EGZEGEZA SINOPTIKA

ZAPISI S PREDAVANJA 2016./2017.

p.s. ovo je prepisano iz bilježnice s predavanja bez ikakve gramatičke, smislene i druge analize ISKLJUČIVO kao pomoć u
pripremanju ispita

EVANĐELJE PO MATEJU

Mt 1,1 – 1,17 rodoslovlje Isusa Krista , grč. Biblos genetos (knjiga rađanja, postanka)

Isus je sin Abrahamov (vrijeme patrijarha, vrijeme božjih obećanja prorocima) i sin Davidov (vrijeme
proroka). Matej uzima dva starozavjetna lika pomoću kojih definira identitet Isusa Krista. Sin Davidov
– Krist kao Mesija, Pomazanik; Davidu je obećano da mu potomstvo neće nestati; u Isusu Kristu je
ispunjeno obećanje koje je Bog dao Davidu. Isto tako je i s Abrahamom, obećanje potomstva i zemlje.
Ono što ujedinjuje Davida i Abrahama je obećanje stoga se može reći da je Isus Sin Obećanja. Isto
tako možemo reći da je Isus ispunjenje proroka . Isus izranja iz Pisma, Staroga Zavjeta; Onaj Bog koji
se objavio u Pismu sada se objavljuje u Isusu Kristu.
Bog u Mesiji konačno ispunjava svoja obećanja, a Matej daje doznanja da je taj Mesija Isus (Sin
Davidov, Sin Božji, Sin Marijin), dakle jedna povijesna osoba koja je rođena od Marije. Isus je došao
ispuniti Toru, a ne dokinuti ( Mt 5, 17) – Gora se povezuje sa gorom Sinaj gdje je Mojsije razgovorao s
Bogom lice u lice (10 zapovijedi Božjih – Zakon); Isus je dakle i ispunjenje Zakona te nam Isus Krist
pokazuje točno onako kako treba vršiti Zakon (poput čovjeka iz Ps 1,1 Zakon nisu pravila kojih se
slijepo drži – o Zakonu se misli, razmišlja, uživa, želi ga se vršiti iz gušta i jer je spoznao njegov smisao
spoznao je da je to čin Božje ljubavi).
U Starom Zavjetu ima više pralikova uz Isusa Krista ( David, Abraham, Mojsije, Abel, Josip,...) – svi oni
djelomično zahvaćaju Otajstvo Isusa Krista.

U Mt 1,1 se ne koristi izraz pralik, ali mi kažemo da je David Pralik Isusa Krista, on je kralj po Božjem
srcu. Božja naklonost prema kralju Davidu je neuništiva unatoč svemu tako i Božja naklonost Isusu
Kristu.

David je bio grešan i slab čovjek (Ps 51) ali je ipak pralik Isusa Krista zato jer je na sebe preuzeo sve
grijehe, tj. na njega su svi bačeni (i koje je počinio i koje nije). Zato je on pralik Isusa Krista na jedan
paradoksalan način (sve je grijehe uzeo na sebe) no s jednom razlikom što David nije bio razapet, iako
je na svojim leđima nosio teret grijeha.

Postoje tako i sličnosti Isusa i Abrahama – njih dvojica su slični po vjeri – poslušni do kraja (Isus je
vjernik i sam sebe definira vjernikom baš poput Abrahama njihova je vjera potpuna).

Izak je također pralik Isusov jer je trebao biti žrtvovan, nosi na svojim ramenima drva (križ kod Isusa).

Mt 1, 3 – prva žena koju Matej u rodoslovlju spominje je Tamara koja je iz razdoblja patrijarha (Knjiga
Postanka). Tamara je Judi bila nevjesta – sinovljeva žena, kad je taj sin umro, ona se udala za Onana,
drugog sina, ali on to nije htio (ostaviti potomstvo) te ga je Bog kaznio i ubio pa se Tamara obukla u
prostitku i začela sa svekrom, a onda kaže da je ona pravednija od njega. Time se želi reći kako Isus ne
pripada sređenoj, idelanoj obitelji, nego grešnoj obitelji tj. grešnom čovječanstvu.

1
Mt 1, 5 – Druga žena koju Matej spominje je Rahaba (spominje se kod Jošue,a stoji na razmeđu
između Mojsija i ulaska u obećanu Zemlju; ona živi u Jerihonu i sakrila je uhode izraelske kada su došli
izviditi zemlju) . Rahaba je po profesiji bila prostituka te spada u Isusovo rodoslovlje. Rahaba rađa
Boaza koji ide za Rutom; Rahaba nije židovka kao Tamara, ali je imala sklonost prema židovskom
narodu te se udala za židova.

Treća žena je Ruta koja je bila jedina bezprijekorna (razdoblje sudaca) te spada u kategoriju stranaca.
To je bila Moabkinja – Moabci i Izraelci su bili u neprijateljskim odnosima jer im Moabci nisu dozvolili
da prijeđu dok su putovali u Obećanu zemlju. Ruta se u potpunosti priklanja Jahvi, ona je Davidova
prabaka.

Mt 1, 6 – Četvrta žena je bivša žena Urije Hetita BAT –ŠEBA (razdoblje kraljeva). Ona je na neki način
žrtva Davidove želje i incijative.

Mt 1, 16 - Peta žena je Marija te se događa prevrat jer se mijenja način govora, Josip je muž Marije i
ne kaže se da se Josipu rodio Isus već se od Marije rodio Isus koji se zove Krist. Isus je rođen od
Djevice (to Matej jasno ističe baš kao što i Luka ističe da je Isus začet po Duhu Svetom na jedan
poseban način). Josip je Isusu zakoniti otac, a Isus je Josipov Sin, rodoslovlje Isusu omogućuje
legitimitet, no Josip nije Isusu biološki otac.

Teološko značenje Isusova djevičanskog začeća je u tome što je Isus od samog začeća Sin Božji.
Možemo reći da kada bi bio začet od dvoje ljudi, došlo bi u pitanje Isusovo božanstvo i Otajstvo
utjelovljenja. Da je Isus rođen ljudskim putem, tj. da je tek jedan običan član rodoslovlja, to bi značilo
da ljudski rod sam od sebe rađa spasitelja. Ljudski rod nije sposoban sam sebi roditi spasitelja, te se
on rađa jednim posebnim, vrhunskim Božjim zahvatom.

Sa Isusom ovo rodoslovlje prestaje; Isus nema tjelesnog potomka.

Mt 1, 23 – ovaj redak evanđelist preuzima iz Iz 7,14 – unutar biblijska interpretacija (ona se izvodi
tako da se stariji tekstovi ponovno prepričaju ili parafraziraju, a ne čine tako da prizvoljno tumače).
Tekst iz Iz 7,14 je iz 8 st prije Krista (Aram je ime za Siriju; Ahaz odbija koaliciju protiv Asirije (sa
sirijskim i izraelskim kraljem) pa ga ova dvojica napadaju; Izaija dolazi Ahazu da ga ohrabri da se ne
boji sukoba; Ahaz je već skovao planove s Egiptom te nema povjerenja u Boga te odbija božju pomoć
ali to skriva pod pobožnošću te ga prorok Izaija razotkrije).
Riječ djevica na hebrejski ALMA - ne znači nužno djevica, već mlada žena koja može biti udana ili
neudana a na hebrejski se djevica kaže betula,a septuaginta ova dva naziva prevodi na grčki partenos
i taj izraz znači djevica.

Ahaz je bio zao i loš kralj, a naslijedio ga je Ezekija koji je bio, dobar i pravedan kralj koji je služio
narodu, a to bi mogao biti taj znak Božji tj. znak da je Bog snažan. Ezekiju je naslijedio Manaše koji je
bio gori od Ahaza. To dalje znači da je ona riječ proroka Izaije nije ostvarila potpuno; Ezekija je bio
samo jedan znak, a ne potpuna stvarnost jer ga je Manaše odmah naslijedio kao loš. Iskustvo dobrog
kralja Ezekije hrani nadu i vjeru u dolazak pravog kralja koji će ispuniti ove Izaijine riječi (Mesija = Isus
Krist). Dakle Iz 7, 14 je ispunjeno u Isusu Kristu te je u njemu ovaj tekst doživio puninu interpretacije.

Mt 1, 24 – 25 Djevičansko rođenje Isusa Krista priznaju sve veće kršćanske Crkve no Marijino vječno
djevičanstvo je poprište razilaženja. Katolička tradicija kaže da je Marija i dalje ostala djevicom.
Marijino djevičanstvo može shvatiti na dva načina: 1) tzv. protestantski način – Josip i Marija do

2
Isusova rođenja nisu imali spolne odnose, ali nakon toga su imali 2)tzv. katolički način – ovaj tekst
govori o tome što je bilo do rođenja Isusova, a što je bilo poslije nije rečeno. Ovdje se vjera oslanja na
tradiciju Crkve koja smatra da je Marija ostala djevicom prije, u i nakon poroda. O Marijinom
djevičanstvu poslije rođenja Isusova pismo ne govori ništa; Pitanje je hoćeš li vjerovati tradiciji Crkve
ili ne.

Povijesno kritička metoda istražuje tekst kako bi došao do značaja tog teksta za tu konkretnu
povijesnu situaciju i što je htio reći prvim čitateljima tog teksta (naslovnicima). U tekstovima u Biblije
je sadržana Božja objava te su ti tekstovi nadhnuti te se mogu aktualizirati. Čitanje s vjerom u vjeri.
Da bi smo mogli čitati u vjeri, moramo počinjati s pretpostavkom vjere ( Bibliju drugačije čitaju vjernik
i nevjernik). Aktualizacija teksta iz Biblije je potrebna jer uzimamo Sveto Pismo kao Božju objavu
(teološka postavka) te nam je poruka teksta važnija od povijesnog konteksta koji je oblikovao tekst.
Poruka teksta je nadvremenska a to znači da u svakom vremenu taj tekst ima što izreći.

Mt 1, 18 - Nakon što je Matej opisao Isusovo rodoslovlje i učvrstio njegovu ljudsku povijest
pripovijeda Isusovo rođenje i djetinjstvo i to iz Josipove perpsektive - Josip je aktivni lik a ne Marija.

Mt 2, 1 – Poklon mudraca – kralj – mudrac – grč. Magoi (i to bez člana) to znači da se ne misli na
točno određene mage, nego kaže da su bili magi s istoka (istok je simbol mudrosti pa tamo stoji
mudraci). Poklon mudraca je ovdje bez povijesnih okolnosti Isusova rođenja (kao kod Luke). U Mateju
se nigdje ne spominje broj od 3 kralja, mudraca nego se taj broj izvodi iz 3 poklona – zlato tamjan i
smirna, A Izaija govori o 3 kralja iz Sabe.

Mt 2, 11 – Prijestolje Mudrosti (Marija) – mudraci se klanjaju pravoj mudrosti.

Mt 3 –navještaj Kraljevstva Božjega započinje s navještajem Ivana Krstitelja. Matej upotrebljava izraz
Kraljevstvo nebesko, a ne KB kao kod Luke i Marka (vjerojatno zbog toga što je Matej kao i židovi
bojao izgovora Božjeg imena – što ide u prilog teoriji da je Matej napisao evanđelje na aramejskom
koji je bliži židovsko – semitskom jeziku)

BLAŽENSTVA:

Mt 5, 1 – 7,29 Isusov govor na gori: Njemu prethodi poziv prve četvorice učenika. Ovaj govor je
posebnost Matejeva evanđelja. Matej ima jednu strateški postavljenu cjelinu GOVOR NA GORI koja
nam želi prikazati Isusa kao novog Mojsija.

Mt 5, 1 – na gori – Isus Krist navodi različite tekstove iz Pisma i tumači ih na svoj način. ) 9 je
blaženstava. (grč. Makarios – blaženi).

Blaženstva kao magna carta kršćanskog života i duhovnosti, ali ovdje definitvno nema kerigme ( što je
manjak - kerigma je kršćanski navještaj o Muci, Smrti i Uskrsnuću Isusa Krista.) Cilj blaženstava je da
uvedu u govor na gori; oni donose uvjete pod kojim kršćani mogu shvaćati njegovu riječ; mijenjaju
stav koji treba biti drugčiji od stava drugih ljudi kako bi mogli slušati, shvaćati i vršiti Božje riječi.
Blaženstva donose Božju logiku, a ne ljudsku (prizemnu), blaženstva su u sebi paradoksalna. Isus u
blaženstvima poziva na promjenu načina razmišljanja te na stav da prihvaćaš sve životne situacije kao
dobre te tako stvarati platformu za nadu.

3
Mt 5,3 Blaženi siromašni duhom - s ovim počinje Isusov konkretniji govor na gori. Poziv na
maksimalnu otvorenost primanja – siromasi su prisljeni primati pomoć i ne mogu davati jer nemaju;
moraju primiti da bi mogli živjeti. Isus traži takav stav primanja od svojih slušatelja – potrebna je
poniznost i odbacivanje predradsuda te je to poziv da se poput siromaha otvore njegovoj riječi.

Mt 5, 13 – 16 Isus govori i mnoštvu i učenicima. U tom mnoštvu svatko može biti Isusov učenik
ukoliko uči. Pitanje je hoćeš li ostati utopljen u masi, ili bit učenik – svjetlo koje tama ne može uništiti.
Nastup kršćanina ne treba biti nasilan jer ni svjetlo na svijeći nije nasilno ( ne svjetli kao požar nego
kao svjetlo).

Mt 5, 17 – 19 Isus jasno pokazuje da svoj govor temelji na Petoknjižju koje ne dokida nego ispunja.

Mt 5, 20 Ovo kaže ne zato što se Zakon ne vrši, nego baš da se ispuni; Pismoznanci i farizeji ne
ispunjavaju zakon nego ga vrše a to može biti površno. Isus poziva učenike na dublje shvaćanje
ispunjavanja zakona.

Mt 5, 21 – 22 Čuli ste da je rečeno, a ja vam kaže- to su ANTITEZE. Neki ih nazivaju superteze jer ih
Isus nadograđuje, nadilazi ono što je rečeno. Neki govore da bi ovo bio govor o višoj pravednosti.
Najbolji način da se ovaj govor nazove jest da Isus kaže da on ne govori od sebe već govori ono što je
čuo OD OCA- ovo znači da Isus nije jedan od mnoštva učitelja koji daju svoja prozivoljna tumačenja
već da je ono što je čuo od Oca točno ono što je Bog pod tim propisom mislio. Isus ne misli samo na
fizičko ubojstvo već i na negativne emocije tj. djelovanje na temelju te negativne emocije (npr. na
temelju srdže prekinuti prijateljstvo – to je ubijanje odnosa). Ubijanje je isključivanje zajednice
(eskomunikacija). Grijehe prema Bogu i bližnjemu razlikujemo ali ih ne razdvajamo.

Mt 5, 27 – 32 Isusova zapovijed ne poželi tuđe žene ispravno interpretira i povezuje u zapovijed ne

vrši preljub. Ako se 10 zapovijed ne bude kršila vjerojatno neće ni ostale. Isusov govor je na moralnoj,
a ne na pravnoj razini. Pod požudom se ovdje ne misli na prirodni nagon, već na želju da posjedujemo
to. Oku i ruci je zajedničko što imamo 2 oka i 2 ruke: Isus kaže da se iskopa jedno oko i jedna ruka, tj.
Isus hoće reći da je čovjek u sebi podjeljen, jedno da gleda gdje treba a drugo gdje ne treba. (Mt 19,
3 – 9 Detaljno razrađuje pitanje otpusta.) U pravoslavaca se izraz bludništvo odnosi na preljub. Mi
tvrdimo da se ne misli nužno na preljub; na bludništvo se misli u smislu incesta (ženidba u Svetom
Pismu je odnos osoba koje su u zabranjenom krvnom srodstvu do 4 koljena – uključivo). Onaj tko
otpusti svoju ženu osim da je mora otpustiti jer ženidba nije valjana.

4
EVANĐELJE PO MARKU

Ukratko o podjeli evanđelja:

Mk 1-8 govore o 3 godine Isusova javnog djelovanja

Mk 8,9,10 poglavlja je put u Jeruzalem iz Galileje – Cezareje Filipove.
Mk 11 -16 govore o Isusovom posljednjem tjednu životu ( taj tjedan počinje s mesijanskim ulaskom u
Jeruzalem – otkrivena je mesijanska tajna – otkrivanje te tajne dolazi u određeno vrijeme. Mesija se
objavljuje – objava je prihvaćanje nečega što dolazi iz vana, što je dar, a ne plod razmišljanja ili
zaključak na temelju istraživanja. U Isusovoj muci imamo objavu Isusa kao Mesije.)

Mk 1,1 – jedino evanđelje koje sebe naziva evanđeljem ( a smatramo ga utemeljiteljem evanđelja kao
književne forme – narativni navještaj Isusa Krista). Početak u užem smislu se misli na propovijedanje
Ivana Krstitelja, a u širem smislu je to čitav Stari zavjet, ono što je prethodilo Kristovu dolasku.
Evanđelje je vijest o dolasku te samim time prethodi dolasku Isua Krista. U Prvoj rečenici upoznajemo
identitet Isusov da je on Isus Krist Sin Božji. Kroz evanđelje se provlači Mesijanska tajna koju učenici
trebaju otkriti.

Mk 1, 2 – misli se na knjigu proroka Izaije, ali zapravo tek drugi dio citata je iz Izaije a prvi dio je iz
proroka Malahije (Mal 3, 1) i to nije doslovan već interpretiran. Unutar biblijskom interpretacijom
mlađi tekst modificira stariji. U Malahije su u igri dva lika, a u Marka se javlja još jedan; a taj treći lik je
Isus. U Malahije je Jahve onaj koji šalje glasnika i to pred svojim licem, a u Marka taj isti lik pripravlja
put pred Isusom (vrlo smion Markov tekst gdje on uvodi lik kojeg izjednačava s Jahvom što je vrlo
hrabro u odnosu na Stari Zavjet).Najavljen je i Mesija, ali i njegov glasnik preteča ( Ivan Krstitelj).

Mk 1, 3 – možemo čitati ovako: Glas viče u pustiniji piprravite... ali mi se oslanjamo na tradicionalno
čitanje Biblije. Sam Ivan Krsititelj je boravio u pustinji i pripravlja put Gospodinu. Pustinja je ambijent
gdje su mogućnosti dvostrukog života svedene na minimum. U Teološkom smislu bi to značilo da je
dvostruki život služenje dvojici gospodara (npr. Bogu i novcu), služiti treba samo jednom pravom
gospodaru – Bogu, to je bit neživljenja dvostrukog života je borba protiv idolatrije ( Izrael u pustinji).

Mk 1, 4 – Ivan je u pustinji krstio (grč. Baptiso – uranjati) i propovijedao krst obraćenja. Sastavni dio
krštenja je i propovijedanje, poučavanje i time je Ivan Krstitelj pripravljao put Gospodinu. Poruka je
konstitutivni element krštenja. Uranjanje u vodu nije bila uobičajna obredna praksa u to doba za
židove. Ne radi se o obrednom pranju već o činu koji se jednom u životu čini. Ivan čini nešto što nije u
redovitoj židovskoj praksi i zbog toga ima problema. Ivan je svećeničkog roda, Ivan ne ide u hram
nego u pustinju.

Mk 1, 6 – Ivan svećeničkog roda – svećenici su imali posebnu odjeću (lanena) koja je bila kao status
višega sloja, dok su siromašni nosili vunenu i kožnu odjeću. Ivan bi po svom staležu i rodu mogao
nositi lanenu odjeću, a on nosi najgoru;pokorničku od devine dlake i to s kožnim pojasom a u Svetom
Pismu su to nosili samo on i Ilija(Ilija je već došao). 2 Kr 1, 5 – Ilija je već došao Ivanu Krstitelju, a Ilija
se od drugih proroka razlikuje po tome što je najsličniji Mojsiju – obojica su imali susret s Bogom na
Horebu, još jedna sličnost s Mojsijem je smrt Ilijina – opis je sličan. Prije dana Gospodnjih dolazi Ilija.

Mk 1, 7 – odriješiti obuću je bio posao roba, sluge, a to je slika koliko je Isus nadvisio Ivana. Ivan u
znanju, svećeničkom podrijeklu, snazi, govori da nije dostojan.

5
Mk 1, 8 – Ivan daje ono što on može dati, a to je vanjski znak krštenja – uranjanje ali više od toga ne
može dati – sami sadržaj krštenja (krštenje Duhom Svetim) – Ivan ne može dati Boga. Duhom Svetim
krsti samo Krist, on daje značenje krštenju, a to nas dovodi do zaključka da je On Bog. Krštenje Ivana
Krstitelja ne može dati pravo zajedništvo s Bogom.

Mk 1, 9 – Zašto se Isus trebao krstiti? Isus nije imao grijeha, ovo je reduciranje krštenja. Drugi ljudi
kod krštenja ispovijedaju grijehe, a kod Isusa dolazi objava s nebesa. Tu se objavljuje i otkriva tko si,
koji je tvoj identitet. Ovi ispovijedaju svoj identitet grešnika, a Isus takđer ispovijeda svoj identitet, a
njegov identitet je bez grijeha.

Mk 1, 10 - Na mjestu gdje stoji ispovijedanje grijeha stoji objava s nebesa u krštenju Isusa. Tako i u
našem krštenju – tako i u našem krštenju mi smo grešnici koji smo potrebni čišćenja za zajedništvo s
Bogom. Otvorena nebesa – nema prepreke između Boga i Isusa – Duh silazi na nj. To znači da sve što
Isus čini je Božje djelo.Lik goluba označava solidarnost i njegovo poslanje – uspostava zajedništva s
ljudima.

Mk 1, 12- 13 – Pustinja kao ambijent gdje su mogućnosti dvostrukog života svedene na minimum.
„nagnao ga Duh u pustinju“ – tim se želi reći da se sve odvija po Božjem planu, tj. da je to Božje
djelovanje. Mk navodi ali ne opisuje Isusov boravak u pustinji i ne spominje da je postio., dapače
„anđeli mu služahu“ i vjerojatno su mu donosili hranu. Sotona, zvijeri i anđeli nisu ljudska bića, a nisu
ni bogovi – prethodno je opisan Isusov odnos s Bogom i ljudima. Isusov odnos sa Sotonom je odnos
međusobnog iskušavanja – to je odnos nepovjerenja. „bijaše sa zvijerima“ – možemo shvaćati kao
ambijent u kojem ne žive ljudi, drugi način razumijevanja je eshatološki – bio je u miru s zvjerima. Isus
je u sveopćem skladu kao što su zvijeri i ljudi bili na početku, kao što će biti i na kraju. Anđeli su
definirani kao oni koji služe Bogu i ljudima. Oni nisu samostalna bića u smislu samoinicijativnog
služenja.

Mk 1, 14 – Nakon pustine – Isus je stalno među ljudima, djeluje među ljudima, a na koncu će tim
istim ljudima biti predan. Isusovu sudbinu nije zapečatio ni Sotona ni zvijeri, nego ljudi. Predanje je
izručivanje bez opiranja, a ne da ga oni na silu privode.

Mk 1, 15 - Marko opisuje čitavu bit Isusova pripovijedanja jer nije navedeno mjesto i vrijeme
izgovora ovih riječi. Prijepor je koje evanđelje. Evanđelje o Bogu ili evanđelje od Boga. Vjerojatno
oboje. Kod Marka je izbor učenika odmah na početku te Isus ništa ne radi bez svojih učenika.

Mk 8, 27 – 28 preokret u Isusovu djelovanju; središte Markova evanđelja čak i simetrički. Ljudi o

Isusu imaju solidno mišljenje, ali mu to nije toliko važno, već pita učenike što o njemu misle? Ljudi
govore što o Isusu misle – da je Ivan, da je... ali to nije poznavanje Isusa – ne znaju tko je on točno, a
poznavati ga mogu samo oni koji s njim i žive. Isus nije neki od proroka, on je pomazanik, Mesija koji
je jedan – konačni pomazanik, Mesija.

Mk 8, 29 – Premda je Petar prepoznao Mesiju, ipak Petrova slika o Mesiji nije jednaka onoj pravoj
slici Mesije, tj. pravom Mesiji. Ne postoji razlika između vjere i politike u ono doba, Izraelci su
očekivali političkog Mesiju. Vjera ili vjerski život nije različit od drugog života ili od politike, sve sfere
života su prožete vjerom u to doba. U tom smislu je danas situacija shizofrena – podvojene ličnosti –
s jedne strane je vjernik, ide u Crkvu, a u drugoj situaciji (javne sfere) će raditi suprotno od onoga što
vjera govori. Sastavni dio vjere izraelaca je i fizičko oslobođenje od ropstva. Isus je navještajem

6
kraljestva božjeg razbio tu sliku kada kaže da kraljestvo Božje prožima svu stvarnost i ne može se
svesti na čisto političku stvar što su njegovi suvremenici činili – svodili vjeru na politiku.

Mk 8, 30 – Isus im zaprijeti da nikome ne govore jer je Isusa potrebno prepoznati kao pravoga Mesiju
– „zaprijetiti“ taj se grčki glagol koristi kod istjerivanja duhova. (grč. Epitimao)

Mk 8, 31 – Prvi od 3 svečana i izričita navještaja muke, smrti i uskrsnuća.

Mk 8, 32 – Za sada su navještaji bili skroviti – Petar kaže epitimao (zaprijeti). Petar čini što je Isus činio
sa zlodusima i učenicima. Mesija će biti odbačen i ubijen i otvoreno im to govoraše. Petar odvraća
Isusa sa njegova puta. Isus nigdje nikome ne govori moraš ili trebaš. Jedino za sebe to kaže.

Mk 8, 33 – grč. Epetimesen – aorist 3 lica – Isus prijeti Petru i obraća mu se kao da iz njega izgoni
demone – idi iza (grč.opiso) mene sotono – Isus Petra ne tjera od sebe već ga vraća na svoje mjesto
koje mu pripada – on je učenik. Isus Petru 3 puta govori ovaj grčki glago opiso 1)idi za mnom – Petrov
poziv 2) ovdje u 8,33 3) kad su žene na grobu i kaže im da jave učenicima: Petru da idu za njim. Ovo
su 3 poziva na nasljedovanje. Izraz sotono – Isus tumači na način da ga tako naziva jer je sotona onaj
koji nema na pameti ono što je Božje, ljudsko ovdje u negativnom kontekstu. Petar ovdje nije onaj
koji lovi ljude (ribar ljudi) nego onaj koji je od ljudi ulovljen, umjesto da se suobliči Kristu on se
suobličio ljudima. Isus i Petar su stalno u nekoj krizi, ali ga se Isus ne odriče. Ovo je obnova Petrova
poziva i Petar dalje nasljeduje Isusa – Petar nije odbačen.

Mk 8, 34 – „za mnom“ – „opiso“ ako tko želi ići za mnon neka se odrekne... pouka o nasljedovanju –
nadovezuje se na problem s Petrom. Dobrovoljno nasljedovanje nije obavezno i prisilno – ako tko želi
može nasljedovati – upravo je želja potrebna za nasljedovanje. ...neka se odrekne samoga sebe...
onaj tko želi nasljedovati Isusa Krista nužno je da dolazi u stalne konflikte to je sastavni dio
nasljedovanja; a prvi i najteži onaj sa samim sobom. U nekim stvarima se treba odreći svog mišljenja i
stava ukoliko se on ne slaže s onim Kristovim – ti imaš pravo ne odreći se, ali onda ne nasljeduješ
Isusa već nasljeduješ sebe, svoj ego. ...svoj križ.... – na grčki – stup drvo križ – nasljedovanje Isusa sa
sobom nosi određene patnje, muke i teškoće koje postaju tvoje. Muka vlastite ograničenosti
nasljedovanja.

Mk 8, 35 – 37 –imaš slobodu nasljediti Isusa Krista, ali ako izabereš sebe a ne Isusa izabrao si smrt.
Nasljedovanje Isusa nije nešto dodatno, sporedno u životu, to je bit, tiče se samog života kao takvog.

Mk 9 – preobražaj je navještaj uskrsnuća, no događa se u malom intimnom krugu ljudi – Petar, Jakov i
Ivan (a to su uz Andriju prvi pozvani učenici).

Mk 9, 22 – 24 padavičar kojeg učenici ne mogu ozdraviti – u ovoj rečenici je subjekt vjere Isus, a ne
Otac kako se misli

Mk 9, 30 – 32 Nitko kao Marko se ne bavi odnosom Isusa i njegovih učenika – drugi navještaj muke,
smrti i uskrsnuća. Ne želi da to tko sazna već želi što više vremena posvetiti svojim učenicima –
poučava ih. „predaje se“ – grč. Paradigoi – da ljudi od njega rade što hoće. Nikad nema navještaja
samo muke i smrti, već uz to uvijek ide uskrsnuće. Između Isusa i učenika se nalaze 2 prepreke – strah
i nerazumijevanje. Idu istim putem ali je njihov odnos poremećen.

7
Mk 9, 33 – vidljiva distanca između učenika i Isusa – u kući su Petrove punice (1 Kor 9 – sestra Kefina
tj. žena)

Mk 9, 34 – 36 služi se djetetu (grč. To pais – znači dijete, ali se koristi i kada se naziva sluga) – djeca bi
svojim starijim učiteljima trebali biti sluge. To služenje drugačije je od onog profanog služenja. U tom
profanom slabiji služi jačem koji njime vlada, a Isus tu stvar okreće – služenje u Isusovo ime je ono
kad jači služi slabijem (stariji služi mlađemu) PRAVO SLUŽENJE

Mk 9, 37 – primiti – prihvatiti život s tom osobom. Služenje je način ostvarivanja zajedništa s Bogom,
može se tumačiti tako da je Isus jedno dijete koje treba prihvatiti (primiti) –„Njegova životna priča“
on nije rođen od oca i majke kao da oni imaju to dijete – on je zaista trebao biti prihvaćen i u tom je
smislu sv. Josip zaista svet jer on zaista prima – prihvaća dijete i tako ulazi u zajedništvo s Bogom. A
tko je najveći? Od Boga nema nitko veći, Bog je najveći; a među ljudima je najveći onaj koji služi.

Mk 9, 40 – nije sve ograničeno samo na krug 12-rice

Mk 9, 42 – o sablazni – aktualan i danas (pedofilija i sl.) s mlinskim kamenom – to znači smjestiti ga

tamo gdje ne može nikome naškoditi ( tako npr. zatvor) –spriječiti da to više ne čini).

Mk 10, 1-12 – O nerazrješivosti ženidbe, nigdje se ne spominju djeca,

Mk 10, 13-16 Isus upozorava na važnost djece u raspravi o braku i ženidbi

Treći navještaj muke, smrti i uskrsnuća

Mk 10, 32 – 34 napet odnos između Isusa i učenika, a za njima je išla svjetina koja je bila prestrašena;
svaki novi navještaj je bogatiji detaljima pa je ovaj 3 najbogatiji; subjekt ovih navještaja su ljudi (ubit
će ga, izdat će ga) ali u zadnjem redku subjekt je sam Isus – on će uskrsnuti – neće mu ljudi dati novi
život

Mk 10,35 – čini se da su učenici „skontali“ da će Isus zaista biti pobjednik – no ovdje je krivo to što
opet žele ono što nije bitno, što je sekundarno – nisu razumjeli služenje.

Mk 10,39 – 40 crux interpretu – križ tumača - „kojima je pripravljeno“ – teološki pasiv – gramatički
gledano pasiv, ali i u teološkom smislu pasiv – tj. aktivni lik tog pasiva je Bog – Bog im je pripravio
mjesto – to možemo prihvatiti kao Otajstvo – Božja suverenost – Bog čini što želi – onaj koji je zdesna
ima veću čast – malo problematična formulacija – da on nije vlastan dati – tj. čovjek je slobodan
odabrati jednu ili drugu stranu – dakle tako treba razumjeti ove Isusove riječi

Mk 11, 2 -11 kraljevi su ponekada jahali na magaretu – na simboličkoj razini to predstavlja

svakodnevnicu – svakodnevni rad ( po vodu, drva...) – magarac simbolizira miran i običan
svakodnevni život, a to je kraljeva obveza – da osigura narodu mirnu svakodnevnicu; Tako i Krist kao
Mesija koji ima donijeti mir.

Mk 11, 12 – 14 i Mk 11, 15 – 19 umetnuti događaj – tzv. sendvič struktura (započelo propovijedanje

jednog događaja u koji je umetnut drugi događaj - ne da su totalno nepovezani, jedan tekst drugog
rasvjetljuje) ; Svako jutro je iz Betanije dolazio u hram u Jeruzalem; tamo bi ostao čitav dan i uvečer
se vraćao u Betaniju ( po tradiciji) se vjeruje da je noćivao u Lazara, Marte i Marije; Proklinanje
smokve je proročka gesta gdje proroci ne propovijedaju samo riječima već i gestima i čiima; neplodna

8
smokva – 1) u Galileji smokva rađa 11 mjeseci u godini, a u Judeji je plodna samo nekoliko mjeseci
Isus kao galilejac je mislio tj. očekivao da će na smokvi biti ploda, a kad ih nije vidio prokleo je 2) neki
kažu da je to bila proročka gesta jer je znao da na smokvi neće naći ploda – to se povezuje uz hram
(smokva simbolizira hramsko bogoslužje – funkciju hrama u Izraelu) koji ne daje ploda pa ide i izgoni
trgovce (lijepo izgleda, izvor je prihoda, ali nema ploda) ovi trgovci su u hramu legitimno prodaju
životinje za žrtvovanje, ali se i to s vremenom izopačilo

Mk 11, 17 – govori ono što je učinio na smokvi, lišće je lijepo ali nema plodova

Mk 11, 22 – 25 ne spominje uopće smokvu što ide u prilog tomu da je smokva bila simbolika za hram;
potiče na vjeru i molitvu.

Mk 12, 18 – 27 to je jedina Isusova rasprava sa saducejima

Mk 12, 29 – prva zapovijed po Mk je zapovijed poslušnosti. Tu Isus odgovara izravno na pitanje a do

sada je odgovarao protu pitanjem – 3. Zapovijedi: Slušaj, ljubi Boga, ljubi Bližnjega: nema ljubavi bez
poslušnoti i ljubavi prema Bogu ako nema prema bližnjemu (ali Bog nije čovjek, čovjek nije Bog) –
čovjeka ljubiti kao samoga sebe. Ljubiti bližnjega = ljubiti grešnika. Ako ljubimo bližnjega kao Boga
onda ga nikada nećemo ljubiti.

Mk 13 poglavlje: eshatologija (lat. De novisimis) – najnovije vrijeme – navještaj nade; eshatološka

besjeda – nije navješteno ništa što ne zbiva na zemlji – na ovom svijetu. Kršćanin se treba svrstati na
pobjedničku stranu, na stranu dobra. Ne možeš se ti sa zlom boriti tako što ćeš ga htjeti uništiti i
koristiti se tehnikom kojom se koristi zlo. Dobro i zlo nisu u frontalnom sudaru (tako je u dualizmu)
gdje su dobro i zlo jednaki pa je neizvjesno tko će pobijediti. U Isusovoj eshatlogiji nema neizvjesnosti
– dobro će jasno pobijediti samo je pitanje na koju ćeš ti stranu stati. Danas je takvo vrijeme – puno
nasilja i katastrofe. Isusova poruka i srž eshatološke besjede je da pazimo da na svršetku svega
budemo na pravoj, pobjedničkoj strani. Isus upozorava učenike da ne zbrajaju i ne oduzimaju koliko
ima do kraja – ide do tu da i sam Isus kaže da on sam to nezna; svakom je čovjeku vrijeme blizu jer je
njegov život kratak.

Mk 14, 12 – 22 Pashalna večera – euharistija je ustanovljena u pashalnoj večeri koja nije tek obična
večera. Iako se jede i pije ona ima posebnu važnost (dress code, bonton, posebne pjesme, jede se
točno određenim redom jela, postavljaju se točno određena pitanja na koja se već zna odgovor –
obred svetog ponavljanja). Svetkovina – lat. Solemnitas – gl. Soleo – uobičavati – svake godine se na
isti dan obavlja određeni obred;

Mk 14, 22 - 25 pashalna večera tj. ustanova euharistije se ne odvija u moralno savršenoj zajednici
(jedan će ga izdati) već se događa u nerauzmijevanju tog čina –učenici ne shvaćaju što Isus čini. U
ovoj euharistiji se uspostavlja zajedništvo u 3 oblika: 1) Isus povezuje učenike sa sobom 2)Isus
povezuje učenike međuosbno (zajedništvo je preduvjet) 3) to zajedništvo nije ograničeno samo na
ovozemaljsku stvarnost to euharistijsko zajedništvo se produžuje u eshaton.

9
EVANĐELJE PO LUKI

Lk 1, 1- Na početku Lukinog predslovlja imamo prilog tj. posvetu (jedini od evanđelista ima posvetu).
Mnogi su već pokušali opisati minimalno tri
Lukini izvori su Marko i Qwelle – no ipak Luka ima tipično svoje prispodobe.
Luka – zaključAujemo da se ne barata samo usmenom predajom već imamo i neke pisane tekstvoe o
Isusovu životu – faze nastanka Evanđelja:
a) usmena predaja Isusovih riječi
b) pokušaj zapisivanja te predaje
c) nastanak Mt,Mk i Lk (i Iv)

Broj 12 apostola simbolizira 12 plemena Izraelovih – oni predstavljaju novi Izrael. A to jeli bilo 12
učenika ili je bilo više to ne znamo i nismo sigurni.

Luka jasno govori da on nije očevidac događaja već po onome što su drugi pisali i što je do njega
došlo.
Luka nigdje nije potpisao svoje ime već se on po tradiciji zove Luka.
Luka pisavši Evanđelje pokušava riješiti neke dotadašnje probleme kršćanske zajednice, odmak od 40
godina nije ni malen.

Lk 1, 3 Teofil se spominje u Dj 1,1

Vrlo je izvjesno da je Teofil (Bogoljub) povijesni i stvarni a ne fiktivni lik
Teofil je netko tko već poznaje i ima odnos s Isusom Kristom dakle Evanđelje se pita za one koji su već
čuli za Isusa Krista, a nisu prvi navještaj vjere i Isusa Krista.

Luka piše navještaj Teofilu da se on utvrdi u vjeri, da je osvjedoči kako je prava istina ono što je o
Isusu Kristu čuo, a naravno da je o Isusu Kristu čuo krive stvari koje valja izbjeći.
Teofil je o Isusu Kristu čuo svašta.

Lk 1, 4 – pouzdanost grč. Asfaleia – tvrdoća, čvrstoća, nešto po čemu možeš hodati (asfalt);… ti se
možeš i sam osvjedočit o Isusu Kristu čitajući razne knjige, ali evo ja ti dajem jednu asfaltiranu cestu
po kojoj ćeš najbrže, najefikasnije doći do spoznaje I.K.
Postoji teorija da je Teofil bio mecena koji je financirao prepisivanje tj. umnožavanje Evanđelja.

Nakon ovog uvodnog dijela slijedi pripovijedanje.

Prva dva poglavlja se mogu protumačiti u obliku diptiha
Dvije paralelne slike koje su međusobno povezane (barem na neki način)
Tu su dva lika: Ivan Krstitelj i Isus iz Nazareta.
Navještenje Ivanova rođenja pa navještenje Isusova rođenja, opis Ivanova rođenja, opis Isusova
rođenja
I kod Mt i kod Lk majka Isusova se naziva Marija, zaručnik je Josip, isti anđeo Gabriel je javio Mariji,…
začet je po Duhu Svetome – to osobito ističu i Mt i Lk – njegovo djevičansko začeće – očito je bila
potreba da se to istakne.

10
Lk 1, 18 - Kad je u Lk 1,18 anđeo navjestio Zahariji on nevjeruje.
Zaharija traži znak ironičnoga i dobija – zanijemio je; kada čovjek traži znak to označava nepovjerenje
– Isus se ljutio kada su ga tražili znak.
Marija pak ne traži znak već traži objašnjenje, tumačenje – dodatnu riječ; Lk je sve to istančano
izrazio te pokazuje Mariju kao istinsku teologinju koja vjeruje ali traži dodatno tumačenje (vjera traži
tumačenje, razum)
„Neka mi bude po Riječi tvojoj“ – može se odnositi na anđela ili na Boga, iako je vjerojatnije da je
mislila na anđelove riječi (gramatički nema problema jer je anđelova Riječ jer je anđelova riječ
zapravo i Božja riječ).
Lk 1, 28 - Bezgrešno začeće – milosti puna (kahaitomene) – glagolski pridjev tj. particip i to perfekta
pasiva.
Marija nije postala milosti puna u tom trenutku anđelova pozdrava već je to postala već prije (a kako
nemamo infinitiv o tome, zaključak je da je tako bilo od njenog samog početka – već od začeća).
U Božjem naumu je i prije postanka svijeta I.K. trebao je biti poslan.

Prva dva poglavlja:Teme koje su prisutne u prva dva poglavlja o kojima će se i dalje govoriti.
Znak Jonin je Riječ – znak propovijedanja (Nimiva) cijela se obratila – paralela sa Isusom, međusobno
povjerenje koje Zaharija nema.
sine ira metodološka distanca, bez pristranosti.
Obrezanje je znak Saveza koji je naređeno Abrahamu; sve SZ likovi nadvisuje u svojoj vjeri
Zaharija je poznavao Abrahama i druge slučajeve.
Svojim nepovjerenjem pokazuje nepovjerenje u Toru, zakon.
U oba hvalospjeva imamo spomen Abrahama.
Obrezanje – znak pripadnosti narodu s kojim je Bog sklopio savez.
Luka verbalizira Marijin hvalospjev – paralela sa starim zavjetom.
Povezuje se u hvalospjevu veličina i služenje.
Svetost Božjega imena – u Očenašu, kod Lk nauka? o Očenašu, sveto je ime tvoje – indikativ; u Mariji
se očitovala svetost Božja.
Je li se svetost očituje u nama – sveti se ime tvoje.
Lk ima puno povijesnih podataka ne uvijek tako baš točnih, ali smiješta priču u prostor i vrijeme – 6.
God. Nakon Krista Kvirinejeva popisa
7.st. početak računanja vremena od Kristova rođenja Dionizije Mali.
Isus se rađa u neponovljivim trenucima – popis stanovništva ? i djelovanje neponovljivo u vrijeme
utamničenja Ivana Krstitelja.
Na razini povijesne istinitosti upitno je rođenje Isusovo u Betlehemu.
Lk želi smjestiti Isusa u Betlehem zbog Davida.
Evanđelisti raspoređuju podatke po svojim teološkim strukturama. Jedino je važno da Mt i Lk
smatraju Isusa Davidovim prorokom.

Lk 2 - ? Isusovo djetinjstvo
Prvorođenac je prvo muško dijete rođeno od majke (biološki prvo muško dijete) a ne od oca.
Prvorođenac kada govorimo pravno, religiozno – status koje dijete ima u obitelji, nasljeduje veći dio
baštine i od njega se očekuje da ostane na imanju.
Pastiri su se u ono doba smatrali najnižim slojem društva, čak nisu bili uračunljivi na sudu – nisu mogli
svjedočit.

11
Siromasima se objavljuje, naviješta radosna vijest.
Pastiri (čobani) se uopće nisu ubrajali u osobe – žene, djeca i robovi.

Isusa prikazuju u hramu – upitnost dolaska uopće u Hram.

Žrtva prvine svega pa tako i dijete prvorođenče.
Prvorođenac – posvećen Bogu.
Bog izabire jedno posvećeno pleme – Levijevo pleme; ono umjesto djeteta prinose jedno janje, grlicu
ili golubiĆa, a siromašne obitelji grlicu ili golubiĆa; onda vidimo iz ovoga gdje su pripadali Marija i
Josip.
Levijevo pleme žrtvovano „je u ime cijelog naroda, jer je izabrano i posvećeno Bogu za svećeničku
službu“.
Uspostava SZ bogoslužja gdje je žrtvama zamijenska: žrtva jer se umjesto janjeta prinosi ovan kao
„zamjenska žrtva“ a pravo janje dolazi u NZ, a to je Isus Krist kao prava žrtva – otačko tumačenje.
Lk Isusa smješta u hram da bi pokazao čije je to dijete, čije je Isus. Lk 2,21
Starac Šimun kao predstavnik svih proroka SZ koji su se rodili.
Zakon dolazi ondje gdje je grijeh.
Pasha, sjenice(davanje zemlje Izraelcima), Pedesetnica(davanje Zakona Mojsiju na brdu).
Lk želi istaknuti Isusovo božanstvo – niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega – Isus govori
o poslanju Oca, a ne od Marije i Josipa; niste vi oni koji me šaljete.
Isus dolazi tek kada dođu učenici jer oni su prvi navjestitelji Isusa Krista.
Ljudi ne mogu……

Lk 15: 3 prispodobe o milosrđu su tipični Lukini tekstovi

Lk 10 poslanje 72dvojice, nešto slično nalazimo i kod drugih sinoptika ali nema baš ovakvog
teksta(sličnost je slanje 12torice)

Lk 10, 1 „druga 72dvojica“ uočljiva je razlika između apostola(12) i 72dvojice. Institucionalno je to

različito poslanje(kler-laici). Broj 72 simbolizira tada njima poznata 72 naroda tj. želi se reći da Isus
apostole šalje svim narodima tj. cijelome svijetu. Na temelju Post 10 Luka stavlja ovaj kraj(??). To
poslanje je sveobuhvatno u dva smisla: 1) svu su pozvani naviještati evanđelje i 2)svima je poslan
navještaj evanđelja tj. svi smo navjestitelji i svi smo navješteni, i dajemo i primamo.

Posla ih po dva- šalje ih kao međusobne svjedoke, svjedočanstvo jednoga nije valjano/dovoljno.
Navještaj evanđelja mora biti svjedočanstvo a ne puko iznošenje informacija. Svijet ne poznaje
drugog Krista doli onoga koji je navješten, kojeg kršćani navještaju(prvotno Isusovi učenici).

12