Jesmo Li Sami U Svemiru PDF

Jean Heidmann
Alfred Vidal-Madjar
Nicolas Pratzos
Hubert Reeves
JESMO LI SAMI
U SVEMIRU?
Razgovore vodili
Catherine David
Frederic Lenoir
Jean-Philippe de Tonnac
SADRŽAJ
Uvod...................................................................................9
Jean Heidmann
Glazba neba
Uvod.................................................................................17
Signali koji dolaze s neba ................................................. 20
Čija se poruka čeka? ......................................................... 32
Galaktičko čovječanstvo ................................................. 40
Nekoliko napomena ....................................................... 45
Radio-zagađenja ............................................................... 54
Radioteleskop na Mjesecu................................................. 59
Solarna leća...................................................................... 68
Kad stigne prva poruka..................................................... 74
SADRŽAJ 7
Alfred Vidal- Svemirski putnici................................................................ 237

Madjar Svjetlost Plan u prirodi ......................................................................244
sunaca Kozmički kvasac ..................................................................247
Uvod ..................................................................................... 81
Novi planeti ........................................................................84 Prilozi
Kanta puna zvijezda .............................................................97 Kozmički kalendar ............................................................ 251
Tajna pulsara .................................................................. 102 Rječnik pojmova.................................................................. 253
Vrijeme atoma ................................................................. 105 Bibliografija ...................................................................... 267
Praocean .............................................................................110
Nezgode izvanzemaljca.......................................................115
Iznenađenja sljedeće kozmičke godine ............................120
Iznimka života ..................................................................128
Nicolas Prantzos
Odiseja budućnosti
Uvod ....................................................................................137
Prvi koraci u svemiru .........................................................139
Na putu prema Marsu ........................................................144
Prepreke na putu ..............................................................153
Putovanja u Sunčev sustav ................................................157
Prema zvijezdama...............................................................164
Avantura za sve? Kada? ...................................................176
Kada stvarnost nadmašuje maštu .....................................181
Jesmo li jedini, prvi ili jednostavno sami? ......................184
Hubert Reeves
Poezija znanja
Uvod ....................................................................................197
Što je život?..........................................................................199
Povijest, života na Zemlji.........................................................204
Planetarni biljar ..........................................................................217
Fantom svemira .....................................................................232
Je li kontakt moguć? ....................................................................234
UVOD
N ebo nije što je nekad bilo. Naš planet više nije pupak
svijeta. Od Kopernika (1473.-1543.) znamo da se okre-će
oko Sunca kao i ostali planeti. U XVI. stoljeću, Giordano
Kruno (1548.-1600.) imao je predosjećaj, tada neprovjeriv, o
beskrajnosti svjetova. S Newtonom (1642.-1727.) smo shva-
t i l i da baletom zvijezda upravlja zakon gravitacije. Već smo
nekoliko desetljeća svjesni da, kada podižemo oči prema
zvjezdanome svodu, gledamo tek prošlost svemira. Einstein
( 1879).-1955.) nam je otkrio da su prostor i vrijeme tijesno
povezani. Što naš pogled seže dalje u prostor, to se više pri-
bližava tajanstvenu izvoru, čuvenom Velikome prasku čiji se
odjek gubi postupno kako se galaktike udaljavaju jedne od
drugih, bijući sve crvenije. Širenje, evo magične riječi su-
vremenih kozmologa. I dok se neizmjerno maleno silovito
UVOD 11
iskazuje, beskrajnost raste preko svake granice. Obzor nije liki primati pojavili su se prije dvadeset milijuna godina.
prestao uzmicati. Vrijeme nam otkriva, dan za danom, svoju Lucy je sišla sa svoga stabla prije tri milijuna godina. Prije
vrtoglavu gipkost, od Planckova prvobitnog vremena do za- četiristo tisuća godina predpovijesni je čovjek ovladao vatrom.
strašujućih nada u postojanje života u galaktičkim Homo sapiens sapiens, obdaren sposobnošću govora, pojavio
superjati-ma. se prije dvjesto tisuća godina. Naš je suparnik, ne-andertalac,
Mjesto se ljudi, u tome kozmičkom vrtlogu, smanjilo kao nestao prije 35.000 godina nakon što je dijelio suživot s našim
šagrenska koža, u prostiranju i trajanju. Nedavno smo pretkom kromanjoncem. Civilizacija špiljskoga slikarstva, od
primili slike sa sonde Voyager, lansirane 1977. godine, a koja špilje Chauvet do one u Lascauxu, datira između trideset i
je sada stigla na kraj Sunčeva sustava. Naša Domovina-Zemlja dvije tisuće i sedamnaest tisuća godina prije naše ere.
~ kako ju je zgodno nazvao Edgar Morin - na tim uzbudljivim Neolitik počinje prije deset tisuća godina. Pismo se javlja u
snimkama samo je sićušna plava špekula koja nestaje na Sumeru prije pet tisuća godina. A 1969. godine Armstrong
pozadini od zvijezda. Zemlja je u svome Sunčevu sustavu stupa nogom na Mjesec...
smještena u blizini jednog kraka Mliječne staze, naše Divovski je korak učinjen 1984. godine kada su dva
Galaktike, čiji se spiralni oblik vjerojatno ovija oko nevidljive američka astronoma uspjela uhvatiti sliku oblaka "prašine"
crne jame. Naše je Sunce, okruženo svojiim veličanstvenim koji okružuje zvijezdu Beta Pictoris (Pictor je neugledno
sustavom, samo jedna od sto i pedeset milijarda zvijezda naše malo zviježđe na južnome nebu i nikad se ne vidi iz naših
Galaktike: svjetlosti je potrebno sto tisuća godina da prijeđe geografskih širina), udaljenu šezdeset i šest svjetlosnih go-
cijelo to prostranstvo... dina od našeg Sunca. U prosincu 1995. godine, dva su švi-
Na vremenskoj osi, u usporedbi s astronomskim traja- carska astronoma otkrila jedan planet koji kruži oko zvi-
njima, ljudska sudbina i sve njene preobrazbe predstavljaju jezde 51 u zviježđu Pegaz. Konačno, travnja 1999. godine,
samo djelić sekunde, treptaj oka u beskonačnosti. Kako je na dva su američka astronoma otkrila i prvi složeni sustav: tri
to podsjetio Stephen Jay Gould, otkriće "dubokog vremena" u divovska planeta oko zvijezde Ipsilon u zviježđu Androme-da.
XIX. stoljeću predstavljalo je značajnu intelektualnu U listopadu 1999. godine, astronomi su gledali uživo
revoluciju. Još je Isaac Newton vjerovao da je Stvaranje staro prolazak planeta nešto većeg od Jupitera ispred zvijezde HD
šest tisuća godina. Danas smatramo da je svemir rođen prije 209458 Zahvaljujući tim senzacionalnim otkrićima mi sada
petnaest milijarda godina, za vrijeme prvobitne eksplozije, znamo da nije samo Sunce okruženo povorkom svjetova.
Velikoga praska. Sunčev je sustav nastao prije četiri i pol Naša će epoha ostati u sjećanju povjesničara po tome
milijarde godina. Prvi tragovi živih organizama (bakterija) na što su znanstvenici dobili potvrdu da drugi planeti, možda
Zemlji stari su tri milijarde i osamsto milijuna godina. Prvi slični našemu, kruže oko zvijezda. U trenutku dok je ova
višestanični organizmi datiraju od tzv. kambrijske eksplozije, knjiga u tisku, dvadeset i sedam novih planeta je otkriveno
prije petsto i sedamdeset milijuna godina, od kada računamo različitim metodama, a ritam otkrića doživljava spektaku-
početak geološke ere kambrija. Dinosauri su vladali na Zemlji larno ubrzanje. Teleskopi na Zemlji natječu se u umijeću
sto šezdeset milijuna godina prije nego što su nestali pred otkrivanja tih planeta. CNES (Nacionalni centar za svemirska
šezdeset i pet milijuna godina. Prvi čovjeko- istraživanja) namjerava lansirati u svemir već 2003. go-
UVOD I3
dine Corot, prvi satelit, lovac planeta. Mnogi se projekti raz-
matraju, osobito postavljanje pet teleskopa na istoj udalje- radioastronomije, uz pomoć informatike, trebale bi nam
nosti od Zemlje kao Jupiter, namijenjenih za promatranje u omogućiti hvatanje jedne takve poruke, ako ona ikad stigne
najboljim uvjetima novih planetnih sustava, te tako možda do nas. Kao i Jodie Foster u svom filmu Contact,
jednog dana za nalaženje "zemalja" na kojima ima tragova bioastro-nomi okupljeni na području istraživanja SETI
života. (Search for Extra-Terrestrial Intelligence - Traganje za
Istodobno, naša se definicija života nije prestala proširi- izvanzemaljskim razumom) razmatraju vrlo ozbiljno tu
vati. Biolozi i astronomi razmatraju danas mogućnost da su mogućnost i strpljivo usmjeravaju svoje prijamnike
se drugi oblici života, možda sasvim drukčiji od života kojega opremljene milijunima simultanih kanala prema tišini
mi poznajemo, mogli razviti na drugim svjetovima, čak na beskrajnih prostora. Već danas, oni razmišljaju o sadržaju
onima koji izgledaju za život najneprikladniji - pod ledom prikladna odgovora na jednu takvu poruku i vrlo konkretno
Europe, Jupiterova satelita, štoviše u samim planiraju buduće postavljanje svojih opservatorija na
među-zvjezdanim oblacima Godine 1977., u knjizi Svemirska Mjesecu.
veza, američki astronom Carl Sagan (1934.-1996.) razmatrao Hoće li čovječanstvo jednoga dana moći otići na zvi-
je ekstremnu pretpostavku nekog mogućeg života na planetu jezde? Astronomi su uvjereni u to te već smišljaju, uz pomoć
Veneri! No, stvarnost nadmašuje maštu: zar nisu nedavno inženjera i fizičara, sredstva pogona koje će možda koristiti
otkriveni živi organizmi tamo gdje ih nikada ne bismo galaktičko čovječanstvo. Ako se brzina tehnološkog napretka
pomislili naći, u velikim sumpornim talozima oceanskih jama, nastavi sadašnjim ritmom, kažu oni, za nekoliko će stoljeća
tamo gdje svjetlo nikada ne prodire? ljudi kolonizirati cijeli Sunčev sustav. A za tri milijuna godina
Nakon što je uvidio da su se njegova uloga i mjesto sveli -- vrijeme koje nas dijeli od Lucy - bilo bi doista čudno da
gotovo na ništa, hoće li čovjek uskoro biti lišen svoga "iz- ne uspiju dosegnuti zvijezde. Hoće li susresti koga putem?
vanrednog" statusa? Otkrivši druge stanovnike na drugim Već prije nekoliko godina pretpostavka o
planetima, hoće li čovječanstvo prestati biti jedinstvena po- izvanzemalj-skome životu napustila je područje pustih
java i stopiti se u cjelinu galaktičkih civilizacija? Hoćemo li spekulacija o "NLO"-ima da bi ušla punim pravom u područje
jednoga dana naći, na tim dalekim zemljama, živa bića, temeljnog istraživanja. Ona je odsad svakodnevna briga
možda usporediva, to jest slična nama? Beskrajnost svijeta astronoma i biologa. Ta je promjena perspektive, nesumnjivo
koju znanost otkriva, širom otvara vrata spekulacijama. Za- nova paradigma stoljeća koje započinje, možda isto tako
hvaljujući napretku tehnika promatranja, vjerojatnosti jed- značajna kao i kopernikanska revolucija.
nog takvog događaja vrtoglavo su se umnogostručile. Ono Tako je nastala ideja da se tome posveti ova knjiga, od-
što je izgledalo jučer pretjeranim, danas je razumno. Prešli lučno okrenuta prema trećem mileniju. Nakon Entretiens
smo od proricanja na promišljanje... sur la fin des temps (Razgovori o kraju vremena), gdje smo
Ako ta druga živa bića postoje negdje, jesu li ona svjesna? pokušali prvi puta istraživati budućnost u svjetlu kulturne
Jesu li inteligentna? Hoćemo li uspjeti otkriti signal koji prošlosti čovječanstva, evo, dakle, svjedočenja četiriju znan-
dolazi od neke izvanzemaljske inteligencije? Nove tehnike stvenika, četiriju velikih svjedoka svemira. Oni su najpozva-
n i j i da promotre tu važnu promjenu znanstvenoga pogleda.
14 JESMO LI SAMI U SVEMIRU?
Pitali smo ih za njihovo osobno uvjerenje o tom osjetljivom

pitanju, pogodnom i za trabunjanja i za uopćavanja: uzevši u
obzir najnovije podatke, mislite li da će čovjek jednoga dana
sresti sebi slične negdje u svemiru? Ili ćemo biti osuđeni na
prihvaćanje : naše kozmičke samoće?
Oni su odgovarali strastveno, znalački, iskreno, s uvijek
potvrđenom voljom da se složene stvari kažu jednostavnim
riječima. Primili su nas, svatko od njih sa svojim stručnim
iskustvom, ali i sa svojom jedinstvenom osobnošću, svojim
nadama, svojim nesigurnostima. Tako su se njihova stajališta
ponekad pokazala oprečnima, a ponekad proturječnima.
Imalo bi se čime otvoriti jednu od velikih rasprava ovoga
novog stoljeća. Zahvaljujući njima, naše se ispitivanje vrlo
brzo samo od sebe organiziralo oko četiriju velikih tema i to
pripovjedačkim tijekom koji nas je iznenadio svojom žesti-
nom: od ispitivanja na terenu i astronomskog promatranja
do najvrtoglavijih ekstrapolacija današnje tehnologije, te do
krajnjih pitanja metafizike.
Jean Heidmann, koji otvara paljbu, poznati je
radioas-tronom Opservatorija u Parizu koji se posvetio već
više od petnaest godina, boreći se protiv svih vjetrova, analizi
mogućih signala porijeklom od izvanzemaljskih civilizacija.
Član je organizacijskog odbora Komisije za bioastronomiju
Međunarodne astronomske unije, član je Međunarodne
as-tronautičke akademije i tajnik svojeg odbora SETI (ta je
akademija prva organizacija koja je priznala SETI već 1966.
godine), autor knjige L'Odjsee cosmique (1986.) i
Intellige-nces extra-terrestres (1996. godine, nagrada za
znanstvenu knjigu Međunarodne astronautičke akademije
1997.). Taj pionir bijele grive i neopokolebljiva dobrog
humora, koji je dugo bio na meti podrugljivaca, pričao nam je o
značajnim događajima svoje velike avanture osluškivanja
zvijezda. Još nije ništa uhvatio, no nimalo se ne obeshrabruje,
pa mi tek odnedavna tražimo! Koji nas razlozi navode na
razmišljanje
UVOD 15
da bi se inteligencija razvila i drugdje, a ne samo na Zemlji?

Čemu se možemo nadati, čega se valja bojati kod eventu-
alnoga susreta? Kakav bi stav zauzela međunarodna zajednica
u slučaju da...?
Alfred Vidal-Madjar, sa Astrofizičkog institita u Parizu,
srebrna medalja CNRS-a, također neumorni čovjek s terena,
preuzeo je štafetu. I dok Jean Heidmann analizira
ra-diovalove, Alfred Vidal-Madjar gleda, ispituje, fotografira i
analizira svjetlosne spektre nebeskih tijela. Teleskopima ci-
jeloga svijeta prati nove, nedavno otkrivene planetne sustave.
U knjizi II pleut des planetes (1999.) opisao je tu zanosnu
avanturu. Taj zaljubljenik u svjetlost nije se samo zadovoljio
da za nas precizira čarobne, ali još nejasne obrise tih lijepih
strankinja. Pokušao je procijeniti posljedice tih otkrića,
posebno zbog silnih čari "kozmičkoga kalendara".
Nakon velikih antena Jeana Heidmanna i prodornih
očiju Alfreda Vidal-Madjara, nastavili smo naše putovanje u
prostorvremenu, zamolivši Nicolasa Prantzosa, voditelja is-
traživanja pri CNRS-u, stručnjaka za nuklearnu astrofiziku,
dobitnika nagrade Francuskoga astronomskog društva
(1994.), i autora knjige Voyages dans le futur: L'aventure
cos-mique de l'humanite (1998.), da nas prosvijetli. Hoćemo li
putovati na zvijezde? Za koliko vremena? S kojim ciljem?
Kojim pogonskim sredstvima? Pred nama je oslikao široku
panoramu svemirske sudbine čovjeka u budućim desetljećima,
stoljećima i tisućljećima, koristeći sve resurse znanosti i
tehnologije te nije oklijevao podsjetiti na proročanske vizije
znanstvene fantastike.
Konačno, nakon te vrtoglave plovidbe okrenuli smo se
Hubertu Reevesu, autoru između ostaloga, Patience dans
l'azur (1981.), Poussieres d'etoiles (1984.), L'heure de s'enivrer
(1986.), kako bismo se vratili, u širokoj meditativnoj fresci,
na krajnji predmet ovoga ispitivanja: Život. Što se time
naziva? Može li ga se definirati polazeći od jedinoga primje-
sa Zemlje?Može li poprimiti druge oblike? Vodi li razvoj života neizbježno
do pojave svijesti? Kako će nova otkrića na području astrofizike i
biologije izmijeniti našu viziju svi-jeta i nas samih?
Buduća povijest ljudske civilizacije bit će snažno obilje-
žena današnjim otkrićima. S naša četiri velika svjedoka po- Jean Heidmann
kušali smo procijeniti dugoročne posljedice tih otkrića. Jesmo
li sami u svemiru? nije samo knjiga već su to otvorena vrata u
budućnost, predstraža u nepoznato. Skok u zvjezdanu noć.
Catherine David
Frederic Lenoir
Jean-Philippe de Tonnac
GLAZBA NEBA
T ko bi pomislio da dvjesto kilometra južno od Pariza,

so-lonjske šume kriju drugi najveći radioteleskop na
svijetu te da astronomi prepuni odlikovanja i sveučilišnih titula
ovdje hvataju valove iz svemira? Zašto Nancay, nedaleko
Vier-zona, u departmanu Cher? Da bi se udaljili od velikih
industrijskih zona, da bi pobjegli od tog radiozagadenja koje
ometa prijam signala što dolaze od nebeskih tijela, ali isto
tako da se ne udalje previše od prijestolnice.
Odmah po završetku rata, Francuska se bacila na pro-
jekt uređenja terena od sto hektara, gdje će 1960. godine
smjestiti slavni veliki radioteleskop, kojeg je svečano pustio
u rad general de Gaulle pet godina kasnije. Namijenjen
proučavanju galaktika zahvaljujući zračenju što ga emitira
atomski vodik, veliki teleskop uzdiže svoja dva golema zrcala
18 JESMO LI SAMI I SVEMIRU
iznad drveća te izgleda kao da naviješta eru "kontakata" koju

je Jodie Foster najavila u svom filmu. U takvoj nas futuris-
tičkoj sredini prima Jean Heidmann i časti nas posjetom
centru uz tumačenje. Kako područje toga mjesta ne dopušta
šetnju pješice, sjedamo u automobil koji nas vozi pored šes-
naest antena radioheliografa, smještenih duž više od jednog
kilometra, pravih metalnih suncokreta u potrazi za Suncem
kroz oblake.
Jean Heidmann otkriva otprve svoje karte. On ne "vjeruje"
u postojanje izvanzemaljaca kao što drugi vjeruju u ukazanja
Djevice ili u reinkarnaciju. Nećete dobiti od njega duge
komentare o tim nevjerojatnim stvorenjima. Ništa o
NLO-i-ma. Kako nema nikakva znanstvena dokaza o
nazočnosti civilizacija u svemiru osim naše, njegovo ga
intelektualno poštenje sprečava da išta tvrdi po tom pitanju
te i nas poziva na taj oprez tijekom svih tih razgovora.
Međutim, ta ga veličanstvena tišina neba nimalo ne
obeshrabruje i želio bi, zajedno s radioastronomima koji dijele
njegovu znatiželju, učiniti sve da sutra uhvati neku poruku.
Nikada, kaže on, nismo bili tako blizu cilja i nikada si nismo
dali toliko truda da u tome uspijemo. Taj oprez, uz odlučnost
koju ni ismijavanja ni napadi sa svih strana nisu pokolebali,
izaziva divljenje. Na pitanje o postojanju drugih oblika života u
svemiru, Jean Heidmann ne tvrdi ništa: "Ja njuškam",
ponavlja on. Kristofor Kolumbo nije imao više sumnji ili
uvjerenja kada se otisnuo na more.
Njegova se sklonost za taj poziv postupno potvrđivala:
"Sjećam se, na primjer, moje majke kako me je pozivala da
promatramo Mjesec u sumrak. Ona je smatrala taj prizor
jedinstvenim te se u meni prirodno rodila jaka sklonost pre-
ma zvijezdama i posebno prema Mjesecu. Moja je majka bila
izrazito sklona umjetnosti, glazbi, poeziji te nas je naučila da
otkrivamo ljepotu stvari. Kako je moj otac bio veliki inženjer,
obrazovanje sam stekao u Ecole centrale da bih nekoliko go-
19
dina kasnije ušao u industriju. No, odmah sam osjetio da ta-

mo nije moje mjesto, ondje sam ostao samo pet dana!" Tada
se pridružio fizičaru Louisu Leprince-Ringuetu koji u labora-
toriju što ga vodi na Politehnici proučava kozmičke zrake
-čestice vrlo velike energije kao protoni, elektroni, mezoni ili
fotoni, čije podrijetlo ostaje nepoznato. Bliska suradnja
učvršćuje tu vezu iz koje se nekoliko godina kasnije rada ob-
ranu dviju teza na području nuklearne fizike i prvi program
francuskog vladinog umjetnog satelita.
Primljen uskoro u prestižnu zajednicu redovnih astrono-
ma opservatorija Paris-Meudon, pridružen zatim
radioas-tronomskome centru u Nancayu, s Talijankom
Caterinom Casini započeo je istraživanje "grumenastih"
galaktika koje su oni otkrili prije infracrvenog satelita IRAS.
No, snaga velikog radioteleskopa u Nancayu mu daje
naslutiti 1980. godine nove mogućnosti te on neprimjetno
usmjeruje svoje djelovanje prema istraživanju umjetnih
signala.
Godine 1982., Heidmannova karijera skreće u trenutku
kada doznaje da Međunarodna astronomska unija (UA) os-
niva komisiju nazvanu "Bioastronomija, otkrivanje izvanze-
maljskoga života", koja želi otkriti ne samo pojave života u
svemiru nego također i moguću nazočnost naprednih civili-
zacija putem "hvatanja izvanzemaljskih radiosignala". Dvje-
sto astronoma različitih nacionalnosti i univerzitetskog ob-
razovanja okuplja se otad na projektu SETI u nadi da će uh-
vatiti za "jedan dan ili jedno stoljeće" taj prvi, toliko očekivani
signal koji dolazi s nepoznata svijeta.
Medu tim istraživačima vezanim uz glavne
radioastro-nomske centre u svijetu, Jean Heidmann nije
štedio ovih posljednjih godina ni svoje snage ni svoj
entuzijazam. Ponosno i skromno suočio se s pitanjima koja su
mu bila postavljena i odbio je upustiti se dalje no što mu to
dopušta njegovo iskustvo radioastronoma.
SIGNALI KOJI DOLAZE S NEBA

- Jesmo li sami u svemiru?
Jean Heidmann: - Sklon sam mislit i da nismo sami. No,
naravno, nemam nikakva dokaza za to.
- Jeste li već dugo tog mišljenja?

J. H. - Moje je istraživanje započelo 1982. godine. Zdrav
razum me naveo na razmišljanje kako zacijelo moraju pos-
tojati slične civilizacije, i bez sumnje, naprednije od naše, s
kojima bismo mogli stupiti u vezu. A to što do sada nismo
primili poruku s tih planeta, pa to samo dokazuje da te poruke
nije lako otkriti. To samo čini istraživanje još uzbudljivijim.
- Vi, dakle, pripadate onim malobrojnim astronomima koji

rade na projektu SETI. No, što je zapravo SETI? Neko taj
no društvo?
J. H. - SETI je kratica koja označava posebno istraživačko
podučje u okviru istraživanja u astrofozici. Kako samo ime
govori, SETI, Search for Extraterrestral Intelligence (Traganje
za izvanzemaljskim razumom), daje prednost istraživanju
svih oblika inteligentnoga života u svemiru. SETI nije niti
ime nekog instituta niti neke tvrtke. I nije tajno društvo. Zao
mi je što vas moram razočarati!
- Vjeruju li, dakle, svi astronomi koji sudjeluju u projektu

SETI u postojanje izvanzemaljskoga života?
JEAN HEIDMANN 21
J. H. - Recimo radije da prihvaćaju bez predrasuda mogućnost

inteligentnoga života koji ne bi bio samo ovaj naš. SETI se
razvio kroz višestruke istraživačke programe, a najvažniji je
financirala NASA. No, američki nas je Kongres iznevjerio.
Možda ćemo se opet vratiti na to...
- Znadete li koliko astrofizičara broji međunarodna zajednica

i koliko ih je medu njima koji se zanimaju za SETI?
J. H. - Kao prvo, to više nisu astrofizičari već bioastronomi ili
astrobiolozi. Ne volim previše riječ "astrofizika" jer se
zapravo radi o astronomiji u najširem smislu riječi. Kada je
osnovao opservatorij u Meudonu, Jules Janssen ga je nazvao
"odsjek astrofizike Opservatorija u Parizu". Zašto "as-
trofizike", pitat ćete me? Janssen se htio služiti
spektro-skopijom (proučavanje spektra zračenja) koju je on
pionirski utemeljio kako bi otkrio od čega se sastoji atmosfera
nekih zvijezda. On je upotrijebio riječ "astrofizika" u tom
smislu. Ljudi koji tamo rade su, još i danas, u "odjelu
astrofizike Opservatorija u Meudonu". No, meni je draža riječ
"astro-momija" za označavanje svega što je u svezi sa
svemirom, počevši od vrlo visoke atmosfere Zemlje.
- Onda, koliko astronoma?

J. H. - Osam tisuća ih je u svijetu koji rade na astronomskim
istraživanjima. To su brojevi koje daje Međunarodna
astronomska unija.
- A koliko njih proučava izvanzemaljski život?

J. H. - Dvjesto ih je u SETI-ju. To je odmah mnogo manje.
- Jesu li oni pioniri ili su heretici?

J. H. - Prije bih rekao pioniri. Iako je bio živ spaljen,
Gior-dano Bruno također nije bio heretik! On je postavio
hipotezu da svemir može biti beskonačan i da jedna zvijezda
može sama za sebe predstavljati cijeli jedan svijet. Nije
raspolagao znanstvenim dokazima, no njegove su intuicije
bile točne.
- Naslućivali smo da biste se opredijelili za pionire!

J. H. - Podsjećam vas da sam bio prvi francuski znanstvenik
koji je pokrenuo program vladinog umjetnog satelita u vrijeme
kada sam još radio u Leprince-Ringuetovom laboratoriju. I
sam sam malo zaboravio tu epizodu! Naime, nedavno je
utemeljen Francuski institut povijesti svemira te je jedan
kolega izvukao te stare dosjee i stavio ih preda me. Sada sam
oduševljen što me se priznaje kao pionira satelita u
Francuskoj, s deset godina prednosti. Pionir, dakle, a ne
heretik, vidite! Nisu me spalili...
- Vi ste danas radioastronom međunarodnoga glasa, kojega

se sluša...
J. H. - Ja sam vladin namještenik, visoki dužnosnik, nositelj
najvišeg stupnja u hijerarhiji astronoma, ekvivalent profesora
u bolnici ili generala s ne znam koliko zvjezdica. Već sam
sedam godina u mirovini te su mi dodijelili posebni status
"astronoma dopisnog člana" Opservatorija u Parizu, što mi
omogućuje korištenje nekih povlastica u mojim is-
traživanjima.
- Mirovina vas nije spriječila da jednim uhom osluškujete

nebo?
JEAN HEIDMANN 23
J. H. - Zašto biste htjeli da prestanem s mojim istraživanjima

u trenutku kada imam dojam da se hrabro približavamo
našem cilju?
- Kako možete biti tako kategorični?

J. H. - Ja ništa ne tvrdim, ja njuškam. Bitna je nijansa.
Ljudi koji tvrde da postoji izvanzemaljska civilizacija, na
temelju nekih osobnih uvjerenja, ne uživaju baš moje pošto-
vanje.
- No, vi tvrdite da će taj signal stići...

J. H. - Ja tvrdim da treba sve poduzeti da se uhvati poruka.
Valja, u cijeloj toj stvari, sačuvati hladnokrvnost i razum.
Kad bi mi sutra dali dokaz da ne postoji ništa, ja bih se tome
pokorio. Kad postoji sumnja, smatram da je etička dužnost
tražiti.
- Zašto ste iznijeli pretpostavku da bi izvanzemaljske civi-

lizacije s nama komunicirale putem radiovalova?
J. H. - Iz praktičnih razloga. Elektromagnetski valovi putuju
brzo i daleko bez suvišnih smetnji. Moglo bi se zamisliti
hvatanje neutrina koji pokazuju dosta slična svojstva, no mi
nismo u stanju napraviti učinkovite prijamnike za neutrine.
Pokušaji, posebno oni za hvatanje neutrina koji dolaze sa
Sunca, tih osnovnih čestica koje bi nas mogle izvijestiti o
unutrašnjoj aktivnosti te zvijezde, naišli su na vrlo velike
poteškoće. Kada je supernova eksplodirala 1987. godine u
Magellanovu oblaku, mi smo sakupili samo trinaest neutrina.
To je doista malo!
- Sto je elektromagnetski val?

J. H. - Uzmimo jednu klasičnu sliku. Ako uzburkate vodu u
nekom jezeru, proizvest ćete kružne valove koji će se širiti
do obale. "Dužina vala" je udaljenost između dvaju brijego-va.
Broj brijegova vala koji dodiruju u sekundi obalu je
frekvencija. Što se one brže izmjenjuju, to je dužina vala
kraća. Prema dužini vala dobit ćete cijelu skalu elektromag-
netskih valova, od radiovalova pa sve do gama zračenja
preko infracrvenog, vidljive svjetlosti, ultraljubičastog,
rent-genskih zraka. Iskustvo je pokazalo da su valne dužine s
kojima se dobivaju najbolji rezultati one između tri i trideset
centimetara. Upravo te decimetarske valove može hvatati
veliki radioteleskop u Nancayu.
- Kako se odabire dio neba koji će se promatrati?

J. H. - Jedna od metoda je odabir zvijezda, koje su, kako mi
mislimo, okružene planetima na kojima bi mogli postojatiti
neki oblici života. Dakle, ostavljamo po strani previše stare
zvijezde koje su već pred implozijom u bijelog patuljka ili
eksplozijom u crvenog diva. Prednost dajemo zvijezdama
solarnoga tipa. Sada kada smo u stanju sa sigurnošću loka-
lizirati planetne sustave izvan našega Sunčevog sustava,
najradije pogledavamo prema njima. Zasigurno ćemo za deset
godina od danas otkriti stotine planeta kako kruže oko
zvijezda. Naše će se polje istraživanja širiti bez prestanka.
- Dakle, radovi astrofizičara, kao Alfreda Vidal-Madjara,

koji su lokalizirali planetne sustave, stimuliraju vaše vlastito
istraživanje?
J. H. - Očito postoji, više nego ikada, interes za dijalogom,
za uzajamnom pomoći.
JEAN HEIDMANN 25
- Hoće li otkriće tih novih planeta kod nekih od vaših kolega

dovesti do promjene stajališta glede izvanzemaljskoga života?
J. H. - Michel Mayor je otkrio prvi izvansunčev planet.
Sreo sam ga u opservatoriju u Haute-Provence te smo postali
prijatelji. Očito ta nova otkrića govore u prilog onoga što
astronomi SETI-ja već godinama brane. Svakako još nismo
iscrpili sva moguća iznenađenja. Znate li da je otkrivena
zvijezda s tri planeta? Alfred Vidal-Madjar će vam zasigurno o
tome govoriti.
- Nedavno?
J. H. - Promatranje je trajalo oko desetak godina, no rezultati
su bili objavljeni tek prije nekoliko mjeseci.
- Promatrate ili slušate svemir već četrdeset godina, no to je

zasigurno vrlo kratko vrijeme za istraživanje koje ste vi po-
duzeli...
J. H. - Ah, da! Potrebno je dvadeset godina za izradu dobrog
teleskopa - ili svemirskog teleskopa - a deset godina za
njegovu eksploataciju. Trideset godina, dakle, da se postane
gotovo učinkovit. Vidite da se na razini ljudskoga ži-%ota ne
smije gubiti vrijeme.
Željeli ste postavili instrumente kojima će se služiti nove

generacije istraživača?
H. - Radije bih, naravno, bio nazočan onoga dana kada ti
mladi ljudi uhvatiti poruku. No, samo se po sebi razume
da je to istraživanje dugotrajno te da će se protegnuti na
više generacija astronoma. S tim se moramo pomiriti!
- Kada se izabere cilj, što se tada događa?

J. H. - Označim zvijezdu koju želim proučavati, usmjerim u
njenom pravcu ravno zrcalo (široko dvjesto metara, a vi-
soko četrdeset metara) velikog radioteleskopa u Nancayu,
kako bi se valovi odbili od njega do drugog zrcala zdjelastog
oblika, smještenog sučelice, na udaljenosti od petsto metara.
Padajući na to zdjelasto, sferno zrcalo, valovi se fokusiraju u
jednoj točki - to je načelo povećala - i sakupljaju u
pri-jamnicima smještenima na pokretnim kolicima,
nazvanima "žarišna kolica" koja se pomiču u skladu s
rotacijom Zemlje. Na taj se način može obaviti neprekidna
ekspozicija u trajanju od jednoga sata. Vidjeli ste koliko je
uzbudljiv prizor te kabine koja klizi u tišini na svojim
tračnicama: valovi koje stižu do nas prošli su tisuće ili
milijarde svjetlosnih godina! Nakon toga postaju predmetom
informatičke obrade. Danas najsuvremeniji prijamnici imaju
milijardu simultanih, dakle istodobnih kanala. Arecibo,
najveći teleskop na svijetu velika je zdjela promjera tristo
metara, smješten u rupi iskopanoj u zemlji. Njegov kut
hvatanja radiovalova je dakle mnogo uži od onoga u
Nancavu.
- Govorili ste o milijardu simultanih kanala?

J. H. - Međuzvjezdane komunikacije mogu zauzeti nekoliko
stotina milijarda kanala za emitiranja. U Nancayu raspola-
žemo prijamnicima koji mogu primati simultano tisuću
frekvencija emitiranih na tisuću različitih kanala. To je pre-
malo. Na početku rada SETI-ja, NASA je sugerirala da se
ne možemo zadovoljiti s nekoliko kanala, te da treba pobolj-
šati naše kapacitete prijama. Rekord je postignut nedavno
na sveučilištu Harvard, kojem je uspjelo simultano slušanje
na milijardu kanala! To je tehnologija čija se učinkovitost
udvostručuje svakih osam mjeseci već tijekom trideset ili
JEAN HEIDMANN 27
četrdeset godina. Sve nam to daje nadu da ćemo uhvatiti

signal u roku kojeg ti tehnološki uspjesi znatno smanjuju.
- / uza sve to još uvijek nema poruke...

J. H. - Ova tišina očito nije utješna!
- Kako bi se izvanzemaljski signali razlikovali od svih ostalih

signala koje Zemlja prima iz svemira?
J. H. - To je pitanje kojim se danas bavimo. Kako bi se izbjeglo
svako miješanje s parazitskim emisijama, poput stalnih
prirodnih zračenja s drugih zvijezda, a sada i s emitiranjima
prema Zemlji s telekomunikacijskih i drugih satelita, izabrali
smo radiosignale s najužim mogućim valnim dužinama. No,
usprkos tom izboru, kada jedan od satelita, koji šalje valove
prema vašim mobitelima, prolazi iznad Nancaya, mi više ne
primamo signale iz svemira...
- Predstavlja li vam to velike probleme?

J. H. - Sve više i više! Zbog toga moramo smisliti nova rje-
šenja za nastavljanje istraživanja programa SETI sljedećih
godina. Kasnije ću vam govoriti o projektu lunarnog
ra-dioteleskopa koji bi mogao biti rješenje koje tražimo.
- Možete li nam ispričati u kojim je uvjetima bilo obavljeno

prvo slušanje?
J. H. - Uspio je to u SAD-u Frank Drake, student koji je
pripremao doktorat. Od svog je direktora dobio dopuštenje za
izradu prijamnika za slušanje signala koji bi mogli doći s
najbližih zvijezda, na valnoj dužini od dvadeset i jednog
centimetra. Svoj je prijamnik postavio iza jednog od velikih
28 JESMO LI SAMI U SVEMIRU'.'
radioteleskopa u radu koji su smješteni u Virginiji te je za-

počeo svoje prve pokuse. Nakon nekoliko tjedana pronašao
je zvijezdu s koje je mislio da je primio signale.
- Jeste li ga upoznali?
J. H. - Nakon osnivanja SETI-ja često smo se susretali.
- Sto je to bilo novo u Drakeovu pokusu?

J. H. - Više se nije radilo samo o komunikaciji unutar našega
Sunčevog sustava, o pokusu koji seže do početka povijesti
radija, to jest stotinjak godina unatrag. Naime, u vrijeme
kada je radio bio izumljen, određene astronomske okolnosti
dovele su do toga da se planet Mars našao na dobroj
udaljenosti od Zemlje te se moglo pokušati slušati signale
koji bi odatle dolazili. Za poboljšanje tog slušanja, tražilo se
od svih koji su posjedovali neki odašiljač da ga ugase. Drake
se nadao da će primiti radiosignale koji dolaze ne s nekog
planeta Sunčevog sustava već iz drugih planet-nih sustava, u
našoj Galaktici ili u nekoj drugoj. To je bio vrlo veliki korak
za čovječanstvo. Drakeov pokus se dogodio u trenutku kada
su dva fizičara, stručnjaka za kozmičke zrake, Giuseppe
Cocconi i Philip Morrison, utvrdili da zahvaljujući napretku
radioastronomije možemo razmjenjivati informacije s
planetima koji se nalaze na velikim među-zvjezdanim
udaljenostima. Međutim, ono što je Drake uspio primiti
nažalost nisu bili signali kojima se nadao nego, čini se,
špijunski zrakoplovi!
- Istraživanje izvanzemaljskog života počinje u to vrijeme?

J. H. - Mogućnost izvanzemaljskoga života smatrala se
znanstveno opravdanom onoga dana kada je Kopernik mo-
JEAN HEIDMANN 29
gao dokazati da gibanje planeta Merkura, Venere, Marsa,

Jupitera i Saturna ima iste bitne značajke kao i gibanje
Zemlje: oni su također kružili oko Sunca. Budući da je Zemlja
nastanjena, pitanje jesu li to i ti drugi planeti, zasluživalo je
da bude postavljeno. Ta je hipoteza ojačala kada je Galileo
(1564.-1642.) usmjerio jedan mali teleskop u pravcu tih tijela
te ih je mogao promatrati. Tako je otkrio da su Venera, Mars,
Jupiter, itd. kugle koje se mogu usporediti sa zemaljskom
kuglom, te da neki od njih čak imaju "Mjesece". Nizozemski
fizičar Christiaan Huygens (1629.-1695.), koji je radio u
pariškom Opservatoriju utemeljenom 1667. godine po
savjetu Colberta, preuzeo je i raspravio te ideje. Dakle,
Huygens, jedan od najvećih duhova svoga doba, izumitelj
sata s njihalom koji je omogućavao brodovima da odrede
svoju zemljopisnu dužinu, te otkrivač Titana, jednog od
Sa-turnovih satelita, prvi je znanstveno postavio hipotezu
postojanja izvanzemaljskoga života. A Fontenelle ju je 1686.
godine u svojoj knjizi Entretiens sur la pluralite des mondes
popularizirao: sjećate se da Fontenelle priča kako se šetao
noću nekim parkom te objašnjavao svojoj markizi da je
Mjesec nastanjeni svijet kao i drugi planeti...
- Je li mit o Marsovcima nastao na tim istim osnovama?

J. H. - Jules Janssen (1824.-1907.), tada direktor Opserva-
torija u Parizu, mislio je da je otkrio tragove vodene pare u
atmosferi planeta Marsa, što je moglo navesti na pomisao
da doista postoji neki oblik života. Budući da je promatranje iz
Pariza bilo onemogućeno zbog zagađenja zraka, tražio je neko
mjesto podalje od prijestolnice kako bi natavio svoja
ispitivanja. Tako je rođen opservatorij u Meudonu. U svom
predavanju za pet Akademija 1896. godine, on jasno kaže
da želi dati prednost istraživanju izvanzemaljskoga života.
Tako se tradicija održala od Huygensa. Zatim je u razdoblju
od 1950. do 1955. godine jedna skupina astronoma iz opser-

vatorija u Meudonu počela razmišljati o projektu velikoga
radio teleskopa. Nastavak znate.
- U Nangayu ste radili samo na istraživanju umjetnih signala?

J. H. - Ne, nikako. Radio sam velikim dijelom na kozmo-
logiji: Veliki prasak, širenje svemira, itd. Počeo sam se za to
zanimati u razdoblju od 1960. do 1965. godine, to jest u vri-
jeme kada je pitanje postanka svemira u znanosti bilo tabu.
Nije se smjelo dirnuti u stvaranje.
- Govori se da je Veliki prasak bio jedna vrsta renesanse

kreacionizma u znanostima...
J. H. - U mom znanstvenom okruženju znam samo da se na
svako istraživanje o postanku loše gledalo. Ja sam ga ipak
poduzeo te sam na kraju izdao knjigu za širu javnost, evo
prije deset godina, koju sam nazvao L'Odjsee cosmique
(Svemirska odiseja). Shvatio sam da ljudski rod predstavlja
vrlo malo u toj pustolovini, te da je štoviše tako ranjiv, da je
prepušten na milost i nemilost na primjer nekog asteroida
koji bi izravno mogao udariti u planet koji je naš dom. Doista,
mi ne predstavljamo baš mnogo u svemiru. Reći ćete mi da je
i to bolje nego ništa!
- A vaša povezanost sa SETI-jem, možete li nam o tome

govoriti?
J. H. - U Nancayu sam pokrenuo mnoge programe SETI, u
suradnji sa stranim astronomima, no bez pomoći francuske
države. Zašto se nikada nije prihvatilo da se u Nancayu po-
stavi jedan od tih prijamnika s milijunima simultanih kanala
za slušanje što bi učinkovito potpomoglo istraživanje?
JEAN HEIDMANN 31
- Jer ostaju nepovjerenja prema pitanju izvanzemaljske inteli

gencije...
J. H. - Imate pravo! Ne možete ni zamisliti koliko su me
puta zafrkavali zbog "malih zelenih"!
- Tko vas je zafrkavao? Vaši bliski? Vaši čitatelji? Znanstve

nici?
J. H. - Najžešći napadi dolaze iz znanstvenih krugova.
- Jeste li imali ozbiljnih sporova s nekim vašim kolegama?

J. H. - Ne. Nikad se ne svađamo. Nema dvoboja, na primjer.
Valja vidjeti u tim negativnim, ponekad neprijateljskim
reakcijama, nesvjesnu predrasudu prema postojanju iz-
vanzemaljske civilizacije, dovoljno razvijene da bi mogla ko-
municirati s nama. Neko inteligentno biće ne može bez opi-
ranja prihvatiti ideju da postoji biće inteligentnije od njega,
osim ako se ta inteligencija ne smatra beskrajnom te se više
ne nalazi u suparništvu s njegovom. U tom slučaju, samo
ako se nalazi izvan stvarnoga svijeta i ne ulazi u suparništvo
s ljudskom inteligencijom - i muškom, najosjetljivijom! -
moguće je vjerovati u postojanje beskrajno inteligentnog Bića.
Slučaj izvanzemaljskih civilizacija je sasvim nešto drugo, s
obzirom da je naša namjera bila da ih otkrijemo u ovome
svijetu, udaljenom od nas samo nekoliko desetaka svjetlosnih
godina.
- Ne mijenja li ponešto tu igru otkriće novih planetnih susta

va?
J. H. - Mi ćemo upotpuniti naša znanja o svemiru, no pro-
tivljenja često ostaju. Vi poznajete, kao i ja, znanstvenike
koji tvrde da je ljudski mozak jedini inteligentni mozak u

svemiru. Zar nije tako?
ČIJA SE PORUKA ČEKA?
- Sto radioastronomi SETI-ja zapravo istražuju?

J. H. - Tražimo znakove tehnologija naprednijih od naše.
Ako, na primjer, otkrijemo valove modulirane na neobičan
način, modulirane tako da sadrže za nas neku novu infor-
maciju, moći ćemo pretpostaviti da te signale emitira neka
inteligencija. Također, možemo zamisliti da su ti signali
pobjegli slučajno s nekoga udaljenog planeta. Neka izvanze-
maljska inteligencija može ovladati tehnologijom na astro-
nomskoj razini, koristeći cijeli jedan sunčev sustav i trošeći
tako velike količine energije. Prema zakonima fizike koji
vrijede kako u našoj Galaktici tako i u svakoj drugoj, jedan
dio te energije nužno mora pobjeći i širiti se u prostoru. Mi
bismo tada uhvatili te astro-tehnološke ispuste. Uzmite pri-
mjer motora s unutrašnjim izgaranjem koji pokreće vaše
vozilo i zagrijava ga. To zagrijavanje ne služi za kretanje
vašega auta, ali to je tako. I zato što se grije, motor emitira
infracrveno zračenje koje se može zamijetiti na velikoj uda-
ljenosti.
- Dakle, i naša vlastita tehnologija emitira također mnogo

signala u pravcu svemira?
J. H. - Naravno, i to naročito nakon početka hladnoga rata.
Da bi otkrili nazočnost raketa koje dolaze s neprijateljske
strane, Amerikanci i Sovjeti su lansirali jake radarske sno-
pove iznad Sjevernoga pola i u razini tla. Kako nisu sreli
JEAN HEIDMANN 33
svoje ciljeve, ti su snopovi krenuli u svemir te se sada nalaze

na udaljenosti od oko pedeset svjetlosnih godina od Zem-lje.
- Mogli su dotaknuti neki nastanjeni planet...

J. H. - To se moglo dogoditi i kod radarskih istraživanja
planeta Venere pomoću radioteleskopa Arecibo u Porto
Riku. Tada je, dakle, usmjeren radioteleskop i u pravcu zvi-
jezda koje bi ti snopovi radara mogli susresti: samo nekoliko
njih moglo je primiti do danas jedan od tih snopova. Te se
zvijezde, naravno, dodalo popisu zvijezda koje promatramo i
slušamo. Da se u tom kraju nalazilo stanovništvo obdareno
inteligencijom, ti su ih signali mogli nadahnuti da nam
odgovore.
- No, mi emitiramo signale još i dulje vremena...

J. H. - Radio postoji već jedno stoljeće, no u početku on je
bio mnogo slabiji. Radarsku aktivnost radioteleskopa Arecibo
mogla bi otkriti neka civilizacija udaljena tisuću svjetlosnih
godina od Zemlje, ako bi posjedovala instrument sličan onome
u Nancayu. Kada zraka stara tisuću svjetlosnih godina mete
prostor oko Zemlje, to se tiče milijuna zvijezda!
- Međutim, centar Arecibo nije u radu tisuću godina.

J. H. - Imate pravo. Da bi se dodirnuli ti milijuni zvijezda
najbližih Sunčevom sustavu, valja duže čekati. No, kratko i
jasno, signali emitirani zemaljskom tehnologijom su krenuli.
- A da ne govorimo o signalima koje su emitirale nuklearne

eksplozije...
J. H. - Nuklearni bljesak Hirošime danas je udaljen pedeset

svjetlosnih godina od Zemlje. A u tom slučaju, signal je us-
mjeren u svim pravcima, što znači da nije usmjeren kao ra-
darski snop.
- A što ako izvanzemaljci prime upravo taj signal?

J. H. - Hipoteza je znanstveno prihvatljiva.
- Svakako zanimljiv pristup: zamislimo da ta bića pokušava

ju shvatiti što smo im željeli reći?
J. H. - Moramo malo ostaviti maštu po strani, inače padamo
u čistu fantaziju. Projekt SETI temelji se na tri jednostavne i
savršeno razumne radne pretpostavke. Kao prvo, tvrdimo da
su život i inteligencija koji su se javili na Zemlji, rezultat
prirodne evolucije fizičkih procesa svojstvenih prirodi
svemira...
- Može li se u analognim uvjetima pojaviti život na bilo kojem

planetu svemira?
J. H. - To je to. To je naša druga radna hipoteza. Ne možete
olako suditi da je ona bezvrijedna na znanstvenu planu. Broj
galaktika je toliki da mi procjenjujemo da je broj zvijezda u
svemiru kojeg možemo promatrati, deset na potenciju
dvadeset i dva (što je nezamisliv broj: deset tisuća milijarda
milijarda). Ako se naš Sunčev sustav oblikovao deset mili-
jarda godina nakon Velikoga praska, sunčevi sustavi slični
našemu mogli su se javiti mnogo ranije. Treća hipoteza koja
ne nailazi na opće odobravanje: ljudska inteligencija nije
najviši stupanj onoga što je svemir mogao stvoriti. Mogu
vam jamčiti da među ljudima koje sam sretao tijekom svojih
predavanja, neki se iznad svega plaše te posljednje hipoteze.
JEAN HEIDMANN 35
- Koje zaključke izvodite iz ta tri postulata?

J. H. - U svemiru mogu postojati naprednije tehnologije od
naše. Kada su jednom postavili te hipoteze, astronomima
preostaje samo da se bace na posao da bi ih ispitali. Sto
nisu propustili učiniti.
- Ako stavljate inteligenciju po strani, znači li to da ona ne

proizvodi uvijek djelatnost tehnološkog tipa?
J. H. - 0 tom bi se pitanju valjalo savjetovati s nekim filozofom.
Ja kao astronom sudim da je opreznije držati se znanstvenih
promatranja, a da filozofu prepustimo tumačenje. Za sada se
zadovoljavamo pokušavanjem hvatanja ra-diovalova, no
kasnije ćemo pokušati uhvatiti infracrvena zračenja,
rentgenska zračenja Ako je još uz to signal kodiran i sadrži
poruku namijenjenu nama, mi ćemo je odmah nastojati
dešifrirati. No, ta mogućnost još pripada području budućnosti.
- Da biste se korisno posavjetovali s filozofom o tim pitanji

ma, njemu bi vaš znanstveni pothvat trebao biti savršeno
razumljiv, što je rijetko slučaj.
J. H. - Ponekad smo organizirali mješovite kongrese na koje
su mogli doći kozmolozi i filozofi. Rezultati nisu bili nimalo
poticajni. Na sreću, ima nekoliko iznimaka, na primjer
Dominique Lecourt, filozof koji predsjeda žirijem nagrade
za knjige Festivala astronomije, što se održava svake godine.
- Nisu li ljudi već sami poslali poruke svojim mogućim iz-

vanzemaljskim sudrugovima?
J. H. - Aludirate na poruku koju je zamislio astronom Carl

Sagan, a koju su Amerikanci stavili u sonde Pioneer i
Voya-ger? Nije se radilo, u ovom slučaju, o radiovalu.
- To je scenarij sličan onome što ga je Jodie Foster zamislila u

Contactu. No, tamo se radilo o kodiranoj poruci koju je
Zemljanima uputila civilizacija razvijenija od naše.
J. H. - Očito, kad bismo primili poruku ne bismo odmah
znali od koje vrste razuma ona dolazi. Nije sigurno da bismo
je mogli dešifrirati. Otvorit će se novo područje znanosti
posvećeno dešifriranju signala iz svemira. Jer, dobijemo li
prvi signal, možemo se kladiti da će ostali ubrzo stići.
- Primjer Jean-Frangoisa Champolliona će nam možda biti

od velike koristi!
J. H. - Zašto da ne? Radioastronomima će se tada pridružiti
sociolozi, filozofi, biolozi, lingvisti, itd. Sve će to zahtijevati
dodatna financiranja. Malo je vjerojatno da ćemo odmah
dobiti rezultate. Amerikanci su zamislili uputiti poruku putem
radioteleskopa Arecibo. No, poruka radiovalova je snop. U
kojem ga pravcu poslati? Kome ga uputiti? Astronomi su na
kraju izabrali kuglasto jato kojeg čine stotine tisuća zvijezda
na udaljenosti trinaest tisuća svjetlosnih godina od nas.
Gustoća zvijezda je u kuglastom jatu tolika, da se može
pretpostaviti da će sada signal gotovo nužno sresti na svome
putu neku zanimljivu zvijezdu. No, ako signal stigne na cilj
za trinaest tisuća godina, trebat će isto toliko vremena da nam
hipotetska bića pošalju odgovor. Za dvadeset i šest tisuća
godina, na što će sličiti američki senatori? Cilj toga pokusa
bio je samo da se međunarodnoj zajednici dokaže da su ljudi
sada u stanju poslati signale.
JEANHEIDMANN 37
- Možda će poruka koju ćemo primiti dolaziti od neke civili

zacije koja je u međuvremenu nestala...
J. H. - To za nas nije važno. Ako se političari postavljaju na
vremenskoj skali koja nimalo ne prelazi rok do sljedećih
izbora, naša nas disciplina poziva da gledamo mnogo dalje u
budućnost. Ako primimo nama nerazumljive poruke s nekog
planeta udaljenog tisuću svjetlosnih godina od Zemlje, to će
značiti da je toj poruci trebalo tisuću godina da stigne do nas
te da će našem odgovoru trebati ponovo tisuću godina da bi
stigao do cilja. Dodajte još tisuću godina da budete sigurni da
ste shvatili Dakle, tri tisuće godina! Da bi se izveo jedan
takav pokus, valja zamisliti na Zemlji civilizaciju koja će
također toliko dugo trajati.
- Primjeri su dosta rijetki.

J. H. - Pa egipatska je civilizacija trajala tri tisuće godina,
kineska se još nije ugasila, daleko od toga. A što se tiče one
koja je proizvela špiljsko slikarstvo, ta se protezala na dva-
deset ili trideset tisuća godina. Homo erectus je učinio još i
bolje: klesao je prekrasne kamene klinove milijun godina!
Zamislite da se "spaček" proizvodi milijun godina! Fantas-
tično je zamisliti bića koja su izmislila inteligentnu tehnolo-
giju, prilagođenu njihovim potrebama, a koja bi se prenosila s
generacije na generaciju tijekom milijun godina!
- A ako se na tom dalekom planetu evolucija zaustavila na

stupnju Homo erectusa? Kad bi jedini signali koje bi nam
oni mogli poslati, bili dimni signali?
J. H. - Tada ih mi ne bismo otkrili.
- Možda će se naši astronauti sutra iskrcati na neki planet

gdje će neki praljudi sjediti oko špiljske vatre...
J. H. - Film Stanleya Kubricka "2001: Odiseja u svemiru"
započinje tako. Nećemo moći otkriti nazočnost tih bića
-čak i ako klešući svoj kremen proizvedu iskre koje su također
signali što putuju kroz svemir No, to ipak ne bi bilo dovoljno.
- Vaš model istraživanja pretpostavlja da je svaka civilizacija

usmjerena prema tehnološkom napretku, što ne mora nužno
biti slučaj.
J. H. - Ono što mi tražimo samo su tehnologije naprednije od
naše. Nema nikakva izgleda da one budu na istoj razini.
Civilizacije će biti ili ispod naše, na tehnološkom planu,
razumije se, ili pak iznad. Kada kažem ispod ili iznad, ne
donosim nikakav vrijednosni sud jer jr Homo erectus vjero-
jatno imao ugodan život...
- Imao je manje stresova!

J. H. - To je sigurno! No, ono što mi tražimo su ljudi teh-
nološki napredniji. Prije milijun puta nego deset puta više.
Kada primimo poruku, odmah ćemo saznati veliki broj in-
formacija o njihovoj civilizaciji. Imamo dokaza za ono što
tvrdimo jer smo već analizirali radiovalove koje emitira
Zemlja i koji se odbijaju od Mjeseca. To je doista vrlo poučno!
- Što ste otkrili?

J. H. - Postoje tri glavna naleta, u svaka dvadeset i četiri
sata, emitiranja metričkih valova, što odgovara maksimal-
JEAN HEIDMANN 39
nom televizijskom djelovanju u Japanu, Europi i SAD-u.

Mjereći frekvencije tih valova Dopplerovim učinkom, utvr-
đene su varijacije od tristo metara u sekundi u dvadeset i
četiri sata, što nam omogućava da izračunamo brzinu rotacije
i promjer Zemlje. Ako se to promatranje obavlja godinu dana,
može se izračunati brzina kretanja Zemlje oko Sunca i
udaljenost koja ih dijeli, to jest sto i pedeset milijuna
kilometara. Na takvoj udaljenosti Zemlja mora imati tempe-
raturu sličnu onoj na kojoj se voda može zadržati u tekućem
obliku, te ako ima tekuće vode, možda ima i biološkoga života
Dakle, kad se jednom uhvate ti signali, moći ćemo dobit i
točne informacije i izvući iz toga dragocjene pouke.
- Zapravo, vi radite pomalo kao paleontolozi kada otkriju

jednu čeljust.
J. H. - Bolje rečeno jedan zub!
- A to će nas istraživanje naučiti također nešto i o nama

samima...
J. H. - Kao i svako osnovno istraživanje. No, treba vremena
da bi se usvojili njegovi rezultati. Uvijek navodim izume Volte,
slavnog izumitelja baterije koja nosi njegovo ime Tek
počinjemo shvaćati svu njihovu vrijednost. A da ne brojimo
otkrića koja su se izgubila. Mnogo prije Galileja, Eratosten, u
III. stoljeću prije Krista, znao je da se Sunce ne okreće oko
Zemlje. Zatim se sve izgubilo za više vijekova.
GALAKTIČKO ČOVJEČANSTVO
- U vašim ste djelima napravili razliku između inteligencije i
svijesti. Kažete da bi se mogle naći inteligencije koje ne bi
bile svjesne. Možete li nam to objasniti?
J. H. - Još jednom napominjem, ja nisam pozvan da ocje-
njujem te kategorije. Meni se jednostavno čini da je svijest
rezultat inteligencije koja je stigla na određeni stupanj raz-
voja. Ovdje ne govorim o pridodanoj duši, to se samo po sebi
razumije. Ipak mi se čini da svaki antropomorfni pristup
problemu izvanzemaljskog života vodi neizbježno u slijepu
ulicu.
- Možda mislite na način na koji film prilazi tim temama?

J. H. - Zašto smatrati ljude glupima? Ne postoji nikakav razlog
da E.T., lik iz Spielebergova filma, sliči antropoidima kakvi
smo mi. Ne poznajem ništa učinkovitije za zagluplji-vanje
kinematografske dvorane, nego da se projicira naša
"ljudskolikost" sve do ruba svemira.
- Istraživanje SETI podrazumjeva, dakle, osobito razvijen

osjećaj Drugoga?
J. H. - Ne treba popustiti, naime, tim iracionalnim straho-
vima koji sliče strahu od stranoga, strahu od drugoga. Reći
ćete mi da je to ponašanje urođeno. Bez sumnje je to točno.
Već su praljudi nastojali zaštititi svoj genetski kapital odbi-
jajući nepoznate. Tražiti ono što nam sliči ne vodi ničemu.
Vjerojatno se radilo o intuiciji kod mladoga sovjetskog
znanstvenika koji je predložio, evo već prije trideset godina,
da se klasificiraju izvanzemaljske civilizacije prema količini
energije kojom vladaju. Nikolaj Kardašev je 1964. godine
JEANHEIDMANN 41
zamislio da bi civilizacije tipa I bile u stanju ovladati energijom

koju emitira zvijezda slična našem Suncu, a koju prima njihov
planet. Zemaljska civilizacija će moći odgovarati toj definiciji
za stotinjak godina. Civilizacije tipa II vladale bi cijelom
energijom svoga "Sunca", što je energija tisuće milijarda puta
veću od one koju mi koristimo.
- A kako spriječiti da se ne izgube neke zrake tog "Sunca" u

svemiru?
J. H. - Znanstvenik Freeman Dyson zamislio je konstrukciju
koja bi potpuno omotala središnju zvijezdu kao kugla po-
lumjera koji odgovara udaljenosti Sunca od Zemlje.
- Bilo bi nemoguće ne otkriti konstrukciju takve veličine kada

bi postojala, zar ne?
J. H. - Japanac Jun Jugaku, koji radi na projektu SETI,
analizirao je izvore infracrvenog zračenja koje snima satelit
IRAS {Infra-Red Astronomy Satellite). Njegova je namjera
bila da utvrdi jesu li neke od njih civilizacija tipa 2. On je
predložio nekoliko kandidata, no zapravo nije znanstveno
dokazao ono što je tvrdio.
- Kako je Dyson konkretno zamišljao zadržati svu sunčevu

energiju?
J. H. - Zamislite da je Zemljina staza oko Sunca tako natrpana
satelitima da se mogu međusobno povezati i oblikovati čvrstu
strukturu. Opremljen solarnim kolektorima, taj bi pojas
omogućavao da se bolje iskoristi energija naše zvijezde.
Dysonova kugla polazi od te zamisli.
- Misle li astronomi da će čovječanstvo jednoga dana doseg

nuti taj stupanj civilizacije?
J. H. - Ako se prije sami ne uništimo, da. Ipak, vidim dva
uvjeta potrebna da se to postigne. Ponajprije, opća ekonomska
razina mora biti dovoljna kako bi bila moguća takva ulaganja.
Zatim je potrebno da kulturna razina prođe istu evoluciju.
Kada vidimo kako neki narodi životare, možemo biti
pesimistični. Nije posve besmisleno misliti da kultura može
nestati, to se već dogodilo na nekim mjestima.
- Koji je tip III?

J. H. - Civilizacije tipa III bile bi u stanju koristiti energiju
cijele svoje galaktike. Ako neka takva civilizacija postoji u
galaktici Andromeda, udaljenoj tri milijuna svjetlosnih godina,
naši bi radioteleskopi mogli uhvatiti signale koji dolaze od
sto milijarda zvijezda! Teško je u tim uvjetima proći ne-
zapaženo.
- A ako smo sami u svemiru?

J. H. - Ako zaključimo, nakon što smo pročešljali sva područja
neba tijekom više desetaka godina, da smo sami u svemiru,
osjetit ćemo ono što sam ja nazvao "kozmičkom tremom".
Neće li naša dužnost tada biti da štitimo, i to svim
sredstvima, ono što nam je dano da imamo u svome vlasništvu,
to jest inteligenciju? Hoćemo li moći zadržati isto
samoubilačko ponašanje ako imamo dokaz da bi naš nestanak
značio gašenje posljednje svijeće u tami? Naravno, nestanak
ljudske vrste ne bi spriječio da se neka druga vrsta na Zemlji
naglo izbaci na vrhunac evolucije. Moglo se pretpostavljati da
su neki dinosauri, kao Stenonikosaurus inequalis, posjedovali
sklonost inteligenciji...
JEAN HEIDMANN 43
- To jest?
J. H. - Samo sklonost, zasnovanu na tri osnovne crte: dva
velika oka dobro usmjerena za stereoskopsko gledanje što
omogućava da se plaše svoje okoline; relativno veliki mozak
za njihovu visinu (od jednog do dva metra), što osigurava
učinkovitu obradu informacije; dvije prednje noge slobodne, s
rastavljenim prstima, što im omogućava rukovanje pred-
metima. Te su značajke omogućile Homo erectusu da po-
duzme svoj razvoj. No, pad jednog asteroida, prije šezdeset i
pet milijuna godina surovo je dokrajčio dinosaure i oslobodio
put sisavcima.
- Jesmo li sigurni, danas, u taj scenarij?

J. H. - Približno. Otkriven je jedan krater promjera dvjesto
kilometara na sjeveru poluotoka Yucatan, čija je polovica bila
pod vodom, i tragovi iridija, nepoznatog na Zemlji. Komadi
izbačeni pri tom sudaru nađeni su čak u Kanadi. Analiza
kristala u stijenama govori o pravoj kataklizmi u vrijeme
koje nas zanima. Sudar asteroida mogao je prouzročiti opći
poremećaj klime zbog nazočnosti prašine koja je zamutila
atmosferu i spriječila biljkama fotosintezu. Lišeni bilja,
dinosauri su, većinom biljožderi, možda umrli od gladi. To je
jedan od mogućih scenarija. Drugi scenarij daje prednost
divovskoj vulkanskoj aktivnosti koja je navodno dovela, na
isti način, do klimatskih promjena, kobnih za vrste, a osobito
za velike dinosaure.
- Mislite li da se inteligencija razvija čim su uvjeti povoljni ?

J. H.- Da. A izumiranje dinosaura nije bila jedina nevolja s
kojom se život morao suočiti na Zemlji. Prije dvjesto i dva-
deset milijuna godina izgleda da je nestalo 95% živih vrsta.
Ovdje se ne misli na neku kozmičku katastrofu. Navodno se

Pangea, tada jedini kontinent, rascijepao na dvoje,
prouzro-čivši vrlo teške poremećaje. No popis katastrofa
ovdje ne prestaje.
- Ipak, ne bi nas trebalo obeshrabrivati!

J. H. - Vrlo mi je žao što vam moram reći da se sljedeća
katastrofa neće dogoditi za dvadeset ili sto milijuna godina,
nego za sto godina ili za tisuću godina. I ne radi se o "prori-
canju", nego o vjerojatnosti!
- Mislite na nuklearnu katastrofu?

J. H. - Nuklearnu, učinak staklenika, zagađivanja svih vrsta,
genocide, itd. Prijetnje ne nedostaju.
- Inteligencija bi, dakle, proizvela uvjete svoga vlastitog nes

tajanja...
J. H. - S druge strane stvorila je uvjete svoga preživljavanja
i svoga razvoja. Apsolutno govoreći, nije presudno to što bi
ljudska vrsta nestala, jer se zna da će biti zamijenjena. Žohari,
škorpioni ili neki drugi će prevladati.
- Zašto to kažete?
J. H. - Kako bi ljudi osjetili strah dok još ima vremena. Te će
nas gadne životinje naslijediti - možda ne gadnije životinje od
nas, uostalom. Priznajte da nas ta perspektiva i te kako može
užasnuti i baciti u očaj!
- Prirodoslovac Theodore Monod misli da ljudska vrsta ima

JEAN HEIDMANN 45
vrlo male izglede da se izvuče. On zamišlja da će glavonoš-ci,

kao hobotnica i lignja, izaći sutra iz vode i zauzeti naše mjesto.
J. H. - Nitko ne procjenjuje točno opasnosti kojima smo iz-
loženi. Ipak, kakva bi to bila zbrka da se ta pustolovina
zaustavi! Čovjek je jedina životinja obdarena inteligencijom
koja nije u stanju inteligenciju koristiti inteligentno.
NEKOLIKO NAPOMENA
- Malo prije ste izrazili žaljenje što je NASA prestala po
državati SETI. Nije li to za vas neka vrsta nepriznavanja?
J. H. - Zabranjujući NASA-i da duže podržava naše projekte,
Kongres je osudio SETI. Američki institut je apelirao na
privatne donacije. Sigurno je da je Kongres učinio veliku
kulturološku pogrešku. Kasnije sam doznao da je NASA bila
u istoj proračunskoj liniji kao i gradski stanovi i ratni vete-
rani! Nezdravi stanovi, vijetnamski borci i osvajanje svemira
se nalaze tako svake godine ruku pod ruku. A što da od-
govorite onome koji vam kaže: "Zašto financirati toliko skupe
programe putovanja u svemir, kad ljudi nemaju od čega
stanovati na Zemlji?" To je neobranjivo.
- Koje je stajalište Francuske?

J. H. - Prije četrdeset godina SAD su započele prvo slušanje,
a već četrdeset godina Francuska odbija dati službenu
potporu tom pothvatu. I ne samo Francuska! Stajalište
SAD-a dokazuje da smo uvijek na milost i nemilost promjeni
mišljenja.
- Ipak ste veliki dio vašega života posvetili slušanju neba.

J. H. - Ah, da! Veliki radioteleskop u Nancayu kojeg ste po-
sjetili, posvećen je mnogim područjima astrofizike. On je,
uostalom, i bio građen za proučavanje galaktika, a ne za
primanje poruke od neke izvanzemaljske civilizacije. No,
zgodno je podsjetiti na slavno pitanje što nam ga je postavio
general Charles de Gaulle nakon svečanog otvorenja 1965.
godine: "Vi s vašom velikom spravom, možete li mi reći je li
istina da su Rusi otkrili izvanzemaljske radiosignale?" U svi-
jetu se istraživanje SETI vodi u okviru sveučilišta te osobito
zahvaljujući privatnim donacijama.
- Zašto?
J. H. - Bogati i velikodušni američki mecene možda se nadaju
da će se sutra krstiti na Marsu neki krater, neki novi teleskop
ili neka galaktika njihovim imenom. Njih će također valjati
zamoliti za financiranje održavanja teleskopa u Nancayu,
kojemu je ono hitno potrebno. No, činjenica je da je NASA,
prije nego se povukla iz projekta SETI, pomogla unapređenju
istraživanja o postojanju izvanzemaljskoga života. Prije nego
su fondovi bili srezani 1993. godine, svake je godine bilo
odobreno dvanaest milijuna dolara projektu SETI!
- Predbacuju li Amerikanci projektu SETI izostanak rezul-

tata?
J. H. - Samo se po sebi razumije da SETI pokriva cijeli
skup osnovnih istraživačkih programa koji, možda u prvo
vijeme, ne donose senzacionalne novosti. No, istraživanje
Aleksandra Volte 1800. godine o baterijama bilo je iste pri-
rode, a danas nitko ne može živjeti bez električne struje.
JEAN HEIDMANN 47
- Neosporno je da nakon Gagarina (1961.) i Armstronga

(1969.), moderne države posjeduju "astronomsku svijest",
što je neophodan uvjet za definiranje istraživačkih programa,
investicijskih programa, itd.
J. H. - Za cijelo to vrijeme, utrka u osvajanju neba bila je
usko vezana uz nacionalni prestiž, što je koristilo istraživanju.
Francuska država bila je ponosna što ima u Nancayu najveći
radioteleskop na svijetu. Dolazak Amerikanaca na Mjesec
sastavni je dio hladnoga rata, a prvi je Armstrongov korak
zapravo simbolizorao pobjedu zapadnoga svijeta nad komu-
nističkim blokom. No, svijet se promijenio, države traže nove
motivacije za financiranje skupih istraživačkih programa.
Nemojmo zaboraviti da su teleskopi Hubble i Chandra (ovaj
posljednji služi za hvatanje rentgenskog zračenja i upravo je
lansiran) koštali dvije do tri milijarde dolara svaki!
- Može li se računati na promjenu mentaliteta ili strategije da

se ponovo nastavi ambicioznije istraživanje?
J. H. - Bi li se danas gradio uređaj poput velikog teleskopa
opservatorija u Meudonu, koji je bio svečano otvoren prije
stotinu godina i koji je naciju morao koštati cijelo bogatstvo?
Mislim da ne bi. Da se vratimo na SETI, potpora NASA-e
pokrenula je nove poticaje kod istraživača cijeloga svijeta. Mi
smo, moj kolega Francois Birauld i ja, pokušavali uključiti
centar u Nancayu u taj pothvat, stupiti u usku suradnju s
ljudima iz Kalifornije, iz Bologne, koji su bili osobito aktivni
na tom području, ili onima iz Australije, no smijali su nam se u
lice. Francuska se, dakle, sama prognala iz tog međunarodnog
istraživanja, dok se je SETI Institut iz Kalifornije povezao sa
skupinom koja se formirala oko teleskopa u Parkesu, u
Australiji. Rezultat: budući da je nacionalni opservatorij,
centru u Nancayu prijeti zatvaranje. Ista je stvar s druga tri
nacionalna opservatorija: vrh du Midi u
Južnoj Francuskoj, zatim opservatorij u Haute-Provence

gdje je učinjen divovski korak za čovječanstvo, kad je ondje
otkriven prvi planet koji kruži oko zvijezde 51 Pegaz, a koja
je u svemu slična našem Suncu. I, na kraju, Cerga blizu
Grassea sa svojim izvrsnim Schmidtovim teleskopom.
- Zašto su svi oni na jugu? J. H.

- Zbog klime.
- Zašto ih se želi zatvoriti?

J. H. - Kako bi se moglo financirati Very Large Telescope,
slavni VLT što ga Europljani grade u Čileu. Riječ je o četiri
teleskopa promjera osam metara svaki, povezanih zajedno
kako bi simulirali jedan teleskop promjera šesnaest metara.
To je ambiciozan i hvalevrijedan projekt, naravno, no ne
opravdava zatvaranje četiriju nacionalnih teleskopa koji dobro
funkcioniraju. Ja nisam u upravi pa ja, dakle, ne mogu znati
je li odluka o zadržavanju tih četiriju teleskopa uz VLT
financijski razumna. U nedostatku uvjerljivih dokaza nas-
tavljam misliti da bi bila greška zatvoriti ih. Prvo stoga što
će opservatoriji uvijek služiti za usavršavanje istraživačkih
instrumenata koji će olakšati rad astronoma na VLT-u. Zatim,
oni predstavljaju obrazovne centre za istraživače. Uostalom,
bilo bi dovoljno da se Nijemci povuku iz tog projekta u Čileu
pa da Europljani također odustanu: Francuska tada ne bi više
raspolagala niti VLT-om niti svojim nacionalnim
opservatorijima. Baš bi nam to trebalo!
- To istupanje Francuske, to povlačenje NASA-e vas ipak nije

spriječilo da radite?
J. H. - Srećom, radioastronomi nalaze privatne potpore ili
JEAN HEIDMANN 49
potpore sveučilišta, kako bi nadoknadili institucionalna izo-

stajanja. Evo, prije tri mjeseca SETI Institut se povezao s
elektroničkim laboratorijem sveučilišta Berkeley, radi prou-
čavanja projekta radioteleskopa koji bi služio isključivo za
SETI. Zamislite teleskop ukupne površine jednog hektara,
pravi rekord, sastavljen od tisuću parabola promjera dva i
pol metra, sličnih onima koje nalazimo na tržištu, međusobno
povezanih putem računala, tako da cjelina može
interfe-rometrijom gledati nebo istovremeno u sto raznih
pravaca! S elektronskog stajališta, to je vrlo težak zadatak. No,
laboratorij sveučilišta Berkeley jedan je od najpozvanijih da
uspije u tom izazovu. Projekt bi trebao dati rezultate tijekom
sljedećih pet godina. Do tada će se možda otkriti planet na
kojem se nalaze oblici života.
- Tko stoji na čelu toga projekta?

J. H. - Amerikanka Jill Tarter koja već godinama nosi SETI
na svojim rukama. Radi se o izvanrednoj ženi i znanstveniku.
Njome se Jodie Foster inspirirala kad je snimila film Contact.
Svakako ima dosta nevjerojatnosti u tom filmu, znanstvenih
pogrešaka, no namjera je bila za pohvalu. Iako je kraj pomalo
groteskan...
- Astronomija je disciplina koja ne poznaje granica...

J. H. - Nazočnost teleskopa na sve četiri strane planeta
obvezuje nas očito da putujemo ne brineći kome će pripasti
otkrića do kojih ćemo doći. Ona će biti vlasništvo cijelog
čovječanstva. A da i ne govorimo o kongresima na kojima se
susrećemo na raznim mjestima, kako bismo iskušali i
proširili naša razmišljanja, naše intuicije.
- Napreduje li istraživanje istovremeno sa sumnjom?

J. H. - Što više godine prolaze, to imamo više pravo upitati

se jesmo li sami u svemiru S jedne strane je to istina, no s
druge strane valja podsjetiti da je istraživanje tek započelo.
Nedavno otkriće novih planeta izvan Sunčevog sustava otvorilo
je, malo prije smo to rekli, izvanredne perspektive.
- A ako se odgovor dogodi za deset tisuća godina?

J. H. - To je jedna od mogućnosti. U tom slučaju, SETI i oni
koji su započeli taj pothvat bili bi pioniri.
- Mislite li da je danas čovječanstvo u cjelini zaokupljeno va

šim istraživanjem?
J. H. - Da, na više načina, a uspjeh nekih filmova koji pri-
kazuju bića koja su stigla iz svemira to dokazuje. No, isto-
dobno, ispitivanja koja smo proveli da saznamo kako bi ljudi
primili vijest o postojanju izvanzemaljske civilizacije poka-
zuju da nakon tri mjeseca oni više uopće na to ne bi mislili.
- Tisak će povećati prodaju novina tijekom jednog ili dva

mjeseca, zatim će se vratiti svojim preokupacijama...
J. H. - Očito je da vijest o postojanju izvanzemaljske civili-
zacije neće značiti da će nas ta bića sutra posjetiti. Zemljani
će biti razočarani! To nas, naravno, neće spriječiti da stupimo
u vezu s "njima".
- Uzevši u obzir broj zvijezda prisutnih u našoj Galaktici i u

ostalima, vjerojatnost primanja neke poruke vrlo je velika.
No, vi još niste ništa primili.
J. H. - Talijanski fizičar Enrico Fermi prvi je iznio tu prim-
jedbu. Zapravo, mogući broj planeta u svemiru koji bi mogli
JEAN HEIDMANN 51
biti "kolonizirani", ne dopušta nam pretpostaviti da postoji,

ili da je postojala, na svakome od njih civilizacija usporediva s
našom. Vrlo napredna informatička istraživanja su čak
utvrdila suprotno. Izgledi da nađemo tragove života na jednoj
od tih bezbrojnih zvijezda beskrajno su mali.
No, to očito nije razlog da prekrižimo ruke. Tehnologija
svakih osam mjeseci udvostručuje učinkovitost, a u tim uvjetima
teško je ne zamišljati da ćemo sutra uhvatiti poruku. Kažem
"uhvatiti" radije nego "primiti", jer ovo posljednje
podrazumijeva da bi inteligentna bića željela komunicirati s
nama, što bi moglo značiti da ih mi zanimamo. Ono što mi
jesmo možda ne zanima mnogo bića koja su stigla na stupanj
tehnološkog razvoja koji mi ne možemo niti zamisliti. Jedan
australski setiman je čak procijenio da bi E.T.-ji koje bismo mi
otkrili bili prosječno dvije milijarde godina stariji od nas!
Imamo mnogo više izgleda, rekao sam vam, da uhvatimo
astro-tehnološke ispuste nego li smisaonu poruku, koja bi bila
posebno upućena nama.
- Vi, dakle, mislite da ćemo prije ili kasnije uhvatiti neki

signal?
J. H. - To je osjećaj što ga dijele istraživači SETI-ja. Kako su
sredstva stavljena na raspolaganje astronoma veća nego
nekada, može se opravdano nadati rezultatima u razumnome
roku. Mogućnost otkrivanja planeta veličine Zemlje više se ne
može osporavati.
- Zar je Zemlja maleni planet?

J. H. - U usporedbi s Jupiterom jest! Sve što smo mogli
otkriti do danas su veliki, masivni planeti na kojima ne može
postojati život. Zašto nismo pronašli te malene planete? Zato
što naša tehnologija još nije dovoljno uspješna u tome.
- Jeste li, na bilo koji način, otkrili tragove života u svemiru?

J. H. - Znamo da postoji oko sto i dvadeset različitih vrsta
jednostavnih organskih molekula u međuzvjezdanome pros-
toru. Čak smo otkrili nazočnost molekule s već složenom
strukturom od petnaestak atoma. Također imamo dokaz da
je voda prisutna na nekim planetima, a vi znate da je to os-
novni element za razvoj života kakvog poznajemo na Zemlji.
Znamo, na primjer, da je bilo vode na Marsu tijekom nje-
govih prvih milijardu godina postojanja, i to ne samo vode,
već možda i oceana na sjevernom dijelu planeta. Naša se
pozornost danas usredotočuje na Europu, Jupiterov mjesec.
- Zašto Europu?
J. H. - Praktički smo sigurni da je taj mjesec, koji je velik
poput našeg Mjeseca, potpuno pokriven ledenom korom.
- Uzima li vaše istraživanje u obzir neidentificirane leteće ob

jekte, slavne NLO-e?
J. H. - Već se godinama izjašnjavam, objavljujem članke u
specijaliziranim časopisima, ali isto tako namijenjenima ši-
rokoj javnosti, kako bih objasnio što je to SETI, koja su moja
istraživanja te nikada nisam odbijao govoriti o tome.
Mislim čak da je to jedna od obveza znanstvenika da izvijeste
porezne obveznike na koji se način troše njihovi porezi. No,
kada me se poziva da govorim o NLO-ima, a to se ponekad
događalo, radije odbijam. Posljednji put kada sam se dao
namamiti u stupicu, bilo je to u jednoj televizijskoj emisiji.
Voditeljica nije vodila računa o našim dogovorima te sam
morao uživo napustiti studio. Na temu NLO-a nećete u meni
naći vrlo razgovorljiva astronoma.
JEAN HEIDMANN 53
- Dakle, danas je moguće razmatrati pitanje izvanzemaljaca,

a da se ne govori o NLO-ima?
J. H. - To je neophodno. Do danas ne postoji nit i jedan
slučaj NLO-a koji bi bio dovoljno znanstveno utemeljen za
dokazivanje da taj objekt dolazi od izvanzemaljske civilizacije.
Ne kažem da ne bismo mogli sutra primiti neosporan dokaz,
no to se još nikad nije dogodilo.
- Ne postoje li predrasude kod astronoma koje bi ih odvratile

od tih pojava?
J. H. - Nemojte u to povjerovati. Poznajem astronome koji se
strastveno zanimaju za ta pitanja i koji mi čak predbacuju
zašto se time ne bavim. Ja sa svoje strane vjerujem da su
NLO-i sastavni dio, s drugim divnim pričama, arsenala koji
služe onima na vlasti za dezinformiranje i nastavljanje zbu-
njivanja široke javnosti. To je način da se spriječi građane da
inteligentno razmišljaju.
- No, čemu odgovara, po vašem mišljenju, ta želja da se na

nebu vide leteći neidentificirani predmet?
J. H. - Ja, naravno, nisam protiv činjenice da nekoga zanima
postojanje izvanzemaljske civilizacije, možete si misliti! No,
čemu izabrati lažni trag? I još se svjesno podržava to
miješanje pojave NLO-a i istraživanja SETI. Sjećam se da su
američki predstavnici čak odbili glasovati za proračun od šest
milijuna dolara za SETI, tvrdeći da Amerika već sada
posjeduje dokaz da su izvanzemaljci već među nama!
- Je li vam ta zbrka učinila velike štete?

J. H. - Goleme. I nemojte misliti da se znanstvenici s koji-
ma se družim nisu također zabavljali podržavajući taj nes-

porazum. Jednoga sam dana u kantini sreo jednog od ru-
kovoditelja iz Nancaya koji mi je rekao da su krediti namije-
njeni za SETI obustavljeni. "SETI je gotov", rekao mi je.
"Oh! Mali zeleni!" Takve riječi u ustima znanstvenika iz jed-
nog od glavnih centara radioastronomije na svijetu: ne, to
nije moguće prihvatiti! Zapamtite, slučaj s NLO-ima nije izoliran,
a prigode da se javnost dezinformira su mnogobrojne.
Gledajte kako jedan dio Amerike danas luduje za tom teorijom
kreacionizma, koja sa znanstvenog stajališta ne vrijedi ništa...
- Sto mi to tražimo preko NLO-a, preko izvanzemaljaca?

J. H. - Ja nisam ni sociolog ni psihijatar, nego astronom.
Upitajte radije moga kolegu Pierrea Lagrangea, profesora
na Rudarskom fakultetu, koji se zanima za sociološku di-
menziju pojave NLO-a. On će vam reći da ta znatiželja od-
govara nekoj dubokoj želji čovječanstva. Kao znanstvenik,
čak i kad bi postojao samo jedan planet na kojem se uspio
razviti život, dužan sam ga tražiti.
RADIO-ZAGAĐENJA
- U knjizi Intelligences extra-terrestres navodite kako ste
jednom povjerovali da ste uhvatili poruku. Pod kakvim se
okolnostima to dogodilo?
J. H. - Tada sam promatrao "grumenaste" galaktike s
VLA-om, Verry Large Array, u Novom Meksiku. Moja avan-
tura SETI još nije bila započela. Brojao sam radiovalove
koji su dolazili s tih dalekih galaktika te sam izradio karte
JEAN HEIDMANN 55
koje su mi pružale mnoge informacije. A zatim, jednoga

dana, jedna je karta signalizirala nepoznati radioizvor. Kada
sam je usporedio s fotografskim snimkama tog dijela neba
koje sam imao, moja je karta otkrila da se otkriveni izvor
poklapa s jednom zvijezdom solarnoga tipa. Tada sam po-
jačao promatranja te je izgledalo da se moje otkriće potvrđuje.
Mišljenje mojih kolega bilo je, naprotiv, vrlo suzdržano:
"Zvijezda solarnoga tipa koja emitira radiovalove, to je
čudno", rekao mi je jedan. "Ne raspolažete li ranijim proma-
tranjima?", upitao me je drugi. Malo pomalo, i pored tog po-
manjkanja oduševljenja, morao sam si reći da bi taj radio-
izvor mogao biti umjetan. Poznavajući udaljenost zvijezde i
primljenu jačinu radiovalova, moglo se zaključiti da oni koji
su nam eventualno poslali taj signal, raspolažu
radioteles-kopom promjera tristo milijuna kilometara!
- Da bi emitirali ekvivalent onoga što ste vi primili?

J. H. - Tako je. Bez sumnje, moglo se zamisliti neku spravu
te veličine, no ipak, mislio sam da je moja pretpostavka malo
pretjerana. Trebale su mi, dakle, dodatne informacije da bih
saznao jesam li na krivome tragu. No, za promatranje velikim
instrumentima, potrebno je projekt predati odboru za
programe koji odlučuje o interesu za vaš predmet. Nisam
mogao poslati projekt dajući do znanja da sam primio iz-
vanzemaljski signal. Nitko me ne bi shvatio ozbiljno, odbili
bi me.
- Kako ste tada postupili?

J. H. - Već je prošlo više godina otkako sam primio taj signal
te sam mislio: ako ne djelujem brzo, signal će prestati, a
mojom će krivnjom čovječanstvo izgubiti prigodu da analizira
izvanzemaljsku poruku. Dakle, mislio sam da je najbolje
pisati nekolicini kolega koji su pratili moja istraživanja o

grumenastim galaktikama, posebno direktoru VLA, zahva-
ljujući kojemu sam dobio svoje prve rezultate i kojim sam se
mislio ponovo poslužiti. On je prihvatio pomoći mi i provjeriti
sve podatke koje sam dao o lokaciji tog signala. Uistinu,
pokazalo se da zvijezda nije bila savršeno smještena u sre-
dište radioemitiranja! Radilo se o slučajnome rasporedu: jedna
se zvijezda u našoj Galaktici našla gotovo točno na pravcu
jedne daleke galaktike odakle je zračenje krenulo - s galaktike
udaljene milijardama svjetlosnih godina od naše. Tada sam
odlučio ostaviti se toga.
- Je li to bilo veliko razočaranje?

J. H. - Svakako. Da se mogla utvrditi umjetna priroda poruke,
nema sumnje da bi mi dodijelili Nobelovu nagradu. No, isto
tako su me mogli ubiti. To sam iznio nešto ranije jednom
kolegi, u Nizozemskoj, kad smo išli na neki kongres. Sjećam
se da je toga dana kišilo te da sam sjeo kraj njega u autobusu i
rekao mu: "Izgleda da imam radiosignal sa zvijezde
solarnoga tipa!" On je poskočio sa svog sjedala, no ja sam mu
rekao da još ne mogu o tome govoriti jer još nisam sasvim
siguran u sebe. Još vidim njegovo uzbuđeno lice! Bio je to
lijep trenutak.
- Zasigurno je bio iznenađen?

J. H. - Mislim da je bio potpuno spreman vjerovati mi. Ako
danas otkrijemo signal, to otkriće neće biti stvar astronoma
nego jednog superračunala. Sustav SETI at home funkcionira
na primjer s dragovoljcima koji su prihvatili staviti svoja
računala na naše raspolaganje u vrijeme kada se oni njima
ne služe. Partneri projekta SETI primaju preko interneta
dio podataka dobivenih u Arecibu, kao i program potreban
JEANHEIDMANN 57
za automatsku analizu signala. Nakon analize rezultati se

šalju u kodiranom obliku, da bi se izbjeglo gusarstvo, u
su-perračunalo u Arecibo. Blizu milijun dragovoljaca je
prihvatilo sudjelovanje u pothvatu. Za ono što su do danas
napravili trebalo bi pedeset tisuća godina analizanja samo tim
sustavom. A sve to, zapravo, da bi se oslobodilo radio-smetnji.
- Odakle taj zanos ? Zar svatko misli da će upravo njegovo

računalo uhvatiti signal?
J. H. - Vjerojatno. A kako signal ne dolazi, brzo se obes-
hrabruju No, većina ustraje, te se tako oblikuje
superraču-nalo na razini cijeloga planeta. Lijepo pokazivanje
duga nosa američkom Kongresu.
- Vi očekujete da SAD podrži SETI, a istovremeno kažete da

je radio-zagađenje toliko da se više ništa ne može čuti...
J. H. - Mi smo doista okruženi sve većim brojem satelita
oko Zemlje koji upućuju radiovalove prema tlu. Vašim mo-
bitelom šaljete svoj radiosignal prema satelitima, kako bi ga
oni pojačali, prenijeli drugim satelitima koji će ga vratiti na
Zemlju vašem sugovorniku na drugom kraju svijeta. Na kraju
to stvara pravu radio-barijeru oko Zemlje. Jeste li pokušali
gledati zvijezde usred dana? To je vrlo teško. Više nećemo
moći uhvatiti niti jedan signal iz svemira kroz taj parazitski
zastor. Shvatite, kad biste pustili vaš mobitel da padne na
Mjesec, unatoč njegovoj slaboj snazi to bi bio radio-izvor prve
kategorije, kakav ne poznajemo u svemiru. Pa ipak, Mjesec je
udaljen od Zemlje samo četiristo tisuća kilometara, a vaš
mobitel emitira samo jedan vat ili dva vata, dok sateliti
emitiraju kilovate i nalaze se samo deset tisuća kilometara od
nas! Dakle, nazočnost tih satelita čiji broj neprestano raste,
potpuno ometa naše slušanje. Govori se također
o skorom slanju osamdeset satelita u svemir kako bi napravili

neprekidnu mrežu oko našega planeta, i još mnogih drugih.
Tako ćete uvijek imati iznad vaše glave dva ili tri satelita.
Telekomunikacije će se time znatno poboljšati. Za
radioastronome, to će biti crna rupa!
- Zemlja više nije idealno mjesto za promatranje...

J. H. - Nimalo. Radioastronomija će uskoro biti nemoguća
na Zemlji zbog prevelikog broja satelita koji kruže na stazama
oko Zemlje. Oslijepivši, čovječanstvo neće moći istraživati ili
promatrati svemir radiovalovima. To nas podsjeća na
katastrofu dinosaura. Njihovo se nebo smračilo: erupcije
prašine koje su uslijedile nakon pada asterioda zapriječile
su sunčevoj svjetlosti da stigne do površine zemlje. Tada su
nestale biljke.
- Postavljaju li se sateliti na neku posebnu stazu ili ih pak

ima posvuda?
J. H. - Baš posvuda.
- I ne sudaraju se?
J. H. - Staze su izračunate tako da se oni ne sretnu. No
zasigurno će do toga doći.
- Dakle, već je toliko satelita oko Zemlje?

J. H. - Godišnje se lansira tisuću raketa. Htio sam reći da je
sve gore i gore, no jednostavno je sve bolje i bolje. Ipak, riječ
je o tehnološkom razvoju važnom za čovječanstvo.
- A tko lansira sve te rakete?

JEAN HEIDMANN 59
J. H. - Amerikanci, Rusi, Japanci, Francuzi, Kinezi sada i

Sjeverna Koreja...
- Sigurno su potrebni strogi i precizni međunarodni sporazu

mi bi se izbjegao susret tih satelita?
J. H. - Međunarodno udruga telekomunikacija sastaje se svake
tri godine tijekom tjedan dana. Tri tisuće predstavnika nađu
se potpuno zatrpani poslom te onaj koji uspije ne zaspati ima
zadnju riječ i dobije frekvencije za sebe. To je rat, grabež! A
na tri tisuće predstavnika samo je trideset jadnih
radioastronoma, bez odgovarajućih sredstava, koji ne mogu
privući pozornost svojih kolega na opasnosti vezane uz zasi-
ćenje našega prostora oko Zemlje To je strašno!
- Koje je debljine pojas geostacionarne staze?...

J. H. - Od deset tidsuća do trideset i šest tisuća kilometara
visine iznad razine mora. Dakle, era radioastronomije koja
je započela prije pedeset godina, i koja nam je otkrila
poza-dinsko zračenje, pulsare itd. je završena. Uskoro ćemo
biti potpuno slijepi, a istraživanje SETI tapkat će na mjestu.
Evo zašto se zalažem da bismo, za deset ili dvadeset godina,
raspolagali mjestom u Sunčevu sustavu odakle ćemo još
moći čuti svemir radiovalovima.
RADIOTELESKOP NA MJESECU
- Vrijeme je da govorimo o vašem lunarnom opservatoriju.
J. H. - Realizacija tog projekta pretpostavlja znatna ulaga-
nja, onoliko koliko su Amerikanci utrošili za misiju Apollo.
Tada smo bili usred hladnoga rata! No, rekao sam vam, os-
vajanje svemira više ne može koristiti natjecanju između
Rusa i Amerikanaca.
- U čemu se sastoji vaš projekt?

J. H. - Naša je zamisao da zaštitimo, dok je još vrijeme,
drugu, sa Zemlje nevidljivu stranu Mjeseca. Naime, zbog
njena položaja, valovi koje emitira Zemlja i njeni sateliti ne
dosežu do nje.
- Oni prolaze daleko od nje?

J. H. - Točno. Postoji s vremena na vrijeme neka planetna
sonda koja se prošeće iza Mjeseca, no ti radiovalovi nisu
česti te se mogu nadzirati.
- Trebali biste, dakle, postaviti svoje instrumente na drugu

stranu Mjeseca?
J. H. - Treba raditi postupno. Najprije ćemo poslati ekspe-
rimentalni radioteleskop za provjeravanje da ne postoji ne-
poznati izvor radiovalova koji bi mogli ometati naše slušanje.
Ako je pokus pozitivan, poslat ćemo deset puta veći ra-
dioteleskop. I tako dalje. To je operacija na dugi rok koja
može trajati cijelu jednu generaciju.
- Tko je protiv tog projekta postavljanja radioteleskopa na

Mjesecu?
J. H. - Znanstvenici, a radioastronomi posebno, nisu uvijek
jako svjesni koliki je ulog. Oni koji promatraju Sunce pri-
maju tako snažne radiovalove da im nazočnost parazita ne
smeta. Dakle, oni nisu ti koji će poduprijeti naš projekt. Oni
JEANHEIDMANN 61
koji promatraju galaktike ili pulsare sigurno su vrlo zainte-

resirani, no nadaju se da će se uskoro naći rješenje njihova
problema. Međutim, to rješenje ne postoji na Zemlji. A kako
se zagađenje povećava, oni će uskoro biti potpuno onemo-
gućeni u svom istraživanju. Ne vjerujem da su potpuno svjesni
opasnosti. Radikalno je rješenje otići iza Mjeseca i ja ustrajno
govorim da treba odmah poduzeti mjere zaštite. Ako
budemo čekali dvadeset godina, a da ništa ne učinimo,
riskiramo da se industrijalci smjeste prije nas i da započnu
golemu eksploataciju i zagađivanje Mjeseca.
- Iz kojih se razloga industrijalci zanimaju za Mjesec?

J. H. - Da bi njihova telekomunikacijska mreža bila još usp-
ješnija. Da bi eksploatirali helij-3 koji bi nas u dalekoj bu-
dućnosti mogao snabdijevati čišćom nuklearnom energijom.
Da bi našli vodu...
- Ima li vode na Mjesecu?

J. H. - To još nije dokazano, no razmatra se mogućnost po-
stojanja šest kubnih kilometara vode u obliku leda. Tada će to
biti najskuplje zemljišno dobro koje poznajemo! Zamislite što
bi predstavljalo šest kubnih kilometara lunarnoga leda! Kako
biste htjeli da to industrijalci propuste!
- No, što predstavlja šest kubnih kilometara leda?

J. H. - Na Zemlji ne mnogo, ali na Mjesecu Sa šest kubnih
kilometara, možete planirati stalne baze, proizvesti gorivo
za rakete, kisik, uzgajati biljke...
- Je li NASA napustila svoje projekte ponovnog slanja ljudi

na Mjesec?
J. H. - Projekti zasigurno postoje. Znam da se govori o po-

stavljanju optičkog teleskopa kojemu, po definiciji, ne smetaju
radiovalovi. No, bit će drugih poteškoća vezanih uz nazočnost
mjesečeve prašine koja je, čini se, ekstremno ljepljiva. Vidjeli
ste sigurno one fotografije astronauta čiji su kombinezoni
uprljani mjesečevom prašinom?
- Ne postavljaju li ti projekti složene probleme na pravnoj

razini?
J. H. - Odgovori su različiti. Postoje znanstvenici koji bi željeli
postaviti pravnu odredbu za zaštitu druge strane Mjeseca.
Čini mi se da ne treba pretjerivati u našim zahtjevima na
tom području, pod prijetnjom da ne dobijemo uopće ništa.
Astronomi nisu ravnopravni u borbi s profitom. Najmanji
komunikacijski satelit je investicija od više desetaka milijuna
dolara. Moramo se upitati što moramo sačuvati na Mjesecu da
bismo mogli nastavili naš rad u dobrim uvjetima.
- Koji su, dakle, vaši zahtjevi?

J. H. - Kao prvo, važno je da baza bude postavljena na tlu,
najbolje u nekom krateru. Iako je smještena iza Mjeseca,
mora ostati u kontaktu sa Zemljom, što znači da se mora
nalaziti blizu vidljive strane. Tako krater Saha - nazvan po
fizičaru iz Bangladeša s početka stoljeća, Meghnadu Sahau
(1893.-1956.) - u ekvatorijskom području, savršeno odgovara
onome što tražimo.
- Na što sliči vaš krater?

J. H. - Krater Saha je kružnoga oblika, promjer mu je oko sto
kilometara. U unutrašnjosti se nalazi nizina od lave, s malim
planinama i malim kraterima svih vrsta. Zid od tri
JEAN HEIDMANN 63
tisuće metara visine zatvara cjelinu. Baza bi tako bila savr-

šeno zaštićena od svih radioemisija s Mjesečeva tla. Uporno
sam govorio mojim kolegama da mi nemamo nikakva prava
"zahtijevati Mjesec", ako mogu tako reći, nego samo taj krater
koji bi nam osigurao naš mir. No problem je što odgovorni
često ne poznaju Mjesečevu geografiju i što im se mora
objasniti zašto smo izabrali ovaj krater, a ne neki drugi Često
se radi o radioastronomima koji proučavaju kvaza-re
smještene na drugome kraju svemira i ne znaju gotovo ništa
o našem Mjesecu. Imao sam sreću što sam bio, u svojoj
mladosti, astronom-amater te mi je Mjesec postao blizak.
- Jesu li poslušali vaše sugestije?

J. H. - Da! Te preciznosti su pokazale koliko je izbor kratera
Saha bio prikladan za buduću radioastronomiju. Tako
možemo zamisliti da će, zacijelo u bliskoj budućnosti, stalna
automatizirana baza smještena na vidljivoj strani i na rubu
skrivene strane, omogućiti povezivanje našega teleskopa
tristo i pedeset kilometara dalje, na drugoj strani Mjeseca.
Udaljenost nije problem. U stanju smo konstruirati vozila
koja se mogu kretati po toj tvari nazvanoj regolit, kojim je
pokrivena površina Mjeseca. Prigodom jednog od zadnjih
putovanja Apolla, dva su astronauta na jednoj takvoj na-
pravi prešli trideset i četiri kilometra. Za deset godina, neki
još savršeniji robot moći će lako prijeći tristo i pedeset kilo-
metara!
- Zašto ne koristiti helikopter?

J. H. - Na Mjesecu nema zraka! Stoga nam treba put koji
bi povezivao radioteleskop s bazom. Pomno sam proučio
kartu i nacrtao taj put. Naravno, izbjegavao sam, koliko je
god to bilo moguće, zaobilaženja, nagibe veće od pet stup-
njeva, a sve je to imalo izvanredan učinak na moje sugovor-

nike. Da i ne govorimo da je na Mjesecu težina šest puta
manja nego na Zemlji.
- Je li činjenica da se taj projekt ostvaruje umirila vaše sugo-

vornike?
J. H. - Stručnjaci svemirskoga prava su me do kraja podržali:
zamisao da se postavi radioteleskop u krater Saha mirno
napreduje.
- Zar nije u interesu astronoma povezivanje s industrijalcima?

J. H. - Naravno. Luna Corp., kojom upravlja
industrija-lac-vizionar, predložila je da pošalje na Mjesec
jedan Rover, robot opremljen dvjema televizijskim kamerama
i solarnim baterijama, kojim bi privatne osobe mogle
daljinski upravljati sa Zemlje. Postavite vaše upravljačko
mjesto u muzeju de I'Air et de V Espace u Francuskoj ili u Space
Museumu u Washingtonu, na primjer, te naplaćujete pravo
korištenja upravljanja robotom na Mjesecu u trajanju
nekoliko minuta.
- To je sjajna ideja!
J. H. - To je čak genijalna ideja!
- Jedini je problem što baterije neće hvatati sunčevu energiju

u lunarnoj noći...
J. H. - Pa dobro, kada padne noć na Mjesecu, šalter se zat-
vara, to je sve.
- No, zar nije jedan dio Mjeseca uvijek u sjeni?

JEAN HEIDMANN 65
J. H. - Ne, osim nekoliko dubokih kratera na polovima. Sup-

rotno vjerovanju, strana koju mi ne vidimo nije nužno u sjeni.
Tamo je posvuda četrnaest dana svjetlo i četrnaest dana noć.
- Ne približava li se ova priča s robotom teledirigiranim sa

Zemlje već nekoj vrsti svemirskoga turizma?
J. H. - Jasno je da će svemirski turizam pobuditi vrlo živo
zanimanje u budućnosti.
- Tako je zamislio Steven Spielberg u filmu Jurassic Park.

J. H. - Ako pokus bude pozitivan, industrijalcima će pasti na
um i druge ideje za povećanja koristi od Mjeseca. Sveučilišta
u SAD-u proučavaju projekte lunarnog Rovera, a proračuni
još i ne postoje. Sprava koju su zamislili astronomi sa
sveučilišta Mellon University teži dvije i pol tone i već je
sasvim sama prešla stotine kilometara u velikim pustinjama
Južne Amerike. No, postoje i one mnogo skromnije, veličine
poput one što je šetala površinom Marsa. Izgleda da robots-ka
telenazočnost ima sjajnu budućnost pred sobom.
- Ne navode li ti razni projekti na pomisao da će taj Rover

vrlo brzo voziti po Mjesecu?
J. H. - Kada se objavilo kvazi-otkriće leda na sjevernom i
južnom polu Mjeseca, Luna Corp. je predložila financiranje
prijevoza sprave koju je Mellon University usavršio i koja
može otkriti i analizirati Mjesečev led. Ova suradnja između
znanosti i industrije je dobrodošla: to je jamstvo da se razni
projekti mogu realizirati u bliskoj budućnosti.
- Postoje izgledi da ima leda jer su kometi vjerojatno bombar

dirali Mjesec kao i Zemlju?
J. H. - To su vjerojatnosti koje uzimamo vrlo ozbiljno.

Predložio sam Cosparu organiziranje međunarodnog simpo-
zija u Nagoyi o tom projektu u krateru.
- Što je to Cospar?
J. H. - Svjetski odbor za svemirsko istraživanje, međunarodna
organizacija visoke razine osnovana čim je započela sve-
mirska avantura. Godine 1998., našlo se nas petnaestak,
znanstvenika, istraživača, inženjera, pravnika, kako bismo
postavili kamen temeljac te interdisciplinarne zgrade. Tada
me je Međunarodna astronautička akademija zamolila da
vodim jednu svemirsku studiju, virtualni kongres, o projektu
radiomotrenja iza Mjeseca. Od četiristo upućenih poziva
stručnjacima svih disciplina, primio sam sedamdeset pot-
vrdnih odgovora. Taj posao mora biti završen za godinu
dana, a cilj mu je da se napravi skup korisnih razmišljanja za
sve one koji bi jednoga dana mogli sudjelovati u tom pothvatu
Saha: NASA, ESA (Europska svemirska agencija), Japanska
svemirska agencija, industrijalci...
- Kome pripada Mjesec?

J. H. - U okviru Ujedinjenih naroda dva teksta određuju
njegov status. Najprije je to Ugovor o načelima kojim se od-
ređuju aktivnosti država u istraživanju i korištenju vanjskoga
prostora, uključujući Mjesec i druga nebeska tijela (nazvan
Ugovor o vanjskome prostoru), iz 1967. godine, zatim
Sporazum koji određuje aktivnosti država za Mjesec i druga
nebeska tijela (nazvan Ugovor o Mjesecu), iz 1984. godine.
- Što određuju ti ugovori?

J. H. - Sve države imaju pravo ići na Mjesec pod uvjetom
JEAN HEIDMANN 67
da o tome obavijeste Ujedinjene narode, koji će prethodno

odlučiti je li misija potrebna. Bolje je izbjegavati predlaganje
izgradnje nuklearne centrale na Mjesecu, naravno!
- No, kome, onda, pripada Mjesec?

J. H. - Pravnici bi htjeli da je Mjesec dio svjetske baštine
čovječanstva. To je izvrsna ideja koju ja pozdravljam.
- Dakle, neće se naći privatno vlasništvo na Mjesecu?

J. H. - Ne. To je vrlo zanimljiva situacija.
- No, kome pripada krater Saha?

J. H. - Ako pokažemo da bi taj krater u budućnosti mogao
primiti jedan radioprijamnik, treba učiniti sve da se u me-
đuvremenu netko tu ne smjesti. Naša generacija astronoma i
sljedeća moraju osobito budno paziti. Ugovor o zaštiti An-
tarktika kao i Ugovor o morskim dubinama mogu nam poslužiti
kao model na tom području.
- Razlika je u tome što je potreban vrlo veliki broj doprinosa

za izvedbu projekta, to ne može proći nezapaženo.
J. H. - Nemojte se zavaravati! Neki milijarder može vrlo lako
financirati lansiranje rakete koja bi nosila jedan Rover u
pravcu Mjeseca.
- Mogao bi to učiniti, a da nikoga ne obavijesti?

J. H. - Tko bi ga mogao zaustaviti kada je već njegova raketa
lansirana? Može se zamisliti da neka sekta odluči postaviti
antenu na Mjesec za obavljanje svoje propagande.
- Bila to sekta ili ne, šokantno je zamisliti da bi sutra komad

Mjeseca pripadao nekom privatniku!
J. H. - To bi bilo sramotno. Zašto ne zamisliti još gore?
Lažne tvrtke prodaju zvijezde, daleke galaktike. Za nekoliko
tisuća dolara zvijezda će nositi vaše ime. Nitko neće moći
spriječit; da turistička industrija sutra ne uzme za cilj Mjesec
i ostale planete Sunčevog sustava. Primjer Antarktika nam
dokazuje da se, čak i sa zaštitnim zakonodavstvom, ne može
spriječiti neke privatne osobe da provedu tamo nekoliko dana,
preko avanturističkih agencija. A, na nesreću, čim ti ljudi
stupe nogom na led, počnu uništavati okoliš.
- Smatrate naš planet Zemlju nekom vrstom "broda luđaka"?

J. H. - Točno. U trenutku kada čovječanstvo pokazuje zani-
manje za svemir, već smo u situaciji da ne čujemo više ni
najmanji signal Carl Sagan je već primjetio taj paradoks još
prije petnaest godina.
SOLARNA LEĆA
- Te svakovrsne poteškoće vas ne obeshrabruju...

J. H. - Primit ćemo jednu poruku, zatim dvije, pa desetke, i
morat ćemo birati između tih signala. Dat ćemo prednost
onima za koje vjerujemo da potvrđuju postojanje tehnološki
razvijene civilizacije. Analizom signala saznat ćemo mnogo, a
osobito udaljenost tog planeta od našega, prirodu tog planeta i
njegovo mjesto u vlastitu zvjezdanom sustavu. Ako je
udaljenost sto ili tisuću svjetlosnih godina, morat ćemo odu-
stati od putovanja pa čak i od slanja sonde. Putovanje bi
trajalo stoljećima! Naši teleskopi također ne bi ništa otkrili.
JEAN HEIDMANN 69
- Baš ništa?
J. H. - Možda bismo vidjeli malo svjetlosti. Tada bi nam
spektroskopska analiza omogućila da otkrijemo nazočnost
ozona na planetu o kojem je riječ. Ozon je dobar pokazatelj
nazočnosti primitivnoga života. No, on nas ne obavještava o
postojanju izvanzemaljske civilizacije.
- Je li ozon pokazatelj fotosinteze?

J. H. - Tako je. Može se eventualno otkriti klorofluorouglji-ke,
slične onima što ih mi ispuštamo u atmosferu: to bi bio dokaz
da se ta daleka civilizacija ponaša isto tako loše kao i mi
prema svom okolišu.
- Dakle, Mjesečev opservatorij nije dovoljan?

J. H. - Moramo se opremiti jačim instrumentima. Projekt o
kome ću vam sada govoriti započeo je moj kolega Talijan
Claudio Maccone, inženjer u Alenia Spazio, talijanskoj sve-
mirskoj industrijskoj tvrtki. Maccone polazi od činjenice da je
Sunce golemi teleskop koji nam može poslati informacije iz
najdaljeg svemira. Naime, Sunce je kuglasta masa koja, po
Einsteinovoj općoj teoriji relativnosti, savija okolni prostor.
To znači da kada neka zraka svjetlosti, neki radioval, prođu
blizu Sunca, on će obvezno biti skrenut sa svoje putanje.
- Tako sva tijela u svemiru skreću zrake koje prolaze u blizini?

J. H. - Naravno. Maccone, dakle, objašnjava da se, po Ein-
steinovoj teoriji, elektromagnetski valovi koje Sunce skreće,
na kraju susreću u jednoj točki, kao da su prošli kroz leću.
Evo, to je leća promjera milijun i četiristo tisuća kilometara
koja može divovski povećavati!
- Na kojoj se udaljenosti nalazi "žarište" te divovske solarne

leće?
J. H. - Mjesto u kojem se zrake skupljaju nalazi se na uda-
ljenosti koja je dvadeset puta veća od udaljenosti koja dijeli
Neptun od Sunca.
- Neptun je i onako s Plutonom najudaljeniji planet od Sunca!

J. H. - Tako je. Položaj najbližeg žarišta procjenjuje se na
petsto i pedeset astronomskih jedinica, petsto i pedeset puta
udaljenosti Zemlja-Sunce. No, naravno, ako želimo iskoristiti
tu solarnu leću, moramo staviti neku vrstu okulara iza
objektiva. To je princip dalekozora: objektiv koncentrira
zrake u jednu točku, te se, na mjestu gdje zrake konvergiraju,
postavlja povećalo: okular. Na našoj shemi u prirodnoj veličini,
valja, dakle, postaviti okular na mjesto gdje će se
elektromagnetske zrake, koje Sunce skreće, uputiti i skupiti.
- Okular će se postaviti na udaljenosti od petsto i pedeset as

tronomskih jedinica, ali u kojem pravcu?
J. H. - Okular treba postaviti na suprotnome kraju od mjesta
gdje se nalazi zvijezda koju se promatra u odnosu na Sunce.
A sve ne može proći bez nekih problema.
- Smatraju li znanstvenici koji rade na programu SETI oz-

biljnima te projekte solarne leće?
J. H. - Claudio Maccone, koji je također tajnik Instituta za
astrodinamiku u Torinu, lansirao je ideju o jednom simpoziju
na kojem bi se podrobnije proučila mogućnost korištenja
Sunca kao gravitacijske leće. Tako smo se okupili nas dva-
desetak da bismo pokrenuli projekt misije ESA za slanje u
JEAN HEIDMANN 71
svemir tog glavnog dijela našeg budućeg uređaja. No, taj je

projekt nazvan "Žarište" nažalost bio odbačen. Očito je da
će se za njega morati pobrinuti sljedeći naraštaj astronoma
projekta SETI.
- Je li taj projekt bio tehnološki odmah ostvariv?

J. H. - Ne sasvim. Bilo bi nam potrebno dvadeset i pet godina
da stignemo tamo gdje bi trebao biti postavljen okular, iza
Sunca. Što znači da bi nam trebali vizionarski političari,
hrabri, koji gledaju dalje od sljedećih deset godina. To nije
tako jednostavno.
Promatrani objekt
Sunce (leća)
Zemlja
Žarište
Svemirski teleskop
(okular)
Prema Claudiju Macconeu

- Što će trebati prevesti na to mjesto?

J. H. - Pomišljamo na radioteleskop promjera petnaest me-
tara: on bi proučavao decimetarske valove koje skuplja naša
solarna leća. Ili još na infracrveni detektor. Tada bismo
mogli dobiti dosta točnu sliku nekog planeta udaljenog sto-
tinama svjetlosnih godina od Zemlje. No, pod jednim uvjetom,
naravno: da se naš okular održi na dobrome mjestu. Stoga
sam predložio da se koriste propulzori na plazmu koje su
Sovjetu usavršili. Prednost je što mogu funkcionirati
godinama, a da se nikad ne pokvare. Telekomunikacijski sa-
teliti ih koriste za zadržavanje svog položaja.
- Budući da su planet koji se proučava i Zemlja u pokretu,

mora li se stoga okularni teleskop također kretati?
J. H. - Da vam dam jedan primjer: kada se jednom stvori
putem naše solarne leće i projicira na sto milijarda kilometara
slika planeta sličnog našemu i smještenog sto svjetlosnih
godina od Zemlje, ta bi slika imala promjer tri kilometra. Stoga
nije nužno postaviti okular točno na mjesto gdje će slika bit i
projicirana i tamo ga držati. Pogon na plazmu nam to
omogućava, interferometrijom (optički sustav vrlo velike
točnosti) ćemo moći zadržavati radioteleskop na osi i na dobroj
udaljenosti od njegove leće u odnosu na položaj planeta kojeg
se proučava i našeg.
- Hoće li zatim, slikama trebati dvadeset i pet godina da stig

nu do nas?
J. H. - Ne, nikako! One će nam stići, putem televizije, za
samo tjedan dana. Tamo gdje smo ga mislili postaviti, okular
je ipak izvan Sunčevog sustava, u području kometa.
JEAN HEIDMANN 73
- Kada biste raspolagali s dovoljno sredstava, biste li bez od

laganja poduzeli ovu operaciju?
J. H. - Zašto čekati? Za nekoliko ćemo godina lokalizirati
stotine planeta sličnih našemu. Tada ćemo moći za prouča-
vanje izabrati neki planet koji je po našem mišljenju značajniji
od nekog drugoga te ćemo voditi okular sa Zemlje tako da
uvijek zadržimo njegovu sliku.
- Sto ćemo zapravo vidjeti?

J. H. - Dobiti ćemo tada sliku raspodjele kontinenata, mora,
i mnoge druge dragocjene informacije. Čini mi se da će se
čak i grad poput New Yorka moći detektirati zbog
infra-crvenog zračenja što ga emitira svaka aktivnost
tehnološkog tipa. Sigurno će se moći dobiti slika o njegovu
cirkumpla-netnom okolišu i otkriti eventualna nazočnost
metalne konstrukcije tipa Dyson, o čemu smo malo prije
govorili: sve bi nas to obavijestilo o astro-tehnološkoj razini
civilizacije koja se tu razvija.
- Može li neki komet oštetiti taj okularni radioteleskop?

J. H. - Ništa nije nemoguće na tom polju. Tada bi bilo
potrebno dvadeset i pet dodatnih godina za slanje novog
ra-dioteleskopa. Bez sumnje, postojat će brži načini putovanja,
na primjer solarna jedra... Radi se o metalnom sloju koji se
stavlja na plastičnu foliju od nekoliko četvornih kilometara, a
služi za reflektiranje sunčeve svjetlosti (ona ovdje igra
ulogu vjetra koji tjera jedro). No, plastika je nekorisna mrtva
težina. Talijani sada razmišljaju o postupcima iz
nano-tehnologije da se izostavi plastika.
- U dva ste navrata govorili o Talijanima. Jesu li oni u vrhu

istraživanja na tim područjima?
J. H. - Postoji ta grupa iz Torina, pri Alenia Spazio. No, po-
stoji i Torino Politecnico, slavna škola inženjera. Njegov di-
rektor, Giancarlo Genta, danas radi na projektu
šesteronož-nog Rovera s dvostrukom karoserijom koji hoda
umjesto da vozi. Tu je također i Giovanni Vulpetti,
predsjednik odbora Istraživanja međuzvjezdanog prostora
Međunarodne astro-nautičke akademije. Svi oni čine očito
prvorazredni tim.
KAD STIGNE PRVA PORUKA...

- Zamislimo sada da nam na kraju stigne neka poruka. Možemo
samo zamisliti kakve bi bile fiilozofske, metafizičke, religijske
posljedice jedne takve vijesti. Ne bi li neke vlade bile u
iskušenju da je zataškaju?
J. H. - Ima nas oko dvjesto radioastronoma koji se bavimo
istraživanjem umjetnih izvanzemaljskih signala unutar
SE-Tl-ja. Mi smo, naravno, zamislili prizor tog prijama prve
poruke kako bismo preduhitrili sve te opasnosti. Tako smo
razradili savršeno točan protokol objave u slučaju otkrivanja
izvanzemaljskog signala. Protokol predviđa, prije svega,
strogu provjeru informacije. Nužno je osigurati se da nije
riječ o parazitu ili signalu zemaljskoga podrijela. Tako je or-
ganiziran verifikacijski odbor sastavljen od biologa, filozofa,
radioastronoma zaduženih za identifikaciju prirode primlje-
noga signala. Ako uspijemo postići relativni konsenzus unutar
tog odbora, tada će vijest biti objavljena cijelom čovječanstvu
preko generalnog tajnika Ujedinjenih naroda. Ako se doista
radi o izvanzemaljskom signalu, on će pripadati kulturnoj
baštini čovječanstva.
JEAN HEIDMANN 75
- Svi astronomi koji rade za SETI vjerojatno sanjare o tom

trenutku?
J. H. - Nemoguće je ne misliti na taj dan kada ćemo primiti
prvi signal. Mi održavamo svake godine, u okviru Među-
narodne astronautičke federacije, SETI kongres na kojem
ustanovljujemo razvoj naših istraživanja. Ponekad se doga-
đalo da neki od naših kolega načme pitanje posljedica otkrića
izvanzemaljskog signala. Mogu vam jamčiti da se razmatralo
mnogo scenarija, od paničnih reakcija do filozofskih i
religijskih zbunjenosti. A da ne zaboravimo reakciju trgovaca i
oglašivača željnih izvući korist iz tog događaja. Čak se
raspravljalo o pretpostavci da poruku prime sekte ili mafija.
Dakle, mi smo savršeno svjesni da vijest o prijamu poruke ne
bi prošla bez nekih potresa.
- Kako odgovoriti na tu poruku?

J. H. - U ovom trenutku definiramo termine novog protokola
po pitanju odgovora na poruku izvanzemaljskog podrijetla.
Kada jednom taj planet bude lokaliziran, ništa neće sprečavati
neku multinacionalnu kompaniju, neku moćnu sektu u
financiranju slanja reklamne ili propagandne poruke.
Protokol, dakle, nastoji spriječiti svaki pokušaj hvatanja
umjetnog signala. Naša bi želja bila da protokol ratificiraju
Ujendinjeni narodi, no reakcije su, za sada, dosta konfuzne.
- Kada se otklone opasnosti ideološke zloupotrebe, što ćete

odgovoriti na primljenu poruku?
J. H. - Treba li odgovoriti? Neki misle da bi naš odgovor
signalizirao naše postojanje i omogućio bi da nas se lokalizira.
To bi bilo štetno kod pretpostavke da ta izvanzemaljska
civilizacija namjerava osvojiti naš planet. No, taj oprez nije
opravdan, jer mi ne prestajemo emitirati valove već nekoliko

desetljeća. Ako je ta civilizacija naprednija od naše, ona je
morala otkriti našu nazočnost u Mliječnoj stazi. Bilo bi
uzaludno praviti se nevidljivima.
- Dakle, treba odgovoriti.

J. H. - No, tu se, naravno, postavljaju i drugi problemi.
Kakav tekst sastaviti i uputiti tim dalekim bićima? Kako se
predstaviti? Što trebamo reći o nama samima što bi omo-
gućilo tim ljudima da dobiju sliku o nama? Kako će različite
države doći do konsenzusa? Vidite pomalo u čemu su poteš-
koće. A nije više na astronomima da odlučuju o tome.
- Trebat će deset tisuća godina da se svi sporazumiju, zar ne?

J. H. - Nemojte biti tako pesimistični! Države ponekad dođu
do iznenadnih sporazuma. I samo postojanje Ujedinjenih
naroda svjedoči o volji da se brane nadnacionalni interesi.
No, konsenzus o tekstu koji bi odobrili svi članovi SETI-ja
još ne postoji, to vam priznajem. Mislio sam da bi neka velika
opća enciklopedija kao što je Universalis ili Britannica, mogla
poslužiti u tu svrhu. Radi se o djelima koja pružaju maksimum
informacija o čovječanstvu i koje u načelu nisu nadahnute
pristranim pristupom, a koriste stručnjake svih narodnosti,
svih ideologija i svih vjera. A da ne govorimo o tome da se te
informacije redovito ažuriraju.
- U Petom elementu Luca Bessona, biće koje je navodno ro

đeno od izvanzemaljaca, saznaje za našu civilizaciju preko
neke elektronske enciklopedije.
J. H. - Ako uzmete tekst enciklopedije Universalis, na primjer,
imate niz simbola - a, b, c, d, itd i 1, 2, 3, itd - koje
JEANHEIDMANN 77
možemo lako kodirati u bitovima: cjelina teksta predstavljat

će tada jednu milijardu bita, ilustracije isto toliko piksela.
Sveukupno, sto milijarda bita. Za slanje tih informacija putem
naših radioteleskopa, ne bi nam trebalo više od jednog i pol
sata. Stoga sam predložio mojim kolegama da jednostavno
pošaljemo u svemir jednu enciklopediju.
- Kako je ta ideja bila primljena?

J. H. - Sve je ostalo malo nejasno, no vratit ću se još na to.
Pitao sam se ne bi li trebalo možda izabrati neku drugu en-
ciklopediju. No, koju? Najstarija je kineska, no ona se doima
danas malo zastarjelom. Jedna od najpristranijih je sovjetska...
Hoćemo li moći izbjeći vraćanje na Universalis ili Bri-tannicu?
Vjerojatno ne. To je vrlo pragmatično rješenje.
- Ne svjedoče li ti kongresi i te sjednice, ti smjeli projekti o

dobrom zdravlju SETI-ja?
J. H. - Mi smo dali na znanje, čini mi se, da se za SETI treba
zanimati dugoročno. Valja pokazati veću upornost kako bismo
što je moguće prije bili u stanju primiti tu prvu poruku. Kada
jednom primimo poruku, tada ćemo raspolagati s dva
primjerka napredne tehnologije: našom i onom koju ćemo
otkriti. Na temelju toga kako se ne kladiti u postojanje
velikoga broja izvanzemaljskih civilizacija raspršenih u sve-
miru? Ako smo, dakle, uvjereni da je život prisutan na više
mjesta u svemiru, države će se na kraju zainteresirati za
naša istraživanja i ohrabrivat će nas u traženju tog
nasta-njenenog planeta. Kladim se da ćemo moći, za deset
godina od danas, lokalizirati veliki broj planetnih sustava u
kojima će postojati planet kakav je Zemlja u Sunčevu
sustavu.
- Jeste li sigurni u to?

J. H. - Niti jedan znanstveni demanti još nije odvratio moju

znatiželju. Mi ćemo otkriti planete na nemjerljivim udalje-
nostima jedne od drugih i civilizacije koje su zbog tog razloga
evoluirale na sasvim osobit način. Te će civilizacije, dakle, biti
međusobno potpuno različite, a naš pristup problemu iz-
vanzemaljskoga života dobit će sociološki smisao. SETI će
prestati biti Traganje za izvanzemaljskim razumom i promi-
jenit će se u Prikaz izvanzemaljskog razuma, zatim u Prouča-
vanje izvanzemaljskog razuma zatim pak u Sociologiju izvan...
- Koji je vaš položaj u toj zajednici koja radi za SETI? Pripa

date li u one s najviše entuzijazma?
J. H. - Da, bez sumnje. No, zapišite da se družim s astro-
nomima koji također jako vjeruju u svoj rad. Uzmite primjer
Jill Tarter: njena uvjerenja stimuliraju američko istraživanje i
ohrabruju cijelu zajednicu astronoma.
- Kako na vas gledaju?

J. H. - U Francuskoj kao na zanesenjaka..
- To vas nije spriječilo da nastavite...

J. H. - Ne, jer sam izvanredno poznat i cijenjen na među-
narodnome planu od strane te zajednice astronoma koji rade
za SETI. To mi daje duševni mir.
- Nikada niste izgubili nadu?

J. H. - Zapravo se time bavim tek od 1982. godine. No, otada
nisam prestao. Ako me pitate: "Kada će to biti?", ja ću vam
odgovoriti: "Sljedećega tjedna ili za jedno stoljeće" Ja to ne
znam.
JEAN HEIDMANN 79
Ako nam znakovi razuma stignu za jedan dan, odakle će doći?

Nedavno otkriće planeta oko dalekih sunaca omogućava
znanstvenicima ponovno postavljanje tog pitanja pod no-
vim svjetlom. Otkriće tih novih svjetova već je vrtoglavo um-
nožilo mogućnosti postojanja, negdje u svemiru, zemalja is-
tovjetnih našoj. Alfred Vidal-Madjar procjenjuje sada te mo-
gućnosti i njihove daleke posljedice.
Alfred Vidal-Madjar
SVJETLOST
SUNACA
D irektor istraživanja u CNRS-u, istraživač u pariškom As-

trofizičkom institutu, profesor fizike na Politehnici, Al-
fred Vidal-Madjar se nalazi na predstraži promatranja ne-
davno otkrivenih novih planeta. Za ovog bonvivana, astro-
nomija je jedan od velikih užitaka života. On voli podijeliti svoja
otkrića te je tako počeo jedne večeri u Ijetovališnom klubu
održavati predavanja, na plaži, između skečeva Marie-Anne
Chazel, Christiana Claviera, Gerarda Jugnota, Thierryja
Lhermittea i Valerie Mairesse. Fotografija galaktike koja je
upala medu fotografije s ljetovanja izazvala je tada ovaj ko-
mentar: "Gledaj, kreneš sa stanice Montparnasse, ideš u
Bretanju, zatim ideš ravno dva milijuna svjetlosnih godina, i
dođeš upravo tu!"
Egipćanin po rođenju, rođen 1942. godine, Alfred Vidal-
83
Madjar imao je devet godina kada je napustio Kairo da bi do- sun-čevoj svjetlosti, ulazili su u rezonanciju i obavještavali me
šao živjeti u Francusku. No, francusko je državljanstvo dobio vrlo suptilno o sunčevoj aktivnosti na toj valnoj dužini. Jedna
tek 1963. godine, nakon završetka studija na L'Ecole druga staklenka smještena točno pokraj prve, sadržavala je
poly-technique. Zaljubljen u fiziku već od drugog razreda, deuterij - teški vodik - čija je rezonancija lagano pomaknuta.
otkrio je djelo Materija i svjetlost Louisa de Brogliea Ona mi je omogućila promatranje sunčeve svjetlosti na
(1892.-1987), Nobelova nagrada za fiziku početkom stoljeća, susjednoj valnoj dužini, dakle, finije nadziranje Sunca. No, što
izvanrednu knjigu o prirodi materije. "To je bilo bolje od je još važnije, ona mi je zabila deuterij u glavu, u vrijeme kada
znanstvene fantastike!", kaže smijući se. "De Broglie je išao se o njemu gotovo i nije govorilo. Deuterij, izvanredan ele-
beskrajno dalje od svih romana, jer mi je govorio o prirodi ment prirode, nastao je u trenutku Velikoga praska, a uništi
stvarnosti. On me je učio da je materija koja nas okružuje, se, otada, svaki puta kada se nade ulovljen unutar neke zvi-
onakva kakva se očituje, potpuno drukčija od onog što mi jezde. Tako, svaki atom deuterija kojeg srećemo, dolazi nam
vidimo. Svako zrnce svjetlosti, svaka čestica materije ravno iz tog fantastičnog trenutka, to jest rađanja svemira. U
istovremeno je i jedan val. Sve je istovremeno val i čestica. ovom slučaju imao sam ga punu moju staklenkicu... Dakle,
Umjesto da se širi u ravnoj crti kako bismo mi bili skloni imao sam u rukama neku vrstu koncentrata Velikog pras-
misliti, materija kruži u valovima šireći valove". U isto je to ka!".
vrijeme Alfred Vidal-Madjar otkrio Einsteinovu teoriju Alfred Vidal-Madjar pisao je NASA-i sugerirajući proma-
relativnosti. tranje deuterija pomoću satelita OAO-3 [Orbiting
Pored svega toga, još nije pomišljao postati astronom Astro-nomical Observatory], lansiranog 21. kolovoza 1972.
te je oklijevao između radnog mjesta rukovoditelja tvrtke i godine, a nazvanog Copernicus 1973. u čast slavnoga
osnivanja reklamne agencije, kada mu je jedan prijatelj s Po- poljskog astronoma iz XVI. stoljeća, Nikole Kopernika. "Znali
litehnike telefonirao i predložio mu da konstruira umjetni smo da ima deuterija na Zemlji, u oceanima. Zašto ne
satelit što ga je trebao financirati CNES, a lansirati NASA. pokušati naći ga u svemiru? Oni koji su projektirali i
Bilo je to 1965. godine, Francuska je započinjala svemirsku konstruirali taj satelit nisu nikad pomišljali da bi ga se moglo
avanturu i sudjelovala je u seriji satelita OSO (Orbiting Solar koristiti za traženje deuterija. Kada su primili moje pismo, išli
Observatories), namijenjenih motrenju Sunca iz svemira, iz- su provjeriti spektar jedne zvijezde i našli tamo signaturu
van Zemljine atmosfere. U četiri je godine Alfred Vidal-Mad- deuterija, sasvim istovjetnu onoj koju sam predvidio. To je
jar konstruirao taj satelit, koji je bio smješten na stazi na bilo prvi puta da se mjerilo izravno taj element izvan Zemlje, a
petsto i pedeset kilometara visine. To je iskustvo odredilo imao je ondje vrlo različitu vrijednost. Tako smo shvatili da je,
nastavak njegova puta. na našem planet-u, bio obogaćen na poseban način. Deuterij
Pomalo je bio čisti slučaj - i opet vragolasta šala istra- se pokazao savršeno preciznom sondom koja omogućava
živanja - što se Alfred Vidal-Madjar kasnije zainteresirao za mjerenje ukupne količine materije u svemiru". A upravo je taj
deuterij. Počeo je promatrati sunčevu svjetlost, posebno deuterij trebao tražiti satelit FUSE [Far Ultraviolet
ul-traljubičastu. "U to vrijeme koristio sam atome vodika Spectroscopic Explorer), lansiran 26. lipnja 1999. godine sa
koji su bili zatvoreni u zgodnoj maloj staklenci - uostalom, Cap Canave-rala.
jednu sam sačuvao za uspomenu u mom uredu. Ti atomi, u
85
Za potrebe svog promatranja, Alfred Vidal-Madjar je po- A. V.-M. - Točno. Primjenjena na neku zvijezdu, ona omo-
stao pravi svjetski putnik. Kad se već ne može ukrcati na gućava da vidimo postoji li oko nje svijetleći kolut koji bi
svemirski brod, provodi svoje vrijeme između Pariza, Čilea, upozoravao na nazočnost prašine. Tako su uhvatili po prvi
Havaja Godine 1984. doznao je iz novina za postojanje diska puta, neospornu sliku diska prašine! Bili smo, naime, nakon
prašine oko zvijezde Beta Pictoris, na udaljenosti od šezde- promatranja izvršenih 1983. godine zahvaljujući satelitu
set i šest svjetlosnih godina od Zemlje. Otada, prikovan uz IRAS, gotovo sigurni da te prašine postoje, no nismo raspo-
svoje brojne teleskope, nije prestao vrebati pojavu novih ne- lagali slikom da se u to uvjerimo. Ovaj puta vidjela se jasno!
beskih Zemalja. Žetva je tek započela... To je sve mijenjalo. Radilo se o golemu disku, deset puta
većem od našeg Sunčevog sustava.
- Zašto prašina ima oblik diska?

Novi PLANETI
A. V.-M. - Kako se oblikuje zvijezda? Iz međuzvjezdanog
- Godine 1984. saznali ste senzacionalnu vijest: otkriven je oblaka koji se uruši u sebe sama. Stežući se, počinje se vrtjeti
planetni sustav oko zvijezde Beta Pictoris, šezdeset i šest sv- sve brže i brže. Centrifugalna sila sprečava plin i prašina koji
jetlosnih godina odavde. To otkriće vas je uzbudilo. Zašto? se vrte da budu privučeni prema središtu, osim ako ne padnu
"iznad" ili "ispod", to jest uzduž rotacijske osi. Tako se, stežući,
Alfred Vidal-Madjar - Oh, da, to je bio veliki dan, jedno od oblak posve prirodno spljošnjava i dobiva konačno oblik diska.
mojih velikih znanstvenih uzbuđenja! Takvo što nisam uopće To je univerzalni oblik. Nalazi se posvuda, od galaktika do
očekivao. I opet smo bili u avionu, na putu prema europskim planetnih sustava.
opservatorijima na jugu, u Čileu, Roger Ferlet, s kojime sam
dijelio tolike astrofizičke avanture na sve četiri strane svijeta, i
ja. Nedaleko od nas, jedan je putnik čitao novine. Neobična - Okreće li se sve što je na stazi u istome smjeru?
fotografija, očito astronomska, bila je na prvoj stranici. Kada A. V.-M. - Sve što je smješteno na stazi oko istog tijeka.
je konačno napustio sjedalo, bacili smo se na njegove novine i Tako je s planetima Sunčevog sustava: svi se gibaju u istome
otkrili da je to fotografija diska prašine otkrivenog oko smjeru jer su svi rođeni u istom prvobitnom disku u rotaciji. U
zvijezde Beta Pictoris To je bilo sjajno! Nismo mogli odoljeti II. stoljeću naše ere, Klaudije Ptolomej je opazio ono što je on
Uzeli smo novine i pročitali članak... Teleskopom na tlu, nazivao retrogradno gibanje, no to je bila iluzija vezana uz
upravo u Čileu, američki astronomi Bradford Smith i činjenicu da se sva nebeska tijela ne gibaju oko Sunca istom
Richard Terrile primijenili su na zvijezde tehniku, koja se brzinom.
obično koristi za promatranje sunca: koronografiju.
- Kako ste mogli znati da su te prašine u vezi s planetima? A.

- Ta se tehnika sastoji u prekrivanju Sunca da bi se proma-
trala njegova svijetleća korona? V.-M. Nisam ništa znao! Paradoksalno je da je planeti,
ALFRED VIDAL-MADJAR 87
koji su malobrojni, gotovo nemoguće otkriti usred prašine - Zašto je to sreća? Ne bi li se jasnije vidio disk da ga proma
koja se pak lako otkriva zbog njene velike količine. Ipak tramo odozgo?
smo vraški željeli uvjeriti se te smo si rekli: čim stignemo, A. V.-M. - Ne, taj je disk previše tanak, izgledao bi nam
naciljat ćemo teleskop i Beta Pictoris je naša! Bit će to prvi odozgo proziran! Sastojci od kojih je sastavljen, nemojte za-
puta da promatramo neki drugi planetni sustav, a ne naš A boraviti, zapravo su vrlo daleko jedan od drugoga. To je
nabasali smo na izvanredno bogat i složeni sustav. Ne samo sreća jer, pod tim povlaštenim kutom, svjetlost zvijezde stiže
da je bilo prašine u tom disku, dakle, eventualno planeta, nego nam tek nakon što je prošla cijeli disk. To nam omogućava
smo također otkrili, uz pomoć naša prva tri studenta koji su identificiranje i analizu svih prepreka koje ona susreće na
radili na toj temi, Anne-Marie Lagrange, Herve Beust i svome putu: planete, asteroide, komete, prašine, plinove...
Magali Deleuil, da se zanimljivi udari plina pojavljuju često
točno ispred zvijezde. Pokazali smo da su oni nastali zbog
stalnog padanja kometa: ta je zvijezda doista bombardirana - Kako možete identificirati i analizirati tako udaljene objekte?
svaki dan. Usporedite, naše ih Sunce prima samo nekoliko A. V.-M. - Po njihovim bojama. Da, točnije rečeno, po zra-
godišnje. čenju koje upijaju i koje ispuštaju. Prema svojoj veličini, gu-
stoći, masi, svom kemijskom sastavu, svojoj udaljenosti u
- Znači li to da je Beta Pictoris mlada od Sunca? odnosu na zvijezdu, svako tijelo ulazi u interakciju sa svjet-
lošću na svoj način. Svi mi imamo neko sadašnje iskustvo s
A. V.-M. - Da, ona ima otprilike sto milijuna godina, što je tom pojavom: svako obasjano tijelo upija dio svjetlosti, a
relativno malo. Njen je sustav, dakle, mnogo uzburkaniji od ostatak odbija. Upravo taj ostatak mi proučavamo, a on daje
našeg Sunčevog sustava, koji je star četiri i pol milijarde go- stvarima njihove boje. Spektografija, to jest fina analiza
dina i koji je imao dovoljno vremena da se urazumi. On je "boja" tih ostataka, uči nas da su zvijezde sastavljene od istih
bio u stanju sličnom stanju Bete Pictoris u vrijeme oko atoma kao i mi.
se-damsto milijuna godina nakon svog nastanka. Tako nas ta
udaljena zvijezda uči našoj vlastitoj povijesti. Već poznajemo
njena glavna razdoblja zahvaljujući, između ostalog, prouča- - Ukratko, po njihovim sjenama vi otkrivate i analizirate ta
vanju meteorita i brojanju Mjesečevih kratera oko mjesta nebeska tijela?
aluniranja misija Apollo. A. V.-M. - Tako nekako: varijacijama njihove svjetlosti prema
njihovoj boji. Tu informaciju nazivamo "spektrom" pro-
- Obaviještava li nas promatranje Bete Pictoris također i o matranog nebeskog tijela. No, ne treba se toga bojati Već
prirodi njenog diska? ste vidjeli spektar Sunca, a da se niste uplašili, već naprotiv,
uz kišu ponekad vam se javio u obliku prekrasne duge. U tom
A. V.-M. - Naravno, tim više što imamo sreće da ga vidimo slučaju, kapljice kiše odigrale su ulogu otkrivača, ili pak
u profilu, u obliku crte poprijeko zvijezde. spektografa. Da bi se bolje razumjelo to raspadanje
JESMO LI SAMI U SVEMIRU? ALFRED VIDAL-MADJAR 89
svjetlosti, zamijenimo je sa zvukovima. Svakoj boji duge, - Svaki atom? Sanjamo li?
pridružimo jednu glazbenu notu: crveno - do, narančasto -re,
A. V.-M. - No, da! Svaki atom ima svoj potpis. Svaki je
žuto - mi, zeleno - fa, plavo - so, indigo - la, ljubičasto
atom neka vrsta rezonatora koji vibrira svojom vlastitom
- si. Ispružite se sada nonšalantno na klavijaturu glasovira,
valnom dužinom, svojom vlastitom svjetlošću, svojim vla-
proizvest ćete nehotice neku vrstu akorda koji je ekvivalent
stitim "zvukom". Isto kao što nota emitirana u blizini glaso-
jedne "boje". Ako pritišćete vrlo ujednačeno na sve note, ra vira izaziva suglasno vibriranje točno određene žice,
dite "bijelo". Ako ne dirate glasovir, radite "crno". Sunce sa svijet-lost koju emit ira zvijezda, prolazeći kroz taj oblak
drži u svom spektru mnogo mi, ali isto tako pomalo i drugih pun atoma, zavibrirat će svaku "atom-žicu" u rezonanciju,
"nota". Akord koji odgovara sunčevoj svjetlosti, dakle, je prema valnoj dužini koja joj točno odgovara. Tako uspijevamo
"žut". Kada zalazi, vidimo ga kroz vrlo debeli sloj atmosfere, analizirati na nevjerojatno točan način mjesto koje se nalazi
koja u ovom slučaju, upija mnogo više najviših "nota". At svjetlosnih godina daleko.
mosfera, iako daleka i više desetaka kilometara iznad naših Naravno, ta mjerenja moraju biti izvanredno točna kako
glava, tako se pokazuje, a spektar što ga Sunce upija izgleda bi nas obavijestila o mogućoj oscilaciji zvijezde u odnosu na
nam mnogo bliže jednom do. Zalazeće Sunce tako postaje
nas. Da vam slikovito objasnim. Niti Sunce nije fiksno. Na
tamnije, i osobito "crvenije".
njega djeluje, među ostalima, Jupiter, koji mu nameće
Na isti način, svaki objekt koji se postavlja između zvi-
osciliranje s periodom od dvanaest godina koliko traje jedan
jezde i nas, ma kako dalek on bio, upija dio svjetlosti koju
obilazak Jupitera oko Sunca. Kada je Jupiter s jedne strane
nam ona šalje i transformira njen spektar. Do nas stiže pun Sunca, on privlači Sunce prema sebi brzinom od trinaest
"rupa", kao da "note" nedostaju. Slika koju dobivamo podsjeća metara u sekundi. Kada se nađe na drugoj strani, Sunce se
nas na češalj, gdje bi svaka "rupa" bila "zub" koji bi odgovarao kreće prema toj strani. Kada bi Sunce bilo veličine naranče, to
"sjeni" jednog od objekata što ga svjetlost susreće. U tim bi odgovaralo laganom podrhtavanju od naprijed prema
sjenama nalazimo informacije o kemijskom sastavu tog natrag oko jedne točke na površini naranče.
objekta, njegovoj temperaturi, njegovu kretanju. Sve te
informacije omogućuju nam također vrlo točno mjerenje kre-
tanja same zvijezde u odnosu na nas. Ako se zvijezda pribli- - Dakle, neki daleki promatrač, pod uvjetom da je vrlo str-
žava, svaki se atom zvijezde približava, a njena "boja" postaje pljiv, mogao bi otkriti svakih dvanaest godina to osciliranje
"viša". Njen se spektar lagano mijenja: postaje više "plava". Sunca, te na temelju toga zaključiti da postoji planet kao
Ako se, naprotiv, ona udaljava, postaje više "crvena". Jupiter?
A. V.-M. - Točno. Mi imamo, štoviše, točan pojam o tome
- Možete li vidjeti kretanje svakog atoma?
kakva je minimalna masa nekog planeta koji bi izazvao takvo
A. V.-M. - Da, moguće je istodobno zajedno promatrati osciliranje. Naravno, ako je njegova staza blizu zvijezde, ona
svaki atom. će moći proizvesti iste pomake s manjom masom, i u mnogo
kraćem vremenu.
90 JESMO LI SAMI U SVEMIRU? ALFRED V IDAL-M ADJAR 91
- I odmah ste našli planet u blizini Bete Pictoris? A. V.-M. - Ne, no to je savršeno razumljivo jer su u to vrijeme
njihovi ciljevi bili vrlo različiti od naših. Godine 1981. nije se
A. V.-M. - Nikako ne! Zapravo je to duga priča. Ukratko,
uopće postavljalo pitanje planeta, u svakom slučaju, ne na taj
znajući da je disk uočen djelomično, rekao sam si da proma-
način.
trajući strpljivo svjetlost zvijezde kroz dulje vrijeme, ako
postoje planeti u disku, veliki su izgledi da vidimo kako prolazi
jedan između zvijezde i nas. Dovoljan je jedan sasvim mali - U to vrijeme, prije jedva dvadeset godina, još je vladala slika
teleskop od nekoliko desetaka centimetara da obavi taj posao. o svijetu prema kojoj je postojao samo jedan planetni sustav?
No, važno je da promatranje bude kontinuirano. Upravo tada,
jedan novi student, Christian Nitschelm, u posjeti A. V.-M. - Ne, zamišljalo se da moraju postojati i drugi, no
Opservatoriju u Ženevi, govorio mi je o teleskopu kojim su se tada se činilo nezamislivim da bismo mogli biti svjedoci po-
astronomi tog opservatorija mogli služiti u Čileu i koji bi mrčine zvijezde od strane planeta. Ta je pojava zapravo iz-
mogao izvesti takva promatranja. Predložio je da pođe tamo vanredno rijetka. Ako se nasumce promatraju zvijezde, iz-
obavljati ta istraživanja. On je, dakle, promatrao Beta Pictoris, gledi su da to vidimo jedan prema milijun. To je kao da želite
noć na noć, no njen sjaj gotovo da i nije varirao. Međutim, pronaći nekoga tko namiguje u gomili avenije
otkrio je također da je kod te zvijezde 10. studenoga 1981. Champs-Elysees od trga l'Etoile do trga Concorde! Oni su si
godine varijacija bila vrlo neobična i vrlo velika. Naime, rekli, razumno: ne treba tražiti iglu u plastu sijena, ta pojava
pronašao je u arhivima Opservatorija u Ženevi podatke uočena 10. studenoga 1981. godine samo je jedna od neobič-
kontinuiranoga promatranja te zvijezde između 1979. i nosti svemira, i to je sve. I nastavili su svoja istraživanja. U
1981. godine. svakom slučaju, zahvaljujući njima, i drugim neovisnim ele-
Začuđujuće li koincidencije! Zašto su je promatrali u to mentima u vezi s tim sustavom kojeg sada dobro poznajemo,
vrijeme? Morate znati da je Beta Pectoris tada bila smatrana znamo da je promatranje jedne takve pomrčine bilo mnogo
samo običnom zvijezdom, upravo stoga što je izgledala vrlo vjerojatnije. Danas mislimo da postoje veliki izgledi da jedan
stabilnom: koristili su je kao referencu za mjerenje svjetlosti ili čak više planeta kruže oko zvijezde Beta Pictoris.
promjenjivih zvijezda. A onda jednoga lijepog dana, bolje
rečeno jedne lijepe noći, 10. studenoga 1981. godine, ta - Što se, dakle, dogodio 10. studenoga 1981. godine u su
standardna zvijezda, model stabilnosti, počela je mijenjati sjaj stavu Bete Pictoris?
na neprikladan način. Oni koji su proučavali promjenljive A. V.-M. - Slabljenje zvjezdane svjetlosti tijekom nekoliko
zvijezde u to vrijeme rekli su si: Sto je to s tom standardnom sati. S Alainom Lecavelier des Etangsom, našim zadnjim
zvijezdom čiji sjaj varira? I jednostavno su je maknuli s popisa pristiglim studentom, pokazali smo da je to opadanje moguće
svojih referentnih zvijezda. objasniti prolaskom nekog planeta malo većeg od Jupitera ili
nekog koji ima prsten kao Saturn. Zamislite ponovo zvijezdu
A da si nisu postavljali pitanje zašto se tako ponaša? svedenu na veličinu naranče: takvu pomrčinu proizveo bi
planet, veličine graška koji hi prošao ispred nje.
92 JESMO LI SAMI U SVEMIRU? ALFRED VIDAL-MADJAR 93
Međutim, da bismo bili do kraja jasni, valja reći da nam je kupiti ili neki plinoviti planet ili zvijezda ili pak relativno
bilo teško objasniti pojavu koja se dogodila u dva navrata veći blokovi. Ovi posljednji formirat će na kraju male
točno prije i točno nakon prolaska "planeta": povećanje nakon planete poput Zemlje. Sustav Beta Pictoris je uzbudljiv za
kojeg je slijedilo smanjenje intenziteta svjetlosti. Možda je u promatranje jer se nalazi usred te burne faze: mnogo
disku prašine koja okružuje Beta Pictoris, taj "planet" stvorio aste-roida i kometa još lutaju i možda stvaraju, baš ovog
oko nje neku vrstu praznine; dolazak te praznine ispred trenutka, nove "zemlje".
zvijezde objašnjavao bi da ona tada jače svijetli. Ili pak, kako
nam je sugerirao astrofizičar Henny Lamers, vjerojatnije je da
smo prisustvovali prolazu golemog kometa ispred zvijezde: - Cesto se uspoređuje velike planete s usisavačima. Je li to
primjećeno povećanje svjetlosti prouzročio bi rep tog kometa. opravdano?
A. V.-M. - Doista, oni ili usisavaju prašine ili ih izbacuju
- Izgledate vrlo neodlučno u tom pogledu... prema zvijezdi ili ih skreću i šalju izvan sustava. Velika je
količina prašine, dakle, izbačena u međuzvjezdani prostor.
A. V.-M. - Da, jer to povećanje a zatim smanjenje sjaja zvi- To znači da neki meteoriti koji dolaze k nama možda potječu s
jezde nekoliko dana prije i poslije pomrčine u pravom smislu drugih planetnih sustava. Znate, mnogi ljudi još nisu shvatili
riječi, nije bilo ono što smo mi očekivali. Neki su mislili da iz važnost ovog otkrića: dokazano postojanje samo jednog
toga mogu izvući argument kako bi mogli reći: konačno, ne, to planeta, relativno blizu nas, a sada više desetaka njih,
nije bio planet! Uvijek ima skeptika. Zapravo, iznenađenja su povećalo je odjednom više milijarda puta mogućnost da
puna pouka. Mislim da smo imali sreću otkriti originalan postoji negdje, u našoj Galaktici, jedan drugi nastanjivi svijet!
događaj koji će nas sigurno mnogo čemu naučiti u svezi sa Nikad više nećemo gledati u nebo na isti način.
stvaranjem planetnog sustava, čak i ako za sada mi to sasvim
ne razumijemo.
- Ako doista postoje milijarde planeta u našoj Galaktici, znači
li to da imamo velike izglede tamo naći život?
- Kako neki disk prašine postaje organizirani planetni sustav?
A. V.-M. - Moglo bi se to misliti. Tim više što naš Sunčev
A. V.-M. - U glavnim crtama vjerojatno je ovako: čim se sustav i naš planet nemaju zapravo ništa posebnog. Mi smo
oko zvijezde oblikuje disk plina i prašine, ovi se nastoje čak u strašno običnom okolišu. Uzmimo planet Zemlju: je li
združiti u zrnca, zatim u sve veće i veće blokove, sve do ona najbliža Suncu? Najudaljenija? Nipošto, ona je na pola
promjera od nekoliko kilometara. Ti će se blokovi međusobno puta. Jesmo li mi na najvećem planetu ili na najmanjem?
sudarati, a neki od njih će se na kraju dovoljno nagomi-latit i Niti jedno, niti drugo. Najveći je planet Jupiter, najmanji
da privuku lutajuće plinove te će stvoriti goleme plinovite Merkur.
planete poput Jupitera. Zatim, sve će blokove srednjih Potražimo još što to mi imamo posebnog. Okrećemo li s e
veličina koji su ostali u sustavu, malo pomalo po oko neke pr ekrasne, izvanredne zvijezde? Nipošto. Sunce je
dosta osrednja zvijezda. Je li ono vrlo mlado i l i pak straš-
94 JESMO LI SAMI U SVEMIRU? ALFRED VIDAL-M ADJAR 95
no staro? Ne, ono ima četiri i pol milijarde godina i još će Zemlja bila pokrivena ledom, mnogo bi bolje reflektirala
trajati pet milijarda godina. Na pola je životna puta. A naša sunčevu svjetlost te bi se još više ohladila. Kako izgleda,
Galaktika? Jesmo li mi točno u njenom središtu ili na krajnjem Zemlja hoda po napetom užetu, balansirajući između dviju
rubu? Ne, mi smo u drugoj trećini Galaktike, u prosjeku. Je li katastrofa, jedna strašna koliko i druga...
naša Galaktika iznimna? Ne, ona ne spada ni u eliptičke
divove ni u nepravilne sićušne patuljke. Ona je vrlo obična
- Uvjeti pojave života na Zemlji su, dakle, doista vrlo osobiti,
galaktika. Dakle, govorimo si: gdje je čudo, gdje je izvanredna
restriktivni, izvanredni?
originalnost? Ako je naša situacija toliko obična, uvjeti za
život mogu se naći posvuda. A budući da sada znamo da ima A. V.-M. - Moguće je, no sjetite se ovoga: ima sto i pedeset
mnogo planeta, skloni smo biti još veći optimisti. milijarda zvijezda u našoj Galaktici. Ako one gotovo sve
imaju planete, doista bi bilo čudno da ne postoji jedan sustav
na tisuću, to jest na milijune, gdje bi neki planet pružao
- Zar ne postoji neka idealna udaljenost u odnosu na zvijezdu da
povoljne uvjete za razvoj života.
bi neki planet bio nastanjiv?
A. V.-M. - Dakako, to je ono što se naziva zonom nastanji-vosti.

- Koliki je postotak zvijezda za koje se misli da imaju planet-
U načelu, bolje je ne biti preblizu zvijezde, jer će biti previše
ni sustav?
vruće, niti predaleko, jer će biti tako hladno da se više ništa
neće događati. To je bez sumnje slučaj s Titanom, Saturnovim A. V.-M. - Po prilici jedna od dvije. No, kako bismo obuzdali
satelitom, na kojem je atmosfera dušika i ugljičnog dioksida, naše oduševljenje, prihvatimo udio jedan od deset, što daje
slična primitivnoj atmosferi Zemlje. NASA i ESA su, dosta veliki broj, petnaest milijarda samo u našoj Galaktici.
uostalom, poslale prema Titanu sondu Cassini-Huygens, koja
bi trebala omogućiti proučavanje sredine slične onoj naših
- Koliko ih mi poznajemo?
početaka, ondje gdje je hladnoća možda sve očuvala...
Zemlja se nalazi na razumnoj udaljenosti od Sunca, što A. V.-M. - Još do prije godinu dana otkriveno ih je bilo oko
joj je omogućilo da ima oceane u tekućem stanju za sve vrijeme dvadeset. Danas ih ima blizu tridesetak i, kao što sam rekao,
njena postojanja - milijardama godina! Bi li to bilo tako da ta kiša planeta ne prestaje padati. Najznačajniji trenuci tih
se Zemlja nalazila malo bliže ili malo dalje? Matematički otkrića planeta, otkrivenih da indirektan način zahvaljujući
modeli koji predstavljaju evoluciju atmosfere pokazuju da bi sićušnim pomacima zvijezda oko kojih se gibaju, bili su
bilo dovoljno da ona bude bliže Suncu pa da oceani počnu sljedeći: Švicarci Michel Mayor i Didier Queloz otkrili su
kipjeti i da potpuno ispare, ostavljajući na Zemlji očajnu prvi planet 1995. godine, oko zvijezde 51 Pegaz. izabrane jer
površinu kao onu na Veneri. A kad bi se malo udaljilo je slična našem Suncu. Amerikanci Paul Butler i Geof-frey
udaljilo od Sunca, oceani bi se zmrzli. Kad bi Marcy su za t i m omogućili otkrivanje mnogih drugih planeta koji
kruže oko zvijezda i, osobito, 1999. godine, pr-
vog planetnog sustava izvan našeg, a sastavljenog od tri di- valo. On je proizveo pomrčinu sličnu onoj koja je viđena kod
vovska planeta na stazama oko zvijezde Ipsilon Andromede. Bete Pictoris 10. studenoga 1981. Ovaj dvostruki dokaz
Brojni astronomi doprinose tim otkrićima, među kojima definitivno je odagnao sumnje posljednjih skeptika, ukoliko
moramo istaknuti planet, kojeg je 1998. godine otkrila fran- ih je još ostalo. Detekcija putem dviju nezavisnih metoda
cusko-švicarska ekipa oko zvijezde Gliese 876. Dakle, radi daje povrh toga i pristup točnim izračunima mase i veličine
se o zvijezdi vrlo male mase, slične golemoj većini onih koje planeta.
nalazimo u našoj Galaktici. Planetni sustavi prisutni oko Dakle, sada znamo da se indirektnom metodom doista
takvih zvijezda su, dakle, bez sumnje, gotovo isto tako brojni otkrilo planete. Također znamo da ti planeti nisu previše
kao i one Ta plodna istraživanja su nas upoznala s iz- egzotični budući da je onaj koji kruži oko HD 209458 plinovit
vanrednom raznolikošću planetnih sustava te, kao i uvijek, i vrlo male gustoće te se svrstava u prosjek naših "divovskih
nova promatranja nameću ponovna preispitivanja. Među planeta" - vjerojatno dosta sličan Saturnu. Kako mi
velikim smo iznenađenjima ustanovili da divovski planeti objavljujemo ovu knjigu misleći na III. milenij, glede slič-
mogu kružiti na vrlo maloj udaljenosti od njihove zvijezde te nosti promatranih pomrčina u slučaju Bete Pictoris i HD
da staze planeta nisu neophodno gotovo kružne, kako smo 209458, danas se kladim pred sudom Povijesti da ćemo
mislili da možemo zaključiti iz jedinoga primjera što smo ga onoga (bliskog) dana kada budemo raspolagali instrumentima
do sada poznavali - našeg Sunčevog sustava. koji će moći izravno otkrivati planete oko drugih zvijezda,
znati što se zapravo dogodilo 10. studenoga 1981. godine
ispred zvijezde Beta Pictoris.
- Ukratko, imate sve razloge misliti kako ima planeta oko
Bete Pictoris i mnogih drugih zvijezda, no vi ih niste nikada
vidjeli. Jeste li sigurni da se ne radi o pogrešci?
A. V.-M. - Istina je da je ta metoda detekcije na temelju KANTA PUNA ZVIJEZDA
pomicanja zvijezde indirektna. Doista, mi ne vidimo planet
već samo njegovo djelovanje na središnju zvijezdu. Neki su - Do 1984. godine nije se zapravo ništa primijetilo što bi
dugo ostali skeptični, zamišljajući druge mehanizme koji bi moglo navesti na razmišljanje da postoje drugi planetni su-
mogli objasniti ponašanje kakvo se pokazuje u zvjezdanim stavi?
spektrima, na primjer zaobilazno putem neke vrste disanja
zvjezdane atmosfere, vrlo pravilnog, koje bi moglo navesti A. V.-M. - Budimo pravedni: pitanje se postavljalo odavno.
na pomisao da se zvijezda giba naprijed-natrag. Međutim, Pionir tih istraživanja bio je nizozemski astronom Peter
zbio se, krajem 1999. godine, događaj od velike važnosti. Van de Kamp. Četrdeset godina prije ostalih on je shvatio
Više promatračkih ekipa otkrilo je indirektno jedan planet da planet na stazi oko svoje zvijezde mora neznatno mijenjati
oko zvijezde HD 209458, zatim je ponovo pronađen na di- njeno gibanje po nebu. Na taj su način mnoge dvostruke
rektan način, prigodom njegova prolaska ispred zvijezde 9. i zvijezde već bile, uostalom, otkrivene. Pratilac Siriu-sa, jedan
Hi. rujna 1999. godine, točno u trenutku kada ga se očeki- bijeli patuljak, bio je tako otkriven i prije nego li
ga se moglo promatrati teleskopom. Međutim, planet je deset Godinu dana prije otkrića diska Bate Pictoris?
i više puta manji od zvijezde te je njegov utjecaj na zvijezdu
A. V.-M. - Tako je. Promatranja satelita IRAS otvorila su
stoga mnogo manji. Ako pozorno motrimo kretanje neke
put svim današnjim istraživanjima na tom području. Upravo
zvijezde na nebu, govorio je Van de Kamp, ipak ćemo vidjeti
zahvaljujući njima saznali smo za postojanje prašine oko
kako se njiše, iako neznatno malo. Otada je sve u točnosti
Bete Pictoris, između ostaloga. Kako to? Satelit IRAS je
mjerenja. Van de Kamp je mislio da je dostigao dovoljnu
utvrdio, po prvi puta, kartu neba u infracrvenom. I našao je
točnost i stoga je vjerovao da je otkrio više planetnih sustava,
"previše" svjetla!
posebno sustav sastavljen od više planeta oko jedne vrlo
bliske zvijezde, Barnardove zvijezde. Njegovi su podaci
nažalost bili nedovoljni, no njegova intuicija i njegovi napori i - Previše svjetla?
danas se u velikoj mjeri koriste.
A. V.-M. - Da, iznenadili smo se utvrdivši da 30% promat-
Svakako treba citirati prethodnika metode koja je dala
ranih zvijezda emitiraju više svjetla nego što je predviđeno
prve plodove tog traženja, one o njihanju naprijed-natrag:
na toj valnoj dužini. Vega, na primjer, u zviježđu Lire, pro-
Bruce Campbell, kanadski astronom, koji je, već od 80-tih,
izvodila je to neidentificirano zračenje - stoga je nazvano
pokušavao otkriti na taj način planete
"fenomen Vega". No, odakle je dolazio taj višak svjetlosti?
kanadsko-francus-ko-havajskim teleskopom postavljenim na
Postavljena je hipoteza da te zvijezde moraju biti okružene
vrhu vulkana na Havajima.
dosta hladnim prašinama, koje emitiraju tu vrlo osobitu sv-
jetlost. Odatle do zamišljanja te prašine u obliku planetna
- Jesu li ih smatrali luckastima? sustava bio je samo jedan korak To je bio prvi čvrsti pokazatelj.
A. V.-M. - Oh ne, nimalo, to su vrlo ozbiljni promatrači! No,
znate, uvijek postoji pomalo sklonost da se nađe ono što se - Što je to infracrveno?
traži, osobito ako podaci nisu dovoljno kvalitetni. Stoga je
A. V.-M. - Promatranje boja omogućava procjenu mnogih
dobro da znanstvena rasprava bude uvijek otvorena, da bude
stvari, kao što smo to već vidjeli, te, između ostaloga, tem-
skeptika. Nema znanstvenog istraživanja bez proturječnih
perature. Spektar vidljive svjetlosti, to jest dugine boje
rasprava. Tek nakon dugih suprotstavljanja dolazi sigurnost.
-koje se mogu navesti redom: "ljubičasto, plavo; zeleno, žuto,
Ako je, štoviše, moguće dobiti potvrde potpuno neovisnim
narančasto i crveno", predstavlja samo jednu ljestvicu na
metodama, kao u slučaju planet a oko HD 209458, tada smo
klavijaturi našega glasovira. Ljestvica iznad, u visokim to-
pobijedili...ili gotovo pobijedili, jer nam priroda ponekad
novima, je izvan ljubičastog. Naziva se ultraljubičasto. Ono
postavlja vražje zamke. U slučaju Van de Kampa, njegova su
ispod, u dubokim tonovima, točno prije crvenoga, nazvano
otkrića bila dugo osporavana da bi konačno bila odbačena.
je infracrveno. Što je neka zvijezda toplija, svjetlost koju
Tako se nije dogodilo ništa važnoga do lansiranja satelita za
ona emitira sadrži više energije, više je u "visokim notama"
infracrvenozračenje IRAS, što su ga izveli Nizozemci,
Britanci i Amerikanci 1983. godine.
koji ispunja vašu sobu za primanje. Koliko zrnaca pijeska
i teži prema plavom, ljubičastom ili čak ultraljubičastom.
odgovara žutim zvijezdama sličnima Suncu? Jedna puna
Ona tada emitira na gotovo isti način sve dugine boje, te
kao na glasoviru s kojeg bi se čule sve njegove note jednakom kanta. Koliko zvijezda vidimo golim okom za lijepe ljetne
jačinom, ona bi konačno izgledala plavičasto bijela. Najtoplije večeri? Jednu žličicu!
zvijezde izgledaju nam, dakle, vrlo blijedo plave. I tako, što
su hladnije, njihova svjetlost ima manje energije, to više - To je malo, ali to je mnogo!
postaju "dubokih tonova", dakle crvene. Najhladnije zvijezde
A. V.-M. - Na početku, analogijom, astronomi su tražili pla-
su crvene.
netne sustave oko žutih zvijezda sličnih Suncu. Promatrali su
vrlo mali prstovet žutih zvijezda u žličici, dobro su ih
- To je pomalo teško razumjeti jer smo navikli da nas crvena pročešljali, i doista, otkriveno je više planetnih sustava. Sami
boja asocira na boju vatre... su sebi rekli da su dobro učinili što su tu tražili. Iz toga su
zaključili da su možda sve žute zvijezde iz kante, ili barem
A. V.-M. ~ Istina je da je vatra više crvena. Ona je "samo"
dobar dio njih, također okružene planetnim sustavima. I
crvena, zapravo, jer nije tako topla. Uostalom, ne kaže li se da
zatim jednoga dana, kao što sam vam rekao, pronađen je
je željezo zagrijano do crvenoga kada je vruće, a zagrijano do
planetni sustav oko jedne malene hladne (crvene) zvijezde,
bijeloga kada je još više vruće? Prašina, još hladnija nego
Gliese 876. To je otkriće promijenilo sve.
zvijezde, emitira svjetlost još "dublju" od crvenoga, u
infracrvenome, ponekad čak oktavu ispod, daleko
infracr-veno. Upravo u toj infracrvenoj "boji", nevidljivoj - Zašto?
golom oku, otkrile su se prašine oko zvijezda na karti neba
A. V.-M. - Jer ta zvijezda ima vrlo malu masu, trećinu
satelita IRAS.
mase Sunca, i jer je dosta blizu nas, oko petnaest svjetlosnih
godina. Naime, u našoj Galaktici, male zvijezde su daleko
- Do sada su se svi promatrani planetni sustavi nalazili unutar najbrojnije: blizu 80% gomile pijeska. To nije više kanta žutih
naše Galaktike? zvijezda koja sadrži planetne sustave naše Galaktike, nego
gomila koja ispunjava cijelu vašu sobu za primanje!
A. V.-M. - Da, sva ta promatranja su dosta blizu nas, na
manje od dvjesto svjetlosnih godina, a odnose se na dosta
sjajne zvijezde, praktički sve vidljive golim okom. - Je li činjenica da je nađen planet oko tako bliske malene
zvijezde promijenila vjerojatnosti?
- Dvjesto svjetlosnih godina, za vas, nije bog zna što... A. V.-M. - Danas se misli da bi jedna zvijezda od dviju
mogla imati planetni sustav Prije tih otkrića, mnogi su ljudi
A. V.-M. - I nije. U Galaktici je to vrlo malo. Uzmite sto i
bili uvjereni da postoje drugi planetni sustavi u svemiru t,e
pedeset, milijarda zvijezda naše Galaktike i promijenite ih u
da se zvijezde rađaju okružene diskom prašine. No, nitko
sto i pedeset milijarda zrnaca pijeska. Imate gomilu pijeska
za to nije imao dokaza. Otad je učinjen golemi korak. Mi A. V.-M. - Poznajemo masu pulsara i veličinu njihanja: iz
znamo kako se rađaju zvijezde, vidimo ih kako se razvijaju, toga možemo izvesti zaključak o masi tijela. No, ipak valja
vidimo kako se pojavljuju planetni sustavi, a sada otkrivamo i reći, to prvo otkriće planeta oko pulsara, koje je toliko uz-
same planete. Više nismo u području pretpostavki. Sada budilo duhove, bila je pogreška.
znamo da se u našoj Galaktici planetni sustavi broje u mili-
jardama. - Zacijelo je to bilo veliko razočaranje!
A. V.-M. - Oh, znate, pogreške su često vrlo poučne. One
pomažu drukčije razmišljati. Ova je poslužila prihvaćanju
TAJNA PULSARA pomisli kako može biti planeta oko pulsara. Ta si je zamisao
prokrčila put, promatranja su se nastavila, i godinu dana
- Za koja se još druga područja neba misli da su tamo kasnije, 1992. godine, Alexander Wolszczan i David Frail
otkriveni planeti? otkrili su sustav od tri planeta oko jednog pulsara udaljenog
tisuću i petsto svjetlosnih godina, u zviježđu Djevice. Za dva
A. V.-M. - Godine 1992., tamo gdje se to nije uopće očekivalo, od njih, koji imaju analognu masu onoj Zemlje, gotovo smo
nađeni su planeti oko jednog pulsara, dvije tisuće svjetlosnih sigurni. Za treći, sličan Mjesecu, još postoje neke dvojbe.
godina od Zemlje. Svi su bili zaprepašteni, jer su pul-sari mrtve
zvijezde koje su završile svoj život nakon što su eksplodirale u
supernovu. To je programirani kraj svih zvijezda velike mase - Emitira li pulsar svjetlost?
koje se, na kraju života, uruše u same sebe, zatim odskoče na A. V.-M. - Vrlo malo i vrlo ju je teško otkriti. Međutim, on
svome željeznom srcu u divovskoj eksploziji koju je teško i emitira pulsiranje, po čemu je dobio ime.To je sustav vrlo
zamisliti. Za nekoliko mjeseci, zvijezda postane toliko sjajna snažnog magnetskog polja koji šalje snop svjetlosti izvan-
kao sve zvijezde Galaktike zajedno! Dakle, mislilo se, ako je redno fokusiran, pomalo kao svjetionik kada šara obzorom
postojao planetni sustav oko jedne takve zvijezde, on je morao okrećući se oko sebe. I svaki puta kada taj snop prolazi preko
biti izbačen ili je ispario tijekom eksplozije, ne ostavljajući ništa nas, mi primamo jedan "bip". Pulsari su bili otkriveni
na stazi oko pulsara. To je bilo posljednje mjesto u svemiru promatranjima radioastronoma, na "ljestvici" nekoliko oktava
gdje bismo išli tražili planete! A evo, jednoga dana 1991. "nižoj" od one infracrvenoga, u "boji" nazvanoj "radio". Kada
godine, promatrajući impulse koje su odatle primili, dva su su čuli te nevjerojatno pravilne "bipove" - dugo su ure na
promatrača zaključila da njihov pulsar ide naprijed-natrag. To Zemlji bile manje točne od pulsara - povjerovali su da je
je njihanje ukazivalo na nazočnost jednog tijela na stazi, bez riječ o kodiranoj poruci toliko očekivanoj poruci...
sumnje jednog planeta.
Zapravo, prema onome što vi kažete, malo je vjerojatno da
Kako se zna da se radi o planetu, a ne o smeđem patuljku i l i
postoji život na lim planetima, uzimajući u obzir činjenicu
nekom drugom tamnom tijelu? da pulsari emitiraju vrlo malo svjetlosti izvan tog snopa?
A. V.-M. - Da, primljena je energija prije svega u obliku - Može se misliti da bi stanovnici tih planeta imali čudno vi-
rendgenskog zračenja, to jest svjetlosti koja bi bila više "boje" đenje svijeta...
od one Sunca, "više" od samih ultraljubičastih, dakle, u načelu, A. V.-M. ~ Da, no ima li vode na tim planetima i svih sastojaka
malo povoljne za život. No, nastojao se izračunati tok života? To je sasvim druga stvar. Mi znamo samo da je sastav
energije zračenja tog pulsara na površinu tih malenih planeta. materije oko tih pulsara vjerojatno različit od sastava našeg
Zanimljivo, dolazi se gotovo do iste količine energije kao što je Sunčevog sustava, jer su oni ostaci eksplozije.
ona koju šalje Sunce na površinu Zemlje. To je čista
koincidencija, ne treba iz toga izvlačiti zaključke. No, zabavno
je.
VRIJEME ATOMA
- Dakle moglo bi se zamisliti da stanovnici tog planeta imaju
sunce koje ih obasjava na bljeskove? - Jesmo li sigurni da se život ne može pojaviti negdje drugdje
osim na jednom planetu, na primjer na nekoj zvijezdi ili ne-
A. V.-M. - I ja sam si postavio to pitanje: da sam na tom
kom asteroidu?
planetu i da gledam moje sunce-pulsar, što bih vidio? Vjero-
jatno uopće ništa: pulsar je vrlo sitan, kao neko sunce promjera A. V.-M. - Za nas nije ništa sigurno glede toga! Mi pokuša-
desetak kilometara. Sunce takve veličine bilo bi sićušno, jedva vamo slijediti razuman znanstveni postupak, no nije zabra-
jedna točka u svemiru. Izgledalo bi kao sjajna zvijezda na njeno riskirati. Dokle god nema dokaza, sve se pretpostavke
nebu. No, možda bih vidio ta dva snopa fantastične svjetlosti. moraju ispitati. Sasvim je dopušteno prevariti se i ustrajati u
pogrešci, čak i boriti se da je se obrani - sve do dana kad ćemo
imati dokaz da je ona netočna. Toga dana ćemo je se odreći
- Dva snopa?
bez žaljenja. Istraživanje ima tisuću lica, no ono se uvijek
A. V.-M. - Da, da oni bacaju zrake u dva suprotna smjera. sastoji od napredovanja u nepoznatom.
~ I vi sami spajate oprez sa smjelošću u vašem istraživanju?
- Kao žiro-svjetionik?...
A. V.-M. - Neizbježno! Ako smo previše smjeli, postoji opasnost
A. V.-M. - Tako je. Ti snopovi zračenja koji idu u dva smjera da ćemo upasti u ludost, u osjećajnost: ne nalazimo više ono
okreću se oko sebe velikom brzinom: tisuću puta u sekundi! što smo tražili i branimo svoju viziju stvari bez istinskih
Mnogo brže nego žiro-svjetionik! To znači da bi nas ustrajnost dokaza. To spada u religiju, ne u istraživanje. No smjelost
mrežnice sprečavala da otkrijemo njihova kretanja. Oni bi jednog trenutka može otvoriti nove putove, pod uvjetom da se
nam izgledali poput dvostrukog svjetlosnog stoš-ca otvorenog neprestano preispitujemo: što je tu čvrsto? I sami obavljamo
na obje strane. odabir.
- Da se vratimo na primjer planeta, najoprezniji stav je takav - Izgleda da su već nađene organske molekule u
da se kaže: zamislimo da smo našli oblike živote usporedive s meduzvjez-danim oblacima...
našim, dakle na nekom planetu...
A. V.-M. - Nije dovoljno naći organske molekule da bi se
A. V.-M. - Da, jer jedini oblik života što ga mi poznajemo na reklo da je nađen život. No, zašto ne? Neki misle da je život, to
ovome planetu, zasnovan je na kemiji ugljika. No, u jest organska kemija, nastao u srcu kometa, u
Mendeljejevoj tablici, ugljik se nalazi točno iznad silicija, koji međuzvjez-danoj sredini: kometi sadrže vodu, koja također
ima, grubo rečeno, ista svojstva. Neki su se pitali bi li se moglo štiti od kozmičkih zraka, a oni imaju sve vrijeme pred sobom
zamisliti kemiju na bazi silicija Može se također dati široku Ako postoji nešto čime svemir ne oskudijeva, to je vrijeme!
definiciju života, koja obuhvaća živa bića, kakva mi poznajemo, Dakle, vremenom, svašta se može dogoditi.
no i druge zamislive oblike. Tako je engleski as-trofizičar i
autor znanstvene fantastike, Fred Hoyle, zamislio u svome
- Ono je apsolutni gospodar.
romanu, Crni oblak, međuzvjezdano živo biće, organizirano na
takav način da se uspijeva premijestati sa zvijezde na zvijezdu A. V.-M. - Ni ne znate kako ste to dobro rekli! A ni spekulacije
štrcajući plinove, a puni se usisavajući njihovu energiju... o onome što bi mogao biti oblik života na atomskoj razini ne
nedostaju. Evo jednog primjera. Ova ideja može izgledati
suludo, no ništa nam ne brani da se zabavimo. Znamo da je
- Fred Hoyle, slavni kritičar Velikog praska...
jezgra atoma spoj neutrona i protona zavarenih nuklearnom
A. V.-M. - Doista! On je, uostalom, izmislio izraz Big-Bang silom. Dakle, te jezgre mogu rasti do određene točke, no
(Veliki prasak), da bi se narugao toj novoj teoriji, a kasnije je nakon toga, one postaju nestabilne i gotovo trenutno nastupa
taj izraz ostao. U romanima, na svojim putovanjima kroz samouništenje. To je i previše poznati fenomen nuklearne
svemir, veliki oblak međuzvjezdane tvari dolazi, dakle, na fisije. Zaključak se nameće sam od sebe: u tako kratkom
naše Sunce, zalijepi se na njega i počinje usisavati njegovu vremenu, nikada se neće moći oblikovati jedna dosta složena
energiju. On ne shvaća da nedaleko od njega, na Zemlji, struktura da bi postala živa. No, evo gdje je slaba strana: ta je
jedna civilizacija upravo umire jer više nema svjetla. Na nestabilnost sasvim relativna. Jezgra je, naime, nestabilna
kraju, ljudska bića uspijevaju stupiti s njim u vezu da ga samo u odnosu na našu vremensku ljestvicu. No, vrijeme je, to
upozore na sebe. Veliki je oblak vrlo začuđen kada opazi da na znate, čudesna stvar. Da bismo napravili jedan pokret, treba
tako malenom planetu postoje beznačajno mala bića pa ipak nam po prilici jedna sekunda, stoga je sekunda ljudska
sposobna da misle Slijedi vrlo živ interkulturalni dijalog, vremenska ljestvica. No, kada bismo bili veličine atomskih
prava razmjena, posebno posredstvom glazbe. Na kraju, Crni jezgri, ekvivalent jedne sekunde bio bi 10 21 sekunde (deseti
oblak, vrlo dirnut, prihvaća otići do neke druge zvijezde i dio desetmilijarditog dijela de-setmilijarditog dijela sekunde),
ostaviti ljude da žive ... što je za nas infinitezimalno trajanje, teško ga je čak i zamisliti.
- Dakle, jedna sekunda je za atomsku jezgru vječnost! - To su vjerovali i šamani iz Lascauxa. Prema prapovjesniča-ru
A.V.-M. - Svakako. Da sam velik kao atomska jezgra, trajanja Jeanu Clottesu, njihovi su rituali imali za cilj uspostavljanje
od 10 -15 sekunde (desetina desetmilijuntog dijela deset kontakta s duhovima koji su živjeli unutar kamenih stijenki.
-milijuntnog dijela sekunde) otopila bi stabilnost moga svijeta i Valja također citirati tajanstvenu rečenicu pjesnika Edmonda
ostavila možda "vremena" vrlo složenim nuklearnim skelama Jabesa: "Unutrašnjost kamena je napisana."
da se pojave. Zašto se oblici života ne bi pojavili na toj ljestvici A. V.-M. - Naravno, sve ovisi o definiciji koju dajemo životu.
veličine, ali isto tako i na toj vremenskoj ljestvici. To će vam neki biolog svakako bolje reći od mene. Kažimo,
ukratko, da se uzimaju obično dva osnovna kriterija:
- To potiče na razmišljanje! sposobnost reprodukcije, s jedne strane, i određena auto-
nomija u odnosu na vanjsku sredinu, s druge strane. Stanica
A.V.-M. - Vidite li? Ta je vrsta spekulacije uzbudljiva, pri- se pojavljuje čim napravi svoju membranu: otada, njeno se
siljava nas da budemo otvorenog duha, da mislimo drukčije. unutrašnje funkcioniranje odvaja od sredine u koju je
Dakle, pokušalo se zamisliti efemeran nastanak života na uronjena. Zahvaljujući tom odvajanju, ona će se moći raz-
nuklearnoj razini. Konačno, na našoj razini, život se pojavio množavati. Preko svoje membrane, ona uvodi niz razmjena
na Zemlji prije četiri milijarde godina te je imao sve to vrijeme sa svojom okolinom: ona se njome hrani izabirući između
da se razvije do naše izgrađene civilizacije. Na vremenskoj onoga što joj odgovara i ostatka. Taj joj odabir omogućava
ljestvici od 10 -21 sekunde, koliko bi vremena trebalo da neka preživljavanje. Istovremeno, postaje sposobna za reproduk-
civilizacija prijeđe iz embrionalnog stanja mikrob-skog života ciju, to jest proizvednju druge stanice. No, ta bi se dva kriterija
do izgrađene civilizacije? Četiri milijarde godina, na toj mogla primijeniti na sasvim nove, robotske, informatičke
ljestvici, to je manje od tisućinke sekunde! Zamislite vrste oblike života Zašto se ograničiti na međuzvjezdane oblake,
koje se pojavljuju i nestaju u djelićima sekunde, dinastije koje na čestice, na kristale ili na kemiju ugljika?
se izmjenjuju u tren oka...
- Zamišljate li žive robote?

- Oni također ne bi mogli imati nikakav pojam o našoj na
zočnosti ni o našoj vremenskoj ljestvici... A. V.-M. - Znate, napredak informatike je spektakularan,
no, zapravo smo tek na počecima, Prvi su strojevi bili kon-
A. V.-M. - Doista, veliki problem, ako taj oblik života postoji, struirani tek prije pedeset godina Još nismo ništa vidjeli!
bio bi nalaženje nekog sredstva komunikacije. Oni bi nas Na području umjetne inteligencije već činimo čuda. Postoje
smatrali potpuno tromim zombijima, ukočenim statuama robotski sustavi koji su u stanju upravljati određenim situa-
Neki su zamislili također druge oblike života unutar kristala. cijama koje obuhvaćaju veliki broj nepredviđenih trenutaka.
Ako se kristalne strukture razmnožavaju, bi li postojao i život Na televiziji sam vidio nogometne utakmice između momčadi
unutar krutina? robota različitih sveučilišta... Pisci računalnih programa
st.rastveno se zanimaju zaa t a j problem. Kako robot može
steci sposobnost, prilagođavanja, preinake svoga programa - Nije isparila u svemir?
prema razvoju situacije? To bi u mnogo čemu sličilo na in-
teligenciju, dakle na život... A. V.-M. - Sigurno da, djelomično. No, jamačno je još ostalo!
Prije milijardu godina, na Zemlji je život već bio prisutan više
od dvije milijarde godina, kisikova armosfera je bila formirana
i mnoštvo oblika je već postojalo. Vrlo dobro možemo
P RAOCEAN zamisliti da se na Marsu, kao i na Zemlji, život razvio, zatim je
dostigao kritično stanje i na kraju je nestao No, nije
- Carl Sagan je u svojoj knjizi Svemirska veza dao katalog isključeno da bi se mogli tamo naći preživjeli oblici života, u
svih zamislivih oblika života u njegovo vrijeme - 70-tih go malim ekološkim nišama. Neki misle da je nazočnost Mjeseca
dina. On je rušio predrasude jednu po jednu. Govorio je: odigrala odlučnu ulogu u pojavi života na Zemlji. Zašto? S
vjeruje se da nije moguć život na Veneri, jer je previše toplo, jedne strane zato jer Mjesec izaziva plimu i oseku, zbog kojih
ni na Jupiteru, jer je to plinovit planet, ni na međuzvjezda- je voda izašla iz oceana i oblikovala jezera u kojima su uvjet i
nim oblacima U svakom je slučaju navodio argumente ka bili mnogo povoljniji za stvaranje prajuhe, jer su se uzastopce
ko bi pokazao veličinu našeg neznanja i beskrajnu razno sušila i ponovo punila. Takva su otkrića ekobiologjie: voda je
likost mogućega. pogodna sredina za stvaranje dugih lanaca molekula, zvanih
polimeri, ali isto je tako povoljna za njihovo uništavanje.
A. V.-M. - Da, no najprije se život mora pojaviti. Problem je Odatle važnost jezera iz kojih voda isparava, no ostaje vlažni
u tome što mi ne znamo ništa o početnim uvjetima. Neki misle mulj....
da je život bio uvezen na Zemlju preko kometa koji su dolazili Drugi čimbenik koji govori u korist utjecaja Mjeseca je
iz Kuiperova pojasa. što je on izgleda stabilizirao rotacijsku os Zemlje. Da on nije
bio tamo, rotacijska os bi bila mnogo mobilnija, što bi iza-
- To bi bio argument u korist jedinstva života: kometi nisu zvalo nezamislive katastrofe.
pali samo na Zemlju, oni su mogli ostaviti klice posvuda, a
život bi imao sve izglede da se razvije prema istoj formuli na - Tajfuni, jake i brze plime...
raznim mjestima...
A. V.-M. - Svi bi živi sustavi bili uništeni.
A. V.-M. - Da, život je mogao biti posijan. No, gdje je život
našao uvjete koji su mu omogućili da preživi i da se prilagodi?
Mislimo da se to možda dogodilo na Marsu jer je voda tamo - Zastrašujuće je zamišljati Zemlju kako se prevrće!
tekla još prije milijardu godina. Kamo je nestala sva ta voda? A. V.-M. - Da, i već znamo da unatoč višestrukim zaštitama
Veliki su izgledi da je uskladištena ispod zaleđene površine, koje Zemlja uživa, veće katastrofe - sudar s kometom ili
možda u podzemnim šupljinama i zasigurno također blizu asteroidom - događaju se po prilici svakih šezdeset milijuna
polova. godina. To je dokazana činjenica: na Zemlji su nađeni krate-
ri od sto i pedeset, dvjesto kilometara promjera Svaki puta postoje izvori topline pod ledom Europe. Nisu li pronađeni
kad se to dogodi, život na Zemlji je iz temelja poremećen. A na Zemlji, na dnu oceana oblici života, o čemu će vam ta-
ponekad i skoro iskorijenjen. No, uvijek je ostalo nekih oblika kođer govoriti Hubert Reeves, kojima nije potrebno svjetlo i
života, i sve je ponovo krenulo. čiji je metabolizam potpuno različit od našega? Možda postoji
na dnu Europinih oceana vulkanska jezgra, oko koje bi se
razvili bujni oblici života...
- Život se morao čvrsto ukorijeniti da bi izdržao takve kata
strofe!
- Vi pripadate onim znanstvenicima koji se ne boje sanjariti...
A. V.-M. - Istina je, no uzaludno je iskušavati vraga! Ništa ne
jamči da neki asteroid nije na putu prema nama. Stoga je A. V.-M. - Istina je, možda sam smion, no to nema nikakvih
NASA utemeljila program otkrivanja svih asteroida čija bi posljedica. Jednoga dana, to je sigurno, posjetit ćemo Europu,
staza mogla presjeći Zemljinu stazu. Ako ih se otkrije do- pogledati na dno oceana i vidjeti da tamo uopće nema života.
voljno rano, postoji nada da ćemo ih uspjeti skrenuti s puta. Prevario sam se, pa što? Jedno je iznositi pretpostavke, a na
tom području ništa nije zabranjeno, no, nešto drugo je naći
valjani dokaz. Stoga je to što radi Jean Heid-mann važno: on je
- To je tema filma Armagedon s Bruceom Willisom. iznio pretpostavku da postoje izvanzemaljske civilizacije te
A. V.-M. - Da No, ako otkrijemo asteroid nekoliko sati, ili traži dokaze za to. On je vodio svoja ispitivanja do kraja i sav se
čak nekoliko dana prije sudara, bit će prekasno: naći ćemo se tome posvetio: on sluša svemir. Potrebno je mnogo hrabrosti
licem u lice s golemom masom, koju je nemoguće skrenuti. da bi se provelo toliko godina u potrazi za signalima koji
Međutim, ako ga otkrijemo pedeset godina prije sudara, bit možda ne postoje. Teško je kad se ništa ne postiže Nakon što se
će dovoljna jedna čvrga da promijenimo njegovu stazu. ideja jasno izrazi, važno je moći je suočiti s činjenicama iz
stvarnosti. Ideju koju se ničim ne može poduprijeti,
zanimljiva je no ograničenog je interesa. Zamišljati da ima
- Ima li drugih planeta u Sunčevom sustavu koji sadržavaju života u Europinim oceanima samo je jedna zamisao, no
vodu? jednoga će se dana ići vidjeti, i tada...
A. V.-M. - Tri najveća Jupiterova satelita, Europa,
Gani-med i Kalisto, potpuno su pokriveni oceanima. - Niste li primijetili nedavnu evoluciju unutar znanstvene za
Osobito Europa izgleda da ujedinjuje uvjete života: dosta je jednice? Šezdesetih godina znanstvenici su se bojali da ih se
blizu Jupitera da je bez prestanka deformiraju plima i oseka ne izjednači s piscima znanstvene fantastike te su provodili
koje ju zagrijavaju. Europa je golemi ocean prekriven ledom, autocenzuru. Danas se čini da više ne oklijevaju prijeći
vrlo glatke površine, kao biljarska kugla, A taj je led bez granicu.
prestanka pod djelovanjem plime i oseke. Na njenom susjedu A. V.-M. - Rekao bih upravo suprotno. Oni su sve više i više
Iou, te plime i oseke neprekidno izazivaju vulkanske erupcije. oprezni, bez sumnje jer su proračuni za odgovarajuća is-
Moguće je da iz istog razloga, zbog s i l a plime i oseke,
114 JESMO LI SAMI U SVEMIRU? ALFRED VlDAL- MADJAR 115
traživanja sve veći i veći! čitao sam, na primjer, tekst o ka- NEZGODE IZVANZEMALJCA
nalima na Marsu što ga je početkom XX. stoljeća napisao
jedan vrlo pažljivi promatrač, koji je na kraju vidio na Marsu - Budući da smo kod spekulacija, prihvatimo li da negdje u
ono što je želio vidjeti: kanale... Imate i slučaj Šklovskog, svemiru ima života, što bi trebala, po vašem mišljenju, sadr-
ruskog astrofizičara velikog ugleda. Pozorno promatrajući žavati poruka upućena tim izvanzemaljcima?
staze dvaju Marsovih satelita, Phobosa i Deimosa, opazio je A. V.-M. - I ja sam već imao priliku postaviti sebi to pitanje.
lagano usporavanje njihova kretanja. Pretpostavio je da je Upravo sam slao satelit u svemir te sam si rekao: imam ne-
do tog kočenja došlo zbog atmosferskog trenja. Izračunao je viđenu sreću, moći ću poslati poruku, kao u boci bačenoj u
snagu kočenja koja bi izazvala to usporavanje, vodeći računa more! Zašto ne? Ali što ću "im" reći? Na kraju sam stavio:
o njihovoj veličini. Zatim je s tim parametrima izračunao "Pozdravlja te Alfred", jer zapravo nemam ništa važnije reći
njihovu gustoću, polazeći od načela da bi se velika gustoća svemiru. No, tom prigodom valja se podsjetiti na homerske
trebala očitovati kroz neučinkovito kočenje, i obrnuto. Nje- prepirke koje su se razbuktale kada je NASA poslala u svemir
govo je razmišljanje bilo nepogrešivo. Samo evo: on je izra- bakrenu pločicu ugraviranu prema direktivama Carla Sagana,
čunao vrlo malu gustoću, sličnu onoj kod plina! Iz toga je s porukom...
zaključio da su ti sateliti šuplji - dakle, vjerojatno umjetni.
Odatle do zamišljanja vrlo napredne civilizacije na Marsu i
satelitima, bio je samo jedan korak... Evo tipičnog primjera
pažljive analize s netočnim mjerenjima.
- Čini se da mislite da i pogreške promiču istraživanje.

A. V.-M. - Sigurno! Znanstvenici su uvijek voljeli
ekstrapo-lirati i to je vrlo dobro. No, ovisno o vremenskom
razdoblju, na to se više ili manje loše gledalo. Ljudi naivno
misle da znanstvenik govori samo istinu, a znanstvenici često
ni sami sebe ne uzimaju vrlo ozbiljno te si ponekad dopuštaju
napuštanje svoga područja pod pritiskom imidža "učenjaka"
koji bi trebao sve znati. No, znanstvenik ne može sve znati, to
je nemoguće! Mnoge stvari koje sada tvrdimo sutra će se
pokazati pogrešnima. To nije važno. Mi govorimo ono za što
smatramo da je danas istinito, prema stanju našeg znanja i
našeg područja stručnosti, to je sve. Vrijeme će učiniti ostalo.
- ... pomalo smiješno, mora se priznati! Muškarac i žena goli, koja dolazi od unutrnšnje struk ure. Jedna od
očito bijeli i dobro uhranjeni, par kalifornijskih japija, us rezonancija-signatura vodikova atoma upravo je nastala zbog
pravnih, jedan pokraj drugoga. Muškarac pozdravlja izvan- inverzije spina te odgovara svjetlosti "radio-centrimetarske"
zemaljce desnom rukom. Jedan je karikaturist zamislio da boje, još nekoliko oktava "niže" od svjetlosti infracrvene boje,
je poruka stigla na Jupiter. Par Jupiterijanaca, mladih i di o čemu smo malo prije govorili. Još točnije, ta rezonancija
namičnih, odjevenih po posljednjoj modi 60-tih godina - vodikovog atoma poklapa se sa svjetlošću valne dužine od
mini-suknja i šiljate potpetice za ženu, frizura kao Pamela dvadeset i jednog centimetra. Mala crtica između dviju
Anderson, udobno odijelo za muškarca, fina kravata malo shematskih konfiguracija atoma pruža našem pametnom
razvezana - ispituju bakrenu pločicu sa Zemlje. Vrlo su iz susjedu skalu dimenzija.
nenađeni. Jupiterijanac konačno kaže: "Zemljani su očito
vrlo slični nama, Jupiterijancima samo što ne nose odjeću".
- Kako bi taj nesretnik mogao shvatiti poruku koja je savršeno
A. V.-M. - No, Carl Sagan se nije zadovoljio samo tim nejasna većini nas?
crtežom. On je izradio vrlo složenu poruku, oko vodikovog
A. V.-M. - Sagan se nadao da će ga na to potaknuti nacrtavši
atoma, jer je to najobilniji element u svemiru. Smatrao je da
u istoj skali, iza dva lika, satelit u kojem se nalazila poruka.
svi stanovnici svemira to znaju, dakle, preko tog zajedničkog
Buudći da je naš hipotetski izvanzemaljac našao satelit, on
znanja trebali su biti u stanju dešifrirati ga. Time je bio
mora shvatiti da je crtež u skali od dvadeset i jednog
izmislio rozetski univerzalni kamen (trojezični natpis uklesan
centimetra koje predstavlja mala crtica No, možemo svašta
u jednom kamenu što je nađen u egipatskom mjestu Ro-sette
zamisliti. Shema koja bi trebala dati vremenske udaljenosti
omogućio je Champollionu da dešifrira egipatske hi-jeroglife;
nekih obližnjih pulsara od Sunca sliči na pauka čije su noge
pr. prev.).
različite dužine, a dlačice su jasno nacrtane na svakoj nozi.
Dakle, tu je naš izvanzemaljac doživio šok: taj pauk dlakavih
- Njegov je optimizam bio poslovičan! nogu je on! To je njegov portret! I on odmah shvati da su
čovjek uzdignute ruke i gola žena zapravo prikaz vodikova
A. V.-M. - To je točno. Na bakrenu je pločicu dao ugravirati,
atoma Znate, vrlo je lako prevariti se. Zajedno s Jean-Louisom
gore, lijevo od crteža, atom vodika u dvjema različitim
Basdevantom, prijateljem s kojim sam predavao na Politehnici,
konfiguracijama. A izvanzemaljac je trebao shvatiti da taj
zabavljao sam se u traženju sheme atoma vodika u
crtež predstavlja ono što se naziva inverzijom spina između
hijeroglifima egipatske Knjige mrtvih. Vrlo se dobro u tome
jezgre i elektrona atoma.
uspjeva.
- Spin je rotacija atoma?

Zamislimo da je izvanzemaljac dobro razumio poruku. Sto
A. V.-M. Da, manje-više. Sjećate li se što smo malo prije se događa?
rekli: svaki atom ima svoju signaturu, osobitu rezonanciju
A . V. M. Počinje se p i t a t i o njenu porijeklu. A to postavlja
zanimljivo pitanje: kako se postaviti u golemom svemiru? A. V . - M . Ne, one kreću nasumce, u meduzvjezdanu praz-
ninu.
Kako dati svoju adresu? U našoj Galaktici moglo bi se koristiti
pulsare kao referentne točke, pomalo kao što se koriste
svjetionici, duž obala oceana. Naš izvanzemaljac, koji je - Nakon što su odaslale mnogo informacija o Sunčevom su
mnogo razmišljao, konačno shvaća da taj famozni "pauk" stavu.
pokazuje zapravo smjer najsjajnijih pulsara kakvi su bili
vidljivi s našeg Sunčevog sustava u trenutku kada je poruka A. V.-M. - Da, ali to nije sve. Dvije od njih nastavljaju mjeriti
bila poslana. "Dlake" na paukovim nogama zapravo pokazuju stanje svoga okoliša.
periodičnost svakog pulsara. Srećom, ta vrlo napredna
civilizacija ima jednu golemu knjigu u kojoj su nabrojeni svi - No, gdje su one točno? U Oortovom oblaku?
pulsari naše Galaktike od njena početka. On počinje tražiti s
kojeg bi se mjesta te Galaktike mogla vidjeti, u određenom A. V.-M. - Oh ne, još ne! Oortov oblak je jako, jako daleko!
trenutku, točno ta konfiguracija pulsara. I na kraju pronađe da One su tek prešle staze posljednjih planeta te se udaljuju
postoji vrijeme i mjesto gdje je ta konfiguracija bila vjerojatna. nakon što su proletjele blizu njih.
On ispravi učinke rotacije Galaktike i konačno odredi
stotinjak mogućih zvijezda. Tada pošalje svoje brodove u - Njihovi motori i dalje rade?
posjet tim zvijezdama...
A. V.-M. - Ne, nakon lansiranja motori su zaustavljeni. One
lete zbog inercije koje imaju. Jedino je bilo potrebno učiniti, s
- / onda? Baš je napeto? vremena na vrijeme, sitne korekcije putanja....
A. V.-M. - Zar ne? Pa dobro, on pronalazi oko jedne od njih
shema Sunčevog sustava nacrtanu dolje lijevo na famoznoj - Mogu li se one negdje uništiti?
bakrenoj pločici Vrlo je zadovoljan, konačno je našao! S te je
zvijezde krenuo mali brod! Štoviše, jedan mali crtež pokazuje A. V.-M. - Ne, njihovi izgledi da susretnu neku prepreku
da je krenuo s trećeg planeta... beskrajno su mali. Vjerojatnije je da će nastaviti lutati Ga-
laktikom bez kraja.
- Dolazi na Zemlju i nalazi naše nasljednike...

- Može li se procijeniti koliki je njihov vijek trajanja?
A. V.-M. - To je vrlo sigurno, jer za sve to očito treba puno
vremena. Naime, famozne bakrene pločice poslane su s četiri A. V.-M. - Beskrajan, između danas i kraja svemira.
sonde, dvije na Pionneeru i dvije na Voyageru, koje upravo
napuštaju Sunčev sustav. - Ne postoji opasnost da se oštete, zahrdaju?
- Imaju li te sonde točno odredište? A. V.-M. - Da, imate pravo. One će se sudarati s prašinom,
120 JESMO LI SAMI U SVEMIRU? ALFRED VIDAL- MAD JAR 121
u međuzvjezdanoj sredini, koja će ih malo pomalo istrošiti, A. V.-M. - Da, ako govorimo o vremenu koje teče za one
ali tijekom vrlo dugog vremena. koji su ostali čekati na Zemlji. Trebali bi čekati više milijuna
godina da vide kako je jedan od njihovih svemirskih brodova
stigao na susjednu Galaktiku! Za astronaute ukrcane u te
brodove, vrijeme takvih putovanja izgledalo bi, naprotiv,
IZNENAĐENJA SLJEDEĆE KOZMIČKE umjereno dugo, jedva nekoliko desetaka godina! To je vrlo
GODINE poznati učinak Einsteinove teorije relativnosti, izvanredno
opisan slavnim paradoksom blizanaca iz Langevina: blizanac
- Da se vratimo na pitanje mogućega života drugdje u svemi koji je ostao na Zemlji puno brže stari od drugoga -astronauta
ru. Vi ste nam upravo predočili koliko naša situacija na - razlika može iznositi više milijuna godina! No, vratimo se na
Zemlji može izgledati, već prema usvojenoj perspektivi, ili to pitanje vremenske ljestvice. Da vam to predstavim, volim
sasvim iznimna ili potpuno banalna. No, konačno, koje je koristiti klasičnu metaforu o "kozmičkom kalendaru"* .
vaše osobno uvjerenje? Mislite li vi, kao i Jean Heidmann, Princip je jednostavan: zamislite da je starost svemira,
da ćemo jednoga dana primiti signale neke druge civiliza oko petnaest milijarda godina, raspodijeljena na samo jednu
cije? godinu. Tako se Veliki prasak dogodio 1. siječnja u 0 sati, 0
minuta, 0 sekunde, a mi smo 31. prosinca točno u ponoć. U
A. V.-M. - Možda ću vas razočarati, jer sam dosta skeptičan toj shemi, prvi su mjeseci zauzeti stvaranjem galaktika. Već
što se tiče nazočnosti života drugdje u svemiru - u svakom
od travnja ili svibnja, naša je Galaktika uglavnom dovršena,
slučaju inteligentnoga života. A još sam skeptičniji u
iako se međuzvjezdani oblaci nastavljaju neprestano
pogledu eventualnog susreta. kondenzirati kako bi stvorili nove zvijezde - podsjetimo da
se svakog dana kozmičkoga kalendara rađa oko pedeset mi-
- Pa ipak, do danas, vaši su se argumenti doimali solidnima? lijuna zvijezda samo u našoj Galaktici. Jednoga dana, jedan
se posebni međuzvjezdani oblak uruši i stvara mnoštvo zvi-
A. V.-M. - To je zato što još nisam izvadio svoj glavni adut! jezda, među kojima i našu. Sunce se pojavljuje, dakle, oko
Ostaje osnovni problem, a ja uopće nisam siguran da ga mi 13. rujna, a Sunčev se sustav vrlo brzo uređuje: Jupiter nas-
možemo jednoga dana riješiti: to je uloga vremena. Da ob- taje za nekoliko sati kozmičkoga kalendara, zatim Zemlja,
jasnimo, podsjećam vas da je brzina svjetlosti tristo tisuća za nekoliko dana. Kažimo da je cijeli Sunčev sustav završen
kilometara u sekundi. Dakle, i kod te izvanredne brzine, gotovo za tjedan dana A Zemlja počinje voditi svoj životić.
svjetlosti treba još uvijek sto tisuća godina da prijeđe našu Fosili prvih poznatih živih bića datiraju s kraja rujna po
Galaktiku s jednog kraja na drugi.
prilici, ili s početka listopada. Zatim život polako evoluira u
oceanima, proizvodi kisik, stvara zemljinu atmosferu, sas-
Znači, čak i da uspijemo sagraditi svemirski brod koji bi tavljenu od kisika i dušika.
postizao brzinu svjetlosti, ipak bi nam trebalo sto tisuća godina
da prijeđemo našu Galaktiku?
- Kojega datuma? pretka australopiteka, koja je živjela prije tri milijuna godina,
A. V.-M. - Početkom mjeseca prosinca! ona se pojavila istoga dana oko 10 sati navečer, jedva dva
sata prije ponoći.
- Atmosfera kisika postoji samo jedan mjesec kozmičkoga ka

lendara *? - A naša civilizacija?
A. V.-M. - Nevjerojatno, zar ne? Zemlja postoji po prilici od A. V.-M. - Ona počinje u zadnjih deset sekundi posljednjega
rujna. Dakle vrlo dugo je živjela u atmosferi ugljičnog dioksida dana godine!
i dušika. Treba znati da je pojava kisika bila velika ekološka
katastrofa za mnoge vrste za koje je kisik snažan otrov. No,
- Kako je govorio Hegel "Minervina ptica polijeće tek u su
život se prilagodio, kao i uvijek, te su se tako razvile vrste
ton"...
potrošači kisika. Nazočnost kisika omogućila je bakterijama
da se razlikuju, da postanu savršenije, složenije... I tako su se A. V.-M. - To je točno što se tiče zore čovječanstva. Naprotiv,
po prilici prije šesto milijuna godina pojavila višestanična bića što se tiče naše civilizacije, ja bih rekao da ona "polijeće" kada
- to jest oko 15. prosinca prema kozmičkom kalendaru. je noć već dobrano pala. Naime, egipatski su se faraoni
pojavili tek nekoliko sekundi prije ponoći kada su zvona
(kozmička) počela otkucavati dvanaest! Čemu služi taj ka-
- Ukratko, do 15. prosinca, to jest jučer, život na Zemlji
lendar? Ponajprije, klasično, kako su to već učinili mnogi
predstavljale su isključivo bakterije?
autori, da izmjeri vrijeme. Da postanemo svjesni da je naše
A. V.-M. - Da. to je začuđujuće, ne mislite li? Nemojte zabo- mjesto u vremenu isto tako smiješno ograničeno kao i naše
raviti da za to vrijeme asteroidi nastavljaju padati na Zemlju, mjesto u prostoru. No, sve je to gotovo banalno, ako mogu
svakih šezdesetak milijuna godina - to jest po prilici jedan tako reći, jer se na sve naviknemo, čak i da zauzimamo be-
dnevno po kozmičkom kalendaru! značajno mjesto u svemiru. Pravi se značaj kozmičkoga ka-
lendara osjeća kada ga se produžuje u budućnost. Što će se
dogoditi nakon 31. prosinca? To je ključno pitanje. No,
- I unatoč svemu, životinje izlaze iz oceana...
budimo prije svega oprezni. Sto će se dogoditi, kažimo, prve
A. V.-M. - Da, oko 20. prosinca Dinosauri počinju 26. prosinca sekunde nove kozmičke godine?
svoju dugu vladavinu od sto i šezdeset milijuna godina - to
jest više od tri dana, kakvog li trajanja! Prvo se cvijeće
- Koliko godina predstavlja jedna sekunda?
pojavljuje 28. prosinca. A 31. prosinca, oko 14 sati, prvi
majmun napušta stoj stan na drvetu Što se tiče Lucy, našeg A. V.-M. - Petsto godina. Vrijeme koje nas dijeli od Renesanse.
Za petsto godina - za jednu kozmičku sekundu - možemo
*Vidi u prilogu reprodukciju kozmičkomu kalendara
razumno proreći da će ljudi kolonizirati sve planete Sunčevog
sustava te da će poslali sonde još i dalje. To n i j e
znanstvena fantastika. Već smo posjetili sve planete, a naše oprezna. Profesionalna deformacija! Reći da ćemo kolonizi-
sonde kruže u međuzvjezdanom prostoru. No, za pet stoljeća, rati cjelokupni Sunčev sustav, niska je pretpostavka. No,
bit će putovanja s posadom, kolonija... prihvatimo to. Evo nas dakle 1. siječnja 0 sati, 0 minuta, 1
Pomislite samo da se tehnički napredak nastavi ritmom sekunda, nastanjenih posvuda u Sunčevom sustavu.
zadnjih pedesetak godina, što je niska procjena, jer se otkrića
množe, a povijest tehnika se ubrzava. Uostalom to je opće
- Svršena stvar!
pravilo koje je iznio kozmički kalendar: ne samo da stvari
napreduju i dobivaju na složenosti, nego idu ubrzano naprijed. A. V.-M. - Kako vi kažete! Kad se jednom taj pothvat dovrši,
Kada pričate povijest svemira, od infinitezimalnih vremena pitam vas tko nas može spriječiti da odemo do zvijezda?
početka, počinjete govoriti u mjesecima. Kada govorite o Nicolas Prantzos će vam dati sliku o sredstvima kojima
Sunčevom sustavu, brojite u tjednima, zatim u danima. Tako ćemo raspolagati da bismo tamo stigli. Naravno, udaljenosti
sam datirao pojavu Sunca 13. rujna. Kada se radi o razvoju su pregoleme, no to nije neostvarivo. Budući da nam kamenje
života, ista je stvar: primitivni oblici, jednosta-nični, govorite stiže ravno sa zvijezda! Nismo li mi sami zvjezdana prašina?
u mjesecima, višestanični, u tjednima, razne vrste, u danima, Naravno, trebat će nam puno vremena da tamo stignemo. No,
primati, zatim ljudi i civilizacija, govorite postupno u satima, u to nije važno: imamo vremena, imamo čak sve vrijeme!
minutama, u sekundama, zatim u djelićima sekunde. Sigurno, bit će teško. Imat ćemo pune ruke posla da postignemo
Konstatiramo tu pojavu ubrzanja unutar same naše ljestvice zgoditak. Osobito ćemo morati riješiti problem brzine.
života. Mnoge su se stvari promijenile unatrag samo deset Koliko vremena ostavljate čovječanstvu, uzevši u obzir
godina (dvije stotinke sekunde kozmičkoga kalendara), ubrzanje događaja o kojem smo govorili, da izumi nova
mnogo je novih tehnika promijenilo svakidašnji život. Ne sredstva pogona koja će se moći natjecati sa svjetlošću, da
nalazi se sličan poremećaj u zadnjih deset godina XIX. postignu, recimo, stotinku te brzine, što već i nije tako loše -
stoljeća. U to doba, u deset godina, u gradu kao i na selu, to je 3.000 kilometara u sekundi?
život se nije nimalo promijenio. Tako se otada, od jedne
generacije do druge, famozni generacijski jaz sve više
- Tisuću godina? Deset tisuća godina? Sto tisuća godina?
produbljuje: bilo je manje razlike između naših pradjedova i
naših djedova, nego li između naših roditelja i nas, i mnogo A. V.-M. - Nemojmo previše žuriti. Dajmo mu milijun godina
manje nego između naše djece i nas! Na svim se područjima da ode do zvijezda. U to vrijeme, jedno od tehničkih sredstava
može vidjeti to nevjerojatno ubrzanje. čiji će vam princip objasniti Nicolas Prantzos, ili netko drugi,
bit će konačno učinkovito. Tada će se ljudi dugo pripremati
za prvi veliki polazak. Skupine ljudi bit će zatvorene pod
- Želite nam reći da će za petsto godina čovječanstvo izvršiti
stakleno zvono da prođu testove preživljavanja potrebne za
mnoga čuda, o čemu mi danas ne možemo imati ni najmanju
predodžbu? međuzvjezdana putovanja. Znajte, projekt potpuno autonomne
biosfere već je bio obavljen u Kaliforni-
A. V. M. Točno! Doista, moja su predviđanja bolesno ji. Dolazi dan D. To je isto tako uzbudljivo zamisliti kao i
dan kada su se, po prvi puta, ljudi otisnuli na more bez - Dakle, ista nas vremenska udaljenost dijeli od kraja
obala. A zatim prvi svemirski navigatori, zadržavajući svoj dino-saura kao i do kolonizacije Galaktike!
dah, polijeću izvan Sunčevog sustava. Možda će doživjeti
brodolom. Naći ćemo ih jednoga dana, nošene u beskraju, A. V.-M. - Vidite već da će od 1. siječnja nove kozmičke
kao što danas nalazimo stare galije natovarene španjolskim godine, pred kraj "dana" ili u "noći", naša civilizacija bit i
posuđem. Jednoga lijepog dana, konačno, prva će ekspedicija posijana posvuda u Galaktici. U isto vrijeme, ona je odavno
sretno stići No, zamišljajmo još, slijedite li me? definitivno izbjegla opasnosti samouništenja koja joj je pri-
jetila. Bit će puno teže uništiti galaktičko čovječanstvo u
njegovoj cjelini nego naše, okupljeno na samo jednome mjestu.
- Gutamo svaku vašu riječ... Može se svašta zamisliti, rat zvijezda, naprimjer. No čak i
A. V.-M. - U sljedećim stoljećima i tisućljećima, šalju se kod te pretpostavke, masivno će uništenje biti nemoguće, a
opet velike ekspedicije. Cijeli jedan milenij, ljudi žive pod ekspanzionistička težnja Zemljana neodoljivo će se nastaviti.
staklenim zvonom na svom divovskom međuzvjezdanom Pomaknimo, dakle, ako hoćete, scenarij za jedan cijeli dan.
otoku. Zatim okolnosti navedu da stari zov svemira ponovo Kažimo, onda, da smo 2. siječnja sljedeće kozmičke godine u
odjekne. Treba im još tisuću godina da stignu do sljedeće cijeloj Galaktici. Za oko pedeset milijuna godina! Zamislite
sada da postoji, negdje u svemiru, neki sličan planet našem,
zvijezde, što odgovara brzini manjoj od stotinke brzine
ali koji je rođen dva kozmička dana prije Zemlje To nije
svjetlosti. Uzmimo da svakih tisuću godina ljudi koloniziraju
nimalo nevjerojatno, zar ne?
jedan novi planetni sustav. No, recite mi: koliko je vremena,
uz taj ritam, potrebno da se obiđu sve zvijezde Galaktike?
Koliko vremena treba da se posjeti tih sto i pedeset milijarda - Ne, tim više što sve zvijezde nisu iste dobi.
zvijezda, ta gomila zrnaca pijeska?
A. V.-M. - Kao što ste rekli. Pretpostavimo da je taj planet
Zemljin blizanac rođen 12. rujna. Kao i na Zemlji, pojavili su
- Neću više pogađati! se oceani, mikrobi, životinje, napredna civilizacija. Ništa ne
A. V.-M. - Potrebno je oko pedeset milijuna godina. Vidite priječi tim bićima da jednog dana napuste svoj planetni sustav
da možemo lako dati čovječanstvu dva ili čak deset milijuna i da idu na zvijezde - budući da su zakoni fizike isti posvuda u
godina za polazak na put prema zvijezdama! svemiru. I evo kontradikcije što ju je izrekao talijanski fizičar
Enrico Fermi: ako je to sve istina, ako nas je jedna takva
civilizacija pretekla za samo jedan kozmički dan, kako to da
- No, recite nam, pedeset milijuna godina, koliko je to na nije došla ovamo? Ona bi trebala biti posvuda, Galaktika bi
kozmičkome kalendaru? trebala vrvjeti signalima, Jean Heidmann bi trebao biti
A. V.-M. - Jedan dan! Dinosuri su nestali za malo više od zatrpan poslom! No, očito oni nisu ovdje. Barem ih ja nisam
jednog dana kalendara, to jest šezdeset i pet milijuna godina. sreo...
uništile ili da su nas stavile u zoo ili da nas ne vide ili sve što
IZNIMKA ŽIVOTA hoćete, a da nikad nijedna nije ostvarila ono što je jedina koju
- Onda, kada se sve zbroji, jesmo li sami u svemiru? poznajemo, naša, izgleda bila potaknuta da neminovno učini
u samo jednom danu kozmičkoga kalendara!
A. V.-M. - Nažalost, to je moj dojam. Ili srećom, tko zna? U
svakom slučaju, čini nam se da baš nema gužve tamo gore.
Recimo to i ovako: da nismo sami, to bi se znalo! - Međutim, što više otkrivamo izvansunčevih planeta, para
doksalno, jačamo argumente kozmičkoga kalendara koji
dovodi do činjenice da smo sami?
- A ako ta bića nisu obdarena znatiželjom?
A. V.-M. - Doista, što više novih planeta otkrivamo, više
A. V.-M. - Moguće je, naravno. Možemo misliti da nisu
doznajemo da su pogodna mjesta za pojavu života brojna.
znatiželjni ili da se užasavaju putovanja, ili pak da su sami
Planeti oko nekoliko milijarda zvijezda, pa to mijenja sve.
sebe uništili, ili što ja znam što još?
Sada je moguće tvrditi da se rađaju milijuni novih planet-nih
sustava u Galaktici u jednom kozmičkom danu. Dakle,
- A ako su slijepi? Nemaju nikakav pojam o nebu! zamislite, ako se na tim potencijalnim novim mjestima pojave
civilizacije, koliki bi broj neuspjelih civilizacija trebalo
A. V.-M. - Da, sve je moguće. Neki su čak zamislili da takva
zamisliti!
bića postoje, no da su odlučili ostaviti jedan dio Galaktike
kao prirodni rezervat. Dakle, oni bi promatrali našu evoluciju
bez miješanja, što bi objašnjavalo njihovu diskreciju To je ono - Da, zamislimo da je došlo do samo malog odstupanja, la
što se naziva teorijom zoo-a. ganog promašaja u evoluciji Zemlje, na primjer u trenutku
humanizacije, i da smo na kraju svi ostali majmunoliki...
- Dakle moguće je da su tamo, ali da se ne pokazuju? A. V.-M. - Istina, malo je nedostajalo da čovjek ne postoji. A
ako čovjek postoji, na Zemlji, to je tek od 31. prosinca oko 10
A. V.-M. - Moglo bi se to povjerovati, no, zapravo, lekcija
sati navečer Tek dva kozmička sata...
kozmičkoga kalendara projiciranog u budućnost, što ja nazi-
vam "kozmičkom drugom godinom", navodi me da vam od-
govorim: ne, logičnije je misliti da oni ne postoje! Vidjeli - Želite li nam reći, da su izvanzemaljci stigli 31. kozmičkog
smo da su izgledi za pojavljivanje života mnogobrojni, te prosinca ujutro ne bi sreli nikoga? Sastanci civilizacija trebali
ako njegova evolucija prema inteligentnim vrstama izgleda bi biti vrlo točni!
neizbježna, izvanzemaljskih civilizacija bi trebalo biti u obilju.
A. V.-M. - Doista, ali 31. prosinca oni bi ipak sreli mnogo
Stoga, da bi se objasnila odsutnost pojava života valjalo bi
milijuna živih vrsta u punoj evoluciji i znali bi da je ovdje
prihvatiti da od svih novih civilizacija nijedna nije znatiželjna, prisutan fantastičan stroj u radu kojeg ništa više ne može
nijedna ne voli putovati, i l i još, da su sve same sebe zaustaviti. Međutim, počevši od sljedeće kozmičke godine,
od sutra oni mogu doći kada zažele, mi ćemo zasigurno biti tu - U vašoj knjizi II pleut des planetes, navodite jednog čovjeka
na sastanku... Uvjeren sam da je razvoj života neminovan iz XIX. stoljeća koji je zabrinut zbog rasta prometa u Parizu,
jednom kada nastanu prvi organizmi. jer je vidio posvuda konje te je predviđao da će uskoro biti
jedan metar izmeta po ulicama...
- Hubert Reeves često govori o kontinuumu, o neizbježnom A. V.-M. - Taj je čovjek poput nas, on ekstrapolira i ne vodi
rastu složenosti koja bi dovela do pojave inteligencije. računa o slučajnosti, o nepredvidivosti, o napretku. Nakon
samo jednog stoljeća vi možete ustanoviti koliko se prevario,
A. V.-M. - Potpuno se slažem! To mi se čini nepobitnim.
dakle, zamislite koliko li se tek ja varam kada zamišljam svijet
za nekoliko milijuna godina! No, kao što sam rekao, nije
- Po vašem mišljenju, ako se život razvije, treba li on prirodno važno, moje proricanje, kao i njegovo, odgovara niskoj
stremiti prema inteligenciji? procjeni, čak smiješno niskoj. Slučajnost, nepredvidivost i
napredak učinit će da će se sve to puno brže dogoditi nego što
A. V.-M. - Tko bi to spriječio? On postaje sve složeniji, uvijek
ja kažem, te tim više učvršćuju argument kozmičke sljedeće
kreće prema sustavu koji je najbolje prilagođen okolišu. Dakle,
godine.
što je sustav savršeniji, bolje se prilagođava. Čovjek je
izvanredno aklimatiziran, jer ga nalazimo u svim sredinama,
od tropske šume do polova. Jeste li pročitali Zašto sam pojeo Ne bojite li se da će se, u našem svijetu gdje su problemi
svoga oca? Roya Lewisa? To je vrlo zabavna knjiga koja prenapučenosti i bijede tako teški, čovječanstvo samo uništiti
pokazuje kako tehnološka evolucija postaje nezaustavljiva. prije nego dosegne zvijezde?
Radnja se događa u doba otkrića vatre te jedan od likova
A. V.-M. - Moguće je, naravno. No, rekao bih, između golemih
otkriva da može njome ovladati. Naravno, vrlo je uzbuđen, navodnika, da to nije važno u odnosu na argumentaciju koju
želi napredovati, ići dalje. No, ima mrgodnog ujaka koji mu upravo objašnjavam.
kaže da prestane s tim skandalom, jer priroda nije nikada
dopustila životinjama da se igraju s vatrom. "Uostalom, ako
nastaviš, izazvat ćeš katastrofu, ja se radije vraćam na drvo Jer ćemo ponovo početi za pedeset milijuna godina?
gdje nam je bilo tako dobro". I tako ujak životari i ostaje u
A. V.-M. - Jer će neka druga vrsta preuzeti štafetu. Čak i da
svom sustavu, a nećak nastavlja svoje pokuse. Naravno, završi
se sve uništi, čak i da više uopće ne bude života na Zemlji,
se tako da on zapali šumu, a ujak poviče: "Jesam li ti rekao!"
uvjeren sam da će se ista stvar pojaviti drugdje, pri-je i l i
No ta knjiga pokazuje da se radi o neizbježnom kretanju
kasnije. Da bi argument samouništenja bio valjan, trebalo bi da,
naprijed. Kada je znamo koristiti, vatra otvara cijelu lepezu
sustavno, sve civilizacije koje se javljaju u Galak-tici unište
fantastičnih mogućnosti. Naravno, to ide i dalje od vatre. I sve
same sebe prije nego li su u stanju napustiti rodni planel..
brže i brže...
Vidite li kako je to nevjerojatno: naša je vlastita civilizacija ve c
sas vim bli zu da u t ome uspije, jer će se za
jedva jednu kozmičku sekundu smjestiti na mnogim mjestima do bih htio da snio prvi, t io tada smo također vjerojatno sami
Sunčevog sustava, na Mjesecu, na Marsu i na njegovim za sada! Možda pojava života ovisi o mnogo čimbenika, mnogo
satelitima, na nekoliko asteroida i satelita divovskih planeta, upitnijih nego što to mi mislimo? Konačno, možda je
da spomenemo samo najočitija mjesta. Ona će tada već biti nevjerojatno teško napraviti život na nekom planetu, tako
zaštićena od potpunog samouništenja zbog svojeg skromnog, teško da se to događa samo iznimno. Možda je bilo milijarda
ali zdravog rojenja. Samo moramo izdržati sasvim malenu pokušaja prije nego je krenulo... No, ono čemu nas uči sljedeća
kozmičku sekundu da bismo saznali da će za jedva jedan kozmička godina, po mom mišljenju, to je da smo konačno, da,
kozmički dan, naši daleki potomci zasigurno biti posvuda u vjerojatno sami. Također nas uči da je pojava čovjeka sasvim
Galaktici. nedavni događaj i da će on za samo jedan kozmički dan možda
kolonizirati Svemir. Jean Heidmann se rodio točno jedan
kozmički dan prerano!
- A ako smo sami, jer smo prvi?
A. V.-M. - Oh! Zašto ne? -21
- A mali ljudi koji žive na 10 ?
- Prvi, preci, patrijarsi... A. V.-M. - Ako postoje, što nije uopće očito, kako bismo
mogli stupiti s njima u vezu? Po mom mišljenju argument
A. V.-M. - Uvijek je potreban jedan prvi Ta ideja ima svoje sljedeće kozmičke godine ostaje nepobitan. To je kao da se
branitelje, no ona miriše na antropocentrizam. Mi držimo nađemo pred zidom, a to me jako smeta, priznajem vam, jer
štoviše napretkom misli samu činjenicu da se čovječanstvo sam pretežno društvenog temperamenta i volio bih misliti
ne smatra pupkom svemira. da ima posvuda ljudi. No, valja vjerovati da nam je nešto
promaklo: život je još mnogo teže proizvesti nego što mi to
- To bi bio drukčiji način da se ponovo nađemo u središtu. vjerujemo.
No argument nije dovoljan za ponišenje pretpostavke.
- Dakle, još je rjeđi i dragocjeniji.
A. V.-M. - Doista. A sasvim je moguće, kao što je nekada
izgledalo moguće, da je Zemlja u središtu svemira. No, ipak bi A. V.-M. - Izvanredno rijedak i vjerojatno jedinstven.
bilo iznenađujuće da smo mi prvi od milijarda! Bilo bi puno
"normalnije", hoću reći u skladu sa standardnom banal-nošću
- Što mislite o svjedočanstvima svih tih ljudi koji misle da su
o čemu smo malo prije govorili, da postoji mnogo drugih
opazili leteći tanjur ili bili tajanstveno kidnapirani?
nastanjenih svjetova. Da smo prvi od milijarda, doista je isto
tako nevjerojatno kao da smo izvukli na lotu šest točnih A. V.-M. - Još jednom ponavljam, čini mi se da kad bi bilo
brojeva. A relativno je lakše dobiti na lotu: jedan prema deset izvanzemaljaca među nama, da su doista prisutni u Galaktici,
milijuna... već bismo ih sreli.
Dakle, što da vjerujemo? Činjenica je da postojimo, i ra-
134 JESMO LI SAMI U SVEMIRU? ALFRED VID AL- MADJAR 135
- Izgleda li vam argument kozmičkoga kalendara uvjerljiviji dinu, s kulminantnom točkom, dvanaest udaraca u ponoć
od Fermijeva paradoksa? 31. prosinca 2000. Mislili smo tako proslaviti ulazak u sljedeći
milenij. Nažalost, nisu nas podržali.
A. V.-M. - To je isto! To je Fermijev paradoks drukčije pred-
stavljen.
- Šteta, to je bila lijepa zamisao...
- Kako ste ga vi razradili? A. V.-M. - Zamisao je još uvijek lijepa, jer nam omogućava da
bolje osjetimo snagu Fermijevog paradoksa i u isto vrijeme
A. V.-M. - Poznavao sam, naravno, taj paradoks kojeg naše sićušno mjesto u vremenu. Bio sam vrlo zadovoljan tom
možemo rezimirati rekavši: "No, gdje su oni?" Otkrio sam vremenskom pretvorbom, jer mi se činilo da još jednom
također klasični oblik kozmičkoga kalendara (u jednoj knjizi protjerujem duh antropocentrizma, koji bi se, kako je žilav,
Carla Sagana), to jest kalendar strogo ograničen na jednu mogao ponovo pojaviti u nekom vremenskom obliku. Michel
godinu, od 1. siječnja do 31. prosinca. A zatim sam naletio na Casse ga je, uostalom, upravo sasjekao u svim oblicima u svojoj
jedan članak Michaela Harta koji je govorio o vremenu knjizi Theories du ciel (Teorije neba), u njegovu "materijalnom"
potrebnom jednoj hipotetskoj civilizaciji da se proširi po cijeloj obliku: naime, materija od koje smo sastavljeni predstavlja
Galaktici. Pokazivao je na vrlo uvjerljiv način da to vrijeme najviše 10% mase svemira. Znate ono "bitno je nevidljivo", a
treba biti relativno kratko, dva milijuna godina. Drugi autori u slučaju našeg svemira, bitno je napravljeno od jedne
su pokazivali da bi moglo proći i pedeset milijuna godina, to egzotične "materije" još potpuno nepoznate!
jest jedan kozmički dan. Svi su djelići slagalice bili spojeni.
Dakle, kao što znate, da bih ilustrirao svoje riječi rado
- No, argument ima dvostruku oštricu...
prenosim jednu situaciju u drugi dostupniji kontekst, kako bi
bila razumljivija. Tako sam zamislio produžiti kalendar u A. V.-M. - Da, bio sam zatečen, sasvim sam se našao u ne-
sljedeću kozmičku godinu kako bih otkrio nevjerojatan domet branu grožđu, nisam to nimalo očekivao. Evo kako se taj
Fermijevog paradoksa. Tako predstavljen, nikoga ne ostavlja značajan argument izvrnuo kao rukavica i stavio me nasuprot
ravnodušnim! Primio sam otada mnoge reakcije. Govorit ću nevjerojatne kontradikcije: život koga je izgleda trebalo biti u
samo o pozitivnima, prva je stigla kada sam ga predstavio na obilju u svemiru, zbog naše "zemaljske usamljenosti", dao je
jednom predavanju u Bloisu. Daniele Tabak, tada u antropocentrizmu novu snagu...
audiovizualnom odjelu CNRS-a, oduševila se i sugerirala mi
da napravim o tome kratkometražni film. Kanije je došlo do
projekta filma Omnimax što ga je podržala Agencija Jules - Kakva nevolja!
Verne. Razmišljali smo također napraviti crtani film, i A. V.-M. Da, ali što učiniti? Pokušavao sam zaobići taj
konačno, za proslavu 2000. predložili smo ga u obliku emisije paradoks, no to je, izgleda, vrlo teško! Smatram se obveznim
i spektakla koji hi se protezali kroz c i j e l u go- p r i h v a t i t i njegove posljedice: sto ima više novih planeta.
i sve dok SETI ne uhvati signale, to se više paradoks učvršćuje
i navodi me na zaključak da smo sami!
- A da se otkriju tragovi života na Marsu!

Nicolas Prantzos
A. V.-M. - Čudno, no to bi učvrstilo paradoks. Što će se naći
više tragova života, više će se pokazati da se život može
pojaviti posvuda, dakle da bi morao vrvjeti na mnogim
iz-vansunčevim planetima. Nezapažanje izvanzemaljskih
poruka postalo bi još zagonetnijim. To je doista paradoksalna
situacija, jer što ćemo više nalaziti dokaza u korist univerzal- ODISEJA
nosti života, to ćemo imati više elemenata koji nas navode na
pomisao da smo vjerojatno sami u svemiru! BUDUĆNOSTI
- A ako Jean Heidmann uhvati izvanzemaljski signal?
A. V.-M. - Tada će se, neosporno, sve promijeniti. To bi
izravno promatranje bilo doista jedino u stanju zapečatiti
Fermijev paradoks. Međutim, u očekivanju, čini mi se da je
pametnije pretpostaviti da smo sami! No, budimo strpljivi!
Još samo jednu malu kozmičku sekundu, i tada, po mome
mišljenju, znat ćemo... N icolas Prantzos je imao dvanaest godina kada je otkrio
Clarkeovo i Kubrickovo majstorsko djelo: 2001: Odiseja
u svemiru. Gledat će ga dvadeset i četiri puta. Godina je
Tako, na skromnom području i u kratkom odsječku vremena 1969. i čovjek je upravo napravio svoje prve korake na Mje-
kojim ono raspolaže, infinitezimalnom s obzirom na kozmička secu. Cijela jedna generacija mladića sanjari da postanu
trajanja, čovječanstvo kreće prema budućnosti koja će biti astronauti. Nicolas je jedan od njih. Tijekom cijelog
galaktička ili je neće biti. A avantura tek započinje. Otkrili smo mladena-štva guta velika djela znanstvene fantastike - ona
nove planete: izvrsno. No, želimo ih vidjeti izbliza! Kada ćemo Clarkea, H. G. Wellsa, Asimova - kod kojih cijeni
ih posjetiti? I pogotovo, kako, pomoću kojih prijevoznih ispreplitanje znanstveno-tehničke dalekovidnosti i filozofske
sredstava? Hoćemo li uspjeti jednoga dana dostići brzinu vizije. "Kad sam shvatio da vjerojatno neću moći putovati na
svjetlosti? Hoćemo li otići na zvijezde? Hoćemo li izaći iz Mli- zvijezde, izabrao sam zanimanje koje mi omogućava da
ječne staze? dovedem zvijezde k sebi", objašnjava on danas. S dvadeset i
tri godine morao je izabrati neku veliku prijestolnicu za studij
astronomije. Nicolas Prantzos dobro govori francuski i
obožava Pariz.
Tako je stigao u Grad svijetlosti 1979. godine da započne jem da je iskonski san da se posjete zvijezde još uvijek živ. Ja
dugi sveučilišni put u Parizu-VII. Nakon prve teze u studi- sam, dakle, htio predstaviti taj san u svjetlu naših suvre-
jskom centru Saclay, priprema državnu tezu iz nuklearne menih spoznaja i uklopiti ga u okvir globalne vizije naše bu-
astrofizike o evoluciji masivnih zvijezda. Postaje istraživač dućnosti u svemiru".
pri CNRS 1986. godine te uključuje Institut astrofizike u Ta ga vizija budućnosti vodi ponekad u posjet svjetovima
Parizu. Njegovi radovi na nukleosintezi (nastanku kemijskih znanstvene fantastike, tabu području za mnoge njegove ko-
elemenata nuklearnim reakcijama unutar zvijezda] pribavljaju lege. No, on smatra da je "znanstvena anticipacija dugo vre-
mu priznanje znanstvene zajednice te 1994. godine dobiva mena prezirana od strane literarnih krugova, danas dobila
godišnju nagradu Digital/Compaq Francuskog astro- svoje mjesto, problematika i teme te literature često su bili
nomskog društva za svoja ukupna djela. Nakon 1990. go- izvorom inspiracije za znanstvenike". U svakom slučaju, pro-
dine predaje "Zvjezdanu evoluciju" na DEA astrofizike na blematika opisana u Putovanjima u budućnost očito je oča-
sveučilištu Pariz-VI. Godine 1997. pozvan je da predaje "Ke- rala žiri prestižne nagrade "Jean-Rostand" (što je dodjeljuje
mijsku evoluciju galaktika" na sveučilištu u Tokiju, kao gostu- Univerzalni pokret za znanstvenu odgovornost) koji je nagra-
jući profesor. dio djelo 1998. godine.
Paralelno s tom blistavom sveučilišnom karijerom, tako- Ovo znanstveno istraživanje o tehnološkim evolucijama
đer želi podijeliti svoju strast sa širokom javnošću. Godine koje će nam bez sumnje omogućiti da, u bližoj ili daljoj buduć-
1988, objavljuje u suradnji s kolegom Thierryjem nosti, istražimo zvijezde, ipak ga ne odvraća od velikih socio-
Montmer-leom Soleil eclates (Rasprsnuta sunca); djelo je loških, ekonomskih i filozofskih rasprava o sudbini čovjeka iz-
nagrađeno Zlatnim perom Udruženja znanstvenih pisaca van njegove zemaljske kolijevke.
Francuske. Zatim 1998. objavljuje popularnu knjižicu
Naissance, vie et mort des etoiles (Rađanje, život i smrt
zvijezda], i opet u suradnji s Thierrvjem Montmerleom, kao i
Voyages dans le futur. L'aventure cosmique de l'humanite P RVI KORACI U SVEMIRU
(Putovanja u budućnost. Kozmička avantura čovječanstva),
gdje istražuje budućnost čovječanstva u svemiru od XXI. - Čini se da smo tek na početku svemirske avanture, u situaciji
stoljeća do kraja svemira. Kristofora Kolumba kada se, po prvi puta, udaljio od dobro
Tom se knjigom, Nicolas Pranzos vraća svojoj prvoj poznatih obala Europe.
ljubavi, temama o kojima je sanjario u svojoj mladosti: "Moja
je generacija imala sreću živjeti svoju mladost u BO-tim godi- Nicolas Prantzos. - Ta je usporedba zanimljiva, doista, no,
nama, u vrijeme velike svemirske epopeje XX. stoljeća koja mislim da je još malo prerano za nju! Jer svemirska avantura
je izazvala toliko sklonosti za ta zanimanja. Sljedeće gene- ima samo četrdesetak godina. Započela je krajem 50-tih s
racije ne mogu zamisliti fantastično ozračje te epohe, kada prvim Sputnikom i letom Jurija Gagarina (1934.-1968.) na
su se gotovo svi svemirski snovi činili dostižnima, i to u bliskoj stazu oko Zemlje. Tijekom tog prvog razdoblja, astronauti
budućnosti. Unatoč razočaranju koje je uslijedilo, vjeru- su istraživali predgrađe našega planeta. Glavni projekt je
tuda bio Apollo, lansiran 1961. godine, zahvaljujući kojemu - Koji je odnos između težine uređaja i njegove brzine oslo
je, osam godina kasnije, čovjek napravio svoje prve korake bađanja?
na Mjesecu. No, od početka 70-tih, klima se promijenila, a mi
smo ušli u godine mršavih krava. Nakon 1972. godine niti N. P. - Brzina oslobađanja je neovisna o težini, ona je uvijek
jedno ljudsko biće nije se udaljilo više od petsto kilometara ista, jer ovisi samo o svojstvima (masa i polumjer) tijela kojeg
od Zemlje. Naravno, brojne su sonde odaslane prema drugim se želite "osloboditi" (u ovom slučaju Zemlje). Ako želite staviti
planetima te su obavile sustavno istraživanje Sunčeva sustava. neki predmet na stazu oko našeg planeta, morate mu dati
One su nam donijele hrpu podataka o morfologiji i svojstvima brzinu od oko osam kilometara u sekundi. A da bi se pobjeglo
planeta kao što su Mars, Venera, Jupiter ili Saturn, kao i o Zemljinoj gravitaciji, potrebno je oko jedanaest kilometara u
njihovim satelitima. No, nije bilo više riječi o slanju ljudi sekundi. Međutim, količina potrebne energije za postizanje te
daleko od Zemlje, jer su te ekspedicije previše koštale. brzine zavisi o masi.. Poslati jedan kilogram na stazu stoji
tisuću puta manje energije nego li slanje jedne tone. Sada
cijena stavljanja na stazu iznosi oko dvadeset tisuća dolara
- Nije li do tog naglog kočenja došlo dijelom zbog završetka po kilogramu.
hladnoga rata?
N. P. - Sigurno da je natjecanje između SAD i bivšeg SSSR - Sto je svemirska avantura donijela ljudima do sada?
jako stimuliralo svemirsko istraživanje, osobito projekte le-
tova s posadom. Kada se to nadmetanje ugasilo, shvatilo se N. P. - Teško je to sažeti u nekoliko rečenica. Najvažnije je,
da su troškovi previsoki u odnosu na očekivane koristi. Na iako se to može činiti paradoksalnim, što nam je ona prije
kraju 90-tih važio je slogan: "Bolje, jeftinije, brže". Naglasak svega dopustila da bolje upoznamo naš vlastiti planet. Tisuće
je tada stavljen na minijaturizaciju svemirskih sustava i nji- satelita koji su trenutno na stazama oko Zemlje, na raznim
hovih raznih komponenti. visinama, omogućuju nam primanje nevjerojatne količine
informacija o nama samima. One služe telekomunikacijama
(radio, televizija, telefonija), navigaciji (točan položaj brodova
- Dakle, zahvaljujući napretku informatike i mikroelektronike i aviona zahvalujući sustavu GPS (Global Positio-ning
svemirsko se istraživanje ponovo pokrenulo? System), meteorologiji (praćenje ciklona), teledetekciji
N. P. - Ne samo zbog toga, no ti su napretci jako na to utjecali. (praćenje premještanja ledenjaka, šumskih požara, pješčane
Ono što velikim dijelom određuje troškove neke svemirske fronte, lokaliziranje nalazišta nafte ili drugih minerala, kar-
misije je "koristan teret", jer se mora izaći iz gravitacijskoga tografiji urbanih i ruralnih područja ili reljefa dna oceana,
polja Zemlje. To je kao da pokušavamo izaći iz vrlo duboka itd). Popis usluga je već dosta dug i neprestano se povećava.
zdenca: što je težina veća, potrebno je više energije. Naravno, tome valja dodati vojne satelite i njihovu ulogu u
Minijaturizacija je predstavljala pravi tehnološki skok koji je špijunaži.
omogućio da postanu lakši još rudimentarni uređaji 60-tih
godina. A što je s upoznavanjem Sunčevog sustava i svemira?
N. P. - Oslobodivši se Zemljine atmosfere, vidjeli smo svemir oni, "jer su rizici preveliki. Misije su preskupe, a naša bi se
drugim očima. Atmosfera (srećom za naš organizam!) prenagljenost mogla pokazati katastrofalnom za ljudske ži-
zaustavlja većinu elektromagnetskih zračenja. Prolazi samo vote. Počnimo mirno učvršćivati naša znanja putem svemirske
vidljiva svjetlost, jedan cio infracrvenog i radiovalovi. Ako postaje, pošaljimo astronaute da nauče raditi u svemiru i da
želimo proučavati rentgenske zrake, gamazrake, steknu iskustvo življenja u bestežinskom stanju". To su
ultraljubi-časte, infracrvene, itd., treba ići u svemir. To je ono učinili Sovjeti već odavno sa svojom postajom Mir. No, danas
što su nam sateliti omogućili nakon 60-tih, otkrivajući nam su Amerikanci preuzeli inicijativu, jer Rusi više nemaju
mnogostruka i nezamisliva lica dalekoga svemira. Tako sredstava.
smo mogli "vidjeti" blizinu crnih jama (zahvaljujući
rendgenskom zračenju što ga emitira topli plin kojeg ta tijela
- Zasigurno će nova svemirska postaja uskoro zamijeniti Mir.
usisavaju), ili pak "gama skokove" (vjerojatno sudari između
neutron-skih zvijezda koji se događaju u dalekim galaktikama, N. P. - Jedan je međunardni projekt započeo u listopadu
pri kojima se oslobađaju silne količine energije). Naše je 1998. godine, prvi modul su postavili Rusi, drugi Japanci.
predodžba o Sunčevom sustavu također bila izmijenjena Bit će potrebno ukupno oko pedesetak misija - većinu letova
zahvaljujući materijalu što su nam ga sonde poslale. Mogli će obaviti raketoplani NASA-e - da se spoje svi moduli buduće
smo dobiti izvanredne slike gotovo svih tijela Sunčevog Međunarodne svemirske postaje. Ako sve bude išlo dobro,
sustava, i to kvalitete koju je nemoguće dobiti sa Zemlje. Te ona će biti spremna za prijam prvih astronauta već oko
slike, kao i ostali podaci što su nam ih sonde poslale, iz 2003.-2004. To će biti kraj jedne duge avanture, jer su se
temelja su promijenile naše znanje o nastanku i evoluciji planovi te postaje neprestano mijenjali već petnaestak godina.
Sunčevog sustava. Još je važnija bila analiza na licu mjesta tla Tako se ona redom nazivala "Freedom" i "Alpha", prije nego
i atmosfere Marsa, obavljena sondama Viking 70-tih godina i je konačno dobila ime "International Space Sta-tion" (ISS).
sondama Mars Pathfinder 1977. godine. A tristo kilograma
mjesečeva materijala što su ga astronauti projekta Apollo
- Koja će biti njena korist?
donijeli, usrećili su planetologe, jer je njihova analiza
omogućila da se bolje shvati povijest sustava Zemlja-Mjesec. N. P. - Mnogi ljudi, a pogotovo znanstvenici, voljeli bi znati
odgovor na to pitanje! U načelu, tamo bi se trebali obavljati
razni pokusi s područja fizike, kemije i biologije u uvjetima
- No, čini se da je nakon završetka putovanja s posadom na
zrakopraznog prostora i bestežinskog stanja. Čak su se raz-
Mjesec, počelo oklijevanje što se tiče sljedećih etapa. Što
matrale industirijske primjene tih pokusa, jer se u tim uvje-
danas učiniti? Vratiti se na Mjesec? Usmjeriti naše napore
tima mogu dobiti farmaceutski ili elektronski proizvodi koje je
prema Marsu? Graditi svemirske postaje na stazama oko
nemoguće proizvesti na Zemlji. Ipak, zanimanje što su ga
Zemlje?
industrijalci pokazali čini se da nije na visini NASA-inih
N. P. - Točno. Danas je očito teško definirati dugoročnu očekivanja te se ne zna baš može li to zanimati temeljno is-
politiku. Neki propovijedaju oprez. "Ne valja žuriti", kažu
traživanje. S obzirom na cijenu svemirske postaje (pedeset N. P. - I ovdje postoje dvije opcije: jedna oprezna, druga
milijarda dolara za njenu izgradnju, čemu valja pribrojiti radikalna. Po nekima, Mjesec bi trebao služiti kao lansirna
odgovarajuću svotu za njen rad tijekom sljedećih godina), rampa da bi se išlo dalje, osobito na Mars. Zapravo glavna
možemo se upitati je li odluka razumna. Po mom mišljenju, smetnja slanju ljudi na Mars je potreba da se sve nosi sa
korisnost svemirske postaje pokazat će se tek dugoročno: Zemlje, osobito gorivo broda za polazak i povratak. A, kako
trebamo jedno mjesto gdje bi astronauti mogli učiti raditi i smo vidjeli, vrlo je skupo osloboditi se gravitacijskog polja
dugo živjeti u svemiru prije polaska na daleka putovanja, našeg planeta. Nasuprot tome, Mjesečevo je gravitacijsko
prema Mjesecu ili prema Marsu. Svemirska postaja (ili njen polje šest puta slabije od Zemljinoga, a tamo nalazimo kisik,
nasljednik) mogli bi također poslužiti kao međupostaja za glavno gorivo naših sadašnjih kemijskih raketa (koje sagori-
buduće svemirske letove... jevaju mješavinu kisika i vodika). Istina je da nema vodika
na Mjesecu, dakle, trebalo bi ga donijeti sa Zemlje. No, našli
bismo barem kisik, koji je osam puta teži od vodika. Za-
mišlja se, dakle, da se najprije postavi jedna mala lunarna
NA PUTU PREMA MARSU tvornica za dobivanje kisika s površine našega satelita. Tada
bi ga se moglo koristiti za punjenje raketa koje bi bile na stazi
- Predviđa li se jednoga dana poslati ljude na Mars? oko Zemlje, a kasnije bi se uputile na Mars.
N. P. - Mars, čini se, danas izražava sva svemirska ma-

štanja čovječanstva. Projekti za slanje astronauta onamo - A koja je druga opcija?
postoje već odavna, no to neće biti ubrzo. Kratkoročno, po- N. P. - Opcija "malim koracima" (najprije Mjesec, zatim
mišlja se na slanje robota, što se doima vrlo razumnim. Mars) izgleda vrlo razumna. No, nekima se žuri: "Bit će
Manje će koštati nego slanje astronauta i obogatit će naše potrebna desetljeća da se razviju sve te infrastrukture na
poznavanje crvenoga planeta. Sonde Viking (70-tih godina) i Mjesečevu tlu", kažu oni. "Čemu odgađati tako dugo taj san o
Pathfinder (1977.) već su provele analize tla i Marsove at- slanju ljudi na Mars, ako se može drukčije tamo stići?" Ta se
mosfere. Jedan ambiciozni projekt sada u fazi razrade, a u koncepcija zasniva na projektu "Mars Direct", kojeg je
kojemu sudjeluje i Francuska, predviđa da roboti donesu na početkom 90-tih predložio Amerikanac Robert Zubrin. Prema
Zemlju uzorke s Marsova tla kako bi se obavila analiza u zagovornicima toga projekta, više se ne bi trebalo sa Zemlje
laboratoriju. No, uvijek ima nestrpljivih koji misle da bismo, nositi sve gorivo potrebno za povratak već bi ga se proizvelo na
uz malo veći trošak, mogli poslati i astronaute, što bi imalo licu mjesta. Doista, Marsova je atmosfera relativno male
golemo djelovanje na javnost, veće čak od projekta Apollo. gustoće, no u njoj preteže ugljični dioksid - koji se sastoji od
ugljika i kisika. Zubrinova je zamisao da se postavi mala
Koje će se tehnike koristiti kad se bude radilo o slanju ljudi automatska tvornica za skupljanje ugljičnog dioksida, zatim
na Mars? odvajanje kisika od ugljika, da se od ugljika proizvede metan
te da se ovaj posljednji koristi kao gorivo
za povratak. Te je ideje preuzela NASA koja je razvila svoje ti što je manje moguće energije. Dakle, valja čekati da se
vlastite projekte. dva planeta nađu u određenom međusobnom položaju, zbog
čega će isto tako kasniti povratak. Ukupno, treba predvidjeti
ekspediciju od oko tri godine. Gotovo kao Magellanovo
- Za koliko ćemo vremena biti spremni poslati ljude na Mars?
putovanje oko svijeta.
N. P. - Prema planovima NASA-e, dvije će pripremne misije
prethoditi prvom putovanju astronauta. Njihov će cilj biti da
- To je lijepa usporedba!
sve vrlo pažljivo pripreme: trebat će postaviti na površini
Marsa dva modula za dobivanje goriva za povratno putovanje, N. P. - Da, ali je Magellan putovao većinu vremena pristajući
dva modula smještena na stazi oko Marsa za povratak ljudi na uz obale. Mogao se iskrcati u slučaju velikih problema na
Zemlju, kao i brodova koji će ih dovesti s površine Marsa do moru. Međutim, ako astronauti naiđu na problem, nema
tih modula za povratak. Sve se to mora postaviti prije nego se nikoga iza ugla da im popravi kvar...
pošalju ljudi. Predviđena su svugdje po dva modula kao
osiguranje od mogućega kvara jednoga od sustava, što bi
- Zašto bi se dala prednost Marsu za to prvo putovanje nakon
dovelo do neuspjeha misije. Nadajmo se da će te redundantne
iskrcavanja na Mjesecu, a ne Merkuru ili drugim planetima?
mjere biti dovoljne. U svakom slučaju, astronauti će znati
Zbog njegove blizine?
prije svog polaska za Mars da je sve spremno na licu mjestu za
njihov povratak. Tako mogu krenuti (relativno) mirni No, N. P. - Ne, jer je Venera, na primjer, nešto bliže Zemlji nego
izvršenje tog projekta neće biti početi uskoro. Čini mi se da crveni planet. Mars nas doista zanima iz praktičnog razloga:
je teško zamisliti da bi za misiju takve vrste bilo potrebno on je jedini planet na koji se možemo spustiti bez većih
manje od petnaestak godina. problema. Na Veneri bi to bilo nemoguće zbog njene vrlo debele
i guste atmosfere, koja se ne sastoji samo od ugljičnog
dioksida već također i od sumporne kiseline, zbog čega je
- Koliko je predviđeno trajanje jednog takvog putovanja?
jako korozivna. Što se tiče Merkura, koji je vrlo blizu Sunca,
N. P. - Oko tri godine, polazak i povratak, uključen boravak tamo je previše toplo! Primljena energija je tamo šest puta
na Marsu. veća nego na Zemlji. Da bi ljudi mogli tamo boraviti, valjalo bi
postaviti učinkovite sustave za hlađenje. Osim toga, trebalo bi
više energije da se vrati brod s Merkura nego s Marsa, jer je
- To zapravo nema više nikakve veze s putovanjem na Mjesec!
onaj prvi "dublje" u gravitacijskom bunaru Sunca. Već su
N. P. - Samo putovanje trajat će od šest do devet mjeseci. No, poslane sonde oko Merkura, no, što se tiče ljudi ima problema
valja voditi računa o "slobodnom prozoru lansiranja", jer se koje je nerroguće riješiti kratkoročno. Međutim, Mars ne
Mars i Zemlja okreću oko Sunca različitim brzinama. Njihovi predstavlja veće poteškoće u tom pogledu. Njegova je
međusobni položaji nisu uvijek povoljni za lansiranje rakete s gravitacija po prilici polovica Zemljine gravitacije, dakle, po
jednog planeta na drugi, posebno ako se želi utroši- njemu se može ugodno šetati. Naravno, tamo je hladno,
proučavali to pitanje da procjene je li to "maštanje" ostvarivo.
ali no više nego na Mjesecu. Međutim, zbog Marsove atmos-
Izgleda da jest, barem teoretski: mogli bismo promijeniti
fere, iako rijetke, varijacije u temperaturi između dana i noći
klimu Marsa i učiniti da njegova atmosfera bude pogodna
manje su nego na Mjesecu.
za disanje. To je ono što se naziva "teraformiranje", a sastoji
se u stvaranju druge "Zemlje" u našem Sunčevom sustavu.
- Koja je korist za čovječanstvo kopanje po tlu Marsa?
N. P. - Moglo bi se dugo raspravljati o tom pitanju. Jesu li - Bilo bi potrebno bez sumnje više desetljeća da se u tome us-
naša prirodna znatiželja i naš istraživački instinkt dovoljni pije?
razlozi? Korist da se tamo pošalju astronauti je u tome što
N. P. - Prije bi se reklo jedan dobar milenij, barem prema
će oni biti u stanju, za razliku od robota, suočiti se s neoče-
najozbiljnijim pretpostavkama! Ili, najmanje, nekoliko sto-
kivanom situacijom. Kad bi se poslalo robote na Mars, oni
ljeća, ako uspijemo uvesti na Mars genetski izmijenjene or-
bi mogli izvršiti osnovne zadatke za koje su programirani,
ganizme koji bi mogli brže obaviti posao plavo-zelenih alga.
na primjer uzimanje uzoraka Marsova tla, njihovo stavljanje
Jer ne smijemo zaboraviti da se upravo zahvaljujući fotosin-
u vreću i vraćanje na Zemlju. No, ako se pojavi neki problem,
tezi tih alga Zemlja obogatila kisikom prije dvije milijarde
sigurno je da roboti ne bi mogli reagirati, a bilo bi teško
godina, što je omogućilo životu izlazak iz oceana da bi se
teledirigirati ih sa Zemlje, jer za putovanje poruke tamo i
smjestio na kontinentima. Po mome mišljenju, mogućnost
natrag treba najmanje deset minuta. Ništa ne može zamijeniti
da se transformira Mars jaki je argument za odlučivanje da
nazočnost ljudi da se snađu u neočekivanome.
se tamo jednoga dana pošalju ljudi. Možda će se to pokazati
No, što možemo dobiti zauzvrat za tako veliku investiciju?
jednoga dana vrlo dragocjenim, ako čovjek uništi Zemlju
U slučaju Mjeseca, na primjer, može se pomišljati na eks-
(nuklearni holokaust ili bakteriološki rat) ili ako dođe do su-
ploataciju njegova helija-3, koji može puniti naše buduće
dara s kometom ili asteroidom. Nikad nije dobro čuvati sva
fuzijske reaktore. Mnogi naime misle da je termonuklearna
svoja jaja u istoj košari...
fuzija idealno rješenje za naše buduće energetske potrebe,
jer je to obilan i neradioaktivan izvor energije. No, za nju
treba helij-3, element, točnije helijev izotop, koji ne postoji - U knjizi Putovanja u budućnost citirate ovu rečenicu iz
na Zemlji. Što se tiče slanja ljudi na Mars, osim argumenata jednog romana znanstvene fantastike: "Bilo bi opasno osta-
vezanih uz "žeđ za znanjem" ili "istraživački instinkt", koji viti inteligenciju na površini jednog jedinog planeta, odakle
mi se čine nedovoljnima, vidim samo jedan jaki argument, može biti istjerana".
no, on postaje valjan tek dugoročno: mogućnost da se taj
N. P. - Riječ je o knjizi Amerikanca Kima S. Robinsona Cr-
planet transformira kako bi postao nastanjiv za čovjeka.
veni Mars*. On tamo predstavlja na primjeran način argu-
* Crveni Mars K.S. Robinsona te njeni nastavci Zeleni Mars i Plavi
- Nije li to ono što zamišljaju neki pisci znanstvene fantastike? N. Mars (ukupno 1.700 stranica trilogije) objavljeni su i kod nas u biblioteci
Z.F. IZVORI, 1996.-'200l.
P. Da, no nisu oni jedini. Znanstvenici su također
mente za i protiv teraformiranja Marsa. Jedan od njegovih svjetlosti. Budući da je Titan deset puta udaljeniji od Sunca
likova brani tezu prema kojoj bi nam bilo u interesu pri- nego Zemlja, Sunčeva svjetlost je tamo stotinu puta slabija.
premiti jednu drugu Zemlju, u slučaju da život na našoj bude U tim uvjetima tamo ne može postojati prirodna fotosinteza.
uništen nekom kozmičkom katastrofom. Imali bismo barem Dakle, vrlo je teško zamisliti da se Titan može terafor-mirati.
sigurnost da inteligencija neće potpuno nestati u ovom
području svemira. To mi se čini dosta uvjerljivim. Ako se - Osim teraformiranja, ako Mars pobuđuje takvo zanimanje,
razmišlja na toj razini, doista nam je u interesu da proširimo nije li to zbog nazočnosti mogućih tragova života?
život drugdje - a najpogodnije mjesto, za sada, čini se da je
planet Mars. N. P. - Možda, no budimo oprezni! Sada znamo da je izvještaj
jedne ekipe NASA-e koji je najavio 1997. godine otkriće
tragova života u meteoritu s Marsa, nađenog na Antarktiku,
- To bi bila naša vikendica! bio netočan. Do danas nije nađen nikakav trag života na
N. P. - Ne sasvim, jer uvjeti na Marsu, čak i preoblikovani, Marsu. Istina je da postoje uvjerljive indicije prema kojima
bit će daleko od onih idiličnih, kao na našoj staroj, ali vrlo je nekad voda tekla površinom crvenog planeta. No, to
lijepoj Zemlji. Osim toga, do kupnje te "vikendice" neće doći nikako ne znači da postoji ili je postojao život na Marsu.
sutra. Ako je postojanje vode potreban uvjet za razvoj života, je li to
dovoljno? Neki tvrde da bi nazočnost vode na površini
podrazumijevala da se život tamo morao razviti, pa makar u
- Ne postoje li drugi planeti, ili sateliti planeta, kao što je obliku mikroorganizama. Kada je voda nestala, ti bi se
Ti-tan, koje bi se moglo podvrgnuti teraformiranju? mik-ro-organizmi povukli u donje slojeve planeta da se
N. P. - Ne mislim tako, barem ne u okviru naših sadašnjih zaštite od ultraljubičastih zraka. To je moguće, no trenutno
spoznaja i naših predvidivih tehnoloških kapaciteta u idućim to je samo proizvoljna spekulacija. Mi još nismo istražili
stoljećima. Sada se zanimamo za Titan, koji je najveći Marsovo podzemlje, dakle trebat će tamo poslati sonde koje će
Saturnov satelit, zato što je to jedino mjesto u Sunčevom moći obaviti bušenja. To je dio projekata koji se planiraju
sustavu, osim Zemlje, gdje je atmosfera bogata dušikom. Taj za iduće godine. Može biti da postoje mikroskopski oblici
element, kemijski inertan, dosta je rijedak na ostalim plane- života ispod površine Marsa, no kod sadašnjeg stanja našeg
tima i satelitima Sunčevog sustava. A dušik čini 80% znanja, mi to ne možemo ni isključiti ni potvrditi.
Zemlji-ne atmosfere - i 50% atmosfere Titana, što pobuđuje
znatiželju astronoma. No, nije sigurno da se Titan može - Ako bi se otkrilo primitivne oblike života, bi li to ubrzalo
terafor-mirati. Čak i kada bi ga se uspjelo dovoljno zagrijati projekte usadivanja zemaljskoga života na Marsu?
koristeći termonuklearnu fuziju, vrlo je teško zamisliti da bi
se zatim čovjek mogao ondje nastaniti. Jer čovjek i životinje N. P. - Upravo suprotno! Kad bi se našlo na Marsu drukčije
trebaju kisik koji nastaje fotosintezom biljaka. Stoga, da bi oblike života od našega, to bi bila jako dobra vijest za one
došlo do fotosinteze, potreban je neki minimum Sunčeve
koji misli; da život postoji drugdje u svemiru. To bi dokazivalo, ta, na mikroskopskoj razini, naravno. On je optimist i on u to
zapravo, da se život može razviti u različitim oblicima, a ne vjeruje. Vidjet ćemo!
samo u jedinom do sada već poznatom obliku. A mi bismo
dva puta razmislili prije nego li bismo poslali astronaute na
Mars i započeli teraformiranje. Jer ne bismo imali pravo
preuzeti rizik iskorjenjivanja tog autohtonog oblika života, PREPREKE NA PUTU
pokušavajući tamo usaditi naš. Čak i u odsutnosti službenog
ugovora, znanstvenici se slažu po tom pitanju: ako jednoga - Let s posadom na odredište Mars, kao i sva dalja odredišta,
dana otkrijemo neki originalni oblik života, negdje u neće zasigurno proći bez sve složenijih tehničkih problema.
svemiru, treba učiniti sve da ga se zaštiti, ostaviti ga Koji su to?
onakvim kakav jest. Međutim, što da se radi ako je taj oblik
N. P. - Prije svega tu je problem kozmičkih zraka, tih ener-
života istovjetan našem, zasnovan na kemiji ugljika i prenosiv
getskih čestica koje dolaze iz galaktičkih dubina, ali također i
putem DNK? Je li se on razvio neovisno od života na Zemlji?
s našeg Sunca, a koje brazdaju svemir gotovo svjetlosnom
To bi podrazumijevalo da je nazočnost vode pogodovala pojavi
brzinom. Na Zemlji smo od njih zaštićeni, jer naš planet
istovjetnih oblika života. Ili je pak bilo došlo do
ima dvostruki štit: magnetosferu i atmosferu. No, čim iza-
međudjelovanja između Zemlje i Marsa pa je jedan planet
đemo iz atmosfere, taj se problem postavlja. Astronauti koji
"zasijao" drugi? Ili je oba planeta učinio plodnim neki oblik
su išli na Mjesec bili su izloženi tim kozmičkim zrakama, no
života koji je došao izvana, na primjer s kometa?
njihov je boravak bio kratkotrajan, pa su primljene doze
ostale male.
- No, to predstavlja snažnu motivaciju da se krene na Mars?
N. P. - Svakako. NASA, koja pokušava dobiti sredstva za - Je li to radioaktivnost?
svoje buduće misije, ističe taj argument. No, ako se tamo
N. P. - Više-manje. Klasičnu radioaktivnost proizvode ener-
nađu tragovi života, proučavat će ih radije pomoću robota,
getske čestice - elektroni, gamazrake i alfa jezgre. No, koz-
zbog toga će smještanje ljudi na Mars biti jako usporeno.
mičke zrake sadrže također i energetske protone, čije djelo-
vanje na organizam nije sasvim isto. Naime, prema vrsti,
- Koji je vaš osobni osjećaj po tom pitanju? svako od tih zračenja ima veću ili manju snagu prodiranja.
Neka ne prodiru dalje od kože te izazivaju samo opekline,
N. P. ~ Ja sam agnostik. No, kad bih se trebao kladiti, kladio
druga idu dublje te mogu oštetiti tkiva, stanice, naš genetski
bih se da se neće naći ništa. Jer sam uvjeren da je pojava
materijal, itd.
života rijedak fenomen. Međutim, na toj razini, to nije pitanje
znanosti (jer mi ne znamo dovoljno da si stvorimo neku
sliku), nego intuicije. S Hubertom Reevesom sam se kladio, Kombinezoni astronauta nisu dovoljni da ih zaštite?
prije nekoliko godina, u postojanje marsovskog živo-
N. P. Nažalost, te su čestice tako nabijene energijom da lako mišićni i kardiovaskularni sustavi su oslabljeni. U gravitacij-
prolaze kroz kombinezon. Za učinkovitu zaštitu oni bi trebali skom polju kao onom Zemljinom, mi bez prestanka pokre-
biti mnogo deblji i teži, no tada astronauti ne bi mogli više ćemo naše mišiće, čak i nesvjesno, da bismo se borili protiv
napraviti niti jedan pokret! sile teže, što održava naš mišićni sustav u dobru stanju. U
bestežinskom stanju, mišići uopće ne rade jer više nisu pri-
siljeni činiti napore. Oni, dakle, vrlo brzo atrofiraju. Tako,
- Ukratko, sada se ne može ništa učiniti protiv tih kozmičkih
kada se astronauti vrate na Zemlju, nakon duga boravka na
zraka?
Miru, osjećaju se smlavljeni gravitacijom našeg planeta i
N. P. - Moglo bi se okružiti brod štitom napravljenim od potrebno im je nekoliko tjedana privikavanja da bi ponovno
vrlo teških materijala, recimo olova. No, bio bi potreban štit normalno živjeli. No nakon dolaska na Mars, astronauti neće
debeo više centimetara, što bi jako povećalo težinu broda. naći nikoga da ih primi te će odmah morati biti operativni.
- Kako riješiti taj problem? To bi bila samoubilačka putovanja - Ne bismo li mogli umjetno napraviti gravitaciju? Svi se sje-
za astronaute, kad bi morali živjeti tri godine u svemiru bez ćamo Hergeovih slika u Hodali smo po Mjesecu gdje Tintin
zaštite... pritišće ručicu stvarajući gravitaciju unutar lunarne rakete...
N. P. - Samoubilačka možda ne, ali sigurno visokog rizika. N. P. - To bi bilo savršeno, no nažalost, to nije tako jedno-
Nitko još ne zna procijeniti posljedice slabih doza radioak- stavno! Jedini način kojim sada raspolažemo za stvaranje
tivnosti. Svi organizmi ne reagiraju na isti način, neki su umjetne gravitacije, to je korištenje jedne druge sile, cen-
otporniji od drugih. Kozmičke zrake povećavaju vjerojatnosti trifugalne sile. Ako ste u bubnju koji se okreće, centrifugalna
da se dobije rak ili leukemiju, ali ne znamo koliko. Teško je to sila će vas prilijepiti uza zid. Ako stanete uspravno uza zid,
u ovome trenutku procijeniti. Rak se može manifestirati tek bit ćete izloženi gravitacijskoj sili usmjerenoj prema van. Što se
dvadeset godina kasnije. Nakon dvadeset godina, ti bi bubanj brže okreće, to je ta sila veća. No, u maloj postaji kao
astronauti možda mogli umrijeti zbog drugih razloga. Među- što je Mir ili buduća svemirska postaja, takvo je rješenje
tim, štete na njihovu genetskom materijalu predstavljat će nezamislivo: za stvaranje dovoljno velike gravitacije, trebala
problem budu li htjeli imati djece nakon svog povratka. bi se postaja okretati oko same sebe više puta u minuti, što bi
bilo neizdrživo za organizam.
- S kojim će se još problemima sretati astronauti budućnosti?
N. P. - Jedan od glavnih je onaj bestežinskoga stanja. Is- - Znači li to da se neće moći stvoriti gravitacija u svemirskim
kustvo kozmonauta na Miru je pokazalo da se nakon više postajama budućnosti? Ne bi li, u tom slučaju, bila apsurdna
tjedana provedenih u bestežinskom stanju javlja određeni ideja da se smjeste gradovi u svemir?
broj nepovoljnih učinaka za organizam. Organizam teško N. P. - Nimalo! Intenzitet centrifugalne sile ovisi također i o
metabolizira kalcij - što čini koštanu strukturu krhkom - udaljenosti u odnosu na rotacijsku os: što smo udaljeniji
sila je veća. Za neki predmet velikih dimenzija - polumjera
nekoliko stotina metara - bila bi dovoljna relativno spora PUTOVANJA U SUNČEV SUSTAV
rotacija za stvaranje dovoljne gravitacije. Dakle, morali bismo
- Za koliko ćemo godina posjetiti Jupiter ili Saturn?
zamisliti prilično velike strukture. Projekti svemirskih
kolonija 70-tih godina zamišljali su strukture s polumjerom N. P. - Ti su planeti mnogo udaljeniji od Zemlje nego Mars.
od više stotina metara. To su goleme kugle plina koje nemaju čvrstu površinu na
koju bismo se mogli spustiti. Međutim, možemo se spustiti
na neke od njihovih brojnih satelita. Sa sadašnjim kemijskim
- To izgleda realno za svemirsku postaju na stazii oko Zem
raketama,putovanje u jednom smjeru trajalo bi više godina.
lje, no može li se zamisliti svemirksi brod od više stotina
Za polazak i povratak trebalo bi najmanje dvanaes-tak godina
metara?
i kolosalne količine goriva, koje bi bilo teško transportirati sa
N. P. - U dalekoj budućnosti, svakako, (brod Enterprise u Zemlje. Doista, za putovanja dalje od Marsa zasigurno se neće
seriji Star Trek je te veličine). No, kratkoročno, bez sumnje, ne. koristiti kemijske rakete već drugi načini pogona.
U svom projektu nazvanom "Mars Direct", Robert Zub-rin je
sugerirao da se koristi zadnji kat rakete na sljedeći način:
- Koji su, po vašem mišljenju, ti drugi načini pogona?
obično, redom kako se njihovo gorivo iskoristi, katovi se
odbacuju u svemir jedan po jedan. Zubrinova zamisao sastoji N. P. - Među onima već proučavanima, navest ću tri: ionski
se u tome da se zadrži posljednji kat povezan s modulom pogon, solarni jedrenjak, nuklearna energija - fisija ili kon-
astronauta jednim kabelom od oko stotinjak metara. Kada se trolirana termonuklearna fuzija.
veza učvrsti, male bočne rakete bi se upalile za pokretanje
sustava na rotaciju oko svojeg središta mase. Ta rotacija,
- Koju brzinu možemo postići tim tehnikama?
održavana tijekom putovanja, omogućila bi stvaranje lagane
centrifugalne sile unutar modula s astronautima. Ona bi bila N. P. - Svaka od njih ima prednosti drukčije prirode, no
samo 40% Zemljine gravitacije, no ta vrijednost odgovara može se reći da će vrijeme putovanja biti približno deset puta
točno Marsovoj gravitaciji. kraće.
- Je li to rješenje izvedivo? - Što je ionski pogon?

N. P. - To je operacija visokog rizika. Ako se kabel prekine, to N. P. - Što je atom? Jezgra je okružena elektronima pa joj je
bi moglo dezorijentirati sustav: umjesto da se uputi na Mars, ukupni električni naboj nula, što znači da se ne može koristiti
raketa bi se izgubila u svemiru. No, ozbiljniji su problem magnetsko polje da je se pomakne. Za razliku od cijelog atoma,
kozmičke zrake. Ne, mi još nismo spremni poslati ljude na ion je atom koji je izgubio jedan ili više svojih elektrona. On je,
Mars. No, nije nemoguće da se ti problemi većim dijelom dakle, električki nabijen te stoga prijemljiv
riješe za desetak godina od danas.
za silu kojom djeluje električno ili magnetsko polje. Ionski N. P. - Što duže traje potisak, dakle guranje nekog tijela,
motori funkcioniraju tako da ubrzavaju ione sadržane u plinu, ono će se kretati sve brže i brže. Stalna sila stvara stalno
obično ksenonu, pomoću električne struje visokog napona. ubrzanje, dakle, rastuću brzinu. Isto je tako i kod motora
Ioni su tako izbačeni velikom brzinom iz rakete i ona se giba kemijskih raketa. Ako bi sve vrijeme radili istom jačinom,
u suprotnom pravcu, prema Newtonovu načelu "akcija = raketa bi nastavila svoje ubrzanje. No, to nije moguće jer se
reakcija". količine goriva brzo troše. Međutim, sunčeva je energija
uvijek na raspolaganju, ona uvijek tjera istim intenzitetom i
u istome smjeru.
- Postoji li već taj tip motora ili se samo zamišlja?
N. P. - Više prototipova je u ispitivanju, posebno onaj koji
- Osim možda ako se previše udalji od Sunca?
pogoni NASA-inu sondu Deep Space 1. Električni generator
te sonde puni se energijom preko solarnih ćelija, no bilo koji N. P. - Točno! Jačina sunčeve svjetlosti, kao i bilo kojeg
drugi izvor energije, na primjer mali nuklearni reaktor, svijetlećeg izvora, opada kvadratom udaljenosti. Što se više
mogao bi također poslužiti. Ionski motori daju po gramu udaljujemo od Sunca, idući na primjer prema Jupiteru ili
goriva potisak deset puta veći od kemijskih motora, što bi Saturnu, to će više potisak slabiti. U području Saturna, bit
znatno smanjilo težinu goriva rakete. Osim toga, za istu će sto puta slabija nego u blizini Zemlje. Dakle, trebat će
težinu goriva, raketa je u stanje ubrzanja duže vremena te koristiti druga sredstva za povratno putovanje. No, za puto-
tako postiže višu konačnu brzinu. vanja u unutrašnjem dijelu Sunčevog sustava, na Marsovoj
stazi, solarna jedra mnogo obećavaju.
- A solarni jedrenjaci, kako oni funkcioniraju?
- Je li se već razapeto u svemiru neko solarno jedro?
N. P. - Osnovni princip je vrlo jednostavan. Zamislio ga je
20-tih godina pionir astronautike Konstantin Ciolkovski N. P. - Ne, taj projekt postoji samo na papiru. NASA je
(1857.-1935.), onaj isti koji je predložio upotrebu raketa za predstavila 80-tih godina više projekata tog tipa, no još niti
putovanje u svemiru. Golemo jedro, lagano i reflektirajuće jedan prototip nije bio lansiran u svemir.
što je više moguće, raširilo bi se u svemiru, gdje bi dobilo
potisak svjetlosti, dakle fotona sa Sunca. Izgleda čudno misliti
- -Što je s nuklearnom energijom?
da fotoni, te tako prozračne čestice da se doimlju nema-
terijalnima, mogu uspjeti potisnuti bilo što, pa ipak je to N. P. - Rakete se mogu opremiti malim fisionim reaktorima.
tako. Jedro bi bilo podvrgnuto stalnom potisku solarnih fo- Fisija je razbijanje teških jezgri, recimo uranija, u lakše jezgre.
tona, bilo bi u stalno ubrzavano te bi na kraju postiglo vrlo Ovim se postupkom dobiva energija čija je učinkovitost više
velike brzine. milijuna puta veća od kemijskog sagorijevanja: odavna se
koristi u našim nuklearnim centralama. Za potrebe
Zašto to stalno ubrzanje? svemirskog leta bio bi potreban jedan mali kompaktni
generator. A taj je tip motora već letio u svemir. Motor korisnu investiciju. Samo će u tom slučaju financijeri, javni
sonde Galileo, koja je dosegla područje Jupitera 1995. godine, ili privatni, odlučiti dati potrebna sredstva za to.
kao i onaj sonde Cassini, lansirane 1997. a koja će stići do
Saturna 2004., opremljene su nuklearnim generatorima na
fisiju uranija. - Kakvu bi vrstu koristi mogli oni iz toga izvući?
N. P. - Jedna od glavnih izravnih koristi od svemirskih
- Nije li taj tip pogona opasnost za čovjeka i njegov okoliš? putovanja, tijekom kojih bi se slalo ljude na rad u svemiru,
bio bi možda rudarenje asteroida. Te svemirske stijene skri-
N. P. - U trenutku lansiranja sonde Cassini bilo je, doista, vaju dragocjena prirodna bogatstva. Sadrže hlapljive ele-
prosvjeda od strane ekoloških udruga. U slučaju nesreće pri mente - ugljik, dušik, kisik - i mnoge metale: elemente iz
lansiranju, uranij bi se mogao raspršiti u atmosferi. U tom skupine željeza ili čak plemenite metale kao zlato ili platinu.
slučaju opasnost bi došla ne od radioaktivnosti uranija Među tim hlapljivim elementima, vodik i kisik bi bili ko-
-koja lagano opada za vrijeme više milijarda godina te stoga risni kao gorivo za naše kemijske rakete. Kisik bi se također
predstavlja radioaktivnost slabog intenziteta, već od tok- koristio u umjetnim atmosferama lunarnih i svemirskih ko-
sičnosti uranija koji je kemijski otrov, a to svojstvo nema lonija, a jednako tako i dušik. Razni metali koristili bi se za
nikakve veze s njegovom nuklearnom prirodom. Bilo je, izgradnju svemirskih postaja ili za divovske solarne baterije
dakle, nešto razloga za uznemirenost, no radilo se o vrlo koje bi opskrbljivale naš planet energijom. Ti bi metali mogli
malim količinama uranija, dovoljnih za pogon malih motora također zanimati, dugoročno, našu industriju na Zemlji. Poz-
sonda. Sasvim bi drukčije bilo sa svemirskim brodom za pri- nato vam je da će eksploatacija metala iz Zemljine kore
jevoz ljudi na Mars ili još i dalje. Tada bi bile potrebne zah-tjevati kopanje na sve većim i većim dubinama jer
mnogo veće količine te bi i opasnost bila isto tako puno nalazišta na površini postaju rijetka. Dakle, trebat ćemo
veća. trošiti sve veće količine energije za taj posao, doprinoseći
pritom, očito, toplinskom zagađenju Zemlje.
- Osim tih tehnoloških problema, koji će zasigurno jednoga Ako želimo sačuvati naš planet, u interesu nam je da
dana biti riješeni, koja je korist za čovječanstvo u istraživanju potrebne metale nabavljamo drugdje. Potencijalna komerci-
meduplanetnog prostora uzevši u obzir golemu cijenu tih jalna vrijednost asteroida promjera jedan kilometar - sasvim
ekspedicija? običnog - sada se procjenjuje na više stotina milijarda dolara.
Velike svemirske gradnje budućnosti (postaje, rakete, solarne
N. P. - Ne znam može li se danas jasno odgovoriti na to pitanje. baterije) koristit će goleme količine metala i drugih
Žeđ za znanjem i istraživanjem nije dovoljna, po mom elemenata koje će biti nezamislivo prevoziti sa Zemlje. Morat
mišljenju, da bi opravdala golemu cijenu misija s posadom ćemo ih, dakle, tražiti drugdje. Asteroidi su izvrsno rješenje,
na druge planete Sunčevog sustava, osim ako ih neko teh- jer su mali te stoga imaju vrlo slabo gravitacijsko polje. U
nološko čudo ne učini prihvatljivijima. Ta će putovanja po- energetskom smislu, vrlo će malo koštati odnošenje rude s njih.
stati stvarnost onog trenutka kada se u tome bude vidjelo Udaljenost nije čimbenik koji znači mno-
go, on će utjecati samo na trajanje putovanja, ali ne i na kih napora uloženih tijekom posljednjih pedeset godina, još
trošak energije. Američki pisac znanstvene fantastike uvijek nismo ovladali fuzijom (znamo napraviti hidrogenske
Ro-bert Heinlein je dobro rekao: "Jednom kada izađete iz bombe, ali ne i reaktore). Možemo se razumno nadati da
gravitacijskoga polja Zemlje, napravili ste pola puta prema ćemo uspjeti njome ovladati tijekom XXI. stoljeća. Fuzija
bilo kojem odredištu u Sunčevom sustavu". Stoga mislim da nam je zanimljiva i zato jer manje zagađuje od fisije, ne os-
će se projekti eksploatiranja asteroida ostvariti mnogo brže, tavljajući dugoživuće radioaktivne izotope. Tehnika fuzije
na primjer, nego li postavljanje velikih kolonija na Marsu. koja danas najviše obećava, podrazumijeva korištenje heli-
ja-3, izotopa helija koji ne postoji na Zemlji, ali je prisutan na
površini Mjeseca, kao što vas je na to podsjetio Alfred
- Dakle, vi mislite da će XXI. stoljeće poslati "astrorudare"
Vidal-Madjar. Eksploatacija helija-3 s Mjeseca mogla bi za-
da rade u dalekim "svemirskim rudnicima"?
dovoljiti energetsku potrošnju našega planeta tijekom jednog
N. P. - Među futurističkim predviđanjima, koja se danas milenija - no mi bismo time unakazili Mjesec našim
mogu dati, ovo mi izgleda jedno od najrazumnijih. No sa- ro-vokopačima. Mnogo dugoročnije, ako se želi koristiti
dašnji projekti - koji zapravo sežu do Ciolkovskog! - pred- ter-monuklearna fuzija širokih razmjera (za našu
viđaju "hvatanje" asteroida i njegovo dovođenje na stazu međuplanetnu civilizaciju ili za međuzvjezdane rakete), moglo
oko Zemlje, gdje bi se lakše mogla izvoditi eksploatacija. bi se, doista, pomišljati na helij-3 s divovskih planeta. Oni ga
sadrže u tolikim količinama da bi to zadovoljilo naše
energetske potrebe tijekom milijarda godina, sve do smrti
- Vukući ga?
Sunca...
N. P. - Bolje rečeno, gurajući ga pomoću više malih raketa
koje bi se postavilo na njegovu površinu. Rakete bi velikom - Bi li putovanje na divovske planete bilo neophodna etapa
brzinom izbacivale jedan dio mase asteroida, koji bi se tada prije napuštanja Sunčevog sustava?
kretao u suprotnom smjeru. Taj bi posao bio za svemirske
"kauboje". "Astrorudari" bi došli kasnije, kada se asteroid N. P. - Ne u smislu da bismo se tamo smjestili prije putovanja
dovede na stazu oko Zemlje. Već se naziru profili nekih za- prema zvijezdama. Prije bi to bila postaja gdje bi se punila
nimanja budućnosti! energija. Kao benzinska crpka prije izlaska na autocestu.
- Znači li to da će čovjek morati eksploatirati sva bogatstva

- U Putovanjima u budućnost također podsjećate na poten- Sunčevog sustava prije nego ga napusti?
cijalni interes eksploatiranja helija-3, nazočnoga u atmosferi
Jupitera i Saturna... N. P. - Vrlo moguće. Prije planiranja međuzvjezdanih puto-
vanja, najprije bismo trebali ovladati prirodnim bogatstvima
N. P. - Najizdašniji izvor nuklearne energije je fuzija od- Sunčevog sustava u njegovoj cjelini, a ne samo onima na
nosno stapanje vodika i helija. Ona je po prilici deset puta Zemlji. Mislim na klasifikaciju ruskog astronoma Nikolaja
izdašnija od fisije, cijepanja uranija. Međutim, i pored ve l i- Kardaševa o kojem vam je već govorio Jean Heidmann,
Koja je zvijezda najbliža Suncu?
prema kojoj se može razvrstati civilizacije Galaktike u tri N. P. - Radi se o sustavu sastavljenom od tri zvijezde; jedna
kategorije: civilizacije tipa I bile bi one koje uspiju ovladati dvostruka zvijezda, Alfa Centauri, sastavljena od dva sunca
energetskim i materijalnim resursima svoga planeta. Civi- dosta slična našemu, i treći objekt, Proxima Centauri, koja
lizacije tipa II bile bi u stanju ovladati prirodnim bogatstvima prve dvije obiđe jednom u tridesetak tisuća godina. Dobila je
svoga planetnog sustava. Civilizacije tipa III ovladala bi to ime jer je, na sadašnjem položaju, nama najbliža zvijezda.
prirodnim bogatstvima cijele svoje galaktike. Deset je puta manja od Sunca i tri tisuće puta manje sjajna.
- Mi bismo trenutno bili prije tip 0, ne mislite li? - Kako nikada nećemo moći stupiti nogom na neku zvijezdu,
N. P. - Kažimo da ćemo dostići možda tip I za nekoliko sto- ne bismo li se trebali usmjeriiti prema planetu na stazi oko
ljeća. Za nekoliko milenija, moći ćemo doći do tipa II, ako jedne od tih zvijezda?
nastavimo povećavati našu potrošnju energije. No, isto je N. P. - Svakako! I bit će bolje pronaći ga prije polaska! Me-
tako moguće da se vratimo na stupanj 0... đutim, što se tiče sustava Alfe Centauri, do sada nismo otkrili
niti jedan pozitivan pokazatelj o nazočnosti planeta.
PREMA ZVIJEZDAMA - Alfred Vidal-Madjar nam je govorio o nedavnim otkrićima

izvansunčevih planeta. Što vi mislite o tome?
- Na kojoj se udaljenosit nalazi nama najbliža zvijezda? N. P. - Nakon 1995., svake se godine otkriva sve više novih
N. P. - Zvijezde se nalaze na nemjerljivim udaljenostima u planeta. To su vrlo masivni planeti, tipa Jupitera, na stazama
odnosu na one koje smo do sada spominjali. Da bismo bolje oko zvijezda koje se nalaze desecima svjetlosnih godina od
shvatili ljestvicu međuzvjezdanih udaljenosti, valja se pozvati Sunca. S obzirom na njihovu masu, radi se zasigurno o
na graničnu brzinu, brzinu svjetlosti: tristo tisuća kilometara plinovitim divovima, za nas relativno malo zanimljivima.
u sekundi. Svjetlosti treba malo više od jedne sekunde da Nitko još nije otkrio malene planete telurskog, dakle ze-
prijeđe četiristo tisuća kilometara koji dijele Zemlju od maljskog tipa. Čak ako oni i postoje, na primjer oko Alfe
Mjeseca. Neptun, predzadnji planet Sunčevog sustava, deset Centauri, mi nismo u stanju vidjeti ih jer su premaleni za
je tisuća puta udaljeniji, pa svjetlosti treba oko trinaest tisuća naša sadašnja promatračka sredstva.
sekundi da dođe do nas, to jest oko četiri sata. Pomnožite još
taj broj s deset tisuća i dobit ćete četrdeset tisuća sati, to jest -Ali možda ih ima...
malo više od četiri svjetlosne godine: to je udaljenost koja
nas dijeli od najbliže zvijezde. Valja dobro zapamtiti te N. P. - Znat ćemo za petnaestak godina, zahvaljujući novim
veličine: jedna sekunda od Zemlje do Mjeseca, tri i pol sata svemirskim teleskopima na kojima se još radi.
do Neptuna, četiri godine do prve zvijezde.
- Hoćemo li moći otići onamo i provjeriti na licu mjesta? Britanske interplanetne udruge. Taj projekt, zamišljen
7O-tih godina, odnosi se na putovajne bez povratka sonde od
N. P. - Mislim da ćemo imati potrebne informacije mnogo četiristo i pedeset tona koja bi nosila više mjernih in-
prije poduzimanja prvoga međuzvjezdanog putovanja! Tako- strumenata prema Barnardovoj zvijezdi (najbliža Suncu nakon
đer vjerujem da će prve ekspedizije biti putovanja u jednom Alfe Centauri), na udaljenosti od šest svjetlosnih godina. Da
smjeru bez posade, zbog očiglednih razloga: trebat će nam bi sonda tamo stigla za pola stoljeća, mora doseći brzinu od
vrlo točni podaci prije nego pošaljemo ljude. Ipak, da bi te trideset tisuća kilometara u sekundi, što pretpostavlja golemu
ekspedicije imale smisla, njihovo će trajanje morati biti kraće količinu nuklearnog goriva: trideset tisuća tona helija-3 i
od ljudskoga vijeka. Jer, ako nam informacije stignu tisuću dvadeset tisuća tona tog famoznog deuterija o kojem vam je
godina nakon polaska, vjerojatno će biti beskorisne. Da se govorio Alfred Vidal-Madjar, a kojega bismo trebali dobiti iz
pošalju sonde prema Alfi Centauri - i općenito bliskim Jupiterove ili Saturnove atmosfere. Nakon pedeset godina
zvjezdama - trebat će im dati brzinu koja bi bila barem de- putovanja, susret s Barnardovim sustavom trajao bi samo
setinka brzine svjetlosti, to jest trideset tisuća kilometara u nekoliko dana (nema govora o smanjenju brzine, jer bi se
sekundi. Tako će one stići na svoje odredište za nekoliko de- količina potrebnog goriva tada mjerila u milijunima tona!).
setljeća. Prikupljene informacije bi se poslale na Zemlju, gdje bi stigle
šest godina kasnije. Redam te brojke da vam pružim sliku o
- Je li to realno? mogućim uspjesima termonuklearne fuzije kao izvora
energije za međuzvjezdane rakete.
N. P. - Danas svakako ne, no mi govorimo o prekosutra.
Naše najbrže rakete mogu postići četrdeset tisuća kilome-
tara na sat; trebat će, dakle, povećati njihovu brzinu više - A antimaterija?
tisuća puta! Danas ne znamo kako napraviti rakete koje bi N. P. - Usprkos njenoj mitskoj slici u široj javnosti, antima-
se kretale tom brzinom. No, to nije obeshrabrilo istraživače terija je zapravo samooblik obične materije, čija su svojstva
koji se trude svom svojom ingenioznost izmisliti most prema fizičari predvidjeli. Zanimljivo, ona ne postoji u svemiru u
zvijezdama. Među istraženim načinima valjat će zadržati tri prirodnu stanju, no znamo je proizvesti već godinama u ve-
kod sadašnjeg stanja naših spoznaja: kontroliranu likim akceleratorima, kao što je onaj pri CERN-u (Europski
ter-monuklearnu fuziju, o kojoj smo već govorili, no ovdje centar za nuklearno istraživanje) u Ženevi. Sudar dviju čestica
se radi o mnogo većim razmjerima, antimateriju i visoke energije, transformira jedan dio te energije u
međuzvjez-dana jedra. antičestice. Tako se stvaraju sićušne količine antimaterije,
jezgra po jezgra (ili antiproton po antiproton). Nažalost
teško ih je uskladištiti: svaki puta kada se materija i anti-
- Počnimo s termonuklearnom fuzijom.
materija sretnu, one se međusobno poništavaju, uz osloba-
N. P. - Trenutno je najozbiljnije i najpodrobnije proučavanje đanje golemih količina energije. No, već se nekoliko godina
jedne takve međuzvjezdane ekspedicije projekt "Daedalus", uspijeva zadržati zarobljene antičestice pomoću magnetskih
zamki pa se problem njihova skladištenja ne doima nerješi- Kao što ste rekli, valjalo bi je najprije proizvesti i to po vi-
vim. Prednost antimaterije je u tome što je treba vrlo malo sokoj cijeni. Nije li problem također ekonomskog karaktera?
jer je to najučinkovitiji izvor energije što se može zamisliti:
N. P. - Sasvim ste u pravu. Danas, proizvodnja milijarditog
njena je rentabilnost stopostotna, to jest dvjestq puta veća od dijela grama antimaterije stoji desetke milijuna dolara. Mo-
nuklearne fuzije. Za projekt tipa "Daedalus" (jednosmjerni
žete li zamisliti troškove, kad bi se odlučilo proizvesti jednu
put sonde od četiristo i pedeset tona prema nekoj bliskoj
tonu antimaterije! To jednostavno prelazi sadašnje tehno-
zvijezdi), trebalo bi nam samo desetak tona antimaterije i
loške i financijske mogućnosti naše civilizacije.
tri tisuće tona nekog fluida koji bi se zagrijavao i strujio iz
Neki uspijevaju drukčije razmišljati te si postavljaju pi-
rakete.
tanje ekonomske izvedivosti projekata međuzvjezdanih pu-
tovanja. Čak i kad bismo imali tehničke mogućnosti, uz koju
- Koju bismo brzinu mogli postići s antimaterijom? bismo cijenu odlučili preuzeti jedno takvo financijsko opte-
rećenje? Prema jednoj procjeni, zasnovanoj na sadašnjoj ci-
N. P. - U dodiru s materijom antimaterija se poništava i pro- jeni energije, raketa mase nekoliko desetaka tona koja bi
izvodi svjetlost - gamafotone. U početku smo se nadali da mogla doseći bliske zvijezde za nekoliko desetljeća, stajala bi
će nam taj način omogućiti postizanje gotovo brzine svjet- više trilijuna dolara, to jest više od sadašnjeg bruto do-
losti. Nažalost, ne uspijevamo kanalizirati te gamafotone maćeg proizvoda SAD-a! To znači da, čak i kad bismo imali
jer su to fotoni vrlo visoke energije te prolaze kroz sve ma- tehnološke mogućnosti, ne bismo si to mogli priuštiti. Bruto
terijale. Dakle, ne možemo koristiti zrcalo koje bi vraćalo proizvod neke zemlje raste, ako raste, prosječno dva do tri
sve te gamafotone u samo jednome pravcu, što bi nam omo-
posto godišnje. Ako cijena međuzvjezdanog broda ostane
gućilo da tjeramo brod u suprotnom smjeru.
ista ili se malo promijeni, jednoga lijepog dana predstavljat
će samo nekoliko posto bruto domaćeg proizvoda. Dakle,
- Ne bi li se moglo koristiti magnetska polja? valja čekati da se naša bogatstva povećaju za faktor sto u
odnosu na danas, prije nego poduzmemo naše prve ekspedi-
N. P. - Ne, to bi moglo funkcionirati samo s električki nabi- cije prema zvijezdama. Uz jedan posto porasta godišnje, tre-
jenim česticama. A kako gamafotoni nisu nabijeni, ne može bat će za to otprilike dva stoljeća. Taj je argumenat valjan za
ih se, dakle, skrenuti s njihove staze. Ukratko, budući da je sve sada poznate izvore energije, no pao bi ako bismo našli
nemoguće kanalizirati gamazrake, nemoguće ih je koristiti neki puno jeftiniji. U tom slučaju, prvo bi se među-zvjezdano
izravno za pogon. Međutim, kako sadrže mnogo energije, putovanje moglo poduzeti ranije.
može se njima služiti za zagrijavanje tekućine ili plina i nji-
hovo izbacivanje velikom brzinom. No, to podosta smanjuje
uspjehe sustava i pokazuje se na kraju, da nam antimaterija - Hoće li solarni jedrenjaci moći brže krenuti?
neće nikada omogućiti postizavanje brzina većih od deset N. P. - Da, ali oni će omogućiti putovanja samo u unutraš-
ili dvadeset posto brzine svjetlosti. njem podrušju Sunčevog sustava: Mars, Venera, Merkur i
asteroidi. Kao što smo rekli, jačina Sunčeve svjetlosti sma- jedrima od dvadesetak grama promjera nekoliko desetaka
njuje se kvadratom udaljenosti. U blizini Plutona, jačina metara. Instrumenti tih mikro-jedara - izazov za
Sunca je tisuću i šesto puta slabija nego na Zemlji te solar-ni nanoteh-nologije budućnosti! - poslali bi nam informacije o
jedrenjaci ne bi bili učinkoviti. bliskim zvijezdama i o njihovim eventualnim planetnim
sustavima. Također, postoje projekti ekspedicija s posadom,
gdje bi jedro bilo promjera više stotina kilometara. Ta bi jedra
- Dakle, nemoguće je koristiti tu metodu za putovanje na zvi-
pokrila površinu veličine Francuske te bi im bila potrebna
jezde?
snaga tisuću puta veća od one koju mi danas možemo
N. P. - Vi znate da ljudski duh rijetko priznaje da je pobje-đen proizvesti za stizanje na bliske zvijezde u razumnome roku.
od prirode i ne voli riječ "nemoguće"! Tako je Amerikanac
Robert Forward (fizičar, stručnjak za pogonske sustave i
- Ekspedicije s posadom? No, ako laserski snop gura uvijek u
autor znanstveno-fantastičnih romana) zamislio korištenje
istome smjeru, on će moći osigurati samo putovanje u jed
laserske zrake za pogon tih jedrenjaka izvan Sunčevog
nome smjeru! Kako će se astronauti moći vratiti na Zemlju?
sustava. Jedan snop običnog svjetla brzo divergira pri svom
širenju, a intenzitet se smanjuje. Međutim, laserski snop N.P. - Znam da to izgleda a priori paradoksalno, no mogu
ostaje uvijek koncentriran i zadržava svoj intenzitet, čak i na vam jamčiti da je moguće, barem teoretski, koristiti isti la-
velikim udaljenostima. Divovski laserski snopovi, punjeni serski snop i isto jedro, lagano ga preoblikujući svaki puta, da
sunčevom energijom, mogli bi gurati međuzvjez-dana jedra bi se vratilo na Zemlju. Demonstracija je malo dugačka, no
prema bliskim zvijezdama. nalazi se u Putovanjima u budućnost kao i u djelima Ro-berta
Novost, u odnosu na pogonske sustave koje smo već Forwarda - uostalom to je on sugerirao.
razmotrili - termonuklearnu fuziju ili antimateriju - je da
se izvor energije ne nalazi na brodu. To ima prednosti, može
- Od kojega materijala bi bila ta međuzvjezdana jedra?
se koristiti obilna sunčeva energija u koncentriranom obliku -
no također i nedostataka, jer astronaut više nije gospodar N. P. - Od izvanredno finoga i isto tako koliko je god moguće
svoga broda. Valja pretpostaviti da će iza njega, na polazištu, reflektirajućega materijala. U projektima solarnih jedara koje
tijekom više desetljeća netko nastaviti slati mu energiju, je NASA izradila, izabrani materijal je bio aluminij tanji od
hvatajući sunčevu svjetlost i fokusirajući je na njegov kuhinjske alu-folije. Za međuzvjezdane jedrenjake, koje tjera
jedrenjak. Potrebno je pritom izvanredno precizno vođenje svjetlost lasera, bili bi potrebni mnogo savršeniji materijali.
snopa prema jedru u beskraju svemira, tijekom više
svjetlosnih godina.
- Gdje bi bili postavljeni laserski odašiljači?
- Koje bi veličine bila ta jedra?
N. P. - Vjerojatno na stazi oko Merkura jer je tamo sunčeva
N. P. - Ovisi o vrsti ekspedicije. Postoje projekti o mikro- svjetlost obilnija te je stoga lakše tamo uhvatiti velike količi-
ne energije. Njihova bi se svjetlost prvo usmjeravala prema
divovskoj leći, promjera više stotina kilometara, smještenoj brže kreće, to se nailazi na veće količine vodika te se s tim
blizu Jupitera. Ta bi leća bila u stanju fokusirati svjetlost na viškom goriva može postići kontinuirano ubrzanje, sve dok
astronomskim udaljenostima i osiguravati na taj način pogon se ne dostignu, barem na papiru, brzine bliske svjetlosti.
jedrenjaka do bliskih zvijezda.
- Za koliko bismo vremena mogli doći do bliskih zvijezda?
- Ne bi li se moglo također poslužiti tom izvanredno snažnom
N. P. - S tim bismo brzinama mogli iskoristiti relativistič-ke
zrakom za slanje signala eventualnim izvanzemaljskim civi
učinke. Prema Einsteinovoj teoriji relativnosti, vrijeme nekog
lizacijama?
mobilnog sustava, mjereno u njemu, teče sporije od onoga u
N. P. - Za to je bolje koristiti radiovalove koji su mnogo sustavu u mirovanju. Taj je učinak vremenske dis-torzije
manje energetski od vidljive svjetlosti i ne upijaju ih plin i neprimjetan u našem svakidašnjem životu zbog korištenih
prašina naše Galaktike. Oni bi nam omogućili slanje naših brzina koje su previše male, no on postaje znatan kada se
poruka mnogo dalje i to uz mnogo slabiju energetsku po- dostignu brzine bliske brzini svjetlosti. Uostalom, to je već
trošnju. To je razlog zašto Jean Heidmann i istraživači bilo vidljivo u našim akcleratorima čestica, što je i jedan od
SETI-ja koriste radioteleskope u pokušaju hvatanja poruke dokaza ove teorije. Odatle poznati "paradoks blizanaca": jedan
iz svemira ili za slanje vlastitih poruka. od dvaju blizanca ostaje na Zemlji, dok njegov brat odlazi na
svemirsko putovanje brzinom bliskom brzini svjetlosti. Kada
se vrati iz svemira, otkriva da je njegov brat koji je ostao na
- Niti jedna od futurističkih tehnologija koje vi razmatrate ne
Zemlji mnogo više ostario od njega. Naravno, taj pokus nikada
omogućuje postizavanje brzine svjetlosti. Je li to posve neza
nije bio izveden.
mislivo, čak i na vrlo dugi rok?
N. P. - Nemoguće je dati predviđanja na vrlo dugi rok, no
- Znači li to da bi astronauti mogli za svog života doći do
teško se može optužiti istraživače za nedostatak mašte, osobito
zvijezda na udaljenostima većim od nekoliko desetaka svjet-
na tom području! Godine 1960., Amerikanac Robert Bussard
losnih godina?
je sugerirao da bi brod mogao skupljati svoje gorivo putem.
On je uzeo u obzir činjenicu da svemir nije prazan; tamo se N. P. - U načelu, da! Ako uspijemo konstruirati jednu takvu
nalazi prosječno jedan atom vodika po kubnom centimetru. raketu (nazvanu ramjet), moglo bi se doći do Vege, udaljene
Zašto ne sakupiti taj vodik u prolazu za punjenje rakete na dvadeset svjetlosnih godina, za dvanaest godina! Nakon
termonuklearnu fuziju? Doista, ako ima vodika, uvijek se petnaestak godina (vrijeme mjereno na brodu), stigli bismo
nađe također i malo deuterija i helija-3, ključnih jezgri za do Betelgeuse, nama najbližeg crvenog diva, na tisuću i
termonuklearnu fuziju. Bussard se inspirirao funkcioniranjem pet-sto svjetlosnih godina. Nakon dvadesetak godina, dospjeli
motora reaktivnih aviona, koji usisavaju zrak s prednje strane bismo u središte naše Galaktike, na dvadeset i pet tisuća
i izbacuju ga sa stražnje. To je lukavo: što se svjetlosnih godina odavde. Za trideset godina, stigli bismo u
galaktiku Andromeda, na gotovo tri milijuna svjetlosnih go-
74 JESMO LI SAMI U NlCOLAS PRANTZOS 175
SVEMIRU?
dina. Bilo bi nam potrebno samo četrdeset i pet godina da nologije učini jednoga dana mogućim tu vrstu "čuda", ne
stignemo na rub vidljivog svemira, udaljen milijardama mislim da će to predstavljati ozbiljnu opciju. Tijekom stoljeća
svjetlosnih godina! putovanja, tehnološki će napredak na Zemlji omogućiti,
možda, brza međuzvjezdana putovanja. Kad stignu na odre-
dište, astronauti će tada otkriti da sve te godine žrtvovane
- To je izvanredno, no je li realno?
dugom putovanju nisu poslužile ničemu, jer su drugi, koji su
N. P. - Teoretske studije su pokazale da je ta zamisao previše krenuli kasnije, stigli na cilj prije njih!
lijepa da bi bila istinita. Jedna od glavnih poteškoća je
punjenje gorivom. Budući da je međuzvjezdani prostor elek-
- Koja je druga vrsta sporih međuzvjezdanih putovanja?
trički neutralan, valjalo bi ga ionizirati jakim laserskim
snopom, prije nego se rašire divovske magnetske "mreže" N. P. - Ona sadrži cijele kolonije astronauta koji bi živjeli
-veličine Zemlje! - za hvatanje međuzvjezdanih iona. No, naj- generacijama u "brodovima svjetovima", vrlo velikim brodo-
veća zamjerka je sljedeća: da bismo upotrijebili taj usisani vima s cijelim ekosustavima, pravim umanjenim modelima
plin u motoru na kontroliranu termonuklearnu fuziju, trebalo "broda-Zemlje" (čiji smo mi putnici već milijunima godina). U
bi ga, naravno, uvesti u motor. Brod, putujući velikom literaturi znanstvene fantastike, ti ploveći svjetovi zovu se
brzinom, trebao bi podnijeti udar tog "susreta" između plina i "svemirske arke" ili "generacijski brodovi".
motora, te bi tada bio zakočen. Zbog tih razloga, između
ostalih, mi danas mislimo da ramjet ne bi mogao postići iz-
- Radi li se o fantaziji iz znanstvene fantastike ili o vjerojatnoj
vanredne rezultate koje je Bussard zamislio.
pretpostavci?
N. P. - Ideja dolazi od oca astronautike, Konstantina
- Uzevši u obzir sve te poteškoće, može li se ipak pomišljati
Ciol-kovskog i engleskog fizičara Johna D. Bernala koji su je
da se jednoga dana pošalju ljudi na zvijezde?
odvojeno oblikovali sredinom 20-tih godina. Znanstvena
N. P. - Ako se tamo želi ići "brzo", brzinom bliskoj onoj sv- fantastika se nje dohvatila počevši od 40-tih godina. Znan-
jetlosti, izgleda da je to vrlo teško, doista. Triptih "granična stvene studije (vrlo preliminarne) bile su obavljene 70-tih
brzina svjetlosti, velike međuzvjezdane udaljenosti, kratak godina. No, javnost je osobito fascinirala sociološka strana te
čovjekov životni vijek" prisilio je pisce znanstvene fantastike i vrste putovanja: živjeti u samodovoljnosti, među zvijezdama,
znanstvenike na ispitivanje ideje sporih međuzvjezdanih unutar malih zajednica od nekoliko tisuća osoba, ne
putovanja: rakete putuju brzinom malom u odnosu na brzinu predstavlja li to laboratorij za projekt utopijskog društva?
svjetlosti te stižu na svoje odredište tek nakon više stoljeća ili Čini se kao da srećemo društvene modele Saint-Simona,
tisućljeća. Njihovi pogonski sustavi su tada manji dio Charlesa Fouriera i ostalih velikih ličnosti društvenog pokreta
problema. Zamišljene su dvije velike vrste putovanja tog tipa. XIX. stoljeća, revidirane i ispravljene znanošću XX. stoljeća i
Kod prve su astronauti dovedeni u stanje hibernacije i l i tehnologijom XXII... Problemi vezani uz taj tip utopijskoga
gotovo besmrtnosti. Čak ako budući napredak bioteh- društva dobro su poznati: odsutnost dodira s
vanjskim svijetom i otkrivanja novih izazova, okretanje tako krhkog planeta što su ga ostavljali iza sebe i s kojim je
društva samome sebi, stagnacija, previše kruta društvena povezana naša sudbina. Zahvaljujući tim slikama, svi smo
organizacija, itd. Zbog svih tih razloga, pisci znanstvene postali svjesni krhkosti broda-Zemlje, broda cijeloga čovje-
fantastike gledaju pesimistički na putovanja brodova-svjetova, čanstva...
koji najčešće završavaju katastrofom. No, mi možemo sa- S druge strane, najambiciozniji svemirski pothvati su
vršeno zamišljati ta društva kako se razvijaju u stabilnosti, vrlo skupi te prelaze mogućnosti samo jedne nacije, ma kako
pokazujući istodobno potreban dinamizam i kreativnost... moćna ona bila. Amerikanci će trebati Ruse, to jest Japance
i Europljane. To sugerira da će svemirska avantura biti
moguća samo uz sve tješnju međunarodnu suradnju, sa svim
- "Sociologija brodova-svjetova": vidite li u tome disciplinu pozitivnim učincima koje to podrazumijeva.
koja bi se predavala na sveučilištu IV. milenija? Međutim, valja priznati da najnerazvijenije države ne
N. P. - Zašto da ne? Doista, neki su sociolozi već ispitivali mogu biti sudionici u ovoj avanturi koja se tiče samo
određene strane tog problema. Uostalom, čini mi se dosta naj-razvijenih industrijskih zemalja. Te nam države
razumnim razmatranje ekspanzije naše vrste u Galaktici predbacuju, uostalom s pravom, da rasipamo bogatstva za
polaganom migracijom brodova-svjetova. Zvijezdu po zvijezdu, ciljeve koji ne odgovaraju potrebama sadašnjeg čovječanstva.
naši bi potomci kolonizirali bliski svemir, zatim sve Očigledno je da će se tehnološkim posljedicama svemirskog
udaljenija područja. Ako svako putovanje traje nekoliko sto- istraživanja okoristiti, na prvome mjestu, industrijalizirane
ljeća, cijela bi Galaktika mogla biti kolonizirana za nekoliko zemlje: u okviru sadašnjeg ekonomskog sustava to će samo
desetaka ili stotina milijuna godina. To je vrlo kratko raz- povećati nejednakosti između Sjevera i Juga. Svemirska
doblje u odnosu na starost Mliječne staze, a ono ima značajne avantura može, dakle, biti također čimbenikom podjele.
implikacije na pitanje izvanzemaljskih civilizacija, kako ćemo
to kasnije vidjeti. - No, na temelju problema koji nas se ovdje tiče, mislite li da bi
bilo mudro nastaviti svemirsku avanturu? Ne bi li bilo bolje
posvetiti našu inteligenciju, naše prirodne izvore i naše
vrijeme poboljšanju života na Zemlji, međuljudskim odnosima,
AVANTURA ZA SVE? KADA? našim odnosima prema okolišu, našem intimnom odnosu
prema nama samima, prije nego li utrošimo bogatstva na
- Vjerujete li da bi svemirsko osvajanje moglo imati pozitivan slanje ljudi na zvijezde?
učinak na čovječanstvo, prisiljavajući osobito istraživače i
vlade na suradnju? N. P. - Potpuno se slažem! Nije moguće potrošiti ekvivalent
bruto domaćeg proizvoda neke zemlje na slanje ljudi na
N. P. - Skloni smo spontano odgovoriti "da" na to pitanje, no Mars dok je istodobno polovica čovječanstva gladna. Zemlja
moj će odgovor biti nijansiraniji. Prvi astronauti su to mora riješiti toliko problema: zagađenje,
posvjedočili: najviše ih je potresla slika ne Mjeseca nego društveno-gospo-darske nejednakosti, siromaštvo,
nezaposlenost, itd. - da ta
svemirska avantura može pričekati nekoliko desetljeća ili N. 1\ Da, no ti se projekti ne tiču bliske budućnosti. Krat-
nekoliko stoljeća. koročno, više se misli na svemirski turizam, kao na lokomo-
Po mome mišljenju, očito valja početi s rješavanjem tivu koja bi vukla privatni kapital prema svemirskoj industriji.
nekih od najhitnijih problema planeta prije nego se bacimo Plan luksuznog hotela na stazi oko Zemlje, što ga je sanjao
na nove izvanredno skupe svemirske projekte. Ipak bih želio barun Hilton 1967. godine, još je uvijek u ladicama japanske
napomenuti da svemirski projekti stoje mnogo manje nego tvrtke Shimizu, koja planira njegovu izgradnju za 2030. Bez
vrlo unosna trgovina oružjem ili kozmetičkim proizvodima. sumnje, neće biti teško naći ljude koji bi željeli platiti
Uvijek se mora misliti na to prije nego se optuži istraživače dvadeset tisuća dolara da provedu jednu noć u tom hotelu iz
da "zapostavljaju potrebe čovječanstva". No, teško mi je snova...
zamisliti da se stvari neće promijeniti. Vrlo dobro možemo
zamisliti da će XXI. stoljeće biti suočeno s istim problemima
- Je li moguće datirati, makar samo približno, buduće velike
kao što su ovi danas, no ako me pitate što će se dogoditi u
XXII., XXIII., XXIV. stoljeću teško mi je vjerovati da nećemo događaje koji se tiču svemirske budućnosti čovjeka?
moći riješiti te probleme i krenuti u svemir. Možda sam N. P. - To je gotovo nemogući zadatak, isto tako beskoristan
naivan, ali ne uspijevam vjerovati da će ti problemi zauvijek kao da pokušamo predvidjeti razvoj partije šaha. Iako poz-
zadržati ljude zatočene na površini Zemlje. Naravno, vrlo najete osnovna pravila, možete predvidjeti samo otvaranje i
lako možemo zamisliti i potpuni nestanak naše vrste, no dva ili tri prva poteza svakog od dvojice igrača, dalje od toga
radije odbacujem tu mogućnost. je teško vidjeti. U našem slučaju, još je i gore jer se pravila
igre mijenjaju tijekom partije. Nova otkrića, koja danas ne
- Vjerujete li da će privatni fondovi zamijeniti državne prora- možemo ni zamisliti, mogu doista potpuno izmijeniti tijek
čune? događaja. A da ne govorimo o društveno-gospodarskim
čimbenicma, kojii su također vrlo neizvjesni. Zasigurno ste
N. P. - Živimo u vrijeme kada se države povlače s mnogih primjetili da u Putovanjima u budućnost nisam naveo nikakav
područja zbog ekonomskih razloga. Ako ekstrapoliramo sa- datum za naše buduće pothvate u svemiru. Prije četrdesetak
dašnju tendenciju očito je da će se svemirsko istraživanje godina, Arthur C. Clarke je objavio sjajnu knjigu, Profili
sve više obraćati privatnim fondovima. Već danas istra- budućnosti, u kojoj je preuzeo rizik davanja datuma. Za neke
živanje izvanzemaljskih signala, budući da ga NASA ne sub- događaje, kao osvajanje Mjeseca, vidio je točno, no za ostale se
vencionira, u velikoj mjeri apelira na privatni kapital. No, teško prevario. Na primjer, predvidio je da će čovjek hodati
ako želimo pobuditi masovne akcije u korist svemira, bolje po Marsu 1980. godine. To dosta dobro objašnjava opasnost
je da to bude unosno... od previše točno datiranih predviđanja. Nemoguće je biti
"povjesničar budućnosti"!
Već smo nazreli neke mogućnosti s istraživanjem prirodnih
bogatstava asteroida ili mjesečeva helija-3... Bez određivanja datuma, no uzimajući o obzir sadašnji ri-
tara gospodarskog i tehnološkog razvoja, koliko će po vašoj KADA STVARNOST NADMAŠUJE MAŠTU
procjeni trebati vremena za prijelaz na stupanj civilizacije - Pisci znanstvene fantastike su često postavljali vrlo zan-
tipa II prema Kardaševoj klasifikaciji, to jest za ovladavanje imljiva moralna i filozofska pitanja glede štetnih i ponekad
resursima Sunčevog sustava? tragičnih uporaba tehnologije...
N. P. - Osnovni matematički račun pokazuje da ćemo u tome N. P. - Doista, to je jedan od razloga zbog kojih strastveno
uspijeti za nekoliko milenija, uspijemo li povećati za jedan volim taj literarni žanr. Zauzeti svojim radom, znanstvenici
posto godišnje našu proizvodnju energije. No, stvarnost, bez imaju rijetko vremena ocijeniti negativne strane svojih is-
sumnje, neće biti tako jednostavna! Ubrzanje tehnološke traživanja (osim ako to nije zbog pomanjkanja njihove kul-
evolucije tijekom XX. stoljeća je bilo izvanredno, no može li ture), no pisci znanstvene fantastike su se za to pobrinuli
se ekstrapolirati ta tendencija na tako dugo trajanje? Ne već odavna. Znanstvena fantastika isprepliće sve mogućnosti,
mislim da je tako. optimistične i pesimistične, sve putove što ih otvara tehnički
napredak, te tako na kraju govori zanimljive stvari, štoviše
- Također se možemo upitati hoće li čovjek nastaviti bes opominje. No, ne treba je niti precijeniti, kao u svakoj
konačno istraživati svemir. Možda će si jednoga dana reći književnosti, nalazimo u njo j dijamante - rijetko - i smeće -
da ničemu ne služi gubiti se u kozmičkom beskraju i da je često.
konačno bolje naučiti živjeti skladno na toj dobroj staroj
Zemlji? - Jesu li znanstvenici crpili neke od svojih ideja iz znanstvene
N.P. - Konstantin Ciolkovski je govorio: "Zemlja je kolijevka fantastike?
čovječanstva, no ne živi se cijeloga života u svojoj kolijevci". N. P. - Ovo mi pitanje često postavljaju. Mislim da je to doista
To je optimistična vizija naše svemirske budućnosti, zasnovana bio slučaj početkom XX. stoljeća. Djela poput onih Her-berta G.
na ekstrapolaciji težnje vidljive već od pojave Čovjeka: stalno Wellsa - Vremenski stroj, Rat svjetova, itd. - zasigurno su
širenje naše vrste, od afričke savane do najudaljenijih i poticala maštu, ako ne znanstveno razmišljanje. A više je
najnegostoljubivijih kutova našeg planeta. Je li opravdana generacija inženjera i znanstvenika priznalo da su ih vrlo
ekstrapolacija te težnje prema zvjezdanom svemiru? Samo će snažno inspirirala djela Julesa Vernea. Međutim, od polovice
budućnost na to odgovoriti... No, kao astronom XX. stoljeća, eksplozija znanosti i tehnike dovela je do otkrića
- i to frustrirani astronom! - nadam se da će moji prapra- pojmova i stvari koje znanstvena fantastika ne bi mogla
unuci moći jednoga dana vidjeti izbliza Orionovu maglicu ili zamisliti: pojam crnih jama, na primjer, ili pak pojam
pulsar Rakovicu! paralelnih svjetova kvantne mehanike. Znanost je, dakle,
omogućila razmatranje tako originalnih i nevjerojatnih stvari,
da se po mom skromnom mišljenju sada pisci znanstvene
fantastike inspiriraju znanošću!
Suda stvarnost nadmašuje maštu? N. P. U početku, crna je jama bila samo malematička konstrukcija
koja se dobiva isto tako u okviru Nevvtonove klasične
N. P. - Bez ikakve sumnje. Uzmite trilogiju Kima S.
gravitacije kao i u Einsteinovoj općoj teoriji relativnosti. Kad
Robin-sona o kojoj smo već razgovarali, a koja govori o
je gravitacijska sila nekog tijela dovoljno jaka, ništa, čak niti
teraformi-ranju i koloniziranju Marsa tijekom XXII. stoljeća:
svjetlost, ne može pobjeći s područja koje okružuje to tijelo, a
to je vjerojatno najznačajnije djelo znanstvene fantastike
koje se zove "horizont". Već više godina imamo opažačkih
90-tih godina, istovremeno vizionarsko i potpuno
podataka za dokazivanje postojanja desetak crnih jama u našoj
vjerodostojno na znanstvenome planu. E vidite, Kim
Galaktici. To bi bila masivna tijela, s masom desetak puta
Robinson je proveo deset godina radeći u NASA-inim
većom od mase Sunca, koja ne bi uopće emitirala svjetlost.
arhivima i informirajući se kod stručnjaka o svim tim
Čak i ako ih ne uspijevamo vidjeti direktno, primjećujemo
futurističkim projektima.
oko njih svijetleće zvijezde ili topli plin čije je gibanje očito
pod djelovanjem nekog prisutnog središnjeg masivnog, ali
- Zakrivljenost prostorvremena po Einsteinu jako je nadahnula nevidljivog tijela. Prema našim sadašnjim znanjima, ta bi
neke pisce. Što vi mislite o izvedenim teorijama koje su oni tijela trebala biti crne jame, nastale evolucijom masivnih
zamislil; skokovi u prostorvrijeme kroz crne jame, skokovi u zvijezda: na kraju svoga života, nakon što je iscrpila svoje
hiperprostor ? nuklearno gorivo, jezgra takvih zvijezda se skvrči pod
utjecajem gravitacije i oblikuje crnu jamu. Ti se astronomski
N. P. - Sve o čemu smo do sada govorili bilo je zasnovano na
objekti obično nalaze vrlo daleko, na tisuće svjetlosnih godina
današnjoj znanosti, na zakonima fizike koju poznajemo i
od Zemlje. Postojanje crnih jama je, dakle, dokazano
tehnologijama koje iz njih proizlaze. Termonuklearna fuzija i
pažljivim promatranjima. Međutim, crvotočina je posve
antimaterija su pojave koje možemo ispitivati u laboratoriju,
hipotetski pojam.
u malim razmjerima. Međuzvjezdana putovanja zahtijevaju
primjenu tih tehnologija u mnogo širim razmjerima, no one
nisu u proturječju niti s jednim poznatim zakonom fizike. - Što nas navodi na pomisao da bi te crvotočine, ako postoje,
Međutim, postoji također ono što bi se moglo nazvati mogle biti prolazi u prostorvremenu?
"spekulativnom znanošću", a njeno se polje istraživanja sm-
N. P. - Prema Einsteinovoj općoj teoriji relativnosti, na oblik
ješta na granice naših sadašnjih teorija, odnosno i dalje.
prostorvremena djeluje prisutnost materije. Prostorvrijeme
Jedna od mogućnosti koje ona istražuje je sljedeća: u svemiru
je zakrivljeno i možda je naborano (poput Zemlje koja je
bi bila prostornovremenska područja povezana "prolazima"
također zakrivljena i naborana - nabori su planine). Dakle,
zvanim "crvotočine". Tada bi se moglo zamisliti prelaženje
možemo zamisliti prostornovremenske "tunele" koji prolaze
kroz neku od tih crvotočina i izlaženje na drugom, vrlo
kroz nabore prostorvremena i spajaju dva mjesta inače
udaljenom, mjestu za vrlo kratko vrijeme.
udaljena jedno od drugoga (kao što tunel prolazi kroz planinu).
Ti su "tuneli" nazvani crvotočinama, no njihovo postoj a n j e
- Koja je veza između "crvotočina" i famoznih "crnih jama"? Jesu nije uopće još dokazano, čak ni na papiru. Naime, po-
li crne jame već otkrivene ili se radi o čistoj pretpostavci?
kazuje se da stabilnost tih tunela pretpostavlja postojanje sto milijarda (1/100.000.000.000), nema ničeg nelogičnog u
nekog oblika "negativne energije", inače bi se oni urušili u zamišljanju Zemlje kao jedinog planeta Galaktike gdje se
djeliću sekunde. A naša su sadašnja znanja iz fizike nedo- pojavio život.
voljna za bilo kakvu tvrdnju o postojanju ili mogućnostima
upravljanja tom negativnom energijom... Ovdje ulazimo u - Ako znanost ne može ništa potvrditi, kakvo je vaše osobno
područje spekulativne znanosti, gdje je gotovo sve moguće. stajalište? Kakvi su izgledi, po vašem mišljenju, da postoji
Mnogi ljudi, posebno pisci znanstvene fantastike, računaju neka druga inteligencija negdje u svemiru?
na pomoć spekulativne znanosti za ostvarenje svojih snova
o brzim međuzvjezdanim putovanjima. Možda imaju pravo. N. P. - Svaki puta kada mi postave to pitanje, radije odgo-
No, u nedostatku početnog dokaza, radije istražujem mo- varam u tri varijante. Da sam pozvan pred sud i da me pitaju:
gućnosti s čvršćim temeljima čak i ako one nisu tako spek- "Jeste li spremni zakleti se da nema drugih inteligentnih bića
takularne. drugdje u svemiru?", ja bih odgovorio: "Ne, ne mogu se zakleti,
to je sasvim moguće". Ako me pitate što bih ja osobno radije,
odgovorit ću vam: "Da, volio bih da postoje, jer bi to bilo vrlo
uzbudljivo, intelektualno bi nas jako obogatilo, imali bismo
JESMO LI JEDINI, PRVI, ILI toliko toga naučiti od njih!". No ako tražite od mene da se
JEDNOSTAVNO SAMI? kladim, stavio bih svoj novac na negativnu hipotezu.
~ Vjerujete li da postoje izvanzemaljske civilizacije? - Zbog kojeg razloga?

N. P. To je vjerojatno najčešće postavljano pitanje astrono- N. P. - Zbog argumenta što ga je prvi puta formulirao Talijan
mima (no jamačno ne i najčešće raspravljano među astrono- Enrico Fermi, Nobelova nagrada za fiziku, a kojega je već
mima!). Obično, ljudi očekuju potvrdan odgovor jer su im- spomenuo Alfred Vidal-Madjar. Fermi, koji je bio otac
presionirani velikim brojem zvijezda u našoj Galaktici: "Ne- nuklearnog reaktora i jedan od najvećih fizičara XX. stoljeća,
zamislivo je da smo sami u Galaktici koja ima sto i pedeset izložio je 1950. godine vrlo jednostavan argument: da postoje
milijarda zvijezda, a vjerojatno još više planeta", rado kažu izvanzemaljske civilizacije, njihovi bi predstavnici već
oni. To je statistički argument koji seže do mislilaca grčke trebali biti ovdje, kod nas. Već bismo sreli ili živa bića ili
antike. Prema Metrodoru, Epikurevom učeniku, "isto je tako njihove sonde ili njihove robote ili tragove njihova posjeta.
apsurdno zamisliti polje žita sa samo jednom stabljikom kao i Naše je Sunce rođeno prije četiri i pol milijarde godina, no u
jedini svijet u prostranom svemiru". No, taj argument ima to vrijeme naša je Galaktika već imala osam milijarda godina.
krajnje slabu vrijednost, jer se ne mogu raditi statistike na Život je imao obilno vremena razviti se drugdje i stići
temelju samo jednog poznatog slučaja. Danas ne znamo ovamo. Od trenutka kada neka tehnološka civilizacija uspije
gotovo ništa o podrijetlu života. Ako je vjerojatnost pojave ovladati međuzvjezdanim putovanjima (a mi mislimo
života na nekom planetu, hipotetski govoreći, jedan prema
u Lome uspjeti za dva do tri stoljeća), potrebno joj je samo Neki su, na primjer, sugerirali da su nas izvanzemaljci
nekoliko desetaka ili stotina milijuna godina da se proširi već otkrili, ali su se ograničili na promatranje izdaleka, iz
po Mliječnoj stazi i otkrije sve druge oblike života. A to je različitih razloga: smatraju nas previše primitivnima, ne žele
trajanje "galaktičkog koloniziranja" vrlo kratko u odnosu na se miješati u naš razvoj, itd. No sva ta rješenja imaju za-
milijarde godina starosti Galaktike. Da se doista pojavilo jedničku slabu točku: teško je prihvatiti da se ona mogu pri-
više civilizacija, barem jedna od njih je već morala stići do mijeniti na sve izvanzemaljske civilizacije, bez iznimke. Ba-
nas. A mi do sada nemamo nikakva dokaza za neki takav rem jedna od njih morala je izbjeći uništenju, zanimati se za
posjet. To je ono što se naziva "Fermijevim paradoksom". svemir, ovladati međuzvjezdanim putovanjima, poduzeti
program galaktičkog koloniziranja, doći ovamo i pokušati
komunicirati s nama. Ako niti jedna to nije napravila, naša
- No moglo bi se zamišljati da ti izvanzemaljci nisu baš zna-
je osnovna pretpostavka implicite odbačena: mi koji sve to
tiželjni ili pak da se više brinu za svoj unutrašnji život nego
želimo postići, mi smo atipični! A polazna točka svake dis-
za ovladavanje tehnikama i međuzvjezdanim putovanjima.
kusije o izvanzemaljskim civilizacijama je upravo zamisao
N. P. - Svakako... Možemo također zamisliti da se ta civi- da na nama nema ničeg iznimnoga, kao što je podsjetio
lizacija nije okoristila nazočnošću nikakvog bliskog satelita, Alfred Vidal-Madjar...
poput Mjeseca, a ni nekog drugog planeta u svom
planet-nom sustavu koji bi je potaknuo da napusti svoju
- Ne znači li to nepostojanje tragova, jednostavno, da bi
kolijevku. Ta nas razmatranja uvode u pomalo posebno
kolo-niziranje Galaktike bio beskrajno teži pothvat nego
područje "sociologije izvanzemaljske civilizacije"! A tamo se
što to mi mislimo?
može zamisliti sve i sve tome suprotno. I sam Fermi je
formulirao jedan protuargument ove vrste: on je mislio da N. P. - Moguće je... Možemo misliti, naime, da svaka civi-
onog istog trenutka kada neka civilizacija dosegne lizacija ima razdoblja uspona i padova, čije je trajanje kraće
određenu tehnološku razinu, koja uključuje od vremena potrebnog za galaktičko koloniziranje. U tom
elektromagnetizam i atomsku energiju, ona ne uspijeva staviti slučaju, možemo shvatiti zašto ni jedan od "njihovih" pred-
pod nadzor atomsku energiju i dosta brzo završava stavnika nije došao ovamo. No, taj je argumet pobijen posto-
samouništenjem. Za njega je to bilo rješenje njegova janjem - na papiru! - "von Neumannovih strojeva". Mađarski
paradoksa: izvanzemaljske civilizacije postoje, no one matematičar John von Neumann 50-tih je godina izradio
sustavno nestaju, malo-pomalo nakon što dosegnu određeni jedan model koji je pokazivao da se može, teoretski, zamisliti
tehnološki stupanj, onaj isti koji bi im omogućio istraživanje stroj sposoban učiniti ono što živi organizmi rade spontano:
svemira. Za vrijeme hladnog rata, mnogi su se ljudi bojali da samorazmnožavati se. Mi nismo u stanju proizvesti jedan
je naša civilizacija osuđena na samouništenje. Sada, kada se takav stroj, no u načelu se ništa tome ne protivi. Dakle,
sablast nuklearnog holokausta udaljuje, perspektive su malo možemo misliti da bi jedna izvanzemaljska civilizacija koja
manje mračne. Moramo, dakle, zamišljati druga rješenja nam je prethodila barem nekoliko stotina milijuna godina
Fermijevog paradoksa, poput onih koje vi spominjete. što i nije mnogo u razmjerima povijesti svemi-
ra - lansirala program istraživanja Galaktike pomoću
sa-morazmnožavajućih robota. Ona bi počela slati dva ili tri odgovornošću: sačuvati koliko je god dulje moguće taj jedini
robota u najbliže sustave. Kada bi ovi stigli na lice mjesta, "uspjeli" pokus prirode, proširiti ga u ostatak svemira i po-
svaki bi robot napravio nekoliko kopija samoga sebe, koje bi kušati tamo napraviti nešto dobroga (no valja priznati, ako se
poslao na druge zvjezdane sustave, udaljenije. Istovremeno, gleda povijest čovječanstva, da nije jako ohrabrujuća!). Ima
poslao bi svom matičnom planetu informacije o onome što je jedna vrlo lijepa rečenica Herberta G. Wellsa: "Ako smo sami,
sreo u dotičnom zvjezdanom sustavu. Tako bi roboti išli sve naš je izbor dosta ograničen: cijeli svemir ili uopće ništa".
dalje i dalje, izvršavajući iste zadatke. Ovdje bi se radilo o "Uopće ništa" u njegovu smislu, značilo bi samouništenje.
ekponencijalnom rastu, jer bi svaki robot proizveo više robota. Međutim, ako uspijemo svladati sve prepreke, riješiti sve naše
Nakon nekog vremena, što ovisi o trajanju njihova putovanja, sukobe, možemo misliti da će naši daleki potomci na kraju
recimo nekoliko desetaka milijuna godina, ti bi roboti bili u kolonizirati Galaktiku (kolonizirati svemir je druga priča ).
svakom i najmanjem zakutku Galaktike, bez obzira kakva bila Smatram ovu mogućnost isto tako uzbudljivom.
sudbina civilizacije koja ih je proizvela.
- Možete li ukratko izložiti vaše mišljenje o postojanju života u
- Također bi se mogao preuzeti argument pisaca znanstvene svemiru?
fantastike prema kojem je Zemlja već bila posjećena više pu N. P. - Nemoguće je imati definitivno mišljenje o temi staroj
ta u prošlosti, puno prije pojave čovjeka... najmanje dvije tisuće godina, no koja ostaje uvijek isto teška
N. P. - U svom romanu 2001: Odiseja u svemiru*, Arthur C. za identificiranje. Odsutnost neke definicije života i sadašnje
Clarke zamišlja da su "monoliti" - inteligentni roboti - pod- nepoznavanje mehanizama koji bi doveli do njegova
rijetlom iz svemira, ti koji su donijeli inteligenciju našim pojavljivanja i njegova razvoja, čak i u vrlo određenim
precima iz savane prije nekoliko milijuna godina. No, to je fizičko-kemijskim uvjetima, ne dopuštaju izvođenje zaključaka.
samo čista mašta. Ništa što se danas zna o povijesti i prapo- Zasigurno, spektakularni uspjesi posljednjih godina u
vijesti ne potvrđuje tu tezu. astronomiji omogućili su otkrivanje tridesetak divovskih
planeta oko relativno bliskih zvijezda. Pa ipak mislim da
smo vrlo malo napredovali u odnosu na mislioce grčke antike,
- Fermijev je paradoks, dakle, strašan argument protiv opti koji su već raspravljali o "mnoštvu svjetova".
mista glede izvanzemaljske inteligencije. Biste li bili frustri Uostalom, bilo bi zanimljivo istražiti povijest te rasprave,
rani da se dokaže da smo sami u svemiru? da se vidi kako su se argumenti dviju strana razvijali tijekom
N. P. - Pomalo da, priznajem! No, ja ne smatram perspektivu vremena, prilagođavajući se svaki puta stupnju znanstvenog
"kozmičke samoće" tako strašnom. Ako se dokaže da smo ili jednostavno, ideološkog stupnja razvoja toga vremena.
sami u svemiru, morati ćemo se suočiti sa strahovitom
Zar su mislioci grčke antike već vjerovali u postojanje drugih
*Objavljenom u našoj ZF biblioteci, IZVORI, 2000.
svjetova?
N. P. - Doista, predsokrati, Tales i Heraklit, atomisti, U XIX. stoljeću, pojam množine svjetova čvrsto se udo-
De-mokrit i Leukip, stoici, Epikur i Lukrecije i drugi, maćio u intelektualnim sredinama, gdje je služio za suprot-
vjerovali su da postoje nebeske zemlje, nastanjene stavljanje dogmi jedinstvenosti utjelovljenja Krista (što je
inteligentnim bićima. Njihov je argument bio upravo isti kao zapravo bio cilj Giordana Bruna).
i onaj koga iznose danas pristaše ETI hipoteze: kako možemo
biti uvjereni da postoji samo jedan nastanjeni svijet u tako - No kako se ta ideja mogla održati na Zapadu koji je još
prostranome svemiru? Pa ipak, Platon i Aristotel su se uvijek bio prožet kršćanstvom?
suprotstavljali toj zamisli. U aristotelovskoj fizici, svijet dalje
od Mjeseca smatran je savršenim, vječnim i N. P. - Da bi zacijelio taj prijelom, škotski teolog Thomas
nepromjenjivim te dakle nije mogao sadržavati druge zemlje. Chalmers je napisao 1817. godine knjigu u kojoj je pokušao
Te su se ideje dugo vremena nametale zapadnoj misli. pomiriti dvije "činjenice": po njegovu mišljenju, među mili-
jardama rasa u svemiru, samo je naša počinila istočni grijeh,
odakle potreba božanske intervencije za njen spas! Dogma
- Njih je i Crkva prihvatila...
je bila spašena. Krajem XIX. stoljeća, američki astronom
N. P. - U V. stoljeću naše ere, sveti je Augustin dodao teološke Parcival Lovvell otkrio je umjetne kanale na površini Marsa,
argumente: jedinstveni događaj što ga predstavlja utjelovljenje što je još više ojačalo vjerovanje u postojanje izvan-zemaljaca.
Krista podrazumijevalo je, po njegovu mišljenju, nepostojanje No, počevši od toga vremena, rasprava o mnoštvu svje-
drugih nastanjenih svjetova. Ta antropocen-trična koncepcija tova znatno se obogatila argumentima nadahnutih biologijom.
kršćanstva, prema kojoj je cijeli svemir stvoren za Čovjeka, Tako je Alfred R. Wallace, suosnivač teorije evolucije s
nije mogla dopustiti postojanje izvanze-maljaca. Tako je 1600. Charlesom Darvvinom, opazio da je čovjek rezultat niza do-
godine inkvizicija osudila na lomaču Giordana Bruna jer je gađaja, jedinstvenih i nepredvidivih u dugom lancu evolucije.
branio ideju postojanja drugih svjetova u beskrajnom Vjerojatnost da se taj isti niz događaja dogodi drugdje, čak i
svemiru. u uvjetima sličnima onima Zemlje, bila je neizmjerno mala.
U XVII. stoljeću, razvoj Kopernikovog heliocentričnog Argumentacija biologa uvela je u raspravu "osjećaj povi-
sustava i Galileova promatranja poništili su povlašteni status jesti", važan pojam u biologiji, ali gotovo nepoznat u fizici.
Zemlje. Tijekom sljedeća dva stoljeća, razumijevanje činjenice Naime, razvoj jednog klasičnog fizičkog sustava sasvim je
da su mirijade nebeskih zvijezda malo drugačija sunca od određen nakon što se jednom daju početni uvjeti i zakoni
našega, ojačalo je ideju da bi u svemiru trebalo postojati koji upravljaju njegovim ponašanjem. Tako se astrofizičari
bezbroj naseljenih zemalja. Vidimo prvu implikaciju nadaju da će simulirati u svojim računalima stvaranje ga-
koper-nikanskog načela: naš položaj u svemiru nema ničega laktika počevši od plina koji je nastao od Velikog praska, ili
osobitoga, ono što postoji ovdje dolje, postoji također i tamo pak stvaranje planeta oko Sunca počevši od protosolarne
gore. Međutim, tada nije bio poznat ni jedan planet izvan maglice.
našega Sunčevog sustava i još se nije ništa znalo o evoluciji
života na Zemlji.
o, nakon 1960. godine, teorija kaosa uvela sto i trideset milijuna godina vladavine, ti su "strašni guš
u klasičnu fiziku. Prema toj teoriji, razvoj nestali prije šezdeset i pet milijuna godina (jedan dan
oliko superosjetljiv na početne uvjete da je kozmičkome kalendaru!), vjerojatno nakon sudara Zemlje
jeti njihovo ponašanje iza nekog zadanog jednim velikim asteroidom. No oni koji su preživjeli
a. Gotovo istovjetni početni uvjeti mogu katastrofe nisu baš uvijek posjedovali veću složenost
različitih rezultata. onih nestalih. Mali sisavci koji su preživjeli dinosaure ni
ta na Zemlji nam pokazuje kako evolucija nužno bili složeniji od njih.
om crtom prema bilo kojem cilju (što je Stoga nisam siguran da se argumenti Huberta Reevesa
mijskim procesima koji su skloni, na primjer, vezi s neminovnim rastom složenosti sustavno primjenju
ergije nekog sustava). Putovi evolucije su sve oblike organizacije materije. Može biti da sisav
i više sliče stablu s bezbrojnim granama. jednostavno svoje preživljavanje duguju sreći. Mnogo je
drugih velikih katastrofa obilježilo petsto i trideset miliju
godina višestaničnog života na našem planetu. Stoga se m
ostojalo na našem planetu od pojave života? žemo zapitati zajedno s američkim biologom Stephenom J
gotovo isto tako teško procijeniti kao i vom Gouldom, nije li pojava čovjeka i inteligencije čista s
aktici. Danas postoji oko trideset milijuna čajnost...
iolozi procjenjuju da je prosječni životni
o tisuća godina (vrste s vrlo dugim životnim - Ako nam naši teleskopi otkriju postojanje planeta istovjet
onašli paleontolozi, više su iznimka nego s primitivnom Zemljom, a koji posjeduju povoljne uvjete
ke sugeriraju da je, od pojave života do kemijsku predbiotiku, što bi se moglo, po vašem mišlje
da vrsta (neki govore o pedeset milijarda) zaključiti?
et. Samo je jedna od njih dosegla stupanj
ne za razvoj tehnološke civilizacije. N. P. - Je li razborito misliti da se jedan oblik višestanič
života mora baš nužno jednoga dana ondje pojaviti? A
reći o složenijim oranizmima ili pak o bićima obdareni
inteligencijom? Danas nemamo odgovora na ta pitanja.
o nemoguće reći. Golema većina drugih važno je zabilježit i da među pristašama ETI hipoteze
ponorima geoloških vremena. Do tog je najviše fizičara i astronoma. Što se tiče biologa, o
lazilo nakon katastrofalnih događaja, a razmišljaju o nevjerojatnosti putova razvoja i ostaju ili ne
oje su izgledale dobro opremljene za pre- ralni ili otvoreno neprijateljski prema toj hipotezi.
prirodne selekcije, tako drage Darwinu. Biološki argumenti, kombinirani s kozmičkim kalend
mjer, bez sumnje, onaj dinosaura. Nakon rom i s Fermijevim paradoksom, pozivaju, po mome mišlje
na veći skepticizam prema ETI hipotezi izvanzemaljs
inteligencije.
-- Po vašem mišljenju, dakle, ničemu ne služi usmjeravanje te- međuzvjezdane sonde, jedinog načina za dobivanje točne
leskopa prema nebu u potrazi za izvanzemaljskim signalima? slike postojećih oblika života. A u tom slučaju, naravno, os-
N .P. Vjerujem da istraživanje izvanzemaljskih signala ima taje problem definiranja života i uvjeta u kojima se on može
samo beskrajno male izglede da dođe do pozitivnog rezultata. razviti.
Još gore: negativan rezultat nas neće ničemu podučiti
(neuobičajena situacija u fizici gdje se uvijek nešto nauči, - A to ćemo upitati Huberta Reevesa.
čak i od negativnog rezultata). Naime, čak i ako uspijemo
pretražiti slušanjem sto milijarda zvijezda naše Galaktike na
svim radiofrekvencijama tijekom više stoljeća, koji ćemo
zaključak moći izvući iz izostanka umjetnoga signala? Samo
jedan: da ni jedna od tih hipotetskih civilizacija ne emitira
trenutno radiovalove u našem smjeru, što nam baš ne po-
maže mnogo.
Priznajem, međutim, potrebu nastavljanja programa,
makar skromnoga, istraživanja izvanzemaljskih signala.
Kad bi čovječanstvo prestalo istraživati ovo ili ono jedno-
stavno zato što su izgledi za uspjeh beskrajno mali, ono bi
prošlo slijepo pokraj velikoga broja temeljnih znanstvenih
otkrića. A otkrivanje izvanzemaljske civilizacije bilo bi, bez
ikakve sumnje, jedan od glavnih događaja u ljudskoj povi-
jesti.
Mislim da u neposrednoj budućnosti, to jest tijekom
XXI. stoljeća, prednost treba dati istraživanju planeta oko
postupno sve daljih zvijezda i njihovu podrobnu istraživanju
(daljinskom, naravno!). Što se toga tiče, fenomenalni
na-pretci ostvareni u astronomskoj tehnici promatranja
tijekom posljednjih dvadeset godina dopuštaju pomišljati da
ćemo, za jedno ili dva stoljeća, biti u stanju vidjeti pojedinosti
na površini planeta oko velikoga broja zvijezda naše Ga-
laktike, smještenih ponekad na tisuće svjetlosnih godina od
nas. Ako se tamo otkriju znakovi života (barem, onakvog
kakvog mi poznajemo), sljedeća će etapa biti slanje onamo
Hubert Reeves
POEZIJA ZNANJA
H ubert Reeves se zaljubio u nebo u svojoj rodnoj Kanadi,

davno, u prašini tavana, kopajući po kovčezima punima
starih knjiga koje su ostavili njegovi ujaci nakon završetka
svojih studija. S uživanjem je uronio u Kozmografiju opata
Moreuxa, klasika toga doba, Jedna od njegovih dječjih
strasti bila je Izrada karata Sunčevog sustava, lijepeći duge
trake papira da bi predstavio skalu udaljenosti. "Jedna od
dijagonala prolazila je salonom, sve do kuhinje". Beskraj je
uvijek bio dio njegova svakidašnjega života. Noću je, kradom,
odlazio promatrati zvjezdani svod s terase koja je gledala na
jezero Saint-Louis. U to vrijeme, na tom području blizu
Mon-treala, noćna vidljivost još nije bila zamućena svjetlima
grada: bila su to blažena vremena astronoma, kada je noć još
bila crna.
Kao mladog studenta, botanika i biologija nisu ga privla- set ga izdavača odbija. Profesor sprema svoj rukopis u ladicu,
čile manje od fizike i astronomije, no imao je posebnu sklo- kada mu njegov prijatelj Jean-Marc Levy-Leblond, koji pokreće
nost prema matematici - te je, dakle, izabrao fiziku. "Tada biblioteku "Otvorene znanosti" kod izdavačke kuće Seuil,
sam otkrio sve glede evolucije svemira, podrijetla vrsta, telefonira: "Nemaš li možda neki rukopis za mene?" I tako
stvaranja kemijskih elemenata..." Na odjelu za nuklearnu Patience dans l'azur postaje događajem. Na televiziji, sa
fiziku sveučilišta Cornell, u SAD-u, sreće znanstvenike koji su svojom bijelom bradicom, svojim vedrim i dobrodušnim
upravo konstruirali atomsku bombu u Los Alamosu. Oni su karakterom, stari je mudrac zablistao. Milijun je primjeraka
istovremeno riješili problem energije zvijezda. "To se pitanje prodano tijekom dvadeset godina. Koliko je knjiga iz astrono-
postavljalo tijekom cijeloga XIX. stoljeća: odakle dolazi ener- mije kasnije dugovalo svoje objavljivanje tom prvom uspje-
gija zvijezda? Kako Sunce može trajati milijardama godina hu? Nakon tog herojskog doba, Hubert Reeves je objavio
emitirajući toliku količinu energije? Sada je postalo jasno, ot- druge velike klasike, posebno: Poussieres d'etoiles,
krićem nuklearne energije, da je ona dovoljno snažna da hrani L'heure-de s'enivrer, Oiseaux, merveilles oiseaux...
sagorijevanje zvijezde poput Sunca tijekom milijarda godina". Ako astronomija i znanost općenito danas čine dio opće
Njegova doktorska teza govorit će, dakle, o načinu na koji su kulture, to je dijelom zahvaljujući daru pripovjedača Huberta
se neki kemijski elementi, natrij i magnezij posebno, Reevesa. Za njega su znanost i san dva lica istog odličja.
oblikovali unutar crvenih divova. Promatrati prirodu, znači u prvome redu diviti se prizoru.
Nakon poziva sveučilišta iz Bruxellesa, nastanjuje se u "Francuzi mogu biti nacionalisti, no oni kao i cijeli svijet tre-
Europi te ulazi u CNRS 1965. Iste je godine teorija Velikog baju poetsku dimenziju, dah beskraja!" Evo ga.
Praska potvrđena otkrićem mikrovalnog pozadinskog zrače-
nja. "Ulazili smo u razvojnu avanturu, u kojoj se atomi, fosili,
stanice, ljudska bića spajaju u istom kretanju". Otad će svoje
vrijeme provoditi između Pariza i Montreala. ŠTO JE ŽIVOT?
No, kako je taj sveučilišni profesor postao pisac slavnih
uspješnica? Sve je počelo oko 1972. godine, u jednom ljeto- - Nakon dugog putovanja kroz prostor i vrijeme u društvu
valištu. Kada se pročulo da se gospodin iz Kanade bavi as- Jeana Heidmanna, Alfreda Vidal-Madjara i Nicolasa
tronomijom, htjeli su ga čuti. "Ponekad smo provodili cijelu Prant-zosa, evo nas opet kod bitnog pitanja koje je temelj
noć na plaži, gledajući zvijezde. Jednoga su mi dana moji pri-
sveukupnog našeg istraživanja: koja bi danas bila prihvatljiva
jatelji rekli: zašto ne pišeš to što pričaš? Rekao sam si: Oh! To je
definicija života?
ideja!". U jednom je dahu napisao Patience dans l'azur, to
majstorsko djelo stavljeno pod znak Paula Valeryija Strplje- Hubert Reeves. - Zanimljivo je pristupiti tom teškom pita-
nja, strpljenja kroz modri svod! /Svaka čestica bdijenja mi- nju povijesnom retrospektivom.
jenja se u zreli plod!... U prošlome stoljeću, Pasteur pokazuje da život ne može
Zatim se dao u potragu za izdavačem. No 1978. godine spontano nastati iz materije. Tada se razdvaja materiju na
nikoga ne zanima astronomija, to je stvar stručnjaka. Tride- dva odvojena područja. S jedne strane, troma materija koja
se pokorava čisto mehaničkima zakonima. S druge strane, uvijaju se. Na široj sceni, oblikuju se galaktike i rađaju zvi
živa materija, obdarena gotovo čudesnim svojstvima: auto- jezde koje ponekad prate planeti. Na našoj Zemlji ta se or-
nomijom, selektivnošću, reprodukcijom, sposobnošću kretanja, ganizacija svemirske tvari nastavlja i mnogo dalje. Nastaju
itd. S jedne strane su kamenje i zvijezde, s druge biljke i stanice i, njihovim daljnjim udruživanjem, živa bića. Kod
životinje. Ta dva područja koegzistiraju na Zemlji, sa svim sadašnjeg stupnja našega znanja, najvišu razinu tog procesa
svojim zakonima i svojim ponašanjima. Međutim, dijeli ih organizacije dostigao je ljudski um koji može postavljati
ponor. pitanje poput onoga: "Što je život?"
Prvi most između svijeta inertnih molekula i kemije ži-
voga bačen je krajem XIX. stoljeća. Slažući atome, kemičari
- Dakle, život bi bio napredna razina organizacije tvari?
stvaraju u laboratoriju jednu molekulu otkrivenu u mokraći
životinja: ureu. Do tada je vladalo uvjerenje da jedino živi H. R. - Da. No, važno je postaviti tu razinu u kontinuirani
organizmi mogu proizvoditi takve tvari. okvir rastuće složenosti. Ono što se prije nazivalo carstvom
živih bića, odgovara zapravo višim katovima složenosti, no
bez prekida između razina. Upravo taj kontinuitet pred-
- Ponekad je dovoljno jedno otkriće da se cjelokupna tradicija
stavlja problem kada se traži neka definicija života. Koliko
dovede u pitanje!
god nam se čini laganim prepoznati ga, isto tako nam je
H. R. - Postupno je otkriveno da se materija javlja na razli- teško izraziti apsolutna pravila identifikacije.
čitim razinama organizacije, od najjednostavnijih struktura
do najsavršenijih, te da postoji kontinuitet između tih razina. - Može li se reći da je u cjelini, u svemiru rastući red?
Materija prelazi spontano s jedne na drugu. U tome se sastoji
najvažnija poruka suvremene astronomije. H. R. - Bolje je govoriti o organizaciji ili, još bolje, o složenosti.
U najstarija vremena svemira, astronomija nam poka- Može se reći da je tijekom proteklih milijarda godina jedan dio
zuje materiju vrlo visoke temperature i vrlo velike gustoće, svemirske tvari dostigao stupanj sve veće i veće složenosti. Što
od potpuno odvojenih osnovnih čestica. Nema nikakve orga- je viši stupanj, taj je dio manji. Velika većina tvari ostaje u
nizirane strukture poput one kakvu danas promatramo. Nema stanju vrlo slabe složenosti. Još postoje u svemiru goleme
galaktika, nema zvijezda, nema planeta, nema živih bića, količine potpuno dezorganizirane tvari...
nema molekula, nema atoma, čak ni protona i neutrona. Neka
vrsta bezoblične magme, sastavljene od lutajućih čestica. Kaos
- Možete li nam reći gdje?
kao kod Hezioda ili Lukrecija.
Zatim postupno, kroz vjekove, u vremenima koje uspije- H. R. - Međuzvjezdani oblaci koji prožimaju našu Galaktiku
vamo utvrditi, vidimo pojavljivanje novih struktura. dobar su primjer za to.
Na mikroskopskoj razini, oblikuju se atomi koji upijaju i
emitiraju svjetlost. Kasnije, molekule, sastavljene od tih
Govorimo sada o t i m svojstvima koja karakteriziraju živa
atoma, koje vibriraju i vrte se oko neke svoje osi, šire se i
bića. Često se kaže, na primjer, da je život u stanju prepoznati H. R. Da, mnogo je savršenija i uspješnija, no analogija je
svoje? neosporna. Uzmimo još jedan primjer: sposobnost repro-
dukcije...
H. R. - Stari su si Rimljani postavljali pitanje: kako to da
premda jedem piletinu, ne izrastu mi krila? Ono što jedemo
pretvara se u nas same i postaje naša tvar. Kako moj - Koja počinje s bakterijama?
pro-bavni sustav, nakon što je razgradio komad piletine na
H. R. - Da. No, često se tu sposobnost pripisuje samo živim
razne molekule, uspijeva pravilno uklopiti one koji odgovaraju
bićima. Pa ipak fenomenom autokatalize, neke molekule
kontinuitetu mojega tijela, eliminirajući druge? Molekularna
uspijevaju stvoriti molekule istovjetne njima samima. Na vrlo
nam biologija danas daje zadovoljavajuće odgovore na to pi-
elementarnoj razini, i ovdje se radi o procesu reprodukcije.
tanje. Vratit ćemo se na to malo kasnije.
Veliki broj procesa koje se naziva specifičnima za život
No, ta selektivnost, ta sposobnost ispravnog izbora onoga
pojavljuje se u embrionalnom obliku u neživom svijetu. Stoga
što odgovara, je li ona doista rezervirana samo za živa bića?
je teško postaviti dobro definiranu granicu između neživoga i
Već je nalazimo, no, na beskrajno rudimentarnijoj razini, kod
živoga. Priznavanje te nejasne granice odigrat će važnu
kristala. Jedan kristal natrijeva klorida - obične kuhinjske soli
ulogu u našoj raspravi o mogućnostima izvanzemaljskoga
- koji nastaje pri hlađenju tekućine u kojoj je sol otopljena,
života. Odmah se osjećaju njene posljedice. Stoga je važno, u
integrira u svoju mrežu samo atome klora i natrija. Ostali
tom kontekstu, utvrditi tu razmeđu.
atomi su odbačeni. Tako će on očuvati svoju čistoću i stvarat
će lijepe kristale soli koje nalazimo u našim soljenkama.
Kako on provodi selekciju? Geometrijskim oblikom atoma - Pa moraju postojati svojstva specifična za živa bića?
koji se pojavljuju na njegovoj površini. Kao kod slagalice.
H. R. - Do daljnjega izgleda da je tako. Navest ću jedno od
Već ste vidjeli geode, to šuplje kamenje u obliku razjap-
najvažnijih i najtajanstvenijih: sposobnost stjecanja iskustva.
ljenih špilja. Na njihovim stjenkama, kristali raznih boja
To znači koristiti događaje iz prošlosti za usavršavanje svoga
po-slagali su se u slojevima. Geode se oblikuju u podzemnim
ponašanja. Naš imunološki sustav, na primjer, "sjeća" se da
šupljinama koje sadrže tekuće minerale u hlađenju. Svaka
nas je morao braniti od neke određene virusne infekcije.
se kemijska tvar taloži na svojoj vlastitoj temperaturi skru-
Zadržao je njihov trag u obliku zalihe antitijela. Ako taj virus
ćivanja. Slojevi se nagomilavaju s njihovim specifičnim sa-
ponovno napadne, organizam je spreman na protuna-pad i
stojcima, bez miješanja. Tu se može dobro zamijetiti tu spo-
na brzo eliminiranje navale. To je načelo cjepiva.
sobnost selektivnosti, koju smo skloni pripisati samo živim
Drugi primjer: učenje golubova-listonoša. Tijekom svojih
bićima.
ponovljenih putovanja, oni postaju sve uspješniji. Najstariji
ponavljaju svoju rutu gotovo bez pogreške.
- Kod živih bića ona je razvijenija...
- Ne javlja li se sposobnost učenja samo kod složenijih oblika
materije?
2(M JESMO LI SAMI U SVEMIRU
H. R. - Izgleda da je ona doista specifično svojstvo živih bića.

Zvijezde i uragani se rađaju, razvijaju i umiru No, oni ne nauče, organizama. Osobito plavo-zelene alge, kojih i sada ima u
iz svojih prethodnih iskustava, izmijeniti razvoj događaja. izobilju u blizini gejzira, u plavičastim jezerima Islanda koja
im duguju svoju boju.
Slijed tih dviju slika dovodi nas do neminovna zaključka:
- Postoje li rudimentarni načini učenja u mineralnom svijetu? dogodila se, u milijardu godina ili manje, metamorfoza tvari
H. R. - Ja ih ne poznajem. Mi ne znamo ni kada ni kako se zvane neorganska, atomi, molekule, u živu tvar, stanice. Evo
javlja u evoluciji sposobnost učenja. Možda ćemo naći njene činjenice koju ne valja izgubiti iz vida za vrijeme ove diskusije.
tragove u neživome svijetu? Nastavak slijedi... Ovdje nalazimo spektakularnu ilustraciju kontinuiteta stanja
tvari i mogućnosti prijelaza iz jednoga u drugo.
Kako pomiriti ove dvije slike s Pasteurovim rezultatima
koji pokazuju da život ne može spontano nastati iz mrtve
P OVIJEST ŽIVOTA NA ZEMLJI tvari? Zašto se danas, u našim laboratorijima ili drugdje, ne
može promatrati jedna takva pojava? Postoje dva dijela od-
govora. Prvi je dio vezan za trajanje. Životu treba, čini se,
- U nedostatku mogućnosti definiranja života, možda nam
vremena za nastajanje, utrošio je oko dvjesto milijuna godina
možete ispričati u glavnim crtama njegovu povijest. Kada
da se pojavi. Drugi je dio sredina. Doista, okolišni su uvjeti
se on pojavio?
bili temeljito promijenjeni bakterijskim bujanjem samoga
H. R. - Dvije će slike ilustrirati situaciju. Najprije treba za- života. Svako molekularno strukturiranje na djelu danas bi
misliti: u Mliječnoj stazi od prije četiri milijarde i petsto mi- bilo izvrgnuto opasnosti da bude brzo progutano. No, u ono
lijuna godina, upravo nastaje jedna zvijezda - Sunce. Oko vrijeme nije bilo posvuda grabežljivaca. Život je, dakle, mogao
njega, mirijade kamenih bolida različitih dimenzija privlače nastaviti svoj put.
se i sudaraju. Planeti se oblikuju djelovanjem niza uzastopnih
sudara. Naša je Zemlja tada kugla usijane lave. Njena joj
- No, kako je zapravo došlo, prije gotovo četiri milijarde god-
unutrašnja toplina dolazi od radioaktivnih atoma koje sadrži
njena materija. Asteroidi koji padaju na nju dodaju još mase. ina, do prijelaza neorganske u živu tvar?
Površina se polagano hladi. Oblikuju se kamene kore: prvi H. R. - To ostaje jednom od velikih zagonetki suvremene
kontinenti. Razmrskani novim padanjem meteo-rita, znanosti. Ima više teorija, sve su više ili manje spekulativne.
razdvajaju se, spajaju se nasumce da bi se ponovo razdvojili u Znamo, sve u svemu, malo toga, a diskusije se nastavljaju.
nekoj vrsti velikoga kaotičnog baleta. Kraj prve slike. Nazočnost tekuće vode je bez sumnje odigrala bitnu ulogu.
Druga slika: manje od jedne milijarde godina kasnije. U
površinama tople vode žive i razmnožava se bezbroj mikro-
- Kaže se da je voda čudotvorno otapalo Je li to stoga što
ona omogućava molekulama da se lako kreću?
I I . R. Pojava prvih živih struktura bez sumnjo pođrazumi-
jeva niz susreta i prethodnih udruživanja, stvarajući sve slo- mu. Traže se tvari koje pokazuju te karakteristične promjene.
ženije molekule. To je ono što se naziva predbiotičkom evo- No, tijekom razvoja primitivnoga života, te izotopske promjene
lucijom. Voda je idealna sredina za te pojave. zasigurno se nisu dogodile od danas do sutra. U početku, one su
bez sumnje bile vrlo male, teško ih je bilo identificirati. I
ovdje nam najstarije faze lako mogu promaknuti.
- Možemo li reći da se život pojavio čim mu je to bilo moguće?
H. R. - Kažimo da se pojavio vrlo brzo, na geološkoj skali - Može se pretpostaviti da se takvi događaji ne bi mogli do
vremena. Najstariji fosili nađeni su na Grenlandu i u Aus- goditi bilo gdje, u bilo kojim uvjetima. Sto znamo o okol
traliji. Stari od 3,5 do 3,8 milijarda godina. To nam, međutim, nostima koje su okruživale tu metamorfozu?
ne otkriva vrijeme pojave života već jednostavno starost H. R. - Nazočnost Sunca na prikladnoj udaljenosti svakako je
prvih živih bića koja su ostavila traga. Može se reći: "Evo najvažnija, ni preblizu ni predaleko. Gotovo kružna staza
najstarijih danas poznatih fosila". Ne može se reći: "Evo našeg planeta nam jamči skoro nepromjenjivu toplinu. Zatim,
prvih živih bića". Da bi ostavio traga, potrebno je da naravno, postojanje oko našeg planeta atmosfere pogodne za
organizam bude već dosta razvijen, na primjer s kremenom disanje.
školjkom. Ako su mekani organizmi postojali ranije, malo je
izgledno da ćemo ih naći.
- Atmosfera, etimološki, znači mjehur zraka. Čemu ona služi?
- No, zar ne postoji uvijek neka ideja o onome što tražimo? H. R. - S jedne strane, ona sprečava vodu da ne ispari u
Kad znanstvenici nađu neki organizam, zar to nije nužno svemir. S druge, ona nas štiti od čestica visoke energije koje
nešto što odgovara njihovoj definiciji života? struje između zvijezda. Naše je Sunce osobito njihov veliki
odašiljač. To je zvijezda koja ima ciklus od jedanaest godina,
H. R. Da, to je važno pitanje o kojem valja voditi računa ti- Podsjetimo stoga da smo mi u 2000. godini, usred razdoblja
jekom ovog razgovora. Uskoro ćemo govoriti od tim začuđu- velike Sunčeve aktivnosti. Lijepe protuberance koje je po-
jućim oblicima života, otkrivenim nedavno. Oni pokazuju, mrčina od 11. kolovoza 1999. učinila vidljivima, bit će česte
još jednom, koliko je naša mašta ograničena. Koliko moramo još dvije ili tri godine, kao i magnetske oluje, izvori brzih
ostati otvoreni za postojanje činjenica o kojima nemamo ni čestica u našem Sunčevom sustavu.
najmanju predodžbu. Sadašnja istraživanja davnoga života
na Zemlji nisu vođena definicijom života a priori, već
sugestivnim promatranjima u analogiji, naravno, s onime - Kako se zovu te čestice?
što danas poznajemo. H. R. - Elektroni, protoni Tu se nalazi cijela zbirka kemijskih
Postoje dva odvojena postupka. Prvi, kao što sam prije elemenata sve do jezgri uranija, kao i fotoni visoke energije
spomenuo, nastoji identificirati mikroskopske životinje s koji uključuju rentgenske i gamazrake. One predstavljaju
vap-nenjačkim oklopom. Drugi se služi činjenicom da biološki velike opasnosti za buduće međuplanetne putnike.
procesi lagano mijenjaju omjer dvaju izotopa ugljika u
organiz-
Napominjem da mi na Zemlji imamo dvostruku zaštitu: usavršavanje svojih tvorbi. U tim davnim prvim vremenima
atmosferu i Zemljino magnetsko polje. Magnetsko polje skreće Zemlje, bakterijski život nalazi malo energije u molekulama
čestice koje jurišaju na nas, kao kapljice kiše na kišobranu. ugljičnog dioksida i praatmosfere. Transformacija ugljičnog
Mjesec, naprotiv, koji nema atmosfere i gotovo da nema dioksida u kisik pružit će organizmima izvor izvanredne
magnetskoga polja, izložen je izravno kozmičkom zračenju. energije.
U zaklonu od te dvostruke zaštire, život se mogao pojaviti i
razviti.
- Izlaze li oni iz vode i dolaze na kopno kako bi raspolagali
Život je temeljito promijenio površinu Zemlje, njenu geo-
većim izvorom energije?
logiju, njenu klimu. Prvobitna je atmosfera bila sastavljena
od ugljičnog dioksida i dušika. Svojim disanjem, brojni morski H. R. - Zašto su, zapravo, izašli iz vode? Po
plankton transformira postupno ugljični dioksid u mole- evolucionistič-koj tezi, tu bismo prije trebali vidjeti na djelu
kularni kisik. Tada se oblikuje sloj ozona, nastao od kisika nadmetanje za nove teritorije. Životinje se množe. U danom
razgrađenog ultraljubičastim zračenjem. Molekule ozona upi- trenutku, nedostaje im prostora...
jaju sterilizirajuće zrake koje dolaze sa Sunca. Ribe koje su
postale vodozemci, naseljuju rubove kontinenata. Sve se to
- More je bilo puno?
dogodilo prije oko milijardu godina.
H. R. - Život uvijek traži nove ekološke niše. Kao što kaže
stari znanstvenik u Jurskom parku: "Život uvijek nade put"...
- I tako se atmosfera kisika postavila oko Zemlje kao pokrivač...
Kao kukuljica gusjenice, da zaštiti ličinku leptira i omogući
njen razvoj To je dirljivo. - Reklo bi se da se sve događa u istom kretanju. Vodozemci
su izašli iz vode da bi došli na zemlju. A mi, evo počinjemo
H. R. - Zar ne? A dodajte k tome još i ono što se danas
napuštati zemlju da bismo došli jednoga dana, možda, na
otkriva: aktivnost života se odvija sve do nekoliko kilometara
zvijezde... Mi smo također stanovnici prenapučena prostora.
u dubinu površine Zemlje!
No, to se možda ne može uspoređivati, jer vodozemci nisu
bili svjesni onoga što rade. Njih nije, kao nas, pokrenula
- Ukratko, život je stvorio svoj vlastiti mjehur da bi se mogao znatiželja...
razviti. Djelovanje primitivnih oblika stvorilo je taj okoliš
H. R. - Tko zna?
povoljnim za razvijenije oblike... Važno je podsjetiti, a eng-
leski znanstvenik James Lovelock proveo je svoj život da bi to
dokazao, da je biosfera oblikovala geologiju i tako izradila - Može li se reći da bi znatiželja bila čimbenik prilagodbe koja
svoju vlastitu podlogu, a ne obrnuto, kako smo skloni će nam možda jednoga dana omogućiti da izbjegnemo
vjerovati. opasnost od prenapučenosti?
H. R. - Pojava molekularnog kisika omogućila je životu H. R. To je bez sumnje bio jedan od poticaja velikih seoba,
kada su naši preci napustili Afriku i proširili se na cijelom obliku samostalnih stanica. Prije manje od jedne milijarde
planetu. No, vratimo se stanicama koje su se, prve, pojavile godina stanice se udružuju da bi stvorile prve organizme. U
na Zemlji. Proučimo ih izbliza. Iako mikroskopske na našoj tim višestaničnim organizmima svaka se stanica specijalizira
razini, one su divovske na atomskoj razini. za posebnu ulogu: neke postaju neuroni, druge crvena
tjelešca, treće koža... Pa ipak svaka zadržava u svojoj jezgri
cijelu informaciju koju je posjedovala na početku, kako je to
- Koliko ima atoma u jednostaničnim bićima, prokariotima pokazalo kloniranje slavne ovce Dolly. Jedna plućna stanica,
ili eukariotima? premještena u pogodnu sredinu, može se u nekim slučaje-
H. R. - Više milijarda. vima razviti kao spolna stanica. Mnogo se o tome govorilo,
jer se radilo o kloniranju životinja. No, kloniranje bilja je vrlo
često: svaki puta kada stavljate reznice u lončanice na vašem
- Više milijarai atoma? U sićušnoj bakteriji? balkonu, vi klonirate biljku. Stanice posađene grančice
H. R. - Svaka mala stanica posjeduje svoj genetski kod, u postaju stanice korijena...
obliku velike količine DNK molekula s njihovom dvostrukom
spiralom. A svaki lanac DNK sadrži milijune atoma. - Može li prisutnost DNK biti konačno odlučujući kriterij za
definiranje života?
- Kako, zapravo, stanica funkcionira? H. R. - To je jedna značajka njene fizičko-kemijske građe.
H. R. - Cesto se uspoređuje njeno funkcioniranje s funk- Život na Zemlji je rezultat duge evolucije tijekom koje se
cioniranjem neke tvornice. U projektnom odjelu pohranjeni DNK oblikovala malo pomalo. Nastoji se shvatiti kako se ta
su detaljni planovi proizvoda što su ih nacrtali inženjeri. abeceda izgradila tijekom predbiotičke evolucije. Moguće je
Specijalizirani radnici dolaze po potrebi proučiti te planove i da su postojali elementarniji oblici genetičke kodifikacije.
prenose upute radnicima u proizvodnim odjelima. Jezgra U predgovoru knjige Molekularno porijeklo života Andre
stanice gdje su pohranjeni planovi je genom. Te su upute Brack daje definiciju života temeljenu na toj genetičkoj kod-
kodirane u redoslijedu niza molekula zvanih "nukleinske ifikaciji: "Prva živa bića su vodeni kemijski sustavi koji
baze" koje igraju ulogu analognu onoj abecede u našem pi- mogu prenijeti svoju molekularnu informaciju i evoluirati".
sanom jeziku. Ima četiri slova: ACGT. Ti nizovi čine DNK
koje određuju građu proteina. Druge molekule, nazvane - Život bi dakle, na kraju krajeva, bio sekundarni učinak
RNK, dolaze napraviti "fotokopije" DNK i prenose ih ra- složenosti, rezultat spajanja vrlo velikih molekula?
dionicama za proizvodnju proteina. Da odgovorimo na pi-
tanje starih Rimljana, zahvaljujući tom genetskom kodu naš H. R. - Radije bih rekao: život je vrlo napredna faza složenosti.
probavni sustav zna pravilno integrirati hranu u naš orga- On sadrži međudjelovanje vrlo velikih molekula obdarenih
nizam.... svojstvima i velikim sposobnostima akcije. Sto je neki sustav
Život na Zemlji je postojao oko tri milijarde godina u složeniji, to je njegovo međudjelovanje sa svije-
se udružuju da bi stvorile višestanične organizme kakvi smo
tom veće. Molekula vode u jednostavnom je međudjelovanju
vi i ja.
sa svjetlošću, no protein unutar tijela ima mnogo specifičnije
djelovanje.
- Hoće li se jednoga dana moći proizvesti život u laboratoriju?
- Što je molekula složenija, to je njeno djelovanje specifičnije? H. R. - Ništa nije nemoguće a priori. Konačno, ljudski parovi
H. R.- Općenito uzevši, da. u tome uspijevaju bez muke: oni su opremljeni za to.
- Može li se također reći da autonomija izvire iz složenosti? - Zapravo, zašto se nastoji stvoriti život drugim sredstvima
kad se vrlo dobro u tome uspijeva starim metodama?
H. R. - Sto vi nazivate autonomijom?
H. R. - Ponajprije, da bi se shvatilo kako se to događa. Pravi
test dobre teorije o podrijetlu života bio bi upravo da može
- Sposobnost organiziranja, napuštanja izvorne sredine, dje služiti kao recept!
lovanja na svoj okoliš, za što bi čovjek bio najsavršeniji
primjer.
- Pričajte nam sada o tim nedavno otkrivenim novim oblici
H. R. ~ Za autonomiju je najprije potrebno imati unutrašnju ma života...
sredinu. U tom smislu, stanice su autonomne: one imaju
membranu koja ih izolira od vanjske sredine. H. R. - Dugo se vremena mislilo da sav životinjski ili biljni
život počiva u biti na ciklusu fotosinteze. Pod utjecajem
svjetlosti, biljke koriste ugljični dioksid i vodu kako bi pro-
- Nije li ta membrana građena od lipida, dakle masti? izvele šećere i odbacile kisik. Otkrilo se, prije nekoliko godina,
H. R. - Doista, bez nje, kiša bi nas rastopila. To što nismo u tami oceanskih jama blizu vulkanskih fumarola, oblike
topivi, to je zato što imamo kožu koja sadrži molekule masti života vrlo različite od onih koje smo mi poznavali. To su
koje osiguravaju našu nepropusnost. Spomenimo usput da velike cijevi, mekane i obojene, zalijepljene kao priljepci na
su pronađeni lipidi u nekim meteoritima. stijenama, koje bujaju na temperaturama višima od sto stup-
njeva Celziusa. Dobivaju svoju energiju oksidacijom sum-
pornih molekula iz podmorskih fumerola. Ne ovise, dakle, o
- Stanica se, dakle, smješta na sljedeći kat, nakon molekule, u Suncu već više o unutrašnjoj energiji Zemlje, odgovornoj za
izgradnji živoga bića... vulkansku aktivnost.
H. R. - U nizu, atomi se udružuju da bi stvorili jednostavne
molekule - vodu, ugljični dioksid - koji se udružuju da bi - Je li posve nova ta zamisao da neki organizmi ne trebaju
stvorili složenije molekule - aminokiseline, nukleinske baze, svjetlost?
DNK, proteine - koji se udružuju da bi stvorili stanice, koje
H. R. - Tek petnaestak godina. A otkrilo se još jedan novi želucu, našli su kolonije bakterija. Uspjeli su ih oživjeti. Kao
oblik života nekoliko kilometara ispod površine Zemlje: bak- Trnoružica, te bakterije nisu bile mrtve nego u stanju
terije koje žive u kamenim međuprostorima. Misli se da one hiber-nacije - danas se kaže "mirovanja". Bile su skvrčene u
oksidiraju željezo s vodom. One bi proizvodile svoju energiju sebe kao neke pustinjske biljke. Ta su otkrića potaknula
stvarajući hrđu. Druga su istraživanja otkrila prisutnost fascinantnu zamisao da bi bakterije, dobro umetnute u
bakterijskoga života u najčudnovatijim uvjetima. U ledu, u meteorit, mogle preživjeti međuplanetna putovanja!
najsušim pustinjama, u najslanijim vodama Druge bakterije
preživljavaju golema radioaktivna zračenja. Smišljena je riječ - Bi li se mogle probuditi u dodiru s nekom tekućinom? H. R.
"ekstremofil" da bi se opisalo te izvanredne organizme.
- Na to se i misli...
- Ukratko, ne bi li život kakav mi vjerujemo da poznajemo

- Američki astronom Carl Sagan pokušao je, u svojoj knjizi
bio samo poseban slučaj?
Svemirska veza, zamisliti oblike života vjerojatne na gotovo
H. R. - Do otkrića tih ekstremofila mislili smo da si sva svim planetima Sunčevog sustava, uključivši Veneru i plino
živa bića pribavljaju energiju zahvaljujući reakcijama ugljika. vite planete. Kako je s tim susjednim planetima? Jesu li na
A evo, najednom, biokemijska se paleta funkcioniranja života, Marsu ili drugdje postojali uvjeti koji bi mogli omogućiti po
to jest crpljenja energije, utrostručila! Ta otkrića proširivanja javu života?
načina crpljenja biološke energije otvaraju nove obzore za
H. R. - Već smo govorili o uvjetima koji nam izgledaju
mogućnost izvanzemaljskoga života.
neophodni za pojavu života (onakvog kakvog mi poznaje-
U tu istu perspektivu valja dodati druga čudesna otkrića o
mo!). Planet nositelj mora imati dovoljnu masu za zadrža-
izvanrednoj mogućnosti dugovječnosti mikrobnoga života. U
vanje, svojim gravitacijskim poljem, tekuće vode na svojoj
dubokom ledu jezera Vostok, usred Antarktika, dokazana je
površini. Površinska temperatura ne smije biti ni preniska
prisutnost bakterija koje su ovdje došle iz atmosfere prije više
- imali bismo led - ni previsoka - imali bismo paru.
od milijun godina!
Merkur, najbliži planet Suncu, ima velike razlike u tem-
Drugo otkriće, možda još čudesnije. Crnogorično drvo,
peraturama, koje se danju dižu do više stotina stupnjeva.
kao što svatko zna, izlučuje iz svoje kore smolastu tvar koja
Nema atmosfere nego možda malo leda u svojim polarnim
vam se lijepi za prste. Kasnije se ta smola stvrdnjava i po-
područjima. To baš ne obećava...
staje lijepi zlatasti i prozirni jantar od kojega se radi nakit.
Danas raspolažemo, u zbirkama mineralogije, komadima jan- Venera posjeduje golemu atmosferu, sto puta masivniju
tara starim više desetaka milijuna godina. U tom jantaru od naše. Sastavljena većinom od ugljičnog dioksida, ona stvara
ponekad nalazimo zarobljene kukce, fosile sačuvane u gotovo učinak staklenika koji dovodi temperaturu njene površine
savršenim uvjetima konzervacije... na više od petsto stupnjeva Celzija. Ima vode, ali u obliku pare.
Biolozi su došli na pomisao da seciraju takvu Kiši, no to je sumporna kiselina. Ni tamo se nema bog zna što
fosilizira-nu pčelu da bi proučili ostatke njene hrane. Kao i očekivati...
u našem
- Zna li se ima li života na Marsu? na Marsu u prošlosti bilo života? Bismo li mogli tamo naći
fosile? 1 možda čak bakterije u hiberniranom stanju, kao
H. R. - To je posebno aktivno područje suvremenoga usred leda jezera Vostok ili u želucu pčela zarobljenica jan-
pla-netnog istraživanja. Ispitivanje Marsove površine tara? Svemirske će sonde, koje sada putuju prema tom pla-
sondom Viking 1976. godine nije otkrilo tragove postojanja netu, pokušati proučiti to pitanje. Kasnije će uzorci s Marsa
živih oblika. Novije misije isto tako. stići na naš planet te će se analizirati u laboratoriju. Da bi se
Kako vam je Nicolas Prantzos rekao, to je pitanje izbjegla opasnost infekcije, već je predviđena stroga
spektakularno izbilo u prvi plan - no razočaravajuće - prije karantena.
nekoliko godina. Istraživanja meteorita vođena na Antarktiku Znanstvenici se okreću također prema mjesecima divov-
(na ledenjacima je kamenje izvanzemaljskoga podrijetla lakše skih planeta. Europa, Jupiterov mjesec, kojeg je izbliza sni-
identificirati) omogućila su da se donese u laboratorij mila sonda Galileo, pokazuje površinu pokrivenu ledom,
određeni broj kamenja koje dolazi vjerojatno s Marsa - sličnu santama na Antarktiku. Usporedba između snimaka
argumenti u korist tog marsovskog podrijetla su dosta napravljenih u različitim razdobljima pokazuje znatne pro-
solidni. Promatrajući to kamenje elektronskim mikroskopom, mjene u izgledu ledenih formacija. Ta kretanja pretpostav-
znanstvenici NASA-e su tu identificirali posebne strukture ljaju nazočnost tekuće vode pod santama. I ovdje se prisje-
koje dolaze, po njihovom mišljenju, od fosilizi-ranih oblika ćamo jezera Vostok... Takvi bi fenomeni postojali isto tako
života. Njihov je glavni argument bio sljedeći: nije poznat na površini drugih dvaju Jupiterovih mjeseca: Ganimedu i
nikakav fizičko-kemijski mehanizam koji bi mogao objasniti Kalistu. Titan, Saturnov mjesec, također je predmet velikog
nazočnost tih struktura, a da se ne pozove na biologiju. zanimanja. Njegova je površina pokrivena debelom atmos-
Danas se više ne vjeruje u tu tezu. Te strukture nisu dovoljne ferom, sakrivajući vjerojatno vodene površine. Tu se nalazi
za dokazivanje postojanja fosiliziranog ranijeg života na dušik i također ugljikohidrati - molekule sastavljene od ug-
Marsu. ljika, kisika i vodika. Sve to snažno uzbuđuje maštu tražitelja
izvanzemaljskoga života.
- Povratak na početni položaj?
H. R. - Mars ima tanku atmosferu ugljičnog dioksida. Nje-
gova je površina suha, hladnija je od Antarktika No, brojne
geološke strukture, osobito duboke vododerine uz kanjone,
PLANETNI BILJAR
jako sugeriraju prisutnost tekućina - bez sumnje vode - u
- To otkriće ekstremofila nadahnuto je paleontologa Stephena
prošlosti, prije više od milijardu godina. Zasigurno je ocean
Jaya Goulda za knjigu Lepeza živoga, gdje on kaže da bi
zauzimao nizine blizu Marsovog sjevernog pola.
postojanje tih bakterija koje oksidiraju sumpor ili željezo bilo
Danas je, međutim, zbog malo poznatih razloga, Mars
dokaz u korist hipoteze o životu na drugim planetima. Jer
izgubio svoje vodene površine. Voda je vjerojatno prisutna u
one mogu preživjeti sakrivene vrlo duboko u oceanu i pod-
obliku trajno smrznutog sloja u dubokim slojevima tla. Je li
zemlju. Sto vi o tome mislite?
H. R. - Da, ti ekstremofili su poremetili spekulacije o sovskog podrijetla? Počevši od ideje planetnog biljara, sve
izvan-zemaljskome životu i jako stimulirali istraživanja. su hipoteze dopuštene?
Nakon otkrića na Južnome polu tih meteorita koji dolaze s
Marsa, o kojima smo malo prije govorili, astrofizičari su
lansirali ideju "planetnoga biljara". Zamislite jedan krupni - Može li se još protegnuti ta igra biljara? Zamisliti razmjene s
meteorit koji udara površinu Marsa pod oštrim kutom, gotovo drugim planetnim sustavima oko drugih zvijezda?
tangencijalno. On izbacuje u svemirski prostor velike količine H. R. - U tom slučaju, udaljenosti su divovske, a trajanja
kamenih krhotina. Ti kamenčići, pokrenuti dovoljnom brzi- beskrajna. Misli se da bi na tim vremenskim razinama i naj-
nom, izvlače se iz gravitacijskoga polja Marsa. Tada padaju tvrdokornije bakterije teško odoljele prirodnoj radioaktivnosti
prema Suncu. U prolazu, naš planet može ponekog uhvatiti. kamenja u kojima bi bile zakopane. No, sposobnosti ot-
Tako su vjerojatno stigli i Marsovi meteoriti nađeni na An- pornosti bakterijskoga života nam spremaju možda još
tarktiku. mnoga iznenađenja. Ovdje je važna evolucija samih ideja o
tim temama. Naravno, trenutno smo tek na stupnju speku-
- Je li Zemlja također mogla poslati kamenje na Mars? lacija. No, danas se mogu iznijeti hipoteze koje bi, prije samo
nekoliko godina, bile smatrane budalastima: one su sada ušle
H. R. - Naravno! Proračuni su omogućili izradu modela tih u područje mogućega.
događanja uzimajući u obzir učestalost sudara asteroida s
planetima Sunčevog sustava. Pokazalo se da četiri stjenovita
planeta: Merkur, Venera, Zemlja, Mars, kao i Mjesec, ne- - Jacques Monod je napisao: "Svemir nije bio bremenit živo-
prestano izmjenjuju krhotine sudara asteroida. Zamislimo tom ni sviješću". Slažete li se s njim?
da neko od tih kamenja sadrži kolonije hiberniranih bakterija. H. R. - To je bilo općenito mišljenje prije nekoliko desetljeća,
Zaštićeno od ionizirajućih zračenja svemira, ono bi moglo posebno kod biologa. Po Jacquesu Monodu, u knjizi Slučaj i
prelaziti velike udaljenosti i neoštećeno doći na naš planet. nužnost, pojava bi života bila previše nevjerojatan slučaj da bi
se mogao dogoditi više nego samo jednom. Skloni smo
- Tako bi meteoriti bili svemirske pčele, nositeljice kozmičkoga ironično dodati: "Samo kad bi i to bilo! Valja to vidjeti da bi
peluda... se u to vjerovalo!" Izravan zaključak tog mišljenja: po Monodu,
mi smo sasvim sigurno sami u svemiru.
H. R. - Moglo bi se govoriti o uzajamnom zasijavanju. Uos- Nakon tog vremena, određeni broj činjenica i proma-
talom, zamislite da se, zahvaljujući nedavno poslanim son- tranja ozbiljno su uzdrmale to uvjerenje. Ja ću ih opisati.
dama, na Marsu nađu tragovi živih bića. Odmah bi se po- Najprije su bili obavljeni, 1955. godine, slavni pokusi ame-
stavilo pitanje: je li taj život rođen na Marsu ili dolazi s drugog ričkih kemičara Harolda Ureya i Davida Millera. Da bi
mjesta? S našeg planeta, na primjer? I, nakon svega, je li si-mulirali prvobitne zemaljske uvjete, ti su istraživači uveli u
doista naš život potekao s našeg planeta? Ili smo mi mar- zatvoreni krug mješavinu vode i raznih plinova koji su sadr-
žavali k i s i k , vodik, ugljik i dušik. Sve su neprestano ozrači-
vali električnim pražnjenjima tijekom nekoliko dana. I pro-
je sadrže više od tri atoma sadrže ugljik. Osobito česti
matrali su.
for-maldehid, acetilen i acetonitril. To su molekularne vrste
Postupno, tekućina je postajala smeđkasta te je počela
koje su zasigurno igrale važnu ulogu u predbiotičkoj kemiji.
ispuštati neki farmaceutski miris. Kemijska je analiza otkrila
Najveće su "aromatski policiklici", molekule koje nalazimo u
nazočnost jedne vrste novih molekula koje su sadržavale više
mirisu cvijeća kao i u nafti. Te molekule sadrže četrdesetak
atoma, među kojima se uvijek nalazi ugljik. Osobito molekule
atoma. No, o njihovom se postojanju u svemiru još raspravlja.
aminokiselina koje nalazimo u sastavu proteina.
Ti su rezultati zaprepastili znanstvenu zajednicu. Do tada
se smatralo krajnje nevjerojatnim stvaranje takvih mole- - Jesu li te velike međuzvjezdane molekule već život?
kularnih struktura samo djelovanjem električnog pražnjenja
H. R. - Ne. Nema nikakvog razloga misliti da one imaju
na jednostavne molekule. Možda se ovdje simuliralo, krajnje
svojstva živih bića, u svakom slučaju ne u uobičajenom zna-
rudimentarnim pokusima, prve etape stvaranja života na
čenju te riječi. Kao što smo rekli, molekule od kojih se sas-
Zemlji. To je navodilo na razmišljanje...
toje živa bića na Zemlji - i posebno proteini - sastavljene su
Druga činjenica: niz radioastronomskih promatranja koja
od milijuna, to jest milijarda atoma!
su općenito išla u istome smjeru. Da bi proučila sastav
me-đuzvjezdanog plina i prašine i, osobito, moguću
nazočnost velikih molekula, jedna je skupina astronoma - U čemu je bila pogreška teoretičara? Kako su se molekule
upotrijebila radioteleskope. Ti su instrumenti osobito dobro mogle spojiti u tim praznim prostorima?
prilagođeni za otkrivanje više molekula koje emitiraju u
H. R. - Na kraju se shvatilo. U svemiru postoji velika količina
milimetarskom području.
zrnaca prašine. Njihova se nazočnost očituje emitiranjem
No, ima li molekula u svemiru? Vjerojatno vrlo malo,
karakteristične infracrvene svjetlosti. Indirektno, ona se
odgovaraju stručnjaci, zbog razloga vjerojatnosti. Nastanak
također očituje upijanjem svjetlosti zvijezda na određenim
takvih molekula podrazumjeva da su atomi od kojih su sas-
valnim dužinama. Radi se o malim česticama veličine je-
tavljene imali prigodu susresti se i spojiti se. Gustoća atoma u
dnog mikrona ili manje.
svemiru je vrlo slaba. Stoga je vjerojatnost, na primjer, da se
u toj beskrajnoj praznini dva atoma vodika sretnu s jednim Ta zrnca, sastavljena uglavnom od silikata ili od ugljika,
nastaju u zvjezdanim atmosferama snažno izbačenima u
atomom kisika da bi stvorili vodu vrlo mala. A još je manja
vjerojatnost da naprave molekule koje bi sadržavale veći broj svemir. Ona imaju odlučujuću ulogu u stvaranju svemirskih
molekula. Za lutajuće atome u svemiru, zrnce prašine je po-
atoma. Uzalud je, kažu ti stručnjaci, ulagati sredstva za
malo kao planet. Udaraju u zrnca i ponekad ostaju zakvačena
otkrivanje velikih međuzvjezdanih molekula: nema ih! No,
za njih. Površina zrnaca postaje mjesto susreta gdje nastaju
radioastronomi se ne daju obeshrabriti. Srećom! Otkrili su
molekule. Kasnije, odvajaju se od zrnca i ponovo kreću u
da svemir vrvi složenim molekulama koje sadrže do desetak
svemir.
atoma. Otkrilo ih se više od stotine raznih vrsta.
Što se tiče vjerojatnosti, to mijenja sve! Lakše se s nekime
Značajna činjenica, važna za našu temu: sve molekule ko-
sprijateljiti ako posjećujete društveno klubove nego ako
lutate usred pustinje! Eh da, na to se nije mislilo... Stoga se Važno je reći u ovoj knjizi: kada vi, Hubert Reeves, tvrdite
jako podcijenilo vjerojatnosti nastanka međuzvjezdanih mo- da u ovom trenutku ne postoji nikakav dokaz nikakve vrste,
lekula. Priroda ima mnogo mašte! to nije zbog ideološke predrasude nego jednostavna konsta-
Konačno, treći niz vrlo sugestivnih promatranja: na ne- tacija! Da su ljudi koji su "vidjeli NLO" donijeli uvjerljive
kim ugljikovim meteoritima koji su pali s neba, nalazimo dokaze, bi li znanstvenici odbili da ih ispitaju! Da vam se
gotovo stotinjak aminokiselina. Osam od njih se nalazi u reklo: dođite vidjeti, jedan je NLO u vrtu, biste li išli pogle-
sastavu proteina, Ti su meteoriti nastali vjerojatno, podsje- dati? A da ste vidjeli NLO biste li to priznali?
timo se, sudaranjem malih planeta, asteroida, čije su krhotine
rasute po svemiru završile na Zemlji. Može se pretpostaviti da
su se na tim asteroidima dogodile reakcije zvane H. R. - Svakako!
predbiotičkima, no ne može se zaključiti da se tamo razvio
život. Ponovo je znanstvena zajednica bila zaprepaštena. - Valja inzistirati na tome jer ljudi koji vjeruju u NLO često si
Nitko to nije očekivao! umišljaju da ih znanstvena zajednica ne želi čuti. Jedan je
veliki francuski matematičar rekao tijekom jedne televizijske
- Što ste zaključili iz toga? emisije: "Da čujem na radiju da se leteći tanjur spustio u moj
vrt, zatvorio bih rebrenice i nastavio svoj posao".
H. R. - Radi se doista o skupu pokazatelja koji svi idu u istome
smjeru. Mi smo toliko vjerovali da je naše postojanje H. R. - Nesumljivo mu nedostaje znatiželje. Ima toga čak i
jedinstveni fenomen, izvanredno nevjerojatan! Sve se događa kod znanstvenika! Siguran sam kad bi doista bilo "nečega",
kao da nam priroda šalje znakove da nam kaže: Pozor, ne svi bi pojurili. To je pomalo kao u Mars napada. Da se iskr-
zaključujte tako brzo. Nedostaje vam mašte! cavanje dogodio, znalo bi se!
Isto tako, Jean Heidman vam je rekao, ni jedna
telemet-rička poruka, koja bi potvrđivala postojanje
- U svjetlu tih novih pokazatelja, vratimo se na pitanje koje inteligentnih pošiljatelja u međuzvjezdanom prostoru, nije
nas zaokuplja: jesmo li sami ili ima i drugih civilizacija u uhvaćena našim radioteleskopima. Dakle, prvi odgovor:
velikom svemiru? nemamo nikakva neposrednog dokaza o postojanju
H. R. - Pokušat ću odgovoriti na dvije različite razine. Ni u što izvanzemaljskih civilizacija.
nismo sigurni, u ovom ili onom smislu. Iako nema valjanog Na posrednijoj razini, postoji teoretski argument u korist
objašnjenja za sve te pojave okupljene pod nazivom NLO, izvanzemaljskoga života koji mi se prilično sviđa. To bi se
ne vjerujem da bi se našlo uvjerljivih dokaza posjeta moglo zvati "argument trećeg prozora". Tri se prozora o
izvanzemaljaca na naš planet. Sve to, po mom mišljenju, više kojima je riječ otvaraju u stvarnost na različitim razinama.
odiše maštom nego li stvarnošću. No, moglo bi se dogoditi... Kroz prvi prozor gleda se svemir na velikoj razini. Pre-
Tko zna! poznaje se velika homogenost u načinu strukturiranja mate-
r i je : posvuda galaktike napučene zvijezdama. Iako nisu isto-
224 JKSMO LI SAMI U SVEM1RU?
vjetne, ni izdaleka, galaktike imaju mnogo zajedničkih zna- prirode. Moglo bi se upitati jesu li te sile iste na Zemlji i u
čajki, kao i zvijezde između sebe. Te su zvijezde očito nastale najudaljenijim galaktikama, danas i prije deset milijarda go-
analognim procesima. Način organizacije tih velikih masa dina. Ništa a priori to ne jamči. Ne bi li Newtonova konstanta
materije čini se prilično univerzalnim. koja opisuje gravitaciju ili Maxwellovi zakoni koji opisuju
Drugi se prozor otvara na svijet atoma i molekula. Ne elektromagnetizam mogli biti drugačiji na drugom kraju
vidimo ih izravno, no oni nam se javljaju putem svjetlosti svemira?
koju emitiraju i upijaju. Mi smo u našim kemijskim labora- Srećom, moguće je proučiti to pitanje na temelju odre-
torijima identificirali stotinjak atoma: ugljik, kisik, željezo, đenoga broja prikladnih promatranja. A odgovori su jedno-
olovo Oni su klasificirani u Mendeljejevom periodnom sus- glasni: da, zakoni su univerzalni, isti, posvuda, istoga inten-
tavu, koji obično visi na zidovima naših škola. ziteta i istih karakterističnih svojstava.
- Opeke svemira... - Izvanredno je što se to uspjelo provjeriti...

H. R. - Dakle, ma kako daleko gledali, nikada nismo našli u H. R. - Da. A također je vrlo praktično što su isti posvuda! Jer,
svemiru ni jednu atomsku vrstu koja ne bi bila uvrštena u tu kad bi zakoni bili različiti od jedne do druge zvijezde, od
klasifikaciju. Čak i u najudaljenijim kvazarima nalazimo jedne do druge galaktike, astrofizika bi naišla na velike
ugljik, kisik, željezo, itd. Štoviše, svaki od tih atoma postoji u poteškoće. Dolazimo u kušnju da kažemo da je priroda, u
velikom broju stanja energije, uvijek isti posvuda. Utvrđujemo tom smislu, pokazala mnogo blagonaklonosti prema istraži-
ih putem nedavno emitirane svjetlosti susjednih zvijezda kao vačima!
i onih koje putuju već milijardama godina.
Ista opažanja u svijetu molekula. Danas se otkriva na-
- Možete li nas ponovno podsjetiti koje su to sile i opisati
zočnost međuzvjezdanih molekula u galaktikama udaljenima
nam ih?
više desetaka milijuna svjetlosnih godina. Molekularne struk-
ture uvijek analogne onima koje poznajemo ovdje. Kao što H. R. - Ima ih četiri: gravitacija, elektromagnetizam, nukle-
sam to ranije spomenuo, sve one koje sadrže više od tri atoma arna sila i slaba sila.
temelje se na ugljiku kao okosnici. Ukratko, kroz ta dva
prozora mi promatramo veliku jednoličnost u načinu struk-
- Koju ulogu ima elektromagnetska sila?
turiranja prirode.
H. R. - Ona igra u nekom smislu ulogu ljepila na atomskoj
razini. U središtu atoma nalazi se jezgra sastavljena od pro-
- A treći prozor?
tona i neutrona. Oko te jezgre smještaju se elektroni. Elektroni
H. R. - Prije nego dođemo do trećeg prozora, htio bih dodati su negativni, jezgre su pozitivne. Djelovanjem elektro-
jednu opasku možda još značajniju. Radi se o velikoj magnetske sile, oni se međusobno privlače i tako tvore stabilne
univerzalnosti zakona fizike. Oni su ti koji upravljaju silama atome. Uvijek pod djelovanjem te iste sile, ovi se sami
mogu kombinirati da bi izgradili molekularna zdanja koja uživo nazočnost živih bića i izvanzemaljskih civilizacija. Za
ponekad poprimaju divovske dimenzije, poput proteina. sada, on je zatvoren. Otvorit će se onoga dana kad će Jean
Heidmann primiti radiosignale u Nancayu...
- Može li se reći da bi elektromagnetska sila bila ekvivalent
na atomskoj razini gravitacijske sile za planete? - Budući da je beskonačno malo homogeno, a isto tako i opća
struktura svemira, poželimo se kladiti da je isto tako i s
H. R. - U određenom smislu je slično: to su sile koje spajaju.
prijelaznim prozorom...
Gravitacija stvara stabilne sustave na astronomskoj razini.
Zahvaljujući njenom djelovanju, Mjesec ostaje na stazi oko H. R. - Da. Može se predložiti sljedeću argumentaciju, zas-
Zemlje, Zemlja oko Sunca, Sunce oko jezgre naše Galaktike. novanu na promatranjima obavljeniim kroz druga dva pro-
zora. Podsjetimo da su zakoni isti posvuda i da sile igraju,
- A nuklearna sila? svaka na svojoj razini, ulogu univerzalnoga ljepila. Znajući
da je priroda našla načina da strukturira materiju na analogan
H. R. - Ona spaja, i ona također, no, na manjoj razini od
način na velikoj i na maloj razini, može se pretpostaviti da je
elektromagnetske. Ona je ta koja veže protone i neutrone
isto tako i na prijelaznoj razini.
unutar jezgre, a isto tako i kvarkove unutar protona i neut-
Argumentacija uzima još više maha ako se uzme u obzir
rona. Sto se tiče slabe sile, upravo njena slabost joj ne dopušta
kontinuitet između različitih razina složenosti, od atomskih
da spaja bilo što. Ona ne stvara stabilne strukture.
pojava do fizioloških pojava. No, još jednom, podsjetimo se
da se radi u najboljem slučaju o argumentu prihvatljivosti.
- Dakle postoje tri sile koje spajaju: nuklearna, elektromag Može ga se prihvatiti ili odbaciti. Samo će izravna promat-
netska i gravitacijska. ranja moći presuditi.
H. R. - Svaka na svojoj razini i svojom vlastitom snagom. Na
razini jezgri, vrlo snažna nuklearna sila vlada. Ona spaja sve - Je li jedinstvo tog golemog sustava ono što nam pokušavate
jezgre, od teškog vodika do uranija. Elektromagnetska sila objasniti?
vlada sljedećim prizorom, od atoma do divovskih molekula,
H. R. - Da, želim inzistirati na homogenosti struktura koje
do kitova i sekvoja i do asteroida. Na još višoj razini,
napučuju naš svemir. Vratimo se sada na više puta spomenutu
gravitacijska sila strukturira zvijezde i galaktike.
točku: činjenicu da sve međuzvjezdane molekule velikih
dimenzija, kao one naše Galaktike, sadrže uvijek veliki broj
- A što je sada s trećim prozorom? atoma ugljika. Često se pitalo ne bi li se izvanzemaljski život
mogao temeljiti na nekom drugom atomu osim ugljika, na
H. R. - Da, dolazimo na to. To je onaj koji odgovara prije-
siliciju, na primjer. Sveprisutnost ugljika u otkrivenim mo-
laznim strukturama između atoma" i zvijezda. Onaj biljaka i
lekularnim strukturama u svemiru navodi nas na pomisao
životinja. Onaj kojeg bi trebalo znati otvoriti da bi se otkrilo
da je doista posvuda u g l j i k koji ureduje strukturiranje.
vjerojatnost, njegova pojavljivanja. Kažimo da za sada mi v i še
Ali, pozor: homogenost ne znači istovjetnost. Raznolikost
govorimo o prihvatljivosti, ne o vjerojatnosti.
zemaljskih biljaka i životinja to obilno ilustrira. U Australiji
su otkrivene životinje koje ne žive u Euraziji: klokani i
kazuari izgledaju vrlo različito od životinja naših krajeva. Što objašnjava da kompetentni ljudi imaju različita mišljenja
No, sve u svemu, te su razlike samo površinske. Isto kao i po tom pitanju...
naši lavovi i naši slonovi, te životinje imaju oči, nos, usta,
H. R. - Zanimljive bi nam informacije mogle stići na sljedeći
sustav za disanje, krvni sustav, susatav za razmnožavanje,
itd. Ono što je važno za našu diskusiju, to je da su, u grubim način. Zamislimo da se otkrilo biološke strukture -
crtama, strukture slične. fosilizi-rane ili još žive - na planetu Marsu. Donosi ih se na
Postoje dobri razlozi za to. Da bi se održalo na najvišim Zemlju, ispituje se njihova DNK.
razinama složenosti, valja se pokoravati neumoljivoj logistici: Prvi slučaj: ona je istovjetna s našom, s četiri nuklein-ske
onoj preživljavanja. Suprotno od atoma, živa bića nisu vječna, baze koje mi poznajemo (A,C,G,T) i dvadeset aminokise-lina.
ona su čak vrlo krhka. Moraju crpiti velike količine energije iz U tom slučaju, moći će se misliti da život na Zemlji dolazi s
vanjske sredine. Moraju jesti, izbjegavajući da budu pojedeni. Marsa, ili obrnuto, prema slučajnostima velikoga planetnog
Moraju se razmnožavati jer je njihov životni vijek ograničen. biljara.
Ako postoji život drugdje, on se vjerojatno suočava s istim Drugi slučaj - i to bi bio daleko najzanimljiviji!
problemima. No, možda je pronašao drukčija rješenja... Fizič-ko-kemijska struktura DNK bila bi različita od naše.
Bilo bi, na primjer, pet nukleinskih baza, ili tri To bi značilo
vjerojatno da se život razvio na autonoman način, s jedne
- Zamislimo planet gdje su okupljeni svi povoljni uvjetii (um- strane na Marsu i s druge strane na Zemlji. Kao što vam je
jerena toplina, atmosfera, tekuća voda, itd.). Kolika je vje- Nicolas Prantzos rekao, tada bi trebalo ustanoviti da se život
rojatnost da se pojave živa bića nakon određenog vremena razvio neovisno na dva nastanjiva planeta Sunčevog sustava.
inkubacije? To bi dalo veliku težinu ideji da je život vrlo vjerojatan
H. R. - Ne raspolažemo s dovoljno elemenata za izračun fenomen, suprotno mišljenju Jacquesa Monoda!
takvih vjerojatnosti. Naše je neznanje na tim područjima
preveliko. Evo jedne usporedbe koja će oslikati prirodu tog To bi bilo jedno od onih otkrića koja mijenjaju sve! Mali
problema. Uzmite običnu kocku sa šest strana, označenih kamenčić s oblikom života koji ima pet nukleinskih baza bio
od jedan do šest. Možete izračunati vjerojatnost pobjede: bi dovoljan da uzdrma cijelu našu sliku svemira!
broj na koji ste se kladili izaći će jednom od šest puta. No,
zamislimo da sada imamo drugu kocku, s velikim brojem H. R. - Postoje druga promatranja koja dodiruju indirektno
stranica. Nemoguće je izračunati izglede za pobjedu ako se ne pitanje mogućnosti izvanzemaljskoga života. Mislim na pro-
zna taj broj! Isto tako, dokle god ne budemo točno poznavali gram otkrivanja planeta oko drugih zvijezda, o čemu vam je
mehanizme izgradnje života, nećemo znati izračunati govorio Alfred Vidal-Madjar. U ožujku 2000. godine popisali
smo tridesetak planeta oko bliskih zvijezda. Statistički, to
mi se ne čini još dovoljnim da bi se govorilo o vjerojatnostima. složenog djelovanja živih bića. Otkrivanje atmosfere slične
No, napretci su brzi te ćemo možda uskoro moći biti našoj na planetu oko neke druge zvijezde bilo bi, što se toga
kvantitativniji. tiče, od velikog interesa.
- Izgledalo bi nevjerojatnim da se otkriju planeti oko zvijezda - U Svemirskoj vezi Carl Sagan je zamislio planete oko zvi-
tako blizu nas, a da ih nema posvuda u Galaktici... jezda vrlo slabog sjaja, kao što su bijeli patuljci...
H. R. - Da, zasigurno ih ima! No, uzmimo u obzir naše nez- H. R. - To je sasvim moguće.
nanje! Prije tog otkrića, vjerovalo se da tamo mogu biti, u
bliskom susjedstvu neke zvijezde, samo sasvim mali planeti,
kao u našem Sunčevom sustavu. Objašnjavalo se to time da - Je li moguće da bića žive u tami, u potpunome mraku,
masivni planeti - poput Jupitera ili Saturna - moraju biti daleko od svake svjetlosti?
dosta udaljeni od zvijezde da bi se vodik ili helij tu mogao H. R. - Sve se može zamisliti! Danas, u tom istraživanju
kondenzirati. Ti elementi čine zapravo veći dio njihove mogućeg života, više se zanimamo za planete otkrivene oko
mase. Pa dobro, bili smo sasvim u krivu! Otkriveni planeti običnih zvijezda. Zašto? Jer se tamo vidi jasno...
- tako masivni kao Jupiter - kruže na vrlo malim udaljeno
stima od njihove zvijezde, ponekad unutar staze istovjetne
onoj Merkura. Naše teorije o nastanku planeta valja dakle - To je priča o uličnim svjetiljkama, gospodin traži svoju lis
preispitati... nicu tamo gdje je osvijetljeno...
H. R. - A mi već imamo dosta stvari koje treba pogledati na
- Bi li ti planeti bili nastanjivi? svjetlu ulične svjetiljke!
H. R. - Vjerojatno ne. Barem ne za oblike života koje mi

poznajemo. No, činjenica da se otkrilo samo velike planete - Istina je, kao što ste rekli, da je otkriven život na više kilo-
pokazuje samo ograničenosti suvremenih tehnika. Sasvim je metara ispod površine Pacifičkog oceana, u potpunome mraku.
moguće da, kao i u našem Sunčevom sustavu, te divovske To je začuđujuće! A to budi najarhaičnije maštanja čov-
planete prati povorka malih stjenovitih planeta, možda ječanstva o onome što se šćućurilo u sjeni, na dnu voda... I
nas-tanjivih. 0 tome bismo morali više naučiti u godinama opet se vidi da su jedno ili dva otkrića dovoljna za
koje dolaze, zahvaljujući metodama interferencije visoke revolu-cioniranje cijeloga znanstvenog područja!
razluči-vosti. H. R. - Ona osobito pokazuju da je život vrlo lukav...
Postoji jedna druga tehnologija koja nam može dati za-
nimljive podatke. Naša je Zemlja, podsjetimo na to, jedini
planet Sunčevog sustava koji ima atmosferu molekularnoga
kisika. Kao što sam ranije naveo, taj je sastav posljedica
Može li se pojaviti život unutar te tanine tvari?
FANTOM SVEMIRA
H. R. ~ Nemamo pojma o tome! Osim po gravitaciji, ne poz-
- Postoje također začuđujuće spekulacije o tamnoj materiji ko najemo nikakva međudjelovanja između nje i obične tvari.
ja, čini se, igra dominantnu ulogu u svemiru. Bi li se moglo Nema elektromagnetskog međudjelovanja, u svakom slučaju:
jednoga dana pronaći život u mračnim područjima? ta tvar ne upija i ne emitira fotone. Dakle, nema kemijskih
H. R. - Doista, danas znamo da je tvar od koje smo građeni, reakcija. Valjalo bi zamisliti oblike života još čudnovati-je. No,
razni atomi i molekule, samo vrlo mali dio ukupne tvari danas smo naučili biti spremni na sve...
svemira. Postoje drugi oblici tvari koje mi ne vidimo i o ko-
jima ništa ne znamo, osim da ona nije sastavljena, kao vi i ja, - Možda je ona sastavljena od drukčijih osnovnih čestica?
od nukleona i elektrona.
H. R. - Da, u tome pravcu idu istraživanja. No, mi smo u
mraku, to moramo reći! A to postavlja zanimljive probleme
- Kako smo je otkrili?
fizici čestica. Teoretičari pokušavaju zamisliti nove tipove
H. R. Ona se očituje preko svoga gravitacijskoga polja, čestica i nastoje ih proizvesti u svojim velikim akceleratorima.
re-meteći gibanje vidljivih zvijezda. Kako je to ustanovio Ako se jednoga dana otkrije neka vrsta čestica koje bi, s jedne
Al-bert Einstein, svaka tvar sudjeluje u univerzalnom strane, odgovarale očekivanjima teoretičara i, s druge strane,
privlačenju. Staza tijela u gibanju bit će zakrivljena ako tijelo bile dovoljno obilne da čine tamnu tvar, bilo bi to opće
prolazi blizu neke mase, bez obzira koje prirode ona bila. veselje! No, za sada tapkamo u mraku, vrlo mrklom mraku.
Zbu-njujuće je što kako izgleda ta "tamna masa" čini oko 90%
materije svemira. - Što se može reći o odnosima te tamne tvari sa životom?
H. R. - Za sada se ne može ništa reći osim da nazočnost života
- Gdje je ona? Svuda pomalo? nije iz toga isključena.
H. R. - Jedva smo je počeli lokalizirati. Izgleda da nije unutar
diska naše Galaktike, već više u halou koji je okružuje. No, nužno bi morao postojati neki odnos, jer se sve to događa
u istome svemiru. Makar to bio samo miran suživot,
- Dakle, Galaktika bi zapravo bila golema tamna kugla sa sus-tanarstvo?
svijetlećim diskom kojeg čine zvijezde u unutrašnjosti? H. R. - Doista.
H. R. - Očito. Prvi pokazatelji o postojanja tamne tvari došli
su nam prije više od pedeset godina. Sva sadašnja istraživanja Ako ta tanina tvar doista predstavlja devedeset posto ukupne
potvrđuju postojanje tog tajnovitog sastojka, ali ne daju mase svemira, može se također zamisliti da je ona po-
nikakvu uvjerljivu obavijest o njegovoj prirodi.
svuda prisutna, ovdje čak, no da još ne raspolažemo instru- ona ispisuju riječ ŽELJA. U mojoj priči, to su riječi KAKO
mentima za njeno otkrivanje. Prije jednoga stoljeća, nisu bili STE? koje se ispisuju pred zaprepaštenim očima promatrača...
pronađeni neutrini, za koje danas znamo da nas stalno pro- Veliko uzbuđenje u zajednici. Brzo se priprema odbor za
žimaju, milijarde njih... doček. Da bi odgovorili tim neočekivanim sugovornicima, na
tlu postavljaju goleme svijetleće signale, gdje pišu riječi:
H. R. - Pokušava se, doista, sagraditi instrumente koji bi je
DOBRO, HVALA, A VI? Motre nebo s nestrpljenjem. Odgovor
mogli otkriti na Zemlji.
nije kasnio. Polagano zvijezde se pokreću i oblikuju riječi: NE
GOVORIMO VAMA!
- Znači li to da bi sada trebalo biti znatno lakše otkriti nju
nego neutrine koji imaju vrlo malo međudjelovanja s našom
- Trebat će pripaziti na nesporazume! I medu ljudima je već
tvari?
ionako složeno...
H. R. - Neutrini ipak međudjeluju, budući da ih se otkriva.
H. R. - Prvi bi se kontakti vjerojatno uspostavili radio putem.
Vrlo slabo, svakako, ali je poznato njihovo međudjelovanje,
Zemljani su počeli emitirati poruke elektromagnetskim
poznata su njihova svojstva. Sve što znamo o tamnoj tvari je
valovima prije otprilike jednoga stoljeća. Ti valovi putuju
to da je osjetljiva na gravitaciju Bez toga, ne bismo čak ni
brzinom svjetlosti. To znači da se uokolo Zemlje u kugli
znali za nju.
polumjera stotinjak svjetlosnih godina šire radiotelefonija,
radijske emisije, televizijski dokumentarci, Dallas i njegov
- To bi bio fantom svemira.. neumoljiv svijet, itd. Ta kugla sadrži više tisuća zvijezda.
Zvijezda Beta Pictoris je na udaljenosti od šezdeset i šest
svjetlosnih godina od nas. Zamislimo postojanje, negdje u
disku prašine koji je okružuje, jedne vrlo napredne civili-
JE LI KONTAKT MOGUĆ? zacije koja posjeduje goleme radioteleskope. Možda, u ovom
istom trenutku, ljudi slušaju naše radioemisije iz 30-tih go-
- Uđimo sada u područje čistih hipoteza. Zamislimo da postoji dina! Za Dallas će morati pričekati još nekoliko desetljeća...
inteligencija ista ili viša od naše u drugim sunčevim sustavima Jean Heidmann vam je govorio o programima slušanja poruka
ili u drugim galaktikama. Bi li bio moguć kontakt uzevši u koje dolaze sa zvijezda. Mi još nismo ništa primili, to je istina.
obzir beskraj svemira? No, je li to doista važno? Mi ne poznamo sve oblike
komunikacijskih sustava tih hipotetskih izvanzemaljskih
H. R. - Možda, no pod uvjetom, očito, da ti "ljudi" žele stupiti
civilizacija. Usporedbe radi, zamislimo slučaj nekog američ-
u vezu s nama To me podsjetilo na jednu priču. Promatrajući
kog Indijanca koji je živio u Arizoni prije tri stoljeća. Pret-
nebo, jedne ljetne noći, Zemljani vide kako se zvijezde polako
postavimo da se nekim čudom vratio u život danas. On uzalud
kreću. Radoznali, oni pozorno gledaju. Zvijezde su se
traži oko sebe dimne signale koji su služili kao sredstvo
razmjestile u obliku slova, kao na slici Magrittea gdje
komunikacije u njegovo vrijeme. Možda bi mogao pomisliti
da njegovo pleme više ne postoji Možda izvanzemaljske civi-
njom savjesti, proveo je strašnu noć. No, ujutro, pojavi se
lizacije koriste tehnike komunikacije nama potpuno nepoz-
tračak svjetla u njegovoj glavi. Andromeda je udaljena dva
nate. Radiovalove frekvencija različitih od onih koje mi ko-
milijuna svjetlosnih godina. Dakle, nisu vidjeli njega, nego
ristimo u telekomunikacijama. Možda čak razmjenjuju poruke
nekoga tko je živio prije dva milijuna godina. Umiren, po-
putem čestica za koje ne znamo ni da postoje. Tko zna?
digne veliki natpis na kojem je odgovorio: PA ONDA?
- Vratimo se tim elektromagnetskim valovima koji bi nam

mogli signalizirati postojanje drugih civilizacija. Kako se
oni razlikuju od zvučnih valova? SVEMIRSKI PUTNICI
H. R. - Ti se valovi šire u praznome prostoru, za razliku od
- Prijeđimo sada na pitanje putovanja u svemir, koje smo
zvuka, koji se širi samo zrakom. Stoga mi vidimo Sunce, no
dugo razmatrali s Nicolasom Prantzosom. Po vašem mišlje-
ne čujemo golemu buku koju ono emitira. Kao vodeni val
nju, hoćemo li moći jednoga dana putovati u svemir?
izazvan bačenim kamenčićem u vodu, zvuk treba neku sredina
da bi se širio. Dovoljno je vrlo malo tvari da upije svjetlost. H. R. - U bližoj ili daljoj budućnosti, da, vjerujem da ćemo ići
Moja ruka ispred lampe mi je skriva Zbog toga što je svemir posvuda. Koristit ćemo tehnike o kojima danas nemamo ni
gotovo prazan - proziran - može nam stići svjetlost s pojma. Kada pogledamo fantastičan napredak znanosti i
najudaljenijih galaktika. Osvijetlite nebo džepnom svjetiljkom, tehnologije unatrag dva stoljeća, možemo očekivati neslućene
niz valova koje emitirate širit će se beskonačno. Ako ste razvoje! Tvrditi da međuzvjezdanih i međugalaktičkih
osvijetlili u dobrom smjeru, za dva milijuna godina stići će do putovanja neće nikada biti, čini mi se neopravdanim, i sve u
Andromedine galaktike. svemu, nepromišljenim. Već smo otišli na Mjesec, a za ne-
koliko desetljeća nadamo se otići na Mars.
Problem je brzina. S današnjim tehnikama, samo puto-
- Kad bi nam jedan svjetlosni val stigao danas od neke iz-
vanje na Mars u jednome smjeru trajalo bi više od godinu
vangalaktičke civilizacije, pošiljatelji poruke su nedvojbeno
dana. Kad se astronauti vrate s dugotrajnih letova, njihov
nestali prije milijune godina.
koštani i mišićni sustav pokazuje zabrinjavajuće znakove oš-
H. R. - To ovisi o udaljenosti na kojoj se ona nalazi. U svezi tećenja. Valjalo bi prijeći na mnogo veće brzine kako bi se
toga, evo jedne priče koju je ispričao talijanski književnik skratilo putovanje. Ako jednoga dana dostignemo desetinu
Italo Calvino. Neki čovjek promatra Andromedinu galaktiku brzine svjetlosti, doći ćemo na Mjesec za deset sekundi, a na
svojim dalekozorom. Opaža iznad galaktike veliki natpis na Mars za nekoliko sati. No, trebat će nam još uvijek četrdeset
kojem pišu riječi: VIDJELI SMO VAS! Začuđen i prestrašen godina da bismo stigli na najbližu zvijezdu!
osjeti se na nišanu. "Ma što su to oni vidjeli?" Počne tražiti po Einsteinova teorija relativitnosti nam pokazuje više pu-
svome sjećanju. Za kakva je to odvratna djela bio okrivljen, tova za još znatnije smanjenje trajanja putovanja. Najprije,
koja su ti ljudi vidjeli odozgo? Mučen nemirom i griž- tu je produžavanje vremena koje nastupa kada se približa-
vamo brzini svjetlosti. Moglo bi se stići na Andromedinu ga- sudjelovati u tome. Da ćemo radije koristiti našu tehnologiju
laktiku, barem teoretski, za nekoliko minuta. No, pod uvje- za istraživanje svemira, nego za naše istrebljenje s površine
tom napuštanja svake nade da ćemo naći svoje drage na našeg planeta.
povratku. Za vrijeme putovanja tamo i natrag, na Zemlji bi Druga mogućnost: nepostojanje motivacije za takve pot-
proteklo četiri milijuna godina! hvate kod vanjskih civilizacija. Na našem planetu, učenje
Također, moglo bi se koristiti prostornovremenske "tu- Bude: "Bavite se ozbiljnim stvarima, kao što je izaći iz nevolje
nele". Kamo oni vode? Mi o tome ništa ne znamo. Možda na u koju ste upali" - savršeno oslikava taj stav. No, može li se
drugi kraj svemira, možda u jedan drugi svemir potpuno zamisliti da bi baš sve vanjske civilizacije koje su razvile
odvojen od našega. Široka će se područja otvariti avantur- sredstva odustale od svemirske ambicije?
istima budućnosti kada se usavrše tehnologije leta. Nedavno
objavljeni članak u časopisu Scientific American tvrdi, među-
- Nije li također prepreka i cijena galaktičkih ekspedicija?
tim, da bi cijena takvih projekata bila potpuno neplativa...
Bilo kako bilo, sjena se nadvila nad sve te lijepe projekte. H. R. - Nicolas Prantzos nam je govorio o golemim iznosima
Ona uzima oblik slavnog Fermijevog paradoksa koji je više koje bi trebalo tome namijeniti. Utrka za skupe znanstvene
puta bio spomenut u ovoj knjizi: "Gdje su oni? Ja ih ne pothvate podosta se umorila nakon 60-tih godina. Nedavno
vidim!", govorio je on o izvanzemaljcima. Drugim riječima: smo vidjeli da su SAD odustale od gradnje velikog
civilizacije tehnološki mnogo naprednije od naše već bi imale akceleratora zbog njegove previsoke cijene. Može se zamisliti
vremena iskrcati se kod nas. Njihova nenazočnost loš je da projekti čija bi se cijena popela na zamašan dio svjetskoga
znak... proračuna, a na čije bi rezultate trebalo čekati stoljećima, ne
Nabrojilo se tisuće razloga za objašnjenje nenazočnosti bi imali veliku snagu političke privlačnosti. Bi li trebalo
izvanzemaljskih posjetitelja. No, jesu li doista oni uvjerljivi? pridobiti financijske moćnike, koji su ionako već suočeni s
Razmotrimi neke od njih. izvanredno skupim problemima što će ih sve više i više
Ponajprije, Fermijeve riječi podrazumijevaju sljedeće postavljati nastanjivost planeta? (Koliko, na primjer, milijarda
(što valja uvijek staviti u kontekst hladnoga rata i "nuklear- za uklanjanje nuklearnog otpada bivšeg SSSR-a?)
noga terora"): civilizacije koje dosegnu dovoljnu tehnološku No, razvoj novih tehnologija mogao bi opet učiniti di-
razinu za upuštanje u svemirsku avanturu, završavaju uvijek vovske korake i znatno smanjiti cijenu međuzvjezdanih pu-
tako da postaju žrtve sposobnosti samouništenja koju skriva tovanja. Povijest tehnika nam pokazuje mnoge primjere za
njihova vlastita snaga - bilo nuklearnim ratom, bilo općim to. Budućnost je otvorena, znanost i tehnologija su područja u
zagađenjem njihove postojbine. Međutim, teško je zamisliti da razvoju!
baš ni jedna civilizacija ne bi izbjegla toj zloj kobi. Makar da je No, ako nas nisu posjetili, ti bi nam svjetovi mogli po-
jedan najsitniji dio njih uspio nadzirati svoju vlastitu snagu, slati poruke. Zašto naši radioteleskopi nisu preplavljeni valo-
imajući u vidu vjerojatno astronomsku brojku nastanjenih vima koji dolaze iz svemira?
planeta, to je ipak dojmljiv broj potencijalnih Odgovor, kako nam je to objasnio Jean Heidmann, možda
međuzvjezdanih putnika. Osobno, nadam se da ćemo i mi leži u činjenici što mi još nismo otkrili dobre komunika-
cijske kanale. Stoga je od vrlo velike važnosti nastaviti te misliti da postoje galaktike iza zvijezda? Bogatstva svemira
programe. Treba, vjerujem, biti zahvalan onima koji su nas okružuju i preplavljuju nas sa svih strana. Još možemo
spremni u to uložiti vrijeme i napore i diviti im se na njihovu očekivati mnogo iznenađenja...
strpljenju i njihovoj upornosti.
- Što je inteligencija?
Pitanje koje nas je vodilo tijekom ovog istraživanja Jesmo li
H. R. - Osjetljivo pitanje Za mene je to ponajprije sposobnost
sami u svemiru?, čini se da se drukčije postavlja unatrag
stvaranja mentalnih slika i njihovog međusobnog povezivanja.
nekoliko godina, uz nova otkrića astrofizike. Izgleda da se
U tom smislu, ona je već prisutna kod mnogih životinjskih
najavljuje nova era u kojoj nazočnost živih bića na nekom
vrsta. Evo nekoliko primjera. U jednoj prostoriji je majmun,
drugom planetu neće više biti u sferi prihvatljivosti, već vje-
stolica i dugi štap. Banana visi na stropu. Majmun spaja u
rojatnosti. Na kraju - a ova knjiga to potvrđuje - mišljenja
svojoj glavi slike stolice, banane i štapa. Penje se na stolicu te
znanstvenika se jako razlikuju. Jean Heidmann, kao i as-
hvata bananu pomoću štapa. On je pokazao inteligenciju.
tronomi koji rade u svijetu na projektu SETI, misli da postoji
inteligentan život negdje na zvijezdama. No, on nam je
također bio rekao da mnogi znanstvenici odbijaju ispitati hi- - On si je zamislio prizor unaprijed...
potezu o nekoj izvanzemaljskoj inteligenciji, jer smatraju da
H. R. - Pčele, čiji je jezik ples, mogu pokazati svojim srod-
je ta ideja ponižavajuća. Istina je da je čovjek morao već
nicima ne samo gdje je šećer, nego također i smjer, udaljenost
više puta sići sa svoga pijedestala. Ne samo da "potječe" od
i kakvoću plijena. Na divljem jezeru, jedan gnjurac (velika
majmuna nego su ga, možda, na drugome mjestu prestigla
vodena ptica) uzima ribu u svoj kljun. Ako je drži za glavu ili
inteligentnija bića! Zaista bi bilo razloga za očajavanje!
rep, znači da će je pojesti. No, ako je uhvati poprijeko svojini
H. R. - Ako je stvarnost takva, valja je prihvatiti i živjeti s kljunom, radi se o vjenčanu daru u ritualu osvajanja. Već smo
njom. Ne vidim drugog mogućeg izlaza. u simbolici: isti predmet ima dva značenja.
- Alfred Vidal-Madjar, unatoč obećavajućem otkriću
izvan-sunčevih planeta, crpi iz skike kozmičkoga kalendara - Inteligencija bi dakle bila sposobnost davanja smisla pred-
suprotno uvjerenje. Po Nicolasu Prantzosu, moguće je da metima?
postoji život drugdje, no on jako sumnja da je to slučaj i s inte-
H. R. - U nekom smislu, da. No, za predmet našeg razmiš-
ligencijom. Za vas naprotiv izgleda da ako postoji život, može
ljanja to je prije svega velika prilagodbena prednost te se
se očekivati da se jednoga dana razvije inteligencija...
stoga može pojaviti pomalo svugdje, na određenom stupnju
H. R. - Mislim da u našem stanju neznanja ima mjesta za evolucije. Logistika živih bića zasnovana je na takmičenju. U
veliku raznolikost mišljenja. Valja još jednom podsjetiti ko- prirodi, prostori su ograničeni, a životinje se razmnožavani.
l i k o je naša mašta ograničena! Kako smo mogli ranije i za ')•' '•' S(1 pr<'/.iv|clo i razmnožavalo, valja imati adute:
dobar vid, velike zube, brzo trčanje, itd. Ljudska bića nemaju Znamo da postoji određeni stupanj svijesti kod životinja, kako
oklopa, nisu osobito jaka, ne trče brzo. No, znaju loviti ribe i nam to dokazuju najnovija istraživanja. Mačka je beskrajno
postavljati zamke. Zahvaljujući svojoj inteligenciji oni su se svjesnija od računala!
mogli posvuda smjestiti, izazivajući, uostalom, dosta
H. R. - Gledajte vašu mačku u oči, osjećate da ona zapaža
problema!
vašu nazočnost Namažite ružem nos čimpanze i stavite je
pred zrcalo, ona će prinijeti ruku svome nosu. Ona zna da je to
- Christian de Duve, Nobelova nagrada za medicinu, u svojoj ona, da je ta slika ona. Ona poznaje svoje vlastito postojanje.
knjizi Prašina života iznosi hipotezu prema kojoj bi se sve Biti svjestan, to ponajprije znači imati svijest o sebi.
mir preispitivao o samome sebi kroz pitanja ljudi. Može li
se zamisliti neka populacija, na nekom drugom planetu, ko
- Evo nas kod još težeg pitanja. Riječ "svijest" ima dva znače-
ja bi imala veliku inteligenciju, a da je lišena svijesti?
nja. Postoji svijest o sebi - ja postojim - o čemu smo upravo
H. R. - Da ne idemo tako daleko, na Zemlji imamo računala. govorili, i moralna svijest - etika. Sto o tome možemo reći u
Ti strojevi mogu raditi čudesne stvari te imaju veliku okviru teme o kojoj ovdje raspravljamo? Možemo li prikazati
budućnost pred sobom. No, nitko ne može reći hoće li im se njeno porijeklo u evoluciji?
jednoga dana uspjeti udahnuti svijest.
H. R. - U području koje bismo mogli nazvati moralom (ili
bolje rečeno nemoralom!), nismo tko zna što izmislili, čak ni
- Isaac Asimov je vrlo dobro postavio taj problem u svojim okrutnost i licemjerje! Jane Goodall, znanstvenica koja je
romanima i esejima o robotima. U L'Homme bicentenaire mnogo godina živjela s kolonijom čimpanza, primjetila je
(Dvjestogodišnji čovjek) on opisuje robota koji počinje po prizore otmice djece. Dvije se ženke približe majci s
stajati svjestan nakon dvjesto godina... mladun-četom. Prva privlači pozornost majke, a za to vijeme
njena ortakinja krade mališana. Malo dalje, one će ga pojesti.
H. R. - U 2001: Odiseja u svemiru, Hal, slavno računalo, po-
staje nervozan, počinje upadati u duševna stanja, odbija
otvoriti vrata U informatici, napretci su munjeviti. Može se - One ga jedu živoga?
pretpostaviti da će nas računala jednoga dana uvelike pre-
H. R. - Životinjski svijet nije nevini zemaljski raj iz Biblije.
mašiti u inteligenciji i učinkovitosti. No, ništa danas ne do-
Tu je stranu života naširoko opisao Theodore Monod u svojoj
pušta pretpostaviti da će strojevi jednoga dana imati du-
knjizi razgovora Naklon životu. Recimo još jednom, ljudi nisu
ševna stanja. Ma kako inteligentna bila, hoće li računala
ništa izmislili. Oni su razvili sklonosti koje su bile već prisutne
ikada imati svijest o svojoj vlastitoj smrtnosti? Hoće li znati da
u životinjskome svijetu.
ih se može isključiti? A, uostalom, je li potrebno biti svjestan
da bi se uspjelo preživjeti? Zar inteligencija ne bi bila
dovoljna? Dakle čemu služi svijest na prilagodbenu planu? Theodore Monod govori o vjevericama koje skakuću po
vrhovima drveća i odrubljuju glave ptićima koje čak ni ne
No, koji je vaš osobni osjećaj?
pojedu... Po njegovu mišljenju, priroda je okrutna te je čovjek,
dakle, prirodno okrutan. Uopće nije bilo programirano u H. R. - Ponekad se pitam: može li sva ta lijepa priča biti
evoluciju da se jednoga dana jedno biće brine za drugo, To samo posljedica onoga što uobičavamo zvati čistim slučajem
bi bio ljudski izum. - ma koji bio, uostalom, smisao koji se može dati jednom
takvom izrazu? Osobito kada slušam uzvišenu glazbu Bacha,
H. R. U gnijezdu četiriju ptića, ako su dva slaboga zdravlja,
Mozarta ili Schuberta, to mi se pitanje opsesivno nameće.
majka ih prestaje hraniti. Ovo je ponašanje u smislu
Sklon sam odgovoriti negativno. Nerazmjer mi izgleda pre
darvi-novske evolucije. Kod ljudi, (u načelu barem, ali ne
velik između uzroka - koji to čak ne bi ni bio! - i poslje
uvijek!) pomaže se onima koji su slabi. No i ovdje se može
dice!
upitati radi li se doista o ljudskom izumu i nema li kod nekih
No, radi se samo, naravno, o osobnome mišljenju. I onda?
životinja zametka čiste samilosti, bez "evolucionističkog
Ako nije čisti slučaj, što je?
opravdanja"
Ne vjerujem da se radi o programiranju u običnome
smislu riječi, kao u informatici. To mi izgleda isto tako na-
- U jednom dokumentarcu o životinjama koji je uzbudio sve ivno! Koristeći analoški jezik i nedvojbeno isto tako naivan
one koji su ga gledali, vidi se antilopu koju je ranio u vrat - no kako izaći iz naivnosti? - reći ću da mi se priroda čini
krokodil. Vodenkonj koji je ovuda prolazio, potjera krokodila kao obuzeta nagonom koji je stalno tjera da stvara nove
te zatim razjapi gubicu da napravi zaklon. Antilopa položi strukture, organiziranije, složenije, uspješnije.
glavu unutra i oni dugo ostanu tako, na obali rijeke, Rast složenosti naišao je na mnoge prepreke. No, ona
umiruća antilopa koju štiti vodenkonj To je vrlo dirljivo... uvijek nalazi načina da razvali zasune. Ona isto tako iskori-
Osjeća se da vodenkonj želi poštedjeti patnje tu jadnu ranjenu štava slučaj kao i nužnost, da upotrijebimo Demokritove ri-
antilopu. ječi. Darvinovska evolucija to dobro ilustrira. Ona ide svim
mogućim putovima da postigne svoj cilj To je moja osobna
vizija te čudesne stvarnosti kojoj dugujemo svoje postojanje.
Rado uspoređujem ponašanje prirode s ponašanjem žitke
PLAN U PRIRODI? lave kad se penje kamenim slojevima. Pokrenut tlakom,
tekući kamen traži putove prema gore. Klizi između slojeva i
- Vratimo se našem početnom pitanju: kako se prešlo od nežive iskorištava svaku pukotinu, svaki međuprostor. Dugo može
tvari na živu tvar, zatim na misleću tvar? Vjerujete li da je ostati na određenoj razini, ali prije ili kasnije, nalazi izlaz i
priroda imala neku vrstu plana, ili programa, s ciljem nastavlja svoj nezaustavljivi uspon.
stvaranja ljudskog mozga i svijesti?
H. R. - To je veliko pitanje. Ne znam može li se na njega - Uostalom, citirali ste Aristotela po tom pitanju, u svezi pri-
odgovoriti. rode koja "informira " materiju.
H. R. Mislim da upadate u zamku koristeći ovdje: riječ
li. R. - Doista, može se vidjeti u evoluciji prirode neku vrstu
nezaustavljivog napredovanja složenosti, ma kakve bile "me-hanički". Što to znači kada je povežemo s reakcijama
prepreke koje susreće. Naravno, Stephen Jay Gould ima između čestica?
pravo to reći, da meteorit nije pao na Zemlju, prije šezdeset i
pet milijuna godina, dinosauri bi možda još uvijek vladali na - Želite reći da je česticama možda drago da se upoznaju?
našem planetu. Ne bi došlo do brze evolucije sisavaca i mi
H. R. - Ne, to nije to.. Želim samo podsjetiti da jezik kojega
možda ne bismo bili sada ovdje. No, neki je drugi golemi
rabimo može i sam biti izvorom poteškoća. Ako pretpostavite
meteorit mogao prouzročiti isti rezultat. U prosjeku pada
da su reakcije između čestica ispravno opisane upotrebom
jedan svakih sto milijuna godina. A mi smo tu tek nekoliko
riječi "mehanički", u uobičajenom smislu te riječi, tada se,
milijuna godina...
očito, pojava svijesti čini nerazumnom pojavom... Problemi
No, ono što je važno za našu diskusiju, to je da utvrdimo
često nastaju zbog upotrebe neodgovarajućih riječi. Evo
da su mali sisavci od prije dinosaurovskog pokolja - naši preci
klasičnog primjera: sukob između materijalista i spiri-tualista.
- imali sve potrebne sposobnosti da postanu veliki sisavci,
No, što je materija? A što je duh? Nejasne i loše definirane
primati, zatim inteligentni i svjesni ljudi. Dokaz tome je što su
riječi, uzroci su svih pomutnji...
to učinili kad su uvjeti postali povoljni. To je također
nepobitna činjenica koju ne treba izgubiti iz vida.
- No, koji bi mogao biti cilj tog rasta složenosti? KOZMIČKI KVASAC
H. R. - Rado bih to znao! Pod uvjetom da stavimo navodnike
- Vratimo se na ono što nazivate u knjizi Ptice, čudesne
gotovo kod svake riječi, ponekad dolazim u kušnju reći: "Da je
ptice "kozmičkim kvascem", tom stremljenju prema složenosti
svemir želio dobiti svijest o sebi samome, učinio bi upravo ono
koju opažate na Zemlji. Može li se prenijeti njeno djelovanje
što je učinio..."
na galaktički plan, izvanzemaljski? Imate li osjećaj da bi to
stremljenje bilo na djelu posvuda u svemiru?
~ Za Christiana de Duvea, svemir je u neku ruku stvorio sve te
H. R. - To je vjerojatno. Ako se to dopušta za Zemlju, skloni
oblike da bi se spoznao...
smo proširiti hipotezu na cijeli svemir koji je sastavljen od
H. R. - Alegorijski izrazi mogu ponekad biti poučni. Bilo istih čestica i pokorava se istim zakonima, bogatima istim
kako bilo, ostaje neosporna činjenica: spajanje osnovnih če- oblicima...
stica završilo je, nakon više milijarda godina evolucije, rađa-
njem svijesti.
- Dakle, po vašem mišljenju, pod pretpostavkom da se evolucija
dogodi drugdje, ona bi imala sve izglede da ide u istom
Kako jedna mehanička pojava može stvoriti misao? pravcu?
'. M S I I : ; \ K I 1 , 1 : ; , \ M I i: N V I < ; \ ! I I ; I :'
H. K. - Kažimo radije u analognim pravcima. Posvuda vidimo

kako se slojevi međuzvijezdane tvari kidaju i iz dijelova se
rađaju više ili manje slične zvijezde. U svakoj od tih zvijezda
čestice se spajaju da bi postupno stvorile iste atome. To je
kretanje, čini se, univerzalno. Nije nerazumno pretpostaviti
da se odvija na analogan način na višim razinama složenosti,
u biljnom i životinjskom svijetu.
Na drugim planetima, organizmi obdareni inteligenci-
jom možda nisu ljudi nego neka druga vrsta, na primjer dupini.
Možda u svom zabavnom parku oni pokazuju svojoj
razdraganoj djeci učene ljude i akrobate. Svašta se može za-
misliti!
Ljudi ili dupini, ma kakav bio oblik koji uzimaju orga-
PRILOZI
nizmi obdareni inteligencijom i sviješću - ako postoje!
-možemo se kladiti da se, kao i mi, s jednog kraja na drugi
Mliječne staze, kao i na najudaljenijim galaktikama, pitaju o
mnoštvu nastanjenih svjetova...
Kroz cijelu ovu knjigu, moje kolege i ja, razvijali smo
dva dobro dokumentirana dokazivanja, koja nas izgleda ipak
vode na dijametralno oprečna zaključivanja glede mnoštva
nastanjenih svjetova...
S jedne strane, dojmljiv skup promatranja i argumenata
navode na pomisao da je život vjerojatno univerzalna pojava
te da nebo obiluje nastanjivim i nastanjenim planetima.
S druge strane, nepostojanje kontakata s
izvanzemaljci-ma učvršćuje pesimizam kojeg navodi Alfred
Vidal-Madjar. Da parafraziramo Alberta Camusa (u sasvim
drugom kontekstu), moglo bi se govoriti o "nerazumnoj
tišini neba". Ili, s Blaiseom Pascalom o "tišini beskrajnih
prostora".
Ta proturječna dokazivanja i zaključci postavljaju gra-
nice odgovora koje danas možemo dati na pitanje koje nas je
okupilo.
"Jesmo li sami u svemiru?"
1.
KOZMIČKI
KALENDAR
Cijela evolucija svemira, to jest oko petnaest milijarda godina,

od Velikog praska do našega doba, predstavljena je na
kalendaru kao jedna godina. Sto će se dogoditi kasnije, tije-
kom godine II. kozmičkoga kalendara, koja danas počinje?
Godina I. kozmičkog kalendara

1. siječnja 0 h 0 Veliki prasak 15 milijarda
min 0 s godina
siječanj prve galaktike 13 milijarda
godina
svibanj stvaranje Mliječne staze 11 milijarda
godina
13. rujna stvaranje Sunčevog sustava -4,5 milijarda
godina
30. rujna na Zemlji prvi jednostanični -3,8 milijarda
organizmi godina
7. prosinca stvaranje Zemljine atmosfere
kisika
-1 milijarda
godina 2.
17. prosinca prvi kralježnjaci, prve ribe -570 milijuna
godina
26. prosinca početak vladavine dinosaura -220 milijuna
godina
28. prosinca prvo cvijeće -150 milijuna
godina RJEČNIK
31. prosinca, pojava prvih dvonožaca (Lucy) -3 milijuna
23 h 15 min
31. prosinca, Kameno doba
godina
-0,5 milijuna
POJMOVA
23 h 40 min godina
31. prosinca, 23 h Sumer, Egipatske piramide -5000 godina
59 min 50 s
31. prosinca, 23 h Isus -2000 godina
59 min 56 s
31. prosinca, 23 h Armstrong hoda po Mjesecu -32 godine
59 min 59,933 s (1969)
31. prosinca godina 2001 Akcelerator čestica. Laboratorijski uređaj u kojem čestice
24 h postižu velike brzine, usporedive s brzinom svjetlosti. Naj-
snažniji akceleratori čestica nalaze se u Ženevi, Chicagu i
San Franciscu.
Alfa Centauri. Glavna zvijezda trostrukog zvjezdanog sus-
Godina II. kozmičkog kalendara tava, čija je najmanja zvijezda, Proxima, najbliža Suncu.
1. siječnja 0 h ljudi zaposjedaju cijeli +500 godina Aminokiseline. Osnovni sastojci žive tvari koji ulaze u sa-
0 min ls Sunčev sustav stav proteina. Postoji dvadeset različitih vrsta, jednakih kod
2. siječnja ljudi posjetili sve planetne + 50 milijuna svih živih bića na Zemlji.
sustave Galaktike godina
Antimaterija. Oblik tvari sastavljene od antičestica. U slu-
1. travnja Sunce postaje crveni div, Zemlja +5 milijarda čaju dodira, materija i antimaterija se poništavaju i pret-
nestaje. Kraj Sunčevog sustava godina varaju se u energiju.
Apollo. Američki NASA-in program letova s posadom na
Mjesec.
Arecibo. Najveći radioteleskop na svijetu - promjera tristo Crveni div. Posljednji stadij evolucije zvijezde mase Sunca.
metara - koji se nalazi u Porto Ricu. On se širi dok ne dosegne dimenzije koje se mogu usporediti
s dimenzijama cijelog jednog planetnog sustava. Sunce će
Asteroid. Malo nebesko tijelo promjera manjeg od jednog
kilometra do nekoliko stotina kilometara. U našem Sunče- postati crveni div za oko pet milijarda godina.
vom sustavu nalazi se pojas asteroida (više tisuća njih) iz- Crvotočina. Po Einsteinovoj općoj teoriji relativnosti, bilo
među Marsa i Jupitera. bi moguće prijeći s jedne točke prostorvremena na drugu
Atmosfera. Plinoviti omotač neke zvijezde. Postoje "prečacem" koji je nazvan "crvotočina". No, čini se da je za
planet-ne atmosfere i zvjezdane atmosfere. to premještanje potrebna prevelika energija.
Deuterij. Teški izotop vodika koji ima jedan proton i jedan
Atom. Osnovni sastojak materije. Postoji stotinjak različitih
poznatih atoma, koje nalazimo posvuda u svemiru. neutron u svojoj jezgri.
DNK. Divovska molekula sastavljena od dva duga lanca
Bakterija. Sićušna jednostanična živa bića (veličine neko- manjih molekula koje sadrže osobito nukleinske baze. Redo-
liko tisućinki milimetra), stoga vidljiva samo mikroskopom.
Njihova DNK, nositelj njihova genetskog programa, nije slijed kojim su te baze složene u nizu daje potrebne instrukcije
uključena u jezgru. za izgradnju proteina. Molekule DNK su uskladištene u jezgri
svake stanice "svog" živog bića.
Barnardova zvijezda. Jedna od zvijezda najbližih Suncu, Dopplerov učinak. Učinak vezan uz brzinu gibanja izvora i
dugo se vjerovalo da oko nje postoji planetni sustav. promatrača. Svjetlost neke zvijezde koja se udaljava pomiče
Beta Pictoris. Druga zvijezda po sjaju u zviježđu Slikarev se prema velikim valnim dužinama. Govorimo o pomaku
atelje, koja se nalazi na južnoj hemisferi. Prva zvijezda oko prema crvenom jer oko u toj boji opaža velike valne dužine.
koje je 1984. ustanovljen disk prašine. Dvostruka spirala. Struktura molekule DNK (dva lanca,
Bijeli patuljak. Mrtva zvijezda koja je iscrpila svoje rezerve od kojih se sastoji, ovijaju se jedan oko drugog). Vidi DNK.
nuklearne energije te lagano širi toplinu što ju je u prošlosti Egzobiologija. Znanost koja nastoji shvatiti kemijske pro-
sakupila. Njena vrlo slaba svjetlost nastavlja opadati još cese koji mogu dovesti do pojave života u svemiru, na dru-
milijardama godina. Za šest milijarda godina, naše Sunce gim zvijezdama osim Zemlje.
postat će bijeli patuljak.
Ekstremofil. Živa stanica (bakterija) koja se razmnožava u
Boja. Osobito područje svjetlosti. Crveno odgovara većim ekstremnim uvjetima temperature, saliniteta, ph-a (kiseli,
dužinama svjetlosnih valova nego ljubičasto. U rastućem lužnati). suše, radioaktivnosti, itd.
nizu valnih dužina imamo ljubičasto, indigo, plavo, zeleno,
žuto, narančasto, crveno. Elektromagnetska sila. Njeno ponašanje objasnio je Ja-
mes Clerk Maxwell (1873. godine). Ona upravlja atomskim i
Cirkumterestrična staza (cirkummarsovska). Staza ne- molekularnim strukturama i vlada ponašanjem svjetlosti
kog objekta oko Zemlje (ili Marsa). kao i svih elektromagnetskih valova.
Crna jama. Zvijezda s vrlo jakim gravitacijskim poljem. Iz Elektron. Osnovna čestica nabijena negativnim elektricite-
unutrašnjosti određenog polumjera zvanog "horizont", ništa tom. U atomima, elektroni okružuju pozitivno nabijene jezgre
se, čak ni svjetlost, ne propušta.
i čine ili neutralnima.
Eukarioti, prokarioti. Termini koji se koriste u općoj kla-
sifikaciji živih bića. Eukarioti su mikrobi, b i l j k e i životinje Helij-3. Jedan od dva stabilna izotopa elementa helija,
čije stanice imaju jezgru koja sadrži njihovu genetsku baštinu, ključni izotop u svim sadašnjim projektima kontrolirane
za razliku od prokariota koji nemaju jezgre. U ovoj posljednjoj termonuklearne fuzije. Ne postoji na Zemlji, no, obilno je
skupini, koju čine uglavnom bakterije, razlikujemo prisutan na površini Mjeseca, a osobito u atomosferi divov-
arheobakterije i eubakterije. Čovjek je eukariot. skih planeta.
Europa. Jedan od četiriju najvećih Jupiterovih mjeseca.
Ion. Atom koji, nakon što je dobio ili izgubio jedan i l i više
Europa je okružena oceanom vode pokrivenim ledom. FOCAL.
eletrona, postaje električki nabijen.
Projekt svemirske misije predstavljen 1993. godine u ESA-i
(Agence spatiale europeenne), namijenjen postavljanju Ipsilon Andromede. Zvijezda slična Suncu oko koje je
detektora u gravitacijska žarišta Sunca, kako bi se dobile 1999. godine otkriven sustav od tri divovska planeta.
izvanredno detaljne slike. Tako dobiveni teleskop imao bi
Izotopi. Atomi čije se jezgre razlikuju samo po broju neutrona.
objektiv promjera od 1,5 milijuna kilometara i omogućavao bi
Izotopi imaju, dakle, isti broj perifernih elektrona i ista
pogled na kontinente i mora na izvansunčevim planetima.
kemijska svojstva, ali ponešto različite mase.
Fotoni. Zrnca svjetlosti koja prenose svjetlosnu energiju. Kalisto. Jedan od četiriju najvećih Jupiterovih mjeseca.
Fotoni imaju nultu masu i na njih djeluje jedino gravitacijska
sila. Iako prenose elektromagnetsku energiju, na njih ne Kisik. Vrlo važan kemijski element. U molekularnom obliku
djeluje elektromagnetska sila. (dva atoma), bitan je za život na Zemlji. Njegovo sagorijevanje
Fotosinteza. Mehanizam koji omogućuje da svjetlosna ener- daje znatnu energiju.
gija razlaže ugljični dioksid na kisik i ugljik. Kometi. Mala tijela Sunčevog sustava, slična asteroidima,
Galaktika. Skup više stotina milijarda zvijezda gravitacijski
povezanih. Naša se Galaktika vidi golim okom: to je Mliječna no sastoje se od leda i prašine. Približavajući se Suncu, is-
staza. paravaju i razvijaju golem rep kojeg lako možemo vidjeti
golim okom.
Ganimed. Jedan od četiriju najvećih Jupiterovih mjeseca.
Genom. Skup gena sastavljenih od molekula DNK, pohranjen Koronografija. Metoda promatranja sjajnih zvijezda koja
u jezgri stanica. se sastoji u njihovu smještanju iza zaslona na teleskopu,
Gliese 876. Zvijezda vrlo male mase (trećina Sunca), uokolo kako bi se moglo otkriti eventualne svjetlosne izvore u nji-
koje je otkriven jedan planet, što pokazuje da mora postojati hovoj neposrednoj blizini.
veliki broj planeta u Galaktici. Kozmičke zrake. Energetske čestice (protoni, jezgre helija,
Gravitacijska sila. Privlačna sila kojom svi sastojci materije elektroni, itd.) koje prolaze svemirskim prostorom vrlo
(masa, energija, itd) djeluju jedni na druge. Ona drži Mjesec velikim brzinama. One postižu te velike brzine pri susretu s
na stazi oko Zemlje, Zemlju na stazi oko Sunca, a Sunce na okolišem zvijezda koje eksplodiraju u našoj Galaktici ili
stazi oko jezgre naše Galaktike. Sunčevom koronom.
Kuiperov pojas. Pojas kometa i asteroida, koji se, u Sun-
čevom sustavu, nalazi izvan Neptunove staze. Njihov se broj
procjenjuje na dvjesto milijuna. Uz Oortov oblak oni su re-
zervoar kometa Sunčevog sustava.
Kvark. Sastavna čestica (tri po tri) protona i neutrona. Meleorit. Nebeski objekt koji je probio Zemljinu atmosferu
Postoji ukupno šest vrsta kvarkova različitih masa. i stigao na tlo.
Kvarko-vi su osjetljivi na četiri sile prirode. Otkako je svemir
prošao dob od četrdesetmilijuntog dijela sekunde, oni više ne Mikrovalno pozadinsko zračenje. Zračenje koje se emi-
postoje u slobodnom stanju u prirodi. Nalazimo ih samo u tiralo u vrijeme kada je temperatura svemira bila oko 3000
protonima i neutronima. stupnjeva Kelvina (danas je ona 3 stupnja Kelvina). Ono
nam daje sliku svemira u doba kada su se oblikovali prvi
Kvazar. Izvanredno sjajna zvijezda, na rubovima vidljivog atomi vodika, manje od milijun godina nakon Velikog praska.
svemira. Po sadašnjim teorijama, radi se o golemim crnim To zračenje, valne dužine nekoliko milimetara, otkrili su
jamama koje upijaju okolni plin, koji se zagrijava i zrači prije Arno Penzias i Robert Wilson 1965. godine. Danas se ono
nego što bude progutan. proučava pomoću svemirskog teleskopa COBE (Cosmic
Background Explorer). On nas obavješćuje o svojstvima sve-
Laser. Od engleskog Light Amplification by Stimulated mira u toj dalekoj prošlosti.
Emission of Radiation (pojačavanje svjetlosti stimuliranim
emitiranjem zračenja). Fotoni prisutni u toj svjetlosti imaju Mliječna staza. Bjelkasta traka koja nije ništa drugo nego
potpuno ista svojstva (faza, energija, valna dužina, itd.), za naša Galaktika, viđena u odsječku profila, a koja se ocrtava
razliku od fotona obične svjetlosti. Snopovi laserske svjetlosti na pozadini zvjezdanog neba. Njeno se središte nalazi u zvi-
vrlo su intenzivni, a raspršenja na udaljenosti vrlo su mala. ježđu Strijelca.
Lucy. Kostur Australopiteka (majmun Juga), ženski fosil, Molekula. Kombinacija dvaju ili više atoma koji pripadaju
gotovo cijeli, otkriven na području Afara u Africi i nazvan jednom ili više kemijskih elemenata.
Lucy. Star je oko tri milijuna godina. Australopiteki su prvi
dvonožni hominidi (uspravan položaj). Molekularna biologija. Znanost koja proučava život na
razini njegovih sastavnih molekula. Ona se osobito bavi me-
Magnetosfera. Fiktivna šupljina oko nebeskog tijela koje đudjelovanjima između genetskog programa i procesa iz-
ima magnetsko polje. U unutrašnjosti te šupljine, magnetsko gradnje proteina.
polje tijela upravlja kretanjima svih električki nabijenih
čestica. Nanotehnologija. Proizvodna tehnologija koja koristi
strukture nanometarske veličine: žice, cijevi, pločice, kuglice,
Međuzvjezdani oblak. Oblak difuznog plina (sastavljen kotači napravljeni spajanjem atoma individualno razmje-
uglavnom od vodika), sakupljen djelovanjem vlastite gravi- štenih prema unaprijed utvrđenim planovima. Ona je bu-
tacije u međuzvjezdanome prostoru. Njegova masa može do- dućnost strojeva na razini milijarditog dijela metra.
segnuti više milijuna mase Sunca.
Neutrino. Osnovna čestica koja nije osjetljiva ni na elek-
Mendeljejev. Dmitrij Ivanovič (1834.-1907.). Ruski kemičar, tromagnetsku silu ni na nuklearnu silu. Ona se pokorava
tvorac slavne Mendeljejeve tablice u kojoj su svi kemijski slaboj sili te, kao i sva tijela, gravitacijskoj sili. Postoje tri
elementi periodički poredani prema njihovim svojstvima. vrste ne utrina (elektronski, mi i tau). Jedan od njih (po svemu
Još prazna polja te tablice poslužila su i još služe (za sudeći tau neutrino) ima vrlo malu masu (manje od mili-juntog
radioaktivne elemente velike mase) za otkrivanje novih ele- dijela mase elektrona). Dva ostala imaju još neznat-nije
menata koji odgovaraju dotičnim svojstvima. mase.
Nuklearna energija. Energija nastala kod nuklearnih re-
Predbiotički. Predbiotičkom se evolucijom naziva skup
akcija: reakcija fuzije (stapanja) laganih jezgri, kao one vo- fi-zičko-kemijskih procesa kojima su se atomi na prvobitnoj
dika, ili fisije (cijepanja) vrlo teških jezgri, kao one uranija. Zemlji spojili i kombinirali da bi nastali prvi živi organizmi.
Ta je evolucijska faza trajala nekoliko stotina milijuna godina
Nuklearna sila. Otkrio ju je Becquerel 1899. a njeno je između rođenja Zemlje prije 4,5 milijarde godina i pojave
ponašanje rasvijetlila skupina fizičara (Enrico Fermi, Hans prvih stanica prije 3,5 ili 3,8 milijarde godina.
Bethe, Murray Gell-Mann). Ona zavaruje kvarkovske
triple-te nukleona (protona i neutrona), a nukleone drži Prokarioti. Vidi Eukarioti.
zajedno unutar jezgri. Propergol. Tvar koja može osloboditi veliku količinu ener-
Nukleinske baze. Molekule koje tvore elemente genetskoga gije i veliki volumen vrućih plinova u kemijskoj reakciji u
koda, kao što su slova elementi riječi. Ima ih četiri, nazvani A, koju ne ulazi kisik iz zraka. Koristi se kao gorivo za rakete.
C, G, T. Njihovi nizovi, oblikovani u dvostruku spiralu, tvore Protein. Molekula koja ima bitnu ulogu u životnim pojavama,
DNK. sastavljena od lanca koji ima od nekoliko desetaka do
Oortov oblak. Područje na rubovima Sunčevog sustava, nekoliko stotina aminokiselina (kojih ima dvadest različitih
gdje se nalazi golemi rezervoar kometa. Zauzima veliki pro- vrsta)
stor čija se granica nalazi oko jednu svjetlosnu godinu od nas. Protoni. Osnovne čestice velike mase i električki pozitivno
Ozon. Osobiti molekularni oblik kisika, sastavljen od tri nabijene. S neutronima, oni tvore jezgre atoma i glavninu
atoma. Ozon čini glavnu zaštitu od ultraljubičastih zraka u njihove mase.
visokoj atmosferi. Proxima Centauri. Zvijezda najbliža Suncu (oko 4,3 svjet-
Pegaz, 51. Zvijezda solarnoga tipa u čijoj je okolini bio losne godine).
otkriven na indirektan način prvi izvansunčev planet 1995. Pulsar. Ostaci zvijezde velike mase, nakon završetka nje-
godine. nog života u eksploziji zvanoj supernova.
Permafrost. Slojevi stalnoga podzemnog leda, smješteni Radioaktivnost. Spontano emitiranje čestica (elektrona,
na nekim polarnim područjima. Nagađa se da su prisutni, fotona, itd.) nestabilne jezgre, kao uranij. Zbog njihove vrlo
zakopani ispod pijeska, na planetu Marsu. velike energije, te su čestice, općenito, štetne za žive orga-
Planckovo vrijeme. Ova riječ označava razdoblje u prvim nizme.
počecima svemira, kada je temperatura prelazila 1032 stup- Regolit. Površinski sloj Mjesečeve površine. Pretvarajući
njeva Kelvina. Njegovo je trajanje oko 10 43 sekunde. se u prašinu zbog meteorskog bombardiranja, on poprima
Planet. Tamno tijelo koje, za razliku od zvijezda, ne svjetli oblik vrlo fine prašine.
samo od sebe. Planete nalazimo na stazama oko zvijezda. Satelit Corot. Program CNES-a koji ima dva glavna cilja:
Njihova masa ne prelazi deset puta masu Jupitera, to jest proučavanje zvjezdanih unutrašnjosti astro-seizmologijom i
manje od stotog dijela mase Sunca. traženje izvansunčevih planeta.
Plavo-zelena alga. Vrsta bakterije sposobne za fotosintezu. Satelit FUSE {Far Ultrauiolet Spectroscopic Explorer). Pro-
To su mikroorganizmi koji su postupno transformirali matrački satelit što ga je NASA lansirala u lipnju 1999. go-
Zemljinu atmosferu prije dvije milijarde godina te je tako
ona postala bogata kisikom.
dine uz sudjelovanje Francuske i Kanade. FUSE osobito is- d e t e k t or k oj i ce s l u ž i t i k a o ok u l a r za t e l e s k op z a i s t a
tražuje deuterij u svemiru. a s t r o - nomskih di men zija.
Satelit IRAS (Infra-Red Astronomy Satellite). Promatrački Sonda Cassini-Huygens. Sonda NASA-e i ESA-e, lansi-
satelit koji je prvi snimio kompletnu kartu neba u rana u pravcu Saturna. Cassini će se smjestiti na stazi oko
infracrve-nim valnim dužinama. Saturna, dok će Hujgens uroniti u atmosferu Titana te će se
spustiti na njegovu površinu.
Satelit OAO-3 (Orbiting Astronomical Observatory). Astro-
nomski promatrački satelit preimenovan u Copernicus. Jedan Sonde. Deep Space 1, Galileo, Giotto, Mariner, Pathfinder,
od prvih u seriji. Prethodnik Svemirskog teleskopa Hubble i Pioneer, Viking, Voyager„ Ulysse: NASA-ine sonde lansirane
satelita FUSE. u Sunčev sustav, koje su nadlijetale ili su se spustile na sve
planete osim Plutona. Neke još rade, a neke upravo napu-
Sateliti OSO {Orbiting Solar Observatories). Serija proma- štaju naš sustav da bi uronile u međuzvjezdani prostor.
tračkih satelita za praćenje Sunca koje je NASA lansirala u
razdoblju 1960.-1980. Spin. Kvantna značajka vezana uz svojstvo rotacije čestica
i atoma.
Silicij. Atom dosta sličan ugljiku po svojem mjestu na tablici
elemenata. Kako je masivniji, ne dopušta tako raznolike Sputnik. Na ruskome znači satelit. Prvi Zemljin umjetni
kemijske reakcije kao ugljik. satelit što su ga Sovjeti ubacili na stazu 4. listopada 1957.
godine.
Sirius. Najsjajnija zvijezda neba, udaljena nekoliko svjet-
losnih godina od Sunca. Sirius ima pratioca vrlo slabe svjet- Stanica. Osnovna jedinica živih bića, koja ima bitne zna-
losti, bijelog patuljka. čajke života: autonomiju i reprodukciju.
Slaba sila. Predvidio ju je Wolfgang Pauli (1900.-1958.), Sunce. Najbliža zvijezda, Sunce, u središtu je našega
njeno je postojanje potvrđeno otkrićem neutrina. Odgovorna pla-netnog sustava te predstavlja bitan dio njegove mase.
je za radioaktivne raspade jezgri. Direktno je umiješana u Sunčev sustav. Time se označava sustav planeta koji kruže
fuziju vodika u helij, u Sunčevom središtu. Ona potpuno oko naše zvijezde, Sunca. Maleni, bliži, su Merkur, Venera,
upravlja ponašanjem neutrina i dijelomično kvarkova i elek- Zemlja i Mars. Divovski, udaljeniji, su Jupiter, Saturn, Uran
trona. i Neptun. Posljednji se planet nalazi na rubu sustava, malen i
Složenost. Složeno biće je sastavljeno od mnogih elemenata sličan asteroidima: Pluton.
u međudjelovanju jednih s drugima, koji mu omogućuju opće Supernova. Zvijezda velike mase (više sunčevih masa) na
i pojedinačno ponašanje. Atomi, molekule, žive stanice, kraju života. Tijekom divovske eksplozije, zvijezda postaje
organizmi složena su bića na razinama sve višeg stupnja tijekom nekoliko mjeseci sjajna koliko sve zvijezde galaktike
složenosti. zajedno. Nakon eksplozije, ostaje samo neutronska zvijezda
Solarna leća. Masa solarne kugle, savijajući prostor, dje- ili crna jama.
luje kao leća promjera od 1,5 milijuna kilometara za zrake Svemir. U znanosti svemirom se naziva skup svih tijela
koje prolaze blizu nje. Te zrake konvergijraju na (osnovnih elemenata u galaktičkim jatima) koje se može
dvadese-tostrukoj udaljenosti Neptun-Pluton. Na te promatrati direktno ili indirektno. U tom smislu, može pos-
udaljenosti (oko sto milijarda kilometara) planira se tojati samo jedan jedini stvarni svemir. Suvremeni kozmo-
poslati jednoga dana
lozi često navode druge svemire izvan našega, dakle, one imao malo praktične primjene nakon završetka rada Apolla
koje se danas ne može promatrati. Radi se o zanimljivim oko 1970. godine, taj se ugovor ponovo vraća na dnevni red s
spekulacijama koje nisu nespojive sa zahtjevima fizikalnih projektima eksploatiranja Mjeseca u znanstvene svrhe
teorija, a koje mogu motivirati nove istraživačke programe. (projekt kratera Saha) ili industrijske (eksploatacija heli-ja-3).
No, za sada one spadaju, u pravom smislu riječi, u znan- Ugovor o vanjskome prostoru. Međunarodni sporazum,
stvenu fantastiku. potpisan pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda, koji
Svemirski teleskop Hubble. Teleskop promjera dva metra, određuje istraživanje i korištenje vanjskoga prostora, uklju-
postavljen na stazi, koji je poslao veliki broj uzbudljivih slika čujući Mjesec i druga nebeska tijela. Od 1967. godine države
svemira. koje to žele potpisuju ovaj ugovor. Njegov je tekst ponovljen
u Ugovoru i načelima o vanjskom prostoru, kojeg su Ujedi-
Svjetlosna godina. Put koji svjetlost prijeđe za godinu dana. njeni narodi ponovo izdali 1999. Nastao zbog djelovanja
Jedna svjetlosna godina mjeri oko deset tisuća milijarda Apolla, taj ugovor upravlja danas također radom komerci-
kilometara. jalnih satelita na stazama oko Zemlje.
Tanina masa. Astronomska promatranja pokazuju da zvi- Vega. Najsjajnija zvijezda u zviježđu Lira. U našoj je blizini,
jezde koje se mogu detektirati zbog njihovog svjetlosnog ili okružena je hladnom prašinom koja oblikuje prsten, a otkrio
radiozračenja, predstavljaju samo oko 1% ukupne gustoće ju je satelit IRAS.
svemira. Ostatak, nazvan tamna masa, pokazuje se samo
svojim gravitacijskim poljem. Ta tamna masa ima dva sas- Veliki prasak. Kozmološka teorija koju su priznali gotovo
tojka. Prvi je obična masa (protoni, neutroni i elektroni). svi astrofizičari današnjice. Prema tom modelu svemir je u
Drugi, koji čini oko 90% cjeline, još je potpuno nepoznate početku bio vrlo vruć, vrlo gust i vrlo svijetao. Prema teoriji
prirode. Da bismo izbjegli svaku zabunu, dodajmo da se ne Velikoga praska, svemir nije statičan. On je u evoluciji. Tre-
radi ni o antimateriji ni, vjerojatno, o crnim jamama. nutno je u širenju i neprestano se hladi. Star je oko petnaest
milijarda godina. Nitko ne zna što je "bilo" prije.
Teraformiranje. Modificiranje klimatskih uvjeta nekog
planeta kako bi postao nastanjiv za čovjeka. Veliki radioteleskop u Nancayu. Svečano ga je pustio u
rad 1965. godine general de Gaulle u Sologne. Drugi ra-
Titan. Najveći Saturnov mjesec. Ima vrlo osobitu atmosferu, dioteleskop na svijetu po veličini, sastavljen je od panoa di-
sadrži mnogo dušika. Jedini je takav, uz Zemlju, u cijelom menzija 40 metara na 200, okreće se oko vodoravne osi, a
Sunčevom sustavu. šalje radiovalove prema zakrivljenom reflektoru 35 puta
Ugljični dioksid. Molekula koja sadrži jedan atom ugljika i 300 metara postavljenom nasuprot, koji ih koncentrira da
dva atoma kisika. bi stvorio radioslike.
Ugljik. Vrlo osobit atom koji omogućuje mnoge kemijske Verry Large Array. Skup od dvadeset i sedam
spojeve. Kemija ugljika je vrlo bogata, a obuhvaća ono što radiote-leskopa promjera po dvadeset i pet metara, koji se
zovemo organskom kemijom. mogu premiještati na tri tračnice u obliku slova Y, ukupne
dužine šezdeset kilometara. Prateći neko nebesko tijelo
Ugovor o Mjesecu. Međunarodni sporazum stavljen pod tijekom više sati, s raznih položaja, on omogućava,
pokroviteljstvo Ujedinjenih naroda koji određuje aktivnosti kombinacijom signala obrađenih preko računala,
država na Mjesecu, na snagu je stupio 1984. godine. Kako je rekonstruiranje radioslike
kakvu bismo inače dobili teleskopom u jednom komadu

promjera četrdeset kilometara.
Verry Large Telescope. Europski projekt, čija je realizacija
u tijeku u Čileu. Sastoji se od četiriju teleskopa promjera
osam metara, povezanih zajedno da bi simulirali teleskop
promjera od više stotina metara.
Vodik. Najobilniji i najosnovniji element prirode. Sastoji se
od jednog protona kojeg okružuje samo jedan elektron.
Zvijezda. Nebesko tijelo koje sjaji samo od sebe, zbog nuk-
learne energije koja se unutar nje oslobađa. Ispod neke od-
ređene mase, oko desetine mase Sunca, zvijezda ne može
više sjajiti, ulazimo u područje tamnih zvijezda, smeđih pa-
tuljaka.
Zvijezda HD 209458. Zvijezda oko koje je 1999. godine
otkriven planet na izravan i neizravan način istodobno.
Izravan znači putem minipomrčine planeta koji prolazi is-
pred diska zvijezde.

Jesmo Li Sami U Svemiru PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Jesmo Li Sami U Svemiru PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Jean Heidmann

Alfred Vidal- Svemirski putnici................................................................ 237

Pitali smo ih za njihovo osobno uvjerenje o tom osjetljivom

da bi se inteligencija razvila i drugdje, a ne samo na Zemlji?

T ko bi pomislio da dvjesto kilometra južno od Pariza,

iznad drveća te izgleda kao da naviješta eru "kontakata" koju

dina kasnije ušao u industriju. No, odmah sam osjetio da ta-

SIGNALI KOJI DOLAZE S NEBA

- Jeste li već dugo tog mišljenja?

- Vi, dakle, pripadate onim malobrojnim astronomima koji

- Vjeruju li, dakle, svi astronomi koji sudjeluju u projektu

J. H. - Recimo radije da prihvaćaju bez predrasuda mogućnost

- Znadete li koliko astrofizičara broji međunarodna zajednica

- Onda, koliko astronoma?

- A koliko njih proučava izvanzemaljski život?

- Jesu li oni pioniri ili su heretici?

- Naslućivali smo da biste se opredijelili za pionire!

- Vi ste danas radioastronom međunarodnoga glasa, kojega

- Mirovina vas nije spriječila da jednim uhom osluškujete

J. H. - Zašto biste htjeli da prestanem s mojim istraživanjima

- Kako možete biti tako kategorični?

- No, vi tvrdite da će taj signal stići...

- Zašto ste iznijeli pretpostavku da bi izvanzemaljske civi-

- Sto je elektromagnetski val?

- Kako se odabire dio neba koji će se promatrati?

- Dakle, radovi astrofizičara, kao Alfreda Vidal-Madjara,

- Hoće li otkriće tih novih planeta kod nekih od vaših kolega

- Promatrate ili slušate svemir već četrdeset godina, no to je

Željeli ste postavili instrumente kojima će se služiti nove

- Kada se izabere cilj, što se tada događa?

- Govorili ste o milijardu simultanih kanala?

četrdeset godina. Sve nam to daje nadu da ćemo uhvatiti

- / uza sve to još uvijek nema poruke...

- Kako bi se izvanzemaljski signali razlikovali od svih ostalih

- Predstavlja li vam to velike probleme?

- Možete li nam ispričati u kojim je uvjetima bilo obavljeno

radioteleskopa u radu koji su smješteni u Virginiji te je za-

- Sto je to bilo novo u Drakeovu pokusu?

- Istraživanje izvanzemaljskog života počinje u to vrijeme?

gao dokazati da gibanje planeta Merkura, Venere, Marsa,

- Je li mit o Marsovcima nastao na tim istim osnovama?

od 1950. do 1955. godine jedna skupina astronoma iz opser-

- U Nangayu ste radili samo na istraživanju umjetnih signala?

- Govori se da je Veliki prasak bio jedna vrsta renesanse

- A vaša povezanost sa SETI-jem, možete li nam o tome

- Jer ostaju nepovjerenja prema pitanju izvanzemaljske inteli

- Tko vas je zafrkavao? Vaši bliski? Vaši čitatelji? Znanstve

- Jeste li imali ozbiljnih sporova s nekim vašim kolegama?

- Ne mijenja li ponešto tu igru otkriće novih planetnih susta

koji tvrde da je ljudski mozak jedini inteligentni mozak u

ČIJA SE PORUKA ČEKA?

- Sto radioastronomi SETI-ja zapravo istražuju?

- Dakle, i naša vlastita tehnologija emitira također mnogo

svoje ciljeve, ti su snopovi krenuli u svemir te se sada nalaze

- Mogli su dotaknuti neki nastanjeni planet...

- No, mi emitiramo signale još i dulje vremena...

- Međutim, centar Arecibo nije u radu tisuću godina.

- A da ne govorimo o signalima koje su emitirale nuklearne

J. H. - Nuklearni bljesak Hirošime danas je udaljen pedeset

- A što ako izvanzemaljci prime upravo taj signal?

- Svakako zanimljiv pristup: zamislimo da ta bića pokušava

- Može li se u analognim uvjetima pojaviti život na bilo kojem

- Koje zaključke izvodite iz ta tri postulata?