam najčvršće, naj-
kruće, što je nosilac takozvanih »nezavisnih varijabli«, ili
uzročnih faktora za druge više zavisne pojave. Za to se po­
dručje problem determinizma ne postavlja bitno drukčije
nego u drugim fundamentalnim naukam a koje smatramo vi-
sokostrukturiranima, kao što su kemija ili biologija, pa su
prema tome a same metode istraživanja u ovoj oblasti i sa­
me »modeli kauzalnih odnosa« vrlo slični onima u prirod­
nim naukama. Možemo reći da se ovdje krećemo u podru­
čju čiji je determinizam pretežno prirodoznanstvenog tipa.
(Tako se, na prim jer, osnovni problem za ove nauke — od­
nos procesa i struktura — rješava u prirodnim kao i u dru­
štvenim naukama odnosom probabiliteta i »organizacije cje­
line«!) Naprotiv, društvena svijest se redovito ne prom atra
samo kao neposredna, aktualna, kruta struktura. Ona je po
svojoj prirodi promjenljivija, sinkretičnija (to jest utjecaji
koji dolaze iz raznih društvenih grupa, situacija i trenutaka
sažimaju se u njoj u teško raščlanjivu cjelinu, ali za nju je
bitno da nosi u sebi takozvanu temporalnu dim enziju; pored
sadašnjosti — prošlost i budućnost. Društvena svijest obu­
hvaća, prema tome, ne samo neposredne, aktualne društvene
strukture, nego i one prošle, već iščezle, kao i one buduće,
virtuelne, samo moguće. Determinizam društvene svijesti ne
može se ni u kojem slučaju svesti na determinizam društve­
ne strukture, kao što čine vulgarni ili mehanicistički mate-
rijalisti u buržoaskoj i socijalističkoj varijanti, jer je ona
samo djelomično neposredni odraz društvene strukture, a
djelomično je nadilazi. Međutim, s gledišta determinizma bit­
na je razlika da je, ako uzmemo društvo u razvitku, društve­
na struktura strogo ireverzibilni proces, kao što su i prirod­
ne strukture, dok društvena svijest u nekim svojim oblicima
sadrži i reverzibilne procese. Tako je nemoguće da se razvi­
tak društva može vratiti na stru k tu ru antičkog društva, ali
je potpuno moguće da u estetici visoko razvijeno društvo

123
preuzme kao ideal i um jetničku praksu klasičnu estetiku.
Marx je, lično, sm atrao da će buduće društvo ponovno preu­
zeti klasični ideal ljepote, a Plehanov je to dopuštao za jed­
nu tipično »buržoasku um jetnost« kao što je bio impresio-
nizam!
Iako je dijalektički školovanim ljudim a jasno da su dru­
štvena struktura i društvena svijest u dijalektičkom odnosu,
to jest da svaka im a svoju specifičnost kao izvor djelovanja,
i da se međusobno nalaze u odnosu interakcije, ipak u meto-
dologijskom pogledu može doći do jednostranog tumačenja
njihova determinizma. Tako je m arksistim a vrlo dobro pozna­
ta pogreška koja se sastoji u tome da se društvena nadgrad­
nja ili društvena svijest prom atra samo kao oblik odražava­
nja društvene baze ili strukture, kultura samo kao odraz
jednog društvenog poretka, a ideologija i nauka samo kao
»teorijska emanacija« društvenog temelja. Najčešće je riječ
0 izvjesnom mehanicizmu, »naturalizmu«, »funkcionalizmu«
ili ekonomizmu. Međutim, u najširim pojmovima mogli bi­
smo metođologijske jednostranosti, što izviru iz ovog odno­
sa, nazvati ili »pretjeranim strukturalizm om« ili »pretjera­
nim kulturalizmom« kad je u pitanju isticanje kulturnih spe­
cifičnosti, ne misleći pri tome na društvenu strukturu. Danas
se u nauci vodi vrlo živa diskusija između »strukturalista« i
»kulturalista«, između prirodoznanstveno zasnovanog deter­
minizma i historijsko-komparativno zasnovanog determ i­
nizma. Posljednji zastupaju redovito socijalni i kulturni an­
tropolozi.
U metodologijskom obliku mnogo je zanimljiviji odnos
između naše horizontalne i vertikalne dimenzije, to jest izme­
đu društvene strukture i društvene svijesti, s jedne strane,
1 prirode i ličnosti, s druge strane. Mnogi sociolozi sm atraju
da je predmet sociologije samo ono što se događa u horizon­
talnoj ravnini, a da se njih vertikalna dimenzija (priroda —
ličnost) ne tiče, jer prirodna uvjetovanost društvenih pojava
nije predmet same sociologije, nego drugih nauka, i da bi
uvođenje ovog determinizma značilo »biologizam«, »natura-
lizam« dli »psihologizam« već prem a tome na koje se pri­
rodne faktore misli. A problemi Ličnosti, slobode, stvaranja,
vrednovanja spadali bi u oblast filozofije i morala, even­
tualno psihologije, a nikako ne bi ulazili u sociologiju! Ne­
ma sumnje da se ovo gledište može s pravom braniti ako
se predmet sociologije definira tako da se ova važna dimen­
zija isključi iz nje i bavljenje njome prepusti drugim nau­
kama. Ali tada je dužnost svakog sociologa, kad govori o

124
predmetu sociologije kao i o determinizmu društvenih nau­
ka zajedno s metodologijom, da to jasno iznese, da se jasno
razgraniči od ove dimenzije.
Ima tendencija, pa i kod nas, da se sociologija izjednači
s historijskim materijalizmom, štoviše, takva nastojanja su­
srećemo i kod onih koji predm et sociologije ograničavaju
na odnose strukture i svijesti, odnosno »baze« i »nadgrad­
nje«. Valja odmah reći da je u ovom slučaju ovakvo suža­
vanje historijskog materijalizma pogrešno i strano Marxovim
shvaćanjima. Marx se, doduše, izučavajući »anatomiju kapi­
talističkog društva« u kritici političke ekonomije, uglavnom
ograničio na prvi vid istraživanja, jer je to od njega tražio
sam predm et, ali je jasno vidio da već i najosnovniji ele­
menti ili jedinice analize traže da se njihov determinizam
šire promatra. Da li je Marx, na prim jer, uzimao u obzir
determiniranost društvenih pojava s obzirom na njihovu pri­
rodnu uvjetovanost? Ako uzmemo Marxove analize u Kapi­
talu, dakle u djelu gdje je najdalje otišao u analizi osnovnih
pojava društvenog kretanja, m akar i s gledišta političke eko­
nomije, vidjet ćemo da on strogo vodi računa o ovoj vrsti
uvjetovanosti.
Valja im ati na umu da je Marxov Kapital »kritika poli­
tičke ekonomije«, da naziv »kritike« nose mnoga njegova
kapitalna djela, pa je sasvim logično da on rad neće prom a­
trati samo kao ekonomsku ili tehnološku činjenicu, već je
on za njega istovremeno ljudski odnos, uzajamna ljudska
djelatnost, »sociološka« činjenica. Ekonomska činjenica je,
u stvari, podređena u okviru kritike sociološkoj činjenici.
Gdje god želi upozoriti na stanovite društvene posljedice rob­
ne proizvodnje, on prelazi neposredno iz političke ekonomije
u oblast sociologije. Ali u toj kritici on prelazi i čisto socio­
loške okvire je r uvodi pojmove u vezi s prirodnom uvjeto­
vanošću ljudskog ponašanja, a to su pojmovi koji nas ne­
posredno uvode u oblast socijalne psihologije i antropolo­
gije-
Uzmimo najosnovniju Marxovu distinkciju na »apstrak­
tni rad« i »konkretni rad«. Znamo da je Mairx ovu distink­
ciju sm atrao svojim vrlo značajnim otkrićem. Apstraktni
rad je apstrakcija iz konkretnog rada, ali to nije samo je­
dan pojam, to je operativni pojam ili kategorija koja najbo­
lje predstavlja rad kao takav, rad u njegovoj općenitosti,
ali koji sadrži kao kategorija sve bogatstvo konkretnog ra­
da. Apstraktni rad je nediferencirani ili nespecificirani kon­
kretni rad. U socijalnom pogledu on predstavlja prosjek ili

125
minimum vremena potrebnog za korisni rad, on je »društve­
no nužan rad« je r se izražava kroz cjelinu ljudskog rada u
društvu i m jeri jednom zajedničkom m jerom — vremenom,
koja se podjednako prim jenjuje na rad svakog pojedinca.
Naprotiv, konkretni rad je individualizirani rad, specifičan
za pojedinca s njegovim individualnim ritmom. Sukob ap­
straktnog i konkretnog rad a u procesu proizvodnje najbolje
se odražava sukobom kolektivnog ritm a rada na tekućoj vrpci
i individualnog ritm a pojedinog radnika, sukob koji se može
izraziti i kao neuroza, to jest poremećaj u prirodi samog
radnika. Vrijednost rada m jerim o apstraktnim , a ne kon­
kretnim radom. Marx kaže izričito da razne prom etne vrijed­
nosti predstavljaju »homogeni«, nediferencirani rad, to jest,
»rad u kojem je iskrivljena individualnost radnika« (Prilog
kritici političke ekonom ije). Između radnog procesa kao dru­
štvenog procesa i rada kao prirodnog procesa radnika postoji
proturječnost. Ta proturječnost dolazi još bolje do izražaja
u jednoj drugoj osnovnoj distinkciji, koju Marx čini između
rada i radne snage. Rad u najširem smislu je akcija čovjeka
na predm etu kojom čovjek m ijenja predm et. On se m jeri
učinkom izvršenim na predm etu, a kao osnovna m jera učin­
ka uzima se opet utrošeno vrijeme, i to društveno prosječno
vrijeme. Međutim, s gledišta radne snage rad je trošenje
ljudske energije, tako da je rad u osnovi »stvaranje vrijed­
nosti preobrazbom radne snage u rad« (Kapital). Međutim,
što je u osnovi radna snaga? Marx je definira kao »cjelinu
prirodnih supstancija pretvorenih u ljudski organizam«. Dok
je rad u svojim učincima kao vrijednostim a predm et istra­
živanja ekonomista, dotle je on kao radna snaga predm et
istraživanja fiziologa i psiho-fizičara, on je ponajprije prirod­
na dispozicija čovjeka. Međutim, upravo ovu prirodnu dispo­
ziciju čovjeka Marx sm atra veoma važnom. Zašto? Jer čovjek
kao radna snaga ima sposobnost da stvara višak rada, a to
znača i višak vrijednosti. Rad je u osnovi stvaralačka dispo­
zicija u čovjeka, jer daje više nego što se ulaze u njega.
Marx o tome kaže: »U gore navedenom smislu (naime da je
izvor profita jedan od zakona m aterijalnog svijeta, budući
da postoji višak proizvoda nad onim koji je potreban za
prostu reprodukciju radne snage i fiksnog kapitala) može­
mo reći da višak vrijednosti itd. . . . počiva na jednom pri­
rodnom zakonu, na proizvodnosti ljudskog rada u njegovoj
»razmjeni sa prirodom« (Historija ekonom skih doktrina, is­
taknuo R.S.). A u Kapitalu ponavlja: »Radna snaga u djelat­
nosti, živi rad, ima dakle svojstvo da održava vrijednost do­

126
dajući vrijednost; to je prirodni dar koji ništa ne stoji rad­
nika, ali koji mnogo donosi kapitalistu« (istaknuo R.S.). Mi
ne možemo provoditi nikakvu uspješnu kritiku bilo kojeg
ekonomskog sistema ako ne poznajemo prirodne dispozicije
čovjeka kao radnika ili proizvođača. Stoga oni autori koji se
analizirajući proizvodnju kreću samo u oblasti političke eko­
nomije ili samo društvenih, grupnih ili klasnih odnosa, i ne
mogu provesti bilo ikakvu tem eljitiju kritiku u vezi s pro­
turječnostima između prirodnih dispozicija čovjeka—proizvo­
đača i društvenog sistema proizvodnje ili rada uzetog samo
u njegovim socijalnim kategorijama. Zato sovjetski autori
naivno vjeruju da se problem humanizacije rada rješava
onim trenutkom kad se ukine klasa privatnih vlasnika sred­
stava za proizvodnju ili kapitalista! Kao da u jednom beskla­
snom društvu nije moguće pretvoriti radnike u robote?!
Problem humanizacije rada valja rješavati podjednako na
osnovi društvenog determinizma, to jest društvenih proizvod­
nih odnosa, kao i na osnovi prirodnog determinizma, to jest
načina kako čovjek upotrebljava svoju radnu snagu, da li u
skladu s nekim osnovnim zahtjevima svoje ličnosti, kao pro­
izvođača u ljudskom smislu, ili ne. Naravno, ovaj problem
nije moguće riješiti samo u okviru sociologije, je r je on isto
toliko problem individualne i kolektivne psihologije, kao i
kulturne, pa čak i filozofske antropologije! Postoji čitav niz
sugestija u tom vidu što ih je Marx dao u vezi s podjelom
rada ili specijalizacijom radnih operacija, s korištenjem slo­
bodnog vremena, s pojavama fetišizma robe, novca, katego­
rije »imanja« i tako dalje, ali se na njim a nećemo zadržavati
jer su one dovoljno poznate da bi nam njihovo metodolo-
gijsko značenje bilo jasno.
Obavezni smo još ukratko osvijetliti onu drugu stranu
naše »humanističke dimenzije«, naime značenje determ ini­
zma ličnosti i njezine slobode. Da li se Marx bavio i ovim
vidom društvenog determinizma? Reći ćemo potvrdno da
jest, i to u teoriji otuđenja ili alijenacije. Kao što znamo, po­
stoje različiti oblici otuđenja čovjeka u društvenim odnosi­
ma. Sa stajališta društvenog determinizma nama se čini da
je potrebno razlikovati na kojim se razinama ljudskog pona­
šanja ili organizacije ljudske ličnosti odigrava proces otu­
đenja. U ranijim radovima Marx je proces otuđenja shvaćao
još kao jedinstven ili homogen s obzirom na njegov meha­
nizam: radilo se uvijek o pripisivanju vlastitih, duhovnih ili
praktičkih djelatnosti nekom vanjskom, tuđem ili višem bi­
ću, dakle o otuđivanju vlastitog bića u neko strano. Taj smi­

127
sao upotrebljava Feuerbach u kritici religije i idealističke
filozofije. Međutim, iako nikad ne napušta teoriju otuđenja,
koja je za njega identična s dijalektikom ljudske duhovno-
-materijalne prakse s obzirom na proces socijalizacije, Marx
u kasnijim analizama razlikuje različite stupnjeve ili razine
ovog otuđenja. Na prim jer, razm atrajući otuđenje u radu, go­
vori o tome kao o obliku izvlaštenja, je r je radnik vlasnik
svoje radne snage ko ju samo privrem eno ustupa kapitalistu
i koji time ne postaje njegov dospodar. »Potrebno je da
(radnik) uvijek sačuva nasuprot svoje radne snage odnos
vlasnika prem a svome vlasništvu, i prem a tome prem a vlasti­
toj robi; no on to ne može ako ne stavlja svoju radnu snagu
prolazno i za ograničeno vrijeme na raspolaganje kupcu, da
bi se ovaj njome koristio po svojoj volji: ali on ne smije
otuđujući je odreći se svoga vlasništva« {Kapital, I sv., str.
191). Ovdje Marx za pojam otuđenja upotrebljava riječ »Ve-
rausserung«, što je blisko pojm u izvlaštenja, a ne pojmove
»Entfrendung« i »Entausserung« (možemo prevesti kao »otu­
đenje« i »ospoljenje«). Na razini proizvodnih odnosa otuđe­
nje je samo djelomično, a ne potpuno, je r »ako (vlasnik
radne snage) želi sačuvati svoju ličnost, on može samo pri­
vremeno staviti svoju radnu snagu na raspolaganje kupcu
tako da otuđujući je ne odriče se time svoga vlasništva nad
njom« {ibid.). Budući da rad n a snaga postaje samo djelo­
mično otuđenje i ne zadire u čitavu ličnost, to je ona svoj­
stvo samo određene razine društvenih odnosa. Otuđenje je
mnogo dublje ako vlasnik radne snage, pretvarajući je u ro­
bu, sm atra da je upravo mogućnost prodaje radne snage
izraz potvrde njegove ličnosti, ako on u robnoj razmjeni
na bazi najamnog rada vidi zadovoljavajući oblik društvenih
odnosa, ako dođe do pojave koju je Marx nazvao »fetišizam
robe«. Dogodilo se da se uloga ličnosti izjednačila s ulogom
unajm ljivanja radne snage, da se jednom ograničenju vlasti­
te ličnosti daje pozitivan smisao, te da se taj smisao proširuje
na čitavu ličnost. To je danas česta pojava koja je osnovni
porok onih radnih ljudi, klasno nesvjesnih, u društvima s
masovnom proizvodnjom, gdje vlada iluzija da se prodajom
vlastite radne snage može dobiti vrijednost za kupovinu
mnoge druge robe, a radnik sm atra da su takvo društvo i
takvi proizvodni odnosi nešto »prirodno« ili »zadovoljava­
juće«. Razumije se da u ovom slučaju on dolazi do ovakvog
gledanja zbog toga što je sačuvao privid »slobodnog čovje­
ka«, ali ne kao društveno biće, ne kao čovjek od zajednice,
već samo kao privatni prodavač radne snage! Riječ je o otu­

128
 đenju njegove društvene svijesti upravo kao društvene, to
jest ako se ona odnosi ne toliko na njegov privatni nego
upravo na društveni ali kolektivni život. To je viši stupanj
otuđenja. No otuđenje može zahvatiti podjednako individual­
no i društveno biće čovjeka. Recimo, kad takav naš radnik,
pod utjecajem religije, počinje sm atrati da za njega nije
samo »korisno« ili »probitačno« da prodaje svoju radnu sna­
gu u kapitalističkim uvjetima, već da je i društveni poredak
koji se ostvaruje na odnosu gospodara i sluge, eksploatatora
i eksploatiranog, izraz »više sile« ili »božje volje« kojoj se
dobrovoljno podvrgava.
No prekinimo ovdje naša izlaganja i postavimo odmah
odlučujuće pitanje: Nismo li, idući za prirodnim i personal­
nim determinizmom ljudskoga društva odnosno međuljud­
skih odnosa, prekoračili granice sociologije? Jedno je sasvim
sigurno, naime da sociologija u svome istraživanju smisla ili
suštine ljudskoga društva svršava nužno u ne-sociologiji, u
antropologiji ili filozofiji! Međutim, ostaje pitanje: Do kuda
sociologija u metodologijskom pogledu m ora usvojiti prirod­
ne i personalne vidove determinizma ako želi naći odgovor
za svoje probleme? Razumije se da, želeći objasniti društve­
ne pojave, moramo ići za takvim proširenjim a, ali je sasvim
naučno-metodologijsko pitanje da li će ove vidove rješavati
sama sociologija ili neke druge nauke. Do sada je pitanje
odnosa između prirodne uvjetovanosti, odnosno između oso­
bina društvene prirode čovjeka i oblika njegove socijaliza­
cije u društvu ispitivala u prvom redu socijalna psihologija,
a probleme odnosa strukture ličnosti i strukture društva so­
cijalna antropologija. Da li, dakle, sociologija mora u sebi
asimilirati ove nauke, odnosno ostvariti s njim a izvjesnu
sintezu? Bez obzira da li će to biti asimilacija, što može biti
rezultat daljnjeg naučnog razvitka, ali sinteza odvojeno po­
stignutih rezultata, ispitivanje društvene stvarnosti namet­
nut! će nam da vodimo računa o sva četiri glavna vida de­
terminizma.
U zaključku možemo reći: nesumnjivo je da opća teo­
rija društvenih pojava, kao i opća metodologija m oraju im a­
ti na umu sve četiri bitne dimenzije determinizma društve­
nih pojava. Činjenica je da se većina suvremenih sociologa,
pozitivistički orijentiranih, kreće teorijski i metodologijski
samo u odnosima strukture i društvene svijesti, ili pak da
predstavnici dogmatskog i vulgarnog historijskog m aterija­
lizma nastoje svu sociološku problem atiku strpati u odnose
»baze« i »nadgradnje«. U jednom i u drugom slučaju osnov-

9 — Zanat sociologa 129

na humanistička dimenzija (priroda — ličnost) izbačena je iz
socioloških razm atranja. No, ako je to stvar sasvim dopusti­
va s gledišta naučne sistem atike, to jest razgraničenja »či­
ste sociologije« od socijalne psihologije i socijalne antropo­
logije, s gledišta jedne opće teorije društvenih pojava, kao
što je historijski m aterijalizam, ovo znači nedopustivo osiro­
mašenje, jer ne obavezuje p o s e b n e naučne discipline na onu
sintezu i potpunije tum ačenje pojava, koju historijski mate­
rijalizam već sadrži u sebi, a to je upravo njegova humani­
stička interpretacija i kritika društvenog sistema.
Ako su sovjetski autori pod utjecajem političkog prag­
matizma svojevremeno postali slijepi za ovu problematiku,
kao i za istinsko tum ačenje a prim jenu historijskog m aterija­
lizma, ljudi koji kritički proučavaju djelo osnivača naučnog
socijalizma to ne bi smjeli biti! Marx je u svojim analizama
društvenih pojava uložio izvanredno velik napor i mnogo
oštroumnosti upravo da bi došao do sveobuhvatnog i sve­
stranog tumačenja društvenih pojava, a to mu je uspjelo sa­
mo izvanrednim poznavanjem i prim jenom dijalektičke mi­
sli. Teorija otuđenja u svojoj je suštini prim jena dijalektičke
metode na povezivanje »sociološkog« i »humanističkog« vida
društvene stvarnosti (ako »sociološki« uzimamo u užem smi­
slu). Marx je postavio onu izvanrednu duboku teoriju o »čo­
vjeku kao idealnom totalitetu društva«, o dijalektičkoj reci-
pročnosti čovjeka kao ličnosti i društva kao društvene stvar­
nosti. Marksisti u izgradnji jedne istinske m arksističke so­
ciologije ne bi smjeli zaboravljati na ovaj stav:
»čovjek je u bilo kome stupnju — bio on posebni indivi­
duum i upravo zbog toga što njegova posebnost čini od nje­
ga individuu i opće realno individualno biće — isto toliko
i totalnost, idealna totalnost, subjektivno postojanje društva
zamišljenog i doživljenog za sebe, nezavisno od činjenice što
u stvarnosti postoji takođe kao intuicija i ljudska duh o dru­
štvenom postojanju« (Filozofija i politička ekonomija, istak­
nuo R.S.). Čovjek je, dakle, isto toliko »totalnost« kao i
»društveno postojanje«, pa on »usvaja svoje biće kao total­
ni čovjek«. Društvena historija je u stvari historija progre­
sivne emancipacije ljudske ličnosti, historija očovječenja dru­
štvene stvarnosti. Posljednji kriterij svakog društvenog po­
retka ostaje čovjek sam, i to je razlog zašto društvene okol­
nosti koje form iraju čovjeka »valja form irati čovječno«. Ovaj
humanistički postulat ostat će mjerilo po kome će se svaka
istinska progresivna sociologija, po svojim ciljevima i općem

130
teorijskom i metodologijskom usmjerenju, razlikovati od one
koja to nije, po čemu će sociologija kao nauka služiti na­
pretku i socijalizmu.
Iz člarika Marksizam i problem metode u sociologiji, »Pregled« 'hr. 2, Sarajevo,
1961.

4. Theodor Adorno: Kritika

Durkheimova shvaćanja
kolektivne svijesti
. . . Durkheimove datosti, faits sooiaux,
moraju biti očitovanja svog najvišeg entiteta, kolektivne svi­
jesti. Formalno bd valjalo njegovu sociologiju označiti kao
pozitivistički, u subjektivnosti ukorijenjeni objektivizam. Ta­
ko se svakom pozitivističkom mišljenju pripisuje jedan
objektivistički moment. Potrebno je isključiti subjektivnu
samovolju, obično mišljenje koje nije pojačano činjenicama.
Ipak je latentno bilo subjektivističko i ostalo pozitivističko
nasljeđe zato što je uspostavilo osjetilnu izvjesnost kojom
raspolažu samo pojedinačni ljudski subjekti kao kriterijem
istine. U tome se nije ništa promijenilo od Humova senzua-
lizma preko Macha do teoretičara datosti kasnog devetnae­
stog i ranog dvadesetog stoljeća, pa sve do Carnapa. Toj
tradiciji suprotstavio se Durkheim. Dok je od njih preuzeo
prirodoznanstveni ideal da valja trp jeti jedino stubborn facts
kao zakoniti izvor spoznaje, ne pada mu na um da ih potra­
ži u osjetilnim datostima svijesti. Pojam činjeničnosti, koji
je već u pozitivizmu antisubjektivistički, teško da se može
spojiti s pojedinačnim Ja kao onim koje ga konstituira, oštro
se sukobljuje sa svakom individualnošću: društvena činjeni­
ca mu je upravo ono što individuum nikako ne može apsor­
birati, neprim jerno i nepronično. Njegovo društveno isku­
stvo, stvara se po uzoru (modelu) onoga što izaziva patnju.
Kao prvo vodi je autoritarnoj svrsi: u ime čistog poštovanja
znanosti pred činjenicama želi spriječiti da ono što je pre­
dočeno kao nepronično postane predm et kritičkog uma ka­
ko bi on u njega prodirao. Društvena činjenica mu je bezu­
vjetno contrainte sociale, premoćni i svakom mogućem dru­
štvenom uži vi javan ju strani društvena pritisak. On ne pada
u subjektivnu samosvijest i ni jedan se subjekt ne može
s njime identificirati potpuno. Dobro mu dolazi navodna
nesvodivost specifično društvenoga: ona mu pomaže da je
učini sve više postojećim po samoj sebi, d da je apsolutno

131
osamostali, ne samo nasuprot onome koji je spoznaje, već
i nasuprot pojedincim a integriranim a u kolektivu. Nemo­
gućnost da posreduje pomoću principium individuataonis op-
stojno, zbog njegove težnje za zasnivanjem samostalnosti
društvene znanosti i njezine metode, prisiljava ga da nasilno
i spekulativno hipostazira kolektivnu svijest. No, on je sto­
ga postao premoćan onome starijem u pravcu pozitivizma jer
je pojave društvene institucionalizacije i postvarenja, koji
kod prvih dolaze samo kao statistički elementi razvrstanih
pojedinaca u drugome planu, istaknuo mnogo više. Ujedno je
postvarenje bilo njegova slijepa m rlja, form ula što je opči­
nila njegovo djelo. Jedva da se kod njega pojavljuju katego­
rije iskonske prirode. Stoga izvedeni odnosi im aju vlast nad
njime. Razvojno nastali i premoćni odnosi, Hegelova druga
priroda, postali su kod njega ono prvo: a povijest ono što
ona također može biti, naime prirodna povijest, u ovom slu­
čaju povijest duha. Već je u knjizi o podjeli rada izveo i
sankcionirao civilizaciju neposredno, neposredovano, iz bor­
be za opstanak. Istina da društvo još uvijek traje bez subjek­
ta, zahvaćeno prirodom borbe za opstanak; to je ono anti-
-ideološko u Durkheimovu objektivizmu. Njegova opisna i
usporedna metoda ipak je sve drugo nego politički neutralna
ili čak kritička. Ona je kao reakcija na m arksističku teoriju
stvorena da opravda ukrućeni karakter društva, kojemu se
zaklela da izjednači društveno otuđenje s podruštvljenjem
uopće, um jesto da ih spozna kao izvedene i po mogućnosti
prolazne pojave. Kolektivni oblici svijesti i institucije, na ko­
je su Durkheim i njegova škola usredotočili svu svoju ener­
giju, malokad su historijski određeni, već se usprkos empi­
rijskom diferenciranju nam jerno sm atraju prafenomenima.
Otuda opsesija s primitivnim odnosima: oni m oraju biti pro­
totipovi za sve oblike društvenog postojanja. Ne mari se za
dijalektiku kolektivno-općenitoga i individualno-posebnoga u
društvu. Doduše, Durkheim je, za razliku od em pirijskih
istraživača, spoznao, u skladu s velikom filozofskom tradi­
cijom, da je i sam individuum društvena kategorija, posredo­
vana društvom. Ali ovo što je posredovano zahtijeva opet
posredovanoga; mogućnost da bi kolektivne tvorevine bez
individualnog protupola isto tako malo bile kao i individual­
ne bez društveno općenitoga Durkheim grčevito odbija. Nje­
gova nedvojbena sklonost sofističkom pravdanju mogla bi
se objasniti porivom koji ga je naveo da najveći dio života
posveti, što i priznaje u svojim ranim spisima, sili imovin­
skih odnosa. Apstraktna negaaija uobičajenog shvaćanja o

132
 društvu kao aglomeratu pojedinaca postala je isto takvom
njima nadređenom apstraktnom afirmacijom. On to ublažava
samo periferno, uviđajući da je i sama individuacija kolek­
tivno uvjetovana. Dunkheim pruža u naučnom području ja­
san model onoga što je Freudova psihologija nazvala identi­
fikacijom s agresorom. Možda je njegova škola crpla iz ovo­
ga tla monomanije svoju sektašku atraktivnu snagu.
. . . Pomanjkanje dijalektike u Durkheimovu mišljenju
osvećuje se u njegovim tezama sve do sasvim formalnih odre­
đenja. On izjednačuje, dakako ne bez istine, »bezličnost«
znanstvenog uma s njenim kolektivnim karakteirom, ali zapo­
stavlja jedan od velikih predm eta filozofije: naime, onaj bez­
lični um postaje realan samo u svijesti ljudskih individua, a
i objektivnost sama na njih upućuje, ali ne zalazi u njih.
Durkheima točno pogađa prigovor o jednostranosti, iako je
on inače jeftin, kad se želimo otarasiti neugodnih teorema:
dobrovoljno dozvoljava da mu se jedna strana društvenoga,
naime kolektivna, toliko nameće da onu drugu stranu, indivi­
dualnu, ako je i ona društvena, gubi iz vida, pa je onako
odvojenu proglašava vječnom, a što ona, prem a svojoj posre-
dovanosti i prem a njegovoj spoznaji, nije. Ne manje on dog­
matski personalizira kolektiv: kod njega stoji izričito »da
društvo valja prom atrati kao neku osobu«. Dodavanje »svi­
jesti« kolektivnom subjektu izazvalo je da takav objektivni
pojam o svijesti, dakle nešto stvarno bez svijesti, biva na
paradoksalan način raščlanjivan. Za otvoreno prikazivanje
proturječnosti kod Durkheima nema mjesta; on se radije
odlučuje za čistu mitologiju.« (249—255)
Uvod u Sociologiju i filozofiju Emila Durkheima

5. Alvin Gouldner: Ličnost,

društvena teorija i tragička
dimenzija
Želio bih predložiti nešto od šireg zna­
čenja za problem odnosa između ličnosti i njezina znan­
stvenog rada. Započet ću s općom tvrdnjom da svi sociolozi,
bez obzira na njihove teorijske sklonosti, nastoje objasniti
prešutno ili otvoreno — neki dio društvenog svijeta. Ni­
su svi dijelovi društvenog svijeta od istog značenja ili in-

1 Theodor Adomo, Soziologische Schriften, I, Suhrkam p, B. 8, 1972.

133
tresa za sociologe, te oni svoju pažnju usm jeruju selektivno.
Pod znatnim utjecajem Talcotta Parsonsa mnogi su am eri­
čki sociolozi četrdesetih i pedesetih godina pretpostavljali
da je usm jeravanje pažnje uvjetovano teorijom za koju se
sociolog opredijelio. »Činjenice« se sm atralo proizvodima
napora da se nastavi istraživanje teorije i, doista, da se us­
postavljaju u term inim a onih pojm ovnih shema koje su
proizlazile iz strukture teorije. Ipak, s gledišta sociologije
nas zanimaju /zvau-teorijski izvori teorije, pa ćemo razviti
gledanje koje sm atra društvene teorije radnim proizvodom
određenih pojedinaca, a potonje prom atra s obzirom na nji­
hov specifični položaj u određenoj kulturnoj i društvenoj
matrici.
Polazeći od toga temelja, dodat ćemo da sociolozi, kao
i ostali, pridaju »realnost« nekim stvarim a u njihovom dru­
štvenom svijetu; to znači da oni vjeruju, ponekad s usre­
dotočenom, a ponekad samo s prigodnom pažnjom da svi­
jet ima određeni karakter, te da se stanovite stvari istinski
mogu njem u pripisati. Iz toga proizlazi da će ne samo teo­
rije ili činjenice, već sve što sociolog definira kao »realno«,
značajno oblikovati njegovo djelo. Da pojednostavnim upo­
zorio bih na dvije vrste stvari za koje se sm atra da pred­
stavljaju realnost za svakog sociologa. Jedne se sastoje od
»činjenice«, podržavanih prethodnim istraživanjima, bez ob­
zira da li su ih provodili oni sami ili drugi. Druga vrsta se
sastoji od onoga što bih nazvao »lično realno«. To su vi­
dovi društvenog svijeta kojima bi sociolog, kao i oni koji
nisu sociolozi, pridao realnost zbog ličnog iskustva: zbog
onoga što je čuo, vidio, slušao ili čitao, i što je različno od
»činjenica« koje je sistem atski prikupljao ili naučno ocjenji­
vao. Doista, mnogi su elementi u ličnoj realnosti bili razvi­
jeni mnogo prije nego što je sociolog bio profesionalno izo-
bražen ili intelektualno zreo. Sociologu je svaki djelić lične
realnosti isto tako realan kao i činjenice što ih je stekao so­
ciološkim istraživanjem, mada i njegovo vlastito istraživa­
nje — mnogo više nego ono drugih — postaje naročito zna­
čajna komponenta lične realnosti.
Stvari, kojima sociolog pridaje realnost, bez obzira da
li su faktički ili lično realne, mogu u sociološkom istraživa­
nju imati ulogu na najm anje dva načina: ili kao elementi
u njegovu naporu objašnjavanja ili kao žarišta oko kojih se
razvija taj napor. Htio bih se usredotočiti posebno na način
na koji pripisano realno postaje često žarište kojemu se
usmjeravaju izvjesni (ali ne nužno svi) napori objašnjava-

134
nj a. Naročito bih želio sugerirati da pripisano realno ulazi
u konstrukciju teorije, jer se sm atra da nosi u sebi neko
značenje koje se može uopćiti, pa se prom atraju kao pri­
mjeri ili slučajevi šireg niza realnosti. Drugim riječima, so­
ciolog upotrebljava ono što pripisuje realnome kao para-
digmu ili, prema terminima Stephana Poppera, kao »ko­
rijensku metaforu«; oni pretpostavljaju da su stvari koje
su istraživali ili o kojima nešto drugo znaju nalik na neke
druge stvari koje ne poznaju i koje još nisu istraživali.
Društvene teorije ili računarske sheme teže stoga uopća­
vanju kao niz događaja koji se proteže iznad sociologovih
činjenica ili ličnih realnosti; ali, u to isto vrijeme, takve
teorije bivaju izložene utjecaju, ograničenom ili nejasnom,
istaknutih obilježja stvari kojima je sociolog pridao realnost.
Pokušajmo to reći drukčije: radi teorijske konstrukci­
je sociolozi postupaju s pripisanom realnošću kao s mode­
lima širih i do sada još neprom atranih događaja. Oni su
skloni pretpostavci da su područja svijeta, koja još nisu
susreli, slična manjem području otjelovljenom u njihovim
činjenicama ili ličnim realnostima. Stvaranje teorije odvija
se na sličan način kao priča o slijepim ljudima i slonu,
tako da svaki čovjek uopćava svoju teoriju, stavljajući je u
ograničeno područje svijeta kojemu pripisuje realnost i na
osnovi kojega uopćava o široj cjelini. Stoga su teorije pod
utjecajem posebnog karaktera ograničenih stvari kojima pri­
pisujemo realnost i koje upotrebljavamo kao korijenske
metafore ili paradigme. Tako je, na prim jer jedan od razlo­
ga zašto se Malinowskijeva teorija magije razlikuje od
Radcliffe-Brownove teorije magije bio u tome što su se
služili različitim podacima. Malinowski se koncentrirao na
slučajeve radne magije, Radcliffe-Brown na magiju rođenja,
a svaki je gledao na svoje ograničene podatke kao na para­
digmu, što je prim jer ili nešto bivstveno slično jednoj dru­
goj vrsti magije.
Sociolozi su, dakako, dobro upoznati s ovim opasnosti­
ma, barem en principe, i nastoje upotrebljavati sistematske
uzroke da bi ih izbjegli. Ipak, tehnike uzorkovanja ne mo­
gu sasvim izbjegnuti problem, jer one daju osnovu za pro­
vjeravanje jedne teorije samo pošto je ona formulirana. Ako
sistematsko istraživanje nameće upotrebu sistematskog uz­
orka da bi se provjeravale dedukcije iz teorije, tada iz pri­
rode same stvari proizlazi da teorija mora biti formulirana
prije nego što je postavljen sistematski uzorak. Doista, što
više sociolog ističe značenje razložne teorije, to će više to

135
postati slučaj. Zato će teorija nastojati da se prenese na
okolinu i bit će oblikovana ili iskrivljena zbog ograničenih
činjenica i ličnih realnosti pristupačnih teoretičaru, a po­
sebno zbog onih navodnih realnosti koje tretira kao para­
digme.
štoviše, sistem atsko uzorkovanje tvari samo neko suže­
no ili neopravdano uopćavanje od »činjenica«, ali ne može
na isti način ograničiti utjecaj »ličnih realnosti«. Budući
da one izgledaju naučno irelevantne, često se pretpostavlja
da su znanstveno bez posljedica — što zapravo znači da je
sociolog ovdje pobrkao m oral znanosti s njenom živom prak­
som. Činjenica je da lično realno i često problem atično po­
staje početna točka za strogo istraživanje — i doista ne po­
stoji razlog zašto to ne bi trebalo da bude slučaj.
Ono što je lično realno ljudim a je realno veoma često,
iako ne uvijek, upravo je r to njim a nije lično — u smislu
da im je idiosinkratsko ili jedino različno — već je r je to so­
cijalno i kolektivno. Pripisivanje onoga realnosti, čega se
kolektivno pridržavamo, naravno je najčvršće usađena kom­
ponenta lične realnosti. Doduše, lično realno se ne mora
potpuno sastojati ili zavisiti od kolektivnih definicija dru­
štvene realnosti, već može proizlaziti iz svakodnevnoga oso­
bnog iskustva — jedinstvenog za osobu ili podijeljenog s
drugima — o nekom području društvenog svijeta. Ono što
postaje tada lično realno nije tako jednostavno, je r je tako­
đer lično realno i za druge, ili, je r su drugi saopćili njihovo
shvaćanje realnosti. No bilo da su izvedeni iz kolektivnih de­
finicija bilo iz svakodnevnoga osobnog iskustva, pripisane
realnosti im aju posebnu važnost za teorije koje će sociolog
formulirati: »činjenice« su samo poseban slučaj pripisanih
realnosti.
(Gouldner zatim analizira Boaltovu knjigu o metodama
istraživanja i u njoj nalazi prim jere za ovakve lične ili ko­
lektivne načine shvaćanja »činjenice« i stvaranja pomoću
njih posebnih teorija koje kao takve daju poseban pečat
jednoj nacionalnoj ili regionalnoj kulturi. Tako dolazi do za­
ključka da je odnos Šveđana prem a teoriji drukčiji od odno­
sa Amerikanaca, i to naročito u pogledu uspješnosti u pri­
mjeni teorije u istraživanjima. I Amerikanci i Šveđani svje­
sni su određenih ograničenosti u traženju istine ili društve­
ne spoznaje, ali moral Šveđana se razlikuje od morala Ame­
rikanaca. Šveđani se ponašaju na više ličan način, dok Ame­
rikanci nastoje biti manje lični i nastoje svoje mišljenje
obrazložiti sa što više »objektivnih argumenata«. Međutim,

136
Gouldner sm atra da Šveđani im aju poseban odnos prema
neuspjehu ili »promašaju« u istraživanjima i da ga smatra­
ju gotovo neizbježnim. To je Amerikancima strano.)
Sociolozi imaju posebnu, znanstvenu subkulturu, u kojoj
uvježbavaju i socijaliziraju svoje studente. Boalt shvaća
ovu kulturu kao niz regulativnih -ideala u pogledu istraživa­
nja i doista se velik dio diskusije u njegovoj monografiji
odnosi na napor da ih sistematski objasni: riječ je, na pri­
mjer, o formulaciji intelektualnog problema i odgovarajućih
hipoteza da bi se dobio pogodan uzorak, tehnike mjerenja
itd. Boalt odlućno razmišlja da nitko ne može ispuniti sve
ove vrednote u vlastitom istraživanju. Na izvjestan način i
do nekog stupnja, čak i najtalentiraniji i najzreliji znan­
stvenik — zanemarimo njihove studente — uvijek će pro­
mašiti. Zato se svi društveni znanstvenici m oraju naučiti
da se bore s promašajem. Problem prilagodbe na promašaj
je centralni problem u čitavoj Boaltovoj teoriji, dok je sre­
dište promašaja možda »lična realnost«. Točka koju Boalt
ističe, točka oko koje se odvija sve njegovo mišljenje, nije
slučajna i ideosinkratska pojava prom ašaja, već prije pro­
mašaj viđen kao neko univerzalno iskustvo cijele znanosti i
doista (to se jasno osjeća) svakog ljudskog pothvata, a koji
Boalta privlači ljudskom opsjednutošću. Boaltova sociologija
društvenog istraživanja je stoga neporedni izraz tragične vi­
zije i mislim da je ona doista jedina sociologija znanosti
koja se usredotočila na ovu tragičnu dimenziju.
Ljudi se nastSH Prilagoditi i traže neke kompenzacije za
neizbježne poraze, Kaže Boalt. Oni se mogu unutar svoje
znanstvene uloge pom aknuti od isticanja znanstvenih vri­
jednosti koje je teško ispuniti na one vrijednosti koje su
sposobni da ispune. Ukratko, oni mogu kompenzirati nji­
hove znanstvene nedostatke i prom ašaje s uspjesim a u
drugim znanstvenim vrijednostima kojima mogu povećati
značenje. To je kompenzacija intra-uloga ili strategija prila­
godbe na promašaj. Postoji, doduše, i druga strategija, nai­
me kompenzacije inter-uloga. U tom slučaju oni koji su pro­
mašili kao znanstvenici, mogu se prilagoditi da više ulažu
u druge uloge, u njihove domaće ili obiteljske uloge kao
učitelji. . .
Jedan od centralnih vidova Boaltove teorije je njezino
usmjerenje na posljedice promašaja; mogli bismo reći da
se Boaltova teorija temelji na nepokolebljivom vjerovanju
u stvarnost poraza. Možemo se pitati ne razlikuju li se o d ­
govarajuće američke teorije bitno upravo zbog toga što nisu

137
propusne za takva uvjerenja o stvarnosti prom ašaja, već na­
protiv misle da je prom ašaj samo periferna, rubna, slučajna
pojava u ljudskom pothvatu, a da se ona tem elji na svijetu
čija se »stvarnost« osniva na uspjehu. Možda su evropske
kulture nešto ispred am eričke kulture u razum ijevanju du­
bokog i propusnog značenja prom ašaja, i da su Amerikanci
samo na putu da se uhvate ukoštac s njime. N asuprot tome,
možda su Amerikanci nešto osjetljiviji od Evropljana na
»promašaj uspjeha«, te da mi priznajem o način u kojemu
stalan uspjeh, ne m anje od prom ašaja, može izazvati na­
petosti što pogoduje prom jeni u ulogama i vrijednostima.
No, bilo kako bilo, čini mi se da je Boaltova teorija po­
sebno značajna za američke društvene znanstvenike, je r po­
čiva na ličnoj realnosti koja čini prom ašaj centralnom po­
javom, koja vidi u znanosti kao i dalje tragičku komponen­
tu, prihvaća nužnost da se za dostignuća i uspjehe plaća ne­
dostacima i prom ašajim a također, vidi znanstvene vrijedno­
sti ne kao harmonično integriran sistem, već kao heterono-
man i, štoviše, konfliktan. Na prim jer, Boalt prim jećuje da
je ono što zovemo »novim vrijednostima«, drugim riječima
originalnost znanstvenog istraživanja, središnja vrijednost
u kulturi znanosti. On prim jećuje da zato znanstvenik, na­
stojeći istaknuti svoju originalnost i prioritet može požuri­
vati svoj rad, objaviti ga prije drugih, i tako žrtvovati neke
druge znanstvene vrijednosti. Međutim, Boalt dodaje da ni­
je samo originalnost već i ponavljanje znanstvena vredno­
ta, pa se te dvije vrednote nalaze u sukobu; budući da po­
navljanje ne može biti orginalno, postoji tendencija da se
ne upotrijebi oskudno vrijeme za proizvodnju ponavljanja.
Doista, on paradoksalno prim jećuje da je ponavljanje posta­
lo tako rijetko da se danas može sm atrati originalnošću!
Budući da je osjetljiv na ove sukobe i tragičku dimen­
ziju uopće, Boalt nam pruža dobrodošli kontrast prem a onim
sociolozima znanosti koji nastoje istaknuti postupke u ko­
jima su različite komponente znanosti harmonično integrira­
ne, koji pretpostavljaju da postoji identičnost između sud­
bine znanosti i sudbine individualnih znanstvenika, i koji
prom ašuju postupke u kojima su miljokazi znanosti ujed­
no grobovi individualnih znanstvenika.
Čemu valja pripisati ovu tragičku dimenziju u znanosti?
Da li je ona neizbježni ishod nepremostivog jaza između ve­
likih vječnih zahtjeva znanosti i neizbježno ograničenih,
skromnih talenata pojedinih znanstvenika? Mislim da ne.
Ona je to, mislim, samo utoliko ukoliko se ljudi grčevito

138
pridržavaju jedne kulturno propisane i historijski naslije­
đene definicije o tome što bi morali znanstveno raditi, i
ako je suglasnost s ovim zahtjevom doživljena kao moralni
zahtjev, nezavisno od njihovih individualnih poriva i tale­
nata, tada se u njima razvija osjećaj za tragičnu nepotpu­
nost. Samo kad se ljudi šuteći predaju zahtjevima kultur­
nih propisa, ali ne uspijevaju potisnuti njihove unutrašnje
impulse, upoznati njihove posebne sklonosti i sposobnosti,
i ne uspiju shvatiti da postoje mnogi drugi vrijedni putovi
na kojima mogu živjeti i pridonositi kao znanstvenici — a
ne samo kulturno propisani put — tada njihov život mora
biti tragičan. Ljudi mogu izbjeći tragediju kad spoznaju da
ne moraju biti asimilirani u svojoj kulturnoj maski; kad
ističu razlike između njih samih i njihovih uloga; kad isti­
ču da postoje oni koji su mjerilo i oni koji se ne bave mjere­
njem — jedan s drugima ili protiv drugih — a ne jedan
čovjek protiv kulturnih standarda i zahtjeva uloga.
Da bi to uredio, čovjek mora prihvatiti vlastiti jedin­
stveni talent i različite ambicije kao autentične. Ako pro­
nalazi da su one udaljene od zahtjeva njegove kulture i ulo­
ge, tada mora barem da se s njim a suoči ili da se preda raz­
lici; on mora prihvatiti mogućnost da njegovi lični porivi
i poseban talent im aju isto toliko prava da se čuju kao i
kulturne norme, iako za sve to vrijeme mogu biti uvjereni
da su ušli u pogrešan posao. Obični ljudi mogu to raditi
a da ne budu neprestano opterećeni osjećajem vlastite pro-
mašenosti ili neprilagođenosti. Kad veliki ljudi to rade, oni
ne moraju prešutno projicirati ili napuhavati svoj lik kao
da su bogovi. Kad to radi bilo običan bilo velik čovjek,
obojica m oraju spoznati vrijednost njihova ljudskog dopri­
nosa kao dovoljnog da opravdaju svoj život.
Ljudi premošćuju tragediju kad se sasvim predaju, kad
se koriste onim što im aju i što jesu, bez obzira što su i gdje
se nalaze, bilo da to traži od njih da zanem aruju neke kul­
turne norme ili da se ponašaju inovatorski, bez obzira na
njihovu ulogu. Tragično osjećanje čovjeka ne proizlazi iz
ljudskog osjećaja da m oraju biti uvijek manje nego što to
od njih kultura i povijest traže; to proizlazi prije iz osjeća­
nja da su manje nego što bi morali biti, da su bez potrebe iz­
dali sami sebe, beskorisno promašili da izvrše nešto što ni­
koga nije povrijedilo — beskorisno potrošili neke moguć­
nosti vlastita života.
Sociološki pothvat, kao i drugi slični, postaje opterećen
tragičnim osjećajem, čini mi se, upravo zbog toga što su se

139
u rad unijeli zahtjevi jedne p retjerane i neispunjive para­
digme. Ne samo da sociolozi potpuno angažiraju sebe u svo­
jem poslu, već doista žrtvuju neizrecive dijelove sebe sa­
mih — njihove ludičke porive, neprovjerene sklonosti i spe­
kulativnu m aštu — u opkladi da je ta žrtva »najbolja za zna­
nost«. Je li to zaista tako, oni ne mogu potvrditi; ali često
ni ne trebaju daljnju potvrdu za bol koju im donosi ovo
samoodricanje.
Iz predgovora (knjizi Gunnara Boalta, The Sociology of Research (Sociologija is­
traživanja), (London, Southern (Illinois University iPress, 1969.

140
 III

Razine teorijske
konstrukcije,
referencijalne grupe
i okviri
Svi se slažu da je društvo veoma slo-
žena ili diferencirana tvorevina. Sporovi počinju kad se na­
stoji definirati priroda društvene složenosti, a o tim smo
sporovima rekli nešto u uvodnoj studiji. Postoji, međutim,
jedna banalna činjenica, a ta je da čovjek u razvijenom dru­
štvu vrši razne uloge i pripada raznovrsnim grupacijama
(obitelji, školskom razredu, određenoj profesionalnoj grupa­
ciji, klasi, narodu, civilizaciji, religiji, ideologiji itd.). Sa
svim tim grupacijama on se više ili manje identificira, pa
je Georges Mead smatrao da je jedan od bitnih uzroka raz­
vitka ljudske ličnosti kao takve upravo način kako se izjed­
načuje kao Ja s drugima u njihovoj raznovrsnosti. Očito je
da sve grupacije nemaju podjednako društveno značenje, a
isto tako da u strukturalnom pogledu ne zauzimaju isti »dru­
štveni prostor«, istu širinu i dubinu u određivanju ljudskog
ponašanja. Jasno je i to da se uloga pojedinih grupacija mi­
jenjaju u toku povijesti. Za sociologa je važno znati do kuda
se pojedinac izjednačuje s nekom društvenom grupacijom,
dakle njegov subjektivni odnos prema nekoj grupi, ali isto
tako i koji je stvarni objektivni položaj određene grupe u
čitavome društvu kao cjelini.
Identificirajući se s pojedinom grupacijom u društvu,
pojedinac dijeli njezinu društvenu ulogu, težnje i vrednote,
odnosno njezinu društvenu dinamiku. Ova dinamika nije

141
 podjednaka za sve grupacije. Vidjeli smo iz istraživanja rad­
nika u proizvodnji da njihova grupna identifikacija ima od­
lučnu ulogu pri usvajanju normi proizvodnje, kao što su
utvrdila istraživanja Eltona Мауа. Utvrdili smo također da
se ta identifikacija s radnom grupom često vrši nesvjesno i
da je ona regulator individualnog ponašanja, čak i onda kad
je grupa odsutna. Takav pojedinac, koji se podvrgava nor­
mama svoje grupe u situaciji kolektivne proizvodnje, može
imati sasvim drukčiji tip ponašanja u svojoj obitelji, i u
tom krugu se pojedini članovi proizvodne grupe mogu sa­
svim drukčije ponašati i bitno razlikovati. Isti slučaj može
postojati kad se njihova radna grupa uvede u širi krug dru­
štvenih klasnih odnosa: neki radnici mogu biti »klasno svje­
sni«, a drugi »klasno nesvjesni«. Ovdje mislimo na način nji­
hove identifikacije s čitavom klasom i ciljevima koja ona
sebi postavlja u ideološkoj i političkoj borbi. Tada govorimo
da se pojedini radnici na nivou svoje radne grupe ponašaju
solidarno i ispravno samo kad su u okviru svoje tvornice, ali
da gube takvo solidarno ponašanje i identifikaciju s kla­
som kad pređu u područje javnog političkog života. Evo pri­
m jer jedne analize Lockwooda i Goldthorpea o »poburžu-
jenju« radničke klase, gdje se upravo nastoji utvrditi koli­
ko se pojedini radnici identificiraju sa svojom ili nekom dru­
gom klasom. Očito je da ovdje diramo u onaj često rasprav­
ljani problem u m arksističkoj sociologiji o odnosima »ba­
ze« i »nadgradnje«.
U svakom smo slučaju prisiljeni razlikovati između ra­
znih grupacija s kojima se pojedinci na određen način, po­
zitivno ili negativno, identificiraju, kao i sa svojevrsnom
društvenom dinamikom ponašanja takvih grupacija. Dono­
simo ovdje i jedan prim jer o proučavanju dobrovoljnih rad­
nih akcija, gdje se sasvim jasno vidi da se ponašanje po­
jedinaca bitno razlikuje s obzirom tia njihov način sudjelo­
vanja u grupi (radnoj brigadi), s obzirom na njihov način
identifikacije s općedruštvenim idejama (institucionalna ra­
zina), te s obzirom na njihovu sasvim ličnu motivaciju (za­
dovoljenje ili nezadovoljenje nekih ličnih potreba za društve­
nim životom). Istraživanje je doista pokazalo da se pojedi­
nac različito ponaša na tim razinama i da je nužno voditi ra­
čuna o tome u sličnim sociološkim istraživanjima.
Postoji, međutim, činjenica koju sociolozi rado zaborav­
ljaju. Naime, ponašanje pojedinca na različitim razinama
često je nelogično ili nesuvislo, jer pojedinac ne raspolaže
sasvim jasnim kriterijim a ponašanja na jednoj ili drugoj ra­

142
zini, a ti kriteriji zavise od funkcionalnog razvitka njegove
društvene svijesti.

1. Rudi Supek: Društveno

m išljenje u funkciji
referencijalnih grupa
Često kažemo da jedan čovjek sudi o
događajima »površno«, a drugi da sudi »duboko«. Ako bo­
lje razmotrimo zašto jednoga smatramo »površnim«, a dru­
goga »dubokim«, vidjet ćemo da je to zbog toga što jedan
gleda na događaje u sklopu trenutnih ili kratkoročnih zbi­
vanja, a drugi ih gleda u sklopu šireg vremenskog okvira,
u toku dužeg perioda. To nas upućuje da pri proučavanju
ljudskih stavova vodimo računa kako o društvenim tako i
o vremenskim okvirima m išljenja. Na značenje društvenih
okvira već je ukazala socijalna psihologija, upozoravajući
da pojedinac uvijek misli kao član neke grupe, to jest stav­
lja svoj stav u okvir neke grupe s kojom se nesvjesno ili pod­
svjesno izjednačuje. To je teorija o takozvanim referencijal-
nim grupama u mišljenju.
Najvjerojatnije da pojedinac, kad odgovara na neku
javnu anketu, to jest kad se spontano postavlja na društve­
ni plan vlastitog mišljenja, zauzima one stavove što su svoj­
stveni društvenoj grupi s kojom se najčešće izjednačuje.
Razumije se da ovo izjednačavanje ne mora biti uvijek sa­
mo s jednom istom grupom: zavisi od prirode samog pita­
nja s kojom će se grupom izjednačiti. Jedan od teoretičara
referencijalnih grupa, E . Hartley, kaže:
»U nekim pitanjiipa sve (ili gotovo sve) referenci jalne
grupe s kojima se pojedinac izjednačuje mogu težiti biv-
stveno istim stavovima. U nekim drugim pitanjim a mogu po­
stojali razlike u stavovima već prem a tome na koju se refe­
renci jalnu grupu pojedinac poziva. U svim okolnostima ja
sam protiv zločina. . . Kao nam ještenik ograničenog priho­
da želim smanjenje poreza; kao otac u svojoj obiteljskoj gru­
pi želim da se više novca troši za škole; kao vlasnik ima­
nja želim smanjenje nameta, iako kao automobilist želim
da se poboljšaju putovi. Takve prom jene u stavovima ne
znače da moram ostati neodlučan kad se postavi pitanje po­
reza ili povećanje troškova. Daleko od toga! Imam svoje mi­
šljenje, mnoga mišljenja, a zauzimam stajalište o nekom
pitanju u vezi s određenim kontekstom u kojem se pitanje

143
 pojavljuje, je r se u svakom kontekstu pojavljuju i referen-
cijalni okviri koji stru k tu riraju situaciju za mene i utječu
na m oju orijentaciju. Zadatak analitičara javnog m nijenja
nije u tome da o tk rije . . . koji je ,pravi stav' pojedinca, već
da otkrije pod kojim okolnostima će on izraziti jedno miš-
ljenje, a pod kojim a drugo« (E. L. Hartley, The Social Psy­
chology of Opinion Formation, u »Public Opinion Quaterly«,
1950—1951, str. 672).
Za razliku od individualne psihologije koja nastoji utvr­
diti »prave stavove« ili »prave motive« u zauzimanju sta­
vova nekog pojedinca, sociologija koja se bavi javnim mni­
jenjem nema takve ambicije. Štoviše, ona sm atra da takve
»prave stavove« nije ni moguće otkriti, je r su oni relativni,
budući da ih pojedinac m ijenja s obzirom na sklop ili kon­
tekst vanjskih okolnosti, ali i s obzirom na referenci jalni
grupni okvir kroz koji misli u danome času. U najboljem
slučaju možemo utvrditi koje su to okolnosti i koji su to re-
ferencijalni okviri. Ali je nemoguće utvrditi da će pojedinac
uvijek u istoj situaciji m isliti pomoću ili kroz iste referen­
ci jalne okvire.
Još je mnogo teže od ovih prostranih ili tipoloških gru­
pnih okvira utvrditi vremenske okvire pomoću kojih poje­
dinac misli. Takvih okvira on postaje još teže svjestan nego
grupnih okvira, je r je grupa za pojedinca veoma neposred­
na i konkretna društvena stvarnost, dok je sistem vrednota
i historijskih tokova, koji m ijenjaju te vrijednosti, teže uo­
čiti i svjesno percipirati. Isto je tako teško za pojedinca
percipirati lično sazrijevanje u zauzimanju određenih stavo­
va. Upravo zbog toga što u ispitivanju javnog m nijenja mo­
ramo računati s mnogo nepoznatih faktora ili varijabli, po­
trebno je da pri stvaranju zaključaka i prognoza budemo
veoma oprezni.

2. Rudi Supek: Strukturalna

i funkcionalna diferencijacija
stavova1
Ako ispitujem o genezu ili razvitak sta-
vova, nužno je imati u vidu da se njihova diferencijacija vr­
ši dvojako: strukturalno i funkcionalno.
Izvadak iz rada koji je objavljen pod naslovom Diferencijacija stavova
i metoda ankete prema Jugoslavenskom statističkom zavodu n Becm adu. W58.
u povodu savjetovanja o upotrebi statistike n istrativanjena.

144
 1. Pod strukturalnom diferencijacijom mislimo na raz­
nolikost stavova s obzirom na razne društvene predmete, si­
tuacije ili odnose na koje se oni odnose. Oni zavise od dru­
štvenog odgoja i iskustva, te njihov broj i razvijenost očito
zavise od raznolikosti i razvedenosti same društvene sre­
dine.
2. Pod funkcionalnom diferencijacijom ne mislimo na
predmetnu, već na subjektivnu stranu razvijenosti, s obzi­
rom na samu sposobnost prosuđivanja ili zauzimanja stavo­
va. Na prim jer, ako dijete preuzima stavove svoje okoline
imitirajući je, onda ono posjeduje i jedan jedinstveni ili
globalni kriterij je r se subjektivno izjednačuje s gledištem
svoje okoline. Ali u trenutku kad dijete počinje zauzimati
drukčije stavove od svoje okoline, kad se počinje suprot­
stavljati okolini, onda ono pronalazi novo gledište, novu per­
spektivu, novi oslonac svojega subjektivnog prosuđivanja.
Osim već jednoga stečenog kriterija, kriterija njegove ne­
posredne okoline, dijete tada posjeduje i drugi kriterij, po
kojem se sada razlikuje od prethodnog i kojeg će sm atrati
osobnim kriterijem . U raznim stadijim a razvitka, i u vezi
s raznim društvenim odnosima, taj se kriterij stječe ranije
ili kasnije. Kad dijete posjeduje mogućnost da u odnosu na
jednu društvenu situaciju prim ijeni ne samo jedan, nego
dva kriterija (vlastiti i uže okoline), onda je ono steklo novu
funkcionalnu sposobnost u zauzimanju stavova.
Mnoga ispitivanja stavova, a naročito mnoga anketna
istraživanja, implicitno polaze s gledišta da je dovoljno tra­
žiti strukturalne razlike, a da funkcionalne nisu važne. U
određivanju stavova one redovno polaze s gledišta koje bi­
smo nazvali »unipolarnim«, za razliku od »pluripolamoga«.
Evo kako zamišljamo jedno i drugo gledište:

Legenda: S — subjekt, O — objekt Ш društveni! predm et prosuđivanja, strelice su

vektori kolima toražavamo ili stav usm jerenja; уапДгш^дпД prostor je
psihosocijalno polje.

10 — Zanat sociologa 145

 Po čemu razlikujemo shemu unipolam og psihosocijal­
nog polja od pluripolarnog psihosocijalnog polja? U prvome
imamo samo jeclan vektor koji izražava samo jedan kriterij
na osnovi kojega čovjek zauzima svoj stav. U drugome ima­
mo veći broj vektora, a ti zavise od broja mogućih kriteri­
ja kojima se subjekt može poslužiti pri donošenju vlastitog
stava. U prvom slučaju funkcionalne sposobnosti ili nisu
navedene ili su ograničene na jedinstven pol vektori jalnog
odnosa prem a društvenim odnosima, a u drugom slučaju ra­
čunamo s veoma razvijenom funkcionalnom sposobnošću, jer
imamo više polova, više kriterija, više načina odnošenja pre­
ma objektu.
Pluripolarnost je ovdje navedena sasvim teorijski, a
tek daljnjim ispitivanjim a potrebno je utvrditi koliko je ona
stvarno razvijena kod čovjeka određenog tipa i određenog
stupnja društvenog razvitka. Međutim, htjeli bismo upozori­
ti da pri određivanju razvijenosti društvene svijesti spo­
sobnost zauzimanja raznih gledišta ili perspektiva, drugim
riječima reverzibilnost kriterija, m ora biti isto tako znača­
jan faktor kao što je slučaj u razvitku percepcija ili miš­
ljenja, kako su to pokazali pokusi Piageta.
3. Zašto je važno da vodimo računa o pluripolam osti i
reverzibilnosti kriterija pri ispitivanju socijalnih stavova?
U anketnom postupku najčešće postavljamo pitanja, koja
su vrlo uopćeno formulirana: »Što mislite o ovome ili ono­
me?«, »Kakav je vaš stav prem a ovoj ili onoj pojavi?« itd.
Takvo manje ili više uopćeno pitanje ne uključuje u sebi od­
ređeni kriterij po kojemu će pojedinac dati svoj odgovor.
Koji će on zapravo, kriterij usvojiti, zavisi od raznih okol­
nosti. Ako je naročito lično motiviran, tada će prevladati
lični kriterij, iako bismo mi možda htjeli doznati za stav
koji odgovara njegovu uobičajenom ponašanju, više druš-
tveno-konformističkom. Tako, na prim jer, kad je riječ o
društvenim predrasudam a, često puta pojedinac izražava
osobni stav koji je negativan prem a nečemu — odnos prema
raznim kategorijama stranaca ili pripadnika drugih grupa
dok u konkretnom ponašanju taj stav ne dolazi do izražaja
iz drugih razloga, jer se u društvu ipak rukovodi nekim dru­
gim kriterijem. Mogući su i suprotni slučajevi.
Često će puta pojedinac nastojati da odgovara sasvim
iskreno, po svojem najboljem uvjerenju, pa da ipak njegov
stav izražava neke više društvene, a ne lične kriterije. To je
naročito slučaj kad se radi o stavovima jače podvrgnutim
javnom pritisku ili oficdjelnim shvaćanjima.

146
 No moguće je da do promjene kriterija dolazi i iz dru­
gih, više slučajnih ili asocijativnih razloga, što su izmakli
našoj kontroli ili kontroli anketiranoga. Bez obzira da li mi
anketiramo pomoću finijih metoda, kao što je Thurstonova
ljestvica stavova, koja odgovara zauzimanju objektivnijeg
stava, ili Lickerova ljestvica, koja svojim apeliranjem na
stupanj pristajanja više odgovara subjektivnom kriteriju
— a da ne spominjemo sve druge više ili manje slobodne
oblike anketiranja — događat će se da u toku odgovora po­
jedinac mijenja svoj kriterij, da ta prom jena kriterija u t­
ječe na tumačenje dobivenih rezultata, a da nam je ta pro­
mjena kriterija izmakla iz kontrole.
U nekim ispitivanjima ona će biti važna, a u drugima ma­
nje važna. To zavisi od prirode naših ispitivanja. Ali kori­
sno je imati takvu mogućnost na umu i o njoj u određenim
uvjetima voditi računa.
4. Ako je diferencijacija stavova u funkcionalnom pogle­
du stvar sazrijevanja socijalne svijesti, onda se ona nalazi
u određenom odnosu s kronološkom dobi. To je ono što smo
htjeli eksperimentalno provjeriti.2
5. Što nam pokazuje funkcionalna diferencijacija stavo­
va u ovom ispitivanju? Postoje li osjetljive razlike kod pri­
mjene pojedinih kriterija (ličnog, porodičnog, općedruštve­
nog) u ispitivanju raznih dobnih grupacija?
Već samo pogled na dobivene brutorezultate, izražene u
postocima ili nanesene na grafikone, pokazuje da zaista po­
stoji osjetljiva diferencijacija u kriterijim a od 15. do 18.
godine.
Da bi nam te razlike statistički bile još jasnije, izrazili
smo ih za neke rang-liste (ne za sve) pomoću Spearmanove
rang-korelacije, koja doduše daje dosta grubu sliku o raz­
likama, ali dovoljnu da se one u takvom ispitivanju jasno
uoče. Značajnost smo odredili Fisherovim t-testom, čija se
značajnost za skupinu od 60 pojedinaca kreće na razinama
P = .05 i P = .01 od 2,000 i 2,660 naviše.

. 2 U ispitivapju, ikoje smo proveli s psihologom Adom Wachtel, na uče­

nicima od 15. do 18. godiine, u skupinam a od 60, ukupno 240 učenika, nasto­
jali smo utvrditi diferencijacije stavova s obzirom na tri kriterija: a) lični,
b) roditeljski ili starateljslki i c) općedruštveni (društvo kao šira okolina u ko­
jo j, učenik živi). Svi su (ti mladići biili učenici u privredi (m etalske struke),
koji žive u đačkim domovima. Po svojem socijalnom porijeklu 80 posto njih je
potjecalo iz sirom ašnih seljačkih obitelji, a preostali su bili iz siromašnih
gradskih obitelji. Naravno da bi učenici iz gimnazija ili iz obrazovanijih so­
cijalnih sredina pokazali još veću diferencijaciju kriterija, je r su nam neka
druga ispitivanja dala <ma prim jer sa socijamom ekspanzijom) da je ona
slabija kod seoske nego kod gradske omladine. Za utvrđivanje diferencijacije
aobiili su učenici tri različita upitnika. Anketa je bila anonimna.

147
 Korelacije između kriterija za karakterna svojstva po-
trebna za uspjeh u zanimanju
Kod petnaestogodišnj aka:
— između 1. i 2. k riterija = 0,78 t = 5,25
— između 2. i 3. k riterija = 0,67 t = 3,57
— između 1. i 3. k riterija = 0,81 t = 5,79
Kod osamnaestogodišnjaka:
— između 1. i 2. kriterija = 0,53 t = 2,67
— između 2. i 3. k riterija = 0,34 t = 1,53
— između 1. i 3. k riterija = 0,62 t = 3,39
Budući da veća diferencijacija daje manju korelaciju,
znači da između 1. k riterija (lični) i 2. k riterija (općedru­
štveni) postoji viša korelacija nego između 2. kriterija (opće­
društveni) i 3. kriterija (roditeljski). Korelacije su općenito
vrlo visoke, što ne začuđuje s obzirom na homogenost gru­
pe. U svim provedenim ispitivanjim a pomoću tri kriterija
nalazimo da su korelacije veće kod petnaestogodišnjaka ne­
go kod osamnaestogodišnjaka, što znači da je kod posljed­
njih diferencijacija veća. Očito je da je kod osamnaestogo­
dišnjaka percepcija društvenih kriterija bolje razvijena, što
znači da bolje uočavaju razlike u prosuđivanju njihove oko­
line u odnosu prem a sebi samima, a i u odnosu prem a svo­
jim roditeljima! Samo se po sebi razum ije da takva bolja
percepcija zavisi od određenih grupno-dinamičkih faktora,
jer se pojedine grupacije u društvu konfrontiraju, a ne sa­
mo izjednačavaju po svojim stavovima. S dozrijevanjem lič­
nosti pojedinac postaje osjetljiviji za ove grupne razlike i
za njihove proturječnosti. Kad usporedimo petnaestogodiš-
njake s osamnaestogodišnjacima, vidimo da se razlike među
njima pojačavaju naročito u odnosu između ličnog i opće­
društvenog (1. i 2. kriterij) i obiteljskog i općedruštvenog
(2. i 3. kriterij), što znači da kod starijih godišta dolazi do
jačeg izdvajanja socijalnog kriterija. Sazrijevanje ličnosti
ogleda se u većoj osjetljivosti za društvene kriterije, miš­
ljenja i norme ponašanja.
Korelacije između kriterija u upitniku o načinima i sred­
stvima društvenog napredovanja
Kod petnaestogodišnjaka:
— između 1. i 2. kriterija = 0,74 t = 4,69
— između 2. i 3. kriterija - 0,62 t = 3,39
— između 1. i 3. kriterija = 0,90 t = 8,56

148
 Kod osamnaestogodišnjaka:
— između 1. i 2. kriterija = 0,63 t = 3,49
— između 2. i 3. kriterija = 0,59 t = 3,10
— između 1. i 3. kriterija — 0,86 t = 7,37
Ovdje razlike izgledaju manje, iako grafikoni pokazuju
da su one stvarno veće. Nešto uočujemo: visoke korelacije
između 1. kriterija (lični) i 3. kriterija (roditeljski) kako kod
petnaestogodišnjaka tako i kod osamnaestogodišnjaka. Bu­
dući da ovaj upitnik dovodi u pitanje više moralne osobine
— način i sredstva društvenog napredovanja — ne pokazu­
je li to da se u moralnim stvarima lični moral podudara vi­
še s roditeljskim, te da je on već od 15. godine dalje prilič­
no čvrsto fiksiran, kao što tvrde neke teorije o stvaranju
moralne svijesti?
6. Iz do sada rečenoga jasno je da postoji veća diferen­
cijacija kad se uspinjemo po kronološkim uzrastima. Me­
đutim, uočili smo da ona ne mora biti podjednaka za sve
kriterije. Im a kriterija koji se u jednom području socijal­
nih stavova ranije fiksiraju, a ima kriterija koji se kasnije
fiksiraju. To možemo dobro uočiti ako ispitamo korelacije
između raznih generacija u vezi s određenim kriterijim a.
Korelacije između petnaestogodišnjaka i osamnaesto­
godišnjaka za upitnik o karakternim svojstvim a potrebnim
za uspjeh u zanimanju
— za 1. kriterij (lični) = 0,62 t = 3,39
— za 2. kriterij (društveni) = 0,63 t = 3,34
— za 3. kriterij (roditeljski) = 0,93 t = 10,81
Zanimljiva je ovdje veoma visoka korelacija kad je ri­
ječ o roditeljskom kriteriju, a mnogo je slabija u ličnom ili
društvenom kriteriju. Očito je da su roditeljske metode od­
goja — »moraš biti takav i takav da uspiješ u zvanju« —
prilično uniformne u našem društvu. Pogledajmo korelaci­
je za 3. upitnik!
Korelacije između petnaestogodišnjaka i osamnaestogo­
dišnjaka za upitnik o načinima i sredstvima društvenog na­
predovanja
— za 1. kriterij (lični) = 0,93 t = 10,64
— za 2. kriterij (društven) = 0,76 t = 4,99
— za 3. kriterij (roditeljski) = 0,89 t = 8,19
U ovom upitniku postoji mnogo veće slaganje, što je dje­
lomično uvjetovano m anjim izborom (samo 20 itema ili poj­

149
mova), većom polarnošću kod izbora (»dobra« i »loša« svoj­
stva) i većom sklonošću da se zauzme m oralni stav, što vo­
di do stereotipa. Otuda veliko slaganje u ličnom kriteriju.
Postoji također i visoko slaganje u roditeljskom kriteriju,
za koji smo već pretpostavili da je fiksiran u ranijoj dobi
u svojem moralističkom obliku. Velika podudarnost u sla­
ganju ličnog i roditeljskog kriterija, kad se radi više o mo­
ralnom prosuđivanju ili o m oralnim stavovima, govorila bi
u prilog tezi da se moralni ideal ili »super-ego« oblikuje po­
lazeći od roditeljskog k riterija ili identifikacije s roditelj­
skim shvaćanjima, kao što tvrde psihoanalitičari. Nije isklju­
čeno da to vrijedi za ovu našu skupinu seljačkog porijekla,
ali je pitanje da li bi se to potvrdilo i za skupinu sastavlje­
nu od studenata? U svakom slučaju ovdje nam je omoguće­
no da eksperim entalnim postupkom provjerim o osnovanost
jedne vrlo raširene teorije, i to ne samo da je provjerimo
općenito, nego i sadržajno, to jest s obzirom na konkretne
stavove i društvene odnose na koje se odnosi m oralna svijest
pojedinca.
7. Rekli smo da nalazimo veliko podudaranje kod poje­
dinih uzrasta s obzirom na lični ili roditeljski kriterij, ali
da su razmimoilaženja jače izražena s obzirom na društve­
ni kriterij. Kod društvenog k riterija prim jećujem o da se oni
sa 16, 17 i 18 godina osjetljivo odvajaju od petnaestogodiš­
njaka. (Na žalost, korelacije nisu izračunate, pa se poziva­
mo na grafikone s bruto-rezultatima.) Što bi to moglo zna­
čiti? Moglo bi se pretpostaviti da se petnaestogodišnjaci na­
laze upravo u jednoj kritičnoj fazi stvaranja društvenog kri­
terija. Da bismo došli do točnijeg odgovora, potrebno bi
bilo ispitati i ranija godišta, što u ovom slučaju nije uči­
njeno.
Da li mi uopće iz ovakvog načina ispitivanja možemo do­
ći do određenijeg suda o takozvanim kritičkim fazama u
stvaranju jednog kriterija pri zauzimanju socijalnih stavova?
U kojem bismo slučaju mogli tvrditi da takav kriterij još
ne postoji, da se još nije počeo razvijati? Čini nam se da
zato imamo dvije indikacije: prva, ponavljanje odgovora iz
jednog već stvorenog kriterija, kad se postavi pitanje novog
kriterija, dakle pojava perscveracije u odgovorima kod no­
vog kriterija, što je znak da ne postoji nikakva reverzibilnost
u zauzimanju stavova; drugo, pojava odgovora nasumce pod
pritiskom da se dade odgovor na jedan novi kriterij, iako
on još nije formiran, a što će se kod jedne homogene popula­
cije izraziti u velikom osipanju odgovora ili »sčatteru«. Ra-

150
žurnije se da metoda intenzivnog ispitivanja produbljenim
intervjuom dopušta također da se ustanovi odsustvo odre­
đenog kriterija. Ali tu već prelazimo na plan više kliničke
metode.
8. Iako se u ovom prikazu bavimo prije svega funkcio­
nalnom diferencijacijom socijalnih stavova, navedena anke­
ta bila je provedena s ciljem strukturalne analize stavova
spomenute skupine mladića. Razumije se da se funkcionalni
i strukturalni vid diferencijacije stavova ne može lučiti, iako
njihovo povezivanje i značenje u životu pojedinca i razvit­
ka njegove socijalne svijesti traži još dalju eksperimentalnu
i teorijsku potvrdu.
Htjeli bismo samo napomenuti, a i sam pogled na pri­
ložene grafikone nas uvjerava u to da u tom vremenskom
periodu dolazi do karakterističnih prom jena u stavovima,
što se može objasniti onim prom jenam a koje su tipične za
pubertetsko doba.
Tako se u ovom razdoblju vrši daljnje oslobađanje od
roditeljske sredine s njezinim tipičnim stavovima i zaoštra­
va kritički društvena svijest s obzirom na neka lična is­
kustva. (Ovdje je značajno ono što pojedinac sm atra »ob­
jektivno društvenim« od onoga što sm atra svojim »ličnim
idealom«!)
Tako, na prim jer, u 3. upitniku na pitanje: »Kakvim na­
činima sm atrate da se najbolje uspijeva u društvu i zani­
manju?« petnaestogodišnjaci stavljaju na prvo mjesto po­
jam »zalaganja« (35°/o odgovora), dok kod šesnaestogodišnja­
ka »zalaganje« pada na 3. m jesto (23,3%), a 1. mjesto zauzi­
ma pojam »hvatanja veza«, kod sedamnaestogodišnjaka »za­
laganje« pada još niže na 7. mjesto (18,3%), a kod osamnae­
stogodišnjaka se spušta čak na 9. m jesto (15%). Sličnu sud­
binu doživljuje i pojam »savjestan i pošten rad«, koji kod
petnaestogodišnjaka zauzima 5. mjesto, kod šesnaestogodi­
šnjaka 9. m jesto da bi sasvim iščezao kod sedamnaestogo­
dišnjaka i ponovno se pojavio kod osamnaestogodišnjaka na
7. mjestu! Međutim, pojmovi »hvatanje veza« i »dobro zele-
đe« drže svoja visoka m jesta na rang-listi od 16 do 18 go­
dina. (V,idi tablicu.)
Neki pojmovi kod starijih uzrasta iščezavaju, kao što je
»omiljenost«, dok se drugi pojavljuju, kao što su »vlastiti
talent« i »spretno manevriranje«. Karakteristično je na upit­
niku o karakternim svojstvima da pojam »poslušan« zau­
zima kod petnaestogodišnjaka 2. mjesto, dok se kod osam-

151
naestogodišnjaka nalazi m eđu posljednjim a. Slično je i s
pojm om »ozbiljan« (kao odjek roditeljskog zahtjeva!), dok
se naprotiv pojam »sposoban« sve više potvrđuje i raste s
uzrastom kao izraz samosvijesti o vlastitoj odgovornosti u
društvenom uspjehu.
Slično je i u 2. upitniku u vezi s odabiranjem zanima­
nja. Vidimo da kod m lađih uzrasta dom iniraju avanturisti­
čka zanimanja.

PITANJE KOJIM SE NAČINIMA I SREDSTVIMA NAJBOLJE MOŽE

NAPREDOVATI U ZANIMANJU (ZA ČETIRI UZRASTA OD 15 DO 18 GODINA)

15-godišnjaci 16-godišnjaci 17-godišnjaci 18-godišnjaci

(Način — sredstvo
•/. rang rang rang rang

1. zalaganje 35,0 i 23,3 3 18,7 7 15,0 9-11

2. hvatanje
veza 31,7 2 35,0 1 31,7 3 30,0 1 1
3. drugarski
postupak 26,7 3 10,0 12—13 8,3 12-13 2,7 7
4. bogata
ženidba 23,3 4 20,0 6 -7 35,0 2 25,0 3
5. savjestan i
pošten rad 21,7 5 10,0 12—13 6,6 14—16 21,7 8
6. dobro
zaleđe 20,0 6 23,3 4 38,3 1 283 2
7. vlastiti
talent 18,3 7 20,0 6 -7 183 8 16,6 9
8. om iljenost 16,6 8 13,3 10 10,0 10-11 8.3 14
9. podilaženje
pretpostavlje­
nima 16,6 9 26,7 2 28,7 4 25,0 4
10. poštivanje i
cijenjenje 15,0 10—11 21,7 5 6,6 15-16 15,0 10-1
11. isticanje
sposobnosti 15,0 10-11 8Д 14 6,6 15—16 15,0 10-11
12. reklama i
popularnost 13,3 12 15,0 8 -9 20,0 6 13,3 12
13. roditeljski
novac 10,0 13—14 10,0 12—13 11.7 9 5,0 18
14. smijelost i
spekulacija 10,0 13—14 16,7 7 25,0 5 11.7 13
15. korektni
odnosi 8,3 15—16 5.0 18 83 12 6,6 16
16. spretnost
m anevriranja 8,3 15—16 15,0 9 10,0 10—11 23,3 5
17. sklonost
pretpostavljenih 5,0 17 6,6 16 5,0 18 10,0 14
18. autoritativno
nastupanje 3,3 18 6,6 17 5,0 19 5,0 18
19. nekorektan
odnos 1.6 19 1.6 19 5.0 19 1.6 19
20. beskrupulozno
poslovanje 20 1.6 20 — — 1.6 20

152
 (Kod petnaestogodišnjaka rang-lista glasi ovako: sportaš,
avijatičar, šofer, inženjer, um jetnik, liječnik, pomorac, itd.)
Zanimanje »obrtnik« i »radnik« birano je veoma malo (5°/©
i 3,3%). Naprotiv, kod nešto starijih, iako se neka »avanturi­
stička« zanimanja zadržavaju na vrhu liste (sportaš), ipak
vidimo kako neka druga osjetljivo rastu u smislu realnijeg
odnosa prema stvarnosti. Tako kod osamnaestogodišnjaka
»obrtnik« dobiva 23,3%, a »radnik« 13,3% glasova! Zanim­
ljivo je da su kod petnaestogodišnjaka dvojica izabrala i za­
nimanje svećenika, dok kod starijih nema više ni jednog
koji bira ovo zvanje.
Detaljnija analiza stavova pokazala bi nam još mnoge
karakteristične promjene, od kojih neke upozoravaju na pro­
mjene u m entalitetu te dobi (pubertet), a druga na neke ka­
rakteristične društvene utjecaje za tu socijalnu sk u p in u . . .
9. U zaključku ćemo još jednom ponoviti zašto nam
može poslužiti izloženi postupak ispitivanja diferencijacije
stavovima u testovima stavova ili u anketnim postupcima.
Cini nam se da možemo dovoljno sigurno upozoriti na vri­
jednost takvog ispitivanja u slijedećim vidovima:
a) diferencijacija kriterija u zauzimanju stava, u smi­
slu izložene pluripolam e teorije vektora, koji djeluju u us­
mjeravanju stava i moguće reverzibilnosti tih kriterija, mo­
že nam poslužiti kao korisna metoda za ispitivanje funkćio-
nalog dozrijevanja same društvene svijesti pojedinaca;
b) isti postupak omogućuje da u toku jednog te istog
anketnog postupka odredimo točnije samu strukturu ili
stvarni sadržaj pojedinih stavova;
c) istovremeno apeliranje na dva ili više kriterija u od­
ređivanju stava može poslužiti kao indirektna metoda da se
dođe do točnijeg uvida u mišljenje i shvaćanje pojedinca ili
određene skupine pojedinaca;
d) takvim postupkom vjerojatno se može povećati va­
ljanost i ljestvica i testova stava i doći do sigurnijih progno­
stičkih ocjena;
e) nije isključeno da se može doći i do indikacija o in­
tenzitetu ili dubini stava, naročito onih stavova koji se naj­
češće kreću u neutralnoj zoni.
Sve ovo se kreće u području hipoteza, ali nam već i
primjer navedene ankete, i pored sadržajnih i metodoloških
nedostataka, pokazuje da se ta metoda može pokazati vrlo
plodna i korisna pri anketiranju stavova.
Iz referata na skupu st&tistSCara i dkonomiista u Beogradu 1956.

153
 3. Rudi Supek: Uloga
institucionalnog i
individualnog faktora u
grupnoj dinamici
U teorijskoj literaturi postoji tenden­
cija da se grupna dinamika i faktori koji djeluju u unutar-
grupnim odnosima uzim aju izolirano, nezavisno od utjecaja
onih faktora koji djeluju na individualnoj razini (lične po­
trebe i sklonosti), a naročito nezavisno od institucionalnih
faktora, tj. od općedruštvenih utjecaja. Iz naših dosadašnjih
analiza i razm atranja lako je uočiti da smo uzimali u obzir
sve tri grupe faktora ili, kao što se kaže u socijalnoj psi­
hologiji, razine ponašanja. Možemo također zaključiti, da
razvitak grupne povezanosti ili nekih bitnih vidova grupne
dinamike zavisi:
a) od utjecaja unutar same grupe, koji u prvom redu
zavise od njezine unutrašnje organizacije i načina rukovo­
đenja, kao i od odnosa koji se stvaraju u podgrupam a (sta­
ri i novi brigadiri) ili među brigadirim a, i
b) od utjecaja iz područja ličnih potreba i iz širokog
kruga vanjskih društvenih utjecaja.
Prema tome, potrebno je analizu grupne dinamike pro­
dubiti uvođenjem i uočavanjem ličnih utjecaja, a isto tako
općih utjecaja iz društva, koji se također odražavaju u in­
dividualnoj svijesti kao i u svijesti cijele grupe u akciji. Za­
to smo nastojali utvrditi kako djeluju utjecaji na institu­
cionalnoj razini, s obzirom na opću motivaciju ili opći stav
prema radnoj akciji, stavljenoj unutar društvenog djelova­
nja ili postojanja. Također smo nastojali utvrditi jesu li
za vrijeme boravka na radnoj akciji bile zadovoljene neke
duboke lične potrebe brigadira i koje od njih ponajviše.
Posebno anketiranje pokazalo je da su brigadiri, i onda kad
su bili najnezadovoljniji nekim unutarbrigadnim odnosima,
bili potpuno zadovoljni doživljajem drugarstva, odnosno da
je kolektivni oblik života duboko dirnuo u njihove lične
potrebe.
Ranije smo saželi u kojim su sve vidovima lične želje i
sklonosti brigadira bile zadovoljene u radnoj akciji, a detalj­
ne podatke o tome iznosimo u grafikonu 1, gdje posebno
govorimo o razvitku drugarstva. Rezultati iz godine 1958. po­
dudaraju se s rezultatima iz 1959, pa možemo zaključiti da
u zadovoljavanju osnovnih ličnih potreba (naročito za ko­

154
lektivnim životom i drugarstvom) nije došlo ni do kakvih
bitnih promjena. Naprotiv, zadovoljavanje tih potreba valja
uzeti kao onaj činilac koji je, zajedno s ličnim iskustvom
u brigadirskom životu, utjecao na stabilizaciju grupnih od­
nosa. Zadovoljenje individualnih težnji i sazrijevanje isku­
stva u vezi s tim težnjama odrazilo se u našem ispitivanju
na j neposredni je u pojedinim oblicima kolektivnog života,
što smo izrazili indeksom pozitivne evolucije u toku radne
akcije od 1958. do 1960. Stoga ćemo evoluciju indeksa pozi­
tivne evolucije grupne povezanosti uzeti kao onaj indikator
koji najbolje govori o utjecaju individualnog faktora na
grupni život. Taj utjecaj uzimamo, dakle, posredno, jer ga
nismo m jerili neposredno nekom ljestvicom, već kao niz
podataka danih u odgovorima na pitanja što se odnose na
lične doživljaje i lične odnose u brigadi.
Utjecaj individualnog faktor, izraženog u grupnim od­
nosima indeksom pozitivne evolucije za čitavu brigadu, us-
poredit ćemo s evolucijom općeg stava prem a radnoj akci-
KRTVULJE INSTITUCIONALNE, GRUPNE I INDIVIDUALNO-GRUPNE
RAZINE TRAiNSPONIRANE NA ZAJEDNIČKU LJESTVICU (1958-4961)
100

80

60

-a
o
m
40

p --
/ /
ni / - institucionalna raz in a
/ - g r u p n a ra z in a

-in d iv id u a in o -g ru p n a razina

J _ll_, J _L
1958. 1969. 1960 1361 .
6 o d i n e

155
ji koji je karakterističan za institucionalnu razinu. Budući
da o općem stavu možemo sve te tri m jere prikazati na za­
jedničkoj ljestvici od 1 do 100 bodova, na taj način nepo­
sredno uspoređujem o rezultate dobivene na individualnoj,
grupnoj i institucionalnoj razini. (Vidi grafikon 1.)
Što pokazuju ti podaci? Prvo veliku stabilnost i visok
nivo motivacije brigadira na institucionalnoj razini, koja nam
govori o poželjnosti ili nepoželjnosti radne akcije — kao
društveno korisne ili nekorisne. Pozitivan stav i visok stu­
panj pristajanja uz takav stav prem a radnoj akciji održava
se na istoj razini u toku sve četiri godine. On, štoviše, ne­
prestano raste u toku prve tri godine, a u četvrtoj dolazi do
lakšeg pada, vjerojatno izazvanog nešto slabijim sastavom
brigada koje smo ispitivali te godine. Radna je akcija za­
držala svoju popularnost u očima brigadira!

TRANSPONIRANE UESTVUCNE VtRJUEDNOSTI

1958. 1959. 1960. 1961.

Razine
I II I II I II I 11

I. Institucio­
nalna
razina 77,6 79,4 80,2 80.4 82,6 82,0 80,0 79Д
II. Grupna
razina 77,4 52,6 77,0 75.4 Т7Л 74,4 12,A 71,8
III. Individual-
no-grupna
razina 5,9 27,6 30,6 45,6

Drugo, na razini grupne dinamike uočavamo veće osci­

lacije, uvjetovne, kao što smo vidjeli, posebnim utjecajim a
u kolektivnom životu (načinom rukovođenja, natjecanjem,
odnosima među brigadirim a itd.). Značajno je da su te os­
cilacije najveće u prvoj godini, a kasnije se osjetljivo sma­
njuju, što pokazuje određenu stabilizaciju unutarbrigadnih
odnosa. Stavovi na razini grupne dinamike također ukazuju
na visoku motivaciju i tek se neznatno razlikuju od onih
na institucionalnoj razini, što se može tum ačiti tako da om­
ladinci, osim pozitivnog stava prem a radnoj akciji uopće,
imaju i visoko razvijen pozitivan stav prem a kolektivnom
životu. U prosjeku se, naime, grupna povezanost i uza sve
oscilacije održava na visokom nivou.
Treće, indeks pozitivne evolucije, koji smo uzeli kao
indikator za utjecaj individualne razine na kolektivni život,
u stalnom je usponu od 1958. do 1961. (Njega smo, dakako,
mjerili samo na kraju boravka na radnoj akciji.) To pokazu­

156
 je da su individualne potrebe brigadira u kolektivnom živo­
tu u brigadi sve više zadovoljavane, pa oni bolje ocjenjuju
razne vidove unutargrupnih odnosa i pokazuju veću sklo­
nost grupnoj integraciji.
Zaključak koji moramo izvući iz opće prirode ove grup
ne dinamike u radnoj akciji glasi: Visoka motivacija na in­
stitucionalnoj razini odnosa prema radnoj akciji i stvarno
zadovoljavanje ličnih potreba pojedinaca za kolektivnim ži­
votom djelovali su, osim promjena u unutrašnjoj organizaciji
ili zahvaljujući upravo njima, na sve veću stabilizaciju bri­
gadirskog života u omladinskim brigadama. Budući da pre­
ko institucionalne razine na svijest brigadira djeluje čitavo
društvo, u užem i širem smislu, a preko individualne razine
karakterne osobine naše omladine, to dinamika brigadir­
skog kolektivnog života u radnoj akciji podjednako odražava
dinamiku i ideale našeg društva, kao i karakter i potrebe
omladine. U svakom slučaju, izvođenje nekih zaključaka iz
same prirode grupne dinamike, bez obzira na utjecaje indi­
vidualne i općedruštvene oblasti života, što je još čest slučaj
u suvremenoj sociologiji, dovelo bi do pogrešnih zaključaka.
Netko će upitati: Jesu li odnosi između pojedinih poda­
taka, izraženih na prikazanim krivuljam a, doista točan dokaz
institucionalnih, grupnih i individualnih utjecaja? Na to pi­
tanje možemo odgovoriti samo tako da upozorimo kako je
svaki kvantitativni izraz ljudskog ponašanja i m išljenja od­
ređena transpozicija ili objektivizacija mnogo složenijih pro­
cesa, te da je on uvijek u izvjesnoj m jeri vještački izraz.
Međutim, i pored pojednostavljenja, transponiranja i pre­
obrazbe nekih složenijih procesa možemo sagledati osnov­
nu dinamiku njihovih odnosa samo ako smo ih dovoljno
točno zahvatili. Prem a tome, da smo se služili nekim dru­
gim m jernim instrum entim a, vjerojatno naši podaci i kri­
vulje ne bi bili potpuno jednaki s obzirom na njihov kvanti­
tativni izraz (visinu ili opseg), ali je sigurno da bi bila
jednaka tendencija izraženog kretanja i međusobnih odno­
sa u razinama m jerenja, dakle dinamički oblik tih podata­
ka prikazanih u vremenskoj seriji. A to je odlučno želimo
li usporediti evoluciju podataka na jednoj razini s evolu­
cijom podataka na nekoj drugoj razini. Ako i dopustimo da
bi krivulje dobivene nekim drugim m jernim instrum entim a
bile drukčije, ipak bi sm jer njihove vremenske evolucije nu­
žno ostao isti, a time i osnovni dinamički odnosi među kri­
vuljama.
na putu bratstva, Psiho sociologija radne akcije, M ladost, Beograd, 1963,

157
 4. J, H. Goldthorpe i
D. Lockwood: Nepodudarnost
subjektivne i objektivne
predodžbe o klasnom
pripadništvu
J. H . Goldthorpe i D. Lockwood su u
svojoj poznatoj studiji »Blagostanje i britanska klasna struk­
tura« utvrdili da se predodžba pojedinaca u vlastitoj klas­
noj pripadnosti ne mora uvijek podudarati s objektivnim
kriterijima stvarne klasne pripadnosti. štoviše, dok se
pojedinci, u ovom slučaju radnici, na tem elju vlasti­
tih izjava u anketi sm atraju pripadnicima »srednje klase«,
oni istovremeno usvajaju objektivne kriterije, po kojima
stvarno pripadaju radničkoj klasi. Oni optužuju da je sam
anketni postupak, odnosno način kako se radnike pitalo za
klasno pripadništvo, doveo do ove nepodudarnosti. Njiho­
va analiza pokazuje da svaka tehnika ispitivanja ili anketi­
ranja mora postaviti pitanje da li je ona adekvatna s po­
stavljenim problemom (poznavanje m išljenja određenih po­
jedinaca ne može zamijeniti objektivno zahvaćanje njihova
pripadništva nekoj grupi i odnose s drugim grupama), te je
li način apstrahiranja dobar ili loš: »Tražiti od pojedinaca
da definiraju položaj koji zauzimaju u društvenoj strukturi
a da ne vodimo brigu o toj strukturi, naročito o predodžbi
koju pojedinci imaju u toj strukturi, znači postupati s jed­
nom ,cjelinom* (Gestaltom) kao s nizom odgovora odvojenih
jednih od drugih i bez veze jednih s drugima.«
Podaci anketa o m išljenjim a i stavovima, koje smatramo
sigurnim dokazom teze o poburžujenju, mogu se sažeti ova­
ko: U izvjesnom broju studija, koje su ostvarene u toku
posljednjih godina i koje se odnose na dosta velik broj ma-
nuelnih radnika, značajna proporcija anketiranih — između
deset i četrdeset posto — izjavila je da pripada srednjoj
klasi. Neke od tih studija također su pokazale da postoji
određena korelacija između ovih izjava i drugih načina po­
našanja karakterističnih za »srednju« klasu — kao glasanje
za konzervativce. Oslonivši se na ove podatke, tvrdilo se da
klasna svijest u radničkom svijetu slabi i da mnogi manu-
elni radnici više ne prihvaćaju da ih se identificira s onima
koji objektivno zauzimaju položaj u osnovi identičan s nji­
ma, već sebe percipiraju kao da pripadaju, poput nam ješte­
nika, nezavisnih radnika itd., jednom višem sloju.

158
 Ne ulazeći u detalje ovih rezultata, potrebno je optužiti
metodu ankete, to jest nastojanje da se utvrdi kako pojedin­
ci zamjećuju svoj položaj u društvenoj strukturi i kako se
stvrstavaju u danu klasu pomoću konzultacija izbornog
tip a . . .
Ponajprije znamo da odgovori na pitanje: »Kojoj klasi
mislite da pripadate?« mogu značajno varirati prem a tome
da li smo osobi dali listu s unaprijed utvrđenim klasama
ili smo, naprotiv, ostavili pitanje otvoreno. Drugo, kad upo­
trebljavamo unaprijed utvrđene kategorije (a to je najčešći
slučaj), dobivamo velike varijacije u odgovorima s obzirom
na pojmove kojima označujemo klase — na prim jer, razli­
ka je upotrijebimo li pojam »niža klasa« kao zamjenu za
pojam »radnička klasa« ili ga uopće ne upotrijebimo. Treće,
a to je možda najvažnija točka, danas je očito da odgovori
na ova pitanja, koji su točno jednaki i koje anketar stavlja
u istu klasu, mogu imati, zapravo, veoma različita značenja
već prema osobama koje ih daju, je r su odgovori pod utje­
cajem ne samo oblika postavljenog pitanja, već također i
vlastite slike koju anketirani im aju o vlastitom društvu i
njegovoj strukturi, slike koja je, kao što znamo, podložna
veoma velikim promjenama. Na prim jer, da bismo odgovo­
rili na isto pitanje, možemo se pozivati na veoma različite
sheme. Uzmimo slučaj manuelnog radnika koji izjavljuje da
pripada srednjoj klasi, a ta izjava može značiti, između os­
taloga, i ovo:
a) da se anketirani ne sm atra jednakim i nastoji se ra­
zlikovati od ljudi koji, u njegovim očima, pripadaju nižem
sloju društva, na prim jer od onih koji su samo privremeno
zaposleni ili koji se nalaze na rubu društvene bijede;
b) da sebe zamjećuje kao osobu koja zauzima srednji
položaj u radničkoj klasi, široko definiranoj, koja uvelike
tvori njegov društveni svijet; drugim riječima, on sebe sma­
tra višim od manje kvalificiranih ili slabije plaćenih radni­
ka, ali nižim od m ajstora, policijskih agenata ili poslovođa
u garažama itd.;
c) da se osjeća na istoj razini s velikim brojem nam je­
štenika, malih trgovaca itd., na ekonom skom području, to
jest po dohodovnim i m aterijalnim dobrima;
d) da je svjestan da je stil života kojemu teži donekle
različit od onoga što se tradicionalno sm atralo stilom rad­
ničke klase;
e) da, po obiteljskom porijeklu, pripada srednjoj klasi.

159
 Imam o li na um u ova razm išljanja, nužno ćemo zaklju­
čiti da rezultati proučavanja, kakve prim jenjujem o u izbor­
nim sondažama pitajući opažanike da označe klasu u koju
se sami sm ještaju, im aju malu sociološku vrijednost. Či­
ni se praktički nemoguće protum ačiti ove obavijesti tako da
se iz njih izvuku ozbiljne naznake o smislu klase i o klasnoj
svijesti anketiranih osoba: tome se opire lični koeficijent va­
rijacija i dvosmislenost odgovora. U svakom slučaju te an­
kete ne tvore ni na kakav način solidnu osnovu, koja bi
nam dopustila zaključak kako se značajan broj manuelnih
radnika danas nastoji prikazati članom grupa što stvarno
pripadaju srednjoj klasi ili žele da to postanu.
The Affluent Worker in the Class Structure (D obrostojeći radnik i klasna
struktura), Cambridge University P ress, Cambridge, 1969.

160
 IV

Interakcionizam,
funkcionalizam i
strukturalizam
Veoma nam je dobro poznat spor iz­
među nominalista i funkcionalista u sociologiji, jer prvi u
proučavanju društva polaze od pojedinaca kao osnovnih rea­
liteta i njihova ponašanja ili međusobnih odnosa, redovito
snabdjevenih određenim namjerama i ciljevima, dok drugi
polaze od cjeline ili organizirane grupe i nastoje objasniti
ponašanje pojedinaca polazeći od strukture same grupe. Taj
je spor u nekim vidovima preuzela antropologija i sociolo­
gija od psihologije, gdje je senzualizam polazio od eleme­
nata psihičkog doživljavanja, a »psihologija cjeline« ili ge-
stalizam od organiziranih cijelina. U tom su sporu nastala
i mnoga vještačka pitanja, kao što je pitanje je li prva cje­
lina ili dio, uvjetuje li društvena cjelina pojedince ili ob­
ratno? Taj spor nalik je sporu sofista: je li prva kokoš ili
jaje! Iako se ovakav spor u njegovu rješavanju uzima kao
primjer dijalektike, to jest stava da postoji međusobno uv­
jetovanje dijela od cjeline i cjeline od dijela, s time da sva­
ki od njih ima neku svoju relativnu nezavisnost ili specifič­
nost, ipak se logička analiza u sociologiji često puta strogo
postavlja na jedno ili drugo stajalište.
Interakcionizam, na primjer, u definiranju određenih
društvenih kategorija ili procesa polazi od pojedinacat nji­
hove svijesti i volje, njihova svjesnog predočivanja nekog
cilja koji žele ostvariti, pa je razumijevanje ljudskog hti­
jenja i namjera polazna točka analize. Nasuprot tome, funk­
cionalizam i strukturalizam polaze od cjeline društvenog

11 — Zanat sociologa 161

života, od njegove organizacije i institucija, i nastoje shva­
titi ponašanje pojedinaca pom oću normi ili pravila koje dru­
štvo nameće pojedincima kao po nekoj nadređenoj i vanj­
skoj sili. Pojedinac često nije svjestan značenja i uloge ovih
društvenih normi i pritisaka, katkad im pridaje i sasvim po­
grešan smisao tako da je pravi smisao djelovanja društvene
cjeline potrebno tražiti prije u kolektivnoj podsvijest nego
u kolektivnoj svijesti. Merton je upozorio da u funkcional­
noj analizi valja razlikovati »manifestne funkcije« i »latent­
ne funkcije«, ono što ljudi zamišljaju o svojem ponašanju
i ono što djeluje više iz dubine i nesvjesno, slično kao u psi­
hoanalitičkim procesima.
Analizirajući pojam moći, pošli smo od liberalističko-
-političkog poimanja moći. Ono je individualističko, pa nije
čudo da se i definiranje nastoji odrediti interakcionistički
kao odnos između dva ili više pojedinaca. Zar nije Sim m el
smatrao da formalna analiza u sociologiji može započeti
s »dijadom«, to jest s odnosom između jednoga i drugoga
čovjeka?! S tog gledišta možemo razlikovati tri vrste od­
nosa između dva pojedinca: 1. kad se pojedinci odnose sa­
mo kao fizički predm eti ili sile koje raspolažu određenom
količinom moći ili snage, kao što je slučaj u rvanju; 2. kad
se odnose kao subjekti koji nastoje uvjeriti jedan drugoga
u opravdanost svojih stavova, kao što je to u običnom raz­
govoru; 3. kad se odnose kao subjekti/objekti, to jest isto­
vremeno kao fizička i psihička bića, koja mogu kliziti od
intersubjektivnog prema interfizičkom odnosu, kao što se
događa u toku jednog policijskog preslušavanja ili općenito
u hijerarhijskim odnosima kad dođe do prim jene fizičkih
sankcija. Ovdje nas ispitivanje interakcija među pojedinci­
ma upozorava na neke vidove koje treba imati na um u i u
grupnim odnosima. Prema tome, takva se analiza ne može
nikako odbaciti.
Međutim, odnosi moći se znatno kompliciraju kad se
stave na razinu grupnih odnosa, u psihološkom, pravnom i
političkom pogledu. Tada nam pokazuju neke vidove koje
je samo ljudsko društvo u svom razvoju moglo razviti, te ih
nikako ne bismo mogli izvesti iz psiholoških ili fizikalnih in­
terakcija. Faktor društvene organizacije ili društvenih us­
tanova ima ovdje odlučnu ulogu. Međutim, postavlja se me­
todološko pitanje: da li se valja služiti samo jednim, recimo
interakcionističkim, ili drugim, recimo strukturalnim pristu­
pom? Niti na ovo pitanje nećemo odgovoriti tako da damo
prednost jednome ili drugome, već ćemo se, u skladu s

162
 postavljenim problemom, morati u određenim slučajevima
poslužiti i jednim i drugim. U prilogu Moć i sudjelovanje
pokazali smo da je konfrontacija jednog i drugog pristupa
bila korisna kako bismo podvukli da negaciju kategorije
moći u društvenim odnosima ne predstavlja ne-moć, dakle
prosta logična negacija, nego jedan novi kvalitativno druk­
čiji pojam, koji vuče svoj korijen podjednako iz međusob­
nog odnosa dvaju pojedinaca, kao г u odnosima pojedinaca
unutar društvene hijerarhije, naime ta je negacija pojam
>}sudjelovanja« ili participacije.
Jasno je da društveni totalitet ili cjelinu, kao što ističe
Merton, valja promatrati s gledišta koje ne ukida sasvim au­
tonomiju njegovih sastavnih dijelova ili kulturnih jedinica,
a isto tako je jasno da se dokidanje takve autonomije može
vršiti pretjeranom socijalizacijom pojedinca, to jest nameta­
njem pojedincu strogih obrazaca ponašanja prema određe­
nim društvenim ulogama, što vodi do degradacije pojedinca,
kao što ističe Boudon. Kritika funkcionalizma s ova dva
gledišta, to jest veće autonomije pojedinca i veće au­
tonomije društvenih ustanova, odnosno organizacijskih je­
dinica, nije nikad bila aktualnija nego u sadašnjem trenut­
ku kad su jako prisutne tendencije podvrgavanja pojedinca
i društvenih asocijacija pod autoritarne državne ili tehno-
kratske organizacije.

1. Rudi Supek: Moć i

sudjelovanje
Moć je par excellence politička kate­
gorija. To je i razlog zašto se pri analiziranju pojm a moći
najčešće susrećemo s liberalno-političkim okvirima mišlje­
nja. Ovo polazi od pojedinaca koji su snabdjeveni »voljom«,
a volja se u odnosu prem a drugim pojedincima očituje kao
»moć«. Kako ova »volja« ili »moć« nema u početku nikakvih
granica, to iz nje proizlazi »rat sviju protiv svih«. Ovakva
upotreba moći ugrožava svakog pojedinca, pa je zato po­
trebno da joj se odrede granice unutar kojih može djelo­
vati, i to pomoću općeg sporazuma koji dobiva snagu zako­
na kojemu se svi m oraju podvrgavati, a nepokoravanje je
povezano sa sankcijama. Posljednje se nalazi u rukam a jed­
ne delegirane moći, koja se zove »država«. Tako se bellum
omnium contra omnes pretvorio u protectio omnium con­

163
 tra omnes, a kao posrednik između individualnih volja po­
javio se vrhovni arb itar »pravna država« (R echtsstaat). Od­
nosi moći još su uvijek odnosi između izoliranih pojedinaca,
ali su oni dobili neka form alna ograničenja, koja ostavljaju
sve pojedince u formalno iste uvjete djelovanja.
Liberalističko m išljenje problem moći sužava na pitanje
»političkih sloboda«, a zanem aruje koliko je stvarna moć
djelovanja jednog pojedinca u društvu. »Izraz 'ja sam slo­
bodan za'«, kaže Sartori, »može im ati tri različita značenja,
ili se može prelom iti u tri izreke. On može značiti ja sm i­
jem, ili ja mogu, ili ja imam moć za. U prvom smislu slo­
boda je dozvola; u drugom smislu ona je sposobnost; a u
trećem smislu ona je supstancijalni uvjet. Treći smisao je
najnoviji, posljednji u seriji, i za ovu diskusiju nije nam
potreban. Ja ću se stoga ograničiti na dva prim arna zna­
čenja slobode: ja smijem, ja mogu . . . Stanovite vrste slo­
bode su ponajprije označene da stvaraju permisivne uvjete
za slobodu. Politička sloboda je ove vrste, a veoma često je
takva pravna sloboda i ekonomska sloboda (kako se razu­
mijeva u tržišnom sistem u).«1 Težište pada na slobodu kao
na sposobnost u smislu dozvoljenoga i mogućega. Od
stvarne moći se apstrahira. Ovaj pravnopolitički formalizam
odgovara logici tržišnih odnosa u kapitalističkom društvu.
Ono od čega se ovdje želi apstrahirati upravo su tržišni od­
nosi, koji se i sami pojavljuju kao formalno-pravni odnosi u
odnosu na proizvodne odnose. Stoga između liberalno-poli-
tičkog formalizma i tržišnog ili pravno-razmjenbenog forma­
lizma, koji leži na pravu ugovaranja, na sposobnosti da se
ulazi u ugovorne odnose pod prividno jednakim uvjetima,
vlada stroga korespondencija. Ova se korespondencija očitu­
je u tome što se u političkoj sferi stav »mi smo ravnoprav­
ni«, to jest »nitko nema pravo da mi naređuje«, izjednaču­
je u ekonomskoj sferi sa stavom »mi smo jednaki«, koji u
ovom slučaju znači »mi slobodno vršimo razm jenu roba na
principu jednake vrijednosti«. Ekvivalentnost moći ili spo­
sobnosti je u ovom slučaju definirana jednakošću razmje­
ne, u kojoj subjekti kao podjednako slobodni razm jenjuju
svoje proizvode (robu, radnu snagu) na načelu jednake v ri­
jednosti (prometne vrijednosti).2

2 S ' ? ario ri' They. Democratic Theory, Praeger, New York, 1965, str. 281.
liv ° definira ovaj odaos: »Ukoliko prom atram o čisti ob-
r str.anu odnosa . . . tada istupaju tri m omenta koja možemo
• suJbJefcti odnosa, oni koji vrše razmjenu, i koji su stav-
Jikj/tienti Predmeti njihove razm jene, prom etne vrijednosti, ek­
vivalenti, koja ne sam o a a ®u Jednaka, već izričito m oraju biti jednaki, i kao

164
 Ekonomska razmjena pomoću prom etnih vrijednosti
(robe, novca itd.) zasniva se u načelu na ekvivalentnim vri­
jednostima, što odgovara liberalističkom shvaćanju »jed­
nakih prava« u političkoj sferi. Ona, međutim, počiva na
ravnodušnosti, jer prom etna vrijednost briše individualne
ili prirodne razlike pojedinaca u aktu razmjene. Ona je
korijen usamljivanja pojedinca u kapitalističkom društvu,
odnosno takozvanog »zdravog« poduzetničkog individualiz­
ma. Omogućavanje slobodne razmjene (naročito između ra­
dne snage i kapitala ukidanjem cehovskih pregrada i feu-
dalističkih privilegija) dobilo je svoj pravni i politički oblik
u »Deklaraciji o ljudskim pravima«, u političkoj demokra­
ciji. Političke slobode samo su pravna nadgradnja slobode
ekonomske razmjene, slobodnog ulaženja u ugovorne ili
kontraktualne odnose, kako između pojedinih proizvođača,
tako i između poslodavaca i radnika. Kad govorimo o »poli­
tičkim slobodama« ili o političkim odnosima moći, ne može­
mo izbjeći a da se ne pitamo: Tko posreduje između slobo­
de jednog i drugog čovjeka? Na formalno-pravnom nivou
ovaj je posrednik država (ustavni poredak), dok je stvarni
posrednik, kao što je već dobro vidio Hegel u odnosima
»roba i gospodara«, rad koji je dobio oblik robe ili prom et­
ne vrijednosti. Ova posljednja određuje pravni i društveni
položaj čovjeka, njegovu form alnu političku slobodu i nje­
govu društvenu zavisnost. »U samom se činu razmjene po­
jedinac, svaki za sebe, u sebi reflektira kao isključivi i vla­
dajući (određujući) subjekt iste (razmjene). Time je po­
stavljena potpuna sloboda pojedinca: dobrovoljna transak­
cija; nasilje ni s jedne strane; stavljanje sebe kao sred­
stva, ili kao onog koji služi, samo kao sredstvo, da bi sebe
postavio kao, samosvrhu, kao ono što vlada i nadilazi; kona­
čno ostvarujući sebični interes, a ne onaj što mu stoji na­
suprot; drugi je također priznat i spoznat kao onaj koji
isto tako ostvaruje svoj sebični interes, tako da obojica zna­
ju da se zajednički interes sastoji upravo u dvostrukosti,
mnogostranosti i osamostaljenju, u različitim smjerovima
razmjene sebičnog interesa. Opći interes je upravo općeni­
tost sebičnih interesa« (K. Marx, Grundrisse, str. 156).

jednaki su postavljeni; konačno sam akt razmjene, posredovanje kroz koje su

upravo subjekti, oni koji vrše razm jenu kao jednaki, i njihovi predm eti po­
stavljeni kao ekvivalentni, kao jednaki. Ekvivalentni su opredmećenje jednog
subjekta za drugoga; tj. oni su sami jednakovrijedni i održavaju se u činu
razmjene kao jednako važeći i istovremeno kao ravnodušni jedno prem a d ru ­
gome. Subjekti su u razm jeni jedan za drugoga sam o pomoću ekvdvaJenata kao
jednako važeći i održavaju se kao takvi samo kroz razm jenu predm etnosti,
u čemu postoje jedan za drugoga« ( Grundrisse đer K ritik đer Politischen Oko-
nomie, (Dietz Verlag, Berlin, 1953, str. 163).

165
 Prema tome, u okviru političko-liberalističkog mišljenja
određivanje ili definiranje pojm a moći nosit će redovito sli­
jedeća obilježja: 1. odnosi moći odredit će se u formalno-
-političkoj sferi kao ustavno i pravno podjednaki uvjeti
(»sposobnosti«) djelovanja; 2. ako se politički odnosi budu
dovodili u vezu s ekonomskim odnosima, posljednji će se
uzimati samo na njihovu pravno-formalnom nivou kao raz­
m jena prom etnih vrijednosti po načelima ekvivalentnosti,
dakle u njihovu pravnom i pregovaračkom vidu, a ne pro­
izvodnom i eksploatatorskom vidu; 3. odnosi moći uspo­
stavljaju se između izoliranih, razdvojenih, atomiziranih, se­
bičnih i ravnodušnih pojedinaca, a ne između pojedinaca i
grupa kao konkretnih društvenih bića; 4. odnosi moći ispi­
tuju se na osnovi oprečtmećenih, otuđenih, postvarenih ljud­
skih odnosa bilo u razm jeni roba bilo u pravnim i politič­
kim ekvivalentima ove razmjene, što najbolje i odgovara
prirodi samih odnosa moći, ali što onda ove odnose čini
»prirodnima« i »nužnima«, um jesto da ih stavlja u pitanje
s jednog dubljeg ljudskog stajališta; 5. budući da liberalno-
-politički pristup ispituje odnose moći upravo u njihovu po-
stvarenom i otuđenom kontekstu, tamo gdje se oni nužno
i »prirodno« pojavljuju, to je u epistemološkom pogledu
ispitivanje moći čista tautologija.
Iz već rečenoga jasno je da se u analitičkom pogledu
interakcionistički pristup odnosa moći svodi na fizikalistič-
ka ili biologistička shvaćanja, koja »ljudsku volju« svode
na »moć«, a »moć« na određeni kvantitet energetskog dje­
lovanja.
Jasno je da je liberalistički individualizam rezultat jed­
ne posebne historijske situacije, koja je s pojavom kapita­
lizma, iz već spomenutih razloga, nam etnula jedan »atomi-
stički« i »fizikalistički«, »predmetni« (robni) ili opredmeće-
ni odnos među subjektima. Marxove analize su u tome iz­
vanredan prim jer kako se jedan oblik racionalizma (formal­
nopravnoga i političko-ekonomskoga) može izvesti iz samog
društvenog razvoja m eđuljudskih odnosa, dakle kao rezul­
tat određene historijske situacije. Na taj se način odmah
uklanja metafizički pristup, koji želi »supstantivirati« ili hi-
postazirati historijski uvjetovane odnose i pokazuje stvarnu
razvojnu dijalektiku ne samo društvenih odnosa, nego i na­
čina mišljenja o tim odnosima.
Valja odmah dodati da se ovaj liberalistički racionali­
zam ne samo oslanja na jednu metafizičku, statičku, opred-
mećenu viziju odnosa moći, i društvenih odnosa uopće, ne-

166
go uživa privilegiju da odgovara scijentističkim i naturalisti-
čkim tendencijama na području epistemologije. Sam znan-
stveno-induktivni postupak, koji je navikao da ide strogo
induktivnim putem od pojedinaca prem a društvu, od dije­
lova prema cjelini, od pojedinačnoga prem a općenitom uop­
ćavaj ući posebne slučajeve, odgovara ovom zamišljan ju dru­
štvenih odnosa u okviru liberalističkog racionalizma. Tako
se znanstveni duh evropskog »kartezijanstva« susreće s du­
hom kapitalističkog liberalizma, pa ovaj njihov historijski
susret predstavlja naročitu privlačnost za scijentistički i
pozitivistički orijentirane teoretičare. Ova epistemološka
»slučajnost« susreta jedne metode mišljenja i jedne poseb­
ne historijske situacije objašnjava nam zašto još uvijek to­
liki autori imaju teškoće da iz jedne naturalističke vizije
društvenih odnosa prodru do njezine stvarne humanističke
jezgre.

Psihološko-fizikalistički pristup
u definiranju moći
Interakcionis tičkim def inici j ama j e
najbliže potražiti sličnost s fizikalnim ili biološkim odnosi­
ma, dakle na jednom infra-humanom nivou, budući da od­
nosi moći doista jedan takav infra-humani nivo nužno pret­
postavljaju, i to onim trenutkom kad se čovjek odnosi pre­
ma drugom čovjeku kao objektu. Za fizikalističko definira­
nje moći bitno je da nam vanjsko prom atranje dopusti da
utvrdimo neki učinak ili neku prom jenu u ponašanju koju
je izazvalo djelovanje jedne jedinke na drugu jedinku. Ta­
ko B. Russell na najopćenitiji način definira moć kao »pro­
izvodnju nam jernih učinaka nekih ljudi na druge ljude«.3
A. Etzioni upozorava: »Kao i energija, moć se može neposred­
no prom atrati samo kad se upotrebljava.«4 Budući da je moć
energija kojom A djeluje na B, to valja pretpostaviti da će
ona kod B naići na inerciju, pasivnost, ili na otpor, rezisten­
ciju. »S obzirom na prirodu pojma kako ga ovdje upotreb­
ljavamo, ideja rezistencije ima centralno značenje. Društve-
no-politički svijet sadrži mnoštvo društvenih činilaca (akte­
ra), od kojih mnogi slijede jedan ili više ciljeva.«6 Pojam

3 В. Russell, Power: A New Social Analysis, ‘L ondon, 1938.

4 A. Etzicmd. The Active Society, The Free Press, New York, 1968, str.
316.
3 A. Etzioni, Ibid., str. 317.

167
otpora počinje kom plicirati određivanje moći s obzirom na
njezinu vidljivost. Na prim jer, behaviorist K. Lewin kaže
da »lako možemo definirati moć B-a nad A-om (power A/B)
kao kvocijent maksimalne sile, koju B lako inducira nad
A-om (iBf a,maxx) i maksimalne rezistencije (f a,maxx), koju
A pruža«.6 Ako je moć samo »kvocijent«, tada u slučaju da
je »maksimalna sila« jednaka »maksimalnoj rezistenciji« ne­
ma nikakvih vidljivih prom jena u odnosima između A i B, te
možemo zaključiti da ovaj odnos isključuje moć, budući da
su njezini učinci nevidljivi.7 Uzmimo, na prim jer, da jedna
policijska kola uđu u crnačku četvrt Harlem u New Yorku.
Tada očito imamo posla s »indukcijom moći«, i ponašanje
prisutnih Crnaca počinje se m ijenjati je r se oni osjećaju
ugroženi. Ako se za policijskim kolima pojave kola s na­
oružanim članovima »Crnih pantera«, koji su podjednake
snage, tako da ni policajci ni »Pantere« ne žele da se upuste
u bitku, možemo reći da je u »psihološkom polju« ili »soci-
jalno-psihološkom polju« Crnaca u H arlem u uspostavljena
»ravnoteža«, to bi značilo da je i efekt moći iščezao. Je li
to točno? Nije li se u pogledu odnosa moći ipak nešto izmi­
jenilo? Nisu li moć i odnosi moći sada prisutni više nego
ranije, prije ulaska policijskih kola u Harlem, i nije li p ri­
jetnja od upotrebe sile veća nego ikada? Ne utječe li pri­
sutnost ovih odnosa sile između policije i »Pantera« na sa­
svim određeno ponašanje i m išljenje harlem skih Crnaca?
Očito je da »ravnoteža« u odnosima moći nipošto ne znači
iščezavanje odnosa moći i uklanjanje svih onih učinaka koje
odnosi moći kao takvi rađaju.
Ova veoma jednostavna činjenica navela je sociologe da
govore o »latentnoj« i »manifestnoj moći«, da razlikuju iz­
među »moći« i »utjecaja«, između moći kao »potencijalnog
akta« ili »mogućnosti vršenja utjecaja« i takozvanih »utjecaj­
nih transakcija«.6 Očito je da valja razlikovati djelovanje

4 ‘ К. Lewun, Field Theory in Social Science, H arper, New York, 1951,

str. 336.
7J r ewin?vu, definidlju usvajaju i dalje razrađuju D. Cartwright (»A
Field Theoretical Conception of Power«, In Studies in Social Power, The Uni­
versity Press of Michigan, 1959); J. R. French i(»A Formal Theory of Social
Power« Psychological Review, br. 3, 1956, str. 1в1-<195) d R. Dahl (»The Con­
cept of Power«, Behavioral Science, br. 2, 1957, str. 201-315). Ovi autori pret­
postavljaju da se ponašanje ili m išljenje jednog lica pod utjecajem drugog
inča m ijenja sve do(k ne nastane izvjesna »ravnoteža« između »induced force«
i »resistang force«. Prikaz d kritiku spom enutih shvaćanja možemo naći kod
V. Kusa, Moć t odgovornost u radnim organizacijama, Ljubljana, 1969, dok­
torska disertacija, i u članku Pozitivna i negativna moć u ovoj knjizi od is­
tog autora.
8 Ovo razlikovanje nalazimo kod R. Biersteđta (»An Analysis of Social
A ™ ™ ™ Sociological Review, b r. 15, 1950), D. Katza i R. Kahna
(The Social Psychology o f Organizations, J. Wdlley, New York, il966) i drugih au­
tora, naročito kod onih koji s interakciondstičke razine prelaze na strukturalnu.

168
moći i utjecaja, jer djelovanje moći može biti nevidljivo, ali
njezini utjecaji veoma veliki, i obratno, djelovanje moći
može biti veoma brutalno, ali njezini utjecaji mali. Razlog
tome je vrlo jednostavan: »upotreba moći mijenja situaci­
ju pojedinca i njegovo shvaćanje situacije, ali ne mijenja
njegove preferencije« (A. Etzioni). Smjer djelovanja moći i
smisao njenog utjecaja išao bi u istom sm jeru samo kad bi
se ljudi doista ponašali po logici »uvjetovanih reakcija« (Pa­
vlov), dakle na jednom izrazito animalnom nivou; to jest,
kad između upotrebe moći, koja doista počiva na logici »uv­
jetovanih reakcija«, i ljudskih reakcija, ne bi intervenirali
još neki drugi faktori koji ljudsko ponašanje čine ne samo
složenijim nego istovremeno i stvarno ljudskim.

Kritika interakcionističkog i
biheviorističkog shvaćanja moći
Fizikalističko ili biheviorističko odre­
đivanje pojma moći je znanstveno ispravno, jer se moć naj­
češće očituje u obliku fizičke prinude, ali ono ne dopire do
prave suštine moći. Za ovaj pristup tipično je da moć shva­
ća kao: a) pojavu koja se može objektivno prom atrati pre­
ma njezinim učincima, b) da pretpostavlja dva ili više odvo­
jena i relativno nezavisna činioca ili aktera, dakle da polazi
od jedne »molekularne« koncepcije društvenih odnosa i c)
da tumači djelovanje ljudi, bilo kao nosioca energije ili vo­
lje, u smislu scijentističkog shvaćanja subjekt-objekt rela­
cija, to jest da uzimaju subjekt-objekt relacije kao pretpo­
stavku, a ne kao proizvod odnosa moći.
Ono što čini fizikalistički ili bihevioristički pristup pla-
uzibilnim nije samo činjenica da se u odnosima moći jedan
čovjek odnosi prem a drugome prije svega kao prem a »fizi­
čkom« ili »prirodnom biću«, nego i činjenica da sama poli­
tička struktura građanskog društva leži na pojedincima kao
izoliranim nosiocima »volje« ili »prava glasa«, odnosno kao
individualnim »posjednicima« ili »pravnim osobama«. Pre­
ma tome, s podjednakim pravom možemo ovaj pristup optu­
živati zbog kartezijanskog duha, kao i zbog buržoaskog li­
beralizma!
Fizikalizam u ljudskim interakcijam a pretpostavlja da
je moć univerzalno obilježje, koje se može očitovati ili ne,
ali nije sposoban shvatiti kako sama priroda ljudskog od­
nosa kao ljudskog odnosa rađa moć ili je poništava, kako je

169
afirm ira ili negira. Naime, negacija moći nije otpor (rezi­
stencija) kao protu-moć ili ne-moć, već je negacija moći ne­
što sasvim drugo, što se ne može izvesti iz fizikalne, nego
samo iz humane prirode ljudskog odnosa. Negacija moći ni­
je nemoć, nego je to sudjelovanje ili participacija. Iz isto­
ga izvora u kojem se rađa odnos moći među ljudima, rađa
se i odnos sudjelovanja. Jedan i drugi proizlaze iz prirode
ljudske komunikacije.
Koja su bitna svojstva ljudske komunikacije? Prvo, ona
se vrši među ljudim a kao psihofizičkim bićima, to jest stvo­
renjim a koja se mogu međusobno odnositi kao prirodna, fi­
zička ili animalna bića, snabdjevena fizikalno mjerljivim
energijama, što se može vrlo dobro m jeriti u borbi ili u
radu, ili kao psihička bića što se sporazumijevaju pomoću
intuicije, simpatije, znakova *i simbola, dakle pomoću nečega
što im je zajedničko i što ih individualno nadilazi.9
Drugo, u ljudskoj komunikaciji odlučna je uloga sim ­
bola, koji kao konvencionalna ljudska tvorevina dopušta da
veći broj ljudi sudjeluje na istom značenju (misli, vrednoti,
kulturi), da postoji istovremeno kao nešto individualno i
kolektivno, kao »individualna svijest« i »kolektivna svijest«
(Durkheim, Marx).30
Treće, ljudi kom uniciraju kao »konkretni socijalni to­
taliteti«, što znači da kao posebne individue mogu predstav­
ljati idealne društvene totalitete, to jest govoriti »u ime dru­
štva«, i to ne samo u ime postojećeg društva, nego i mo­
gućega, anticipiranog, što znači da mogu ideološki, politički,
umjetnički uzurpirati pravo da izražavaju društvo kao cje­
linu.

9 Sljedbenici Georgea H erberta Meaida reagirali' su u američkoj psihologiji

i sociologiji na biheviorizam ističući ulogu simbola. Tako predstavnik »sim­
boličkog mterakcionizma«, H erbert Blumer, kaže: »Naziv ,simbolički inter-
akcionizam' odnosi se, naravno, na osobito i razlučeno obilježje interakcije
kako se ona odigrava m eđu ljudskim bićima. Ova je osobitost u činjenici
da ljudska bića tumače ili ,definiraju' tuđe akcije um jesto da samo reagi­
raju na njih. Njihov se »odgovor' ne vrši neposredno na akciju drugoga, već
je zasnovan na značenju što se pripisuje takvoj akciji. Tako je ljudska in­
terakcija posredovana upotrebom simbola, pomoću tumačenja ili potvrđiva­
njem značenja (tuđe akcije. To posredovanje je ekvivalent onome procesu tu­
mačenja koji umećemo između podražaja i odgovora u slučaju ljudskog po-
no тп!а Л * (Sym bolic Interactionism , Prentice Halt Inc., New Jersey, 1969, str.
78 79) M eaijacija pomoću.^ značenja koju pridajem o tuđim akcijama Т izija-
vama, batno je svojstvo ljudske komunikacije. Značenje koje se pojavljuje u
ljudskoj interakciji nije samo rezultat općenja među ljudima u danome ča­
su, već i svih onih procesa socijalizacije i društvenih iskustava što ih je po-
jedimac stekao.
10 Genetička je psihologija u radovima J. Baldwina, H. Wallona i J. Piar
geta pokazala da je odnos Ja — Ti rezultat diferencijacije iz jednog sinkre-
tijckog doživljavanja Mi, ju kojemu se Ja još ne luči od Drugoga. Tako je
proces stvaranja doživljaja Vlastitosti ili svoje Ličnosti kao posebnosti (po­
duži proces, koji poznaje i regresije afektivndm i mističnim stanjim a kad
se Ja ponovo utapa u Mi.

170
 Iz već spomenutog proizlazi da se ljudi mogu međusob­
no odnositi ili međusobno komunicirati na dva načina, koji
se istovremeno isključuju i uvjetuju:
a) prirodni odnos = subjekt-objekt relacije, po uzo­
ru na prirodne znanosti;
b) društveni odnos = subjekt/objekt — subjekt/objekt
relacije, po uzoru na ljudsku ko­
munikaciju.
Prvi tip odnosa, takozvanih prirodnih odnosa, odgova­
ra odnosima moći, dok drugi tip društvenih odnosa odgova­
ra odnosima sudjelovanja. Na ‘k oji ise način uvjetuju i ispre­
pleću ta dva tipa odnosa, možemo vidjeti iz ove sheme:

Ind 1, Ind. 2 =pojedinci

S = subjekt
0 = objekt
1 = interobjektalni odnosi
2 = intersubjektivni odnosi
3 = subjekt-objekt odnosi

individuum 1 individuum 2

Na shemi su individuum 1. i 2. psihofizička bića koja po­

stoje jedno za drugo kao subjekt/objekt predmeti. Kao ta­
kvi oni međusobno komuniciraju podjednako kao prirodna
tijela, služeći se prirodnim sredstvima djelovanja, i kao
psihička bića ili subjekti, koji participiraju svjesno ili in­
tuitivno na zajedničkim društvenim simbolima. Među njima
možemo zamisliti tri vrste odnosa:
1. Interobjektalni odnosi, u kojima se jedno prema dru­
gome odnose isključivo kao prirodna bića, snabdjevena pri­
rodnim silama (energijom, vještinom, moći), pa njihova tje­
lesna ili m aterijalna priroda odlučuje o prirodi njihova od­
nosa. Takve odnose nalazimo u tjelesnim natjecanjim a, rat­
ničkoj borbi, fizičkom radu (u odnosu prem a drugome kao
i u odnosu prem a prirodi). U ovim odnosima pojedinci se ja­
sno odvajaju kao zasebne jedinke i ne mogu drukčije da se
očituju nego kao posebne individue. Njihova individualnost
je potpuno određena njihovom tjelesnom ili materijalnom
egzistencijom.

171
 2. Intersubjektivni odnosi, u kojim a se pojedinci odno­
se međusobno ponajprije kao subjekti ili kao psihička bića,
a ne kao tjelesna, u kojim a sudjeluju na zajedničkim druš­
tvenim simbolima, gdje se granice individualnosti često b ri­
šu sve do iščezavanja, na prim jer u mističkim stanjima.
Za intersubjektivne odnose je značajno da tjelesne grani­
ce nisu odlučujuće za doživljaj individualnosti, da su same
granice individualnosti pokretljivije, da se individualnosti
mogu stapati u nekim zajedničkim stanjim a, ali isto tako i
izdvajati se iz njih, da sadrže istovremeno procese individu­
alizacije i dezindividualizacije. Pokretnost međuindividual-
nih granica čini ih ponekad sasvim neprim jetnim , na pri­
m jer u svim stanjim a spontanog sudjelovanja ili participa­
cije u međusobnom razum ijevanju ili djelovanju.
3. Treća vrsta odnosa su subjekt-objektalni odnosi, u ko­
jim a se pojedinac kao subjekt odnosi prem a drugome kao
prema objektu. U ovome odnosu pojedinac klizi po dimen­
ziji subjekt/objekt odnosa idući od drugoga kao subjekta
prema njemu kao objektu brišući ono što je subjektivno
srodno i ističući ono što je izvanjski zasebno — samo fi­
zičko postojanje. Ovo klizanje od subjektivnog k objektiv­
nom redovito se događa u svađi koja započinje sporom na
simboličkoj razini, a završava fizičkom agresijom na fizi­
čkoj razini. Mnogi društveni odnosi dopuštaju osciliranje na
subjekt/objekt dimenziji, pa se tako u odnosima hijerar­
hijskog potčinjavanja (u birokratskim strukturam a) redo­
vito takvo klizanje vrši nadolje, dok se u propovijedima lju­
bavi ono vrši u suprotnom smjeru. Takvo klizanje možemo
vidjeti i u vladanju ljudima, kad se od upotrebe utjecaja po­
moću idejnih ili ideoloških uvjeravanja prelazi na sredstva
»fizičke prinude«, to jest sankcija prem a onima »koji se ne
slažu«. Nije potrebno upozoravati da se ove oscilacije vole
koristiti isto tako ljubavnim odnosom kao i tehnika dra­
me. Naravno, to su sve one društvene situacije gdje se po­
javljuje^, svjesno ili nesvjesno, težnja čovjeka da se očitu­
je kao čovjek od moći ili moćno biće. Sama logika moći sa­
drži u sebi stalnu tendenciju da se drugog čovjeka pro­
m atra kao predmet, da ga se opredmećuje ili reificira.
Što je bitno u ovom tum ačenju ljudske komunikacije?
Moramo shvatiti da u prirodi same ljudske komunikacije ili
međuljudskih odnosa leži mogućnost za odnose moći, kao i
za odnose sudjelovanja. Posljednji predstavljaju prirodnu ili
esencijalnu proturječnost tako da se međusobno uvjetuju i
isključuju: jačanje jednih znači istovremeno slabljenje dru­

172
 gih, i obratno. Prava negacija odnosa moći nije otpor (re­
zistencija.) ili nemoć, nego je to sudjelovanje. Kad bi se ljud­
ski odnosi mogli svesti na sasvim individualne interakcije
ili psihološke odnose, onda bi problem preobražavan ja odno­
sa moći u odnose sudjelovanja ostao sasvim psihološki ili
moralni problem, i on bi se sveo na propovijedanje ljubavi,
solidarnosti i simpatije među ljudima, na beskonačna upo-
zoravanja da jedan čovjek ne smije nikad poslužiti kao sred­
stvo, kao njem u otuđeno biće. Međutim, međuljudski odnosi
redovito su posredovani nekom organizacijom, to jest obli­
cima djelovanja, gdje su postupci pojedinaca podložni podje­
li rada, pravilima ili norm am a djelovanja, pa iako se u ta­
kvim odnosima ljudi često pozivaju na ravnopravnost, so­
lidarnost, reciprocitet i slično, um jesto odnosa sudjelovanja
redovito susrećemo odnose moći, ili točnije, oblici sudjelo­
vanja ustupaju pred odnosima moći. U društvenim organi­
zacijama redovito vidimo da se čisti ili slobodni oblici sudje­
lovanja, koji se temelje na punoj jednakosti, zam jenjuju od­
nosima moći. Problem demokratizacije znači najčešće kako
osloboditi odnose sudjelovanja od njihove podređenosti da­
noj strukturi moći, kako stupnjeve podređenosti pretvoriti
u stupnjeve slobode. Tako dolazimo do mnogo konkretnijeg
određivanja pojm a moći u grupnim ili strukturiranim dru­
štvenim odnosima.

Strukturalne definicije moći

Definiranje moći pomoću grupnih ili
strukturalnih odnosa također uzima moć kao stalnu ili traj­
nu pojavu ljudske grupe, i to stoga što se odnosi u grupi
zasnivaju na svjesnim ili nesvjesnim hijerarhijskim odno­
sima.11
Moć se u ovom kontekstu pojavljuje u raznim vidovima,
kao »društvena kontrola«, »prinuda«, »sankcija«, »autoritet«,
»utjecaj«, »legitimnost«. Sve su to pojmovi kojima se mno­
go bavi suvremena teorija društvenog sistema i organiza­
cija, a koji nas, zapravo u krajnjoj analizi uvijek vraćaju na
onaj stari hobesovski problem: kako je društveni red uop­
će moguć, na koji se način održava (zakonski) društveni
poredak?
11 A. Stinchcarabe u djielu Constructing Social Theories, Haircaurt, Brace
Co, New York, 1968, str. 14v, sm atra »stnuikturaim pojarvama« sve one ikoije su
značajne za aktivnost većeg broja osdba, za oblik & sadržaj interakcijskih si­
stema.

173
 I valja odmah dodati da suvremena sociologija u analizi
tih pojmova nailazi na iste dileme kojim a su se već bavili
Hobbes i Rousseau, pa iako je mnogo napredovala u analizi
stvarnih društvenih situacija, još uvijek nije zadovoljavaju­
će odgovorila na stara pitanja o odnosu »prinude« i »autori­
teta«, o tome koliko je nužna upotreba prinudnih sredstava
u društvenoj organizaciji, i o sličnim pitanjim a.
I suvremeno društvo možemo analizirati iz ove hobbe-
sovske perspektive. Ako, na prim jer, uzmemo da je politički
i ekonomski svijet u njem u sastavljen od »množine društve­
nih aktera, među kojim a većina nastoji ostvariti jedan ili
više ciljeva«, pa ako pretpostavim o da »vlada oskudica u
tom smislu što je sveukupna količina izvora (dobara) ma­
nja nego što je potrebno da bi se ostvarili svi ciljevi svih
aktera«, budući da postoji »inkompatibilnost između cilje­
va i sredstava«, to će »društveni akteri nastojati da pružaju
,otpor' jedan drugome na taj način da jedan spriječi dje­
latnost drugoga«. To rađa sukobe, a sukobi rađaju potrebu
za sporazumijevanjem i »dogovorima«. Veoma često postig­
nuti sporazumi bit će »nesimetrični«, to jest povoljni za
jednu a nepovoljni za drugu stranu.12
Individualni i egoistični interesi pojedinaca doveli su kod
Hobbesa do »društvenog ugovora« tako da ovi odnosi pod­
liježu određenim društvenim normama, propisima, zakoni­
ma, koji sprečavaju da sukobi izrastu u stalan rat. Dolazi
do institucionalizacije individualnih ili grupnih odnosa mo­
ći tako da se pojedinci odriču potrebe nasilja, odnosno da
monopol nad upotrebom nasilja u slučaju kršenja zajednički
usvojenih pravila predaju državi, jednom vrhovnom druš­
tvenom arbitru. Međutim, opis koji nam daje Etzioni vrije­
di za suvremeno demokratsko (kapitalističko) društvo, koje
poznaje i zakone i državu, ali ipak nije uspjelo isključiti su­
kobe interesa i odnose moći, te završava i nadalje »nesime­
tričnom raspodjelom« dobara odnosno moći u društvu. Za­
to možemo usvojiti nominalističko definiranje moći, ali pod
uvjetom da je stavimo u određeni institucionalni okvir:
»Općenito, pod ,moći' razumijemo šanse jednog čovjeka
ili više ljudi da ostvare svoju volju u zajedničkoj akciji, čak
i protiv otpora drugih koji sudjeluju u akciji.«13

I ovakvog ponašanja daje E. Etzioni u djelu The Active Society,

Free Press, INew York,1)968, str. 317—318.
v J? / b rig h t Mills, From Max Weber:Essays inSociology,
New York, Oxford Press, 1958, str. 180.

174
 Treba samo dodati: »pod određenim institucionalnim uv­
jetima«, što razumijeva da volja jednih i otpor drugih, kao
oblik obične prinude (coercitive power) ne smije prekorači­
ti granice postavljene legitimnom moći ili zakonima. Ovi in­
stitucionalni uvjeti mogu jako varirati od jednog društva
do drugoga. Tako u nekom društvu jednaka moć u pravnom
pogledu ne mora ni najm anje pogađati nejednaku raspodje­
lu moći u ekonomskom pogledu, dok u nekom drugom dru­
štvu ekonomska nejednakost može biti predmet jakih ogra­
ničenja.
Među institucionaliziranim oblicima moći posebno su
značajne one koje dopuštaju održavanje samog društvenog
sistema ili, u starijoj terminologiji, »društvenog reda«. Za­
konski poredak se uvodi da bi čovjek bio zaštićen od samo­
volje drugih ljudi, ili kao što je već Ciceron tvrdio da bi
»bio slobodan«. Sloboda je ovdje shvaćena kao »sloboda od«
(samovolje drugih). Ali i takva ona ostaje relativna. Zakon­
ski poredak koji se temelji na »zakonu jačega«, gdje jači po­
jedinci ili grupe nameću svoju volju drugima, može upravo
isticati moć kao osnovu »zakona«. To je slučaj u svim des­
potskim režimima, diktaturam a, kao i u onim banalnim pri­
mjerima koje zovemo »društvenim podzemljem«.
Demokratski poredak nastoji pokazati da se ne temelji
na »volji jačega«, nego na »volji svih«, da je zakon nastao
dobrovoljnim pristankom svih građana. U tom slučaju go­
vorimo o legitimnoj moći. Dok moć prinude znači prije sve­
ga da imamo potrebna sredstva da prisilimo druge da nas
poslušaju, legitimna moć pretpostavlja da su drugi dobro­
voljno prihvatiti zakone, pravila i odredbe, pa da im se dobro­
voljno pokoravaju. Prisutnost prinudne moći pretpostavlja
isto tako prisutnost stalnog otpora prem a njoj, pa se ona
mora stalno ponovno potvrđivati dem onstracijom svoje moći
(egzemplarnim kaznama prem a neposlušnima, golim poka­
zivanjem svoje sile). Naprotiv, legitimna se moć poziva na
strogu legalnost kad poduzima sankcije protiv neposlušnih
i poziva se uvijek ne na »snagu jačega«, već na »interese svih
građana«, ona djeluje »u ime naroda«. Legitimna moć želi
pokazati da ona, doduše, djeluje »odozgo«, ali da dolazi
»odozdo«. Demokratičnost njezinog izvora daje joj potrebni
autoritet. To znači stanovitu snagu utjecaja koja priprem a
čovjeka da prihvati zakon, čak i onda ako mu se čini da je
to samo »zakon jačega«. Kako je za stabilnost društvenoga
poretka neobično važno da legitimna vlast uživa puni auto-

175
ritet, to se mnogo raspravlja o tome kako ga pribaviti ili
sačuvati, to jest koje su njezine stvarne osnove.14
Dok je s formalno pravnog gledišta relativno lako odre­
diti legitimnost jedne vlasti, je r je dovoljno da postoji neki
ustavni poredak, dotle je s gledišta sociologije stvar mnogo
složenija. Tu se često susrećemo, kao što smo već rekli, s
jednim više nom inalističkim shvaćanjem, koje uzima prosto
pluralitet društvenih činioca, čiji se interesi sukobljuju, i
zakoniti poredak je jednostavno rezultat dogovora ili spora­
zuma među njima. Ovakvo shvaćanje je tipično za građanski
liberalizam, koji traje od Hobbesa sve do Maxa Webera i
naših dana. (Tako R. Dahrendorf sm atra da je društvene
organizacije bolje shvaćati kao »prinudno koordinirane«, tj.
pmoću prinude i porisile, nego s gledišta »njihove integra­
cije i povezanosti, kao što to običavaju funkcional'isti«.)15 Va­
lja priznati da nominalistička gledišta izgledaju »realnija« i
»objektivnija«, kad se prom atra stvarna »priroda« građan­
skog društva. Ona dolaze u pitanje, ako se ova »priroda« gra­
đanskog društva nastoji ili prikriti ili prevazići. Zato poziti­
visti pokušavaju opravdati legitimnu vlast u građanskom
društvu »socijalnim konsenzusom«, koji pronalaze usprkos
liberalističkim shvaćanjima sukoba, je r je »društvena sugla­
snost« po njihovu m išljenju »dublja priroda« tog dstog dru­
štva. Marksisti, naprotiv, u ime te iste dublje prirode na­
stoje građanska društva s njegovim antagonizmima pre­
vladati.
Prava se dilema ili teorijski sukob pojavljuje kad se na­
stoji utvrditi na čemu počiva legitimna vlast, iz čega izvire
njezin »autoritet«. Veoma je važno razlikovati legitimnu vlast
i autoritet, da bi se izbjeglo pozitivističko izvođenje potonje
iz prve ili obratno, naime, ono što je već J. J. Rousseau na­
zvao »kvadraturom kruga«. Robert Mac Iver ističe potrebu
za ovim razlikovanjem:
»Pod autoritetom mislimo na uspostavljeno pravo, unu­
tar bilo kojeg društvenog reda, da određujemo politiku, da
izričemo sudove o važnim problemima, te da postavljamo

.14 Bultetin international' đes sciences sociales (UNESCO, Paris) ovako

dennira autoritet: »Moć koja je prihvaćena, poštovana, priznata, legitima.«
oartori upozoravajući na razliku između potestas d au cton tas, ovako definira
^ t o n t e t : »Tako je nam a potrebna riječ .autoritet' da bismo označili, ne onu
moć koja je obješena iznad onih koji joj se m oraju pokoriti, već naprotiv
onu koja dolazi od spontane investiture, te izvlači svoju moć i efikasnost iz
činjenice da je priznata. Autoritet je, tako reći, moć koja je zasnovana na
utjecaju, ugledu, poštovanju. I kad govorimo o autoritetu, mislimo na ru ­
kovodstvo koje nalazi i dobDva spontana pristanak« (op. cit., str. 137—138).
f . IT . ■_Diahren-dorf, Class and Class Conflict in Industrial Society, Stan­
ford Univ. Press, 1959, str. 168).

176
 sporove ili, mnogo šire, da djelujemo kao vođe ili vodiči
drugih ljudi. Kad govorimo o jednom autoritetu, mislimo na
osobu ili skup osoba koje uživaju ovo pravo. Akcenat pada
prvenstveno na pravo, a ne na moć. Moć sama po sebi ne
posjeduje legitimnost, mandat, službu . . . Postoji autoritet
iznad autoriteta vlade. Postoji jedna veća suglasnost bez ko­
je bi se osnovni poredak zajednice raspao.«16
Izvor autoriteta Mac Iver traži u pravu, a ne u moći, a
izvor prava ne u vladi nego u ljudima koji stoje izvan vlade
i iznad vlade. U demokratskom poretku iznad vlade stoji
skupština, legislativno tijelo sastavljeno od predstavnika »op­
će volje naroda«. Zato Mac Iver ističe da je »autoritet osjet­
ljiv« za socijalnu strukturu na kojoj počiva, te da je vlada
samo oruđe ovoga autoriteta. Autoritet vlade je samo »mit
koji danas prevladava«. Razumije se da volja ljudi koji stva­
raju zakonodavno tijelo, kao delegirani oblik moći, pred­
stavlja stalnu »latentnu moć« koja, međutim, u toku samih
izbora postaje »manifestna moć«, iako traje samo kratko
vrijeme. Robert Bierstedt, praveći razliku između »moći«
kao »latentne sile« i »moći« kao »manifestne moći« određu­
je »autoritet« kao »institucionaliziranu moć«.17 Valja reći
da je to i najčešća definicija u pozitivistički ili funkcionali-
stički orijentiranih autora, a da se njome upravo ukida ona
»moć« autoriteta što leži u samim ljudima, u društvenoj za­
jednici a prethodi svakom aktu institucionalizacije. J. J.
Rousseau je mnogo bolje vidio stvarni problem od njego­
vih nesretnih nasljednika nakon A. Comtea, koji su »opću
volju« pretvorili u »društvenu suglasnost« unutar datog za­
konitog poretka, i na taj je način kastrirali u njenćj dina­
mičkoj i antropološkoj prirodi.18
Vratimo se stoga J. J. Rousseauovu razlikovanju izme­
đu »opće volje« (volontć generale) i »volje svih« (volonte
de tous). Znamo da je »društveni ugovor« sasvim poseban
pakt ili sporazum između ljudi, odnosno između pojedinca
i društva, koji m ora osigurati stalnu kontrolu institucionali­

16 Robert M. Mac Iver, The Web of Governm ent, New York, The Mac­
millan Co., 1947, str. 87, citirano po: W alter Buckley, Sociology and M odern
S ystem s Theory, Pretince Hall, Inc. Englewood Cliffs, New Jersey, 1967, str.
17 Robert Bierstedt, An Analysis of Social Power, »American Sociological
Review«, 15, 1950, 730—738.
18 Danas je pozitivističko s h v a ć a le društvene suglasnosti najizrazitije kod
m odernih funJkcionalista, gdje je ono dobilo oznaku »društvene integracije«.
Tako Talcott Parsons shvaća legitimni poredak »kao sistem legitimnog auto­
riteta u kojemu se moć stopila s kolektivnom odgovornošću« <The Social
S ystem , New York, The Free Press of Glencoe, str. 121).

12 — Zanat sociologa 177

ziranih, ozakonjenih oblika društvenog života od strane po­
jedinaca. Budući da je institucionalizacija uvijek otuđiva­
nje volje pojedinaca, i prem a tome delegirani ili otuđeni ob­
lik moći pojedinaca, osnovni je problem kako održavati dru­
štvenu kontrolu nad tom otuđenom moći. J. J. Rousseau po­
kušava da je sasvim određenim dem okratskim postupcima
stavi pod stalnu kontrolu, te da kontrola bude takva da sa­
mo društvo sačuva osnovni autoritet, a ne institucije (ustav,
vlada, zakoni). Da bi to postigao, služi se razlikovanjem iz­
među »opće volje« i »volje svih«. Ova posljednja je izraz
individualnih, privatnih i sebičnih interesa, dok prva pro­
izlazi iz »razuma«, iz poim anja općeg interesa, iz same dru­
štvene prirode čovjeka, onoga što je svima ljudim a zajed­
ničko. Ona nosi u sebi istovremeno racionalni princip
(shvaćanje univerzalnosti čovjekovih prava) i moralni prin­
cip (shvaćanje da su ta univerzalna prava konformna mo­
ralnim idealima čovjeka). »Opća volja je uvijek ispravna i
teži uvijek općoj koristi«, kaže Rousseau (Društveni ugovor).
Ova »opća volja« je stvarna osnova legitimnosti poretka,
ona je nosilac autoriteta društvenog poretka ili režima vla­
danja. Ona se ne konstituira na odluci obične većine ljudi,
nego pretpostavlja volju i odluku svih građana. Poštuje in­
dividualnu autonomiju, jer društveni poredak i mora služiti
individualnim slobodama. U konstituiranju osnovnih prava
čovjeka princip univerzalnosti ostaje neokrnjen, jer on do­
ista razumijeva volju svih ljudi.19
Vlada ili izvršna vlast je odgovorna pred »općom vo­
ljom«, pa ako se ona ogriješi o »zakon« (osnovna načela
uređenja ili slobode građana), tada građani im aju pravo da
prekinu »praugovor« i otkažu poslušnost vlasti. Do otkazi­
vanja poslušnosti može doći i onda kad jedna manjina na­
meće svoje zakone, ali također i onda kad to čini većina.
Volja većine (»volja svih«) kao izraz posebnih interesa mo­
že također ići protiv »opće volje« ili općih prava građana.
Volja većine posjeduje puni autoritet samo onda ako nosi
»sva obilježja opće volje«. Dakle, ako je volja većine u skla­
du s »općom voljom«, to jest ako doista predstavlja sve­
opće interese ili temeljna prava čovjeka, samo se tada može
pozivati na puni autoritet. Autoritet nije, dakle, kao što mi-

.19. Ideal državnog uređenja jest: »Pronaći oblik udruženja koji brani i
zaštićuje sa svom zajedničkom snagom ličnost i dobra svakog udruženog po­
jedinca, i pomoću kojega se svaki pojedinac, ujedinjujući se s drugim, po­
korava samo sam sebi i ostaje isto tako slobodan kao i ranije« (Contrat
Social, 1, 6, Ed. G am ier, str. 243).

178
 sle pozitivisti, povezan sa svakim zakonom koji se donosi
većinskom odlukom.20
Za J. J. Rousseaua, kao i za Kanta i Hegela, političko-pra-
vna sfera je bitna za konstituiranje demokratskog poretka i
individualnih sloboda, ali on osjeća da konkretno građansko
društvo, sa svojim posebnim interesima, dolazi u sukob s
njime, i stoga želi uvesti nešto različito kako bi maksimal­
no zaštitio »ljudska prava«, na kojima se gradi demokratski
poredak. Iako nas pojam »opće volje« kao podloge institu­
cionalizacije uvodi u probleme »ljudske prirode«, antropo­
loških osnova društveno-političkog poretka, J. J. Rousseau
izbjegava da »opću volju« sm atra nekim »prirodnim zako­
nom«, da joj dade karakter prirodne sile, kao što je često
slučaj kod pozitivista s »društvenom suglasnošću« ili »dru­
štvenom integracijom«. On zna vrlo dobro da bi spuštanje
»opće volje« na nivo »prirodnog zakona« značilo priznava­
nje premoći iracionalnih faktora, izvjesno srozavanje indivi­
dualne volje i svijesti, a time i oduzimanje pojedincu pra­
va na kritiku društvenog poretka u ime dublje zasnovanih
ljudskih prava. J. J. Rousseau ostaje u tome dijalektičar i
prethodnik K. Магха. Racionalni karakter »opće volje« zna­
či da pojedinac kao društveno biće mora svjesnim naporom,
jasnim opredjeljenjem i s punom odgovornošću zauzeti sta­
jalište »opće volje«, a to mu dopušta da kritizira postojeće
i onemogućava da se »opći zakoni« odigravaju iza njegovih
leđa. Akcent je uvijek na ljudskoj slobodi, a ne na sigurnosti
ili društvenom miru, do čega je pozitivistima najviše stalo.
Autoritet »opće volje« temelji se na tome što je ona no­
silac pravednosti ili društvenih normi, koje postoje kao us­
mjerenje i težnja prem a ostvarenju u smislu institucionali­
zacije. Tu je uzrok »mogućeg raskoraka između normi kao
aspiracija i njihove institucionalizacije, njihova konkretnog
društvenog uspostavljanja. Nećemo sada ulaziti u teškoće
koje ima J. J. Rousseau da bi pomirio posebne i opće intere­
se građana kao nosilaca suvremene vlasti. Na prim jer, kako
će ukloniti onaj circulus vitiosus koji pretpostavlja da na­
rod ostaje jedini zakonodavac, a koji mora kao takav biti
sposoban da shvati i uvidi koji su zakoni najbolji i pravi da
bi bili u skladu s »općom voljom«; kako shvatiti odnos em­

20 Peter C. Mayer-Tasch u veoma dobroj studiji o (Rousseau i Hobbesu

Autonomie und Autoriteti (Ijuchterhand, Nemvied, 1968) sm atra da je (neodrži­
vo gledište Roelleokea d a je pireima (Rousseaiuu »svaki pozitivno važeći zakon . . .
či/n opće volje« \(iDer Begrifi des positiiven Gesetzes ^und das Grundgesetz).
J. J. Rousseau je u tome sasvim jasan: »Cesto postupi velika razlika između
volje sviih i opće volje; (druga ide tna opće dobro, a prva ina privatni interes
i samo je zbir pojedinačnih voljnih mišljenja« (ciit. po Мауег-Тaschsu, str. 53).

179
pirijske volje (uvijek ograničene) i racionalne volje (uvijek
idealne, prim jerne)? Je li njihovo podudaranje »slučaj« ili
podliježe određenom društvenom razvitku? J. J. Rousseau je,
čini se, bio sklon prvom odgovoru, a Hegel je odgovorio na
drugi način.
Proturječje između »legalnog zakonodavstva«, koje se do­
nosi većinom glasova građana, i »idealne pravednosti« m ark­
sizam rješava tako da konfrontira formalno-pravni sa stvar­
nim društvenim razvitkom unoseći, dakle, jednu genetičku
dimenziju u raspravljanje. Očito je da »opća volja« ili »ide­
alna pravednost« stalno dobiva kritičke korekture u svojim
pokušajima da se ostvari. Tako se idealnost »ljudskih pra­
va« građanske dem okracije pokazala iluzornom kad se vi­
djelo u kojem smislu djeluje jedno od osnovnih prava, kao
što je »pravo vlasništva«.
Marksizam preuzima od J. J. Rousseaua razlikovanje iz­
među legitimne vlasti kao relativnog, privremenog poduda­
ran ja zakonodavne volje, donesenih zakona, s »općom vo­
ljom«, i autoriteta, koji je sm ješten u samome društvu kao
nosiocu suvereniteta. Autoritet zavisi od podudaranja za­
konskog poretka s općeprihvaćenim osnovnim ljudskim pra­
vima. Ako ljudi, pa čak i bilo koji pojedinac, shvate da os­
novna ljudska prava nisu realizirana u zakonskom poretku,
oni im aju pravo na »prekid ugovora«, na osporavanje legi­
timnog poretka. Što je broj onih koji osporavaju legitimni
poredak veći, to je autoritet poretka slabiji i on može sa­
svim iščeznuti. To se događa kad većina traži izmjenu us­
tavnog poretka u ime »prirodnih ljudskih prava«, u ime os­
novnih društvenih prava ili sloboda.
Im a li svaki pojedinac ili društvena grupa pravo da
dovodi u pitanje autoritet ili da ga uzurpira? Ima, jer to
leži u prirodi »opće volje«, je r je ona dijalektička tvorevina,
u kojoj svaki pojedinac može da se uzdigne na nivo »dru­
štvenog totaliteta« onim trenutkom kad uspije progovoriti
u ime »idealnih društvenih prava« svakog čovjeka. Ako on
ovome »idealitetu« nije sposoban pribaviti suglasnost većine
mišljenja drugih ljudi, tada on ostaje samo na nivou uto­
pije. Ali ako uspije pridobiti druge, tada se utopija pretvara
u akciju. Iz ovoga nedvosmisleno proizlazi da legitimna moć
crpi svoju snagu istovremeno iz dva izvora: a) pozitivnog za­
konodavstva i b) društvenog mišljenja, »društvene suglasno­
sti« (socijalnog konsenzusa) ili ideologije. Ovaj drugi izvor
je pokretan, uvjetovan povijesnim kretanjem i stoga sam
u sebi proturječan.

180
 Ako je društvena zajednica razjedinjena, rastvorena
zbog sebičnih i individualnih interesa pojedinaca, vladajući
sloj može u pravno-političkoj sferi nastojati da u ime »općih
prava« prevlada ovu faktičnu razjedinjenost, iako samo na
pravno-formalni način. No zato je dovoljno da se stvori jed­
na ideologija, jedno društveno mišljenje s pretenzijom da
bude »opće mišljenje«, koje bi legitimnoj vlasti pribavilo
autoritet »opće volje« naroda. »Opća volja« se pojavljuje ta­
da kao određena ideološka interpretacija »općih interesa« i
nužno kao mistifikacija tih interesa, ali, kao takva, nužna je
da se zakonskom poretku pribavi potreban autoritet. Ideo­
loška idealizacija pravnog poretka je phenomenon bene jun-
datum, jer odgovara nezadovoljenoj društvenoj potrebi (za
stvarnom društvenom zajednicom), ali koju potrebu istovre­
meno mistificira, preobražava u zahtjev za samo parcijal­
nim društvenim rješenjem. Jasno je da m arksistička kritika
građanske demokracije počinje upravo s ovom ideološkom
kritikom »društvene« suglasnosti u političkoj i pravnoj jed­
nakosti. Ona upozorava da se tom suglasnošću manipulira i
da je to također oblik društvene moći, koji dopušta da se le­
gitimna moć uopće može održati.
Dok je Marx, nakon J. J. Rousseaua, govorio o otuđiva­
nju »zajedničkog bića«, dakle društvene zajednice i njezi­
ne moći od čovjeka, pa i o ideološkom m anipuliranju ovim
»zajedničkim bićem« ili »općim interesima« ljudi kao bit­
nim vidom ideološke mistifkacije, C. Wright Mills upozo­
rava da se to isto događa s »društvenom suglasnošću«, dakle
s pojmom koji su u sociologiji popularizirali pozitivisti. »Me­
đu sredstvima moći koja danas prevladavaju, kaže W. Mills,
jest i moć da se upravlja i m anipulira suglasnošću ljudi. Či­
njenica je da mi ne znamo granice ove moći, ali se nadamo
da ona mora imati neke granice. No, to ne uklanja činjeni­
cu da je takva moć danas uspješno prim ijenjena bez odobre­
nja razuma ili svijesti onih koji joj se pokoravaju.« I Mills
predlaže da se uzmu u obzir tri osnovna oblika političke mo­
ći: »Autoritet (moć što je opravdana vjerovanjem onih koji
joj se dobrovoljno pokoravaju) i manipulacija (moć što osta­
je nepoznata onima koji su lišeni moći) . . . kao i prinuda.
Zapravo, tri tipa valja svaki put izdvojiti kad je riječ o
moći.«21
Možemo razlikovati:

21 C. Wright Mills, Power. Politics and People, Ballantine Book, New

York, 1964, str. 23.

181
 — moć prinude, koja u svojem institucionaliziranom ob­
liku odgovara »izvršnoj vlasti«, monopolu na fizičke sankci­
je, koju ima država i njezini organi;
— legitimnu moć ili zakonsku moć, koja se oslanja na
»zakonodavnu vlast« i pod kontrolom je »zakonodavne vla­
sti« (odnos narodne skupštine i legislative);
— autoritet ili moć »opće volje«, »društvene svijesti«,
»socijalne suglasnosti«, naročito o osnovnim društvenim nor­
mama i pravu, moć koja iz društva prelazi u društvene us­
tanove i daje im etičku osnovu;
— moć kao manipuliranje društvenom suglasnošću ili
moć ideologije, koja se može vršiti podjednako na svjesnom
kao i na podsvjesnom nivou ljudske volje.
Ideološka moć ide uvijek za tim da pribavi ili ospori
legitimnoj moći autoritet (pravo da se poziva na osnovna
ljudska prava).
Vladajuća klasa redovito nastoji pomoću manipulira­
nja »društvene suglasnosti« (isticanjem »unutrašnjih« ili
»vanjskih neprijatelja«, koji je ugrožavaju, i sličnim pos­
tupcima) učvrstiti autoritet legitimne vlasti. Revolucionari
nastoje pokazati da iza nje stoje »lažne vrijednosti«, da su
ljudi obmanuti, dakle da nište autoritet postojeće vlasti. Ovo
je borba za utjecaj, ne samo kao oblik obične propagande
ili uvjeravanja posebnim predoči van j em argumenata za ili
protiv nekog poretka, nego u pogledu osnovnog vrijednos­
nog opredjeljenja ljudi, u pogledu općeg važenja normi na
koje se vladajuća klasa poziva. Revolucionarna kritika na­
stoji pogoditi samo jezgru društvenih vrijednosti i normi da
bi ideološkim osvještavanjem uspostavila »društvenu sugla­
snost« na jednoj novoj, višoj ili istinitijoj razini. Razumije
se da je ovdje riječ o složenim procesima, pa jedan dru­
štveni poredak pronalazi načina da se održava još dugo
vremena pošto je vjerovanje u autentičnost njegovih osnov­
nih vrijednosti ili ideala već duboko pokolebano u većini
društva.
Kad bi se društvenu integraciju postizavalo isključivo
sredstvima prinude, onda bi politička uloga države, po uzoru
na tradicionalne liberale, bila dovoljna. No kako ona nije ni
u 'kojem slučaju dovoljna, to je potrebno osigurati njezin le­
gitimitet pomoću »ideologije«, prekriti njenu klasnu sadrži-
nu simbolima društvene suglasnosti. »Ideologizacija« njene
vlasti je jedan od bitnih preduvjeta njene stabilnosti. Ideo­
loška manipulacija društvene suglasnosti jedan je od stupo­

182
va nosača državne moći vladajuće klase. Zato nas i razo-
bličavanje ovoga ideološkog m anipuliranja s društvenim bi­
ćem čovjeka mora dovesti do korijena cijelog procesa: od
ideološke transpozicije društvene suglasnosti do moći prinu­
de (sa strane države), a od moći prinude ili države do sa­
mih društvenih (proizvodnih) interesa ili volja iz kojih se
država rađa.”
Rudi fSupdk, »Moć i učestvovanje«, u knjizi Globalni društveni sistem, zbornik ra­
dova, biblioteka ‘»Čovjek i sistem«, str. 177—200.

2. Robert K, Merton:
Vladajući postulati u
funkcionalnoj analizi
Uglavnom u antropologiji (mada ne
samo u njoj) funkcionalni analitičari obično uočavaju tri
međusobno povezana postulata, koja su se pokazala disku­
tabilnim i nepotrebnim funkcionalnoj orijentaciji, što će se
vidjeti i iz daljeg teksta.
Postulati tvrde da su, prvo, standardizirane društvene
aktivnosti ili kulturne jedinice funkcionalne za čitav dru­
štveni ili kulturni sistem; drugo, da sve takve društvene ili
kulturne jedinice ispunjavaju sociološku funkciju; i, treće,
prema tome da su te jedinice nužne.
Iako se te tri vrste tvrdnje najčešće susreću zajedno,
najbolje ih je ispitati pojedinačno, jer svaka od njih rađa
svoje posebne teškoće. (Ovdje ćemo se ograničiti samo
na prvu, op. R. S.)

Postulat funkcionalnog
jedinstva društva
Radcliffe-Brown izražava taj postulat
eksplicitnim term inima na karakterističan način:
22 Магх jasno upozorava da državu dli moć prinude vailja tumačiti kao
simptom dli izraz dubljih društvenih procesa: »Historijska je činjenica da su
oni teoretičari što sm atraju silu temeljem zakona direktno suprotstavljeni
onima koji vide temelj zakona u v o lji. . . Ako kao temelj zakona uzmemo
silu, kao kod Hobbesa, tada su zaikon i zalkonodavni akti samo simptom
ili izraz drugih urvjeta na kojim a počiva društvena moć . . . Ovd uvjeti nisu
stvoreni po državnoj moći: prije su oni ta ista moć koja je nju stvorila. Po­
jedinci koji vladaju u tim uvjetima, bez obzira na činjenicu što se njihova
moć m ora konstituirati kao Država, m oraju dati svojoj volji, onako kalko je
određena tfrm konkretnim okolnostima, ppći izraz kao volja Države, ikao zakon«
(Njemačka ideologija, MEGA, sv. 2, str. 307).

183
 »Fun'kcija »posebne društvene upotrebe je njezin dopri­
nos totalnom društvenom životu kao funkciji totalnog dru­
štvenog sistem a. Takav stav podrazum ijeva da društveni si­
stem (totalna društvena struktura, zajedno s totalitetom
drušvenih upotreba, u kojim a se ta stru k tu ra očituje i od
kojih zavisi njezino trajno postojanje) posjeduje određenu
vrstu jedinstva, o kojem možemo govoriti kao o funkcional­
nom jedinstvu. Možemo ga definirati kao stanje u kojem
svi dijelovi društvenog sistem a djeluju zajedno s dovoljno
harm onije ili unutrašnje konzistencije, tj. bez stvaranja tra j­
nih sukoba koji se ne mogu razriješiti niti regulirati.«23
Ipak je važno zapaziti da on pojam funkcionalnog jedin­
stva opisuje kao hipotezu koja zahtijeva dalja provjeravanja.
Odmah se uočava da je Malinowski provjeravao empi­
rijsku prihvatljivost ovog postulata kad prim jećuje da »so­
ciološka škola« (u koju on svrstava Radcliffe-Browna)
»pretjeruje oko solidarnosti primitivnog čovjeka« i »zanema­
ruje pojedinca«.24 Ali uskoro postaje očito da Malinowski
ne napušta u tolikoj m jeri ove sumnjive zaključke. On na­
stavlja govoriti o standardiziranim djelatnostim a i vjerova­
njim a kao funkcionalnim »za kulturu u cjelini«, i dalje tvr­
di da su oni također funkcionalni za svakog člana društva.
Govoreći o primitivnim vjerovanjim a u natprirodno, on piše:
»Ovdje se funkcionalno stanovište stavlja na provjera­
vanje . . . Ono treba da pokaže na koji način vjera i ritual
rade za društvenu integraciju, tehničku i ekonomsku efi­
kasnost, za kulturu u cjelini — a posredno za biološku i du­
hovnu dobrobit svakog pojedinačnog člana.«25
Ako je jedna nekvalificirana tvrdnja sporna, onda je ova
dvostruko sumnjivija. Da li kulturne jedinice jednoobraz­
no ispunjavaju funkcije društva koje se prom atraju kao
sistem svih članova tog društva, više je empirijsko pitanje
činjenice, nego što je aksiom.
Kluckhohn očito prim jećuje problem utoliko što proši­
ruje alternative da bi uključio mogućnost da su kulturne

23 Radcliffe-Brown, »On the concept of function«. American Anthropolo­

gist, 1935, str. 397.
24 Malinowski, Anthropology, op. cit., 132, i »The group and the indi­
vidual in funkcional analysis«, u djelu American Journal of Sociology, 1939,
44, 938—964.
23 Malinowski, Anthropology, op. cit., 135. Malinowski zadržava ovo gle­
dište bez bitne prom jene u svojim kasnijim rukopisima, od kojih se može
konzultirati, n a prim jer, »The group and the individual in functional ana­
ly sis, op. cit., 962—963: » . . . vidimo da svaka institucija s jedne strane do­
prinosi integralnom funkcioniranju zajednice u cjelini, ali također zadovoljava i
izvedene i osnovne potrebe pojed in ca. . . Svaki pojedini član uživa sve do­
brobiti koje su upravo navedene . . . «( Istaknuo, R. K. M.)

184
forme »prilagodljive ili adaptivne. . . za članove društva ili
društvo shvaćeno kao trajnu jedinicu«.26 Ovo je neophodni
prvi korak uzimanja u obzir varijacija u jedinici, koja obav­
lja pripisanu funkciju. Prisiljeni snagom empirijskog pro­
m atranja doći ćemo u situaciju da još više proširimo obu­
jam varijacije ove jedinice.
Sasvim je jasno da pojam funkcionalnog jedinstva nije
postulat izvan domašaja empirijske provjere; vrijedi upravo
obrnuto. Stupanj integracije je em pirijska varijabla,27 koja
se povremeno mijenja u istome društvu, a razlikuje se u
različitim društvima. Da sva ljudska društva m oraju imati
određeni stupanj integracije, stvar je definicije — i zahtije­
va preispitivanje. Ali sva društva nem aju tako visok stupanj
integriranosti u kojem je svaka kulturno standardizirana
aktivnost ili vjerovanje funkcionalna za društvo u cjelini
i jednoobrazno funkcionalna za ljude koji žive u njemu.
Zapravo, ne bi trebalo da Radclife-Brown napušta svoju omi­
ljenu oblast analogija da bi posumnjao u adekvatnost tvr­
dnje o funkcionalnom jedinstvu. Značajno variran je u stup­
nju integracije nalazimo čak među pojedinim biološkim or­
ganizmima, iako nam zdravorazumska tvrdnja govori da
ovdje sigurno svi dijelovi organizma rade za »zajednički«
cilj. Razmotrimo samo ovo:
»Utvrđeno je da postoje visokointegrirani organizmi
pod strogom kontrolom živčanog sustava ili hormona, čiji bi
veći gubitak imao snažan utjecaj na cijeli sistem, često uz­
rokujući smrt. Osim toga, postoje niži organizmi koji su ma­
nje uspješno povezani, u kojima čak i gubitak većeg dijela
tijela uzrokuje samo privremene teškoće, koje se uklanjaju
regeneracijom oštećenih dijelova. Mnoge od ovih manje us­
pješno organiziranih životinja su tako jadno integrirane da
njihovi dijelovi mogu biti u aktivnoj opoziciji. Tako kad
običnu morsku zvijezdu postavimo na leđa, može se dogo­
diti da dio krakova pokušava da okrene životinju u jednom,
a ostatak se okreće u drugom sm je ru . . . Zbog svoje neu­
spješne integracije morski ljiljan se može pomicati i osta­
viti tako dio tijela čvrsto pričvršćenog na stijenu, pa životi­
nja trpi teško oštećenje.«28

26 Khickhohn, Navaho W itchcraft (Moć vještica kod plemena Navaho) 46, b.

27 Sorokinova je zasluga što je dao pregled teorija društvene integracije
ne gubeći iz vida ovu važnu činjeniiau. Vidi: Piitrim Sorokin, Forms and P rob­
lem s of Culture-Integration, (Rural Sociology, 1936, br. 1.
28 G. H. Parker, u djelu »The E lem entary N ervous S ystem «, kao što je
navedeno kod W. C. Alleeam u djelu »Animal Aggregation « (University of Chi­
cago Press, 1931, 81—82.

185
 Ako to važi za pojedinačne organizme, čini se da je д
fortiori tako i sa kompleksnim društvenim sistemima.
Ne m ora se ići daleko da bi se pokazalo kako je p ret­
postavka o potpunom funkcionalnom jedinstvu ljudskog dru­
štva ponovno suprotna činjenicama. Socijalne upotrebe ili
sentimenti mogu biti funkcionalne za neke grupe a ne­
funkcionalne za neke druge u istom društvu. Antropolozi
često navode »povećanu solidarnost zajednice« i »povećan
porodični ponos« kao prim jere funkcionalno adaptivnih sen­
timenata. Ipak kao što je Bateson29 između ostalih pokazao,
povećanje ponosa u pojedinim porodicama može često po­
služiti raspadanju solidarnosti male lokalne zajednice. Ne
samo da je postulat funkcionalnog jedinstva često suprotan
činjenicama, nego on ima i malu heurističku vrijednost, jer
odvlači analitičarevu pažnju od mogućih sasvim različitih
posljedica date društvene ili kulturne jedinice (upotreba,
vjerovanje, obrazac ponašanja, institucija) za različite dru­
štvene grupe i za pojedinačne članove tih grupa.
Ako je masa činjenica i prom atranja koja negira pret­
postavku funkcionalnog jedinstva toliko velika i lako dostu­
pna, kao što smo pokazali, zanimljivo je zapitati se kako to
da Radcliffe-Brown i drugi koji ga slijede nastavljaju da
drže te pretpostavke. Mogući odgovor jeste činjenica da je
ta koncepcija u obliku suvremenih formulacija, kakvu su
razvili socijalni antropolozi, dakle ljudi koji se pretežno ba­
ve proučavanjem nepismenih društava. U svijetlu onoga što
je Radin opisao kao »visoko integrirana priroda većine uro-
đeničkih civilizacija«, ova pretpostavka može prilično odgo­
varati nekima, ako ne i svim nepismenim društvima. Ali og­
romnu intelektualnu kaznu plaća onaj koji pom jera ovu
mogućno korisnu pretpostavku, iz oblasti malih nepismenih
društava u oblast velikih, kompleksnih i visoko diferencira­
nih pismenih društava. Možda ni u jednoj drugoj oblasti,
kao u funkcionalnoj analizi religije, opasnost ovakvog trans­
fera nije tako očita. To zaslužuje kratak osvrt, ako ni zbog
čega drugoga, a ono zbog toga da se reljefno prikažu greške
koje se nasljeđuju kad se samilosno prihvaća ta pretpostav­
ka, a da se dubinski ne preispita.
O teorijskoj sociologiji, »Pitanja«, Zagrelb, 1979, str. 86—89.

29 Gregory Bateson, Naven (Cambridge, England — University Press, 1936).

186
 3. Rudi Supek: Stabilizacija,
grupna ravnoteža i priroda
akcijskih grupa
Smanjivanje varijabilnosti u stavovi­
ma na početku i na kraju radne akcije, i povećanje indeksa
pozitivne evolucije, uzeli smo kao znakove određene stabili­
zacije grupnog života brigada. Kao neposredno svjedočan­
stvo o takvoj stabilizaciji poslužile su nam izjave brigadira
o iščezavanju svih onih pojava koje neposredno štete pove­
zanosti brigada (stvaranje grupica, nedolično ponašanje bri­
gadira, loši drugarski odnosi itd.). Možemo čak utvrditi da
brigadirski kolektivi pronalaze lakše svoju ravnotežu, jer
uspješnije suzbijaju pojave koje štete povezanosti brigada
(stvaranje grupica, nedolično ponašanje brigade). Izvjesno
popuštanje napetosti u odnosima i čitavoj atmosferi naselj-
skog života bili bi vanjski simptomi takve uravnoteženosti
života.
Međutim, kad govorimo o stabilizaciji i uravnoteženo­
sti omladinskih brigada, moramo imati na umu da se ta
stabilizacija i uravnoteženost može postići različitim režimi­
ma kolektivnog života i, dakako, upotrebom različitih sred­
stava utjecaja na pojedince. Nije li Crnogorska brigada, za
razliku od svih drugih srednjoškolskih i studentskih briga­
da, uspjela 1958. sačuvati svoju ravnotežu i pokazati začud­
nu stabilnost usprkos svim neprilikama kroz koje je prema
vlastitoj ocjeni prolazila?!
Zadržimo se još malo na pojm u grupne ravnoteže onako
kako se on redovito upotrebljava u suvremenoj sociologiji.
Grupna se ravnoteža najčešće dovodi u vezu s uspješnošću
društvene kontrole, to jest, u grupi neprekidno djeluju od­
ređene grupne ili kolektivne sile koje prim oravaju pojedin­
ca da se pokorava određenim normama, pa se tako izjedna­
čava ponašanje članova grupe. Oslanjajući se na Durkheimo-
vo shvaćanje društvene kontrole i pritiska, G. Homans defi­
nira stanje grupne ravnoteže ovako: »Neki je društveni si­
stem u ravnoteži i kontrola je u njemu uspješna onda kad
je stanje elemenata, što ulaze u sistem i međusobne odno­
se, takvo da bilo kakva mala prom jena u jednom elementu
izaziva promjene u drugim elementima koji nastoje smanji­
ti porast te promjene« (Ljudska grupa, str. 303).
Ravnoteža se u društvenom sistemu ili društvenoj grupi
održava kao aktivni društveni proces, što je Durkheim vrlo
dobro uočio kao specifičnu društvenu činjenicu, pa svako

187
odstupanje pojedinca od društveno utvrđenih norm i ili od
društvenog prosjeka ponašanja izaziva određene prom jene
kod drugih članova društva koji na te prom jene reagiraju
tako da devijantnog pojedinca nastoje ponovno »stjerati u
red«, na njegovo mjesto, da bi se uspostavila poremećena
ravnoteža.
Nema sumnje da se ovdje isprepleće fizikalni pojam rav­
noteže s moralnim tumačenjem. Fizikalno shvaćanje pret­
postavlja da svako odstupanje pojedinca, još prije nego što
je grupa stvorila o njem u mišljenje, izaziva kod drugih neku
prom jenu, pritisak ili nelagodu koja ih prije svakog rasuđi­
vanja nagoni da reagiraju na pojedinca koji odstupa ili »skre­
će«. Društvo bi se u tom slučaju ponašalo kao zatvoreni si­
stem u kome je kretanje svakog člana funkcija kretanja cje­
line, pa bi cjelina bezuvjetno dominirala nad pojedincem i
snagom svoje prisutnosti, da ne kažemo fizičkom silom, go­
tovo ga tjerala da održava sklad s drugim članovima dru­
štva. Potrebno je reći da se ov^ko definiran pojam rav­
noteže može prim ijeniti samo na grupe s izrazito autori­
tativnom organizacijom, koje su pod jakim pritiskom usvo­
jenih normi ponašanja. Tako, na prim jer, prim jedba jed­
nog člana autoritativne grupe na račun vođe odmah izaziva
reakciju, nesvjesnu ili podsvjesnu, kod ostalih članova gru­
pe, koja bi mogla biti kobna za njega kad ne bi svoju pri­
mjedbu odmah pretvorio u blagu šalu, čime pokazuje da
nije izmijenio svoj stvarni stav! Naprotiv, dem okratska gru­
pa dopušta mnoga odstupanja na koja bi autoritativna bez­
uvjetno reagirala. Netko će prim ijetiti da i ona reagira na
odstupanja, samo što tim odstupanjim a daje šire granice ne­
go autoritativna grupa. Prema tome, načelo ravnoteže u jed­
nom i drugom slučaju ostaje sačuvano. Međutim, nas za­
nima kakav je odnos grupne kontrole prem a grupnoj pove­
zanosti i prema pritiscim a koji dolaze izvana.
U autoritativnim je grupama kontrola oštrija, pa su one
prividno i povezani je. Autoritativni režim uvodi se u voj­
ničke i razne druge akcijske ili avanturističke grupe samo
zato da bi se postigla što veća unutrašnja povezanost. Na­
čin rukovođenja podređen je u tom slučaju brizi grupe za
vlastitu unutrašnju povezanost i zapravo je autoritet vođe
samo funkcija stvarne potrebe za jačom povezanošću. Iz
toga proizlazi i druga činjenica: jače povezana grupa lakše
će se oduprijeti pritiscim a koji dolaze izvana i prijete nje­
zinoj povezanosti. Dokaz za to je spomenuta crnogorska
brigada.

188
 Do prijelaza na demokratičniji način rukovođenja u ra­
dnoj akciji došlo je i zbog smanjenog pritiska na brigadire
u pitanju radnog učinka. Taj je pritisak bio veoma jak u po­
slijeratnim godinama, je r je proizlazio iz kretanja cijelog
društva čije je ponašanje pri izvršavanju radnih zadataka
bilo radikalno. Stoga je i rad u radnoj akciji bio vremenski
neograničen. U sadašnjoj situaciji taj je rad ograničen na
šest sati, a prekovremeni rad je zabranjen. Da se pritisak
izvana održao i da je osnovna norma ostala požrtvovan je
na radu, vjerojatno ne bi ni došlo do promjene režima u
radnoj akciji. Ako se društvo, kojim nesretnim stjecajem
svjetskih okolnosti, nađe opet u ratnoj atmosferi, ponovno
če se uvesti autoritativni je metode rukovođenja!
Pojam ravnoteže je, dakle, relativan, jer ga u grupi
možemo ostvarivati s različitim kriterijim a budući da zavisi
od dva bitna faktora: od toga kakvu unutargrupnu poveza­
nost želimo postići i s kakvim izvangrupnim pritiscima mo­
ramo računati u akciji grupe. Ćini se da izvangrupni pritisci
u 1958. godini (natjecanje, rukovođenje, prebacivanje norme)
nisu bili u očima brigadira dovoljno opravdani da bi na njih
reagirali povećanom grupnom kontrolom protiv onih koji
su počeli »mrmljati«, »skretati« ili su postajali »nediscipli­
nirani«. Norme koje je postavilo rukovodstvo brigade i rad­
ne akcije nisu djelovale kao dovoljno uspješna kolektivna
kontrola članova brigade. Jedino je Crnogorska brigada us­
pjela ostvariti uspješnu kolektivnu kontrolu, ali više za­
hvaljujući svome visokom natjecateljskom borbenom i »ple­
menskom« duhu, dakle, nekim pretežno etničkim osobi­
nama.
Prema tome smatramo da je Homansov pojam grupne
ravnoteže i kontrole shematski prim jenljiv na analizu po­
našanja grupa kao što su radne brigade i slični kolektivi, ali
da u nj treba unijeti stanovite korekture. Naime, grupa ni­
je nikad neka izolirana tvorevina u društvu, nego je podlož­
na svim onim proturječnim silama koje u društvu nor­
malno djeluju. Pojam grupne ravnoteže i kontrole treba,
dakle, uvijek tum ačiti unutar određenog društva i u od­
nosu prema kretanjim a i vrijednostim a koje u tom druš­
tvu vladaju. Na opasnost mehaničkog shvaćanja ravnoteže
ili harmonije u nekoj grupi ili društvenom sistemu sasvim
je pravilno upozorio Gunnar Myrdal {An American Dilemma,
II, str. 1055) koji upozorava da razna finalistička i funkcio-
nalistička shvaćanja vode do socijalnog konzervativizma:

189
 »Prisutnost ove iste statičke i fatalističke ocjene u skri­
venom etosu suvremene društvene nauke sugerira nam se po­
moću term ina koje nalazimo u spisima mnogih sociologa, a
takvi su ,uravnoteženost', ,harm onija', ,ravnoteža', ,prilagod­
ba', ,neprilagođenost', ,organizacija', ,dezorganizacija', »ako­
modacija', »funkcija', »socijalni proces' i »kulturna baština'.
Iako su korisno upotrebljavani da bi se opisale situacije
koje iskustveno prom atram o, oni u sebi nose tendenciju
neangažirane procjene (laissez-faire) tih situacija. Lako je
razumljivo kako dolazi do ove: kad za neki socijalni sistem
kažemo da se nalazi u stanju harm onije, ili da posjeduje rav­
notežu, ili da su njegove snage organizirane, podešene ili pri­
lagođene jedne drugima, tada se uvijek neizbježno razumi­
jeva da je postignuta neka vrsta ideala, što se izražava rije­
čima »individualna sreća' ili ,opće blagostanje'. Stoga je ta­
kva situacija ocijenjena kao ,dobra', a pokret u tom smje­
ru kao poželjan.«
Ta je Myrdalova opomena umjesna, je r mehanička pri­
mjena pojmova grupne ravnoteže, povezanosti ili sklada če­
sto navodi na zaključak da je i sam sadržaj ili sistem života
u kojem se kreću društveni kolektivi sasvim opravdan. Ta­
kvu ravnotežu mogu kolektivi postići u izrazito autoritativ­
nom sistemu rukovođenja, isto kao i u izrazito dem okrat­
skom. Ali to ne znači da se društveni sistem ili sistem ru­
kovođenja grupama ne odrazu je na izvjestan način u svije­
sti pojedinaca i da ne rađa određenu društvenu svijest i
odgovarajuće ponašanje pojedinca. Upravo činjenica da se
svaki društveni sistem ogleda u svijesti pojedinaca koji u
njemu žive, da određuje način njihova života i vrijednosti
koje zastupaju, prim orava nas da pojmove grupne poveza­
nosti ili ravnoteže podredimo pojmovima kolektivnih ideala
ili samoga sadržaja života. Način života građana u nekoj
diktaturi može imati privid savršene društvene ravoteže i
sklada, a način života u nekoj demokraciji može i te kako
ostavljati dojam neravnoteže i stanovitog kaosa, pa ipak
ideali koji se izražavaju u demokratskom načinu života zna­
če za razvitak pojedinca neusporedivo više nego ideali u dik­
tatorskom režimu!
Omladina na putu (bratstva, Mladost, Beograd, str. 222—225.

190
 4. Raymond Boudon:
Funkcionalna analiza i
funkcionaližam
Ime funkcionalna analiza možemo da­
ti analizi sistema interakcija, koji uzimaju oblik sistema
uloga a da se ne udaljimo od dobro uhodane tradicije. U
tom smislu, različiti prim jeri koje smo prikazivali, pripa­
daju funkcionalnoj analizi i ilustriraju njezina načela.
Potrebno je istaknuti razlike između funkcionalne ana­
lize, s jedne strane, i funkcionalizma, ili čak hiperfunkciona-
lizma, da upotrijebimo Bourricaudov izraz s druge strane.
Prelazim od funkcionalne analize na funkcionaližam ako
uvedemo postulat, prema kojemu je svaki sistem interakci­
ja ujedno jedan sistem uloga. Ovaj postulat predstavlja ne­
poželjno uopćavanje, jer postoje sistemi odnosa među po­
jedincima koje ne možemo svesti na sisteme uloga. Naveli
smo već slučaj sistema intereakcija između Engleske i Nje­
mačke prije prvoga svjetskog rata. U tom sistemu dva či­
nioca ne samo da su prisutna, već se nalaze u određenom od­
nosu. Svaki od njih sposoban je da donosi odluke i da vrši
akcije kojima može utjecati na »blagostanje« drugoga. Ali
ove akcije nisu neko prožimanje uloga.
Zapravo, ne može se govoriti o ulogama ako ne postoji
neki okvir za minimalnu organizaciju odnosa među činioci­
ma. Pravila monopola organiziraju odnose među nosiocima
uloga. Uredbe i raznovrsna pravila sveučilišnih ustanova ili
sredstava obavještavanja organiziraju — iako na složeniji
način — uloge sveučilišta ili intelektualaca.
Budući da teoretičari funkcionalne analize nisu jasno
izložili ovu razliku, prigovorilo im se da šire spornu opću
sliku društava. Istina je da se, ako se nismo pobrinuli da
označimo ono što Arrow zove granicama organizacije, iz-
lažemo opasnosti uvođenja sporne i opasne predodžbe dru­
štava. Ako su svi sistemi interakcija shvaćeni kao sistemi
uloga, tada društvo dobiva neproničnost nekog tkiva orga­
nizacija. A kada je riječ o djelovanju pojedinaca, ona po­
staju u svim slučajevima određeno tumačenje uloga. No
ako je dozvoljeno, na prim jer, da kažemo kako nastavnik
odavši se gotovo sasvim istraživanjima daje jedno tumače­
nje svoje uloge, ne vidimo kakvu bi ulogu morao tumačiti
student koji je odabrao fiziku um jesto geologije, potrošač
koji se odlučio za ovu m arku zubne paste ili vlada koja je
izdala naređenje za djelomičnu mobilizaciju.

191
 Izgleda doista da neke poznate funkcionaliste ili socio­
loge ne zanima infra-organizacijski sistem odnosa. Tek što
smo postali svjesni postojanja i važnosti takve infra-orga-
nizacijske razine, postaje nemoguće da društveni sistem
predočujemo samo kao sistem uloga ili kao sistem organi­
zacija, a fortiori kao sistem potpuno organiziran ili čak
organski.28 Svakako je suvišno isticati lakoću i opasnost ta­
kvog klizanja: od onoga časa, kad se sve ponašanje svodi na
vršenje uloga i ispunjavanje funkcija, lako se društvo svodi
na pojednostavljeni model ne samo organiziranoga već i
organskoga totaliteta.
Zapravo, društva je potrebno prom atrati kao složeno
ispreplitanje sistem a interakcija. Neke od tih sistema treba
klasificirati pod ideal-tipskom etiketom »funkcionalnih si­
stema«, a druge pod etiketom »sistema međusobne zavisno­
sti«.
Vidjeli smo da su pokretači funkcionalne analize, na
prim jer M erton uvijek veoma naglašavali otvoreni karakter
uloga: uloge su često složene: one variraju; kad se slažu na
istim glavama, dovode do nepodudarnosti. Ovo otvaranje
osigurava društvenom subjektu određeni rub autonomije to­
liko zbiljske da će sociolog, koji je zanemaruje, sigurno za­
vršiti u karikiranju.
Izvjesne funkcionaliste kritizirao je oštroumno D.
Wrong: (Hipersocijalizirano shvaćanje čovjeka u modernom
društvu, American Sociological Review, 26, 1961), koji im je
prigovorio da prikazuju ultrasocijaliziranu predodžbu čovje­
ka. Ako sam dobro shvatio Wjronga, on im upućuje dvostru­
ki prigovor: s jedne strane, izgleda da oni brane postulat
prem a kojemu bi društveni subjekt tumačio svoju ulogu na
način suviše konformistički; s druge strane, izgleda da oni
koji put zaboravljaju da u brojnim situacijama, u kojima
valja birati, odlučivati ili djelovati, i samo pitanje konfor­
mizma nije dovoljno određeno. To bi značilo da u mnogim
situacijama, u kojima valja birati, sam kontekst uloga iz­
miče i, dosljedno, sam pojam uloge nije koristan u datim
okolnostima. Kad vršim takav i takav politički ili školski
izbor, ili uzimam takvu i takvu odluku za potrošnju ili in­
vesticiju, ja ne djelujem kao nosilac neke određene uloge
koja mi nameće ne znam kakve norme. Ti izvori odluke i dje-

192
 lovanja su, prem a tome, izuzeti zbog same društvene orga­
nizacije utjecaju normi. To ne znači da ne postoje kolektiv­
ni učinci, što možemo ustanoviti u vezi sa sistemima među­
sobne zavisnosti.
Ako želimo rezimirati prethodne distinkcije, mogli bi­
smo reći da prelazimo od funkcionalne analize na sporne
oblike funkcionalizma, komentirajući jednu ili drugu od
dviju nerazumnosti. Prva se sastoji od toga što zaborav­
ljamo da su uloge općenito složene, dvosmislene, proturje­
čne, snabdjevene promjenljivošću, ostavljajući na taj način
stanovitu autonomiju društvenom činitelju. Druga se sastoji
od toga što zanemarujemo činjenicu da mnogobrojne kate­
gorije izbora, djelovanje i odluke im aju — zbog same dru­
štvene organizacije — privatni karakter i zbog te činjenice
ne može ih se analizirati kao tumačenje neke uloge sa stra­
ne nekog aktera. Recipročno, sama definicija pojma uloge
kao sistema normi stoji u proturječnosti s privatnim karak­
terom tih istih odluka, izbora i akcija.
Sa svoje strane hiperfunkcionalizam se sastoji od kom­
binacije dviju nerazumnosti: ne zadovoljava se brisanjem
razlike između odluka, akcija i privatnih izbora, s jedne
strane, i akcija, djelovanja i stvarnih izbora u kontekstu
uloga, s druge strane. On zapravo potpuno briše autonomiju
društvenog subjekta kojoj funkcionalna analiza pridaje bit­
no značenje. Ali tek što shvatimo svaku akciju kao tumače­
nje uloge i napustimo postulat, po kojemu dajemo druš­
tvenom subjektu određeni rub autonomije, pojmovi djelova­
nja, odluke i izbora istim su časom lišeni svakog smisla, čak
ako i dalje upotrebljavamo riječi koji ih označuju.
Hiperfunkcionalisti, na prim jer, tumače političke, škol­
ske, kulturne izbore ili odluke potrošnje kao očitovanje kla­
snog konformizma: oni shvaćaju društvene klase kao da one
nameću svojim članovima da se pridržavaju uloga što su
nedvosmislene, neproturječne, da nisu složene i da prema
tome ne sadrže nikakav rub autonomije. Pitanje je mogu
li analize što se temelje na tako krutoj i siromašnoj paradig­
mi biti veoma korisne?
La logique đu social i(Logiika socijalnoga), Hachette, iPaatis, 1979, str. 89—92.

13 — Zanat sociologa 193

 V

Strukturalna analiza i
strukturalizam
Kad govorimo o strukturalnoj anali­
zi s gledišta strukturalizm a, tada se ponajprije prisjetim o
načela da je »cjelina više nego zbir svojih dijelova«, to jest
da se cjelina ne može svesti ili reducirati na sastavne dije­
love, a da se pri tome ne izgubi nešto što pripada samo
njoj, što je na neki način »kvaliteta cjeline« (gestaltqualitat
— kvaliteta oblika ili forme). Im ajući na umu pojmovne
analize kojima smo se do sada bavili, to nam je prilično
postalo jasno. M eđutim , postavlja se pitanje — kako to
utvrditi na sasvim egzaktan i m jerljiv način? Tom problemu
posvetio je svoj rad G. A. Gilli, koji u istraživanju organi­
zacije nastoji odrediti »strukturalne efekte« pomoću stati­
stičke analize ponašanja grupa i njihovih članova. »Grupni
efekt«, kao što nam govori već spomenuto načelo, ne može
biti samo suma pojedinačnih ili individualnih reakcija ili
odgovora, već mora sadržavati i nešto više od zbira njihovih
reakcija. Ispitujući frekvencije komunikacije u jednoj radnoj
grupi, on postavlja hipotezu da »povećana frekvencija komu­
nikacija u jednoj radnoj grupi povećava učinak svakog čla­
na bez obzira na frekvenciju s kojom svaki pojedinac komu­
nicira«. Ovu hipotezu, kojom su se mnogo bavili i drugi
istraživači (P. Blau, Tannenbaum, Bachman), Gilli provjerava
određenim statističkim postupcima i zaključuje da ona do­
ista vrijedi.
Ovdje je svakako, riječ o ograničenom broju danih va­
rijabli koje se može eksperimentalno relativno lako kontro­
lirati. No mnogo je teže ispitivati »grupne efekte«, kad se
radi o složenim društvenim odnosima kao što je, na pri­

194
 mjer, odnos među društvenim klasama, s obzirom na njiho­
vu stvarnu društvenu ulogu, njihove vrednote ili aspiracije,
jer se tu neka objektivna, lako promatrana obilježja miješa­
ju s nekim subjektivnim dosta složenim, istovremeno indi­
vidualnim i grupnim obilježjima. Kad se bavimo, na pri­
mjer, klasnim odnosima i pokušajem da definiramo jednu
društvenu klasu, sukobljujem o se odmah s dvije tendencije
pri definiranju društvene klase: jedna više statička i objek-
tivistička, što nastoji obilježja jedne klase utvrditi na osnovi
lako uočljivih razlika, više materijalne, objektivno-mat eri jal­
ne prirode; druga, više dinamička uočavajući ne toliko stra-
tifikacione razlike u objektivnoj strukturi, već jedan aktiv­
ni spor, sukobljavanje, suprotna htijenja i ciljeve, dakle na
jedan više subjektivistički ili ideološki način. Prva se naj­
lakše određuje u stabilnim i mirnim uvjetima društvenog
života, a druga za vrijeme sukoba i društvenih kriza. Di­
namički pristup unosi u strukturalnu analizu pokretni, vre­
menski faktor, povezan s tendencijama prema drukčijemu,
mogućemu, virtuelnome. Stoga ga pozitivisti izbjegavaju, op­
tužujući ga zbog »ideološke pristranosti«.
Ispitujući pojavu »poburžujenja« radničke klase, Gold-
thorpe i Lockwood pokazuju kako valja mnogo pažljivije
razmatrati odnose objektivnog društvenog položaja jednog
društvenog sloja i njegove idejne i vrijednosne orijentacije.
Njihova je studija dobar prim jer kako valja izbjegavati su­
više olaka uopćavanja nekih pojava na osnovi mehanističkog
shvaćanja odnosa između društvene baze i društvene nad­
gradnje, između objektivnog društvenog položaja jedne gru­
pacije i njezine društvene svijesti.
Dajući prim jer analize proizvodne organizacije iz per­
spektive društvenog totaliteta, željeli smo upozoriti na če­
stu tendenciju strukturalizma da promatra neku društvenu
cjelinu, neku organizaciju ili ustanovu, samo u njezinim
vlastitim okvirima, zaboravljajući sve one mnogobrojne veze
što je povezuju s društvenom i prirodnom okolicom, a ima­
ju neobično velik utjecaj na njezino konkretno ponašanje.

1. Gian Antonio Gilli:

Strukturalni efekti
Utjecaj što ga neki društveni agregat
vrši na ponašanje pojedinaca, od kojih je sastavljen, može
se proučavati polazeći od teorije strukturalnih efekata.

195
 Literatura nije obilna.1 Ona se tiče naročito odnosa
grupnih i individualnih svojstava ili odnosa individualne ko­
relacije i takozvane ekološke korelacije. Pokušat ćemo for­
m ulirati širu problem atiku strukturalnih efekata, uvjere­
ni da je riječ o bitnom pitanju, u vezi s najvećom zaprekom
da se skup stavova društvenih znanosti svede na neku psi­
hološku razinu.2
Polazeći od Durkheimovih analiza, Blau sm atra da se
neka struktura grupe sastoji od mreže društvenih veza iz­
među pojedinaca, što se nalaze u interakciji. Stanovita obi­
lježja ove strukture određuju strukturalni efekt: također
ga određuju i norm e (vrednote, standardi). U tom je slu­
čaju da bi se izoliralo strukturalni efekt, potrebno indivi­
dualizirati dvije varijable, X i Y (gdje Y zavisi od X), i pro­
vjeriti da li distribucija Х-а među sastojcima društvenog
agregata određuje barem jednu posebnu distribuciju Y-a,
pri čemu se obilježje X pojedinih individua održava kon­
stantnim. Prema tom postupku moglo bi se razlikovati iz­
među efekata društvene strukture na određene sheme indi­
vidualne akcije i utjecaja koji vrši na njim a obilježja sa­
mih djelatnih pojedinaca (P. Blau, Strukturalni efekti, str.
191).
Metoda se sastoji od tri operacije:
1. odrediti vrijednost jednog individualnog obilježja (na
prim jer, broj dobivenih promocija) kod svakoga člana grupe;
2. kom binirati dobivene individualne m jere u jedan je­
dinstveni pokazatelj grupe (na prim jer, prosječni broj dobi­
venih promocija);
3. odrediti eventualnu vezu između mjerenog obilježja
pomoću ovog pokazatelja i izvjesnog efekta, održavajući kon­
stantnim odgovarajuće obilježje posebnih individua.
Otuda proizlazi stav (2.1):
Povećana frekvencija komunikacija u jednoj radnoj gru­
pi povećava učinak svakog člana, bez obzira na frekvenciju
s kojom svaki pojedini komunicira.
Upravo predm et ovoga stava ulazi točno u problemati­
ku strukturalnih efekata: jedno obilježje X-grupe (X = po­
1 P. M. Blatu, Formal Organization: Dim ension of Analysis, American J o
urnal of Sociology, 1957, str. 58—67. i Stru ktu raln i efekti, American Sociological
Review, 1960, str. 178—193. Diskusija s J. A. Davis, J. L. Spaeth, i C. Huson,
A Technique for Analyzing the effects of Group Com position, American Socio
logical Review, 1961, stir. 215—225; te A. S. Tannenbaium i J. G. Bachman,
Structural Versus Individual E ffects, American Journal of Sociology, 1964, str.
585—595.
2 Vidi: G. C. Holmans, Contem porary Theory in Sociology, u R. E. I. Fa*
ms, Handbook of M odern Sociology, Chicago, 1964.

196
većana frekvencija komunikacija) vrši određeni učinak
(= povezivanje) na individualno svojstvo Y (kvantitet ili
nivo radnog učinka), nezavisno od vrijednosti koju ima X za
svakog pojedinca.
Postupak se svodi na slijedeće: pojedince se podijeli na
osnovi njihove frekvencije komunikacija (X); zatim ih se
podijeli u više grupa, čiju frekvenciju komunikacija mjeri­
mo pomoću vrijednosti X pojedinih individua koji je čine;
konačno, procjenjuje se radni učinak svakog pojedinca.
Ako u svakoj kategoriji pojedinaca, obilježenoj istom
frekvencijom komunikacija, nivo radnog učinka članova gru­
pe, u kojima je frekvencija komunikacija najviše, premaši
odgovarajući nivo članova grupe s niskom frekvencijom ko­
munikacija, stav (2.1) je provjeren i na taj način dokazuje­
mo prisutnost strukturalnih efekata.3
Valja prim ijetiti da se ova metoda ne može prim ijeniti
ako društvene strukture nisu izražene pomoću distribucije
frekvencija (na prim jer, za neki oblik vladavine), jer nedo­
staje individualna karakteristika koju valja održavati kon­
stantnom. Također se ne može prim ijeniti kad grupne norme
kod devijantnih jedinica izazivaju »interiorizaciju« grupnih
vrijednosti.
Davis, Spaeth i Huson diskutiraju o statističkim tehni­
kama koje valja upotrebljavati pri traženju »kompozicij-
skih« (strukturalnih) efekata i predlažu drugačiji model ob­
jašnjavanja: povezati dvije vrste učinaka (strukturalnih i
individualnih) u jednoj jedinstvenoj tipologiji.
Primjer: U određenoj populaciji svaki se pojedinac mo­
že odrediti pomoću prisutnosti ili odsutnosti određenog obi­
lježja A, koje ćemo sm atrati nezavisnom varijablom: ako A
označava obilježje: katolički, tada će A biti: ne-katolički, ili
još protestantski (pretpostavljamo samo ove dvije religije).
Nazovimo PA % (postotak) katoličke populacije. Svaki od
A ili A možemo obilježiti prisutnošću ili odsutnošću neke
druge karakteristike (na prim jer, egoizam), zavisne varijable
koju ćemo nazvati B, nazvat ćemo Рв °/o (postotak) populaci­
je obilježene egoizmom.
Pretpostavimo zatim da uspoređivanjem nekoliko popu­
lacija, koje su obilježene različitim vrijednostima PA, pro­
izlazi da je im utar svake populacije postotak egoista kod
protestanata neprestano veći nego kod katolika: ovu razli­

3 P. Blau, Formal organization, str. 64, prikazuje jednu tipologiju uči­

naka (= direktnih, obratnih i slučajnih), koja se osniva naročito na izgledu za­
visne varijabile.

197
ku, što zavisi od religije, nazvat ćemo individualnim efek­
tom, što je operativno jasno u intragrupnim i intergrupnim
odnosima. N asuprot tome, »kompozicijski efekt« postoji
samo kad se apsolutna д-vrijednost intragrupnih razlika ili
b-vrijednost intergrupnih razlika može opisati kao funkcija
Pa, to jest kad je kompozicija (sastav) populacije ona koja
određuje ove razlike . . .
Tannenbaum i Bachman donose također ispravke Blau-
ove koncepcije. Blau upotrebljava tabelu (2 х 2), u koju se
unose zamišljene distribucije da bi se upozorilo na struk­
turalne efekte: svaka je od dviju varijabla tada dihotomizi-
rana (raspolovljena), čak i onda kad bi jednoj ili drugoj
varijabli više odgovaralo da se upotrijebi kao kontinuum .
Vratimo se prošlom prim jeru. Nekorektno je da se po­
jedinci, s obzirom na frekvenciju komunikacija, raspodjele
na često i rijetko: je r varijabla »frekvencija komunikacija«
odgovara doista pravom kontinuumu. Naprotiv, varijabla
»spol« prirodno odgovara jednoj đihotomiji. Ako to zane­
marimo, moramo računati s teškim posljedicama: kako da
vodimo računa o osnovnom zahtjevu u proučavanju struk­
turalnih efekata, naime za održavanjem konstantnim obi­
lježja koje sm atram o nezavisnim (frekvencija komunikacija),
a da ujedno, kad uspoređujem o više od dvije grupe, održa­
vamo konstantnim grupni indeks što se odnosi na spome­
nuto individualno obilježje (prosječni broj komunikacija
članova grupe)? Ovi autori grafički pokazuju da dihotomi-
zacija varijabili, koje bi trebalo razm jestiti na jedan konti­
nuum dovodi do toga da ni individualna ni grupna obilježja
nisu u stvari održana konstantnima. Na prim jer, grupi sa
»nižom« razinom komunikacija pripadaju stvarno pojedin­
ci obilježeni nižom frekvencijom komunikacija (a ne jed­
nakom) u odnosu prem a onima koji pripadaju grupi s »viš­
om« raiznom komuniciranja.4
Tannenbaum i Bachman predlažu da se više ne preuzima
dihotomna klasifikacija, već radije n-višeputna, gdje će is­
traživač u funkciji samog cilja istraživanja odrediti vrijed­
nost n od slučaja do slučaja.

4 Qp. cit., str. 589: »Na prim jer, istraživač koji je naročito zainteresiran
da utvrdi prisutnost nekog strukturalnog efekta ne mora se 'Uznemirivati da
bi saznao da li se neki1 nezakoniti individualni1 efekt ipojavljjuje ili ne, u slu­
čaju kad obilježje grupe nismo strogo održavali konstantnim. Nasuprot to­
m u, on m ora (pažljivo osiigurati da strukturalni efekt, što ga je uspio izolirati,
ne bude nezakoniti efekt ako nilje održavao konstantnim individualno obiljež­
je.« Davisov stav jse ponešto udaljuje od ove kritike, je r Daviš dihotomizira
samo individualnu, a ne grupnu varijablu, čhne izbjegava izazivanje nezakoni­
tih grupnih efekata; izgleda, također da se on ograničava na individualne va­
rijable dihotomnog tipa, iako je riječ o formalnoj dihotomizaciji.

198
 Zašto ne sprečavamo istovremeno pojavljivanje neza­
konitih strukturalnih efekata i nezakonitih individualnih efe­
kata? To je naročito važno zbog toga što, kad zamjenjuje­
mo distribuciju (N х N) s distribucijom (2 х 2), umnožava­
mo broj polja (u tabeli) i zato je mogućnost vrlo slabih
frekvencija ili jednakih nuli u velikom broju dobivenih
polja.
Tannenbaum i Bachman daju stvarnu kritiku ideje
»grupe« ili »socijalnog agregata« u razm atranoj teoriji: pri­
je svega, uspoređivanje pojedinaca sa suprotnim vrijedno­
stima u odnosu prem a grupnom standardu znači uspoređi­
vanje »modalnih« (članova koji se nalaze u najbrojnijim
grupnim razredima) s »devijantnima«, a čije reakcije mogu
biti izazvane sviješću da zauzimaju jedan devijantni polo­
žaj. Osim toga, jedna grupa vrši selekciju među onima za
koje želi da postanu njeni članovi i zato odbija druge; ova
selekcija utječe na odnos između grupnog pokazatelja (cjeli­
na individualnih svojstava) i nezavisne varijable, što stvara
nezakoniti strukturalni efekt.
Uvedimo, dakle, nekoliko novih kritičnh objašnjenja.
Prihvaćamo privremeno ovu definiciju »strukturalnog efek­
ta«: to je učinak koji »strukturalno« svojstvo neke grupe (do-
biveno na osnovi vrijednosti koju ima nezavisna varijabla
za svakog od svojih članova) vrši na distribuciju samih čla­
nova neke zavisne varijable, uklanjajući uzete vrijednosti,
kod svakoga od njih, za nezavisnu varijablu.
Bitna su dva pojma: »struktura« (i »strukturalno svoj­
stvo«) i »grupa« (ili »društveni agregat«).
Pojam strukture označava jednostavno zbir utvrđenih
veza među sastavnim dijelovima jednoga društvenog agre­
gata: to je prije komotnost u označavanju nego neka kvalita­
tivna razina. Cjelina se izjednačuje bez ostatka sa zbirom
svojih dijelova. Strukturalno svojstvo se dobiva kad vršimo
nekoliko operacija na vezama svakoga člana agregata s dije­
lom ili cjelinom drugih članova. Pojam strukture, koji smo
na taj način dobili, ne predstavlja, konačno, najvišu razinu
organizacije predmeta, već jednu posrednu razinu. Na pri­
mjer, u Lazarsfeldovoj klasifikaciji strukturalna svojstva
dolaze poslije analitičkih svojstava (dobivenih pomoću ma­
tematičkih operacija na jednom ili više obilježja svake
komponente grupe), ali prije globalnih svojstava, koja pri­
padaju grupi i koja se ne zasnivaju na obavještenjima o
svojstvima pojedinaca. Mogli bismo govoriti o »kompozicij-

199
skim učincima« (kao Davis, Spaeth i Huson) ali »kontekstu­
alnoj analizi« (kao Coleman), ali mi ćemo upotrebljavati iz­
raz »strukturalno svojstvo«, koje postoji u uskoj vezi s ne­
kim individualnim svojstvom.5
6. Kada je riječ o pojm u grupe ili društvenog agregata,
to mogu biti um jetne »male grupe« (laboratorijske grupe)
ili prirodne grupe (obitelj, gang). Zapravo, riječ je o bilo
kojoj nad-individualnoj jedinici, nezavisno od činjenice da
se osobe poznaju, nalaze se u interakciji itd. U svakom slu­
čaju pozivanje na jednostavni agregat pojedinaca, koji nema
druge realnosti do zbira osoba, pretpostavlja da prom atra­
mo kao ponašanje grupe individualnih ponašanja i kao svoj­
stva grupe indivdualnih svojstava. Dakle, ne bi se radilo o
prom jeni razine, što postavlja problem »redukcija«.
Može se pokazati da svođenje grupnih svojstava na in­
dividualna svojstva povlači velike nezgode.
Na sociološkom planu poričemo da je moguće u načelu
pripisati jednoj grupi kao svojstvo zbir svojstava pojedina­
ca. Lazarsfeld i Menzel, na prim jer, zam išljaju da se nala­
zimo pred nekim prim itivnim plemenom i da želimo mje­
riti neka svojstva ili obilježja članova tog plemena. Na pri­
mjer, mjerim o neko globalno svojstvo: broj ratova vođenih
u nekom vremenskom periodu, zatim kao uzorak odabi­
remo pojedinca da bismo m jerili agresivnost svakog pojedi­
nog (individualno svojstvo) pomoću testova, tražeći ujedno
i pokazatelj (indeks) koji se odnosi na pleme (analitičko
svojstvo na razini grupe): što je veća agresivnost svakog po­
jedinca, to će biti veća prosječna agresivnost grupe. Kakve
sudove pretpostavlja ovakav nalaz?
1. Da jedan agresivni stav odgovara agresivnom pona­
šanju.
2. Da jednom agresivnom individualnom ponašanju od­
govara jedno kolektivno agresivno ponašanje.
Pogledajmo konkretno prim jer što ga navodi A. Hallo-
well (Agression in Saulteaux Society, Psychiatry, 1940, str.
395—407) o pučanstvu Saulteauxa (SAD). Njegovi rezultati

5 UsQxxredi P. L. Kendall a P. F. Lazarsfeld, Problems of Survey analysis,

u: Merton i Lazarsfeld, Stu dies in the Scope and M ethod of the American
Soldier, 1950, str. 133, 1969; Lazarsfeld and Menzel, »On the Relation between
Individual and Collective Properties« u: A. Etzioni (ed.), Complex Organizati­
ons, 1961, str. 422—440; J. S. Coleman, »Relational Analysis, The study of So­
cial Organizations with Survey Methods« u: Human Organization, 1953—59, str.
28—36; Selvdn and Hogstrom, »The empirical classification of norm al groups«,
10 c. cit., str. 402 (koji govore o »agregativnim« svojstvima um jesto analitič­
kih i integrativnim « um jesto »globalnih«). Blau govori o samoj strukturi po­
zivajući se na jednostavna analitička svojstva.

200
odbacuju dvije prethodne točke. Kad je riječ o prvoj, na­
lazimo da iako najveći dio sastavnih dijelova (plemena) gaji
agresivne osjećaje prema drugim sastavnim dijelovima, to
ne izaziva agresivno ponašanje, koje bi se razlikovalo od vr­
šenja magije u jednom prikrivenom obliku. Što se tiče dru­
ge točke, prema Lazarsfeldovim i Menzelovim indikatorima,
prosječnu agresivnost među pučanstvom Saulteauxa na os­
novi indikatora (prema Hallowellu dosta visokih) individual­
ne agresivnosti (u stadiju jednostavnog stava, neočitovanog),
dobit ćemo kao analitičko svojstvo prem a samom društvu
dosta visok indeks agresivnosti. Trebalo bi zatim osvijetliti
konkretno značenje ovog svojstva, izmjerenog na označeni
način, jer u ovom društvu »ne susrećemo službene slučaje­
ve ubojstva, samoubojstvo je nepoznato, a krađa je vrlo ri­
jetka«. Nasuprot tomu, ovo pleme nije nikad ratovalo s bi­
jelcima ili s drugim indijanskim plemenima, dok su lični
odnosi usmjereni na suradnju, harmoniju, strpljivost i sa-
mokontrolu.
Ne želimo tvrditi da u svim tim slučajevima analitička
ili strukturalna svojstva, m jerena u cjelini pomoću indivi­
dualnih vrijednosti, veoma malo odgovaraju stvarnosti, kao
u prim jeru koji smo upravo naveli. Ali je sigurno da ova ko­
respondencija nikad neće biti potpuna, s obzirom na stav
ovog metodološkoga sm jera koji sistematski ignorira posto­
janje institucija, posredničkih kolektivnih mehanizama i
modela između grupe i individue.
Iz časopisa Epistemologie sociologique, Paris, br. 6, 1968.

2. Rudi Supek: Prilog diskusiji

o stratifikaciji i klasama
1. U strukturalnom po
vanje stratifikacije razlikuje se od proučavanja klasa, i ob­
ratno, kako u epistemološkom tako i u metodološkom po­
gledu. Društvena slojevitost je ono što je »objektivno da­
no«, što je podjednako pristupačno svakom promatraču,
bez obzira s koje točke ili pozicije (grupne i historijske)
gledao na nju. Slojevitost je »pozitivna činjenica«. Društve­
ne klase su ono što je »objektivno dano«, ali što je i »su­
bjektivno dano«, što je u nekim svojim obilježjima pod­
jednako pristupačno svakom prom atraču, a u nekim dru­

201
gim obilježjima uvjetovano točkom ili stajalištem koje je
prom atrač zauzeo (u grupi i historiji). Klasa je djelomično
»pozitivna« a djelomično »dijalektička činjenica«. Zato u
metodološkom pogledu ispitivanje stratifikacije zahtjeva
maksimalno objektivne indikatore, i što su oni objektivni­
ji, slika stratifikacije je bolja, vjernija, istinitija. Objektiv­
nost indikatora pretpostavlja nužno njihovu univerzalnost,
stabilnost i statičnost (u određenim vremenskim periodima).
Naprotiv, ispitivanje klase u metodološkom pogledu traži,
s jedne strane, postupke koji se bitno ne razlikuju od ispi­
tivanja stratifikacije, ali s druge strane, zahtijeva niz dina­
mičkih momenata, koje valja tražiti i na dimenzijama: ob­
jektivno — subjektivno (m aterijalne činjenice i duhovne či­
njenice), slojevito — grupno, realno — moguće, nesvjesno
— svjesno, sadašnje — buduće, faktično — virtuelno, koeg-
zistentno — sukobljeno, statično — traniscendirajuće, realno
— utopijsko i tako dalje. Javlja se nova dimenzija u kojoj se
realno postojeće miješa s mogućom opstojnošću, fakticitet
s razvojnom mogućnošću, »empirijska svijest« grupe s »epo­
halnom sviješću« grupe. K riterij za utvrđivanje klase je
istovremeno realistički i finalistički (finalizam kao k riten j
za realno uvela je m oderna fizika!).
2. Stratifikacijska i klasna stru k tu ra razum ijevaju sta­
novit hijerarhijski poredak. No dok su u stratifiikacijskom
poretku odnosi između pojedinih slojeva zasnovani na indi-
ferentnosti, klasni su zasnovani na antagonizmu, na suprot-
stavljenosti, na sukobu. Zato se slojevitost može ispitivati
najbolje u stanjima društvene stabilnosti, a klasna struk­
tura u uvjetim a društvenih kriza, zaoštrenih odnosa i otvo­
renih sukoba između grupa i klasa. Konceptualno nalazimo
se pred istim problemom kao i u slučaju odnosa između ak­
tivnosti i akcije (konceptualna analiza ovih pojmova nalazi
se u autorovoj! knjizi Omladina na putu bratstva6), je r prva
razumijeva normalne radne odnose zasnovane na podjeli ra­
da i društvenim ulogama, dok druga razumijeva društve­
ne grupe u akciji transcendirajući normalne aktivnosti, po­
djelu rada i društvene uloge. Zato su u metodološkom po­
gledu za ispitivanje slojevitosti pogodne sve metode što is­
pituju fiksirane, reificirane strukture (sve vrste statističkih
postupaka od m ultivarijantne do faktorske analize). Nasu-

6 Rudi Supek, Omladina na putu bratstva, Rsihosocioloigija radno aikcd-

je, 3. poglavlje, str. 57—69, Mladost, Beograd 1963 (Antiteza aikcije i aktivno­
sti. Tri razine analize aikcije).

202
prot tome, ispitivanje akcije traži promjenu strukturalnih
odnosa u vremenskom nizu, kvalitativnu promjenu situacija
i njihova značenja, i zato traži dinamička situacijska istraži­
vanja (produbljeni intervju, participativnu opservaciju, ana­
lizu ciljeva i akcija) itd. Kao što dinamika proizlazi iz sta­
tike, pokret iz strukture, akcija iz aktivnosti, tako je kori­
sno, pa čak i prijeko potrebno provjeravati jedan vid po­
moću drugog, klasni pomoću stratifikacijskog i stratifika-
cijski pomoću klasnoga.
3. Postoje i međusobni odnosi između slojeva i klasa.
Sloj je redovito statistički agregat koji može biti i visoko
institucionaliziran, kao što je slučaj s Parsonsovom koncep­
cijom društvenih uloga, ali on ostaje u osnovi nominalistič­
ki, jer »institucionalna mreža« nije isto što i »grupacija« s
mehanizmima identifikacije pojedinca s grupom. Međutim,
sloj se može pretvoriti u grupu kad se određeni sloj počinje
sm atrati grupom (»mi — doživljaji« nasuprot »oni — do­
življaji«), a na taj način, pod određenim uvjetima, u klasu.
Isto tako klasa je najčešće slojevita, a ne homogena grupa­
cija (Gurvitch je upozorio na njezin »nadfunkcionalni ka­
rakter«). Ovo uvjetuje pojavu »potklasa« ili »prijelaznih kla­
sa«. Prema nekim teorijam a pojedini slojevi mogu se izdvoji­
ti iz neke klase i pretvoriti u novu klasu. (Kod nas se na taj
način počelo objašnjavati pojavu »kontraklase,« u kojoj bi
birokracija, kao posebni društveni sloj, dobila obilježja »no­
ve klase«.)
4. Ne moramo se čuditi što neki autori nastoje klasu
definirati pomoću sloja, sm atrajući da je sociološki dovolj­
no razlikovati među njima izvjesnu »socijalnu distancu«,
neke mehanizme socijalne identifikacije, koji određuju sta­
tus, ali koji nužno ne sadrže nikakve druge antagonističke
odnose, osim onih koji se stvaraju iz »socijalnog prestiža« i
veće moći u društvenim procesima. (Uloga moći nije u ovom
slučaju jasnije utvrđena i definirana.) Socijalna distanca ili
društveni antagonizam u ovom slučaju proizlazi iz percep­
cije vlastitog položaja ili iz aspiracija u odnosu prema dru­
štvenom položaju, a ne iz prirode antagonističkog procesa u
društvu. U tom subjektivističkom smislu poznate su defini­
cije klasa Lloyda W arnera i Richarda Centersa. Tako War­
ner definira klasu kao »dva ili više poretka (orders), u čije
postojanje članovi zajednice vjeruju (!) i koje na odgovara­
jući način svrstavaju na više i niže položaje«. Na isti način
Centers definira klasu kao »ništa više i ništa manje nego

203
ono čime je ljudi zajedno sm atraju«. Na ovaj način on em­
pirijskim putem dobiva klase, pitajući ljude u svojem upit­
niku: »Kojoj društvenoj klasi sm atrate da pripadate?« Očito
je da se takvom operacijom »grupne identifikacije« običan
društveni agregat, kao što je sloj, pretvara u klasu na taj
način što pojedinci: a) najprije prihvaćaju pojam »klase« kao
kolektivni naziv za određeni način grupne identifikacije, i
b) što sasvim slučajna obilježja društvenih razlika (prihod,
položaj, uloga, prestiž itd.) sm atraju bitnim kriterijim a nji­
hove identifikacije. Razumije se da na ovaj način, iako smo
uveli kriterij »grupne identifikacije« ne napuštam o to no-
minalističko pretvaranje jednog socijalnog agregata, bilo
kakve skupine ljudi koji se po nekim obilježjima prepozna­
ju, u klasu. Na osnovi takvog postupka, u suvremenom dru­
štvu, s jako naglašenom podjelom rada, svaka profesionalna
grupacija bila bi klasa, je r je način identifikacije pojedinca
s vlastitom profesionalnom grupom jedna od najizrazitijih
crta modernog društva.
5. Nema sumnje da je osnovni kriterij za definiranje
klasa utvrdio Marx kad je upozorio na odnose u proizvod­
nji i na način stjecanja dohotka. Kad je upozorio na ovaj
»korijen« klase, onda je lako opisao i što sve proizlazi iz
njega. »Ukoliko m ilijuni porodica žive pod ekonomskim uv­
jetim a egzistencije koji njihov način života, njihove intere­
se i njihovo obrazovanje odvajaju od načina života, interesa
i obrazovanja drugih klasa i njim a ih neprijateljski suprot­
stavljaju, utoliko oni čine klasu« (Marx — Engels, Izabrana
djela, Kultura, Zagreb, 1949, str. 291). Definicija je višesloj­
na: a) u osnovi postoje »ekonomski uvjeti života« koji su
antagonistički (izazivaju suprotstavljenost među klasama);
b) ekonomski uvjeti dovode do odvajanja u »načinu života,
u interesima i obrazovanju« i c) ovi ekonomski uvjeti i so­
cijalno odvajanje vodi do »neprijateljskog suprotstavlja­
nja«, to jest do aktivnog oblika društvenog antagonizma. Sva­
ki od tih slojeva može biti predm et posebnih socioloških
analiza. Tako je prvom sloju svoju definiciju posvetio oso­
bito Lenjin, drugom sloju — o kulturnim i socijalnim razli­
kama — među ostalima Halbwachs i Gurvitch, a trećem
sloju — o neprijateljskom suprotstavljanju — svi teoreti­
čari »klasne borbe« i njezinih ideoloških implikacija (od Le-
njina do Lukacsa i Mannheima). Svaka od navedenih razina
kao i odnosi među njima mogu biti predm et posebnih so­
cioloških proučavanja.

204
 6. Tako se, na prim jer, Lenjinova definicija,7 koja os­
taje na nivou prve razine — ekonomskih odnosa među kla­
sama — može korisno upotrijebiti za proučavanje svih pro­
mjena koje su nastale na nivou ekonomskih ili proizvod­
nih odnosa u toku razvitka samog kapitalizma, a isto tako i
s prijelazom od kapitalizma na etatistički socijalizam i eta­
tizam. Lenjinova je definicija pogodna da se kritički osvrne­
mo na promjene u samim proizvodnim odnosima u kapita­
lizmu. Pođimo redom: 1. kad je riječ o »mjestu u historijski
određenom sistemu proizvodnje«, tada se radi o odnosima
dominacije i subordinacije u okviru istog proizvodnog (in­
dustrijski — proizvodnog) procesa, dakle o hijerarhiji moći,
čemu je moderna sociologija posvetila vrlo mnogo istraživa­
nja. Objektivna tendencija ide u smislu rušenja te hijerarhi­
je na nižim nivoima — razina poduzeća, i jačanja na višim
nivoima — razina tvrtke i države; 2. »odnos prema sredstvi­
ma za proizvodnju« u vezi je s problemom vlasništva nad
sredstvima za proizvodnju. Tendencija razvitka bila je u smi­
slu nastojanja da se »individualno vlasništvo« prikri je i pro­
mijeni u »grupno vlasništvo« — korporacije, akcionarska
društva s radničkim dionicama, državni kapital itd. Ovaj
problem postaje naročito važan kad je riječ o oblicima na­
cionalizacije privrede, bilo u kapitalističkoj bilo u »socija­
lističkoj državi«, jer se postavlja poznata alternativa: nacio­
nalizacija ili socijalizacija; 3. »uloga u društvenoj organiza­
ciji rada« je značajan moment koji se odnosi na problem
»menedžerske revolucije« (J. Burnham), naime na preuzi­
manje rukovodilačkih funkcija od strane menedžera, te na
pokušaje da se neutralizira klasna problem atika pomoću teh-
nokratske — značaj »tehnomenadžerskog sloja« (Galbraith),
i s time u vezi javlja se teorija konvergencije (D. Bell, R.
Aron) u pogledu daljnjeg razvitka kapitalizma i socijalizma;
4. »način stjecanja i veličine društvenog bogatstva kojim kla­
se raspolažu« odnosi se na problem »viška rada«, raspolaga­
nje viškom rada i njegove distribucije. I taj je problem u
suvremenom društvu postao neobično važan, je r postaje

7 V. I. Lenjin, Izabrana đela, sv. 11/2, Kultura, Beograd, 1950, str. 167,
članalk »Velika inicijativa«: »Klase se zovu velike gruipe ljudi koje se razlikuju
po svome m estu i istorijski određenom sistemu društvene proizvodnje, po svo­
me odnosu (većimam utvrđenom i izraženom u zakonima) prema sredstvima za
proizvodnju, po svojoj ulozi u društvenoj organizaciji rada d, prem a tome,
po načinu stjecanja i po veličini onog dela društvenog bogatstva kojim raspola­
žu. Klase su takve grupe ljudi od kojih jedna može da (prisvaja ra d druge
zahvaljujući tome što im aju različita m esta u određenom sistemu društvene
privrede.«

205
ključnim kriterijem za socijalizaciju proizvodnje ili ukida­
nje najam nih odnosa. On se pojavljuje podjednako u vezi
sa suprotnošću između »proizvođačkog socijalizma« i »po­
trošačkog socijalizma«, gdje prvi stavlja težište na kontrolu
u proizvodnji od strane radnih kolektiva, a drugi na egaliza-
ciju dohodaka. (Posljednji stav ne smeta SSSR-u da prakti­
cira raspon plaća u odnosu 1 prem a 40!) Međutim, raspola­
ganje viškom vrijednosti ili viškom rada postaje predm et ve­
likog broja rasprava o kriterijim a uspostavljanja socijaliz­
ma (Naville, Salaire socialiste8 i teoriju o »uzajamnoj eks­
ploataciji« u socijalizmu) kao i problem birokracije kao
»nove klase« u socijalizmu s obzirom da raspolaže tuđim
viškom rada.
Druga razina definiranja, što se odnosi na »suprotstav­
ljanje«, također je bila predm et mnogih proučavanja i nosi
u sebi brojne probleme suvremenog društva. Što se tiče p r­
vog momenta, čini se da radnička klasa kao »posebna kul­
tura« ili »subkultura« (M. Halbwachs) iščezava. Istraživanje
Lockwooda i Goldthorpea u Engleskoj dokazivalo je da
»poburžujenje« radničke klase u pogledu »načina života« ne
vodi nužno do iščezavanja njezine klasne identifkacije na
»političko-ideološkom planu«. Razumije se da ova razina
uključuje u sebi razne sukobe — ekonomske, političke,
ideološke, kulturne — i slojeve čija identifikacija ne poči­
va na m jestu u proizvodnji, već na »mjestu u ideologiji« (ulo­
ga »najamne inteligencije« i inteligencije uopće u radničkim
pokretima). Ovdje valja u određene klase uvijek uvoditi i
njezine klasne organizacije (sindikalne, političke i kultur­
ne), naime uzimati klasu kao »način života« i kao »način
organizacije vlastitog života« (političkog i idejnog). Obič­
no se ovaj vid klasne analize prepušta političkoj sociologiji,
a zanemaruje u ekonomskoj sociologiji. Naravno, on se
ne može zanemariti čak i onda ako prihvatimo da »klasne
ideologije žive duže nego klasne formacije«. Jasno je da smo
s takvim određenjem odmah ušli u ono što Marx zove suko­
bom interesa, klasnom borbom, »klasom po sebi i za sebe«
i tako dalje. Sva ova problem atika ne može se iscrpsti ni epi­
stemološki ni operacionalistdički stratifiikacijskim proučava­
njima.
Iz bnjiijge Klase i slojevi, iizd. »Covljek i isistem«, Zagreb, 1977, str. 93—98.

206
 3. J. H. Goldthorpe i
D. Lockwood: Pojam
»poburžujenja« i njegove
strukturalne veze
Obogaćenje radničke klase navelo je
neke da kažu kako se struktura britanskog društva izmije­
nila. Mnogobrojni autori tvrde da radnička klasa, ili barem
njezin ekonomski najjači dio, počinje gubiti svoj identitet
i nestajati u srednjoj klasi. Drugim riječima, oni tvrde da se
mnogi radnici, koji predstavljaju najam nu manuelnu rad­
nu snagu, ne mogu više, s društvenog gledišta, razlikovati
od drugih grupa — na prim jer od namještenika po uredi­
ma, kvalificiranih obrtnika ili nižih tehničara — koje su
im ranije bile nadređene.
Ovdje je riječ o preobražaju društvene strukture, koji
bi bio mnogo brži i po dosegu veći od onog koji proizlazi iz
tendencijske evolucije u pogledu raspodjele zanimanja, op­
će raspodjele dohotka i bogatstva ili stope društvene po­
kretljivosti od jedne generacije do druge: doista, tvrdi se
da u toku jednog života velik broj grupa doživljuje ne samo
povišenja vlastitoga životnog standarda već i temeljan preo­
bražaj načina života i položaja na društvenoj ljestvici s ob­
zirom na druge društvene grupe s kojima se najčešće dodi­
ruju. Osim ekonomskih preobražaja, to su i preobražaji
vrednota, stavova i aspiracija, modela ponašanja i strukture
odnosa što tvori tkivo društvenog života. . .
Tendencijski preobražaji dugog perioda, o kojima smo
govorili, bili su svi uzeti u obzir jednom ili drugom zgo­
dom, kako bi se objasnile promjene do kojih je došlo među
članstvom političkih stranaka. Naročito, dakako, kad je ri­
ječ o opadanju birača Laburističke stranke u posljednjih
deset godina. No tezi o »poburžujenju« radničke klase pri-
dalo se posebno političko značenje, naročito kad je Laburi­
stička stranka izgubila na izborima od 1959. godine treči put
za redom. U svojoj studiji o tim izborima Butler i Rose ka­
žu da »rezultati ovih izbora jasno pokazuju kako se ne mo­
že zanemariti klizanje prem a konzervativcima, kao da se
radi samo o privremenom skoku izbornog vjetra. Ovdje do­
laze u obzir dugotrajni faktori.

■ Teorija o »uzajamnoj eksploataciji« iz Nevllleva djela Le salaire so-

cialiste (Socijalistička nadnica), Anthrppos, Paris, 1976, izaći će uslkoro u izda­
nju riječkog poduzeća »Lilburnija«.

207
 Ravnomjerni je porast blagostanja pogodio tradicional­
ne stavove radničke klase ...« Prem a m išljenju spomenutog
autora mnogi se manuelni radnici nalaze barem »na pragu
srednje klase«. Istu su tezu prihvatili »revizionisti« u La­
burističkoj stranci, kao i Crosland koji piše: »Iako pokret
što se stvara protiv Laburističke stranke nije brojčano velik,
ipak ga valja ozbiljno uzeti, je r odražava jednu dugoročniju
tendenciju, štoviše, izgleda da njega određuju neki ekonom­
ski i društveni preobražaji u bazi, koji ne samo da nisu
ireverzibilni, već još nisu došli ni do svojega kraja.« Sile
preobražaja »izazivaju pucanje barijere između radni­
čke klase i buržoazije«, pa podrška Laburističkoj stranci
slabi zbog krize identiteta: »Ljudi koje bismo objektivno
svrstali u radničku klasu s obzirom na njihov zanat ili
obiteljske pripadnosti, dosegli su dohodak, način potrošnje,
a ponekad i psihologiju srednje klase.«
Ovdje nije naš zadatak da odredimo koliko je izborna
antilaburistička stru ja doista povezana s procesima irever­
zibilnih promjena. Ipak mislimo da ovakva tum ačenja o
opadanju Laburističke stranke ne možemo sm atrati odluč­
nima. Kao prvo, mogli bismo dozvati različite druge razloge
za neuspjeh Laburističke stranke, a da se ne pozivamo na
»poburžujenje« radnika. Drugo, prije nego što ćemo korisno
uvesti ovu tezu i dati joj funkciju objašnjenja, neophodan
je oprez koji pretpostavlja da jasno znamo što ona uklju­
čuje u sebi i, prirodno, da ispitamo njezinu vrijednost su­
očivši je s činjenicama. No prem a situaciji danas, a da ne
govorimo o provjeravanju pomoću činjenica, ona još ne za­
dovoljava zahtjev za jasnoćom.
Sa sociološkog gledišta, teze prem a kojoj bi se dio eko­
nomski jačih manuelnih radnika jedne zemlje asimilirao sa
srednjom klasom bitno pretpostavlja slijedeće:
a) Da ti radnici i njihove obitelji, u pogledu dohotka i
m aterijalnih dobara, postignu onu životnu razinu na kojoj
će biti izjednačeni bar s nižim slojem srednje klase. U ovom
slučaju pozivamo se na neke specifično ekonomske vidove
društvene stratifikacije.
b) Da ti isti radnici stječu također nove društvene per­
spektive i norme ponašanja koje su više obilježja srednje
klase nego radničke klase. U ovom se slučaju pozivamo na
ono što bi se moglo nazvati normativnim vidom klase.
c) Budući da im aju sličan ekonomski položaj i norma­
tivnu orijentaciju kao brojne osobe srednje klase, ti manu-

208
 elni radnici uživaju ravnopravno u svim društvenim odno­
sima, od najritualnijih do najspontanijih. To možemo na­
zvati odnošajnim vidom klase. ( . . . )
Za potrebe rasuđivanja pretpostavit ćemo najprije da
je ostvarena ekonomska jednakost između grupa radničke
klase i grupa srednje klase, kako bismo mogli obratiti paž­
nju na druga dva vida: normativni i odnošajni. Ta dva vida
društvene klase (budući da smo ih smatrali takvima) može­
mo neposredno povezati s pojmovima »pripadnička gru­
pa« i »referencijalna grupa«. ( . . . )
Ovdje nas zanima slučaj u kojem se jedna osoba po­
malo odvaja ili se stvarno nađe odvojena od normi pripad-
ničke grupe i kao referenci jalnu grupu počinje uzimati ne­
ku drugu grupu koja je još nije usvojila. To su, po našem
mišljenju, osovine na koje se valja u posljednjoj analizi po­
zivati kako bismo shvatili promjene društvene strukture,
shvaćene u nešto širem smislu od ekonomskog, a koje shva­
ćamo kao poseban oblik općeg procesa prem a kojemu se po­
jedinci pripajaju nekoj društvenoj grupi ili se od nje od­
vajaju.
Ako tumačimo analizu u pojmovima klase, koju je predlo­
žio Merton, o prijelazu iz pripadničke grupe u referenci jalnu
grupu, tada problem »poburžujenja« radnika znači da je ri­
ječ o složenom procesu društvenog preobražaja, a ne o
spontanoj reakciji pojedinca na izmijenjene ekonomske uv­
jete. Moguće je da stanovita razina materijalnog blagostanja
bude prethodni uvjet »poburžujenja« radničke klase, jer to
je bitno sredstvo srednje klase da sebi osigura stil života i
u njemu održi svoje mjesto. Ali, bilo bi naivno pridržavati se
ekonomskog determinizma, kao što čine neki autori, i uobra-
ziti da je blagostanje radničke klase samo po sebi đovo-
Ijan uvjet poburžujenja. Ova ise mogućnost ne bi smjela
sm atrati realnom, osim pod određenim uvjetima kao što su:
a) kad pojedini pripadnici radničke klase im aju razlo­
ga da odbace norme radničke klase i kad su dovedeni i ra­
spoloženi da usvoje norme srednje klase;
b) kad su, štoviše, sposobni da se odupiru pritisku kon­
formizma unutar vlastite grupe — svoje pripadničke grupe
— bilo da se povlače iz nje, bilo da ta grupa iz nekog raz­
loga gubi svoju homogenost i autoritet nad svojim čla­
novima;
c) kad su im pružene realne mogućnosti prihvaćanja
srednje klase kojoj žele pripadati.

14 — Zanat sociologa 209

 Tada možemo prikazati realni proces prelaženja kao na
shemi čija četiri polja proizlaze iz ukrštavan ja odnosa jnog
i normativnog vida klase:
ASIMILACIJE POMOĆU ASPIRACIJE

Referencijalna grupa

(a) (b)
pristajanje uz norme pristajanje uz norme
radničke klase srednje klase

(d) в . . C
položaj radnik izdvojen iz radnik koji teži
.neintegriran" svoje sredine društvenoj promociji
Pripadnička ! i
grupa 1 1
(c) A D
položaj tradicionalni asimilirani
.integriran" radnik radnik

Dvije alternative, koje dozvoljavaju da se obilježi dru­

štveni položaj radnika, izgledaju ovako:
1. a) On se poziva na norme koje pripadaju bitno tipu
»radničke klase«.
b) On se poziva na norme koje bitno pripadaju tipu
»srednje klase«.
2. a) On je integriran u pripadničku grupu klase čije
norme dijeli.
Tada se može, u vezi s navedenom tabelom, proces po­
buržujenja rastaviti u tri pokreta: od A do B, od B do C i
od C do D: od tradicionalnoga radnika do radnika izdvoje­
nog dz svoje sredine, od radnika izdvojenog iz svoje sredine
do radnika koji teži društvenoj promociji, i od radnika koji
teži društvenoj promociji do radnika koji se asimilirao u
srednju klasu.
Ova tabela dozvoljava da se na dosta sistematičan i
nedvosmislen način formalizira teza o poburžujenju i da se
podvrgne eksperimentalnom provjeravanju. Takav tip she­
matskog prikazivanja dozvoljava da se u temelju ove teze
bolje uoče njezine pretpostavke i postulati, koji se u toku
provjeravanja pokazuju kao neosnovani i nedozvoljeno po­
jednostavljeni. Im a ih više, ali svakako je najosnovnija ona
o ideji, implicitno sadržanoj u svim dosadašnjim rasprav­
ljanjima, da taj proces uključuje asimilaciju osoba radni­

210
 čke klase u društvo srednjih klasa i njihov stil života —
jedno i drugo se sm atra prosto danim. No barem dvije toč­
ke ovoga postulata zahtijevaju komentar.
1. Ovako predočena teza o poburžujenju pretpostavlja,
između ostalog, da »nova« radnička klasa napreduje prema
nepomičnoj i homogenoj srednjoj klasi. Ali ta ideja, tek što
je izgovorena, djeluje neodrživo. Ako <i ne govorimo o veli­
koj »vertikalnoj« razlici između poduzetnika i liberalnih pro­
fesija, s jedne strane, i najam nih radnika, s druge strane,
sasvim je očito da je kod srednje klase stratifikacija veoma
razvijena i istovremeno puna nijansa i daleko od toga da
bude statična. Zato je važno, kao što smo već naznačili, da
buduća ispitivanja prionu uz proučavanje odnosa između
Radničke klase i grupa srednje klase, čija je karakteristika
*mala udaljenost od radničke klase. Na prim jer, opravdano
je misliti da je kod nižih službenika tendencija prem a in­
dividualizmu manje izražena nego kod drugih grupa sred­
nje klase. Ako je tome tako, i ako je to onaj dio s kojim
*se radnik, željan promocija, želi identificirati, onda u ovom
slučaju pojava poburžujenja postaje mnogo plauzibilnija:
svakako mnogo plauzibilnija nego ako »poburžujenje« pret­
postavlja radikalnu prom jenu društvenog horizonta, prijelaz
is kolektivističkog pola na individualistički pol.
Ipak, dopustimo li da neki dio srednje klase može ima­
ti društveni mentalitet što se udaljuje od individualizma, a
'smatramo ga obilježjem ove klase u cjelini, to onda povlači
drugu važnu posljedicu: valja razm atrati ideju poburžuje­
nja, ako ona pretpostavlja proces »asimilacije pomoću aspi­
racije« vrednotama i norm am a srednje klase, kao samo jed­
no od mogućih tum ačenja o prom jenam a na granici između
ovih klasa. Prema jednoj drugoj hipotezi, ova bi prom jena
mogla biti nezavisna konvergencija između »nove« radničke
klase i »nove« srednje klase, a ne apsorbiranje jedne pomo­
ću druge.
Više bi prom išljanja moglo potvrditi ovo gledište. Po­
najprije, kao što smo već rekli, nije utvrđeno da su stavovi
i aspiracije »nove« radničke klase povezani s aspiracijom
'prema statusu srednje klase. Drugo, ni jedan prim jer nije
uvjerljivo dokazao kako mogu nastati ove aspiracije iz dru­
štvenih odnosa u kojima se nalaze prom atrani radnici. Tre­
će, postoje činjenice, kao što su čvrsta postojanost radnič­
kih sindikata i čak porast sindikalizma, naročito među na­
mještenicima, što nije lako sm jestiti u okvir dosadašnje kon­
cepcije poburžujenja. Nasuprot tome, ako prihvatimo tezu

211
o »konvergenciji« ona nam ne samo lako objašnjava spome­
nute činjenice, već i pom anjkanje očitog interesa radnika da
pripadaju srednjoj klasi. Želimo li još bolje objasniti ovu
tezu, reći ćemo da konvergencija stavova i ponašanja između
stanovitih grupa radničke klase i srednje klase bivstveno
proizlazi iz prom jena u ekonomskim ustanovam a i iz uvje­
ta gradskoga života, koji su istovremeno oslabili »kolektivi­
zam« kod jednih i »individualizam« kod drugih. Kad je
riječ o radničkoj klasi, dvadeset godina pune zaposlenosti,
postepeno raspadanje tradicionalne zajednice zasnovane na
radu, rastuća birokratizacija sindikata i institucionalizacija
radnih konflikata, faktori su koji su svi djelovali u istom
smislu i pomalo doveli do slabljenja prirodne solidarnosti
što je nadahnjivala lokalne grupacije i kolektivnu akciju.
Istovremeno se u oblasti potrošnje, korištenja dokolice i op­
ćeg nivoa aspiracija otvorilo veoma široko polje u razvitku
individualističkog m entaliteta. N asuprot tomu, u grupi na­
m ještenika pojavila se suprotna struja. Zbog porasta cije­
na, rastućeg gigantizma adm inistracije i sm anjenja izgleda
da profesionalno napreduju niži činovnici im aju m anje po­
vjerenja u vrijednosti »individualizma« i više su skloni ko­
lektivnoj, sindikalnoj akciji, više apolitičkoj i utilitarnoj —
to prije što se i sindikalna filozofija mnogih manuelnih trud­
benika razvija sve više tako da se približava onima koje
joj se čine prihvatljive.
Da bismo bolje objasnili ideju »konvergencije«, izmije-
nit ćemo početnu dihotom iju između individualizma i ko­
lektivizma kako bismo uveli distinkciju između privilegira­
nih sredstava i privilegiranih ciljeva. Prioritetna sredstva
mogu biti bilo kolektivna akcija bilo individualni napor; prio­
ritetni cilj aspiracija može biti bilo sadašnjost i lokalni dru­
štveni život bilo budući položaj obiteljske jezgre. Sada su
izvorne ideal-tipske perspektive označene imenom: »kolek­
tivizmom solidarnosti« i »radikalnim individualizmom«.
U tom kontekstu pojam »kolektivizam solidarnosti« oz­
načuje, dakle, jedan kolektivizam (međusobno pomaganje)
što se shvaća kao cilj, a ne samo kao sredstvo. Obilježen je
sentimentalnom privrženošću lokalnoj društvenoj grupi, a
suprotstavlja se zainteresiranoj privrženosti jednom udru­
ženju s posebnim ekonomskim ciljevima, što je svojstveno
takozvanom utilitarnom kolektivizmu. U posljednjem slu­
čaju sredstvo je uvijek kolektivna akcija, ali je posljednja
podložna glavnome cilju, to jest ekonomskom i društvenom
napredovanju svake obiteljske jezgre. Razumije se da pre­

212
mještanje težišta prema obitelji, i posebno promjena per­
spektive o napredovanju, kako ekonomskom tako i socijal­
nom, može poprimiti razne oblike. Ali, općenito je može­
mo definirati kao usm jerenje na potrošnju (dobara, vreme­
na, mogućnosti obrazovanja itd.), što znači da obitelj, ka­
da je riječ o njezinoj budućnosti, postaje nezavisno središte
odlučivanja.
NORMMTVNA KONVERGENCIJA
Privilegirana sredstva
Kolektivna
akcija Individualna akcija
orijentacija
kolektivizam prema sadaš­
solidarnosti njosti i druš­
(.tradicionalna" tvenom životu
radnička^klasa)

.konvergencija"
Privilegirani
ciljevi
(nova radnička
klasa)

orijentacija
utilitarni prema budućoj
.konvergencija" radikalni
kolektivizam situaciji
(nova srednja jndividualizam
s primatom obiteljske
klasa)
obitelji jezgre

Možemo tvrditi da društvene perspektive »nove« radni­

čke klase i »nove« srednje klase konvergiraju na označeni
način. Ovdje se valja čuvati izjednačenja konvergencije i
identiteta. Možemo s pravom misliti da su u oba ova sloja
utilitarni kolektivizam i prim at obitelji podjednako prisutni;
ali se može isto tako razumno pretpostaviti da se u ova
dva sloja svaki od tih elemenata donekle razlikuje. Jer kon­
vergencija znači za »novu« radničku klasu prilagodbu ci­
ljevima, a za »novu« srednju klasu prilagodbu sredstvima.
U prvom slučaju konvergencija znači prvenstveno slablje­
nje kolektivizma solidarnosti i pojavljivanje prim ata obite­
lji samo kao jedan nusproizvod. U drugom slučaju je in­
strumentalni kolektivizam onaj koji predstavlja nusproiz­
vod, jer proizlazi iz radikalnog individualizma. Na taj na­
čin, iako novi »individualizam« radničke klase i novi »ko­
lektivizam« srednje klase približavaju ova dva društvena
Sloja, oba im aju izgleda da ostanu na više ili manje suptilan
način različiti, s obzirom na ublaženi individualizam sred­
nje klase i ublaženi kolektivizam radničke klase.

213
 To možda najviše vrijedi za individualizam; jer izgleda
da preobražaj aspiracija u radničke klase napreduje brže
nego preobražaj sredstava srednje klase. Možemo, dakle,
očekivati da bitna razlika u zoni konvergencija ostaje u
tome što će novi individualizam u grupam a radničke klase
prim iti oblik želje za ekonom skim napredovanjem obitelj­
ske jezgre, dok će se ublaženi individualizam grupa srednje
klase razlikovati od prethodnoga po većoj osjetljivosti za
društveni status grupa od kojih se odvajaju ili kojima se
pripajaju.
Vratimo se gornjoj distinkciji između radnika koji »te­
ži društvenoj promociji« i radnika »odvojenog od vlastite
sredine«. Sjećamo se da je kriterij prihvaćanje po radniku,
odvojenom od tradicionalne sredine svoje klase, normi gru­
pe koja im a društveni status srednje klase. U drugoj tabeli
i radnik odvojen od vlastite sredine i radnik željan dru­
štvene promocije pripadaju donjem lijevom pretincu; u
jednom i drugom slučaju njihove društvene perspektive
konvergiraju sa sličnim perspektivam a srednje klase. Pred­
lažemo da ih se razlikuje prem a prirodi njihova individua­
lizma. U slučaju radnika odvojenog od vlastite sredine, ste­
čeni individualistički m entalitet može se sm atrati kao re­
zultat negativnih faktora (ublažavanje kolektivizma solidar­
nosti) i zbog toga više usredotočenog na individualno eko­
nomsko napredovanje, shvaćeno kao povišenje potrošnje i
komfora. U slučaju radnika željnog društvene promocije,
dolazi do pozitivnog prihvaćanja individualizma srednje kla­
se, što ga čini više svjesnim i zabrinutim za učinke diferen­
cijacije i podizanje društvenog statusa, kao posljedice njegova
stila života. Pošto smo prikupili različite elemente, naše
teze, željeli bismo u zaključku form ulirati hipoteze koje
nisu drugo već hipoteze o vjerojatnim učincima obogaćiva­
nja radničke klase na društvenu strukturu Engleske.
a) Glavna bi se promjena mogla definirati, nema sum­
nje, na j adekvatni je kao proces normativne konvergencije iz­
među izvjesnih dijelova radničke klase i srednje klase, a ža­
rište konvergencije je ono što smo nazvali »utilitarni kolek­
tivizam« i »primat obitelji«. Za sada barem, ambiciozna te­
za o poburžujenju nije zasnovana ako time zamišljamo pri­
stupanje velikog broja manuelnih radnika i njihovih obite­
lji stilu života srednje klase i, općenito, njihovo stapanje s
tim društvom. Posebno je teško određeno utvrditi da ma-
“nuelni radnici svjesno teže društvu srednje klase, a još je
teže utvrditi da se spomenuto društvo njima otvara.

214
 b) Ne možemo se zadovoljiti razlikovanjem grupa koje
vidimo uključene u proces normativne konvergencije po­
moću sasvim ekonomskih pojmova. Kad je riječ o radnič­
koj klasi, nesumnjivo je da obogaćivanje samo po sebi ne
možemo sm atrati dovoljnim razlogom za ublažavanje kolekti­
vizma solidarnosti. Prije valja sm atrati proces konvergenci­
je čvrsto povezan sa strukturalnim promjenama koje ut­
ječu na društvene odnose u industrijskom, lokalnom i obi­
teljskom životu, a što valja pripisati ne samo obogaćivanju
već i napretku u industriji — u organizaciji i tehnologiji, u
procesu urbanizacije, u tendencijama demografskog razvoja,
kao i u razvoju sredstava masovnih komunikacija i u »kulturi
masa«.
c) Čak su i među grupama »nove« radničke klase, u
kojima se očituje utilitarni kolektivizam i prim at obitelji,
ciljevi društvenog statusa manje izraženi od ekonomskih ci­
ljeva: drugim riječima, radnik »izdvojen iz svoje sredine«
predstavljao bi mnogo rašireniji tip od radnika »koji teži
društvenoj promociji«. Ako ih usporedimo s uvjetima koji
pogoduju pojavi više individualističkog m entaliteta i omogu­
ćavaju pojavu težnji prema nekom drugom društvenom sta­
tusu, moramo ih sm atrati dosta pojedinačnima. Tako dola­
zimo do mišljenja da dobro promišljena normativna konver­
gencija izaziva gotovo neznatnu prom jenu granice između
klase.
d) Konačno, u logici ranijih razm išljanja leži da barem
zasad političke posljedice obogaćivanja radničke klase za­
mišljamo kao dosta neodređene.
Veza između »obogaćivanja« i »glasanja« posredovana
je položajem obogaćenog radnika. Ako je ta situacija, kao
što mislimo, najčešće obilježena prekidom s radničkom sre­
dinom, te ako se dominantni stavovi temelje na »utilitarnom
kolektivizmu« i »primatu obitelji«, izbor stranke za koju
će se radnik vezati ima više šanse (da se izrazimo kao Du-
verger) da se zasnuje na asocijaciji nego na zajednici. To
znači da će se njegov utilitarni stav prema sindikalizmu vrlo
vjerojatno prenijeti i na politiku, i svoj glas će dati onome
koji daje više. U tom dijelu radničke klase glasanje za
konzervativce, u danim okolnostima, može značiti »glasanje
fca prosperitet«. Ali takav proračunati i oportunistički glas
uključuje vrlo krhke političke veze i nije nipošto potrebno
podići strašilo povećane besposlice da bi se vidjelo na koji
se način može raspasti. Doista, jednom kad se životni stan­
dard radnika povećao, radnik sm atra zakonitim da od bu­

215
dućnosti očekuje daljnji napredak u poboljšanju. Tako se
njegova sadašnja politička sklonost može brzo izokrenuti
ako neostvarivanje svojih očekivanja poveže s vladinom
politikom. Ista logika »relativne frustracije« može imati ne­
ku ulogu u slučaju radnika koji teži društvenoj promociji,
iako je priroda njegovih težnji osjetljivo drukčija. Ali
onoliko koliko težnje za poboljšanjem njegova društvenog
statusa (a ne samo poboljšanje životnog standarda) nije pri­
znala grupa čijem statusu teži revizija političkih ideja je
moguća posljedica njegova obogaćivanja i njegovih aspira­
cija, o čemu valja voditi računa u ocjenjivanju buduće fi­
zionomije klijentele političkih stranaka.
The Affluent W orker in the Class Structure (Dobrostojeći radnik i klasna struktu­
ra ), Cambridge University Press, Cambridge 1969.

4. Rudi Supek: Proizvodna

organizacija i društveni
totalitet
Ideje za jednu globalnu
analizu proizvodne organizacije
Ovaj pristup nema nam jeru da suge­
rira bilo kakav sistemski model. On polazi od društvenog to­
taliteta imajući u vidu međusobnu uvjetovanost i međuza­
visnost društvenih problema. Očito iscrpnija analiza takva
totaliteta nameće dvije komplementarne mogućnosti analize:
a) transverzalnu i
b) genetičku.
Ovdje će se raspravljati o transverzalnoj analizi, iako
ovakav pristup nije bez opasnosti izvjesne shematizacije i
formalizacije na jednom površnijem planu, naravno, ako se
ne uzmu u obzir genetički faktori. Genetički pristup redo­
vito nas prisiljava da odredimo fundamentalne društvene
odnose koji uvjetuju društvenu diferenciju (podjela rada,
proizvodni odnosi, razmjena, tehnološki razvitak itd.). Zna­
mo da ovi fundamentalni procesi izazivaju strukturalne pro­
mjene, o kojima ne vodimo računa u vremenskoj dimenziji
ako ih razmatramo na strogo transverzalnom planu. U ovom
slučaju dajemo prednost transverzalnoj analizi iz više raz­
loga: a) da bismo utvrdili koje su to bitne dimenzije druš­

216
tvene organizacije, b) da bismo odredili njihove međusob­
ne odnose u danom društvenom sistemu, c) da bismo utvr­
dili na koji se način rađaju suprotnosti i sukobi među nji­
ma s obzirom na razvojne aspiracije ljudi. Transverzalna
analiza ne izbjegava dinamički način gledanja, već ga samo
nastoji uočiti u jednom danom momentu društvenog raz­
vitka. I, konačno, d) da bismo analitičkim putem došli do
izvjesnih modela ponašanja, koji su svojstveni određenim
društvenim grupama ili agensima što utječu kako na hije­
rarhiju pojedinih faktora (političko-pravno uređenje, eko­
nomska efikasnost, tehnološki razvitak, ljudska zajednica
itd.) tako i na način njihova grupiranja. Kroz ove modele
ponašanja možemo onda lalko utvrditi sm jer i intenzitet dru­
štvenih sukoba.
SHEMA BITNIH DIMENZIJA DRUŠTVENE ORGANIZACIJE
NA NIVOU PROIZVODNE ORGANIZACIJE

A.ČOVJEK B. PRIRODA
Nivo poduzeća
Subjektivizacija proizvodnog Objektivizacija proizvodnog
„koncentracija"
procesa „društveni zakoni" procesa „prirodni zakoni*
.ekspanzija'
(voluntarizam, normativizam) (reifikacija)

I.Političko-pravna dimenzija
П. Ekonomska dimenzija
Ш. Socijalno-organizaciona
dimenzija
IV.Tehnološka dimenzija

V. Kulturna dimenzija
VI. Ekološka dimenzija

L e g e n d a : Interakcija poduzeće — društvo može se shvatiti kao odnos

dvaju nasuprot stavljen ih entiteta, koji stoje u odnosima raznovrsnih među­
sobnih transakcija, pravne, ekonomske, tehnološke i socijalno-kultume prirode.
U trim transakcijam a poduzeće nastoji sačuvati svoju autonom iju tako da se
ono Istodobno ponaša i kao otvoreni i kao zatvoreni sistem, pa istovremeno
možemo prom atrati reakcije »koncentracije« (zatvaranja u sebe) i »ekspanzi­
je« (otvaranja prem a društvu, osvajanja vanjskog terena). Koncentracija može
ići do potpunog zatvaranja prem a okolini (nastojanje da se sačuva vlastita
struktura, veličina i obujam razm jena), a ekspanzija do potpune identifika­
cije s društvom (tendencije da se sasvim izjednači s društvom , da postane
»društvo u malom«).

Poduzeće kao dinamički

strateško-transakcioni sistem
U odnosu prem a društvenoj cjelini po­
duzeće se ponaša kao jedinica koja sa svojom djelatnošću
istovremeno brani svoju autonomiju i koja nastoji postići

217
najveći utjecaj u svojoj okolini. Riječ je, dakle, o obram-
beno-ekspanzivnom mehanizmu. Budući da poduzeće može
opstati samo na tem elju određenih transakcija (način raz­
mjene, radna snaga, roba, usluge itd.) s društvom, odmah se
nameće pitanje: koje oblike organizacije ili ponašanja (za
nas je organizacija uvijek na izvjesnim utvrđenim norm a­
ma zasnovan društveni odnos) uzima poduzeće kad se b ra­
ni, kad se zatvara u sebe, a kakve oblike kad se širi, kad na­
stoji što više proširiti svoj utjecaj u društvu ili svoju kon­
trolu? Budući da je poduzeće složena organizacija, ono
raspolaže različitim sredstvima, kako za svoju obranu tako
i za svoju ekspanziju, pa se odmah nameće pitanje: kojim se
sredstvima služi u jednom, a kojim u drugom slučaju? Po­
kušat ćemo upozoriti na neke mehanizme.
A) Obrambeni mehanizmi:
1. autarhija (maksimum unutrašnje kontrole, minimum
vanjskih transakcija);
2. ograničenje veličine (maksimum direktne kontrole uz
ograničenu veličinu);
3. ograničenje funkcionalne složenosti (izbjegavanje ri­
zika u novim pothvatima);
4. monofunkcionalnost uz kartelizaciju (strogo odre­
đivanje vlastitog m jesta u društvenoj podjeli rada);
5. plurifunkcionalnost ili »svaštarenje« itd.
B) Ofenzivni mehanizmi (ekspanzija):
1. konkurencija (otvoreno tržište);
2. koncentracija pomoću ekspanzije;
3. monopoli, karteli itd.;
4. oblici koalicije (tržišne, proizvodne itd.);
5. etatizacija (korištenje državnog aparata);
6. multinacionalne kompanije itd.
Ekspanzija može ponekad ići rukom pod ruku s obram­
benim mehanizmom. To je, čini se, način kontrole tržišta sa
strane multinacionalnih kompanija, koje su maksimalno
oslabile konkurencijske mehanizme ekspanzije, a razvile mo­
nopolske i etatističke (podjela tržišta i proizvodnje u nacio­
nalnim i internacionalnim razmjerima).

Uloga pojedinih dimenzija

Kako poduzeće, kao izvor odluka i
moći, teži istodobno zatvaranju i otvaranju, ima svojevrsnu
ekspanzivnu i defanzivnu logiku, tako se to može utvrditi i

218
 za pojedine dimenzije, iako one djeluju više difuzno u me­
đusobnom odnosu, ali čvrsto povezano u nekim kombinaci­
jama (pravno-politička i ekonomska, na primjer). Pokušat
ćemo ukratko okarakterizirati prirodu pojedinih dimenzija.
1. Pravno-politička dimenzija. Neki je sm atraju bitnom
u konstituiranju poduzeća, jer se pravni status stječe prav­
nim normama (pravo vlasništva, načini raspolaganja sred­
stvima za proizvodnju, proizvodni odnosi itd.). Poduzeće se
konstituira pravnim aktima: izvan njih ne bi moglo posto­
jati, pogotovo ne kao centar društvenih transakcija. (Narav­
no, postojanje ilegalnih proizvodnih ili privrednih organi­
zacija — mafija, švercerske mreže, »crno tržište« — poriče
ovaj pravno-normativistički optimizam. Ipak, čini se da dru­
štvo kao cjelina, dakle upravo s gledišta »društvenog tota­
liteta«, u pravno-političkim aktima vidi osnovno oruđe svo-
ie akcije u odnosu prema poduzeću. Čitava zgrada pravnih,
ekonomskih, socijalnih i političkih sankcija sagrađena je na
značenju ove dimenzije, štoviše, ono u nekim antilibe-
ralističkim društvima tendira tome da bude glavni arbi­
tar pri određivanju prirode transakcija (robne razmjene,
uloge rada, proporcija, prirode proizvodnje itd.). Ovu ten­
denciju, njezin doseg i efikasnost valja kritički ispitati.
2. Ekonomska dimenzija. Kod proizvodnih organizacija
ekonomska se dimenzija sm atra temeljnom, bitnom, odluču­
jućom. Definira se kao sadržaj nasuprot pravnom obliku
poduzeća. S gledišta ekonomskog determinizma sm atra se
da ekonomski sadržaj i logika mora određivati i pravno-po-
litičku strukturu poduzeća. U nutrašnja organizacija poduze­
ća i vanjski odnosi m oraju se pokoravati »ekonomskim za­
konitostima«. S ovog ekonomskog gledišta dominantna di­
menzija ne bi bila pravno-politička već upravo ekonomska,
i prva bi bila više izvor sputavanja ili ograničavanja uloge
posljednje nego njezina »prirodna osnovica«. Osim toga,
ekonomska dimenzija nosilac je principa efikasnosti i ra­
cionalnosti u službi rentabiliteta. Dosad ni jedan društveni
sistem nije doveo u pitanje princip rentabiliteta i njemu
podložnu efikasnost i racionalnost kao unutrašnju logiku
efikasnosti.
3. Socijalno-organizacijska dimenzija. Ova dimenzija go­
vori o »faktoru čovjek« koji je obično integriran u proizvod­
ni sistem kao »radna snaga« ili »radna uloga« (Taylorov si­
stem ili Weber-Parsonsov birokratsko-funkcionalistički si­
stem). Kao samostalna ili svojevrsna dimenzija javlja se od­

219
mah s utopijskim socijalizmom i sindikalnim radničkim po­
kretom. Kao sociološki vid raspravljanja s kritičarim a pod­
jele rada u ime ljudske zajednice (Tonnies i drugi) ili s
Marxovom teorijom otuđenja. Kao posebna etapa u teoriji
organizacije s doktrinom o »ljudskim odnosima« Eltona Ma­
ya ili K urta Lewina. Sa socijalističkog gledišta i, posebno
samoupravnoga, riječ je o zajednici »udruženih proizvođa­
ča« (slobodni oblik udruživanja čovjeka kao proizvođača).
4. Tehnološka dimenzija. Tehnološka dimenzija odnosi
se na tehnologiju proizvodnje, im ajući tu podjednako na
um u mehanički tok proizvodnje (mašinizam) i ljudski tok
(»naučna organizacija rada«), dakle ljudski »inženjering«.
Ova je dimenzija nosilac tendencija koje idu prem a raciona­
lizaciji procesa na bazi znanstvenih dostignuća, uz maksi­
malno uklanjanje »subjektivističke proizvoljnosti«, prem a
objektivizaciji, kom pjuterizaciji procesa. Na ovu dimenziju
oslanjaju se tehnokratske ideologije. U krajnjoj liniji orga­
nizacija postaje izraz »prirodnih objektivnih zakona« (Schel-
sky), a ne ljudskih procesa odlučivanja (»demokratizacija
odumire«!).
5. Kulturalistička dimenzija. Riječ je o svim shvaćanji­
ma koja ljudski rad prom atraju kao dio ljudske kulture,
kao dio ljudskog života, koja se pitaju o vrijednosti rada za
život i civilizaciju, i posebno o učincima proizvodnog proce­
sa i njegove organizacije, u sklopu poduzeća i u cijelom dru­
štvu, na ljudsku ličnost i karakter. Ovaj pristup nastoji do­
vesti u sklad rad i proizvodnju s ljudskim potrebama, s pu­
nim razvojem ljudske ličnosti. Proizvodnja m ora biti podre­
đena humanističkim vrijednostima. Najpoznatija je na tom
području kritika proizvodnje i rad sa strane psihoanalize
(protiv »prinudnog karaktera« rada) i Marxova teorija otu­
đenja ljudskih potreba.
6. Ekološka dimenzija. Ova je dimenzija oduvijek imala
značajnu ulogu u proizvodnji, je r je čovjek tražio resurse i
sredstva za proizvodnju pod optimalnim uvjetima. Antropo­
geografska škola pokušala je ekonomsko i društveno pona­
šanje objašnjavati ekološkim faktorima. Danas je ekološka
problematika postala naročito značajna s ekološkom i ener­
getskom krizom kao novom osnovom kritike ekonomije za­
snovane na akumulaciji kapitala, viška vrijednosti ili dok­
trine »stalnog rasta«.

220
 Proturječnost subjektivnih
i objektivnih faktora
U faktore subjektivizacije uvrstili smo
tri dimenzije: pravno-političku, socijalno-organizacionu i kul-
turalistićku, a u faktore objektivizacije također tri dimen­
zije: ekonomsku, tehnološku i ekološku. Prve odgovaraju iz­
vjesnom društvenom ili humanom determinizmu, dok druge
pripadaju više jednom prirodnom, objektivnom ili scijenti-
stićkom determinizmu, Tako možemo govoriti o stanovitoj
polarizaciji djelovanja i ponašanja, od kojih jedno ide više
u smjeru subjektivnog (u smislu svojevoljnog), a drugo u
sm jeru više objektivnog rasuđivanja i odlučivanja. Prvu sfe­
ru možemo obilježiti kao sferu voluntarizma (i sa svim onim
obilježjima koja vrijede za ljudsku slobodu i svrhovitu prak­
su), dok drugu sferu stavljamo pod kontrolu više objektiv­
nih, prirodnih zakonitosti djelovanja (tržište kao »nevidlji­
va ruka«, tehnologija kao prim jena prirodnih znanosti, pla­
niranje kao djelovanje u duhu »objektivnih zakona razvitka«
itd.).
Možemo reći da između jedne i druge sfere postoji te­
meljna proturječnost, koja u teoriji organizacije dolazi do
izražaja u obliku raznih stavova kojima pojedini autori
jednu dimenziju ili sferu nastoje nam etnuti kao dominantnu
ili odlučujuću. Subjektivističkoj sferi obično se prigovara iz­
vjestan »voluntarizam«, »ideologizam«, »normativizam«, »fi-
nalizam«, dok se objektivističkoj sferi najviše prigovara sta­
novit »scijentizam«, »naturalizam«, ili »pseudonaturalizam«,
»tehnokratizam«. Sm atra se, međutim, da ove sfere u jed­
nom normalnom sistemu m oraju biti u stanovitoj ravnote­
ži il'i harmoniji, tako da jedna ne ugrožava drugu, je r bi
pretjerano isticanje jedne na račun druge dovelo do osjet­
ljivih porem etnji u društvenoj organizaciji. Zato teorijska
(pa i praktična rješenja) idu najčešće u smislu traženja opti­
malne prisutnosti svih šest dimenzija, njihova uravnoteženja
i usklađivanja. Postavlja se pitanje: je li ovakvo optimalno
rješenje moguće, te ne odgovara li ono stanovitoj teorij­
skoj ili ideološkoj predrasudi?
U Marxovu shvaćanju društvene organizacije nalazimo
onaj poznati zakon o odnosu između proizvodnih snaga (ob­
jektivnog faktora) i proizvodnih odnosa (subjektivnog fak­
tora) tako da prve određuju druge, naročito u vremenskoj
dimenziji, a drugi u kritičnim momentima — društvenih re­
volucija — ne samo da se adaptiraju na razvitak proizvod­

221
nih snaga nego ih u stanovitoj m jeri organizaciono prilago-
đavaju društvenim odnosima. Nameće se pitanje: do koje
m jere u suvremenom društvu tehnološki faktori ili proiz­
vodne snage (uključujući i radnu snagu čovjeka) m oraju
biti podređeni društvenim odnosima? Ovo pitanje dobiva
sasvim novi vid sa suvremenom »ekološkom krizom«.
Jedna od osnovnih dilema suvremenog industrijskog
društva upravo je u pitanju: koliko će jačati i prevladavati
tehnokratske tendencije, a koliko demokratske, koliko na
objektivnim faktorim a zasnovana organizacija, a koliko na
ljudskim ili humanim težnjama? Ova dilema se pojavljuje
u različitim oblicima u suvremenoj sociologiji i u politič­
kim znanostima. Upozorit ćemo samo na neprestanu borbu
koja se vodi u socijalističkim zemljama između »tehnokra­
ta« i »ideologa«, jer su to dvije interesne grupacije koje
ponajviše utječu na društvene odnose moći. To je pitanje
u SSSR-u prisutno u sastavu samog vrhovnog političkog ti­
jela, CK KPSS (analize G. Fishera).
Za svako rasuđivanje o društvenom sistemu u ovom
području ostaje osnovno pitanje: koliko doista suvremeni
društveni odnosi podliježu nekim nužnim, vanjskim, objek­
tivnim faktorima, kao što su tehnologija, podjela rada, re­
sursa itd., a koliko ti »objektivni faktori« postaju dio sta­
novite ideologije, određene reifikacije društvenih odnosa,
tendencije da se čisto društveni odnosi prikažu kao izvanj­
ski, nam etnuti, nužni, »prirodni«? Ovo se pitanje postavlja
kako na nivou proizvodne organizacije (na prim jer, m it o
»efikasnom društvu«, Leistungsgesellschaft) tako i u okvi­
ru opće društvene kulture (poznate analize H. Marcusea).

Problem hijerarhije pojedinih

dimenzija
Ako zanemarimo »profesionalnu de­
formaciju eksperata« koji žele svojem području djelovanja
pridati najveći društveni značaj, ipak ostaje pitanje: koja
od spomenutih dimenzija ima odlučujuće ili determiniraju-
će značenje u strukturiranju društvenih odnosa ili društve­
nog sistema? Naime, ima li u jednom društvenom sistemu
odlučujuće značenje norm iranje društvenih odnosa, dakle
pravno-politička intervencija (ustavi i zakoni); nasuprot ovo­
me, spontana igra »ekonomskih zakona« i odnosa, dakle sta­
novita logika proizvodnih odnosa, čiji spontani razvitak ne

222
 podliježe normiranju, a utječe u najvećoj mjeri na društve­
ne odnose ili društvenu strukturu; mogu li se održati eko­
nomski procesi pomoću privrednog planiranja, i kontrolira­
ti tehnološki razvitak, ili, ne kreću li se strogo planirana
socijalistička društva također u sm jeru »potrošačkih dru­
štava«.
Naravno, nas koji stavljamo težište na samoupravnu de­
mokraciju, zanima kao prvo: ima li društveno-organizacio-
na dimenzija, kojom se izražava stvaranje samoupravne za­
jednice ili »udruženih potrošača«, neku dominantnu ulogu
u odnosu prema drugim dimenzijama, ili im je, u stanovi­
tom smislu, podređena, i što znači ova podređenost?
Razumije se, za određeni društveni sistem karakteristi­
čna je određena hijerarhija ovih dimenzija. Na prim jer, za
liberalni kapitalizam dominacija ekonomske dimenzije i pod­
ređenost pravno-političkih odnosa ekonomskom razvitku (sa
slobodnim poduzetništvom u središtu). Za organizirani ka­
pitalizam tipično je stanovito srašćivanje ekonomske i prav-
no-političke dimenzije, i jačanje kontrole ove sprege nad
ostalim dimenzijama. Dok u liberalnom kapitalizmu još po­
stoji slaba integriranost društva u ijednu »tehnološko-državnu«
mašinu, dokle je ona dominantna u suvremenom militarizira-
nom i etatiziranom društvu, bilo da je riječ o kapitalistič­
kim ili o socijalističkim zemljama, naročito onim najrazvi­
jenijim u tehnološkom pogledu.
Kad se govori o ulozi pojedinih dimenzija, potrebno je
osim o njihovoj hijerarhiji, što znači dominaciji ili izrazi to­
sti u društvenim odnosima, govoriti i o njihovoj integraciji
u društveni život. Pod integracijom valja shvatiti samo ja­
ču ili slabiju prisutnost u ljudskim odnosima i ljudskoj
svijesti (ideologiji, načinima mišljenja). Integracija znači —
koliko ovi odnosi postaju temelj legitimnosti, idejnog op­
ravdanja za jedno društvo. Na prim jer, suvremeni organizi­
rani kapitalizam nastoji sve više opravdati legitimnost svo­
jeg poretka društvenom racionalnošću i efikasnošću dru­
štvenog rasta (Leistungsgesellschaft). Ova je tendencija pri­
sutna kako u kapitalizmu tako i u socijalizmu (prijelaz od
»harizmatičke vlasti« na »tehnokratsku vlast«). Za naše dru­
štvo karakteristično je traženje legitimnosti u socijalno-or-
ganizacionoj dimenziji, u radničkom samoupravljanju.
Ovdje se valja upitati: vrijedi li hijerarhija pojedinih
dimenzija, njihov raspored po m ača ju (na prim jer, za or­
ganizirani kapitalizam: II ekonomska dimenzija + I prav­
no-politička dimenzija ~h IV tehnološka dimenzija + V

223
kulturna dimenzija, »potrošačko društvo«) samo za jedan
sektor društva — za proizvodnju — ili daje pečat cijelom
društvu? U suvremenom svijetu još uvijek dominira proiz­
vodna funkcija čovjeka, i ona danas ide protiv čovjeka —
građanina s njegovim pravim a (jačanje egzekutive na račun
legislative) tako i protiv čovjeka kao potrošača (manipuli­
ranje ljudskim »potrebama« radi masovne proizvodnje do­
bara).
Kad se želi vidjeti na koji način jedno društvo traži
legitimnost za svoj poredak, najkorisnije je analizirati si­
stem obrazovanja, je r u njem u ova nam jera redovito dolazi
do izražaja na najjasniji način. Tako školski sistem jasno
odražava stanoviti sukob humanizma i funkcionalizma kao
vrijednosnih orijentacija u društvu.

Stil i doseg djelovanja

pojedinih faktora
U vezi s pojedinim dimenzijama, nji­
hovom dominacijom ili intenzitetom, nužno je utvrditi sred­
stva i načine njihova društvenog djelovanja. Riječ je o to­
me da u svakoj konkretnoj povijesnoj epohi pojedini fak­
tori im aju poseban stil djelovanja, koji zavisi od društvene
grupacije, interesa takve grupacije, koja najviše dolazi do
izražaja na pojedinim područjim a (politike, ekonomije, zna­
nosti itd.). Osim sredstava i načina djelovanja ili »stila«, nas
zanima prvenstveno doseg takva djelovanja, koji su stvarni
učinci na društvene odnose, do koje m jere djelovanje mi­
jenja društvene odnose, u kojem sm jeru i uz kakve sukobe.
Na prim jer, djelovanje je, bez sumnje, u jednom izra­
zito »političkom društvu«, kakva su sva »revolucionarna dru­
štva«, ponajprije usredotočeno na pravna i zakonska sred­
stva djelovanja uz podršku ideologije. Tada se može govo­
riti o dominaciji stanovitog »normativizma« i »ideologizma«.
No ostaje otvoreno pitanje kakav je doseg takva djelova­
nja, do koje mjere stvarno ono izaziva određene promjene
u proizvodnoj organizaciji. Izaziva li djelovanje zakonskim
m jeram a odmah »traženje rupa u zakonu« i »ideološku pri­
lagodbu« na uvedenu terminologiju, a da se u osnovi ne do­
gađaju nikakve ozbiljnije promjene u proizvodnim odno­
sima?
Budući da je normativizam i ideologizam za naše druš­
tvo tipična praksa, zanimalo bi nas do koje su mjere po­

224
jedine etape u reform iranju odnosa stvarno djelovale na
ponašanje proizvodne organizacije. I budući da je proizvod­
na organizacija složena tvorevina, jesu li djelovale samo na
jednom dijelu (na vrliu ili bazi) organizacije,, a ne i na či­
tavu organizaciju. I treće, kako valja uzeti u obzir svih
šest dimenzija, koliko je, u određenom vremenskom perio­
du, bio utjecaj pojedinih dimenzija — političko-pravne, eko­
nomske, tehnološke, društveno-organizacione, kulturne i ta­
ko dalje.
Bilo bi zanimljivo provesti istraživanja da se utvrdi koji
su okolni faktori najviše utjecali na promjene u proizvodnoj
organizaciji.

Proturječnosti i sukobi
pojedinih dimenzija
Naša je pretpostavka da svaka od
spomenutih društvenih dimenzija, budući da odgovara od­
ređenim društvenim ili grupnim interesima, teži izvjesnoj
ekspanziji na račun drugih dimenzija, čime neprestano ruši
ravnotežu između pojedinih faktora i stvara sukobe. Druš­
tvo redovito rješava ove sukobe ili proturječnosti bilo nor­
miran j em međusobnih odnosa ovili interesa, bilo vrijedno­
snim sistemima koji m oraju integrirati proturječne tenden­
cije, bilo povremenom intervencijom u sam sistem radi us­
postavljanja potrebne ravnoteže (teorija o potrebi »politi­
čkog intervencionizma« kao perm anentne pojave, ili teori­
ja o »faktoru koji predstavlja dugoročne interese« i ima ar-
bitražnu funkciju u društvu, ili teorija o »samoregulaciji
pluralističkih sistema« pomoću raznih metoda). Većina su­
vremenih teorija o društvenoj strukturi ne izbjegava poja­
vu sukoba kao »sistemske pojave«, već je uzima kao priro­
dnu, nužnu, i, dapače, kao temelj legitimiteta pojedinih ar-
bitražnih grupa koje im aju stanovit monopol na prinudu
(država, birokracija, profesionalni političari — vidi: G. Sar-
tori, Demokratska teorija, i mnoge druge o »logici moderne
birokracije«, ne zaboravljajući i Michelsov »željezni zakon
oligarhije«).
Jedan je od problema svakako: je li društvo sposobno
da kontrolira ekspanziju pojedinih razvojnih faktora — eko­
nomiju, tehnologiju, privredni rast itd. — ili ona ulazi u
sistem kao sasvim spontani element na koji se društvena
organizacija m ora prilagođavati povremeno i sa radikalni­
jim promjenama?

15 — Zanat sociologa 225

 Ovdje se, naravno, javlja i stari Marxov problem: na
koji način čovjek može staviti pod svoju kontrolu spomenute
faktore u dimenzijama razvijenog industrijskog društva? Ka­
kve prirode m ora biti takva kontrola? U modernoj sociolo­
giji ne postoje jasni odgovori na ovaj problem. Najdosljed­
nija je teorija centralistički planirane privrede i »distribu­
tivnog socijalizma«, ali ni ova društva nem aju jasan stav u
pogledu privrednog rasta, ekspanzije populacije, stupnja ur­
banizacije i sličnih pitanja. I ona su uvelike izložena spon­
tanim procesima ili »racionalizmu na iracionalnoj osnovi«.
»Racionalizacija iracionalnosti«, kako bi to rekao Marcuse.

Neke proturječnosti koje su

zanimljive za naše društvo
U okviru navedene teorije i načina
analize, za naše bi društvo bilo zanimljivo podrobnije anali­
zirati ove proturječnosti:
1. Suvremeni industrijski proces u kapitalističkim zem­
ljam a pokazuje odvajanje poduzetničke funkcije od vlasnič­
ke funkcije, te stanovitu profesionalizaciju poduzetništva
(sve veće uloge raznovrsnih eksperata) i politizaciju podu­
zetništva (s jedne strane, zbog etatizacije, sve veće uloge
države, a s druge strane, zbog demokratizacije, sve veće ulo­
ge sindikata — Mitbestimmung). Profesionalizacija i etati-
zacija teže tehnokratizmu, dok profesionalizacija i demokra­
tizacija teže samoupravljanju. Funkcionalna dilema: centra­
lizacija ili decentralizacija, ima tako i svoj društveni vid, koji
se prevodi kao sukob grupnih interesa i kao dilema tehno-
kracija ili samoupravljanje.
Takva situacija na Zapadu odražava se i kod nas u Ju­
goslaviji, iako ima neke svoje posebne crte. Ona se očituje
kao sukob između političkog »voluntarizma« i »normatizma«
i ekonomskog »objektivizma« (poštivanje tržišnih zakona,
efikasnosti itd.) ili »poslovnosti«, ili kao sukob između po­
litičkih struktura moći i »tehnomenedžerskih« struktura u
privredi. Prirodu ovih proturječnosti valjalo bi bolje ispita­
ti, vidjeti do koje se granice one očituju u konkretnom
ponašanju privrednih organizacija, na koji se način ideolo-
giziraju ili »racionaliziraju« (u psihoanalitičkom smislu uk­
lanjanja suvišnih sukoba ili teškoća).
2. Jedna od proturječnosti našeg sistema jest stalna ne­
ravnoteža između nejednakosti u privređivanju (i dohocima)

226
 koju rađa slobodna inicijativa poduzeća na domaćem i svjet­
skom tržištu (B. Horvat naveo je sedam faktora ove nejed­
nakosti) i težnje prem a ujednačavanju prihoda (po princi­
pu »svakome prema radu«) u duhu socijalističkog brisanja
klasnih razlika. Ovu je proturječnost predvidio već J. Proud­
hon, koji je vidio izlaz samo u stalnoj intervenciji jednoga
trećega faktora (»državne banke« — jedine centralističke
ustanove koju predviđa u svojem sistemu!) kojom bi se
uspostavila narušena ravnoteža između autonomije poduze­
ća i jednakosti (recipročnosti u razmjeni u dohocima) gra­
đana ili proizvođača.
Naš je sistem vrlo brzo i drastično pokazao ovu protu­
rječnost u periodu nakon privredne reforme od 1965, a sa­
dašnje mjere trebalo bi da je ublaže. Kao sredstvo interven­
cije predviđaju se »samoupravni ugovori« o visini osobnih
dohodaka i kontrola bankovnih kredita i financijskih inter­
vencija u sferi industrijske proizvodnje. Efikasnost ovako
zamišljenog postupka ostaje za analizu. U svakom slučaju
ovdje imamo jednu od tipičnih suprotnosti između pravno-
-političke dimenzije (kao one koja želi regulirati ekonomske
odnose) i ekonomske dimenzije društva.
3. Druga suprotnost u našem sistemu, koja izbija izme­
đu prvih dviju dimenzija (pravno-političke i ekonomske) i
tehnološke, u vezi je s planskim rukovođenjem društvenog
rasta, rasporeda investicija, razvojnog ulaganja (znanost i
istraživanja) itd. Ova se suprotnost najčešće tumači kao su­
kob »tehnokratskih tendencija« i »samoupravnih tendenci­
ja«. Međutim, problem se time ne rješava. Očito je da se
problemi društvenog rasta kod nas tretiraju još u duhu po­
litičkog i ekonomskog liberalizma, ako je to uopće mogu­
će, s obzirom na m eđunarodnu povezanost privrede, ener­
getsku krizu i razna druga ograničenja kojima ide u susret
suvremeni svijet. Jedno od ograničenja koje, čini se, još
nije postalo komponenta našeg sistema, jest kontrola pro­
izvodnje sa strane potrošača.
4. Ovaj nas posljednji vid navodi na jedan »sistemski
problem« kojim se mnogo bavio revolucionarni i gild-socija-
lizam, a to je odnos čovjeka kao proizvođača i čovjeka kao
potrošača. Oni su inzistirali, kako znamo, da uloga čovjeka
kao proizvođača ne smije ići protiv potrošnje, i da ona, za­
pravo, mora biti podređena čovjeku kao potrošaču (ne u
smislu distributivnog socijalizma čiji su bili protivnici!) u
pogledu utvrđivanja njegovih potreba. Moramo reći da ovaj
problem postavlja u središte sistemskog mišljenja odnos

227
kulturne dimenzije (dakle stanovitog personalizma zasnova­
nog na »autentičnim ljudskim potrebama«) prem a ekonom-
sko-tehnološkoj dimenziji koja stoji pod koncepcijom čo­
vjeka kao proizvođača, a dolazi iz pravno-političke sfere (osi­
guranje stalne akum ulacije viška vrijednosti i porasta život­
nog standarda) i eventualno IV dimenzije, koja uzima u
obzir radne kolektive kao agense produktivnosti, efikasnosti,
racionalizacije i kohezivnosti u procesima proizvodnje, a
ne povezuje radnika—proizvođača s njegovom ulogom po­
trošača, i cjelovite ljudske ličnosti kao takve.
Danas u sociologiji postoji veoma razvijena kulturali-
stićka kritika proizvodnje u duhu »potrošačkog društva« ili
»masovne proizvodnje«, ali je njezin učinak veoma ograni­
čen (neki studentski pokreti protiv »potrošačkog društva« i
grupe intelektualaca). Ova kritika dobit će svoju akcijsku i
revolucionarno-praktičku dimenziju tek s problemima su­
vremenog imperijalizma (multinacionalne kompanije), od­
nosima nerazvijenih i razvijenih zemalja u kontekstu suvre­
mene ekološke krize. Stalni porast međunarodnih napetosti
i sukoba na ovom području nam etnut će jedan »racionalni
model« za zajedničku potrošnju i proizvodnju svih ljudi, u
granicama osiguranog biološkog minimuma, itd. (Lista pro­
blema daleko je od toga da bude iscrpljena. Spomenuti služe
samo kao ilustracija.)

Konstrukcija modela
ponašanja
Ono što je u literaturi »stil«, to je u
društvenom ponašanju »model« (u smislu uzora i uzorka).
Ljudi se ponašaju prem a nekim pravilima kojima nastoje
dati neku unutrašnju konzistenciju, s manje ili više uspje­
ha, s manje ili više svijesti i kontrole. To dopušta da se sva­
ki korak ili postupak razm atra u određenom sm jeru i in­
tenzitetu, on se kreće ili tetura između mogućih ekstrema,
koje valja definirati. Pokušat ćemo sugerirati samo neke naj­
općenitije postupke koji definiraju danas »stil« u ponaša­
nju na pojedinim područjima. Jasno je da ćemo to jako
pojednostaviti i staviti u okvir samo suvremenih tipičnih
reakcija.
I. Pravno-politička: intervencionizam — spontanizam.
II. Ekonomska: planiranje — tržišna stihijnost.

228
 III. Socijalno-organizaciona: autoritarnost — demokra­
tičnost.
IV. Tehnološka: mašinizacija — humanizacija.
V. Kulturna: rad (specijalizacija) — dokolica (svestra­
nost).
VI. Ekološka: uništavanje prirode — čuvanje prirode.
Razumije se da spomenute dimenzije nisu jedine mo­
guće, pa možda u nekim slučajevima ni najvažnije. Osim to­
ga, one su same po sebi veoma složene pojave, no ipak do­
puštaju bolje sagledavanje dinamike određenoga društve­
nog ponašanja. Ovdje se postavlja pitanje: tko se ovako po­
naša? (Društvo? Država? Određena klasa? Određena društve­
na grupa?)
Pokušajmo jednu deskripciju, na prim jer, »administra­
tivnog socijalizma« i »samoupravnog« u našoj varijanti (»ide­
alni modeli«).
Administrativni socijalizam: intervencionizam + plani­
ranje + autoritarnost -i- mašinizacija 4- rad (specijalizaci­
ja) 4- uništavanje prirode.
Samoupravni socijalizam: um jereni intervencionizam 4-
umjerena tržišna stihijnost + demokratičnost + mašiniza-
cija 4- umjereni rad 4- uništavanje prirode.

Model društvenog ponašanja

ili društveni »stil« i reakcije
poduzeća
Već smo spomenuli da svako poduze­
će raspolaže nizom mehanizama koji mu dopuštaju da se
prema vanjskim utjecajim a odnosi više obrambeno ili više
ekspanzivno. Postavlja se pitanje: kako poduzeća reagiraju
na određene vanjske utjecaje koje smo utvrdili kao domi­
nantni model društvenog ponašanja? Rekli smo da vanjski
utjecaji prolaze »kroz poduzeća«, pa mogu biti percipirani
i kao »unutrašnje poteškoće«.
Postoje veoma jednostavni oblici ponašanja u konflikt­
nim situacijama ili općenito u interakcijam a povezanim sa
stanovitim otporima, koji se mogu prim ijeniti i na ponaša­
nje poduzeća kao cjeline ili na pojedine grupe u poduzeću.
Na prim jer:
a) potiskivanje zapreke (»grupe za pritisak«, rušenje jed­
nog zakona itd.);

229
 b) zaobilaženje zapreke (»traženje rupe u zakonu«, pro­
m jena oblika ili sadržaja djelovanja itd.);
c) povlačenje (usporavanje djelatnosti, ograničavanje ve­
ličine, »povlačenje u sebe«, traženje koalicija itd.);
d) usvajanje zapreke (promjena načina djelovanja, stru­
kture, organizacije itd.);
e) »racionalizacija konflikta« (verbalno usvajanje, a
praktično ustrajanje na starom , prom jene forme a ne sa­
držaja itd.).
Ovi su oblici ponašanja poznati i dadu se lako prim ije­
niti. Njih nije teško utvrditi. Zanimljivo je ispitati kakve su
posljedice određenih načina reagiranja poduzeća, kako na
njegovu vlastitu unutrašnju diferencijaciju, tako i na dife­
rencijaciju u društvu. To je pitanje feed-backa na ponašanje
cjeline. Naime, određeni oblici ponašanja ili reagiranja po­
duzeća, kao važnih društvenih organizacija, prisiljavaju i
cijelinu da svoje utjecaje m ijenja i interpretira na drukčiji
način od zamišljenog. Posljedice mogu stoga biti često ne­
predviđene i nepredvidljive.
Iz zbirke Čovjek i sistem , sv. 2, Zagrelb, 1975.

230
 VI

Društvena teorija i
problem vrednota
Znanost se mora zasnivati na činjeni­
cama, a ne na ljudskim željama, jer činjenice su ono što
može provjeriti svaki čovjek pod istim uvjetima, a želje su
samo ono što misli neki čovjek ili neka grupa. Stoga se či­
njenični sudovi mogu generalizirati, dok se vrijednosni su­
dovi ne mogu. Dakle vrijednosni sudovi ne mogu biti pred­
met znanosti već morala. Ovi stavovi pozitivno orijentirane
sociologije su poznati, ali su, usprkos svojemu znanstvenom
karakteru, ostali predm et sporenja. R. Dahrendorf podsjeća
na poznati »spor o metodi«, što je buknuo u Njemačkoj po­
četkom ovoga stoljeća između onih koji su branili tezu da
društvena znanost mora biti u službi društvenih ciljeva i
onih koji su smatrali da ona mora ostati strogo neutralna i
znanstvena. Drugim riječima, sociologija kao znanost mo­
ra biti oslobođena individualnog ili kolektivnog angažmana
i ostati, prema riječima Maxa Webera, »znanost lišena vred­
nota« (wertfreie Wissenschafl). Kada ovu tezu kritički is­
pitujemo, tada prema Dahrendorf u dolazimo do zaključka
da sociolog, usprkos svojoj najboljoj volji da ostane neu­
tralan i »objektivan« očituje svoju vrijednosnu orijentaciju
ili vrijednosno opredjeljenje već pri: a) izboru same teme is­
traživanja, b) pri definiranju teorijskih okvira svojeg istra­
živanja i c) pri tumačenju ili uopćavanju rezultata empi­
rijskih istraživanja, ali da može uvijek ostati strogo nau­
čan u pogledu samog znanstvenog postupka istraživanja, kad
su jednom teorijski okviri utvrđeni i prelazi se na operacio­
nalizaciju zađatih hipoteza. Prema tome, postoji jedno po­
dručje u kojemu sociolog može sačuvati strogu znanstvenost,

231
a to je područje prim jene m etode na teorijski formuliran
zadatak. U tom okviru i samo istraživanje vrednota, kao
predm eta društvenog ponašanja čovjeka, može biti strogo
znanstveno, bez obzira na činjenicu da se ljudi u odnosu
prema vrednotama, normama ili propisima razlikuju ili po­
lariziraju. Naime, to je moguće samo onda, ako i sam so­
ciolog nije uvjetovan pristranim stavom društvene grupaci­
je kojoj pripada. Znamo da su upravo taj problem istaknuli
Scheler i Mannheim, ali Dahrendorf smatra da se sociolog mo­
že uvijek izdignuti iznad svoje grupe, klase ili društva i zau­
zeti objektivni stav. Takav je stav Mannheim rezervirao sa­
mo za takozvanu »slobodno lebdeću inteligenciju«, koja bi
uspijevala da se izdigne iznad vrijednosne ili normativne
ograničenosti grupacije kojoj pripada, ali što je ne bi sme­
talo da osim svoje znanstvene objektivnosti bude i društveno
angažirana. Izgleda, prema nekim izjavama, da je takvo gle­
dište dijelio i sam Marx, kad je proletarijatu kao »emanci-
patoru« društva, pored čisto klasnih dao i općeljudske ili
univerzalne zadatke.
Pokušali smo pokazati na koje metodološke probleme
nailazi sociolog, kada za predm et svojega istraživanja uzme
upravo vrijednosno ponašanje čovjeka ili vrijednosnu svijest
pojedinih grupacija. Kod empirijskog istraživanja dolazimo
do zaključka da se one ne mogu generalizirati na jednaki
način kao druge društvene činjenice, naime da za njih ne vri­
jedi jedan oblik kauzalnog determinizma, već se njihov
determinizam m ijenja sa samim oblikom društvenog pona­
šanja čovjeka. Kad društvene grupacije napuštaju svoj insti­
tucionalni konformizam i jače se izjednačuju sa svojim grup­
nim ciljevima, kad nastoje na osnovi grupnih ciljeva mobi­
lizirati druge, kad aktivno izražavaju svoje vrijednosno op­
redjeljenje unutar društvene konfrontacije ili polarizacije,
tada se, dakle, društvena vrednota pretvara od »činjenice«
ili »normativne činjenice« u »vrijednosno htijenje«, u nešto
više subjektivno, samo moguće i potencijalno. O promjeni
društvenog determinizma u toku samih promjena individu­
alnog i kolektivnog ponašanja čovjeka sociolozi dovoljno ne
razmišljaju. Očito je da se ovdje nalazimo pred veoma zna­
čajnim problemom teorijske i metodološke prirode.

232
 1. Rudi Supek: Sociologija
kao društvena znanost
»slobodna od vrijednosti«
Vjerujem da se naša situacija podosta
izmijenila u odnosima društva i morala ili sociologije i
»znanosti lišene vrednota« od onih vremena kad se njemač­
ko »Udruženje za socijalnu politiku« (Verein fiir Sozialpoli-
tik'* 5. siječnja 1914. pozabavilo ovom istom temom. Okol­
nosti pod kojima je održano zasjedanje bile su zaista neobič­
ne. Na njemu je sudjelovalo oko pedeset odabranih njema­
čkih društvenih znanstvenika, među kojima se posebice is­
ticao Max Weber. Zasjedanje je bilo neobično zbog ovih ra­
zloga: prisutni su poslali stenografe kućama, zabranili su
svako protokoliranje, obavezali su se da će šutjeti i da neće
ništa saopćavati ljudima koji ne pripadaju ovome krugu.
Također su zabranili i objavljivanje diskusije sudionika, ma­
da su među njima bili mnogi eminentni znanstvenici. Čini
se da su ove mjere da se diskusija sačuva u tajnosti bile op­
ravdane, jer je nastao žestok sukob među različitim gledi­
štima i ličnostima. Dahrendorf prim jećuje da su se gledi­
šta podijelila i da još i danas dijele njemačke sociologe na
dvije grupacije. Tema razgovora je bila: društvena znanost
i sud vrijednosti.1
Povod toj diskusiji bio je poznat »spor o metodi« (Me-
thodenstreit) koji se rasplamsao početkom ovog stoljeća iz­
među pristaša sociologije kao »čiste znanosti« i pristaša
»Udruženja za socijalnu politiku«, čiji je nesporni vođa bio
Gustav von Schmoller, koji je smatrao da znanost o nacio­
nalnoj ekonomiji mora da, osim znanstvenih proučavanja
društvenog privrednog razvitka, upozorava na ciljeve, da
»krči prave putove«, i da preporučuje kao »ideal« određene
privredne mjere. Protiv ovoga stava praktičke društvene
angažiranosti vodeće društvene znanosti, koja je bila tada
ekonomija, ustalo je 1905. takozvano »radikalizirano lijevo
krilo« na čelu s M. Weberom. To je krilo 1909. osnovalo
»Njemačko društvo za sociologiju« (»Deutsche Gesellschaft
fiir Soziologie«). Ono je unijelo u svoj statut da je cilj dru­
štva da »potiče sociološku spoznaju pomoću organiziranja
čisto znanstvenih istraživanja i manifestacija, pomoću ob­
javljivanja i pomaganja čisto znanstvenih rad o v a. . . Ono

1 Railf Dahredorf, Pfađe aus Utopia, Z ur Theorie und Methode d e r So­

ziologie, R. Ptieper Verlag, Mimchen, 1974.

233
(društvo) odbija zastupanje bilo kakvih praktičkih (etičkih,
religijskih, političkih, estetskih itd.) ciljeva.« Na jednom se
zasjedanju društva 1912. polemički ističe: »Mi n em am o. . . za
razliku od »Udruženja za socijalnu politiku«, čiji je smisao
upravo propaganda određenih ideala, nikakve propagandis­
tičke, već isključivo stvarne istraživačke ciljeve.« Ti su sta­
vovi bili usm jereni protiv program a »Udruženja za socijalnu
politiku«, koji je neposredno govorio o tome da valja pot­
pomagati industriju, isticati značenje države za obranu in­
teresa svih građana, te poticati »najviše zadatke našega vre­
mena i naše nacije«. Pristaše »čiste znanosti« ostali su i da­
lje članovi udruženja, ali su potaknuli diskusiju o »sudovi­
ma vrijednosti« u odnosu prem a društvenim znanostima.
Za priprem u spomenute diskusije predloženo je da se
obrade naročito četiri točke: 1. položaj m oralnih vrijedno­
snih sudova u znanstvenoj nacionalnoj ekonomiji, 2. odnos
razvojnih tendencija prem a praktičkom vrednovanju, 3. oz­
načavanje privrednih i socijalno-političkih ciljeva, 4. odnos
općih metodoloških principa prem a posebnim zadacima aka­
demske nastave. Na osnovi ovih točaka pojedini su članovi
izradili odgovarajuće teze za diskusiju. Među ostalim, tu
su bili Eulenberg, Eucken, Schumpeter, Spann, Spranger,
Max Weber, von Wiese i neki drugi. Iz kasnije napisanih iz­
vještaja o tom zasjedanju proizlazi da je došlo do oštrog su­
koba između M. Webera i Sombarta, s jedne strane, te Griin-
berga i većine ostalih, s druge, pa je Weber nakon jedne
žešće replike napustio zasjedanje. Sm atra se da je ovo
zasjedanje završilo porazom »čistih znanstvenika«, ali se i
pobjeda »socijalnih političara« sm atrala efemernom. Tako
je sedam godina kasnije, odnosno nakon prvoga svjetskog
rata i nakon Weberove smrti, pisao Paul Honnigsheim: »Ni­
šta od svega onoga što je Max Weber uradio, rekao ili na­
pisao, nije bilo toliko raspravljano, komentirano, pogrešno
shvaćeno i izrugivano kao njegovo učenje o slobodi od
vrednota u sociološkoj znanosti.«

Sest školskih problema o

odnosu sociologije i
vrijednosnih sudova
U spomenutoj knjizi Dahrendorf na­
vodi šest problema o odnosu sociologije i vrijednosnih su­
dova, koje ponajviše nalazimo u raznim udžbenicima i pu­

234
blikacijama sociologije. Ukratko ćemo iznijeti te probleme
i komentirati ih, posebno s obzirom na pitanje koliko vri­
jednosno opredjeljenje, svjesno ili nesvjesno, utječe na
znanstvene postupke socioloških istraživanja. Točnije, je li
moguće sačuvati znanstvenu »objektivnost« ili korektnost
znanstvenih metoda istraživanja uz određene oblike vrijed­
nosne ili idejno-političke angažiranosti? Vidjet ćemo da
odnos između znanstvene objektivnosti i vrijednosnog pro­
suđivanja, ili idejnog angažmana, nije uvijek isti, te da ga
valja različito rješavati u vezi s načinom kako je formuli­
rana neka znanstvena paradigma.
1. Problem izbora teme. Poznata je činjenica da slože­
nost društvene znanosti u svakom procesu spoznavanja ili
istraživanja društvene stvarnosti nameće izbor teme, počet­
no postavljanje pitanja, pojmovnu analizu postavljenog pi­
tanja, dakle jedan ograničen, ali suvisli pojmovni sklop, koji
možemo nazvati znanstvenom paradigmom. Razrada takve
znanstvene paradigme ili početnog pitanja može ići u neko­
liko smjerova, i to se usm jerenje naziva teorijskom kon­
cepcijom ili teorijskim okvirom postavljenog pitanja. Ta­
kva je teorijska razrada osnovica ili okvir za operacionaliza­
ciju istraživanja. Teorijsko je usm jerenje ili teorijska razra­
da uvjetovana različitim faktorim a — ideološkom situacijom,
stupnjem znanstvenih preferencija, sklonostima istraživača,
itd., te može ostati više ili manje svjesna, više ili manje pred­
met strože pojmovne analize. Najčešće je slučaj da takva ana­
liza postaje predm et znanstvene kritike. Motivacija koja uvje­
tuje izbor jedne teme može biti veoma raznolika, i nema
sumnje da ona zavisi kako od znanstvenih tako i od idej-
no-socijalnih motiva, te da neki od tih motiva predstavlja­
ju svjesno opredjeljenje istraživača, a neki ostaju nesvje­
sni. čak neki istraživač i ne može postati svjestan ako se
radi o poviiesnoi ograničenosti društvene ili znanstvene svi-
iesti. Za znanstvena istraživanja, kao i za ideološke stavove,
vrijedi Nietzscheova izreka: »Mnogi se očevi prepoznaju tek
u svojim sinovima!«
Složenost društvene problematike dopušta da se izbor
vrši između »važnih« i »nevažnih« tema, što također znači
stanovit vrijednosni sud, ali po općem mišljenju takav sud
ne utječe na objektivnost znanstvenog istraživanja. Tako
Robert Lynd2 sm atra da je najvažnija osobina učenjaka da

2 Robert Lvnđ. Values and the Social Sciences, u knjizi Knowledge for
What, Princeton, 1946.

235
posjeduje kriterije za »važne« i »nevažne« probleme, koje
sam Lynd naziva »vodećim vrijednostima« (guiding values3).
U društvenim je znanostim a doista teško braniti tezu da
su svi problem i »podjednako značajni« te da svaki problem
što se istražuje može dovesti »do fundam entalnih otkrića«.
Takvi se stavovi mogu braniti u prirodnim znanostima, ali
predstavljaju izvjesnu lakomislenost u društvenim.
Sam je Max Weber stav da izbor teme sadrži vrijedno­
sni sud odbio kao »lažni argument«, ali pod time nije mi­
slio da se ne radi o vrijednosnom sudu, nego o tome da
vrijednosni sud, u ovom slučaju, ne može utjecati na znan­
stvenu objektivnost. Na prim jer, ako petorici raznih istra­
živača damo zadatak da ispitaju »strukturu moći u jugo­
slavenskim radnim organizacijama«, tada oni mogu poći s
različitih vrijednosnih kriterija, s različitim shvaćanjima
društvene stvarnosti, pa će ipak doći do istih rezultata ako
su metodološki objektivno proveli svoje istraživanje. Oni će
svi utvrditi da postoji određena hijerarhijska struktura mo­
ći. Rezultat njihovih istraživanja m ora biti isti, iako će se
njihova interpretacija dobivenih rezultata vjerojatno razli­
kovati pri vršenju bilo kakve generalizacije ili valorizacije
dobivenih rezultata. Zato bismo se u izboru teme mogli slo­
žiti sa zaključkom Dahrendorfa: »Možda bismo mogli op­
ćenito reći da kvaliteta znanstvenog rada po pravilu raste
onoliko koliko izbor njegova predm eta odaje angažiranu
odluku istraživača. Ipak, valja spoznati da takvi zahtjevi
sami po sebi sadrže praktičke vrijednosne sudove. Oni nisu
dio znanstvenog istraživanja, štoviše, oni su za njega prin­
cipijelno ravnodušni; oni prije tvore njegovu pretpostav­
ku, njegov moralni okvir, i zato se ne pozivaju na znan­
stveni uvid ili na kritiku, nego na osjećaj očitosti, i prije
svega na konsenzus istraživača.«4
2. Problem stvaranja teorije. To je mnogo ozbiljniji pro­
blem i njime se sociologija najviše bavi kad želi osigurati
objektivnost istraživanja. Uobičajen je prigovor u vezi sa
sociološkim istraživanjima da »sociolog vidi ono što želi
vidjeti« i da s tim u vezi odabire svoje teme, ali i da stvara
svoje teorije. Tako ie Max Weber za genezu kapitalizma uzeo
kalvinizam kao osnovnu hipotezu, a zapostavio tehnološke
faktore. Isto tako i Talcott Parsons problem društvene inte­
gracije uzima prije svega s normativnog gledišta, a zapo­
stavlja stvarno funkcioniranje društvenih ustanova. Reklo
3 Op. cit., str. 391.
4 Ralf Dahrendorf, op. cit., str. 79—80.

236
 bi se da sociolog stvara teoriju ili osnovne hipoteze prema
svojim preferencijama i idejnim predrasudama, željan da
potvrdi ono što je već unaprijed smislio. Tako nastoji što
je moguće više izbjeći iznenađenje koje bi mu donijela
princeza Serendipity, da se izrazimo jedinim Mertonovim
pojmom. Neki sociolozi sm atraju da bi istraživače valjalo
liječiti od takve sklonosti stvaranja teorije po »vlastitom
ukusu«, i to pomoću »psihoanalize i sociologije znanja«
(Rumney i Mayer). Međutim, Dahrendorf misli da je to sa­
svim suvišan posao, jer pristranost u stvaranju teorije ili
odabiranju osnovnih hipoteza znanstvenih paradigma ne
utječe na objektivnost znanstvenog postupka. Svoje gledi­
šte Dahrendorf argumentira ovako:
»Selektivno gledište, na prim jer konzervativnost jed­
nog sociologa, dovodi istraživača do toga da vidi ono što
želi vidjeti i ostaje slijep za drugo. Ovo gledište samo uka­
zuje na koji je način istraživač došao do form uliranja od­
ređene hipotezie X. Ništa nam ne kazuje o tome je li ta hi­
poteza ispravna ili pogrešna, održiva ili neodrživa. Ni vred­
note ni misaoni proces istraživača ne odlučuju o valjanosti
njegovih hipoteza; odlučuje jedino empirijsko ispitivanje,
čiji rezultati ne mogu dotaknuti vrednote i misaoni proces
istraživača. Bez ikakvog je značenja za ispravnost i valja­
nost socioloških teorija i hipoteza koji su to psihološki
momenti ušli u njihovo formuliranje. Budući da su psiho­
logija i logika istraživanja dvije stvari, koje se međusobno
ne uvjetuju, i ne remete, to se u pogledu problema kako
se stvara teorija ove dvije sfere, kao što su socijalna znanost
i sudovi vrijednosti, mogu susresti bez štetnih posljedica.«5
Dahrendorf se slaže da psihološki motivi ili ideološke
predrasude mogu utjecati na izbor teme i postavljanje hi­
poteza, ali samo provjeravanje ovih hipoteza u toku istraži­
vanja ostaje strogo znanstveno i objektivno, je r psihologija
ne može utjecati na logiku istraživanja. Dahrendorf očito
ograničava znanstveno istraživanje na empirijsko provjera­
vanje hipoteza, a izbacuje iz njega stvaranje teorija i hipo­
teza. Za njega stvaranje teorija ostaje »prividni problem«,
mada priznaje da su istraživači, koji su započeli istraživa­
nja s određenih pozicija, skloni da ga generaliziraju, tj. da
rezultate uzimaju kao općevažeće. »Dok npr. Parsons naj­
prije teži samo tome da ispita normativne vidove društve­
ne integracije, najednom tvrdi da se društvena integracija

5 RaHf Dahrendorf, op. cit., str. SI.

237
vrši isključivo na normativnoj ravni.«8 Naravno, takve ge­
neralizacije pripadaju također u »ideološko iskrivljavanje«
znanstvenog istraživanja.
Susrećemo se s dva mom enta znanstvene pristranosti
ili »idejnog iskrivljavanja«: a) pri stvaranju teorija ili po­
stavljanju tem eljnih hipoteza, i b) pri generalizaciji rezul­
tata dobivenih istraživanjem.
Drugim riječim a, vrijednosni stav utječe i na stvara­
nje teorije i na korištenje njezinih rezultata, te se pojavlju­
je kako na početku tako i na završetku znanstvenog istra­
živanja, a objektivnost ostaje rezervirana samo za središnji
član — em pirijsko provjeravanje hipoteza. Dakle, preostaje
veoma malo, u svakom slučaju odveć malo, a da bi se moglo
izbjeći da pojedini istraživač ne sm atra kako je znanstve­
no dokazao svoju teoriju.
Znamo kako je M erton za ovu poznatu znanstvenu situ­
aciju predložio da se u istraživanjim a polazi od »teorija
srednjeg dosega«, naime, takvih gdje bi između postavlja­
nja hipoteza, empirijskog provjeravanja i generalizacije po­
stojala dovoljna logična koherenoija kako se ne bi plaćao pre­
više velik danak idejnim predrasudam a. Ali ima i jedan dru­
gi razlog, na koji bismo htjeli upozoriti: strukturalna nekon-
zistentnost između teorije i empirijskog provjeravanja. Za
ovu situaciju klasičan je prim jer s teorijom descendencije,
za koju je Tschulok pokazao da se ne može em pirijski pro­
vjeriti, je r su mutacije samo »Verlust-mutacije«, i kao ta­
kve nisu dovoljne da »dokažu« porijeklo vrsta. Ono što op­
ravdava teoriju descendencije je činjenica da na logički na­
čin može protum ačiti velik broj zapažanja i činjenica, te
tako pogoduje znanstvenom m išljenju u daljem postavlja­
nju i provjeravanju hipoteza. S tim se problemom struk­
turalne inkonzis tenci je susrećemo i u psihologiji (odnosi
»duše i tijela«, ili fiziološkoga i psihičkoga), pa i u mnogim
banalnijim znanostima, kao što je medicina (na prim jer,
funkcionalna internistika ili psihosomatska medicina, gdje
je eksperiment na bazi fizioloških procesa potrebno nado­
puniti fenomenološkim zapažanjima o karakteru ličnosti i
društvene okoline). Nije riječ samo o znanstvenim postupci­
ma, nego o pitanju: Kakav znanstveni postupak i koje me­
tode istraživanja?
3. Problem vrednota kao predmeta istraživanja. Iako se
istraživanje vrednota redovito povezuje s kulturom i sma­

6 Isto, str. 82.

238
 tra područjem kulturne antropologije, valja reći da je so­
ciologija već od Durkheima, Pareta, Wiebera istraživala nor­
mativno ponašanje čovjeka. S krizom građanskog i indus­
trijskog društva problem je postajao sve aktualniji, osobi­
to u pozitivistički orijentiranoj sociologiji, gdje je sistem
vrednota uvijek bio neka vrsta »društvenog kišobrana«, ako
već ne onog Kantova »neba sa zvijezdama«, prem a kojemu
čovjek mora tražiti svoju životnu orijentaciju. Raspravljat
ćemo poslije o T. Parsonsu, koji je u Structure of Social
Action vrednotama posvetio jedno od središnjih mjesta.
Weberov zahtjev za »sociologijom lišenom vrednota«
nije nikako značio da sociologija ne smije istraživati vred­
note, nego samo da vrednote u tom slučaju dobivaju isti sta­
tus »predmeta istraživanja« kao i druge društvene pojave.
»Kad normativno važeće postaje predm et empirijskog istra­
živanja, tada ono gubi, kao predm et, normativni karakter: s
njime se postupa kao s ,postojećim' (seiend), a ne kao s
,važećim' (giiltig)« (M. Weber).
Ovdje se susrećemo s problemom: što se događa s jed­
nom vrednotom kad je pretvaram o u »predmet istraživanja«,
a njezin karakter »idealnog važenja« u karakter »predmetnog
postojanja«? Kad, na prim jer, normativnu svijest pretvara­
mo u normativno ponašanje? Kad vrednote izjednačujemo s
institucijam a koje se brinu za njihovo form uliranje i pošto­
vanje, a koje su istovremeno nosioci i mehanizma sankcija?
Nema sumnje da sociologija ili socijalna antropologija može
ispitivati normativno ponašanje, pa je to zapravo i radila,
ali je li »normativno ponašanje« identično s »normativnom
sviješću«, ne predstavlja li prijelaz od normativne svijesti
do normativnog ponašanja, više ili manje institucionalizira­
nog, proces »opredmećivanja«? Na taj problem pokušat će­
mo odgovoriti malo kasnije u vezi s koncepcijom Talcotta
Parsonsa.
4. Problem ideološkog iskrivljavanja. Ovaj problem Da­
hrendorf ovako opisuje:
»Pod ,ideološkim iskrivljavanjem' razumijevamo sve po­
kušaje da se praktički sudovi vrijednosti izdaju kao znan­
stveni stavovi, tj. da se pruže u obliku znanstvenih stavova
one izjave vrijednosti koje su po dokaznom postupku s one
strane iskustvenog provjeravanja. U sociologiji se susreće­
mo uvijek s dvije vrste takvih ideološki iskrivljenih iskaza.
Jednom nalazimo, kao u navedenom prim jeru, uopćavanje,
apsolutizaciju posebnih stavova i teorija. Tu su sve takozva­
ne ,teorije o jednom faktoru', koje apsolutiziraju faktore

239
 kao što su rasa, nacionalna pripadnost, proizvodni odnosi
itd. Također su tu i teorije kao npr. ona da tendencija s pra­
vom naglašena prem a izjednačavanju izvjesnih statusnih
simbola u suvremenom napadnom ' društvu čini ovo b e s ­
klasnim' društvom, bez strukturalno proizvedenih grupnih
sukoba. No ideološko iskrivljavanje je i tamo gdje se spe­
kulativni iskazi izdaju kao znanstveni stavovi, a koje se ne
može načelno iskustveno provjeravati. Prim jer za to je i
teza o otuđivanju radnika u industrijskoj proizvodnji, koja
može biti smislena u filozofskom pogledu, ali nem a svoje
legitimno m jesto u društvenoj znanosti, je r je — kao što
pokazuju radovi G. Friedm anna — bez obzira na količinu
em pirijskih istraživanja, ne možemo niti pobiti niti potvr­
diti.«7 U posljednjem slučaju Dahrendorf upozorava na pro­
blem koji je analogan s onim što smo ga naveli kod teorije
descendencije. Ne postoji hipotetički okvir koji bi dopuštao
da ispitamo »proces otuđivanja«, kao što ne postoje ni bio­
loške prom jene koje neposredno dokazuju porijeklo vrsta.
Međutim, upravo određena količina empirijskog m aterijala,
kad se pokuša koherentno tum ačiti, dopušta da se teorija
formulira. To vrijedi podjednako za teoriju descendencije,
kao što vrijedi i za teoriju otuđenja, pa stoga njegova tvr­
dnja »bez obzira na količinu em pirijskill istraživanja« nije
točna. Metodološki se radi o tome da ta količina em pirij­
skih istraživanja ne zadovoljava ako se skuplja samo na
jednoj razini — na prim jer, na razini motivacije prem a
radu. — Treba uzeti u obzir niz društvenih razina i situacija,
kao što su motivacija radnika, m eđuljudski odnosi, položaj
čovjeka u proizvodnji s obzirom na tehnološki nivo, organi­
zacija moći u poduzeću, ekonomski sistem otuđivanja rada,
društveni sistem podjele rada, nagrađivanje, i tako dalje.
Tada se nužno m ijenjaju okviri i metoda istraživanja. Jed­
nostranost Friedm anna bila je u tome da je ostao na ra­
zini položaja čovjeka u proizvodnji, dok je ostale razine
zanemario.
Dahrendorf se pita: Kojim sredstvima raspolaže sociolo­
gija da bi se obranila od ideoloških iskrivljavanja? On na­
vodi tri takva sredstva:
a) vježbanje u »objektivnosti« pomoću psihoanalize i
sociologije znanja, kao što su preporučili Rumney i Mayer;
b) izričito izjavljivanje kojim se vrijednostima socio­
log rukovodio u svojem istraživanju, što olakšava »samo­
kritiku« autora i kritiku čitalaca;
7 Ralf Dahrendorf, op. cit.. str. 84.

240
 c) oštra znanstvena kritika među sociolozima, koja do­
pušta da se »loša znanost otkriva i korigira«.
Kao što vidimo, Dahrendorf apelira na stanovitu »pro­
fesionalnu etiku«: stalno preispitivanje vlastite znanstvene
savjesti, javno iznošenje vlastitih vrijednosnih pretpostav­
ki i, naročito, slobodna znanstvena kritika i borba mišlje­
nja. Nema sumnje da je to kao »profesionalna etika« neo­
bično važno, osobito u društvim a gdje se društvena moć
upotrebljava da bi se nam etnula neka monopolistička ideo­
logija ili da bi se manipuliralo znanošću kao ancillom poli-
ticae. Međutim, time nije riješen osnovni problem: da li
samokritika i stručna kritika mogu uspješno otkloniti one
ideološke predrasude ili pristranosti koje im aju svoj korijen
u individualnom ili kolektivnom nesvjesnome? Historijski re­
lativizam sm atra da je »društvena svijest« uvijek historijski
ograničena i da je ni jedan pojedinac ne može prekoračiti,
da je društvena svijest prisutna u svakom pojedincu ili na
više nesvjestan (kod suvremenih strukturalista je izrazito
nesvjesna) ili svjestan način (kod neokantovaca je put »duha
vremena« od nesvjesnog do svjesnog stanja težak i krivu-
dav!). No upravo nas ovaj problem dovodi do odnosa teo­
rije i prakse, društvenog djelovanja i mišljenja, kako se on
pojavio u djelima Schelera i Mannheima.
5. Odnos teorije i prakse. Tek se u 20. stoljeću s djeli­
ma Mannheima i Schelera počinje povezivati problem vri­
jednosti s ideološkim iskrivljavanjem, a ideološko iskrivlja­
vanje dovoditi u vezu s društvenom praksom, s ponašanjem
određenih grupacija. Nema sumnje da se to dogodilo pod
utjecajem marksizma, koji je govorio o »krivoj svijesti« ili
0 »izobličenoj svijesti«. Marksizam naglašava da određe­
na društvena praksa, povezana s nesocijalnom ili izrablji-
vačkom praksom, rađa »krivu« ili »mistificiranu društvenu
svijest«.
Na pitanje o odnosu društvene prakse i teorije Dahren­
dorf nastoji odgovoriti samo s gledišta prim jene znanosti
na društvenu praksu, odnosno postaviti problem kao od­
nos »znanstvene socijalne politike« prem a društvu. Socio­
lozi se pojavljuju ponekad u ulozi »socijalnih inženjera«, te
im se povjeravaju važni zadaci oko oblikovanja društvenog
sistema. Jasno je da je njihov stav prem a društvenoj praksi
1 prim jeni njihovih spoznaja i iskustava u sociologiji pove­
zan s vrijednosnim sudovima. U tom vidu već je Weber go­
vorio o »znanosti kao pozivu«, o društvenoj odgovornosti
sociologa. Pozivajući se na stav Webera o ponašanju socio-

16 — Zanat sociologa 241

loga u odnosu prem a društvenoj praksi, Dahrendorf piše:
»Smisao diskusije o praktičkom vrednovanju može biti: raz­
rađivanje posljednjih, unutrašnje ,konzekventnih' vrijedno­
snih aksioma, od kojih . . . proizlaze m išljenja suprotstav­
ljena jedna d ru g im a. . . dedukcija ,posljedica' za gledište
koje vrši vrednovanje, a koje bi proizašle iz određenih po­
sljednjih vrijednosnih aksioma, ako bismo njih, i samo njih,
uzeli kao osnovu za praktičko ocjenjivanje faktičkog stanja«,
a prije svega za »utvrđivanje faktičkih posljedica, koje bi
izazvalo praktičko provođenje određenog praktičkog i vri­
jednosnog gledišta za postavljeni problem« (M. Weber, Ge-
sammelte Aufsatze zur Wjssenschaftslehre, Tubingen, 1951).
Drugim riječim a, kad se sociolog nađe suočen sa su­
protnim m išljenjim a društvenih grupa, čiji se interesi oči­
to ne slažu, morao bi zauzeti ovaj stav: »Gospodo, dopustite
mi najprije da utvrdim vrijednosne aksiome vaših gledišta.
Kad smo se složili oko ovih tem eljnih vrijednosnih aksio­
ma, ja ću vam pokazati što iz njih, i samo iz njih, proizlazi
pri rješavanju ovog praktičkog problema. Može biti da iz
postavljenih aksioma proizlaze različite posljedice, i ja ću
vam veoma savjesno navesti sva alternativna rješenja za po­
stavljeni problem.« Doista, ovako se ponaša svaki savjesni
»inženjer« kad dobije zadatak i zašto bi se sociolog pona­
šao drukčije?!
Međutim, na ovaj je način zaobiđen problem koji je
postavio Mannheim i pred kojim stoji svaki sociolog, ako
mu naručilac ovako form ulira zadatak: »Ja ne tražim od
vas da pronađete vrijednosne aksiome za mišljenje moje gru­
pe, pa ni za mišljenje protivničke grupe, već da pronađete
zajedničko i najbolje rješenje!« Pretpostavlja se da je ono
što je zajedničko ujedno i objektivno, tj. »u općem intere­
su«, pa stoga i racionalno. Problem je u tome; može li se,
polazeći od m išljenja pojedinih društvenih grupa (ili klasa)
i njihovih vrijednosnih sistema, doći do objektivnog, opće-
prihvatljivog društvenog stava i gledišta?
Znamo da je Mannheim pošao od novokantovaca i su­
sreo se s marksistim a u pitanju povijesne i klasne uvjeto­
vanosti mišljenja i vrednovanja. Društvena svijest ili ideo­
logija u najširem smislu (uključujući tu i znanstveno mišlje­
nje) uvjetovana je i ograničena na dvostruki način: jed­
nom »duhom vremena«, tj. povijesnom epohom, drugi put
društvenom grupacijom (klasom), čije mišljenje izražava.
Prema tome, nameće se pitanje: Kako prevladati ovu povi­
jesnu i grupnu ograničenost? Za povijesnu Mannheim nije

242
 našao lijek, ali ga je našao za grupnu ili klasnu kad je upo­
zorio da prostoriji »slobodno lebdeća inteligencija« (freisch-
webende Intelligeniz), koja nije nužno grupno uvjetovana, te
se može uzdići i transcendirati grupno ili klasno i zauzeti
jedno šire, općedruštveno ili objektivno gledište. Jedino ova
vrsta inteligencije može prevladati ideološku ograničenost
ili mistifikaciju. Mannheim je smatrao da je dovoljno ako
može suprotstaviti suprotna gledišta, odm jeriti ih i ispitati
njihovu racionalnu jezgru. Tu inteligenciju on je izvukao iz
hibrida klasne mržnje i podzemlja nesvjesnog kolektiv­
nog mišljenja, i doveo je na teren evropskog prosvjetitelj­
stva. Je li takva operacija moguća i dopuštena? Da li se ona
povijesno opravdava kao znanstveno ili sociološko iskustvo?
Uostalom, posao će biti olakšan ako dopustimo da »povi­
jesna ili epohalna ograničenost« može ostati, a da samo grup­
nu ili klasnu valja prevladati. U tom slučaju možemo nave­
sti i Marxov stav o mogućnosti takvog transcendiranja kad
kaže.da se čovjek razlikuje od životinje po tome što životi­
nja »proizvodi jednostrano, dok čovjek proizvodi univerzal­
no; ona proizvodi samo pod vlašću neposredno fizičke pot­
rebe, dok čovjek proizvodi i kad je slobodan od fizičke po­
trebe, i istinski proizvodi tek oslobođen od nje; ona pro­
izvodi samo za sebe, dok čovjek reproducira cijelu pri­
rodu . . . Životinja oblikuje samo po m jeri i potrebi vrste
kojoj ona pripada, dok čovjek zna proizvoditi prem a mjeri
svake vrste i zna svagdje dati predm etu inherentnu mje­
ru .. .«8 Čovjek je nezavisan od »svoje vrste« i univerzalan
u svojem djelovanju i mišljenju, jer zna »dati predm etu in­
herentnu mjeru«, svakom predm etu, čitavoj prirodi, pa i
ljudskoj prirodi i društvu. Što se tiče grupne nezavisnosti,
čovjek je za Магха »lebdeći intelektualac« par excellence!
Inače, kako bismo mogli shvatiti da je čovjek sposoban da
uzdigne »društvenu svijest proletarijata po sebi« u »dru­
štvenu svijest proletarijata po sebi i za sebe«, naime da
proletarijat postane idejno i praktički »emancipator čita­
va društva«, tj. da form ulira vrednote i ciljeve socijalisti­
čke revolucije kao ciljeve ljudske emancipacije za sve. A
opet to form uliranje za Магха nije djelo nekog pozitivistič­
kog »kolektivnog subjekta«, naime to nije »proletarijat koji
m isli...« , »radnička klasa koja m isli. . . «, »politička stran­
ka koja m is li...« , »mudro rukovodstvo koje misli«, ili
»rukovodeći drug koji m isli...« , nego je to svaki čovjek

* Iz Karl Marx, Ekonom sko-filozofski rukopisi, (Rani radovi, Najxrijed,

Zagreb, 1967, str. 251—252.

243
kao član proletarijata (ili neke druge klase, kao što je mi­
slio Lenjin nakon Kautskoga u vezi s unošenjem ideologije
u proletarijat!), kao član društva, dakle kao individuum.
Ukratko, riječ je o kritičkim sposobnostima, koje po Marxu,
nisu privilegija ni jedne posebne grupacije, pa o ulozi pro­
letarijata mogu podjednako em ancipatorski ili revolucionar­
no misliti »veliki filozof« kao i »mali čovjek«. Bitno je da
Marx, za razliku od Mannheima, ne sm atra da je sistem
vrednota ili zamišljen je vrednota, istovremeno ograničen
i povijesno i grupno. On je ograničen povijesno, je r se radi
o epohalnim zadacima (iako je »čovječanstvo uvijek o nji­
ma sanjalo«!), ali nije ograničen grupno ili klasno. Dakle,
Marx pretpostavlja mogućnost transcendiranja grupne ovi­
snosti za svakog čovjeka, i ne sm atra da je za to potrebno
biti član »slobodno lebdeće inteligencije«. Svaki pojedinac
posjeduje sposobnost kritičkog mišljenja, sposobnost da
konfrontira interese raznih grupacija i da utvrdi vrednote
koje su od zajedničkog ili općeg interesa. Za Магха, dru­
štvena angažiranost ne isključuje mogućnost znanstvene ob­
jektivnosti. »Pristranost« znanstvenog m išljenja javlja se
kao posljedica reifikacije, čiji je najvažniji oblik otuđivanja
društvene moći, dakle stvaranje ideološkog monopolizma i
onemogućavanje slobodne borbe mišljenja. Na ovom se pi­
tanju nećemo više zadržavati.
6. Problem socijalne uloge sociologa. O »društvenoj ulo­
zi« sociologa može se već zaključivati na osnovi onoga što je
prethodno rečeno, iako o njoj postoje veoma različita miš­
ljenja. O toj ulozi Dahrendorf kaže: »Kategorija društvene
uloge nije samo instrum ent sociološke analize za ne-sociolo-
ge u društvu, nego i za same sociologe. Kao i liječnik, bra­
var, knjigovođa ili partijski sekretar, tako i sociolog ima
neki društveni položaj, s kojim se povezuju određena išče­
kivanja, i koja nosilac položaja m ora opravdati. Možda va­
lja samo na ovoj razini odgovoriti na pitanje sastoji li se
naša uloga u istraživanju onoga što jest, ili smo mi ,као'
sociolozi pozvani da zastupamo praktične vrijednosne su­
dove. Dok je Schmoller sm atrao da društveni znanstvenik
ima kao takav dužnost da pokazuje društvu ,ispravan' put,
Weber je, nasuprot tome, preporučivao da se strogo dije­
li ono što pripada ,katedri' od onoga što pripada ,političkom
programu, uredima i parlam entu', tako da je to bio spor o
ulozi znanstvenika, o tome što je on kao takav pozvan da
radi. Znanost i vrijednosni sud su dvije stvari. Pitanje je:
mora li društveni znanstvenik objavljivati i jedno i dru-

244
go na katedri u svojim spisima, ili ga njegova služba ogra­
ničava na ono što je dostupno znanstvenom uvidu?«9 Na
ovu dilemu Dahrendorf odgovara:
»U suprotnosti s Weberom želio bih s ovom paradoksal­
nom formulacijom form ulirati tezu da je, doduše, sociologi­
ja kao znanost oslobođena vrednota (wertfreie Wissen-
schaft) poželjna, ali da sociolog kao takav mora uvijek biti
moralist, tj. uvijek angažiran kako bi se obranio od nepred­
vidljivih posljedica svojega d je lo v an ja ... Konzervativnost
velikog dijela američke sociologije po sebi je značajna po­
java. Ona kao takva nužno obara Weberovo strogo razliko­
vanje uloga, je r i nadalje ostaje nenamjerno konzervativna
zato što konzervativni učinak strukturalno-funkcionalne teo­
rije neposredno proturječi političkim shvaćanjima njegova
osnivača. Braniti se protiv takvih nenam jernih posljedica
svojega djelovanja, čuvati jedinstvo svojeg moralnog uvje­
renja i znanstvenog djelovanja, zahtjev je koji pogađa socio­
loga kao sociologa.«10 Pozivajući se na Jaspersa da sociolog
mora zastupati znanstvenu objektivnost i društvenu anga­
žiranost, ali pod uvjetom da zna razlikovati jedno od dru­
goga, te da je opasnost u tome da se miješa jedno i drugo,
on misli da »moralna odgovornost započinje u tre n u tk u . . .
kad je proces znanstvene spoznaje u odnosu na neki prob­
lem završen«.11 Nije nikako jasno zašto on ne bi započeo već
pri postavljanju temeljnih pretpostavki jednog istraživanja?
Da li zbog toga što u trenutku kad započinje istraživanje
sociolog još nije svjestan vlastitih pretpostavki i moralne od­
govornosti, nego tek kad dobije određene rezultate? Ovo
nije sigurno, iako znanstvena diskusija nakon završena rada
može rasvijetliti mnoge zablude pri postavljanju problema.
No, zato se i preporučuje da se diskusija započne prije po­
četka, a ne nakon završetka.
Nedavno je Johann Galtung govorio na Filozofskom fa­
kultetu u Zagrebu o »svjetskim modelima« i objašnjavao
zašto se modeli Rimskog kluba i Mesarović-Pestela mogu
sm atrati kapitalističkima, a zašto model Argentinca Bari-
lochea socijalističkim. Postavlja se pitanje: Da li su auto­
ri spomenutih modela svjesno pošli od vrijednosnog sistema
ili vrijednosnih aksioma koji odgovaraju kapitalizmu, od­
nosno socijalizmu, ili su to uradili nesvjesno? Da li je nji­
hov znanstveni angažman bio u ovom slučaju istovrstan s

9 Ralf Dahrendorf, op. cit., str. 87.

10 Ralf Dahrendorf, qp. cit., str. 87.
11 Op. cit., str. 88.

245
društvenim angažmanom ili se može reći da u jednom slu­
čaju takav angažman nije bio svjestan i vrijednosno defi­
niran (prva dva modela), dok je u drugom slučaju bio uvje­
tovan jednim i drugim stavom (slučaj Barilochea)? Može
li se reći da u prvom slučaju istraživači nisu bili dorasli
svojem zadatku, a u drugom jesu, s obzirom na prisutnost
moralnog angažmana? I, konačno, jasno je da postoji ra­
zlika u vrijednosnom prilazu, ali nije jasno koliko to u tje­
če na objektivnost samog znanstvenog postupka ako pret­
postavimo da je on nezavisan od vrijednosnog sistema, kao
što misli Wieber, Dahrendorf i mnogi drugi. Očito je da
na to pitanje Dahrendorf nije dao zadovoljavajuće odgovore
razm atrajući odnos sociologije i vrijednosnih sudova. Zato
ćemo pokušati pronaći odgovor upravo u odnosu prema
»strukturalno-funkcionalnoj teoriji«, za koju on sm atra da
je usprkos dobrim nam jeram a svojih osnivača dala konzer­
vativne rezultate.

2. Rudi Supek: Društveni red

i m oral
Fudamentalno pitanje kojim je socio-
logija u 19. stoljeću započela karijeru kao akademska
disciplina bilo je ono o prirodi društvenog reda. Za teore­
tičare društvenog ugovora Hobbesova tipa, koji su se zala­
gali za manje ili više prosvijećenu ustavnu monarhiju, gdje
je nosilac reda još uvijek bio individualni, po »Bogu i na­
rodu« posvećen vladar, društveni red je mogao biti rezultat
ugovora među pojedincima što su se međusobno ugrožavali
u svojoj pukoj egzistenciji. No za dem okratska shvaćanja
takva osnovica društvenog reda nije više bila prihvatljiva,
pa se s J. J. Rousseauom pojavljuje kao nosilac reda dru­
štveni čovjek. Čovjek koji je po prirodi dobar i teži jedna­
kosti, a politička moć iznad njega stoji samo kao oblik
»otuđene društvene moći«. Pod Rousseauovom inspiracijom
socijalizam s Marxom će tražiti uzroke tome otuđenju u
društvenim sukobima, u klasnim odnosima, i zaoštriti na
taj način odnos društva i vlasti, dok će pozitivizam s Com-
teom nastojati da pomiri vlast s društvom i da ukloni dru­
štvene sukobe pomoću društvenog konsenzusa, da udobro­
volji vlast i građane pomoću morala. I Marx i Comte će
poći u svojoj analizi društvenog reda od društvenog čovjeka,
ali, dok će Marx otkriti kao mehanizam toga reda klasni

246
sukob, Comte će otkriti društvenu integraciju i harmoniju.
Comte je vjerovao u početku da će sama znanost, kon­
kretno sociologija, biti odlučan faktor društvene integracije,
ali se u kasnijoj dobi pokolebao i uveo ponovno laiciziranu
religiju kao temelj društvenog reda. Utilitaristički raspolože­
no građansko društvo u usponu industrijskog razvitka nije
moglo prihvatiti ovaj povratak na »stara rješenja«, pa su
Comteovi nastavljači nastojali ponovno spasiti dignitet zna­
nosti i laičnost buržoazije.
Comte se približio socijalizmu i neko vrijeme utjecao
na grafičke sindikate, kad je smatrao da je podjela rada
i posebno privatno vlasništvo uzrok disenzusa u društvu, da­
kle narušavatelj društvenog reda. E. Durkheim je odbacio
tu Comteovu tezu da bi jače naglasio razliku između aka­
demske sociologije i socijalizma. On je smatrao da podjela
rada nije kao takva izvor nesloge u društvu, nego samo pri­
silni rad, koji se temelji na zastarjelim ustanovama kao što
je privatno vlasništvo; uzrok je nesloge prije svega anomi-
ja industrijskog razvitka, koja nije sposobna da integrira
nova zvanja i ne poštuje dovoljno moralne uvjete društve­
nog reda. Težište s podjele rada i privatnog vlasništva Durk­
heim prebacuje na anomiju i društveni moral. Uvođenje po­
java anomije i morala trebalo je da prikrije značenje kla­
snih sukoba i otuđenja u radu, kako su ih zastupali m ark­
sisti. Jedan od najboljih poznavalaca modernog funkciona-
lizma, Alvin Gouldner, vidi u tome značenje koje funkcio-
nalisti pridaju moralu i vrijednosnim stavovima uopće: »Da
su Durkheim i moderni funkcionaližam prihvatili Comteovu
kritiku podjele rada što rađa učenike disenzusa, oni bi mo­
rali odbaciti svaki oblik industrijalizacije. Funkcionaližam
nije ništa uradio u tom smjeru. Rješenje vidi u mogućno­
sti da se problem društvenog reda riješi nezavisno od pi­
tanja ekonomskih institucija д tehnoloških razina. Riječ je
o tome da se problem može riješiti samo u pojmovima mo­
rala kao takvoga, a to ne bi zahtijevalo temeljne promjene u
industrijalizaciji ili kapitalističkoj strukturi.
Ćini se da je to dio onoga povijesnog procesa koji je
naveo funkcionaliste da stave težište osobito na ulogu mo­
ralnih vrednota u održavanju reda u industrijskim društvi­
ma. Da je slijedio Durkheimovu ideju o ,prisilnoj' podjeli
rada, tada bi došao do analize institucija vlasništva i do
kritičkog stava prema njima. Odvračajuči se od toga proble­
ma i njegovih očitih rješenja, funkcionaližam je bio prisi­
ljen — s obzirom na alternative koje je vidio — da stavlja

247
sve veće težište na m oralne vrednote i moralne reforme kao
izvor društvenog reda. Njegovo usm jerenje na problem re­
da i traženje rješenja za njega postalo je, zapravo, traženje
rješenja za problem e reda u nutar trgovačko-menedžerskog
industrijalizm a, rješenje koje je bilo kompatibilno s tom
posebnom vrstom socijalnog reda. Funkcionalističko istica­
nje morala, kao kamena tem eljca društvenog reda, značaj­
no je za njegovu povezanost s održavanjem jednog specifi­
čnog i uspostavljenog oblika industrijalizm a u kojem se sam
našao, što mu je dopustilo da izbjegne kritički stav prem a
hegemonističkim ustanovam a toga društva i njegovim kla­
sama.«12
Kao što vidimo, Gouldner, koji inače nije m arksist, od­
govara na pitanje što ga je izbjegao Dahrendorf, naime, da
grupna pripadnost utječe svakako na form iranje sociološ­
kih teorija. U tom slučaju stanje uz određeni buržoaski po­
redak, kapitalizam, vodi izbjegavanju da se istražuju suko­
bi na tem elju podjele rada, povezane s ustanovom vlasni­
štva, već se taj problem preskače i traži se osnova za dru­
štveni red u moralu, kao onaj paradigmi koja m ora vrije­
diti za sve društvene klase. To nam dopušta dva zaključka:
prvo, različito grupno pripadništvo sociologa dovodi do raz­
ličito, formuliranih teorijskih pretpostavki u društvenom is­
traživanju; i, drugo, tamo gdje jedni traže strukturalne pro­
bleme (društveni sukob), drugi traže moralne probleme (pi­
tanje anomije, odnosa prema »radnom moralu« i slično).
Očito je da će pri tako različitim teorijskim orijentacijam a
istraživački postupak, pa nužno i rezultati, biti bitno druk­
čiji. Da li će sociolog, koji prihvaća jedno ili drugo gledište,
u znanstvenom pogledu, kad je riječ samo o istraživanju,
»pošteno obaviti svoj posao«? Svakako, ako znanost locira­
mo u okvire koje za nju predviđaju Weber ili Dahrendorf,
naime, postupke nakon teorijski utvrđenog zadatka. Me­
đutim, objektivnost znanosti zavisi i od širine teorijskog
okvira i od njegove adekvatnosti s društvenom zbiljom. Ako
je moral važan vid društvenog reda, ispitivanje morala i
moralnih vrednota svakako je neadekvatno.
Upozoreni smo da uvođenje morala može ići na šte­
tu stvarnih strukturalnih istraživanja društva. Međutim, ni­
smo čuli o kakvim je moralnim vrijednostima riječ. Funk-
cionalisti će istaknuti prije svega one vrijednosti koje pogo­

,l Al/vin Gouldner, The Coming Crisis of Western Sociology, Basic Books,

New York, 1970, str. 250—251.

248
duju održavanju društvenog reda. Takve vrijednosti nisu
sloboda ili jednakost, već one »spiritualne vrijednosti« koje
su svakom pristupačne, kojih ima u izobilju, naime, um jet­
nost, dobrota, suradnja, znanje ili vjera, uglavnom »mirne
vrednote« koje ne narušavaju društveni red, već nastoje
izbjeći da bi moral mogao postati temelj društvene pobu­
ne ili antidruštvenog ponašanja, iako Parsons priznaje krš­
ćanstvu da je zaslužno za razvitak evropskog individualiz­
ma. Moral ostaje samo jedna varijabila ili faktor među os­
talima. Moral nema privilegirano mjesto među drugim dru­
štvenim faktorima — i to objašnjava zašto pozitivizam ni­
je do danas stvorio neku sociologiju morala, niti se njo­
me naročito bavio! — pa se ne može uzimati kao mogući
uzrok za ljudsko ponašanje. On je samo jedna varijabla u
interakcionom odnosu s drugima, koje utječu jedna na dru­
ge, ali nisu u odnosu uzroka i posljedice, već su pod zako­
nom cjeline ili sistema. Funkcionaližam nema teoriju, isti­
če Gouldner, prema kojoj bi neki faktor bio više ili manje
značajan za promjene u sistemu kao cjelini. Kao što suko­
bi u sistemu ne mogu dovesti do neke revolucije, nego samo
do evolucije, tako i moral može samo više ili manje prido­
nositi društvenoj integraciji ili solidarnosti. Opadanje soli­
darnosti dovodi do anomije i ona pogađa čitav sistem. Si­
stem ima pravo da takve pojave anomije »liječi« uobičaje­
nim sredstvima, jačanjem autoriteta protiv »prestupnika«
svake prirode, bilo da je riječ o privrednom kriminalu, bilo
»krajnjoj ljevici«.
Kakve opće zaključke možemo izvesti iz dosad rečenoga?
Prvo, stvaranje teorije ili temeljnih hipoteza značajno
je za čitavo znanstveno ispitivanje nekog problema, jer ono
ne utječe samo na daljnje izvođenje istraživanja, nego daje
osnovni sm jer koji pogađa čitavu strukturu društvenog ži­
vota. Na prim jer, u našem slučaju uvođenje etičkih vredno­
ta određenog tipa um jesto strukturalnog ispitivanja ekonom­
skih institucija i društvenih sukoba koji se zasnivaju na
njima.
Drugo, društvena angažiranost sociologa najbolje se vi­
di već od samog početka njegova rada, od trenutka kad oda­
bire temu i stvara teoriju, odnosno kad postavlja temeljne
paradigme svojeg istraživanja. Takvu angažiranost ne mo­
že izbjeći ni jedan sociolog jer, htio on to ili ne, nužno će
polaziti od nekog teorijskog okvira, koji je sam stvorio ili
koji je preuzeo od nekog drugog, kao što je to često kod
mnogih funkcionalista.

249
 Treće, sam znanstveni postupak, pošto je utvrđen znan­
stveni okvir i tem eljne hipoteze, može biti znanstveno ko­
rektan, odnosno objektivan, je r se prikupljanje »činjenica«
u danome okviru može vršiti znanstveno savršeno korektno,
m ada to ipak ostaju »činjenice« koje nose obilježje svojeg
početnog teorijskog okvira, dakle koje mogu ulaziti u već
neku iskrivljenu teoriju ili »ideološki iskrivljenu« dru­
štvenu svijest. Kao što se karakter djeteta ne može sasvim
osloboditi od prirode placente od. koje se odvojio, tako se
ni sama operacionalizacija i provođenje nekog istraživanja
po svojoj »objektivnosti« ne može sasvim osloboditi od pri­
rode početnih teorija i hipoteza.
Četvrto, samo onda kad je riječ o strukturalno veoma
ograničenim i dobro definiranim područjima, kao što je,
na prim jer, struktu ra moći u nekom poduzeću, može se s
gledišta različitih teorija, kao što to ističe Dahrendorf, i
doći do sličnih ili približno istih rezultata. No, kadgod se
uđe u imalo složenije područje društvenog života, tada to
više nije moguće.
Peto, kako sociolog ne može izbjeći moralnu odgovor­
nost u istraživanju, a time i idejnu angažiranost, on mora
svim momentima istraživanja — stvaranju početne teorije
i hipoteza, provođenju istraživanja i interpretaciji dobive­
nih rezultata — posvetiti podjednaku pažnju. Nemoralno je
i nedopustivo da on prepusti »trećem licu« stvaranje teo­
rije ili interpretaciju njegovih vlastitih rezultata, a to je
pokušala mnogo više socijalistička birokracija nego kapita­
listički naručioci istraživanja.

3. Rudi Supek: Društveni

determinizam i istraživanje
vrednota
Stara diskusija o sociologiji kao zna­
nosti »bez vrijednosti«, to jest bez apriornog vrijednosnog
angažmana, pokazala nam je dvoje: a) da svaki oblik glo­
balnih socioloških istraživanja pretpostavlja određeni vrijed­
nosni angažman sociologa, i b) da same vrednote mogu
biti predmet socioloških istraživanja. Pozabavit ćemo se
ovim drugim problemom i pokušati, na osnovi nekih em­
pirijskih iskustava, upozoriti na neke probleme.

250
 Prije svega, što znači istraživati vrednote kao »pred­
met« jedne pozitivne znanosti? Tako postavljen problem
znači da se vrednote mogu istraživati kao »činjenice«, to jest
da podliježu izvjesnoj »operacionalizaciji« kao sve one dru­
štvene pojave dostupne kvantifikaciji. Drugi pristup je kad
pretpostavljamo da o nekoj vrednoti istraživač sam može
zauzeti stav »vrednovanja« ili »vrednovatelja«, to jest kad
on sm atra da može sam konstruirati neki »idealan tip« vri­
jednosnog ponašanja. Veoma dobro znamo da istraživački
postupci u prvom slučaju pretpostavljaju da se »društvena
činjenica« definira tako da bi bila prikladna za stavljanje
u neke opće okvire ponašanja, što znači da podliježe uop­
ćavanju i indukciji od pojedinačnog na općenito (bez obzira
kolika se doza slučajnosti u tome postupku tolerira kao
kriterij »znanstvene objektivnosti«), dok je u drugom slu­
čaju riječ o jednoj vrsti fenomenološke analize, koja pret­
postavlja da »tipični slučaj« nosi u sebi sposobnost da ga
usvoje i drugi, da se širi kao m rlja ulja na vodi. U po­
sljednjem slučaju riječ je i o nečem drugom, značajnijem:
riječ je o mogućnosti uvođenja dijalektike pojedinac —
društvo, a ne društvo kao struktura — pojedinac kao ele­
m ent strukture. Pristup je bitno drukčiji, i metode znan­
stvene indukcije su također bivstveno drukčije. Uostalom,
kad su u pitanju vrednote i njihovo istraživanje, vidjet
ćemo da je nemoguće izbjeći nužnost da se kombiniraju
metode čije su pretpostavke različite, a također i provo­
đenja. Naravno, to nije »znanstvena nedosljednost«, jer se
u sociologiji pluralizam metodoloških postupaka, koji se po
svojoj logičkoj strukturi isključuju, ne može izbjeći. O
ovom »dijalektičkome problemu« ne želimo raspravljati na
ovome mjestu. Ali to nam nije ni potrebno s obzirom na
istraživanje kojim ćemo se pozabaviti. To će nam dopu­
stiti da bolje shvatimo neke rezerve koje proistječu iz toga
istraživanja.13
Izbor i prirodna vrednota. Istraživanje vrednota je naj­
prikladnije područje da bi se »širila magla« o postojećim
društvenim sistemima, pa stoga i omiljeno područje naivnih
funkcionalista, jer se ozbiljniji takvim poslom obično ne
bave, mada ističu značenje vrednota kao »temelja društve­
nog reda«. (Razlog za to već sam napomenuo navodeći stav
A. Gouldnera u vezi s Talcottom Parsonsom.) Vrednote mo­
13 Raspravi! ćemo neke rezultate istraživanja elita u jugoslavenskom druš­
tvu i njihovih stavova, ištraživam a koje je pod naslovom »Stvaraoci javnog
mnijenja« provela jedna efkipa s Instituta društvenih nauka u Beogradu i sa
sveučilišta Coluirribia u New Yonku, a u čemu je sudjelovao autor ove knjige.

251
gu biti »slabe« i »jake«, da upotrijebim o Gouldnerov izraz
kad kritizira funkcionaližam. Na prim jer, sklad, poslušnost
ili suradnja mogu biti »slabe« vrednote, kad je riječ o inte­
graciji pojedinca u sistem, dok sloboda ili jednakost mogu
biti »jake« vrednote. Osim toga, vrednote mogu stajati u
stanovitoj proturječnosti kada se prim ijene na funkcionira­
nje konkretnog društvenog sistema. Poznata je marksistička
kritika kršćanskog m orala u odnosu prem a klasnom dru­
štvu. A danas, čini se, da je za socijalistička društva prili­
čno aktualna proturječnost između slobode (u smislu gra­
đanskih prava) i jednakosti (u smislu podjednake raspo­
djele m aterijalnih dobara).
Međutim, želimo upozoriti na dublju i općenitiju di­
jalektiku u vezi s prirodom društvenih vrednota. Riječ je
o tome da neke vrednote reguliraju odnose među pojedin­
cima u društvu, dok druge reguliraju odnos pojedinca pre­
ma društvenoj zajednici i kolektivnim simbolima društvene
zajednice. Prve se zasnivaju na načelu recipročnosti, a dru­
ge na načelu participacije ili simpatije.
a) Vrednote zasnovane na recipročnosti. Vrednote za­
snovane na recipročnosti ili ekvivalentnosti pretpostavljaju
odnose među pojedincima kao idealno jednakim a u pogle­
du njihove fizičke i moralne individualnosti (pojedinci kao
nosioci volje ili akcije), dakle u apstraktnom i racionalnom
smislu. Recipročnost znači da je »drugi pojedinac ili alter
ego priznat od prvoga pojedinca kao njem u jednak«, što
znači da se od njega očekuje da se prem a njem u odnosi jed­
nako kao što se i ovaj odnosi. Taj princip je Kant formuli­
rao kao »kategorički imperativ«: ponašaj se uvijek tako da
bi tvoje ponašanje moglo važiti kao zakon za sve druge.
Ono što je tipično za recipročne vrednote je da se
lako uopćavaju, generaliziraju, upravo zahvaljujući načelu
reciprociteta. One odgovaraju i načinima kako čovjek želi
regulirati svoje odnose razmjene s drugim čovjekom kad
takva razm jena pretpostavlja odnos ravnodušnosti, to jest
potpunu istovjetnost interesa. Zato je darivanje kršenje
ovoga načela, iako se mnogi ljudi i u darivanju rukovode
načelom recipročnosti. Razumije se da ljudi mogu razmje­
njivati bilo m ateriialna dobra bilo simbolična dobra (riječi,
komplimente, pozdrave itd.).
Upravo zbog toga što su vrednote zasnovane na recipro­
čnosti i univerzalnosti razmjene, one dobivaju racionalno
značenje, pa su s građanskim prosvjetiteljstvom postale te­
melj modernog racionalizma i univerzalizma. »Ljudska pra­

252
 va« polaze od njihove prirode i u njim a se vidi jako oruđe
protiv svih oblika etnocentrizma. Stoga etnocentrizmi i na­
cionalizmi redovito vojuju protiv takvih vrednota. (»Recht
oder Unrecht — mein Vaterland«! — Tu su parolu nacisti
stavljali na ulazna vrata koncentracionih logora!) Očito je
da te vrednote idu protiv svake vrste grupnog partikulariz­
ma, pa su stoga postale temelj »prirodnoga prava« protiv
»historijskoga prava«. Te vrednote nisu samo temelj mo­
dernog univerzalizma ili kozmopolitizma, nego i individua­
lizma. Ali individualizam više u njegovoj defenzivnoj ulozi,
kad se brani od nasrtaja društvenih hijerarhija. Vidjet će­
mo da moderni individualizam ima svoj temelj i u vredno­
tam a zasnovanim na participaciji.
Koje su tipične vrednote zasnovane na recipročnosti?
Spomenut ćemo samo neke:
— poštenje (u smislu ne kradi, ne varaj itd.),
— jednakost (u smislu istih prednosti itd.),
— jednakopravnost (u smislu istih prava itd.),
— iskrenost (u smislu ne laži itd.), itd.
Kao što smo napomenuli, nemoguće je načiniti neku
formalnu hijerarhiju tih vrednota, je r njihovo društveno
značenje i uloga zavise prije svega od konkretne društvene
strukture, pa ih valja uvijek konfrontirati s društvenom
strukturom . Na prim jer, onako kao što je uradio Marx kad
je pokazao da pravno-formalni princip »jednakih prava« u
građanskom pravu ima kao svoju »drugu stranu« princip
recipročnosti u razm jeni radne snage i kapitala, naime kad
se radnik pojavljuje kao »slobodni prodavač vlastite radne
snage«, to jest kad uživa punu ravnopravnost da se dade
eksploatirati od isto tako slobodnog unajmljivača te iste
radne snage. (Iako je historijska uloga buržoazije bila da
»oslobodi rad«, omogućujući radniku da se prodaje kao slo­
bodan čovjek na tržištu radne snage, ipak se kod nas još
uvijek govori o »oslobođenju rada«!)
b) Vrednote zasnovane na participaciji. Dok recipročne
vrednote počivaju na prastarom zakonu odmazde: »zub za
zub, glava za glavu, interes za interes, kamate za kamate«,
za koji Proudhon kaže da ga od »krvožednog zakona valja
pretvoriti u plemeniti zakon« i po njem u uređivati, na pri­
mjer, odnose među samoupravnim zajednicama, dotle vred­
note participacije počivaju na simpatiji, koja je suprot­
na recipročnosti, je r se rukovodi načelom »sve ili ništa«,
slično kao i otkucaji ljudskoga srca.

253
 Te vrednote isključuju recipročnost, je r čovjek daje a
da ne očekuje da će mu biti vraćeno na isti način, pa to
sm atra i isključenim. U odnosu m ajke i djeteta, vjernika i
boga, rodoljuba i domovine nema recipročnosti. Pojedinac
najčešće nadilazi svoju individualnost i nastoji se identifi­
cirati s grupom ili njezinim simbolima. On izvlači jače
zadovoljstvo i sm atra vrlinu višom i ispunjenijom što je
više njegova individualnost, ili individualni interes, negiran,
poništen. Samopožrtvovanje u borbi za slobodu takve je
prirode. Ali i religijska ekstaza nije drukčija: ispunjenje je
ti negaciji individualnosti. Max Scheler je kritizirao forma­
lizam u etici kod Kanta im ajući u vidu te vrednote koje se
zasnivaju na sim patiji ili participaciji.
Te se vrednote zasnivaju redovito na jednom nesim etri­
čnom odnosu: pojedinac nastoji što više da se približi, da
se stopi, da se izjednači s »vrhovnim dobrom«, ali u tome
može samo djelomično uspjeti, pa se vrlina m jeri time ko­
liko je na tom putu uspio »uzdići se«, »žrtvovati se«, »posve­
titi se«, i tako dalje. Scheler je u vrednotam a participacije
stavio na prvo m jesto heroja i sveca. Osnovica tih vred­
nota nije univerzalizam i racionalizam, je r je princip reci­
pročnosti isključen, već je to prije jedno stanje koje može­
mo nazvati »mističkom participacijom« (Levy Bruhl), lju­
bavlju ili libidom (od K rista do Freuda), »simboličkom iden­
tifikacijom« (funkcionalisti s M. Weberom itd.), »gregariz-
mom« (Mc Dougall), »generičkim bićem« (Marx) i tako da­
lje. Osnovica je više emocionalno i iracionalno ponašanje,
pa se i te vrednote teško brane čisto racionalnim razlozima.
Dvije vrste vrednota odgovaraju i dvjema fundamentalno
različitim funkcijama u intelektualnom ponašanju čovjeka,
koje možemo utvrditi već u primitivnim oblicima društve­
ne svijesti, na prim jer u totemizmu, a odgovaraju onome što
smo nazvali instrumentalno-racionalnim mišljenjem (u tote­
mizmu kao magija) i simboličko-generičkim mišljenjem.14
Tipične participativne vrednote su ove:
— borbenost (u smislu spremnosti da se brani grupa,
Lorenz),
— požrtvovnost (u smislu samopožrtvovnosti i žrtvova­
nja vlastitog života, interesa, itd.),
— patriotizam,

14 »^Problem tehnakratdzma i hum anistička inteligencija« u knjizi Rudi

Supek, Politika i humanistička inteligencija, RazLog, Zagreb. 1973.

254
 — pobožnost (u religijskom smislu),
— očinstvo, majčinstvo (zaštita bez uzvrata),
— internacionalizam,
— humanizam, itd.
Ne treba isticati da ovaj tip vrednota još više zavisi od
društvene strukture nego recipročne vrednote. Kako se taj
tip vrednota još više odnosi na društvenu integraciju po­
jedinaca, to u društvenim ideologijama im aju i veće znače­
nje. Često se sm atraju i glavnim pokretačem ili motivacij-
skom osnovom za ostvarenje recipročnih vrednota. Ako
kažete nekom pojedincu: »Ne shvaćam čemu se boriti da lju­
di budu jednaki kad vi sami sasvim dobro živite, a osim to­
ga nije sigurno da to ljudi doista žele«, tada se odgovor neće
kretati u području recipročnih vrednota na koje je usmje­
reno pitanje, nego često u sferi participativnih vrednota, kao
na prim jer da bi se došlo do »boljeg ili pravednijeg druš­
tva«, da bi se ostvario »viši tip humanosti« ili »samoostva-
renje pojedinca«, i tako dalje. Nije potrebno isticati da po­
stoji mogućnost ne samo da se podiže motivacija participa­
tivnih da bi se ostvarile recipročne vrednote, nego se može
ideološki manipulirati prvima kako bi se ukinule druge.
Na prim jer, kad se tvrdi da je cilj socijalizma da ostvari
»jednako dobar život za sve ljude«, a da »je sloboda buržo-
aska kategorija«, pa se želi sugerirati kako »ljudska prava«
pripadaju buržoaskom društvu, a ne socijalističkome. Zna­
mo da je na takve teze veoma oštro i sarkastično reagirao
Marx protiv »pravih socijalista« još u Komunističkom ma­
nifestu.
c) Participativne vrednote, totalitarizam i individualizam.
S obzirom na činjenicu da participativne vrednote ne poči­
vaju na načelu recipročnosti, to postoji stalna opasnost od
totalitarizma. Svi su totalitarizmi nastojali do sada da po­
tisnu »prava građana« u ime »viših prava« domovine, na­
roda, socijalizma i tako dalje. Uspješnost totalitarizama u pri­
mjeni takve politike samo potvrđuje do koje su mjere ljudi
skloni da se rukovode participativnim vrednotama, čak i onda
kad one ne iidu neposredno protiv njihovih individualnih inte­
resa. Sada nećemo ulaziti u pitanje zašto je to tako i kakvi
suodnosi između individualne i kolektivne svijesti u druš­
tvu ili između individualnog i kolektivnog bića čovjeka. Me­
đutim, želimo upozoriti da se ovaj nesimetrični odnos može
tumačiti ili prim jenjivati na dva radikalno suprotna načina.

255
 Riječ je o tome da socijalna ekspanzija ljudskog mi­
šljenja i osjetljivosti (ekspanzivnost sim patije kao pokreta
prožim anja sve širih društvenih entiteta) može ići jače ili
slabije od pojedinca kao početnog žarišta preko raznih ob­
lika kolektivnog života čovjeka sve do najšire kategorije —
čovječanstva. Ali taj pokret može predstavljati i različite
načine identifikacije, jer identifikacija nije sasvim jedno­
značan pojam. Identifikacija može značiti subordinaciju
Ega prem a Super-Egu, s pretjeranim investiranjem ego-ten-
dencija u Super-Ego, ili može značiti introjekciju Super-
-Ega u Ego, dakle sve jače investiranje samo funkcije Ega.
Da se izrazimo jednim m anje psihoanalitičkim rječnikom,
reći ćemo da identifikacija može značiti slabljenje samo­
svijesti pojedinca upravo zahvaljujući identifikaciji s ko­
lektivnim simbolima. Dakle, proces ekspanzije socijalnog os­
jećanja može biti uzrok kako slabljenja tako i jačanja samo­
svijesti pojedinca, što zavisi kao proces podjednako od ne­
kih ličnih kao i društvenih ili okolnih razloga. U taj deter­
minizam nećemo ulaziti, ali ćemo upozoriti na dvije suprot­
ne situacije koje iz njega rezultiraju. Uzet ćemo u obzir
samo one kategorije socijalne identifikacije, koje smo prije
razradili istražujući oblike socijalne ekspanzije.15

TIPOVI LIČNOSTI

A.Razvijena samosvijest B. Pritisnuta samosvijest

1 = ego
2= obitelj
3=profesija
Д= klasa
5=nacija

6= rasa
7= čovječanstvo

Barijere među pojedinim

sferama su jače izražene.

15 Indeks socijalne ekspanzije ilustriran je u knjizi: Rudi Supek, Om­

ladina na putu bratstva, Mladost, Beograd, 1963.

256
 Usporedimo li ove dvije piramide, vidimo da je u pr­
vom slučaju ego na vrhu, a u drugom na dnu. U prvom slu­
čaju sve navedene sfere kolektivnog života služe razvitku
ega, dok je u drugom slučaju situacija obratna. Ego se na­
lazi prvenstveno u službi pojedinih kolektivnih sfera. Po­
kušamo li konstruirati tipove ličnosti kroz ovaj oblik so­
cijalne ekspanzije i oblike identifikacije, prim ijetit ćemo da,
kad je riječ o »pritisnutoj samosvijesti« barijere među po­
jedinim sferama postaju mnogo izraženije čime isključuju
prisutnost drugih. Pri razvijenoj samosvijesti postoji u
funkcionalnom pogledu lakše strujanje iz jedne sfere u
drugu, pa kako je sam temelj ličnosti najšira kategorija
(čovječanstvo), to se bez poteškoća prelazi od nje u uže
okvire rase, nacije i klase, a da ta uža područja nužno do­
bivaju konotaciju šire kategorije. Tako, na prim jer, ako
pokušamo definirati ličnost »malograđanina«, vidimo da se
njegova socijalna ekspanzija zadržava redovito u užim okvi­
rim a Ego-interesa, obiteljskih i profesionalnih interesa, te
donekle u određenim situacijama i klasnih interesa, i da
redovito ne ekspandira dalje. Tada govorimo o »privatizi­
ranom čovjeku«, kojega društvena kultura, doduše, prisi­
ljava da govori i o širim kategorijama, ali s njim a nema
prave identifikacije.
Važnost socijalne ekspanzije ilustrirat ćemo prim jerom
o »lijevoj« i »desnoj« orijentaciji mladih ljudi. Istraživanja
ove vrsti bila su brojna u socijalnoj psihologiji. Prim jer uzi­
mamo iz rada engleskog psihoanalitičara J. C. Flugela,16 čija
se razm išljanja kreću u okvirima Adornovih i Brunsvicko-
vih studija o »autoritarnoj ličnosti«. Pod »desnim« misli na
više konzervativne stavove u kojima dominira identifikacija
$ očinskom figurom, sa Super-Egom, i što vodi više podlož­
nom ponašanju. Pod »lijevim« misli na radikalne stavove,
koje karakterizira pobuna protiv očinskog autoriteta, da­
kle stanovit, sukob sa Super-Egom. Naravno da mi samo
djelomično usvajamo psihoanalitički stav, je r uvodimo u
njega jedan pozitivni funkcionalni fenomen kao što je so­
cijalna ekspanzija socijabilnosti od 15. do 22. godine, ali do­
puštam o da ova ekspanzija, kao spontana funkcionalna spo­
sobnost, zavisi od odnosa s očinskim ili društvenim auto­
ritetima. No, ona zavisi od odnosa s očinskim ili društve­
nim autoritetim a, a također od niza drugih identifikacija o
kojima govorimo u već spomenutim sferama.

16 J. C. Fhigel, Mart, Moral and Society, Pelican iBootk, London, 1955.

17 — Zanat sociologa 257

 Desno L ij ev o
1. Lojalnost jednoj očin­ Lojalnost prem a grupi
skoj figuri (vođi)
2. Ističe obitelj Gleda na obitelj s nepovje­
renjem
3. Ističe disciplinu u od­ Ističe slobodu
goju, kaznenom siste­
mu, itd.
4. Antifeminist Feminist
5. Ističe seksualno sputa­ Teži seksualnoj slobodi
vanje
6. Patriot Kozmopolit
7. Ističe klasne razlike Teži »besklasnom« društvu
8. Ističe konvencije i tra ­ Odnosi se kritički prema
dicije konvencijama i tradici­
jam a
9. Ističe religiju Antireligiozan
10. Održava privatno vla­ Socijalist
sništvo

Utvrđivanje osnovnih determinanti u istraživanju vred­

nota. Do sada smo govorili o vrednotama imajući na umu
njihovu prirodu s gledišta logičke ili fenomenološke anali­
ze. Pokušat ćemo im prići s jednog drukčijeg gledišta. Ri­
ječ je o problem u istraživanja vrednota, dakle vrednota kao
predm eta sociološkog istraživanja, kao što je to i bilo koja
druga društvena pojava. Prije svega, riječ je o percepciji
vrednota, što znači da je možemo zahvatiti prom atranjem
kao bilo koju drugu m aterijalnu pojavu ili oblik ponašanja,
da možemo utvrditi njezinu prisutnost ili odsutnost, u ve­
ćoj ili manjoj mjeri, u jednoj određenoj društvenoj situa­
ciji. Međutim, osnovna teškoća u ovom postupku je u to­
me što se prom atranje ili utvrđivanje vrednota, dakle njiho­
vo percipiranje, ne može odvojiti od akta vrednovanja.
Drugim riječima, kad istražujemo vrednote kao »predmet«
ili kao »svojstva predmeta« (društvenih »predmeta«, dakle
ljudi), tada je percepciju nemoguće odvojiti od vrednova­
nja. To se jasno vidi iz uobičajenih pitanja koja često postav­
ljamo: »Koliko imate progresivnih, odnosno reakcionarnih
studenata?« i slično. Znamo, uostalom, da se oba dihotom-
na pitanja redovito prevode u neke manje-više kontinuirane
ljestvice prosuđivanja.

258
 Ako pretpostavimo da jedan subjekt percipira točno ili
adekvatno vanjsku stvarnost ili predmete o kojima sudi,
tada njegova percepcija i sud mora »objektivno« iznijeti
kako su vrednote raspoređene, koliko ima »dobrih«, a ko­
liko »loših«. Pretpostavka je da doista postoji toliko i to­
liko »dobrih« i »loših«. Međutim, ako on prosuđuje da ima
»više dobrih« nego što ih stvarno ima, ili »više loših« nego
što ih stvarno ima, tada govorimo o »iskrivljenoj percepciji«,
o »netočnom prosuđivanju«, o neadekvatnom zahvaćanju
vanjske stvarnosti. Ako prom atram o različite grupe ljudi,
brzo ćemo vidjeti da se pojedine grupacije različito odnose
prema predmetima vrednovanja. Često oni nisu toga svje­
sni, jer se rukovode različitim motivima, jer posjeduju ra­
zličita vrijednosna mjerila. Tu tendenciju »iskrivljavanja«
percepcije nazvat ćemo jednostavno »projektivnim tenden­
cijama«, čiji nas korijen sada ne zanima.
Problem je kako odrediti »X«, to jest projektivne ten­
dencije koje iskrivljuju objektivnu percepciju realnosti? To
je moguće samo pomoću određene induktivne analize, a
ova nije nimalo jednostavna, jer taj »X« sadrži veoma ve­
lik broj faktora ili determinanti, koje valja pojedinačno ana­
lizirati. (Suvremeni informatički ili kibernetički sistemi re­
dovito veoma pojednostavnjuju taj odnos. No problem je
u tome da se bez konkretne analize uopće ne može utvrditi
prava priroda tih determinanti!)
Analizirajući jedno istraživanje, došli smo do zaključ­
ka da valja razlikovati 4 vrste determinanti, koje se pojav­
ljuju kao projektivne tendencije u procesima zauzimanja
stavova ili u aktima vrednovanja. (Radilo se o već spomenu­
tom istraživanju društvenih elita, koje je istraživanje, po­
red mnogih drugih vidova, sadržavalo i vrijednosne sta­
vove.)
Četiri su grupe determinanti: 1. socijalno porijeklo, 2.
funkcionalne determinante, 3. strukturalne determinante i
4. akcijske determinante:

situacijske determinante temporalne determinante

socijalno porijeklo

funkcionalne determinante

X-vrijednost strukturalne determinante * — ►akcijske determinante

259
 Prije nego što nastavimo razm atranja, pokušajm o de­
finirati ove četiri grupe determ inanti. Navodimo samo one
varijable koje smo imali u našem istraživanju ili koje se
moglo lako uvesti kao hipoteze u m ultivarijantnu analizu.
a) Socijalno porijeklo. »Socijalno porijeklo« je ona ne­
zavisna varijabla na koju se najradije oslanjaju istraživači
javnog m nijenja i na osnovi toga brzo zaključuju o razli­
kam a u stavovima i m išljenju pojedinih »društvenih klasa«.
Takva se zaključivanja pokazuju kao potpuno neosnovana,
ako um jesto čitave populacije, koja pripada određenom
obilježju socijalnog porijekla, uzmemo upravo najutjecaj­
nije društvene grupe za oblikovanje društvene svijesti poje­
dine klase. Nema sum nje da su takva grupa, kad je riječ
o radničkoj klasi, upravo oni političari koji se nalaze na
čelu raznih političkih organizacija, Saveza komunista, So­
cijalističkog saveza (jugoslavenski slučaj), a ujedno su po­
slanici tih p artija ili članovi vlada. Normalna je. pretpostav­
ka da ti predstavnici radničke klase najbolje održavaju i
njezinu društvenu ili »klasnu svijest«. Međutim, kad sta­
vove tih rukovodećih i najutjecajnijih grupa koreliramo
s njihovim socijalnim porijeklom , vidimo da se takve kore­
lacije približavaju praktički nuli. Možemo zaključiti da soci­
jalno porijeklo ne utječe na stavove, pa ni na selekciju ru ­
kovodećih kadrova radničke klase, ili točnije, radničkog po­
kreta.
Ne ulazeći sada u pitanje zašto je to tako, zadovoljimo
se konstatacijom da ta »nezavisna varijabla« ima sasvim
beznačajnu ulogu kad su u pitanju stavovi o društvenim
vrijednostim a (tablica 1).
U tablici 1. usporedili smo korelacije između socijal­
nog porijekla i vrijednosnih stavova studenata iz ankete u
1965, s populacijom od 2 915 studenata širom Jugoslavije, i
društvenih elita iz ankete u 1968. s populacijom od 1 290 po­
jedinaca, pripadnika šest grupa:
1. zakonodavci (članovi parlamenta),
2. administrativci (članovi i namještenici vlade i njezi­
nih organizacija),
3. rukovodioci masovnih organizacija (Saveza komunis­
ta, SSRN, sindikata itd.),
4. rukovodioci privrednih organizacija,
5. novinari i
6. intelektualci.

260
 T a b l i c a 1.

ODNOS IZMEĐU SOCIJALNOG PORIJEKLA I VRIJEDNOSNIH STAVOVA

[STUDENATA I ELITA (U GAMMA VRIJEDNOSTIMA)
(KORELACIJE ISU IZRAČUNATE U GAlMMA, BETA, TAU I HI
KVADRATIMA)

Očevo Očevo Mjesto

Nacionalnost rođenja
zanimanje obrazovanje ili života
Stavovi
E oC
(elite) (stu­ E S E S E S
denti)

Egalitarizam —.03 -.0 2 —.01 -.1 2 .20 -.0 5 —.02 -.1 6

Izražavanje
slobode .11 —.05 .09 .08 .01 -.0 3 .16 —.04
Tolerantnost
prema
omladini .04 —.10 .06 .13 .07 .03 .10 -.1 3

Objašnjenje:
a) Iz dviju različitih anketa uzeta su ista ili vrlo slična
pitanja. Vrednote koje su unesene u tablicu sadrže više različi­
tih sudova koji se svi odnose na problem egalitarizma, slobode
i tako dalje.
b) Sve su korelacije gotovo beznačajne, jedino se kod elita
u vezi s »nackmalnošću« pojavljuje nešto viša korelacija (.20).
To valja pripisati, vjerojatno, socio-kultumim utjecajima, ali
također i razmimoilaženjima koja su se 1968. pojavila među eli­
tama pojedinih jugoslavenskih republika u nekim političkim pi­
tanjima, pa, prema tome, i u odnosu prema nekim društvenim
vrednotama.
c) Usporedimo li studente i društvene elite, vidimo da je
»očevo zanimanje« otprilike jednako za obje grupe: »očevo ob­
razovanje« je nešto važnije za studente; »nacionalnost« je ma­
nje značajna za studente, a »mjesto rođenja ili boravka« je zna­
čajnije za studente. Razlike dolaze nešto više do izražaja samo
u nekim potpitanjima koja nisu unesena u ovu tablicu 1.

b) Funkcionalne determinante. Pod funkcionalnim deter­

minantama ili varijablama mislimo na one koje su poveza­
ne s djelatnošću pojedinca, prije svega s profesionalnom
djelatnošću koja razumijeva određeno lično obrazovanje, za­
tim samo profesionalno djelovanje i različite funkcije koje
se mogu nadovezati na užu vrstu profesionalne djelatnosti.
Očito je da te funkcionalne determinante odgovaraju sekun-

261
darnoj socijalizaciji (uzetoj u širokom smislu), dok socijal­
no porijeklo odgovara redovito prim arnoj socijalizaciji po­
jedinaca. Naravno, uzeto u veoma širokom smislu. Uspore­
dimo li korelacije između vrijednosnih stavova i funkcional­
nih varijabli, vidjet ćemo da su one jače izražene nego u
slučaju socijalnog porijekla.
Tablica 2.

DDNOS IZMEĐU FUNKCIONALNIH DETERMINANTI I STAVOVA PREMA

VREDNOTAMA ZA POLITIČKE ELITE (U GAMMA VRIJEDNOSTIMA)

Masovne
Admini­ organi­
Vlastito Partijski Politički strativni zacije i Komuni­
Stavovi obra­ staž sektor/ sektor/ intelek­ kacijski
zovanje drugi drugi tualci/ output
drugi
Prioritet
ekonomskom
razvitku —.17 .08 .11 .40 —.45 —.09
Izražavanje
slobode .10 —.11 .16 —.09 .21 .OS
Zamijećena
kritičnost .12 —.13 —.36 —.20 .38 .15
Verbalni
egalitarizam .09 —.01 .01 —.08 .10 —.09
Egalitarnost
nadnica —.02 —.04 —.02 —.24 .15 —.02
Tolerantnost
prema
omladini —.02 .05 .08 .19 .11 .05

Objašnjenje:
a) Naznačene vrijednosti u pretkoloni sadržavaju više pita­
nja koja se odnose na »egalitarizam«, »kritičnost« (kako se za­
mjećuje u društvu).
b) Općenito možemo utvrditi da su korelacije nešto više kod
funkcionalnih determinanti nego kod socijalnog porijekla.
c) Korelacije su osobito onda više kad je riječ o odnosima
medu grupama s različitim profilom (političari prema drugim
grupama, administrativci prema drugim grupama, partijski ru­
kovodioci prema drugim grupama), dakle, kad se grupe sa svo­
jom posebnom profesionalnom ili društvenom orijentacijom ja­
snije izdvajaju.
d) Korelacije su mnogo slabije izražene s obzirom na vlasti­
to obrazovanje i dužinu partijskog staža. Razlog u prvom slu­
čaju zavisi vjerojatno od homogenosti samih grupa (elitnih sa
sličnim obrazovanjem), a u drugom što dužina partijskog staža
nije značajna varijabla pri zauzimanju stavova.
Općenito, funkcionalne varijable dolaze mnogo bolje do
izražaja uspoređujemo li pojedine grupacije koje imaju odre­
đenu društvenu fizionomiju, to jest posebne interese i idejnu

262
orijentaciju. Načinili smo velik broj takvih usporedbi s obzirom
na političke elite (zakonodavna grupacija, administrativna gru­
pacija i rukovodioci masovnih organizacija), te za ekonomsku,
novinarsku i intelektualnu elitu. Neke rezultate objavili smo u
već spomenutoj našoj publikaciji (Politika i humanistička inte­
ligencija, Razlog, 1973). Tamo smo utvrdili da se političke elite
mnogo više rukovode političkim pragmatizmom, koji se posebice
očituje u tendenciji određene »idealizacije društvene stvarno­
sti«. Intelektualne elite, nasuprot tome, teže više idealizaciji bu­
dućih stanja, a prema sadašnjima se odnose skeptički. Novinari
se ponašaju u skladu s političkim pragmatizmom, i u tome pre­
mašuju čak i same političare, dok se u mnogim drugim vredno­
tama približavaju intelektualnim elitama. Kod novinara se radi
najčešće o ljudima koji imaju habitus intelektualnih elita, ali se
ponašaju kao servis političkog pragmatizma.
I

c) Strukturalne determinante. Kao što kazuje sama ri­

ječ, one se odnose na samu strukturu društva, a to znači da
na zauzimanje vrijednosnih sudova utječe čitav režim druš­
tva (autoritarni ili slobodnjački), sama struktura moći (cen­
tralizirana ili decentralizirana), priroda društvenih ideolo­
gija (totalitarne ili demokratske, monopolističke ili plurali­
stičke, itd.) i slične pojave koje zahvaćaju društveni sistem
u cjelini. A on može biti i po svojem načinu funkcioniranja
zatvoreniji ili otvoreniji, nositi više obilježja zajednice ili
obilježja društva, da upotrijebimo jednu staru distinkciju.
Među strukturnim determ inantam a možemo navesti ove:
1. Prijelaz od etatističkog na samoupravni model soci­
jalizma.
2. Značenje neformalne strukture moći prema formalnoj.
3. Decentralizacija političkog, ekonomskog i kulturnog
sistema.
4. Otvorenost sistema: prihvaćanje kritike, idejnog plu­
ralizma, sukoba u društvu, omladinskog nekonformizma itd.
5. Klizanje od administrativnih prema legislativnim
funkcijama na vrhu, otpor auroritarnim metodama u admi­
nistrativnom području itd.
6. Orijentacija prema ekonomskim i tehnokratskim vred­
notama.
7. Kriza egalitarizma, ambivalentni stavovi prema njemu.
8. Tendencija prema privatizaciji političkih i intelektu­
alnih elita, itd.
9. Sukobi između političkih i intelektualnih elita, itd.

263
 Razumije se da su to samo neke ideje u vezi sa struk­
turalnim determ inantam a i da bi ih trebalo podvrgnuti si­
stem atskoj analizi p rije nego što se pristupi njihovu ispi­
tivanju. Međutim, glavna je teškoća kako da utvrdim o
strukturalne determ inante i kako da ih istražimo je r one
zahtijevaju kom parativna istraživanja različitih društvenih
sistema, odnosno različitih faza razvitka istoga društvenog si­
stema. Prvo je lakše realizirati nego drugo, je r je u prvom
riječ o pristupačnijim transverzalnim m etodam a ispitivanja,
dok drugo zahtijeva longitudinalne više deskriptivne po­
stupke.
U našem istraživanju društvenih elita radilo se o su­
djelovanju nekih desetak zemalja. Na žalost, za analizu
strukturalnih varijabli pojavila se zapreka u tome što su
predstavnici etatističkog modela (Čehoslovaci i Rumunji)
odustali, a Poljaci su izveli samo djelomična istraživanja.
Tako se moglo uspoređivati samo s kapitalističkim zem­
ljama. Pa, iako je i ovo sa znanstvenog gledišta zanimljivo,
ipak je za proučavanje našeg društva važnija mogućnost
kom paracije s etatističkim modelom socijalizma.
d) Akcijske determinante. Kad je riječ o ispitivanju
društvenih vrednota, možda su akcijske determ inante naj­
važnije. One se odnose na akcije, ciljeve, projekte, koje
sebi postavljaju ljudi u zajednici s drugima ili sami. One
kao takve pretpostavljaju određeni odnos prem a ciljevi­
ma koje valja ostvariti, dakle odnos prem a budućnosti, a
to je uvijek izvjesna konfrontacija sadašnjosti i budućno­
sti. Riječ je o radnjam a koje M. Weber svrstava u »racio-
nalno-svrhovite« i »vrijeđnosno-svrhovite«. Kad je riječ o
dinamičkim ili čak revolucionarnim procesima, kad ljudi
nisu odveć pod utjecajem običaja i tradicije, onda su te
determ inante ponekad odlučujuće da bi se dobio uvid u
prirodu vrijednosnog ponašanja. Razumije se, najlakše je
utvrditi koje su to akcijske determ inante ako se pitamo koje
to vrednote želi ostvariti jedno društvo u punoj promjeni
svoje strukture? Odgovor na to daju nam neposredno idej-
no-politički programi, ali također i ispitivanja javnog mni­
jenja, osobito mišljenja vodećih i najutjecajnijih društve­
nih grupacija, upravo onih koje najviše mogu utjecati na
oblikovanje javnog m nijenja i vrijednosnog ponašanja u
društvu.
Bitna karakteristika akcijskih determinanti sastoji se
u temporalnoj dimenziji, to jest u odnosu prem a sadašnjem

264
stanju društvenih vrednota i stavu prema budućim ili po­
željnim, prem a onima koje bi trebalo tek ostvariti. Zato je
u akcijskim determinantama uvijek prisutan jedan mo­
ment realno-utopijskoga, jedne dileme između mogućeg i
nemogućeg. Razumije se da u ovoj dinamici društvene ideo­
logije im aju bitnu ulogu. Funkcionaližam, koji u svojoj kon­
zervativnoj varijanti želi prokrijum čariti vrijednosnu svijest
kao jedan dio strukturalnih obilježja, redovito se plaši ove
akcijske komponente u vrijednosnom ponašanju. On stoga
i najradije propovijeda »kraj ideologija«. Razlozi nisu samo
tehnokratske ili pseudoscijentističke prirode. Nije riječ ni
naprosto o znanstvenom puritanizm u ili asketizmu koji se
plaše pokazati svoje organe, primjerice, mišljenja.
Koje nam se akcijske varijable čine najvažnijim?
1. Razlikovanje između neposrednih pragmatičkih i uda­
ljenih pragmatičkih političkih ciljeva.
2. Razlikovanje između realne slike društva i idealne
slike društva.
3. Razlikovanje između realnih procesa u društvu i ideo­
loških procesa.
4. Utvrđivanje normativnih, voluntarističkih i realnih,
svjesnih i nesvjesnih procesa.
5. Tendencija prem a stapanju realne i idealne slike
društva.
6. Tendencija prema idealizaciji društvene stvarnosti.
7. Tendencija prema utopijskom udaljavanju realizaci­
je vrednote itd.
Razumije se, da bismo točno mogli utvrditi akcijske de­
terminante, potrebna nam je teorija o ostvarivanju dru­
štvenih vrednota, koja će nam dati bitne momente dinami­
ke toga ostvarivanja, kao u inerciji vrednota, tako i u nji­
hovoj inovaciji. Bez takve teorije teško je utvrditi smisao
akcijskih determinanti. Osim toga, iskrsava nova teškoća
ako imamo u vidu društva koja se naglo mijenjaju, prije
svega takozvana revolucionarna društva, jer tada treba vo­
diti računa i o određenoj dinamici revolucije. Valja upozo­
riti da mi do sada ne posjedujemo zadovoljavajuće teorije
o revolucionarnoj dinamici, zanemarimo li radove Gina Ger-
manija o nacionalnim revolucijama u zaostalim zemljama.
Pokušat ćemo protum ačiti neke akcijske varijable u ve­
zi s nekim vrednotama. Na prim jer, u vezi s odnosom pre-

265
ma egalitarizmu. Uvidjet ćemo da se stav prem a egalitariz­
mu ne može tum ačiti apstraktno, nego samo u okviru te­
kuće političke linije. A za to je potrebno poznavati konkret­
nu povijesnu situaciju.
Tablica 3.

ODNOS PREMA EGALITARIZMU RAZNIH DRUŠTVENIH ELITA

(U POSTOCIMA)
(Pitanje 34: »Mora postojati neka gornja granica tako da nitko ne može za­
rađivati mnogo vi'še nego drugi.«
Pitanje 24: »Razlike iu prihodim a građana valja um anjiti.«

Administrativni

Intelektualci
Odgovor:
Zakonodavci

Rukovodioci

rukovodioci
organizacija
rukovodioci

masovnih

Privredni

Novinari

Ukupno
(Adm.)

(Mas.)
(Zak.)

Slaže se

Pitanje 34. 50,8 46,6 47,4 61,8 26,7 58,6 48,1

Pitanje 24. 72,3 60,0 64,5 69,2 41,6 68,3 61,7

Prosjek za
34 4 - 24/2 61,5 53,3 55,9 J 65,5 34,1 63,4 54,9

Ova tablica pokazuje:

a) Najviše su skloni egalitarizmu privredna elita i in­
telektualna elita, među političarim a su poslanici (Zak.) više
skloni tome nego predstavnici masovnih organizacija (Mas.)
i predstavnici vlade (Adm.), a najm anje je tome sklona
novinarska elita.
b) Ovi se rezultati mogu točno interpretirati samo s
gledišta društvene akcije u tom trenutku, dakle na temelju
jedne povijesne ili temporalne dimenzije. Naime, u tom
času (1968. godina) oficijelni kurs je išao protiv »uravnilov­
ke«, ali su se istodobno pojavljivale veoma oštre kritike
protiv razlika u prihodima, što je najoštrije došlo do izraža­
ja u studentskom buntu početkom ljeta 1968. U toj situa­
ciji privredni rukovodioci se već orijentiraju protiv veli­
kih raspona u prihodima, iako to ne znači da su za »ura­
vnilovku«, ali osjećaju da im »gori tlo pod nogama«. To
najbolje osjećaju i narodni poslanici, a rukovodioci masov­
nih organizacija počinju se također orijentirati u tom smje­
ru, dok adm inistracija i dalje nastavlja oficijelni kurs. Ofi­
cijelni kurs, međutim, najčvršće slijedi novinarska elita,

266
koja se pokazuje kao najgorljiviji protivnik svakog egalita­
rizma, u kojem vidi ugrožavanje oficijelne linije protiv »ura­
vnilovke«. Moglo bi se reći da su novinari, koji su po svojoj
profesiji organi »javnog mnijenja«, ostali u tom trenutku
bez sluha. No, vjerojatnije je da su po stečenoj navici me­
hanički slijedili službeni kurs, a vrlo malo se brinuli za ras­
položenje masa i, posebno, radničke klase. Jer nevjerojatno
je da bi se toliko razilazio »sluh« privrednih rukovodilaca i
novinarske elite. Oni su, idući za programatskim političkim
stavom, ostali slijepi za ono što se stvarno događa u druš­
tvu. Naravno, čisto mehaničko tumačenje stava novinara,
kakvo redovito susrećemo u anketama javnog mnijenja, za­
ključilo bi da su novinari »najveći neprijatelji egalitarizma«.
Jasno je da nije riječ o tome, nego o odnosu spomenutih
grupacija prema jednom akcijskom programu. No ovdje
valja odmah upozoriti da i u ispitivanju društvenih vred­
nota također nalazimo takve pogrešne zaključke.
Ovaj stav pokušat ćemo ilustrirati na još jednom pri­
mjeru. Sklonost egalitarizmu proturječi kod intelektualne
elite ovom stavu:
T a b l i c a 4.

VEĆINA UUI>I JE ZAINTERESIRANA SAMO ZA MATERIJALNI DOBITAK

(U POSTOCIMA)
1

!
;
;
Administrativni

Intelektualci
Zakonodavci

Rukovodioci
organizacija

rukovodioci
rukovodioci

masovnih

Privredni

Novinari

o
d
(Adm.)

(Mas.)
(Zak.)

a
3
Odgovor: м
P
1

65,8
У*

Slaže se 61,6 70,0 50,0 69,1 66,3

1 ~

S ovim pesimističkim stavom najviše se slažu intelek­

tualci, a najviše mu se protive partijski rukovodioci (Mas.)!
Je li u pitanju loše mišljenje koje im aju intelektualne elite
o ljudima ili odveć veliko idealiziranje koje posjeduju po­
litičari?
U svakom slučaju, političari vide stvarnost u ljepšem
izdanju nego intelektualci. Da bismo dobili pravi odgovor
na ovo pitanje, potrebno ga je konfrontirati sa slijedećim,
koje se bavi istim problemom, ali ga razm atra pod jednim
drugim kutom.

267
 Tablica 5.

VISOKI STANDARD 2TVOTA MORA ВГП NAJVAlZlNIUI I POSLJEDNJI

ОШЈ DRUŠTVA (U POSTOCIMA)

Administrativni
Zakonodavci

Intelektualci
Rukovodioci
organizacija
rukovodioci

rukovodioci
masovnih

Privredni

Novinari

Ukupno
(Adm.)

(Mas.)
(Zak.)
Odgovor:

Slaže se 72,3 72,2 72,4 85,3 60,4 38,4(1) 65,2

Logično bi bilo pretpostaviti da, ako su ljudi najviše

zainteresirani za m aterijalni dobitak, tada i najvažniji cilj
društva m ora biti visok životni standard. Međutim, ovdje
intelektualci oštro proturječe svojem prijašnjem odgovoru,
dok među političarim a (Mas., Zak., Adm.) postoji začudna
suglasnost. Privredna elita, kao što se može i očekivati, pri­
daje najveće značenje životnom standardu. Kako objasniti
ovo proturječno ponašanje? Naravno, i u ovome slučaju
bilo bi naivno sm atrati i to naprosto »pristajanjem« uz od­
ređene društvene vrednote. Riječ je o određenoj dinamici
koja se može pravilno objasniti samo pomoću akcijskih va­
rijabli. Naime, kod političara prevladava politički pragma­
tizam, a on se bivstveno očituje u tome da neposrednu dru­
štvenu praksu usm jerenu na industrijalizaciju i blagostanje
izjednači s posljednjim ciljevima socijalizma. Otuda kod njih
i izvjesna idealizacija društvene realnosti. Naprotiv, kod
intelektualaca društveni cilj leži u stvaranju novih društve­
nih odnosa, a ne m aterijalnog blagostanja, pa odatle njiho­
vo odbijanje da uzmu visoki životni standard kao konačni
cilj, ali odatle i njihov pesimizam u odnosu prem a postoje­
ćoj stvarnosti i ponašanju ljudi. Njihove su oči uperene pre­
ma budućnosti i njima se cilj čini još prilično udaljen od
sadašnje stvarnosti. Njihov utopizam uvjetuje i njihov pe­
simizam u odnosu prem a sadašnjosti, njihovu težnju da se
jasno luči između realne i idealne slike društva. Politički
pragmatizam neprestano je izložen iskušenju da te dvije sli­
ke izjednači i da izbaci iz društvenog kretanja jednu kritič­
ku dimenziju.
Pokušajmo rezimirati ono što proizlazi iz ovih kratkih
razm atranja o istraživanju društvenih vrednota. Vidimo da
je stvar prilično složena i da treba voditi brigu o slijede­

268
ćim dimenzijama pojmovne analize i operacionalizacije is­
traživanja:
Prvo, vrednote se razlikuju po svojoj inherentnoj pri­
rodi, pa je i njihova društvena uloga s obzirom na odnose
pojedinaca prema društvenoj cjelini bitno različita.
Drugo, istraživanje vrednota kao »predmeta« ili »tipova«
društvenog ponašanja višestruko je determinirano, a među
tim determinantama valja voditi računa o: 1. socijalnom po­
rijeklu, 2. funkcionalnom, 3. strukturalnom i 4. akcijskom
vidu, što traži dosta složene postupke ispitivanja.
Treće, ako je riječ o transverzalnim ili longitudinalnim
istraživanjima s tendencijom kvantifikacije vrijednosnog po­
našanja nužno je rezultate integrirati u temporalnu dimen­
ziju ili u konkretnu povijesnu situaciju. Samo se na taj na­
čin može doći do pravog smisla određenih korelacija. Feno-
menološka analiza društvenog totaliteta mora prethoditi,
ili biti prisutna, u interpretaciji bilo kojeg analitičkog i
induktivnog postupka.
Ako ne vodimo računa o tim trim a bitnim dimenzijama,
doći ćemo do vrlo pojednostavljenih i trivijalnih rezultata
u ispitivanju vrednota, kakvi isu na žalost najčešće i rezul­
tati istraživanja na ovome području.
Isz knjige Čovjek i sistem sv. 5, Zagreb, 1978, izdavač /Institut iza društvena istra­
živanja Sveučilišta u Zagrebu

269
 Bibliografija
Adomo, W. Theodor, Soziologische Schriften, sv. 8, Suhrkamp,
Frankfurt am Main, 1972.
Bachelard, Gaston, Le nouvel esprit scientifique, PUF, Paris, 1963.
Bachelard, Gaston, Le rationalisme aplique, PUF, Paris, 1966.
Boudon, Raymond, La logique du social, Hachette, Paris, 1979.
Bourdieu, Pierre, Un art moyen, Ed. de Minuit, Paris, 1965.
Bourdieu Pierre, Chamboredon Jean-Claude, Passeron Jean-Clau-
de, Le metier de sooiologue, Mouton — Bordas, Paris, 1968.
Cohen Moris R., Nagel Ernest, An Introduction to Logic and
Scientific Method, Routledge and Kegan Paul, London, 1964.
Dahrendorf, Ralf, Class and Class Conflict in Industrial Society,
Atenford University Press, London, 1959.
Durkheim, Emile, De la division du travail social, F. Alcan, Pa­
ris, 1893, (O podeli društvenog rada, Prosveta, Beograd, 1972).
Durkheim, Emil, Le suicide, Etude sociologique, F. Alcan, Paris,
1897.
Durkheim, Emile, Regies de la methode sociologique, F. Alcan,
Paris, 1901 (Pravila sociološkog metoda, Savremena škola,
Beograd, 1963).
Etzioni, Amitai, The Active Society, The Free Press, Glencoe,
New York, 1968.
Festinger Lewis, Katz David, Les methodes de recherches dans
les sciences sociales, PUF, Paris, 1963.
Gilli, Gian Antonio, Kako se istražuje, Školska knjiga, Zagreb,
1974.
Goldthorpe H. John, Lockwood David, Bechhofer Frank, Platt
Jennifer, The Affluent Worker in the Class Structure, Cam­
bridge University Press, 1969.
Gouldner, Alvin, The Coming Crises of the Western Sociology,
Basic Book, New York, London, 1970.
Gurvitch, Georges, Poziv savremene sociologije, V. Masleša, Sa­
rajevo, 1965.

270
Gurvitch, Georges, Les determinismes sociaux et la liberte hu*
maine, PUF, Paris, 1963.
Hage, Gerald, Techniques and Problems of Theory Construction
in Sociology, John Viley, New York, 1972.
Habermas, Jurgen, Saznanje i interes, Nolit, Beograd, 1978.
Hempel, G. Carl, Fundamental of Concept Formation in Empiri­
cal Research, University of Chicago Press, Chicago and Lon­
don, 1952.
Israel, Joachim, Der Begriff der Entfremdung, Rowohlt, Ham­
burg, ,1972.
Kivilije, Arman, Uvod u sociologiju, V. Masleša, Sarajevo, 1959.
Lazarsfeld F. Paul, Rosenberg Maurice, The Language of So­
cial Research, The Free Press, Glencoe, 1955.
Mannheim, Karl, Ideologija i utopija, Nolit, Beograd, 1968.
Marcuse, Herbert, Čovjek jedne dimenzije, V. Masleša, Saraje­
vo, 1968.
Marx, Karl, Die Grundrisse zur Kritik der politischen Oekono-
mie, Dietz Verlag, Berlin, 1953.
Marx, Karl, Kapital, sv. 1, Kultura, Beograd, 1958.
Marx, Karl, Prilog kritici političke ekonomije, Kultura, Beograd,
1956.
Merleau-Ponty, Maurice, La science de l'homme et la phenome-
nologie, Gallimard, Paris, 1953.
Merton, K. Robert, 0 sociološkoj teoriji, »Pitanja«, Zagreb, 1979.
Merton K. Robert, Lazarsfeld Paul, Continuities in Social Re­
search, Studies in the Scope and Method of »The American
Soldier«, The Free Press, Blencoe, 1950.
Mills, C. Wright, Sociološka imaginacija, Beograd, Savremena
škola, 1964.
Milić, Voj.in, Sociološki metod, 2. izdanje, Nolit, Beograd, 1978.
Popper, R. Karl, The Logic of .Social Discovery, Harper and
Row, New York, 1965.
Rusconi, E. Giovanni, Kritička teorija društva, Stvarnost, Za­
greb, 1974.
Supek, Rudi, Ispitivanje javnog mnijenja, 2. izdanje, Naprijed,
Zagreb, 1968.
Supek, Rudi, Omladina na putu bratstva, Psiho-sociologija rad­
ne akcije, Mladost, Beograd, 1962.
Weber, Max, Wirtschaft und Gesellschaft Mohr, Tubingen, 1922.
Zetterberg, L. N., On theory and Verification in Sociology, Alm-
quist and Wicksell, Stockholm, 1954.

Od i s t o g p i s c a
Egzistencijalizam i dekadencija, MH, Zagreb, 1950.
Psihologija građanske lirike, MH, Zagreb, 1952.
Psihologija u privredi, Rad, Beograd, 1958.
Umjetnost i psihologija, MH, Zagreb, 1958.

271
Ispitivanje javnog mnijenja, Naprijed, Zagreb, 1961 (2. izdanje
1968).
Sociologija, udžbenik, Školska knjiga, Zagreb, 1963 (11. izdanje
1977).
Omladina na putu bratstva, Psihosociologija radne akcije, Mla­
dost, Beograd, 1963.
Automatizacija i radnička klasa, Centar »Božidar Adžija«, Zagreb,
1965.
Herbert Spencer i biologizam u sociologiji, MH, Zagreb, 1965.
Sociologija i socijalizam, Znanje, Zagreb, 1966.
Humanistička inteligencija i politika, Razlog, Zagreb, 1971.
Društvene predrasude, Radnička štampa, Beograd, 1973.
Ova jedina zemlja, Ekološka kriza, Naprijed, Zagreb, 1973 (2. iz­
danje Liber, Zagreb, 1978).
Participacija, radnička kontrola i samoupravljanje, Naprijed,
Zagreb, 1974.
Mašta, Liber, Zagreb, 1979.
Psihologija i antropologija, Nolit, Beograd, 1981.

272
 Kazalo Imena
A C
Adler A 114 Canguilhem, G., 42b, 43b, 88, 104
Adorno, T., 53, 53b, 54, 55, 62, 63b, 77, Carnap, R., 18b, 42b, 131
78b, 110, 131, 133b, 257 Cartwright, D., 168b
Adorno, W., 17b, 18 Centers, R., 203
Alleeam, W. C., 185b Chamboredon, J. Cl., 5b
Allport, G. W., 11, 15 Chinoy, 38
Appollinaire, G., 81 Ciceron, M. T., 175
Aristotel, 109 Coleman, J. S., 200b
Aron, R., 108, 205 Conte, A., 6, 11, 12, 17, 18, 49, 64, 71,
Arrow, K., 191, 192b 74, 177, 246, 247
Ashby, W. R., 11 Crosland, L., 208

D
B
Dahl, R., 168b
Dahrendorf, R., 109, 118, 176, 176b,
Bachelard, G., 70, 70b, 88, 101, 104, 231, 232, 233, 233b, 234, 236, 236b,
104b, 105, 106, 107 237, 237b, 240, 240b, 241, 242, 244,
Bachman, J. G., 194, 196b, 198, 199 245, 245b, 246, 248, 250
Bacon, F., 34, 85, 87, 89, 91 Darwin, Ch., 85, 86
Baldwin, J., 170b Davis, J. D., 114, 117, 196b, 197, 198b,
Bariloche, 245, 246 200
Barth, P., 12 Davy, N., 100
Bateson, G., 186, 186b Descartes, R., 86, 91
Baurricaud, F., 192b Dilthey W., 52
Bell, D., 205 Dodd, S. C., 114
Bendix, R., 38 Duhem, P., 35
Bentham, J., 13, 15 Durkheim, E., 11, 15, 16, 16b, 17, 17b,
Bergson, H., 18 18, 18b, 19, 20, 21, 23, 24, 34, 34b,
Bertalanffv, L., 11 50, 51, 52, 53, 53b, 54, 56, 66, 66b,
Bewer, 219 77, 78b, 85, 86, 89, 95, 110, 131, 132,
Bierstedt, R., 168b, 177, 177b 133, 170, 187, 196, 239, 247
Blau, P., 194, 196, 196b, 197b, 198, 200b Duverger, M., 215
Blondel, Ch., 17, 54
Blumer, H., 170b
Boalt, G., 110, 111, 136, 137, 138, 140 E
Bogardus, E. S., 15
Bohr, N. H. D.. 105 Eckstein, A., 116
Boudon, R., 163, 191 Einstein, A., 69
Bourdieu, P., 5b, 67b, 68b, 96b Engels, F., 204
Bourricaud, F., 191 Etzioni, A., 58, 58b, 167, 167b, 169, 174,
Bridgeman, P. W., 114 174b, 200b
Bruhl, L., 254 Eucken, R., 234
Brunschwicq, L., 99 Eulenberg, N., 234
Brunswik, Ef., 257
Buckley, W., 177b F
Burgess, E., 15
Burnham, J., 205 Faris, R. E. I., 196b
Butler, R. A., 207 Festinger, L., 25

18 — Zanat sociologa 273

Feuerbach, L., 128 L
Fisher, G., 147, 222
Flugel, J. C., 257, 257b Labriola, A., 19
Franck, Ph., 43b Lazarsfeld, P. F., 71, 86, 92, 93b, 199,
Freud, S., 20, 57, 77, 86, 94, 133, 254 200, 200b, 201
Friedm an, G., 61, 240 Lazarus, M., 15
Ford, H., 37 Lenjin, V. I., 204, 205, 205b, 244
Lćvi-Strauss, Cl., 11, 16, 41, 56, 69b
G Levy Bruhl, L., 75
Lewin, K., 14, 16, 33, 33b, 36, 46, 47,
Galbraith, J. K., 205 168, 168b, 220
Galilei, G.. 87, 99 Likert, R., 147
Galtung, J., I l l , 245 Lobačevski, N. J., 68
Locke, J., 109
Gehlen, A., 6 Lockwood, D., 119, 142, 158, 195, 206,
Germani, G., 265 207
Gerth, H. H., 174b Lombroso, N., 15
Giddings, F. H., 15 Lorenz, K., 254
Gilli, G. A., 72b, 194, 195 Luk£cs, G., 48, 204
Godelier, M., 70b Lynd, R., 235, 235b, 236
Goldthorpe, J. H., 142, 158, 195, 206,
207
Godel, 5 M
Gouldner, A., 50b, 65, 65b, 110, 111,
133, 136, 137, 247, 248, 248b, 249, 251, MacDougall, W., 15, 254
252 Mach, E., 18b, 131
Griinberg, N., 234 Maeterlinck, M., 10
Guest, R. H., 61 M aclver, R., 176, 177, 177b
Gurvitch, G., 15b, 17, 21, 21b, 22 , 23, Malebranche, N., 100
31, 64, 67b, 203, 204 Malinowski, B., 11, 16, 135, 184, 184b
Mannheim, K., 48, 48b, 204, 232, 241,
242, 243, 244
H Marcuse, H., 48b, 222, 226
Marx, K., 6, 12, 13, 16,16b, 22, 32,
Haberm as, J., 48b 38, 55, 55b, 56, 57, 58, 59, 59b, 60,
Hage, G., 109, 111, 118 61, 62, 63b, 64, 66, 67b, 70b, 78, 78b,
Halbwachs, M., 17, 204, 206 79, 87, 109, 110, 113, 122, 124, 125,
Hallowell, A., 200, 201 126, 127, 128, 130, 164b, 165, 166, 170,
Hartley, E., 143, 144 179, 181, 183b, 204, 206,220, 221, 226,
Hegel, G. W. F., 6, 97, 109, 132, 165 232, 243, 243b, 244, 246, 253, 254, 255
179, 180 Mauss, M., 22, 64
Heider, F., 114 Mayer, A. J., 237, 240
Hempel, c. G., 35b Mayer-Tasch, P. C., 179b
Herzberg, F., 38 Mayo, E., 16, 36, 46, 47, 142, 220
Hobbes, T., 174, 176, 179b, 183b, 246 Meand, G. H., 170b
Hogstrom, N., 200b Menzel, H., 200, 200b, 201
Homans, C. G., 114, 187, 189, 196b Merleau-Ponty, M., 87, 98
Honnigsheim, P., 234 Merton, R. K., 33, 86, 93, 93b, 96b,
Horvat, B., 227 109, 112, 113, 114, 115, 162, 163, 183,
Hugo, V., 11 200b, 237, 238
Home, D., 18b, 78, 131 Mesarović — Pestel, 245
Huson, C., 196b, 197, 200 Michels, R., 225
Husserl, E., 87, 98, 99, 100, 101 Michelson, 46
Milić, V., lib , 68b, 72b
I Mill, J. St., 87, 98, 99
Morin, E., 15
Israel, J., 59b, 60 Mouloud, N.. 68b, 69
Myrdal, G., 189, 190
J
N
Jaspers, K., 245
Nietzsche,F., 52
Newton, I., 99
K Neurath, O., 42b
Naville, P., 206, 207b
Kahn, R., 168b
Kant, E., 41, 69, 109, 179, 239, 252, 254 P
Katz, D., 71, 168b
Kautsky, K., 244 Pareto, V., 239
Kendall, P. L., 200b Park, E., 15
Kivilije, A., 11 Parker, G. H., 185b
Kluckhohn, C., 185b Parsons, T., 11, 16, 17, 28, 58b, 119,
Kopem ik, N., 89 134, 177b, 192b, 203, 219, 236, 237,
Kropotkin, P., 10 239, 249, 251
Kuhn, T. S., 5, 115 Passeron, J. Cl., 5b

274
Piaget, J., 146, 170b
Planck, M., 43b
r ic i i a n u v , vj. v .,
Popper, K., 5, 35, 64
Popper, S., 135
Proudhon, P. J., 12, 227, 253
R 79b, 121, 143, 144, 154, 163, 183, 187,
Radcliffe-Brown, A. R., 135, 183, 184,
184b, 185, 186
Radin, P., 186
Redfield, R., 16
Reynolds, 111
Rickert, H., 52
Riesman, D., 28
Roellecke, 179b
Rogers, A. K., 116
Rose, E. A., 207
Rosenberg, M., 93b
Ross, E. A., 15
Rossi, 15, 64
Rousseau, J. J., 109, 174, 176, 177, 178,
179, 179b, 180, 181, 246
Rumney, J., 237, 240
Rus, V., 168b
Rusconi, G. E., 48b
Russel, B., 167, 167b
S
Saint Simon, C. H., 12
Sartori, G., 164, 164b, 225
Schaff, A., 60
Scheler, M., 6, 232, 241, 254
Schmoller, G. von, 233, 244
Schrodinger, E., 9
Schumpeter, J. A., 234
Selvin, H. C., 200b
Sheriff, D., 96
Sighele, S., 15
Simmel, G., 11, 14, 15, 112, 162
Simon, H., 38
Small, V. A., 15
Smith, B. L., 27, 35
Sombart, W., 234
Sorokin, P., 185b
Spaeth, J. L., 196b, 197, 200
Spann, O., 234
Spencer, H., 66b
Spinoza, B. de, 10, 60
Spranger, E., 234
lt t Stark, W., 192b
Steinthal, H., 15
Stinchcombe, A, 117, 173b
Stim er, M., 67b
Supek, R., 6, 17b, 23b, 26b, 35b, 63b
201, 202b, 216, 233, 246, 250, 254b,
256b
T
Tannenbaum, A. S., 194, 196b, 198, 199
Tarde, G., 11, 14
Taylor, F. W., 35, 36, 37, 45, 46, 47,
219
Thurstone, L. L., 147
Tonnies, F., 63, 220
Touraine, A., 58
Trotter, K., 15
Tschulok, E., 238
V
Vierkandt, A., 11, 15
Viley, J., 118
W
Wachtel, A., 147b
Walker, Ch., 61
Wallon, H., 170b
W arner, L., 38, 203
Weber, M., 5, 13, 19, 32, 32b, 40, 41,
52, 174b, 176, 219, 231, 233, 234, 236,
239, 241, 242, 244, 245, 246, 248, 254,
264
Whyte, W„ 38
Wiese, L. von, '11, 15, 234
Windelband, W., 52
Wolff, K. H., 112
Wright Mills, C., 174b, 181, 181b
Wrong, D., 192
Wundt, W., 15
Z
Zetterberg, H. L., Ill
275
 Sadržaj
Predgovor 5
Uvodna razmatranja............................................................... 7
1. Sociologija je složena i proturječna znanost . . . . .9
2. Psihologizam i realizam u shvaćanju društva .
3. Priroda društvenih pojava i njihov determinizam .
4. Tri razine sociološke analize: epistemološko-logička,
strukturalno-historijska i antropološko-ontološka 32
5. Strukturalna i temporalna a n a l i z a .............................. 64
6. Poziv sociologa: postavljati granice da bi se nadilazile . 75
STRUKTURALNA ANALIZA (Primjeri)

I. Znanstvene činjenice su teorijske konstrukcije 85

1. Emile Durkheim: Pretpojmovi ili zdravorazumski poj­
movi — zapreke znanstvenom mišljenju . . . . ■Š9)
2. Paul F. Lazarsfeld: Statistika i zdrav razum . . . .
3. Robert K. Merton: Pažnja za neočekivano . . . . 93
4. Karl Marx: Konkretno je jedinstvo mnogostrukog . 97
5. Maurice Merleau-Ponty: Racionalna podloga znanstvene
indukcije ....................................................................... 98
6. Gaston Bachelard: Tri stupnja teorijske budnosti 101
7. Georges Canguilhem: O epistemologiji usklađivanja . 104
II. Stvaranje teorije, njena struktura i granice 108
1. Gerald Hage: Konstrukcija teorije u sociologiji . 111
2. Ralf Dahrendorf: Teorija društvene integracije i teorija
društvene p r i n u d e .......................................................... 118
3. Rudi Supek: Višedimenzionalnost historijskog materija­
lizma ................................................................. • • 121
4. Theodor Adomo: Kritika Durkheimova shvaćanja ko­
lektivne s v i j e s t i ................................... . :v • .* 131
5. Alvin Gouldner: Ličnost, društvena teorija i tragička di­
menzija ............................................................................. 133

277
III. Razine teorijske konstrukcije, referencijalne grupe i
o k v i r i .......................................................................................... 141
1. Rudi Supek: Društveno mišljenje u funkciji referenci
jalnih g r u p a ........................................................................143
2. Rudi Supek: Strukturalna i funkcionalna diferencijacija
s t a v o v a .................................................................................. 144
3. Rudi Supek: Uloga institucionalnog i individualnog fak­
tora u grupnoj d in a m ic i......................................................154
4. John H. GoldthoiTpe i David Lockwood: Nepodudarnost
subjektivne i objektivne predodžbe o klasnom pripad-
n i š t v u ..............................................................................
IV. Interakconizam, funkcionaližam i strukturalizam
1. Rudi Supek: Moć i s u d je lo v a n je .......................
2. Robert K. Merton: Vladajući postulati u funkcionalno^
a n a l i z i ........................................................................
3. Rudi Supek: Stabilizacija, grupna ravnoteža i priroda
akcijskih g r u p a ......................................................
4. Raymond Boudon: Funkcionalna analiza i funkcionali
zam
V. Strukturalna analiza i srukturalizam . . . .
1. Gian Antonio Gilli: Strukturalni efekti . . . .
2. Rudi Supek: Prilog diskusiji o stratifikaciji i klasama
3. John H. Goldthorpe i David Lockwood: Pojam »pobur
žujenja« i njegove strukturalne v e z e ........................
4. Rudi Supek: Proizvodna organizacija i društveni tota
l i t e t ...............................................................................
VI. Društvena teorija i problem vrednota
1. Rudi Supek: Sociologija kao društvena znanost »slobod
na od v rije d n o s ti« ......................................................
2. Rudi Supek: Društveni red i m o r a l ........................
3. Rudi Supek: Društveni determinizam i istraživanje
vrednota .........................................................................
Bibliografija
Kazalo imena

278
Izdavačka radina organizacija
•Školska knjiga«
Zagreb, Masarykova 23
Za izdavača
/osip Mallć
Grafički urednik
Tomislav Juklć
Lektor
Milada PinduUć
Korektor
Branka Meslng-Nakarada
Tiskanje završeno u siječnju 1983.
 IZAŠLO
Tito: Samoupravni socijalizam
Магх-Engels: O historijskom
m aterijalizm u
Marx: Od filozofije do proletarijata
Marx: Kapital
Dragičević: Osnove političke ekonomije
Cvjetičanin V.: Klase 1 klasna struktura
suvremenog društva
Vrcan: Društvene nejednakosti
i moderno društvo
2ubrinić: Marksizam 1 teorija elita
Ivanišević-Pavić-Ramljak:
Sam oupravljanje
Mates: Koegzistencija
Hiernaux: Jednakost ili nejednakost rasa
Sergejev: Otuđeni čovjek
Gilli: Kako se istražuje
Iljenkov: O idolima i idealima
Bunge i dr.: Marksizam i prirodne
znanosti
Cerroni: Politička teorija i socijalizam
Rubel: Kronika Marxova života
Garaudy: Karl Marx
Bakarić: Društvene klase, nacija 1
socijalizam
Mikecin: Rušenje dogme
Solar: Književna kritika i filozofija
književnosti
Skreb: Studij književnosti
Svijet um jetnosti — marksističke
interpretacije (zbornik tekstova)
Focht: Tajna um jetnosti
Marušić: Sociologija znanja i marksizam
Hauser: Filozofija povijesti um jetnosti
2upanov: Sociologija i samoupravljanje
Dokčs: Intem acionala kapitala
Hyppolite: Studije o Marxu i Hegelu
Lenjin: Socijalizam 1 nacionalno pitanje
Gallas: Marksistička teorija književnosti
Ponzio: Jezična proizvodnja i društvena
ideologija
Škiljan: Govor realnosti i realnost jezika
U PRIPREMI
Coward-Ellis: Jezik i materijalizam
Lćvi-Strauss: Strukturalna antropologija
Cerroni: Uvod u znanost o društvu
Hountondji: O »afričkoj filozofiji«
Habermas: Znanost i tehnika kao
»ideologija«
i В - 7 4 9 /1 60813
Granese: Dijalektika odgoja
Vukas: Etničke manjine 1 međunarodni
odnosi
White: Društvena misao u Americi
Jelić: Jugoslavenska socijalistička
revolucija
Macherey: Teorija književne proizvodnje
Kurtović: Nacija 1 socijalističko
sam oupravljanje
Janssen: Maovo doba
Popović D.: Evrokomunistički pute vi
u socijalizam
Pavlović: Politička ekonomija i udruženi
rad
Naville: U susret automatlziranom
društvu
Kuvačić: Sociologija
Petrović: Suvremena filozofija
Elleinstein: Historija staljinskog
fenomena
Michalet: Svjetski kapitalizam
Adorno-Horkheimer: Sociološke studije
Bloch: O um jetnosti
Skreb: Književnost 1 povijesni svijet
Sartre: Filozofske i političke rasprave
Runcini: Iluzija I strah u građanskom
svijetu
Marcuse: E stetska dimenzija
Bošnjak: Smisao filozofske egzistencije
Grassi: Moč mašte
Bastide: Umjetnost i društvo
Petković: Nesvrstanost
Cvjetičanin B.: Roman i afrička zbilja
Vejnović: Afrička revolucija
Godelier: Marksizam i antropologija
Iveković: Druga Indija
Žmegač: Književnost i zbilja
Valentini: Moderna politička misao
Colletti: Ideologija i društvo
Flaker: Poetika osporavanja
Vranicki: Socijalistička alternativa
Ben-David: Uloga znanstvenika u
društvu
Goldmann: Ogledi o sociologiji
umjetnosti
Needham: Kineska znanost i Zapad