OBOJENI DUNJALUK DŽEVDETA NIKOČEVIĆA

Sudeći prema ovoj ekspozituri, osjećamo da je Dževdet Nikočević umjetnik razorne inspirativne snage i
talenta. Ovaj Gusinjanin jedan je od potomaka slavnog Smaila Nikočevića, čije ime nose mnoge kulturne
ustanove, čak i trg u albanskoj prijestonici Tirani, poznatijeg po prkosnoj izreci izgovorenoj popu Đorđu
Šekularcu tijekom brutalne akcije pokrštavanja u plavsko-gusinjkom kraju: “Deder popo, požuri sa tom
vodicom, prođe mi podne namaz!”.

U izložbenoj postavci koja je pred nama vidimo umjetnika čija inspiracija varira između impresionizma i
apstrakcije. Snažan inspirativni naboj i upotreba razdraganih i čistih boja na ovim slikama, svedoči o
autentičnom likovnom jeziku. Svu svoju umjetničku energiju usmjerava na makro i mikro svijet svog
okruženja, koje vidimo na slikama koje svojim tihim umjetničkim manirom svodi do majstorstva.
Obojeni univerzum Dževdeta Nikočevića kazuje o velikom iskustvu slikara razdragane mašte i tematske
slojevititosti, koji svijetlim nijansama boja , naročito u donjim lagama slike, apostrofira dijalog koji
vidimo kao nadu za izlaz iz kolopleta današnje svakodnevice. Neke od slika neobičnom originalnošću
podsjećaju na utemeljivače impresionizma (Claude Monet, K. Pissaro), što objašnjava materijalitet boje
kojom skicira svoj svijet predmeta i prirode oko sebe. Metodom kolorističke analize, sugerisane ljepotom
svijetlosti i vazduha, tvori jedinstven likovni prostor nastao je iz realiteta prirode. Upisivanje
posmatranog svijeta, preuzetog sa trodimenzionalnog prostora svog okruženja, svodi i sublimira u
jedinstven dvodimenzionalni likovni recital, stvarajući užitak nesvakidašnje iluzije dubine kakvom ponire
u neotkrivene i udaljene svijetove.

Korišćenjem svjetlih boja (svijetlo žute, plave i ljubičaste) ovo slaganje vremena upotpunjuje serijalom
slika posvećenim slavnim svetskim misticima i pjesnicima (Rumi, J. Emre) – nezaboravnim
“duhovnjacima i tajnim nosačima svemira” (J. Louis Borges) dodajući svom opusu onu neizostavnu tvar
suhovnog čineći neprekinuti dijalog sa njima. U svojoj umjetničkoj iskustvenosti svoju impresiju pretače
u apstrakciju. Riječ je o impresijama nastalim u Hutovom blatu, koje uzimamo kao snažnu asocijaciju na
temporalnost našeg življenja i poniranje u vječitu glib koja se našem ordinarnom svijetu često ispriječi na
putu ka boljem življenju.