4.

Gospodarstvo

4.1. Temeljni gospodarski pojmovi

Ekonomija je znanost koja proučava način na koji društva uporabljuju ograničene resurse za
proizvodnju korisnih dobara i kako ih raspodjeljuju između različitih skupina ljudi. Ekonomija
je zadovoljenje želja koje obuhvaćaju potrošnju dobara i usluga koje su proizvedene s
rijetkim resursima. Godinom nastanka ekonomije smatra se1776. i pojava knjige Adama
Smitha Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda.

• Predstavnici klasične ekonomije:

Adam Smith, David Ricardo, Jean Baptiste Say i Thomas Robert Malthus.
Svi su polazili od pretpostavke da je gospodarski sustav prirodni poredak i da intervencija
države nije poželjna, a država će najbolje obaviti svoju ulogu tako da ne čini ništa jer se
gospodarski sustav regulira sam prirodnim putem. Zastupali su ideju Laissez faire- laissez
passer što znači: ostavite ljudima da rade što hoće, pustite da stvari teku same od sebe.
Dva osnovna područja ekonomije su makroekonomija i mikroekonomija.
Makroekonomija je dio ekonomije koji proučava funkcioniranje gospodarstva u cjelini, a
Mikroekonomija je dio ekonomije koji proučava pojedine dijelove gospodarstva.
Gospodarstvo teži prema općoj ravnoteži – ukupno gospodarstvo utječe na svoje dijelove, i
obrnuto, dijelovi utječu na ukupno gospodarstvo. Osnovni problem svakog gospodarstva je
povezivanje ograničenih resursa i neograničenih želja ljudi. Takve pojave objašnjava zakon
ograničenosti. Zakon ograničenosti je zakon u ekonomiji koji objašnjava da su dobra
ograničena jer nema dovoljno resursa da se proizvedu sva dobra koja ljudi žele potrošiti. Mali
broj ljudi dosegne razinu na kojoj ima sve što želi. Bitno je razlikovati želje i potrebe. Odabir
jednog, znači odricanje od drugog. Oportunitetni trošak je iznos jednog dobra kojega se
treba odreći da bi se dobilo više drugoga, odnosno druga najbolja varijanta od koje se
odustaje.
Ekonomsko dobro je svaka stvar ili usluga koja je željena i rijetka. To su ograničena dobra
i jedino su ona predmet proizvodnje tj. privređivanja. Dijele se na proizvode i usluge. Neka
dobra mogu biti potrošačko dobro ( automobil kupljen za osobnu upotrebu ) i kapitalno
dobro ( automobil kupljen za pružanje prijevoznih usluga ).

Za proizvodnju dobara važno je kombinirati činitelje proizvodnje. Činitelji proizvodnje su:

1. prirodni resursi
2. rad
3. kapital
4. poduzetništvo
Temeljni gospodarski problemi s kojima se suočavaju sva društva mogu se svesti na tri
temeljna ekonomska pitanja:
1. što proizvoditi ( koja će se dobra proizvesti i u kojim količinama )
2. kako proizvoditi ( to je pitanje tehničke prirode i odnosi se na kombiniranja resursa uz
danu razinu tehnologije )
3. za koga proizvoditi ( za koga su namijenjena proizvodna dobra, za koje potrošače –
starije, žene, bolesne ili neke druge).

4.2. Gospodarski sustavi

Osnovne metode donošenja odluka prema temeljnim ekonomskim pitanjima su običaj,

komanda i tržište pa se prema tome mogu razlikovati sljedeći ekonomski sustavi:
• Običajna gospodarstava su zastupljena u prošlosti i danas u onim primitivnim
civilizacijama u kojima nema nacionalnog gospodarstva. Takva gospodarstva postoje unutar
obitelji ili plemena.
• Komandna (planska) gospodarstva su ona gospodarstva u kojima država donosi sve
odluke vezane za proizvodnju i raspodjelu. Država doslovno može određivati što će se jesti,
piti ili oblačiti, a resursi su uobičajeno državno vlasništvo. Takva gospodarstva su
karakteristična za komunističke sustave.
• Tržišna gospodarstva su ona u kojima se temeljna ekonomska pitanja rješavaju
posredovanjem ponude i potražnje i na toj osnovi formiranja cijena koje proizvođače tjeraju
na proizvodnju onog što je društveno potrebno. Za razliku od komandnog gospodarstva,
ovdje pojedinci donose ekonomske odluke, a država ima malu ulogu i to obično u zaštiti
prava pojedinaca i vlasništva.
• Mješovita gospodarstva se javljaju s elementima svih triju prethodnih. Odgovori na
temeljna pitanja daju se dijelom kroz tržište, dijelom državnom regulacijom, a neke se odluke
zasnivaju na običajima.

4.2.2. Tržište

Tržište je mjesto sučeljavanja ponude, potražnje i formiranja cijena. Tržište odgovara na

temeljna ekonomska pitanja (što, kako i za koga proizvoditi) putem osnovnih funkcija.
Tržišne funkcije:
• Selektivna funkcija znači učinkovit odabir proizvoda
• Alokacijska funkcija odnosi se na djelotvornu upotrebu činitelja proizvodnje i izbora
proizvodnih postupaka
• Distribucijska funkcija odnosi se na primarnu raspodjelu ukupnog dohotka
• Informacijska funkcija odnosi se na djelotvoran informacijski mehanizam prema određenim
potrošačima
• Razvojna funkcija znači uvođenje racionalnosti jer konkurencija tjera na stalnu brigu o
razvoju

Međutim, na tržištu je moguće ostvariti savršenu ili potpunu i nesavršenu ili nepotpunu
konkurenciju. Savršena konkurencija postoji na tržištu na kojem sve tvrtke proizvode
identične proizvode, a svaka je tvrtka tako mala da njen izbor razine proizvodnje ne utječe na
cijelu industriju. S druge strane, nepotpuna konkurencija je takvo stanje na tržištu u kojem
postoji jedan ili više subjekata koji mogu utjecati na formiranje cijena i količina koje se nude ili
traže. Posljedice tog stanja su previsoke cijene, manja potrošnja, visoki troškovi i manja
efikasnost. U nepotpunoj konkurenciji postoji snažna državna intervencija u ekonomske
procese i upravo država može poticati potpunu konkurenciju pomoću antimonopolske
politike. Tržišne strukture koje se javljaju u situaciji nepotpune ili nesavršene konkurencije su
monopol, monopson, duopol, duopson, oligopol i oligopson.
Monopol je trajna tržišna situacija gdje postoji samo jedan davatelj određene vrste proizvoda
ili usluga. Za monopolsku strukturu tržišta karakteristično je da na strani ponude postoji samo
jedan ponuđač – monopolist, a na strani potražnje samo jedan kupac – monopsonist. Bitna
karakteristika monopola je da može potpuno odrediti cijenu robe koju prodaje, bez obzira na
količinu koju nudi. Isto tako na strani potražnje monopsonist određuje po kojoj će cijeni robu
kupovati.
Duopol je tržišna situacija u kojoj djeluju samo dva ponuđača, odnosno prodavača
određenog dobra ili usluge, dok je broj kupaca velik. Karakteristika ove situacije je da svaka
aktivnost jednog ponuđača utječe na poziciju onog drugog, i traži od njega protumjeru. To
dovodi do sličnog ili istovjetnog ponašanja obaju ponuđača. Zato se duopol još naziva
djelomični ili parcijalni monopol. Analogno duopolu javlja se duopson. Duopson je tržišna
situacija u kojoj na tržištu postoje i na potražnju djeluju samo dva kupca za određeno dobro
ili uslugu, dok na strani ponude postoji veći broj ponuđača.
Oligopol je tržište na kojemu nekoliko, tek mali broj proizvođača međusobno konkurira
proizvodeći ista ili slična dobra. Oligopson je tržišno stanje gdje na strani potražnje sudjeluje
više kupaca.
Potpuno suprotno monopolu, duopolu i oligopolu postoji tržišna sloboda, a ona znači da je
tržište otvoreno za sve, profesionalce, amatere, domaće i strance te nije poželjno uplitanje
države. Takav stav izražen je u ideji Laissez-faire, odnosno u ideji potpune slobode na tržištu.
Ujedno i prema načelu nevidljive ruke (Bogatstvo naroda, A. Smith ) svaki je
intervencionizam države nepoželjan i štetan, jer smatra se da pojedince u ostvarivanju
vlastitih interesa vodi nevidljiva ruka kako bi se ostvario maksimum društvenog blagostanja.
To načelo se temelji na potpunoj konkurenciji i tržištu.

4.2.4. Novac i gospodarstvo

Novac je sve što služi kao općeprihvaćeno sredstvo plaćanja ili razmjene.
Osnovne funkcije novca su:
- sredstvo za razmjenu
- zajednička obračunska jedinica
- način održavanja vrijednosti i očuvanja bogatstva.
Najprimitivniji oblik razmjene je trampa odnosno razmjena robe za robu. Takav novac se
naziva robni ili naturalni novac.
Transakcijsku potražnju novca određuju pojedinci i organizacije koji trebaju novac kako bi ga
upotrijebili u transakcijama, bez obzira kupuju li različita potrošna dobra ili repromaterijal. Ako
kamatna stopa raste, potražnja za novcem pada. U mehanizmu stvaranja novca sudjeluju
stanovništvo i poduzetnici, središnja banka, poslovne banke i država. Stanovništvo i
poduzetnici ulažu gotov novac u banke na tekuće račune i tako stvaraju depozitni ili knjižni
novac,a banke na osnovi primljenih depozita kreditiraju stanovništvo i poduzetnike i tako
sudjeluju u ponudi novca.
Središnja ili emisijska banka, koju ima svaka država, obavlja transakcije, koordinira i
kreditira poslovne banke te preko njih uređuje novčani opticaj i određuje kamate – vodi
monetarno-kreditnu politiku. Osnovna funkcija središnje banke je izdavanje gotova novca.
Najvažnija aktivnost banaka je kreditiranje. Kreditiranje je pozajmljivanje novca uz određenu
kamatu, dok je kamata je naknada za pozajmljeni novac.

Kreditima banaka financiraju se i razne poslovne organizacije.

Poslovne organizacije su samostalne gospodarske organizacijske jedinice koje se koriste
gospodarskim resursima da bi proizvele dobra i ostvarile profit. U Republici Hrvatskoj status
poslovne organizacije utvrđen je Zakonom o trgovačkim društvima i trgovačko društvo je
definirano kao pravna osoba, a ne poduzeće. Četiri su osnovna oblika trgovačkih društava:
javno trgovačko društvo, komanditno društvo, dioničko društvo i društvo s ograničenom
odgovornošću.
Javno trgovačko društvo i komanditno društvo su društva osoba u kojima je temelj
povezivanja veza između članova koji ga čine, a temeljni kapital nije nužan da bi društvo
počelo raditi. Druga dva oblika trgovačkih društava, dioničko društvo i društvo s
ograničenom odgovornošću su društva kapitala u kojima je temelj povezivanja kapital, a
ne osoba.
Osim kreditima banaka poslovne organizacije financiraju se i emisijom, to jest izdavanjem
vlastitih vrijednosnih papira, obveznica ili dionica. Dionice su vrijednosni papiri koji se
emitiraju kada organizacije žele povećati vlastita sredstva , one čine idealni dio udjela
dioničkog društva. S druge strane, obveznice su vrijednosni papiri koji se emitiraju kada
organizacija želi uzeti kredit, odnosno izdaju se kao protuvrijednost za primljeni zajam.
Pribavljanje sredstava od nefinancijskih organizacija emitiranjem vrijednosnih papira naziva
se sekuritizacija. Uz dionice vežemo dividendu. To je dio profita dioničarskog društva koji
ostaje nakon odbitka akumulacije i pričuva te isplate članova upravnog i nadzornog odbora, a
dijeli se dioničarima tako da svakoj dionici pripada razmjerni dio, koji se također naziva
dividenda. Vrijednosnim papirima trguje se na burzi. Burza je posebno organizirana
institucija u kojoj se prema određenim pravilima trguje vrijednosnim papirima, devizama i
raznovrsnim dobrima uz sudjelovanje članova preko njihovih ovlaštenih posrednika

4.2.5. Ekonomski ciljevi i ekonomska politika

Ekonomski ciljevi se mogu podijeliti na mikroekonomske i makroekonomske ciljeve.

Makroekonomski ciljevi: Mikroekonomski ciljevi:
1.gospodarski rast 1.ekonomska učinkovitost
2. puna zaposlenost 2. pravedna raspodjela
3. stabilnost cijena 3. ekonomska sloboda
Ekonomska politika obuhvaća fiskalnu i monetarnu politiku. Ekonomskom politikom se
usmjeravaju, odnosno reguliraju ekonomski tijekovi u nekom društvu radi ostvarenja
ekonomskih ciljeva.
FISKALNA POLITIKA je dio ekonomske politike koji se služi javnim rashodima i porezima
radi ostvarenja makroekonomskih ciljeva. Fiskalna politika se sastoji od:
politike opće potrošnje (budžetska politika ili javni rashodi) i porezne politike.
a)Budžetska politika odnosi se na javne rashode i prihode, a budžet je novčani plan
prihoda i rashoda neke države za određeno razdoblje, najčešće za godinu dana. Moguće je
ostvarenje budžetskog deficita i budžetskog suficita. Budžetski deficit je stanje kada je
trošenje države veće nego prihodi od poreza. Budžetski suficit je stanje kada je trošenje
manje od prihoda.
b)Porezna politika odnosi se na vrste oporezivanja. Izravno oporezivanje obuhvaća osobne
poreze (na naslijeđe, imovinu, osobne dohotke),a neizravno oporezivanje je porez na
dodanu vrijednost (PDV). Mjere fiskalne politike su povećanje poreza i smanjenje državnog
trošenja.
Ekspanzijska fiskalna politika odnosi se povećanje proizvodnje i zaposlenosti smanjenjem
poreza ili povećavanjem javnih rashoda. Kontrakcijska ili antiinflacijska fiskalna politika
suzbija inflaciju povećavanjem poreza ili smanjenjem javnih rashoda,a istodobno se
smanjuje i ukupna proizvodnja i zaposlenost.
MONETARNA POLITIKA je dio ekonomske politike kojom država različitim instrumentima
kontrolira ponudu novca i tako utječe na gospodarska kretanja. Monetarnu politiku provodi
središnja banka, a osnovna funkcija je nadziranje ponude novca i kredita u zemlji.