Dimbi danas nije došla na posao, vjerojatno zbog onoga sa lisicom prošli petak.

ne znam
da li si uopće čuo što se desilo; meni je žao što je tako završilo, ali bilo je dojmljivo pratiti
zbivanja ispred firme a osim toga, naša omiljena Dimbi je imala glavnu ulogu tog puta.
nitko nije znao da ona ima takve vještine. trebao si vidjeti kako se uzverala na onaj veliki
orah u dvorištu ganjajući lisicu koja je zalutala u naseljenu zonu. bila je gipka kao Tarzan od
gume i tek malo uspuhana i gore u krošnji doimala se kao velika ptica tankih krila dok je
skakala sa grane na granu za uspaničenom lisicom koja je svakim pokušajem odmaka imala
sve manje izgleda. bilo je napeto ali svi smo znali ishod; negdje potkraj one grane koja se
pruža prema krovu uhvatila je lisicu za šiju, kratkim pokretom kojeg nitko nije točno vidio
prekinula joj je vitalne funkcije i onda se sa umrtvljenom životinjom spustila na tlo. dolje smo
ju dočekali zbijeni u grupi i tek rijetki su se odvažili prići zbog opasnih zuba nesvjesne, ali još
uvijek žive lisice. Dimbi je odmah odmjerila krzno i pridržavajući rukom rep objavila da je
lisica u izvrsnom stanju i krasan primjerak. dopustila nam je da se divimo ulovu tih nekoliko
trenutaka a onda ju je hitro skrila pod skute i uputila se u kuhinju. tamo je stajao Krešo, toga
dana izuzetno slabih živaca zbog obima posla, pušio je u tišini i uopće nije znao što se vani
događa. spokojno si je kuhao onu njegovu bijelu kavu.
poslije je iskrzano ispričao da je Dimbi ušla u kuhinju, odmah s vrata dohvatila upaljač,
držeći lisicu da visi glavom prema dolje, plamenom osmuđila krzno. onda je uzela onaj tupi
nož za mazanje i ogulila lisicu. naravno da je Krešo isprolijevao kavu svuda po podu dok je u
tom trenutku odlučio izaći van po svaku cijenu i taman se tu susreo sa svima ostalima koji su
upravo stigli do vrata kuhinje. oni u prvim redovima zaradili su Krešinu ispovraćotinu, a oni
plahiji koji su išli posljednji čuli su tek psovke, udarce i uzvike gađenja izmiješane sa tupim
udarcima cipela u nastojanju prisutnih da se što prije udalje u bilo kojem smjeru.
Krle i ja smo bili najmudriji. pričekali smo da se stvar raščisti i tek kasnije prišli vratima
kuhinje, dok je u pogonu i dalje prema izlazima vladao zakon najjačega u stampedu. Dimbi
unutra nije primijetila strku pred kuhinjom jer je bila odveć zabavljena ulovom i već je lisici
odstranjivala glavu. kad nas je ugledala zadovoljno je rekla da je jelo najbolje ako je krzno
malo spaljeno a lisica živa prilikom guljenja kože. doimalo se da joj je drago što ima publiku,
makar i nas dvoje, da se malo pravi važna. i zaista, šepirila se dok je nožem rezbarila ostatke
mesa sa kože oko šapa, repa i anusa kojeg je još dodatno očistila žlicom. Krletu je bilo gadljivo
gledati ali se držala hrabro usprkos mirisu koji nije bio niti ugodan niti je jenjavao u svojoj
intenzivnosti.
voda je već vrila na plameniku i ja sam poželio sudjelovati ili barem biti od pomoći kako
bih se mogao pohvaliti da sam bio desna ruka takvome lovcu. Dimbi međutim nije htjela niti
čuti da joj itko pomaže pri obradi divlje lisice. možda i bolje; tko zna kako bih završio da sam
stajao bliže kada je lisica pljusnula u lonac s vodom. obezglavljeno truplo boje čovječje ribice u
tom se trenutku trgnulo i zaoralo preko lonca tako da se ovaj rastvorio kao kakva kapija i
raspustio kipuću vodu svuda po kuhinji. para je suknula uvis i na trenutak se ništa nije vidjelo
od vode i pare. Krle kriknu, ja dreknu, a samo je Dimbi ostala mirna jer je znala što se može
desiti. stajala je pored frižidera i pogledom pratila pomahnitalu bezglavu i oderanu beštiju
kako iscrtava spirale i šare po podu kuhinje. Truplo se na kraju skrilo pod kredenc iza kante za
smeće i tamo se smirilo ispuštajući piskavi zvuk kao kad kotao ispušta paru. Dimbi se nije
pokrenula dok se životinja nije sasvim smirila; znala je da ju nema smisla hvatati dok ova
jurca bez cilja jer je nemoguće predvidjeti u kojem će smjeru zavrpoljiti i čovjek tu samo gubi
energiju.
izgledalo je da sada napokon crkava iza kante. Dimbi je uzdahnula i sagnula se dolje
izgovarajući glupave riječi kao kad tetka tepa djetetu dok je polako pružala prste prema kutu u
kojem je čučala pomahnitala lisičja lešina. začuo sam nekoga iz zahoda kako povraća urlajući
kao vodenkonj osujećen u parenju. na trenutak sam se pitao kako Krle već stigla uteći u zahod,
a onda sam shvatio drugu uznemirujuću činjenicu, onu da smo Dimbi i ja sasvim sami ovdje
sa lisicom. prošlo me hladno na trenutak.
naša krotiteljica živadi se ukrutila gledajući u mrak iza kante a ruka ispružena naprijed
ispipavala je zrak iza kante, što je djelovalo vrlo jezivo. prošlo je nekoliko podužih trenutaka
potpune tišine prije nego je nastupio još jedan trenutak u kojem ih se odigralo još barem
nekoliko, ali takvom brzinom da uopće ne znam što se točno odigralo. Dimbi se prevalila na
leđa sa lisicom na licu dok sam ja ostao zabetoniran onako naslonjen na dovratak u potpunom
šoku. Potom su se obje našle na plohi pored sudopera suludo se hrvajući, pa su opet tresnule
na pod, odsklizale prema meni, pa natrag, bubnule o vrata frižidera i u konačnici su završile
između frižidera i gajbe pive gdje je Dimbi uspjela dograbiti jednu od boca, razbiti joj grlo i
onda otkrhnutom bocom rasparati nekoliko rezova na beštiji koja je priznala poraz nacrtavši
mlazovima krvi nekoliko živopisnih fresaka na zidu koje su me napunile nekim uzvišenim
osjećajem spram umjetnosti. Dimbi nije čekala novo uskrsnuće već je odbacila bocu, ustala i
nogom šutnula lisicu van iz kuhinje. Na trenutak sam refleksno pomislio da mi ona servira za
šut prema golu pa sam mi se noga trgnula prema cilju, zahvatila lisicu vrhom tenisice i
omogućivši mi da ju lansiram u krasnu parabolu preko pogona sve do kontrolnog pulta
četverobojke.
Ekipa se ustala i sa vriskom odobravanja popratila moj udarac zapljeskavši na kraju.
Dimbi me pogledala.
- "a jebi si mater" – rekla je – "sad si još ispo heroj"
- "kad si mi nabacila, kaj očeš sad?"
- "ma jedi govna. makni se" – mahnula je rukom i izašla je iz kuhinje nadrkana zbog
totalno neuspjelog ručka od divljači ili zbog izgubljenog trofeja. Ja joj nisam bio kriv. Na ulazu
u zahod mimoišla se sa Krletom i odvalila joj rame u prolazu; Krle me pogleda i primijeti da
joj buljim u komadić izrigotine na bradi pa ga hitro otare rukom i promuklo, osvrćući se
prema zahodu, zapita:
- "kaje bilo?"
- "niš. super sam ju šutnuo preko stroja tam do ulaza u doradu, viš di je" – pokazao
sam prstom lokaciju.
Iz zahoda se čuo šum vode, pljuskanje, rad vodokotlića i pičkaranje. Nas dvoje smo bacili
pogled u kuhinju koja je bila u totalnom neredu. Brzo je prišla teta Katica sa partvišem i
kantom u rukama, govoreći:
- "isuse bože, ko bu ovo počistio! maknite se deca, sad ću ja to..." – pogledala mi u oči
puna ushita i stegnula ruku rekavši – "ti si pravi dečec!".
Bacila se na posao.