MOLIM SVE OSJETLJIVE DA NE ČITAJU.

42. Dan

Ne vjerujem da bi Mira ovo, što ću sada uraditi, odobrila iz prve, ali osjećam da bi sada ipak to uradila. Pokušaću da
budem kratak.

Prekjuče, 40. dan, je bio oblačan, vjetrovit, vlažan, i prohladan dan, pa su se probudili sinusi i sve mi visi iznad i oko očiju.
Glava podbula, ne znam da li od sinusa ili od života.

Juče, 41. dan, prvi put poslije dugo vremena, nisam ustao do poslijepodne. Jednostavno, ni ruke, ni noge, ni tijelo, glava,
nisu me slušali. Kao da nisu imali ni snage, ni motiva da prorade. Bio sam samo dio okruženja, vegetirajući sam i
bespomoćan.

Danas, 42. dan, sjećam se.

24. decembra, 2013., javljeno mi je iz bolnice:

1. Prestani raditi,
2. Imao si masivni srčani udar, koji je prošao neprimjećeno,
3. Imaš 3 aneurizma u stomaku, koji čekaju da prsnu, i
4. Imaš rak u desnom bubregu.
5. Ne brini, sve ćemo mi remontovati kao što vi remontujete nuklearnu elektranu.

Najeteže mi je bilo kako to kazati mojoj Miri.

Uvjek sam pokušavao da ju zaštitim od životnih stresova i udara, jer bila mi je kao skupocjena kristalna figura poslije
preživljene dječije paralize u drugoj godini, 13 operacija sa potpunom anestezijom u kasnijem životu od kojih smo 6
zajedno prebrodili, te dugogodišnjom borbom sa tiroidnom žljezdom i pritiskom. Protjerivanje iz Sarajeva, gubitak svega,
stvari, zabilježenih uspomena, karijere. Izbjeglice u sopstenoj zemlji. Beznađe. Obnavljanje života u Kanadi. Nije bilo lako
ali uvjek sam bio zadovoljan i srećan kada je ona to bila.

Preživio sam 3 operacije, dvije uspješne i jedan pokušaj, i sada mi kažu da sam medicinsko čudo. Zadnje kontrole
pokazuju da je sve pod kontrolom. Bez moje Mire to sigurno ne bih bio. Kao da je ostatak svoje životne energije prelila u
mene.

Pokušaću da opišem jedan običan dan u našem životu iz perioda mog opravka poslije opracija.

Iz navike, ustajao sam oko 5 ujutro. Kafa, čitanje vijesti, lutanje po svjetu i vremenu. Prva dva lijeka. Doručak. Druga tura,
4 lijeka. Tjerao sam Miru da se odmara. Dugo bi ostajala naveče gledajući svoje serijale i televiziju iz otadžbine.

Kada bih, oko 8 čuo vrata od spavaće sobe, nastavljao sam vodu za kafu da provri prije nego Mira završi jutarnju toaletu.
Dok je ulazila sa osmijehom u dnevnu sobu, poželjela bi dobro jutro i prebrojala koliko sam puta ustajao prethodne noći.
Ona bi ukuvavala kafu. Uz zvučno treskanje šoljica na tanjurićima i džezve donosila je tacnu sa kafom.

Poslije kafe, pitala bi “Jesi li uzeo sve lijekove?”. “Jesi li doručkovao?”. “Jesi li popio sirutku od kozjeg mlijeka?”. “Da li te
šta boli?”. Ako bi ju odgovori zadovoljili, rekla bi “Oblači se, i u šetnju!” strogo i bezpogovorno. Pola sata šetnje ujutru i
sat poslijepodne su dio terapije za održanje sposobnosti hoda poslije dvanestočasovne otvorene operacije aneurizama.

1
Po povratku, ispred mog kompjutera, bi me čekala tacna sa tanjurom očišćenog nara. Natavljala je da radi u kuhinji sa
vedrinom koja me je uzdizala. Dnevna supa. Ručak u skladu sa pomoćnim ili možda glavnim liječenjem od raka. Samo da
zgotovi sok od povrća i voća, koji je bio dio objeda, uzimalo joj je 2 do 3 sata. Pomagao sam kada i koliko bi me dozvolila.
Dala bi mi spisak šta treba kupiti za sutra.

Zajednički ručak sam ja servirao. Poslije bih očistio kuhinju, oprao sudove i bacio smeće. Onda 2-3 sata odmora. Ona na
jednom paralelnom kauču, ja na drugom. Ona sa svojim serijalima i televizjskim emisijama na svom novom komjuteru. Ja
sa nekim sportom na kanadskoj televiziji ili ratnom filmu na mom starom kompjuteru, sve bez zvuka da njoj ne bi
smetalo, iako je govorila “Pojačaj, meni ne smeta”.

Zatim bi bilo, “Hajde, popij popodnevnu dozu lijekova, i u šetnju”.

Večeru bih ja pripremao po njenoj želji. O kako je volila, zaprženu puru sa čvarcima. Ona je bila ponosna kada mi je
kuvala njen čaj. Sastojke još imam, ali ne znam šta su.

Zašto dođe taj 9. jun. Dan pred moj rođendan.

Destak dana ranije, izgubio sam pojam o vremenu, poslije razgovora sa kčerkom, reče mi “Idi kupi taj satić što ga Mika
želi, pa da joj odnesemo”. Tako i bi. Sutra ili prekosutra odosmo kod unučadi i kčerke. Od te posjete ostala mi je samo
slika kada je Mira, što sad vidim, bila onemogućena da se oprosti kako je željela. To nije bilo ništa novo ali je poslije
postalo značajno. Oped je, dok smo se vraćali, u svojoj skromnosti prokomentarisala “Pusti to. Šta da se radi. Ona to ne
vidi. Treba joj pomoći.”

Tog 9. juna, Mira mi je pripremila nar, držala se dnevne procedure. Ništa nije ukazivalo na dolazeće.

Da, u zadnje vrijeme mi se činilo da djeluje malo umorno i to me je brinulo. Na sva moja pitanja “Kako si?”. Odgovarala je
“Dobro”, a na “Jel te šta boli?”, odgovarala je “Ne”. Tako se ponašala jedna moja tetka do 92. Tri-četiri mjeseca ranije,
Mira je bila na generalnom pregledu kod porodičnog ljekara. Svi nalazi su joj bili uredni.

Po Mirinoj želji, obnavljali smo kuhinju i kupatilo. Majstor radi. Bučno je.

Oko 2 poslije podne, Mira da se skloni od buke ode i leže da čita u spavaćoj sobi. Sa majstorom sam. Postavlja novu
kuhinju koju je Mira izabrala u cijelosti, i pločice i kabinete. Obilazim Miru povremeno. U 4 sata poslijepodne ispriča mi
moja Mira vic i nasmija se.

Majstor me zovnu. Vratih se za par minuta.

Zatičem Miru sa grčem na licu, iskrivljene usne, sa nekom pepeljastom bojom. Zovem hitnu. Dok pričam sa dispečerom,
Mira viče “Ne zovi ih, neću nigdje”. Dolaze za 5-6 minuta. Ona bi da ostane, da ne ide. Za slijedećih petnaestak minuta
stižemo u bolnicu. Mira me pita “Zašto si me ovdje doveo?”.

U prijemnom odjeljenju smo sami pa se odmah okupljaju ljekari. U narednih petnaestak minuta, Mira preživljava
moždani udar. Lijeva, njena zdrava, strana je oduzeta. Zovu transport do torontanskog centra za moždane udare, gdje
ako se stigne u prva 2-3 sata, vračaju u normalno stane u preko 90% slučajeva. Ja sam svo vrijeme kraj Mire. Dolazi
doktorica sa pokretnim ultrazvučnim aparatom. Prelazi po Mirinom tijelu. Zaustavlja se na srcu. Srčana opna udaljena je
svuda okolo srca po nekoliko centimentara. Otkazuju traženi transport.

Zovu kardiologa operatora od kuće. Stiže za dvadesetak minuta. Daje je mi da potpišem odobrenje za drenažu srčane
opne. 1% je smrtnost. Za pola sata ili sat, doktor izlazi i zadovoljno mi kaže “Uspjeo sam”. Odlazi.

2
Sve se još dešava u prijemnom. Dolaze sa pokretnim aparatom za snimanje sa X-zracima. Ima se šta vidjeti. Otprilike
trećina pluća joj radi. Tu negdje stiže i kčerka. Ja se pomalo gubim. Napraviše CT glave. Grudvice svuda, i u kostima. Rak
raširen pocijelom organizmu.

Prebacuju ju u odjeljenje za kritične slučajeve. Nesvjesna je. Ponekad odgovara stiskom ruke, ili se nama tako čini zato
što želimo da to osjetimo. Pitaju me “Da li da ju uključimo na aparate? Možemo joj produžiti koji dan ali treba da joj kroz
grkljan postavimo cijev, može biti i lomljenja rebara kod ponovnog pokretanja srca...”. Ne odgovaram do jutra. Tada im
kažem “Živjela je sa dostojanstvom, pa neka tako i umre. Nemojte da ima bolove”. Od tada je bila prepuštena njenim
organima koji polako otkazuju...

Neću opisivati 10. (moj rođendan), 11. i 12. jun. To je bilo bauljanje u vremenu i prostoru.

Za 13. jun, imam zakazan šestomječni kontrolni pregled kod onkologa. Mira se pripremala da me prati kao i uvjek.
Naručila da kupim piće koje doktor voli. Odabrala šta da obuče. Umjesto nje, kčerka ide sa mnom. Doktor nas prima
preko reda i kaže “Prema svim nalazima, Vi ste vjerovatno ‘cancer free’ “. Kčerka skače od sreće. Vračamo se u bolnicu i
saopštavam Miri, kao da me čuje. Čini mi se da mi je odgovorila stiskom. Slijedeće noći, iza ponoći prestaje da diše.

Na pogrebu, otkrivam 3 njene djevojačke želje, da zapleše, da dobije kčerku, i da ju operiše najbolji ortoped na svijetu.
Sve su ostvarene. Zahvalih se Miri za lijepi život koji smo imali.

40 dana sam išao Miri na grob. Pričao sa njom. Čuo sam kada mi je rekla “Hvala ti na svemu”.

Da ne bi okupljanja poslije sahrane, ne bih saznao gdje mi je granica trpljenja poniženja. Ponovi se oped, i sva prethodna
poredaše mi se pred očima. Bih odbaćen od dragih i jedinih, kao stara poderana čarapa.

Sada sam svjestan da nema više. Da sam sam. Da treba u ovom nepoznatom vremenu koje mi je ostalo, da pokušam da
posvršavam zajedničke poslove što su ostali.

Ako mi Bog da života poslije toga, razmisliću tada šta i kako dalje.