SVEUČILIŠTE U SPLITU

KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET

FILOZOFSKO TEOLOŠKI STUDIJ

Kult Zdravlja kao nova religija

Seminarski rad

......

......
SADRŽAJ

1. Uvod.............................................................................................................................3

2. Zdravlje kao najveće dobro..........................................................................................4

3. Nova svjetska religija.....................................................................................................6

4. Zdravstvena policija.......................................................................................................8

5. Legitimni sadržaj moralne svijesti................................................................................10

6. Odgovornost.................................................................................................................11

7. Neprestana briga za zdravlje također je bolest..............................................................13

8. Zaključak.......................................................................................................................15

9. Izvori i literatura.. .........................................................................................................16

Uvod

Današnji svijet za čovjeka zapadne kulture, ali i šire, postao je mjesto nove ideologije
koja dobiva obrise jedne sustavne religije. Psihološki je interesantan fenomen da čovjek
potrebuje za nečim višim. Kada je uklonio religiju kao takvu, kao nešto prevladano, on si je
našao drugo božanstvo kojemu će se klanjati, podrediti, a to je vlastito zdravlje. Osobito je
ovo uočljivo kod ljudi koji nisu pripadnici nekog vjerskog pokreta ili religije. Uvjerenje da
ovim životom završava naša egzistencija kao živo i misleće biće, oni grčevito traže
mehanizam i put kako kontinuirano i neprestano graditi most nad provalijom u koju još nitko
nije uspijo ne-upasti. Stoga je Zdravstvo zadobilo status „najvećeg dobra“, jer se temelji na
dubokoj ljudskoj potrebi za opstankom. No, ovaj kult ima različite svoje fasete, koji u svojoj
radikalizaciji i realizaciji nekih načela završavaju u protuprirodnom, neljudskom ponašanju,
kako prema sebi, tako i prema drugima.

Svrha ovoga rada je osvijetliti negativne strane kulta zdravlja. Prvi dio želi pokazati
sličnost Zdravstva s religijom kršćanstva, te osvijetliti čovjeku da je krajnji cilj potrage u
jednih i drugih isti. A to je život vječni. Razlika je samo što ga neki zamišljaju ovdje na
zemlji, a druga svoju nadu premještaju u jedan drugi, bolji svijet.

U drugom dijelu rad želi na nekim ekstremnim primjerima pokazati sav besmisao i ne-
ljudskost u ophođenju s dostojanstvom čovjeka. Čovjekova vrijednost se mjeri po tome koliko
je zdrav i koristan za društvo, za opće dobro. Posljedice toga se naziru, ali ih mnogi zbog sjaja
ideala još ne vide kao mrlje u ovoj ideologiji.

Na kraju seminar želi posvijestiti potrebu povratka temeljnim etičkim postavkama kakve
su vladale kroz čitav ljudski vijek. Ovaj rad priželjkuje povratak poštivanju jedinstvenosti i
dostojanstva svakog pojedinog čovjeka, te povratak empatije za one koji su se svojom
krivicom ili ne, našli na crnoj listi kao teret i beskorisni iscrpljivači resursi ovog svijeta.
Čovjek ne smije izgubiti sebe u ogledalu jedne slike koju sam o sebi stvara ili koju mu
nameću drugi. Čovjek svoju sreću nalazi jedino u dobrotvornoj harmoniji s drugima. Čovjek
se u svome izlasku (exitus) prema drugima zapravo vraća k sebi (reditus), i postiže ono za čim
zapravo čezne, a to je kvaliteta života, radost i punina smisla. Savršeno tijelesno zdravlje je
samo dio, ali ne uvijek i nužan dio radosti i zadovoljstva. Ovdje kao primjer mogu poslužiti
djeca sa Downovim sindromom, koji su puni ljubavi, te koji u radosti i zadovoljstvu često
nadmašuju savršeno zdrave. No, ove smo skloni ubijati smatrajući da je neodgovorno pustiti
ih da se muči u ne-zdravlju na ovome svijetu, i stoga što su samo teret, bez potencijala
nekakvog doprinosa. Seminar želi pokazati ne-ljudskost ovakvih koncepcija i da tjelesno
zdravlje nije glavni kriterij po kojemu se trebamo mjeriti.

1. Zdravlje kao najveće dobro

Svjedoci smo kolektivne euforije i zauzetosti oko postignuća i održavanja najvišeg

stupnja zdravlja. Dugovječni život predstavljen je kao najviša vrijednost i ovdje se ne biraju
sredstva. Čovjek je spreman sve žrtvovati kako bi povratio izgubljeno zdravlje, počevši od
svog imetka, svojih svakodnevnih zadovoljstava, svojih hobija, sve do potpunog odricanja
svega onoga što je činilo kvalitetu njegova življenja. Kada bi bilo potrebno ovaj fenomen
opisati u jednoj rečenici, onda stoji poznata definicija: Zdravlje iznad svega!
U prilog ovome fenomenu pokreću se raznorazne studije, postavljaju uvijek nove
teorije, novi načini liječenja. I sve su društvene skupine uključene, od klasične školske
medicine, narodne i alternativne medicine, te mnogih šarlatana koji iskorštavaju moment
tjeskobnog traženja povratka zdravlja kada klasična medicina ne uspijeva ispuniti očekivanja
pacijenta. Poznati njemački psihijatar to opisuje humoristično ali istinito na sljedeći način:

„...trče od liječnika do liječnika i jedu neukusne zasitne proizvode i sve to za život pun
odricanja i trapljenja. Da bi izbjegli smrt, uskračuju sebi život, to jest neponovljivu životnu
dob. Gromoglasne naredbe odjekuju gimnastičkim dvoranama u krještavu zvuku pruskih
vojnih vježbi. Dijetetski pokreti tutnje poput uzbibanih masovnih pokreta po cijeloj zemlji
koji svojom ozbiljnošću daleko nadmašuju pokorničke i isposničke pokrete srednjega
vijeka“.1
Prekomjerna zauzetost i glorificiranje zdravlja kao takvog, dovelo je društvo do
isključivosti gdje se ljude tretira i uvažava prema modelu korisnosti. U današnjem društvu
prevladava pragmatizam koji stavlja na marginu sve ljude koji su neizlječivo bolesni ili koji

1
Manfred Lütz, Užitak života, Verbum, Split 2015, str.9
imaju neki tjelesni hendikep. Dakle, čovjekova vrijednost se određuje prema određenim
kriterijima, prema stupnju zdravlja koje pojedinac posjeduje.

Druga opasnost koja se javlja jest financijski slom kao posljedica utopističkih
očekivanja od sustava Zdravstva kao instituciji koja treba biti mjesto „spasenja“ od svih
bolesti. „Ako bi zdravlje uistinu bilo najveće dobro, onda bi maksimalna dijagnostika i
maksimalna terapija trebala pripadati svakomu pojedincu kao njegovo apsolutno i neosporno
pravo. To bi već sada bilo nemoguće financirati. Zahvaljujući zdravu osjećaju nitko dosada
nije došao na financijsku katastrofalnu ideju da zdravlje zaštiti ustavom budući da je najveće
dobro. Što zapravo i nije logično jer ustav je najprikladnije mjesto za zaštitu najviših
dobara“.2
Medicinu se postavilo na mjestu koje njoj po njenim mogućnostima ne pripada, a to je
mjesto svemogućnosti, mjesto Božje, gdje se liječnike promatra kao bogove u čijim rukama je
moć povratiti izgubljeno zdravlje i održati ga sve do smrti, a jednog dana i vječno, tj. ovdje na
zemlji.
Ako pogledamo unazad u povijest, vidjet ćemo da zdravlje kao najveće dobro nikada
nije činilo najvažniji čimbenik društva, „niti je u cijeloj filozofskoj baštini Zapada i Istoka
itko došao na ideju da u tom krhkom stanju kao što je zdravlje prepozna najveće dobro“. 3 Za
razliku od prošlih vremena , kultura i tradicija, danas je najprikladnije i najdobrodošlije
poželjeti nekome: „Sve najbolje, a najviše – zdravlja.“ Velika večina ljudi će se oko ovoga
složiti. Zdravlje je najveće dobro. „No nasuprot mišljenju mnogih uvoznih zdravstvenih
teorija s Istoka, vjerski su se gorostasi svih religija isticali raznovrsnim sposobnostima, ali ne i
zdravljem“.4

Postavlja se pitanje: „otkud nagla promjena u potrebama i željama čovjeka danas i

čovjeka kakav je bio sve do revolucije Zdravstva kao takvog?“

2
Manfred Lütz, Užitak života, str. 23
3
Manfred Lütz, Užitak života, str.22
4
Manfred Lütz, Užitak života, str. 22
 2. Nova svjetska religija

Uzrok i odgovor na pitanje nalazimo u sekularnoj i ateističkoj viziji svijeta. Svijet koji
je ateiziran i sekulariziran više ne poznaje Boga kao najvišu instancu čovjekova dobra. Ono
što je jednom za čovjeka bio Bog, danas je zdravstvo, znanost, tehnologija, vlast i
materijalizam. Nastalo je novo poimanje stvarnosti koje opsjeda modernog čovjeka istim
pristupom i šablonama kakve vidimo u različitim religioznim sustavima. Došlo je samo do
zamjene jednog sustava s drugim. „Vidljivo je kako ljude ne pokreče više što se nekoć
mislilo, nego ono što ih se tiče neposredno, ovdje i sada. Ono što je filozofija nekoć smještala
izvan vidljivog svijeta, u transcendenciju i metafiziku, ono što je religija štovala kao
sveobuhvatno i apsolutno...to ljudi danas traže posred ovoga svijeta kao nešto po sebi
razumljivo. To dokazuje da je sekularizacija, posvjetovnjačenje svijeta i njegova
demistifikacija, dosegla svoju konačnu pobjedu. Potpuno prosvijetljen čovjek drži da su
spasenje, smisao i otkupljenje ne u zagrobnome svijetu, nego u ovostranosti.“ Manfred Lütz,
poznati njemački psihijatar pokušava ozbiljnost ovog fenomena približiti na humorističan
način, kako bi učinio prihvatljivim kritiku koja u krugu javnosti i medicinske struke nije
dobro došla. Lütz pokazuje ovaj fenomen na temelju usporedbe zdravstva s kršćanskom
liturgijom.

Nekoć smo se, kaže Lütz5, molili svecima, a danas se obraćamo liječniku specijalistu.
Spasenje koje smo tada očekivali od zapaljene svijeće i molitve, danas naprimjer očekujemo
od najmodernije pretrage. Vidimo kako je sav nauk o posljednjim stvarima, o eshatologiji,
potpuno sekulariziran. Čovjeku je ovaj život na zemlji posljednji, i on odgovore ne želi
prepustiti u ruke nekog višeg smisla njegove patnje, nego želi konkretno, provjereno i
djelotvorno riješenje, po mogućnosti odmah. Ako tako ne bude, slijedi tužba protiv liječnika.

Raj se dakle dobiva na recept, ili kako to Lütz definira: „za količinu vječnog života
odgovorna je medicina, a za kakvoću vječnog blaženstva odgovorna je psihoterapija“,6 koja je
zauzela mjesto sakramenata i dušobrižništva.

Daljna usporedba kulta zdravlja s kršćanskom religijom pokazuje „zdravstveni post

koji je u međuvremenu postao i popularan u vrijeme korizme među kršćanima“. 7 Kršćani,

5
Manfred Lütz, Užitak života, str. 24
6
Isto.
7
Manfred Lütz, Užitak života, str. 31
zaraženi kultom zdravlja nastoje tako vrijeme priprave za njihov najveći blagdan – Uskrs
utopiti u jednu konkretniju dimenziju, to jest, spojiti ono što je samo po sebi bilo neugodno i
teško u obliku odricanja sa nečim korisnim, sa nečim što ide u korist zdravlju. Otišlo je toliko
daleko da čak među vjernicima, katolicima prevladava svijest o korizmi kao vremenu koje
valja iskoristiti u svrhu poboljšanja zdravlja, a ne kao vremenu micanja svega što nam
onemogućava da Bogu vratimo njegovo mjesto u našem životu.

Vidljivo je kako je čovjek ostao unutar tradicionalno ustaljenih okvira i šablona, samo
je promijenut sadržaj. Umjesto da molitvom i radom na krjepostima pokušava neutralizirati
uzroke simptoma bolesti, danas se služe tabletama koje treba proizvesti učinak koji je prije
imala molitva i krjepostan. Režim koji postavlja nova religija – Zdravstvo, nadmašuje u
mnogočemu pokorničku dimenziju kršćanstva srednjega vijeka. Liječnici propisuju trajna
odricanja i zabrane koja ponekad imaju trajanje sve do smrti. Liječnik koji je percipiran kao
apsolutni autoritet na području zdravlja, putem zdravstva zapravo zahvaća sve druge pore
ljudskog življenja i bitno utječe na sveukupnu kvalitetu života pojedinca. Upravo zbog svog
autoriteta, rijetki su slučajevi i pojedinci koji se usuđuju ne poslušati svoga liječnika. Posluh
liječniku je ovdje zamijenut sa nekdašnjemu posluhu religioznom autoritetu, guruima i
svećenicima. Važnost i autoritet koji se poklanja liječniku, uvelike utječe i na njegovo osobno
držanje, na njegov osobni stav i pogled prema pacijentu. On je čovjek koji ima vrhovnu moć i
znanje. On kao liječnik je zadnja instanca, spasitelj zemaljskog života čovjeka. Jasno je da
stvarnost pokazuje upravo nemoć liječnika u mnogim situacijama, a osobito kada je riječ o
onome što čovjek najviše priželjkuje, a to je besmrtnost. Lütz to pokazuje na sljedeć naćin:

„Ako danas na oltaru postoji išta čemu se možete moliti i prinjeti znojem okupane
žrtve pokajnice, onda je to zdravlje. Naši su preci gradili, mi gradimo klinike. Naši su preci
padali na koljena, a mi pravimo trbušnjake. Naši su preci spašavali svoje duše , a mi svoju
figuru“.8

Godine 2000. nakon Kristova rođenja u Njemačkoj je, prvi put, broj članova u
teretanama (4,59 milijuna) nadmašio broj posjetitelja katoličke nedjeljne mise (4,42
milijuna).9

8
Manfred Lütz, Užitak života, str. 16
9
Isto, str.16
 3. Zdravstvena policija

U srednjem vijeku smo bili svjedoci postojanja crkvene inkvizicije kojoj je bila uloga
ispitivanje uloge pojedinca u određenim djelima, riječima i u pisanju. Kako su tada postojali
mnogi sljedbenici različitih sekti sa krivim naucima, tako i danas u zdravstvu. Internet i
mediji su preplavljeni mnogim alternativnim iscjeliteljima, pa i liječnicima koji koriste neke
metode koje službena školska medicina ne odobrava. Zbog sveopćeg odobravanja i
glorificiranja školske medicine stvorena je suvremena inkvizicija, to jest liječnička komora,
koja poput inkvizicije brani pravu vjeru i osuđuje krivovjerje.10

Danas u Zdravstvu prevladava postulat: „Bolje spriječiti, nego liječiti. No, tu se u

stvari događa što je svojstveno mladim religijama kojima je mirna opuštenost tradicionalnih
religija još uvijek nepoznata. Beskrajno oduševljenje kod sljedbenika ubrzo poprima
totalitarna obilježja koja obuzimaju čitave njihove živote bez iznimke. Na taj su način
zdravstvena osiguranja u mogućnosti preko sustava pozitivna i negativna vladanja, vršiti
odlučujući utjecaj na način života osiguranika“.11

Ovu današnju praksu lako je u određenoj mjeri usporediti sa ulogom koju je imala
ondašnja inkvizicija a koje se rado ne prisjećamo. Zdravstvo se sve više upliče u život
pojedinca i u pojedinim slučajevima kada je riječ o ugrozi zdravlja i života pacijenta, zakon
daje zdravstvu za pravo da intervenira u čovjekovu slobodu bez prethodnog odobrenja
pacijenta. Jer, u očima ljudi kojima je zdravlje iznad svega, ono postaje religija koja ne
poznaje toleranciju i koja po mnogim kriterijima ima obilježja fundamentalizma i fanatizma,
koja će po vrijedećim kriterijima osuditi majku ili roditelje djeteta jer želi roditi dijete sa
Downovim sindromom. Već se čuju i optužbe kako bi roditelje trebalo zakonski kazniti zbog
tereta bolesti i hendikepa koje će dijete morati cijeli život nositi. Pod krinkom zdravlja i sučuti
s djetetom, djetetu se želi uskratiti pravo postojanja. U Njemačkoj je npr. dopušteno da se
zametak s invaliditetom može slobodno pogubiti sve do rođenja, što je i razlog manje osoba s

10
Isto, str.35
11
Isto, str.70
invaliditetom u toj istoj zemlji. Jer, u konačnici bolesni ljudi silno opterečuju zdravstveni
sustav, a zdravi samo koriste.12

U prilog tome se iz hipokratove zakletve izbacio onaj dio koji jasno staje u obranu
nerođenog života,13 a definicija se koristi proizvoljno u onoj mjeri u kojoj odgovara
sadašnjem načinu rezoniranja čovječanstva. Istina se podređuje temeljnoj postavci, to jest da
je „zdravlje najvažnije od svega“. Tako će se u ime zdravlja djeteta, dijete prisilno cijepiti
unatoć tome što se roditelji takvom načinu liječenja zbog teških nuspojava protive, i ukoliko
roditelji ustraju u takvom uvjerenju, postoji već prakticirana mogućnost oduzimanje skrbi
djeteta roditeljima. Primjer Nizozemskog zakona o eutanaziji bolesnika, uključuje i
mogućnost eutaniziranja privremeno depresivnih osoba.14 Plodovi su to jednog svjetonazora
koji zdravlju pridaje čast i priznanje koje mu ne pripada. Zdravlje je važno, ali ne smije biti
jedini mjerodavni čimbenik u određivanju čovjekove sreće.

Takozvana Desničarska15 eugenika smatrala je da je moguće spriječiti rađanje

nesposobnih i poticati rađanje sposobnih kako bi se unaprijedila "genetska slika" naroda ili
rase. Najveći broj zastupnika desničarske eugenike smatrao je da država ima legitimno pravo
određivati koji pojedinci i parovi imaju pravo na reprodukciju, a prijestupi takvih normi
strogo su se kažnjavali. Zar slične tendencije nisu vidljive i danas?

Korisno je ovdje spomenuti klasične definicije zdravlja. Svjetska zdravstvena

organizacija opisuje zdravlje kao „stanje potpuna tjelesnoga, duševnoga i društvenoga
blagostanja“.16 Poteškoća od ovakve definicije o zdravlju jest postignuće iste koja nas odvodi
u krajnosti koje smo opisali. Druga definicija jednog starog obiteljskog liječnika je, da je
„zdrav onaj čovjek koji je kadar donekle sretno i zadovoljno živjeti sa svojim bolestima“.17 U
ovoj definiciji se pojavljuju životna radost i sreća upravo kao mjerilo zdravlja.

12
Isto, str. 85-86
13
Hipokratova zakletva, Wikipedia: „Nikome ne ću, makar me za to i molio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za
nj dati savjet. Isto tako ne ću dati ženi sredstvo za pometnuće ploda“.
14
Manfred Lütz, Užitak života, str. 86
15
DARKO POLŠEK, Sudbina odabranih, ArtTresor, Zagreb, 2004., str.12
16
Isto, str. 26
17
Isto.
 4. Legitimni sadržaj moralne svijesti

Potrebno je pozabaviti se sa mogućom pozadinom opsjednutosti kultom zdravlja.

"Čežnja za boljim novim i savršenijem čovjekom provlači se kao crvena nit kroz povijest
čovječanstva - i to, više ili manje, u svim kulturama i religijama. Nastojanja i aktivnosti
današnje znanosti na području tog pitanja jesu, dakle, nastavak vizije o novom čovjeku s tom
razlikom da ta arhaična čežnja postaje sve više i brže stvarnost snagom nezapamćenog
napretka znanosti i tehnologije. U stara vremena pokušalo se ostvarivati novoga boljeg
čovjeka, zdravog čovjeka, onim sredstvima koja su ljudima bila pri ruci: pravnim sustavom i
etičko-filozofskim sentencijama. Danas se rješava pitanje neželjene djece na »humaniji«
način: znanstvenom metodom i instrumentima visoko razvijene medicinske tehnologije u
rukama visoko naobraženih ljudi odstranjuje se plod iz majčine utrobe“18. Nije li to
»napredak« u usporedbi s nehumanim izlaganjem djece? Uopće ne zvuči cinički ustvrditi da
ta praksa spada u red onih dostignuća koja nam je donijela epoha humanizma. Filozofske,
znanstvene i političke planove i koncepte o novom boljem čovjeku nalazimo već u
prosvjetiteljstvu i revoluciji izlazećeg 18. stoljeća. Teorija evolucije Darwina19, filozofija
nadčovjeka Nietzschea i teoretičari rasne predodređenosti motivirali su ljude znanosti i
politike na kraju 19. st. na planiranje i ostvarenje novoga čovjeka: zdravog, lijepog, svestrano
razvijenog, sretnog novog čovjeka. Raditi na tome smatralo se moralnom dužnošću. Medicina
i biologija smatrale su se kompetentnima i dovoljno moćnima da odgovore na taj izazov.
Smjer i cilj su bili određeni programatskom izrekom: "Ljudski rod se ne smije dalje
razmnožavati kao dosada nego - ako uopće - onda na viši stupanj“.20

"Sličnu ideologiju su širili Spencer21 u Engleskoj i francuski socijaldarvinisti. Začuđuje da su

te ideje postale relativno brzo legitimni sadržaj moralne svijesti i etičke misli viših slojeva
društva, specijalno u Njemačkoj. Eugenika i rasno-higijenska refleksija socijaldarvinizma
18
Dr. JOSIP SOBOL, Teoloski osvrt-Savjest i moralna kriza drustva, Glas Koncila/35/2045/
01.09.2013., na: http://www.glas-
koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=23098 (20.08.2015).
19
IVAN KEŠINA, Znanost, vjera , etika, str. 154
20
SLAVKO PLATZ, Empirijski temelji moralnosti u subjektivnoj etici Vladimira S.Solovjeva,
Bogoslovska smotra, Vol. 66 No. 4, Đakovo, 1996. na:
http://hrcak.srce.hr/search/?q=Empirijski+temelji+moralnosti+u+subjektivnoj+etici (13.08.2015).

21
IVAN KEŠINA, Znanost, vjera , etika, str. 120; 164.
vodile su gotovo nužno kulturno-politički razvoj društva u rasizam i fašizam. "Strahovite
posljedice su nam poznate. One dosežu sve do naših dana kad se ponovno bez grižnje savjesti
govori o »životu nevrijednom da ga se živi«, »o čovjeku kao predmetu koštanja«, »o
biogenetičkom inženjeringu«, »o kapitalizaciji demografskog razvoja«, »o patentiranju
čovjeka«, »o komercijaliziranju zametaka«, »o demokratiziranju sposobnosti ljudskog bića«,
»o eugeničkom društvu pravednih odnosa«.

Glorificiraju se sva sredstva i mjesta koja pridonose zdravlju, te pobačaj, eutanazija,

cjepiva i dr. sve sa ciljem postizanja Nietzscheovog „nadčovjeka“, selekcije boljih od lošijih,
riješavanjem starijih, bolesnih i nekorisnih u društvu. Sve se to događa u ime slobode
pojedinca i za opće dobro društva. No je li tome zaista tako? Je li čovjek zaista vlasnik
samoga sebe, gospodar svojega tijela? Je li Zdravstvo u ime općeg dobra ima pravo upličati se
u život pojedinca? Je li država u ime općeg dobra smije preko hrane i drugih sredstava utjecati
na čovjekovu sposobnost reprodukcije? Mogu li se opravdati zakoni koji dopuštaju prisilno
cjepljenje? Je li još moguće govoriti o individualnoj slobodi svakoga pojedinca kada se
svjesno upliče u čovjekov razvoj i njegove mogućnosti? Koji su krajnji ciljevi takvih pokušaja
i što nas očekuje u budućnosti? Katkada nam se čini da je manje zlo ako država zabrani
pojedincu da ostvari svoje potrebe sredstvima koja se nama čine nemoralnima. Ali temelj
liberalne i demokratske države sastoji se u zabrani da država intervenira u stvari koje se ne
tiču drugih, odnosno u pravu pojedinca da ostvaruje svoju sreću, ako svojim postupanjem ne
narušava prava drugih, pomoću sredstava koje on smatra primjerenim. Ta tzv. negativna
sloboda, sloboda pojedinca da se drugi ne upliću u njegove pojmove slobode ako se oni ne
tiču drugih, bitno je drukčiji izvor eugenike od negdašnjeg zahtjeva za poboljšanjem rase. I
upravo je ta točka najbitnija razlika negdašnje i današnje eugenike, eugenike koja je u temelju
postulata da zdravlje ima prioritet nad svime.

5. Odgovornost

Navedimo primjer: Savjest, sama po sebi, ključna je u donošenju načela moralne

prosudbi za biomedicinsko ispitivanje ljudskog života. Nadahnuta svjetlom razuma i vjere,
katolička Crkva spremno prihvaća sve ono dobro što proizlazi iz ljudskog djelovanja.
Uobičajeni odgovor na razvoj tehnologije koja utječe na više temeljnih aspekata života je
tvrdnja da je takav razvoj „neprirodan“, da se „upliće u prirodu“ ili uključuje ljude koji „se
igraju Boga“. Ovakve tvrdnje iznose Sandel, Kass22, Habermas23 i drugi kao odgovor na
izazove koji donose argumenti u prilog unaprjeđenjima. Intuicija koja stoji iza ovih tvrdnji je
ekstremno uobičajena i često veoma jaka. Michael Sandel je primijetio, „Kada se znanost
kreće brže nego razumijevanje morala, kao što je to danas, muškarci i žene se bore kako bi
izrazili svoje negodovanje“. 24

Također, dobro predviđa problem odgovornosti na području prenatalne dijagnostike u

skorašnjoj budućnosti, "jer iako pojedinac još ima slobodu odlučivanja hoće li se podvrgnuti
pretragama ili neće, i da li nakon obavljenih pretraga žele djelovati ili neće, svakako će im se
pripisati odgovornost za bolest djeteta ukoliko se rodi bolesno, a da se to moglo spriječiti.
Ono što se ne će moći spriječiti jest izbjegavanje tereta odluke koje nove tehnologije sa
sobom donose. Tako da je i onaj koji se ne odlučuje za prenatalnu dijagnostiku, zapravo već
donio odluku, i neće moći smatrati da je bolest djeteta određena slučajom".25

„Ovdje se javlja gubitak i potkopavanje dimenzije darovanosti čovjeka, njegovih

sposobnosti, talenata..., te ako se čovjek budućnosti odlikuje napretkom zbog upotrebe
dodataka prehrane, medikamenata i ako to postane normalnost, onda neoptimirani čovjek
ostaje kao gol, tj. posramljen. Opasnost leži u tome da kada bi prenatalni pregledi postali
rutinske kontrole, i kada pojedini roditelji ne bi na to pristali, da bi ih se okrivljavalo za sve
genetske nedostatke njihova djeteta i prozvalo na odgovornost. Upravo na ovu opasnost
`prekomjerne odgovornosti` upozorava Sandel.

Zaključak njegove misli o prenatalnoj dijagnostici i genetskoj modifikaciji ljudi

raznim sredstvima jest ovaj: samo kada na sposobnosti i talente gledamo kao na nezaslužene
darove, možemo govoriti o društvenoj solidarnosti. Inače bi netko koji je svoje sposobnosti i
talente stekao putem optimizacije mogao reći: što ja dugujem najnesposobnijim članovima
društva?, u smislu sam sam zaslužan za to što imam i nisam dužnik svoga bližnjega. No, ako
prirodni talenti kojima je obdarena uspješna osoba nisu vlastito djelo, nego sreća kao rezultat
genske lutrije, onda je zabluda i pogreška misliti da nam pripada priznanje i pravo na punu

22
LEON KASS, making babies - The New Biology and the Old Morality, Public Interest, 26 (1972),
str. 21
23
Roberto de Mattei, Diktatura relativizma, Verbum, 2010, str. 52
24
Usp. MICHAEL J. SANDEL, Pravednost, str. 95-105
25
Isto.
mjeru zarade koja proizlazi iz tih sposobnosti. Prema tome mi imamo dužnost zaradu dijeliti s
onima, kojima bez vlastitog propusta nedostaju slične sposobnosti“.26

Upravo ova darovanost, koja upučuje na Boga, se može objasniti i sekularnim

pojmovima kao što su: poniznost, odgovornost i solidarnost. Poniznost se posebno očituje u
roditeljstvu, kada roditelji prihvačaju određene datosti i dopuštaju da ono što je neskladno –
živi27. Društvena podloga poniznosti bi bila ugrožena, kada bi se ljudi odviše navikli na
genetsko samopoboljšavanje. Sa nestankom poniznosti, čovjek bi postao stalno odgovoran.
Jer, što je manje slučajnosti, to se više mora odlučivati. Što više postajemo autori vlastite
genetske opreme, to više nastaje i naš teret odgovornosti. Sa eksplozijom odgovornosti bi se
smanjio i smisao solidarnosti s onima koji nemaju toliko sreće. Obrnuto vrijedi: što je veća
nesigurnost, veća je i potreba za pomoć drugih, jer smo svjesni da se i nama može dogoditi
slično. Tako se npr. osiguranja temelje na principu nesigurnosti. Dakle, genetsko optimiranje
ili dužnost prema tome bi promatralo sve kao zaslugu, i genetska lutrija ne bi više imala
vrijednost solidarne izgradnje28, a upravo je to ono što se obećaje na sva zvona, u svim
velikim deklaracijama i ustavima. Vidljiv je veliki jaz između teorije i prakse. Vidljivo je
protuslovlje.

6. Neprestana briga za zdravlje također je bolest

Tvrdnju da je neprestana briga za zdravlje također bolest, postulirana je još prije 2.500
tisuća godina od slavnog grčkog filozofa Platona, na kojemu se temelji sva današnja zapadna
misao. Tvrdnja je to koja je uvažavala postojanje jedne druge stvarnosti, to jest duše čovjeka,
i intelegibilnog, to jest nadosjetilnog svijeta, koji je uzvišeniji od propadljive materije. Uvijek
se davalo više vrijednosti onome što je trajno, vječno i nepropadljivo, kako u filozofiji, tako i
u kršćanstvu i ostalim religijama. Ono čega smo danas svjedoci, jest priznanje vječnosti i

26
Usp. GEYER CHRISTIAN, Sandel, Michael J.: Plädoyer gegen die Perfektion - Ethik im Zeitalter
der genetischen Technik, Recenzija knjige, Frankfurter Allgemeine Zeitung, Berlin University Press,
Berlin, 2008., prijevod sa njemačkog: Ivan Grubišić, na: http://www.gbv.de/dms/faz-
rez/FD1200804281701979.pdf (17.05.2015)

27
Vodić kroz bioetiku za mlade, Glas Koncila (priručnik), Zagreb, 2014.
28
Usp. HANS-MARTIN BRUELL, Sandel, Michael J.: Plädoyer gegen die Perfektion - Ethik im
Zeitalter der genetischen Technik, ethik-report Nr. 3 – 2008, Recenzija knjige, Berlin University
Press, Berlin, 2008., prijevod sa njemačkog: Ivan Grubišić, str 8-12, na: http://www.ph-
weingarten.de/zpe/ethik-report_3_-_2008.pdf,)
nepropadljivosti, ali ne u onostranosti, već ovdje i sada, konkretno u našem tijelu i bez
odgode. Želimo tu istu vječnost prebaciti u naš vremeniti okvir postojanja, zbog straha i
nesigurnosti u bilo kakvo postojanje nakon tjelesne smrti. Upravo pojedince takva
prekomjerna okupacija koja nije rasterečena budućnošću raja i otkupljenja, te preobraženja
svega propadljivoga čini nestrpljivima, neurotičnima, depresivnima, narcisoidnima, itd..
Razlog tome je glorificirani životni oslonac imenom „Zdravlje“ koji je vrlo krhak i nestabilan.
Svjedoci smo promjene zdravstvenog stanje preko noći, te mnogih neizlječivih bolesti
nasuprot kojima i školska medicina stoji bespomočnih ruku. Znanje da je tome tako, stvara od
Zdravstva religiju, religiju u koju se vjeruje, jer znanje o njoj pokazuje da su temelji na
kojima njihov postulat stoji klimav, i da je smrt svakog čovjeka neizbježna.

Sve ono što je uzrok životne radosti, što čini ovaj svijet lijepšim i prihvatljivijim, sada
u rukama pojedinaca postaje samo sredstvo za ono najuzvišenije, a to je zdravlje. Danas
dobivamo preporuku da se valja mnogo smijati, jer je smijeh dokazano povoljan za zdravlje.
Tako nastaju skupine poput sportskih klubova u kojima se članovi nekoliko puta tjedna
sastaju na sate smijanja zbog pozitivnih zdravstvenih učinaka. Vidljiva je neprirodna krajnost
postulata da je zdravlje uistinu najvažnije od svega. Zdravlje je važno, ali ne pod cijenu
gubitka svega što predstavlja kvalitetan i dostojanstven život. Smisao zdravlja nije samo
dugovječnost, nego i dobar tjelesni ugođaj bez kojega tjelesno zdravlje gubi ono zbog čega ga
se želi postići.

Zdravstvo, ukoliko ne posjeduje moral i potrebnu etičnost u obliku jednakog

dostojanstva spram čovjeka od njegovog začeća, spram svakoga čovjeka, bez obzira u
kakvom se stanju bolesti i bijede nalazi, gledat će urušavanje vlastite ideologije kao
nedostižni ideal pred kojim ponizno kapitulira, ili će se u najgorem slučaju ponoviti povijest
desničarske eugenike koja je u ideologiji Zdravstva već prisutna.
 7. Zaključak

Kult Zdravlja kojemu smo svjedoci i koji se poziva na kvalitetu i dugovječnost našega
postojanja, opravdano se svim svojim mogućnostima i znanjem zauzima za ideal čovjeka
savršenog zdravlja, sa tendencijom postignuća njegove besmrtnosti. Ono čega se ideologija
Zdravstva treba osloboditi, jest primat istine o čovjeku i njegovu dostojanstvu, o određivanju
prava na život i smrt, o određivanju što je dobro za čovjeka i načinu njegova življenja. Čovjek
treba ostati slobodan birati način vlastitog života, ukoliko time ne šteti sebi i drugima.
Enormno umanjivanje kvalitete života poradi zadobivanje zdravlje od neke bolesti, može
prouzročiti razna stanja poput pada imuniteta koji će biti pogodna podloga za druge bolesti.
Treba uzeti sve u obzir i obuhvatiti čovjeka u njegovoj cjelovitosti. Koja korist čovjeka
zdravlja, ako je do kraja života osuđen na trajnu askezu od svega što mu podiže kvalitetu
života? Rad je pokazao neke od krajnosti koje su se pojavile i kako se povijest ponavlja, te
kako se koriste više manje ište šablone i obrasce ponašanja. Sve što se promijenilo jesu uloge
i sadržaj. Ono što se također ponavlja je čovjekova tendencija apsolutiziranje i radikaliziranje
vlastitih načela koja vodi sve do uskračivanja slobode i do neuvažavanja čovjeka kao
jedinstvene i neponovljive osobe. Čovjek ne mora ostvariti ideal super-čovjeka poradi ideala
veče društvene koristi. Čovjek mora imati pravo biti zadovoljan sa malo, zadovoljan sa malim
porocima koji su potencijalni uzroci različitim bolestima, ali koji čine život radosnim i potiču
kreativnost na svoj način. Nije svako zlo za zlo, ukoliko se uopće može o zlu govoriti. Izabrati
ugodno večeru sa prijateljima, umjesto zobene pahuljice i teretanu mora ostati čovjekov izbor.
Krajnji cilj rada je pokazivanje opasnosti u koje nas ideologija o idealnom čovjeku i društvu
postupno uvodi. Nakana može biti plemenita i dobra, ali sredstva ka ostvarenju cilja mogu biti
pogubna. Postoji opasnost da se povijest ponovlja. Čini se samo da toga nismo dovoljno
svjesni i da je već dogođeno zapakirano u novo ruho, koje nam se trenutno čini prihvatljivim i
ostvarivim, te stoga poželjnim, pod svaku cijenu.
Izvori i literatura:

Knjige:

KEŠINA IVAN, Znanost, vjera , etika, Crkva u svijetu, Split, 2005.

LÜTZ MANFRED, Užitak života, Verbum, Split, 2015

POLŠEK DARKO, Sudbina odabranih, ArtTresor, Zagreb, 2004.

ROBERTO DE MATTEI, Diktatura relativizma, Verbum, Split, 2010.

SANDEL MICHAEL J., Pravednost, Algoritam, Zagreb, 2013.

članci:

Dr. JOSIP SOBOL, Teoloski osvrt-Savjest i moralna kriza drustva, Glas Koncila/35/2045/
01.09.2013., na: http://www.glas-
koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=23098 (20.08.2015).

GEYER CHRISTIAN, Sandel, Michael J.: Plädoyer gegen die Perfektion - Ethik im Zeitalter
der genetischen Technik, Recenzija knjige, Frankfurter Allgemeine Zeitung, Berlin University
Press, Berlin, 2008., na: http://www.gbv.de/dms/faz-rez/FD1200804281701979.pdf
(17.05.2015)

HANS-MARTIN BRUELL, Sandel, Michael J.: Plädoyer gegen die Perfektion - Ethik im Zeitalter der
genetischen Technik, ethik-report Nr. 3 – 2008, Recenzija knjige, Berlin University Press, Berlin,
2008., prijevod sa njemačkog: Ivan Grubišić, str 8-12, na: http://www.ph-weingarten.de/zpe/ethik-
report_3_-_2008.pdf,)

KASS LEON, Making babies - The New Biology and the Old Morality, Public Interest, 26
(1972) Winter, na: http://web.stanford.edu/~mvr2j/sfsufall/extra/Kass1.pdf

PLATZ SLAVKO, Empirijski temelji moralnosti u subjektivnoj etici Vladimira S.Solovjeva,

Bogoslovska smotra, Vol. 66 No. 4, Đakovo, 1996. na:
http://hrcak.srce.hr/search/?q=Empirijski+temelji+moralnosti+u+subjektivnoj+etici
(13.08.2015).