BRACA U SVADJI

Uloge: Jesen, Zima, Ljeto, Proljeće, dječak Ivan, djevojčice Ana i Dora

Davno je to bilo kad je između četiri brata izbila svađa. Svađu nisu riješili pa se svaki zaputio na svoju
stranu. Dugo je vladao nemir i gnjev, ali ipak se dogovoriše i svatko je vladao točno 3 mjeseca u
godini. Nakon što su ptice to ispričale ljudima, oni im odlučiše dati imena, prozvali su ih Proljeće, Ljeto,
Jesen i Zima. Nakon mnogo vremena opet je izbio nemir i to su prvo primijetila djeca. Jesen je zaspala, a
doba Zime već je nastupilo. Djeca su jedva čekala prvi zimski snijeg jer su s njime obično
dolazili božićni praznici, pokloni i radost igre u snijegu.
Ivan: Kad će više prava zima?
U ovoj priči nešto ne štima!!
Ana: Imaš pravo, samo lišće nam pada,
Zbog toga se radost u mom srcu raspada.
Dora: Četiri brata se nikako ne slažu
i sad nama rade pravu gnjavažu.
Ana i Ivan: Četiri brata!?! Kakva brata!?!
Neće valjda biti rata!?!
Dora: Nema rata, al’ da samo vidite kakva su to 4 svata.
Sva’k se duri i sva’k je ljut, mozak im je postao odviše krut.
Ana: Ne razumijem te ništa, ali znam da mi je dosta ovog otpalog lišća!!
Ivan: Nedostaje mi snježni pokrivač, pa da nestanem u njemu da me nitko ne može nać’.
I tako djeca tužno nastaviše svoj put u školu, a mali vrapčići čuli su njihovu priču te odlučiše samo
probuditi Jesen. No kad su stigli do Jeseni, imali su što i vidjeti. Tri brata svađom grme, a pospana Jesen
ni da mrdne.

Zima: Moje je doba, diži se brate!

Nemoj da ti pokažem kako ja znam karate!
Jesen: Pusti me još 5 minuta samo,
Nećemo ništa riješiti ovom glupom galamom. (ZAHRČE)
Proljeće: Samo da znate, moje vrijeme će u dan doći,
Neću pustit da netko ostane ni preko noći!
Ljeto: Koja zbrka, koja strka, a sve zbog mojih dužih 5 minuta. (ZAJECA U PLAČ)

Zima, Proljeće: Ljeto, pa o čemu govoriš?!?

Nisi ti kriva što je Jesen pospan miš.
Ljeto: Ma jesam, jesam! Sve je moja krivnja!
Ja sam ta zbog koje Jesen drijema.
Moja sunčeva zraka bila je prejaka,
pa sad Jesen hrče i spava kao stara baka.
Zima: Onda imam lijek za to,
Odmaknite se svi jer ovo nije umiljato!
Ljeto i Proljeće odmaknuše se par koraka i u čudu se gledaju. A zima uzme veliki dah i pusti hladne,
studene vjetrove na svog brata. I kakav je prizor to bio, Jesen se s kreveta odbio
i u trenu razbudio, skoro je od straha posjedio.

Jesen: Pa što je vama, jeste li ludi?!?

Kakvi su ovo sada apsurdi??
Zima, Proljeće, Ljeto: Nema apsurda brate naš,
Gotov je sada i tvoj čas.
Prijestolje pusti i Zimi ga prepusti.
Jesen: Zovem primirje između nas
I neka krene od dan danas.
Zima, Proljeće, Ljeto: Dobra je ideja tvoja,
Neka nam je malo spokoja.

I tako se braća izmiriše, a Zima stupi snažno. Jutro je već bilo mrazno, a na dječjim licima osmijeh silazio
nije. A kad prve pahulje su pale, ne zna se gdje je veselju kraj.

Ana: Ovo nam je falilo, baš ovo, ovo pravo snježno bjelilo.
Dora: Ovo je idila, prava idila,
Napokon se prava zima sredila.
Ivan: A znate što slijedi, najbolji dio
Snijega u obilju dok praznici traju!!

Ana, Dora, Ivan: Zimska radost je počela!! Juhu, juhu, juhu!!!

I zima krene s malim zakašnjenjem, ali ipak je obradovala dječja lica. Tako kod braće nema više svađe,
svatko kad treba u svoje vrijeme zađe. Pouka ovdje bila je jasna: Nema u svađi dobrog tasta!