1.Što obuhvaća naziv Istočno kršćanstvo?

Pravoslavne crkve (priznaju svih 7 ekumenskih sabora), Istočne pravoslavne (priznaju nauk prvih 3
koncila - prvi nicejski,prvi carigradski i efeški, ne priznaju dogmatske konstitucije kalcedonskog
sabora), Istočne katoličke (u suodnosu s katoličkom, grkokatolička crkva-prizna papin primat ali
zadržava svoju liturgijsku osobnost)

Glavna su im ustrojstvena obilježja samostalnost (autokefalnost), najčešće povezana uz neki narod ili
državu, i sabornost (univerzalnost). Pojedine crkve mogu biti autokefalne i autonomne, kanonski
priznate i nepriznate. Najviše je upravno tijelo ekumenski sinod čija je uloga tumačiti „svetu predaju"
i provoditi disciplinu, jedini može rješavati pitanja i donositi zaključke za sve pravoslavne crkve.
Jednaku ulogu ima sveti sinod pojedinih crkava, sastavljen od kolegija episkopa i s predstavnicima
klera, monaha i laika, te je upravno tijelo autonomne ili autokefalne crkve. Budući da je samostalnost
neke crkve vezana redovito uz samostalnost određene države, da bi crkva postala autokefalnom i
kanonski priznatom, treba ju priznati najprije matična crkva od koje se odvojila. Danas postoje
Carigradska, Aleksandrijska, Antiohijska, Jeruzalemska, Ruska, Bugarska, Srpska i Gruzijska
patrijaršija.

Svaka nacionalna Crkva ima svog patrijarha (mitropolit ili arhiepiskop), a patrijarh Carigradski je „prvi
među jednakima". Patrijarh u Istanbulu nema nikakvih administrativnih prava u odnosu na ostale
patrijarhe i pravoslavne crkve, iako ga svi patrijarsi nazivaju „vaseljenskim" i „ocem otaca". On
predsjedava Vaseljenskim saborom i proglašava njegove odluke. Od kraja 8. stoljeća Istočne
pravoslavne crkve su potpuno samostalne, odnosno autokefalne, što znači da crkva ima suverenitet i
da je neovisna od bilo koje druge crkvene organizacije.

2. Koji su dogmatski i teološki izvori za pravoslavnu teologiju?

Istočno-pravoslavna crkva drži da su izvori božanske objave Sveto pismo i Predaja.

a)Sveto pismo

Pravoslavci vjeruju da je Biblija vrhovni izraz božjeg otkrivenja ljudskom rodu i da kršćani uvijek
moraju biti ''narod Knjige''. Biblija se ne smije držati iznad Crkve, već nečim što živi i što se tumači
unutar Crkve. Crkva posjeduje autoritet da tumači Sveto Pismo. Kanon NZ istovjetan je s katoličkim,
no kod knjiga SZ postoji razilaženje pojedinih pravoslavnih Crkava. Ogledni tekst SZ je Septuaginta.
Kada se taj grčki prijevod razlikuje od hebrejskog, pravoslavni kršćani vjeruju da su te promjene
unesene u Septuagintu pod utjecajem Duha Svetoga. Septuaginta sadrži i deuterokanonske knjige
kojih u izvornoj verziji nema. Jasijski i Jeruzalemski sabor proglasili su te djelove pravim dijelovima
pisma, no danas mnogo učenih pravoslavaca smatra da su te knjige tekstovi nižeg ranga od ostatka
tekstova SZ.

b)Predaja (tradicija)

Sveta predaja potječe iz istoga božanskog izvora kao i Sveto pismo i k istome cilju smjera. Zato se
smatra, zajedno sa Sv. pismom, vrelom i normom pravoslavne vjere. Glavni su izvori iz kojih predaja
uzima dokaze, prema nauku istočno-pravoslavne i katoličke teologije: Sveto Pismo,Vjerovanje,
odluke ekumenskih sabora, bogoslužne knjige, djela svetih otaca, kanone i svete ikone. Vjerovanje i
doktrinarne definicije ekumenskih sabora smatraju apsolutnim i nepromjenjivim.
c)Simboli vjere

Simboli označuju zbirku objavljenih vjerskih istina koje su predložene vjernicima sa strane Crkve kao
znak njihove vjere, koju trebaju ispovijedati. Istočno-pravoslavni teolozi priznaju samo tri simbola
vjere (vjerovanja): simbol nicejsko-carigradski koji je općenito prihvaćen od svih istočno-pravoslavnih
teologa, simbol sv. Anastazija i simbol sv. Grgura Taumaturga.

d)Opći sabori

Na prvih sedam velikih sabora definirane su temeljne i nepromjenjive istine kršćanstva – Božje
Trojstvo i Jedinstvo, Bogočovještvo Kristovo, štovanje ikona...

e) Sveti oci

Neke veće i bitne razlike između istočno-pravoslavnih i katolika oko pitanja svetih otaca ne mogu se
uočiti. U jednih i drugih oci imaju odlučujuću ulogu. Na općim saborima jednako se hvale i grčki i
latinski. Ipak u svojim dokaznim postupcima istočno-pravoslavni teolozi radije se služe grčkim ocima.
Najviše citirani oci su: sv. Atanazije, tri Kapadočanina, sv. Ivan Krizostom i sv. Maksim Ispovjednik.

f)Simboličke knjige

Nisu ništa drugo nego ispovijest vjere što su je sastavili uvaženi dostojanstvenici istočno-pravoslavne
Crkve i u kojima izlažu potanko nauk svoje vjere. Među simboličke knjige s općenitim značenjem
ubrajaju se one koje sastaviše Petar Moghila, kijevski metropolit i Dositej, jeruzalemski patrijarh.

3. Koji je događaj prema pravoslavnoj teologiji uzet za utemeljenje crkve i pojasnite?

Događaj Duhova je temelj pravoslavne crkve. Pravoslavlje – na ispravan način slaviti Trojedinog boga
(doxa). Događaj duhova je konstitutivni čin crkve, njene uspostave kao Tijela kristovog. To je
inauguracija crkve kao samog bića crkve koji ulazi u ljudski rod. I po njoj ljudi dobivaju mogućnost da
postanu djeca božja. Crkva je zajednica života po duhu u isusu kristu preko koje čovjek iz ovostranosti
dobiva uporište u onostranosti. Zato je događaj duhova ključna referenca jer je crkva kao tijelo
kristovo povezana je s duhom jer čini čovjeka božjim djetetom a u isto vrijeme drži zajednicu na
okupu. Crkva je za pravoslavce permanentan događaj duha – dogodila se prva misa. Svećenik izvršava
ž u ime zajednice i događa se svojevrsna privatizacija. Crkva kao zajednica samo sudjeluje u prinosu
žrtve. A događaj duha je izlijevanje duha ne sve ljude unutar te zajednice. Liturgija je trajni događaj
duha.

4. Što je simfonija?

Simfonija (Prvi Nicejski sabor 325.) je koncept u pravoslavlju i političkoj nauci koji ističe kako su Crkva
i država međusobno komplementarne te se nadopunjuju na način da niti jedna nije institucionalno
nadređena drugoj. (sklad) Ovo je posljedica karakteristična za Istočno rimsko carstvo (Bizant).
Simfonija je zaživjela kao koncept za vrijeme cara Justijana u 6.st. kada su crkva i građansko pravo bili
manjina. Ideja da car ima potpuni autoritet teološki je nedoživljiva-gdje pada ugled cara, Boga se
gleda kao sučesnika u tom društvenom zločinu. Simfonija se danas može vidjeti u odnosu Putinove
administracije i ruske pravoslavne crkve. Fundacija ''Ruski mir''. Fundacija je nastala kao inicijativa
Vladimira Putina 2007. kao organizacija financirana od strane ruske vlade. Cilj organizacije je
promicanje ruskog jezika, kulture i vrijednosti koje izazivaju zapadnu kulturnu tradiciju i to u suradnji
sa ruskom pravoslavnom crkvom. Ruska kultura i jezik su bili zanemareni pa je cilj te fundacije bio u
potpunosti legitiman. Godine 2009. Novi patrijarh se uključuje u fundaciju i daje punu podršku ruske
pravoslavne crkve – simfonija. Crkvi država treba da promovira rusku crkvu a državi crkva jer im
skuplja pastvu.

5. Načelo monarhije (samovlašća) Boga Oca?

Nаčelo monаrhije (samovlašće) Bogа Ocа (Prvi Carigradski sabor 381.) jest nаjznаčаjnije bogoslovno
nаčelo prаvoslаvne trijаdologije. Ovo nаčelo omogućuje kršćаnskoj vjeri dа bude monoteističkа, аli i
dа osnuje trojstvenost. Vjerа u jednog Bogа podrаzumijevа vjeru u jednog Bogа Ocа koji rаđа Sinа i
izvodi Duhа Svetog. Ono što je bilo od posebne važnosti zа kontekst 4. stoljeća kаo i zа Zizjulаsа jest
pitаnje odnosа božаnske biti i ličnosti. Nаglаšаvаnje nаčelа monаrhije podrаzumijevа Bogа Ocа koji
slobodno, neuvjetovano, uključujući i božаnsku bit, rаđа jednovremenog Sinа i izvodi Duhа. Naime,
Bog je Otac zato što ima Sina (a ne zato što stvara svijet), a Sina ima neovisno i prije postojanja
kozmosa (kao uređenog svijeta). Termini Rađati i stvarati: Sin je rođen prije svih vijekova, što njegovo
postojanje čini neovisnim od čina stvaranja. Mi možemo zvat Boga svojim Ocem sad ali moramo znat
da je Bog prvo Otac bio Sinu a tek onda po Sinu nama. Zizi upozorava kako između ovog aspekta
očinstva i ljudskog aspekta očinstva ne postoji nikakva anonomija jer za razliku od božanskog, ljudsko
očinstvo podrazumijeva da jedinke prvo postoje a onda tek ulaze u odnose i onda ga tako definira u
individualizmu (nepodijeljenošću ljudske prirode). Načelo Boga monarhije- Bog je otac zato što je on
otac svome sinu, on je otac zajednici ljudi kao djeci božjoj. Zato Zizi i Kapadočani govore o odnosu
koji se rađa u potpunoj slobodi i koji je čist i nije UVJETOVAN. Kad otac u ljudskom obliku dobije sina
oni su zajedno prije svih vjekova, oduvijek su bili zajedno po Duhu. Ne postoje momenti
individualzima kad stupaš u određeni odnos, oni su JEDNO, istobitni su, u Bogu nema individualizma.
Bog preko sina ima odnos prema svijetu. Znači da je njegov odnos prema svijetu sadržan u sinu-
ljubav. Za zizija je Otac ontološko počelo (arhe) i uzrok mogućnosti, ljubavi koji u i kroz sina do duha
potvrđuje svoju ljubav.

7.Razlika između simbola i simvola?

Simbol je neki slikovni izraz i zbiljska slika koja na osjetilni način prikazuje neki nadosjetilni sadržaj.
Zbog toga se simbol nužno odnosi na ono opće i zajedničko i zbog toga je usmjeren na cijeloga
čovjeka i na njegovo doživljaju primjereno razumijevanje. Simbol je posve znakovni pojam, pod kojim
se podrazumijeva jezik, mit i spoznaja. Nicejsko-carigratsko vjerovanje, sv.anastazije i grgur

Simvol je ono što simbol prikazuje. Pokazuje direktno postojanje toga na što se orijentiramo. Primjer:
Sv. Mihovil – kada gledamo u simvol gledamo njega u eshatonu i mi smo u prisutnosti eshatona kada
gledamo u njega. Duh je onaj koji spaja ono što ljude spaja s tijelom (Krist) a Krista spaja s Ocem.
Dakle po duhu koji je prisutan kada gledamo u simvol smo u prisutnosti božjoj. Simvol je ono što
izgovaramo, vidimo i jesmo.
8. Objasnite učenje Pravoslavne Crkve o Bogorodici.

Nauk o Mariji kao Bogorodici (a ne Kristorodici) počeo se definirati kao posljedica kristoloških
rasprava Efeškoga sabora 431. – da bi Bog bio ono što jest (spasitelj), on mora biti i potpuno Bog i
potpuno čovjek (stoga Marija rađa Boga). Pravoslavlje prihvaća Mariju kao Bogorodicu, te ona ima
važnu ulogu kao majka ovapločenog Gospodina zbog čega je jedan od središnjih likova u spasenju
ljudskoga roda. U pravoslavlju se također naziva i Prisnodjevom. Taj naziv ukazuje na to kako nije
izgubila moralnu čistoću, te je time nadvisila sva stvorenja i postala najbliža Bogu. Njezino se
uznesenje jednako poštuje u pravoslavlju kako i u katoličkoj tradiciji. Razlike (katoličke dogme koje
pravoslavje ne priznaje): Marijino bezgrešno začeće i Marijino uznesenje. Dok se dogmi o Marijinom
bezgrešnom začeću (rodila se slobodna od istočnog grijeha) pravoslavlje protivi, protiv dogme o
uznesenju nemaju ništa jer je smatraju vjerskom istinom. Razlika je zapravo u poimanju dogme –
pravoslavlje dogmu smatra načinom izricanja vjerske istine koja razlikuje pravovjerje od krivovjerja,
te zagovara da ako nauk nije ugrožen onda nema potrebe za dogmom.

9. Na kojem je saboru došlo do prvog ozbiljnog raskola u kršćanstvu i zašto?

Do prvog ozbiljnog raskola u kršćanstvu došlo je na Kalcedonskom saboru 451. Sukob je nastao zbog
neprihvaćanja odluka donesenih na saboru oko kristoloških pitanja (Kalcedonsko vjerovanje).
Crkvenim vođama, osobito u aleksandrijskoj Crkvi, takav je nauk previše podsjećao na nestorijanstvo,
osuđeno na Efeškom saboru. Nepomirljiva polazišta obiju strana, često više uvjetovana jezičnim
razlozima i nerazumijevanjem negoli stvarnom teološkom razlikom, dovela su do prvog većeg raskola
u Crkvi.Crkve koje su se tada odijelile se nazivaju Predkalcedonske crkve ili istočne pravoslavne crkve i
u njih između ostalih spadaju Kopti, Sirijsk crkva...

10. Objasnite spor oko monofizitstva.

Monofizitstvo (od grčkog μόνος, monos - jedn', i φύσις, fisis - priroda/narav) je kršćanski nauk o samo
jednoj, božanskoj, prirodi Isusa Krista koji negira njegovu ljudsku prirodu. Do sukoba u kršćanstvu oko
pitanja monofizitstva došlo je ubrzo nakon Efeškog sabora. Nakon smrti Ćirila Aleksandrijskog,
carigradski monah Eutih u pokušaju da spriječi novo izbijanje nestorijanstva, nastavlja njegov nauk.
Iako je tvrdio da je vjeran Ćirilovom nauku, ipak možemo tvrditi da je ono što je zastupao Eutih bio
monofizitiski, a Ćirilov miafizitski nauk. Monofizitizam podrazumijeva da je u Isusu Kristu ljudska
narav apsorbirana unutar božanske (što znači da božanska nadvladava). Miafizitizam podrazumijeva
jednu božansku narav koja u trenutku inkarnacija poprima pravovjerni „communicatio idiomatum“
oblik (hipostatska unija). Miafizitski se nauk do 20. st. nazivao monofizitskim. Istočne pravoslavne
crkve sebe smatraju miafizitima.

11. Na kojem ekumenskom saboru je donesena kanonska odluka o „nepodudaranju“ crkvenih sa

državnim granicama, te u kratkim crtama pojasnite što to znači?

Kanonska odluka 12 o „nepodudaranju“ crkvenih sa državnim granicama donesena je na

Kalcedonskom saboru 451. Smatra da nijedna pokrajina ne smije djelovati u svrhu utemeljenja
vlastite crkve – Crkva je Božja i ne može se trančirati radi političkih uvjerenja.
12. Na kojem ekumenskom saboru je donesena kanonska odluka koja je bila svojevrsni prauzrok
spora oko papinog primata, te u kratkim crtama pojasnite što je ona podrazumijevala?

Kanonska odluka 28 Carigradskog patrijarha na Kalcedonskom saboru o davanju jednake časti

carigradskom patrijarhu i rimskom papi. Njome započinje netrpeljivost između Rima i Carigrada koja
eskalira 1054. Rimski se biskup odmah usprotivio. Istok govori ne o rimskom primatu, nego prvenstvu
– prvi u častima, a ne u vlastima.

13. Na kojem je saboru donesena kanonska odluka koja i danas u pravoslavnoj teologiji važi kao
pravovaljana po pitanju braka i kako se ona manifestira u crkvenom životu?

Odluka je donesena na Petošestom saboru 692. Sabor je održan u Carigradu i svrha mu je bila donijeti
stroža pravila za Crkvu. Brak – posvećenje koje čine zaručnici i posvećenje koje čine svećenici ili
episkopi (ne može biti pred đakonom). Svećenici u pravoslavlju mogu biti oženjeni, ali samo ako su se
oženili prije zaređenja - nakon što se zarede ne mogu se ženiti. Oženjeni mogu biti samo prezbiteri i
đakoni, episkopi ne (oni se uvijek biraju iz monaških redova).

14. Objasnite poimanje ikona u pravoslavnoj teologiji.

Ikona (grčki eikon = slika) je svetačka slika istočne Crkve koja ima presudnu ulogu u praksi
pravoslavlja. Protivnici štovanja ikona zagovaraju tezu da se time krši druga zapovijed (ne raditi sebi
drugoga lika). Ta se argumentacija često koristi u protestantizmu danas. U praksi se često događa da
ljudi ne razumiju što ikone predstavljaju zbog čega to može djelovati kao idolopoklonstvo. Ivan
Damašćanin smatra da ako smo vidjeli Boga kroz sina, njegovo prikazianje ne može biti sablazan jer
kako riječ širi poruku evanđelja, zašto je nebi širila i slika.... Važna je razlika između štovanja (dulija) i
klanjanja (latrija) – klanja se samo Bogu, a štuje se ikone i svece. U pravoslavlju se ljudi ne klanjaju
svecu, odnosno ikoni, već se kroz prikaz sveca klanjaju Bogu – sveci su zastpnici božji na zemlji – oni
uprisutnjuju eshaton. Ikonopisanje – umjetnik koji stvara ikonu prolazi kroz post i molitvu prije nego
„ikonopiše svetost“. Tradicionalna ikona je redizajnirani mikrokozmos stvoren od strane pojedinca ili
grupe koji doživljava Božju dobru vijest za čovječanstvo. Štovanje ikone je proklamiranje vizije božje
koju on ima za svijet i zato ona ima temeljnu važnost u praksi pravoslavlja. Crkva je u pravoslavlju i
sama praktički ikona.

15. Objasnite poimanje svetaca u pravoslavnoj teologiji!

Liturgija posvećivanja ikona svetaca pokazuje da svece treba shvaćati kao Kristove slike. Pravoslavna
crkva štuje svece kao "Božje ruke" preko kojih on djeluje u Crkvi, te kao zagovornik i pomoćnih koji i
nakon svoje smrti čine djela ljubavi u Crkvi i pomažu svojoj zemaljskoj braći na putu spasenja, često u
obliku doživljenih ukazanja, zagovorničkim i spasiteljskim intervencijama. Oni potvrđuju i aktiviraju
prisutnost nevidljive gornje Crkve. Pravoslavno učenje pridaje važnost tvrdnji da sveci ne umanjuju
veličinu osobe i djela Kristova, nego štoviše da se sve štovanje iskazano svecima uvijek upućuje
njihovoj praslici- Kristu. Slike su svetaca zrcala u kojima se zrcali Kristova slika, koja sa svoje strane
predstavlja ponovnu obnovu i dovršenje slike Božje koju je Bog utisnuo prvom čovjeku.
16. Objasnite spor oko dometka kršćanskom vjerovanju filioque! 4.Carigradski 879. 1054.raskol

Spor oko dometka odnosio se na tekst o Svetome Duhu u Nicejsko-Carigratskom vjerovanju. Zapad je
u izvorni tekst ubacio frazu ''i Sina'' čime se naglašava njegovo potpuno božanstvo kao treće osobe
Presvetoga Trojstva. Pravoslavni su osporavali (i to još uvijek čine) taj dodatak Vjerovanju iz dva
razloga: a) Vjerovanje je zajedničko vlasništvo cijele Crkve, svaka izmjena treba biti isključivo u
suglasju svih sudionika Ekumenskog sabora. Zapad je mijenjajući Vjerovanje bez savjetovanja s
Istokom počinio grijeh protiv jedinstva Crkve. b) Većina pravoslavnih kršćana vjeruje da je dodatak
Filioque s teološkog stajališta neispravan. Oni tvrde da Duh proizlazi samo iz Oca i smatraju
heretičkim mišljenje da proizlazi i iz Sina. Pravoslavci zastupaju mišljenje da je razlikovno obilježje
prve osobe Trojstva je očinstvo. On nije rođen ni od koga, On ima izvor u samome sebi. Razlikovno
obilježje druge osobe je sinovstvo. Iako je ravan Ocu i vječan kao On, Sin nije bez ishodišta, već mu je
izvor i podrijetlo u Ocu. Razlikovno obilježje treće osobe je izlaženje: kao i Sin i Duh Sveti izvire iz Oca,
ali je njegov odnos prema Ocu različit od sinovljeva; jer DS nije rođen nego oduvijek izlazi iz Oca.
Upravo u toj točki zapadno gledanje na Trojstvo dolazi u sukob s istočnim. Prema zapadu i Augustinu
Hiponskom Duh Sveti vječno proizlazi iz Oca i iz Sina. U Rimu je službeno prihvaćen 1014. te uveden u
nicejsko-carigradsko vjerovanje. – Filioque je zaoštrio teološke svađe između Istoka i Zapada; za
Istočnoga raskola (1054) patrijarh Mihael Kerularije držao je filioque posebno važnom optužbom
protiv Zapadne crkve. Na Firentinskom koncilu ujedinjenja (1438–39) Istočne crkve prihvatile su
zapadni nauk o Trojstvu, dakle i filioque, ali su na sinodi u Carigradu (1484) to opozvale; takvo je
stanje ostalo do danas.

17. Zašto se prema pravoslavnoj teologiji prilikom liturgije koristi kvasni umjesto beskvasnog
kruha?

Ove dvije razlike u sakramentu Euharistije su veoma važne, naime, materija kruha (kvasni/beskvasni),
i riječi pretvorbe (epikleza/zaziv Duha vs. Isusove riječi), i međuovisne su. Euharistija nastala izljevom
Duha, Pedesetnicom. Pošto je Euharistija srž Crkve, i pošto se u Crkvi sve zbiva po Duhu, koji gradi
Crkvu i vezuje ju s Bogom, Pravoslavna Crkva upotrebljava novi, kvasni kruh, kruh koji se koristio i u
bogoslužju Starog zavjeta na dan Pedesetnice, u koji se dogodio izljev Duha i prva Euharistija. Zbog
toga se pretvorba i vrši izljevom tog istog Duha, koji gradi Tijelo Kristovo – i fizičko u Mariji, i mistično
Crkve, i euharistijsko. Ovakva duboka međuovisnost Euharistije, Crkve, Duha, Tijela Kristova, i
oboženja čovjekova, čini pravoslavnu Euharistiju specifičnom u odnosu na sve slične kršćanske
euharistijske obrede drugih kršćanskih vjera. Ovo je omogućilo da pravoslavna Euharistija nikada ne
bude svedena samo na komemoriranje Posljednje Večere, Žrtve na Križu, da izgubi svoju usmjerenost
prema Duhu i Budućem svijetu; spriječilo je također, i različite liturgijske devijacije tipa privatnih
misa, misa po nakanama i slično.
18. Što je to isihazam (hezihazam)?

Isihazam (hezihazam) je mistična teologija. Glavna obilježja te mistične teologije razradili su sv.
Klement Aleksandrijski i Origen Aleksandrijski. Tu mističnu tradiciju karakterizira apofatički pristup
(tzv. niječni put): više o Bogu tvrdi ono što on nije (negacijom) nego afirmacijom. Kako ljudski duh ne
može Boga spoznati, jezik kojim se o Njemu govori nužno je neprecizan. Stoga manje dovodi u
zabludu niječno govorenje o Bogu nego potvrdno. Mnogi od onih koji primjenjuju apofatički pristup u
njemu ne vide samo filozofski instrument koji upućuje na Božju potpunu transcendentnost, već
sredstvo postizanja jedinstva s Njime preko molitve. Tihovanje, to je bilo sporno na petom
carigradskom saboru,(trajalo je cijelu dekadu) tu su sažeta tri sabora. Počiva na uvjerenju da duhovno
iskustvo jest samo isključivo bogospoznaja, gdje božja energija biva dostupnom, međutim njegova
suština i dalje ostaje u potpunosti skirvena. Primjer: božanska energija koju osjećamo kad se molimo
svecima. Od 14. st službeni nauk istočne crkve. Spor oko Gregorija Palme, 13/14 st, branio i razvio
hezihazam. Hezihazam - koristi se za sljedbenike konteplativne molitve. Hezihastička tradicija počinje
u egipatskim palestinskim pustinjama, predstavlja samački život, koji je prvobitni oblik kršćanskog
monaštva. (začetnik Sv. Antun u pustinji) Evgarije Ponski 4.st. molitva kao Božje mjesto u nama, u
kojem se nama bistri niskrivljena slika o nama samima, osoba se moli i ona s molitvom dolazi do
suštine unutar sebe u kojoj se sve više i više bistri neiskrivljena slika o nama samima. To znači da mi
na sebe gledamo na način na koji nas Bog gleda, samo kroz molitvu čovjek upoznaje svoje istinsko ja.
-teologija uma. Sv. Otac Makarije,molitva srca, središte prisutnosti ne smatra umom, već srcem, jer
je srce gospodar svoga tijela, ovladava svim našim kretnjama, u srcu se nalazi um i sva dobra.
Prihvaćaju je i monasi i laici, to postaje bogospoznaja-teoza, manifestira se kroz teologiju srca, gdje
isihazam dobiva poantu.

Riječ monah ne znači u prvom redu pustinjak, samac, već jedinstven. Već se rano može naći praksa da
su asketi stanovali izvan zajednice, izvan gradske naseobine na usamljenom mjestu i u ograđenom
okrugu. Monaštvo postaje punopravnom institucijom kršćanske crkve u 4.st. , kada u kršćanskoj Crkvi
jačaju asketska strujanja. Glavna je dužnost askete "borba" protiv demona. Samoća pustinje vrijedila
je kao istinsko mjesto demona. Daljnji razvoj određen je činjenicom da su doseljenici u pustinju
također osnivali čvrsta udružena bratstva. Činjenica da je istočno monaštvo svoj životni sadržaj našlo
prije svega u liturgiji, mistici i kontemplaciji ovisi također i o tome što pravoslavni samostan u smislu
rimokatoličkog monaštva nije nikada postao mjestom znanosti. Temeljno stajalište u bijegu od
svijeta dovelo je također do odricanja od svih oblika svjetovne znanosti. Dok je zapadno redovništvo
davalo najsnažnije poticaje na najrazličitijim znanstvenim područjima, jedina znanost koja se razvila u
pravoslavnom samostanu ostao je studij mistične teologije i liturgije.

Anahoreti( samci) i Cenobiti(zajednica), dva oblika monaštva. Bazira se na izvonim oblicima akseze,
osoba je u potpunom osamljeničkom obliku, dok redovnici unutar monaškog života, iako polažu
monaške zavjete, orjentirani su prema svijetu, zajedništvu. Monasi nisu organizirani po redovima, već
je svaki manastir odvojen, baziraju se na teozi=ljubav prema bogu, sve što ti se upliće od svijeta
smeta ti da dođeš do spoznaje, ako ne dođeš do teoze nemožeš je prenjet ni drugima. Monasi moraju
postiči stanje potpune apatheje=bezstrašće. Na prvom stupnju koji se zove čišćenje, molitva je samo
umna i usmena, odnosno monah ili asket ju može izgovarati ustima i može ju pratiti svojim umom. Na
drugom stupnju, koji se zove prosvjetljenje, um se već nalazi unutar srca i tamo prati molitvu koja se
izgovara unutarnjom riječi. Razlika između drugog i trećeg stupnja je u tome što na drugom čovjek
svojim zalaganjem, naporom svoje volje drži um sabran u srcu, a na trećem stupnju to čini sama Božja
energija ili milost (blagodat) koja neprestano zadržava um u srcu. Kao što svakom stupnju odgovara
posebna molitva, isto tako je za svaki stupanj karakterističan i poseban način života. U Istočnoj crkvi
poznata su tri oblika organiziranog monaškog života: zajednički ili cenobitski oblik koji podrazumijeva
život većeg broja monaha u jednoj zajednici, skitski oblik koji označava zajednički život dvojice ili
trojice, i eremitski ili pustinjački oblik koji označava život jednog monaha udaljenog od svijeta.

20. Kako se zove čin pretvorbe u pravoslavnoj teologiji i što on podrazumijeva?

Čin pretvorbe zove se Epikleza- zazivanje duha. Crkva je ustanovljevnja na Pedesetnicu na dan silaska
Duha, za epiklezu je bitno da se ona ne pokuđava definirati. To je otvaranje zajednice prema
eshatonu =to je događaj duha. Pravoslavna Crkva upotrebljava novi, kvasni kruh, kruh koji se koristio
i u bogoslužju Starog zavjeta na dan Pedesetnice, u koji se dogodio izljev Duha i prva Euharistija. Zbog
toga se pretvorba i vrši izljevom tog istog Duha, koji gradi Tijelo Kristovo – i fizičko u Mariji, i mistično
Crkve, i euharistijsko. Ovakva duboka međuovisnost Euharistije, Crkve, Duha, Pentekosta, Tijela
Kristova, i oboženja čovjekova, čini pravoslavnu Euharistiju specifičnom u odnosu na sve slične
kršćanske euharistijske obrede drugih kršćanskih vjera. Ovo je omogućilo da pravoslavna Euharistija
nikada ne bude svedena samo na komemoriranje Posljednje Večere, Žrtve na Križu, da izgubi svoju
usmjerenost prema Duhu i Budućem svijetu; spriječilo je također, i različite liturgijske devijacije tipa
privatnih misa, misa po nakanama i slično.

21. Objasnite čin euharistije u pravoslavnoj teologiji.

Danas se za slavljenje euharistije u Istočnoj crkvi primjenjuje jedno od četri bogoslužja: Liturgija sv.
Ivana Zlatoustog, Liturgija sv. Bazilija Velikog, Liturgija sv. Jakova, Brata Gospodnjeg, Liturgija
prethodno blagoslovljenih darova. Pravoslavna crkva smatra euharistiju žrtvom a žrtva prinesena na
euharistiji je sam Krist. Naše prinošenje kruha i vina sadržano je u Kristovu prinošenju samoga sebe,
te se ono pretvara u Njegovo Tijelo i Krv. Kad Krist prima on t radi zajedno sa druge dvije osobe
Trojstva jer je Bog nedjeljiv. Mi prinosimo žrtvu za sve. Prema pravoslavnoj teologiji euharistija je
žrtva očišćenja, ponuđena jednako u ime živih kao i u ime mrtvih. U euharistiji je dakle, žrtva koju
prinosimo žrtva samog Krista. Ona nije samo prisjećanje ili zamišljanje Kristove žrtve već je i sama
istinska žrtva. Događaji oko Kristove žrtve – Utjelovljenje, Poslijednja večera, Raspeće, Uskrsnuće i
Uzašašće – ne ponavljaju se prilikom euharistije, već se posadašnjuju. Za vrijeme liturgije mi bivamo
njezinom božanskom snagom prebačeni u točku u kojij se vječnost ukrštava s vremenom te
postajemo pravi suvremenici događaja kojeg prizivamo.
22. Objasnite pravoslavni stav prema sakramentima – Krštenje.

U pravoslavnoj Crkvi postoje tri važna kršćanska sakramenta svete tajne – krštenje, miropomazanje i
prva pričest a usko su povezani. Pravoslavna djeca se krste, krizmaju i pričešćuju u jednom. U činu
krštenja dva su bitna elementa: zazivanje Trojstva i trokratno uranjavanje u vodu. Pri spomenu svake
osobe Trojstva svećenik uranja dijete u vodu ili mu polijeva čitavo tijelo vodom. U slučaju bolesti
osobe ili dijeteta samo se polijeva vodom po čelu inače se ne odustaje od uranjavanja. Bez uranjanja
ne ostvaruje se veza između vanjskog znaka i unutarnjeg značenja pa se simbolika sakramenta gubi.
Krštenje označuje mističko pokapanje i uskrsnuće s Kristom; a izvanjski znak krštenja je uranjavanje
nakon kojeg slijedi izranjavanje. Dakle, simbolika sakramenta zahtjeva uranjavanje ili pokapanje i
izranjavanje ili ponovno uskrsnuće. Krštenjem dobivamo puni oprost grijeha, iskonskih i sadašnjih.
Uobičajeno biskup ili svećenik obavljaju krštenje a u iznimnim slučajevima može ga obaviti đakon ili
bilokoji muškarac ili žena koji su kršćani.

23. Objasnite pravoslavni stav prema sakramentima – Krizma.

Odmah nakon krštenja pravoslavno se dijete krizma (miropomazuje). Svećenik uzima posebno
pripremljeno ulje i njime maže razne dijelove djetetova tijela, obilježavajući ih znakom križa: najprije
čelo, pa onda oči, nosnice, usta, uši, grudi, šake i stopala. Označavajući svaki pojedini dio tijela
izgovara riječi ''Pečat dara Duha Svetoga''. Dijete koje je krštenjem primljeno u Tijelo Kristovo,
krizmanjem prima dar DS i time postaje laikos, puni član naroda Gospodnjeg. Krizmanje je produžetak
Pedesetnice. Taj isti Duh koji je na apostole vidljivo sišao u obliku plamenih jezika sada nevidljivo
silazi na novokrštene. Preko krizmanja svaki član Crkve postaje prorok i sudjeluje u zajednici
svećenstva Kristova Kraljevstva; postaje svjesni svjedok Istine. Na Istoku svećenik obavlja krizmu, dok
na Zapadu biskup. Pomast koju svećenik koristi pri krizmanju prethodno je blagoslovio biskup.
Krizmanje se kao otajstvo i koristi za one koji su otpali od Crkve.

24. Objasnite pravoslavni stav prema sakramentima – Ispovijed.

Otajstvom ispovijedi opraštaju se grijesi počinjeni nakon krštenja, a grešnik se miri s Crkvom. Stoga se
ovaj sakramenat naziva i ''drugim krštenjem''. Taj sakrament djeluje i kao lijek za dušu jer svećenik ne
daje samo oprost već i duhovni savjet. U pravoslavlju ispovijedanje se ne obavlja u zatvorenoj
ispovjedaonici s rešetkom koja dijeli ispovjednika od pokajnika već u prikladnom dijelu crkve, obično
na otvorenom, odmah ispred ikonostasa. Ponekad ispovjednik i onaj koji se ispovijeda stoje iza neke
pregrade ili su u posebnoj prostoriji u crkvi koja je namijenjena ispovijedanju. Onaj koji ispovijeda
gleda prema stolu na kojem se nalazi križ i ikona Spasitelja ili Knjiga evanđelja. Nije svećenik onaj koji
sudi već je to Bog, a svećenik je tek svjedok i Božji pomoćnik. I ispovjednik i pokornik obično stoje što
upućuje na odbacivanje ideje suda. Kod odrješenja pokornik nakloni glavu prema ikoni Krista, a ne
prema svećeniku, jer je Krist onaj koji oprašta grijehe.Svećenik može naložiti pokajanje (epitimiju) ako
smatra preporučljivim ali to nije bitan dio otajstva i vrlo se često ispušta.
25. Što je epitimija?

Basilio Petrà navodi najpoznatije priručnike za ispovijed u Grčkoj crkvi, prema kojima u pokoru mogu
biti ubrojeni: molitva u kući, bilo da je povezana uz liturgijske časove ili nevezana na njih (sugerira se
molitva psalama); pohađanje crkve i slušanje propovijedi; osobni studij Svetoga pisma; milostinja u
smislu darivanja materijalnih i duhovnih dobara potrebnima; opsluživanje šutnje jedan sat, dan ili čak
i više dana; post; hodočašće; prihvaćanje obveza kumstva siromašnoj djeci ili nahočadi; primanje
bolesničkog pomazanja; prinos na oltar darova za slavljenje euharistije (kruh i vino). Pojedini
obrednici nabrajaju i druge oblike vršenja pokore, ali uvijek s mišlju da ona treba voditi pokornika k
duhovnom izlječenju. Očito je da tako shvaćena pokora odudara od strogih starih kanonskih propisa
koji, međutim, nikada nisu dokinuti. U stvarnoj ispovjednoj praksi prakticiranje pokore (epitimion)
gotovo pa da je posve iščezlo i ispovjednik je često prisiljen udijeliti oproštenje ispovjeđenih grijeha
bez nalaganja ikakve pokore, pa i zbog bojazni da pokornik ne ode drugom ispovjedniku koji će ga
bolje ‘razumjeti’. To je, najprije za samog pokornika, štetno, jer mu je na takav način uskraćen
sakramentalni oblik ljekovite pomoći.

26. Što znači prisnodjeva?

U pravoslavnom vjerovanju Marija se pojavljuje kao Bogorodica, Djevica (prisnodjeva), Prečista, Na

nebo uznesena i Posrednica milosti. Kao Bogorodica nije samo fizički rodila Sina Božjega, već i
moralno svojim pristankom, postavši tako duhovnom majkom svega čovječanstva. Kao Majka Božja
ona je i Majka Spasiteljica, Djevičanska Majka, Nova Eva, Supatnica boli i smrti Kristove ali i njegove
slave. Budući da je majka Stvoriteljeva, ona je i gospodarica svega stvorenoga. Kao što Marija ima
jedinstven odnos prema Kristu tako ima i prema Duhu Svetom koji ju je osjenio. Zbog utjelovljenja
Sina Božjega u njenom krilu ona je tjelesno i duhovno najsličnija Kristu. Pravoslavci vjeruju da je
Marija uvijek bila i ostala djevica. Ona je djevica prije i poslije poroda. Prečista je, bezgrešna i svetija
od svih anđela. Bizantska liturgija naglašava da je Marija slobodna od svakog grijeha i krivnje. Ona je
bila oslobođena od iskonskog grijeha. Bulgakov tvrdi da je to uslijedilo postupno: od začeća, preko
Navještenja da bi se dovršilo na Duhove. Slično je i s dogmom o Marijinom uznesenju na nebo.
Pravoslavna tradicija drži da je Marija nakon svoje smrti bila dušom i tijelom uznesena na nebo. Pri
tom se pravoslavci ne oslanjaju na dokaze Svetog Pisma već na liturgiju. Pravoslavna liturgijska i
teološka literatura ističe Mariju i kao posrednicu i zagovornicu.
27. Objasnite ustrojstvo pravoslavne crkve.

Pravoslavna crkva zbir je kanonskih zajednica, tzv. Mjesnih crkava koje su povezane Zajedničkim
vjerovanjem, Zajedničkim (bizantskim) liturgijskim obredom, Jedinstvom crkvenog prava (Pismo,
predaja, kanoni ekumenskih sabora, partikularnih sinoda i crkvenih sinoda). Kad govorimo o ustroju
razlikujemo AUTONOMNE i AUTOKEFALNE: U pravoslavlju nema niti državnih, niti nacionalnih
Crkava, mjesne pravoslavne Crkve nisu konstituirane ni po etničkom, ni po državnom ključu. Primjera
za to ima dovoljno: stare patrijaršije (Carigrad, Aleksandrija, Antiohija, Jeruzalem), nemaju ni
nacionalnu ni državnu podlogu, polovica države Grčke je izvan jurisdikcije grčke Crkve, pod
jurisdikcijom Carigrada; grčka dijaspora također, a pod većinski (etnički gledano) grčki Carigrad
potpadaju i brojne autonomne jedinice drugih naroda diljem svijeta.

Pravoslavne Crkve možemo podijeliti na autokefalne i autonomne. Autokefalne Crkve jesu posve
samostalne Crkve, a ta samostalnost se očituje u samostalnome izboru i postavljanju biskupa dotične
Crkve. Autonomna Crkva jest samoupravna Crkva podređena nadzoru neke od autokefalnih Crkava.
Stupanj te autonomije može biti različit, ali najčešće autonomna Crkva uživa samostalnost u
unutarnjim poslovima, dok joj poglavara potvrđuje nadležna autokefalna Crkva, a također i vanjske
crkvene poslove autonomna Crkva ostvaruje u sklopku autokefalne. Svakom pravoslavnom Crkvom
upravlja sabor njezinih biskupa, u srpskoj Crkvi zvan Sveti arhijerejski sabor. On bira između sebe
jedno stalno tijelo, koje vodi tekuće crkvene poslove, a koje se u srpskoj Crkvi naziva Sveti arhijerejski
sinod. „Poglavar“ Crkve, arhiepiskop/nadbiskup, koji u nekim Crkvama nosi počasni naslov
„patrijarh“, jest samo predsjedavajući Sinoda i Sabora, prvi među jednakima, a nipošto neki
pravoslavni „papa“. Svaka od tih Crkava jest, kako smo rekli, samostalna u svojim crkvenim
poslovima, ali ta samostalnost je ograničena. Naime, za razliku od protestanata, pravoslavni čine
jednu Crkvu, u pravoslavlju među Crkvama mora vladati jedinstvo vjere, a to jedinstvo vjere se
očituje u jedinstvu sakramenata, osobito Euharistije. Zahvaljujući toj dvostrukoj sponi, pravoslavne
Crkve čine jednu jedinstvenu Pravoslavnu Crkvu, te svaka Crkva koja otpadne od toga jedinstva vjere i
sakramenata, gubi pravo da se zove pravoslavnom. Takav je slučaj s raskolničkim strukturama
Ukrajine i Makedonije; bez obzira na njihovu formalnu „pravoslavnost“, one su isključene iz jedinstva
Pravoslavne Crkve. Spominjali smo kanonski priznate i nepriznate crkve: primjer nepriznate je u
Makedoniji, Crkva mora imati svoju strukturu i priznata od Crkve, jer u suprotnome je na razini
udruge (npr. slučaj pokušaja osnivanja hrvatske pravoslavne crkve HPC).

Prema Iganciju Antiohijskom jedina legitimna struktura u Crkvi je: EPISKOP (vladika), PREZBITER
(svećenik), ĐAKON. U ovom kontekstu spominjali smo još koncept subornosti – definira koncept i
način postojanja PRC (pravoslavne crkve), to je esencija postojanosti, ustroja PRC. U toj riječi,
SUBORNOST, sadržana je punina vjerovanja PRC. Ovo možemo razumjeti u dva pravca: 1) vjerovati u
Crkvu kao jedinstvo, vjerovati da je Crkva katoličanska 2) vjerovati da je koncilijarna (nastala na prvih
7 sabora)
29. Objasnite nauk o spasenju u pravoslavnoj teologiji. TEOZA.

Spasenje je ultimativni cilj u životu Crkve, u životu pravoslavnog kršćanina. Postizanje 'bogolikosti' ili
tv. TEOZE – prema vjerovanju kako je Bog poslao Sina da pokaže put čovjeku kako doći u Božje okrilje,
postižemo kroz dva koraka: KATARZA (pročišćenje duha i tijela) i ILUMINACIJA (prosvjetljenje do
kojeg dolazimo kako bismo sebe vidjeli onako kako nas vidi Bog – main point). Spasenje je izlječenje
koje treba poseban tretman kojim se daje mogućnost pojedincu da shvati zašto je nešto bilo
odstranjeno od Božjeg dobra, to je stoga nepoželjno i kaznom se guši.Teoza se ne postiže
individualno već kroz euharistijsku zajednicu koja pomaže pri katarzi i iluminacijji. Pitanje spasenja
po vjeri ili djelima (kao što je to razlog sukoba između katolika i protestanata) u PR je IRELEVANTNO.
Pravoslavni, oslanjajući se na Pavla i sintagmu vjeruju kako smo spašeni po vjeri u Isusa Krista – to je
sve. Jer, ako vjerujemo, razumije se da ćemo djelovati u skladu s vjerom u Isusa Krista, odnosno u
skladu s Božjom voljom. 1. U Bogu nije ispunjeno samo svo čovječanstvo nego i sav stvoreni svijet.
Čovjeku je, kao svećeniku, dano da brine o svemu i po njemu se teoziraju svi ostali.2. Odgovoriti na
Božji poziv znači ujediniti se s Njegovim tijelom – Crkvom, tu se uspostavlja odnos, dolazi do teoze i
tako se čovjek spašava.

31. Objasnite koncept zla i patnje u pravoslavnoj teologiji.

Tu je spomenut i nauk o zlu i patnji koji počiva na četiri točke:a) Neprirodnost svijeta – sve je u biti
karikatura prvotnog plana, izvorne teze jer nakon pada se sve izokrenulo tako da su pitanja zla i
patnje razumljivi sami po sebi. b) Božja providnost – sve što se događa, bilo dobro ili zlo – događa se
po Božjoj volji. Čovjek naime sve čini po svojoj volji, no Bog odlučuje je li to dobro ili ne, npr. smrt:
Bog procjenjuje je li čovjek ispunio svoju svrhu pa odlazi s ovog svijeta ili je li zagreznuo u grijeh toliko
da više ne može ostati tu (u svijetu). c) I smrt je uzeta kao milost, ne možemo propitkivati Božju
odluku, volju i milost jer time propitkujemo Njegov plan spasenja. Jer, kako mi možemo znati da nije
moglo/trebalo biti 7x gore od neke date nam situacije? Npr. 7x gore u situaciji s auschwitzom. U PR
uvijek se gleda što je dobro i što je spašeno, a ne što je izgubljeno. d) Duhovni zakoni – duhovi su sve
što se kreće kroz svijet.

32. Što znate o apofatičkoj vrsti teološkog diskursa?

Razlikujemo dva pristupa kod govora o Bogu: a) Apofatička ili ''negativna'' teologija i b) Pozitivna ili
afirmativna. Apofatička teologija je govor o Bogu na način da se govori što Bog »nije«. Uzrok
apofatičkog govora o Bogu je nastojanje da se objasni Bog, najprostije rečeno. Ljudski um oduvijek
želi, a istovremeno je potpuno nemoćan i nesposoban da a na nama razumljivom jeziku objasni
koncept Boga, jer je on iznad odnosno izvan svih naših shvaćanja. Stoga apofatička terminologija
koristi negativne termine da nam približi činjenicu da je Bog ne samo najsavršenije Biće, već je i veći
od onoga što mi uopće možemo i zamisliti. Apofatička teologija kaže da je nemoguće govoriti o Bogu
u sebi. K Bogu možemo pristupiti kroz molitvu srca, hezihastički pristup: kroz sabranost, tišinu,
vanjsku i unutarnju samoću sjedinjujemo se s Bogom. U Bogu treba razlikovati Božju bit koja je
nespoznatljiva i božanske energije koje se objavljuju osobito u mističnom iskustvu. Sukladno tome,
kad je riječ o govoru o Bogu, treba spomenuti ''hiper'' – ovaj se termin uvodi kako bi se uspostavila
granica čovjekovog shvaćanja pri govoru o Bogu, koji je nadnaravan, transcedentan, nešto iznad
odnosno izvan. Sjećamo se, prema Kantu, granica iznad koje ne možemo doći, jer sve što možemo
zamisliti vjerojatno i postoji, međutim što je s onim što ne možemo ni zamisliti? Granica između toga
je ''hiper''.
33. Navedite i objasnite četiri problematične točke koje se prema Zizoulasu manifestiraju u okviru
ekumenskog dijaloga koje vode pravoslavne crkve sa drugim kršćanskim crkvama i zajednicama.

1. Struktura Svjetskog vijeća crkava. Pravoslavna je crkva u manjini i kao takva je uvijek nadglasana,
što konkretno znači da su nadglasana i njihova pitanja kojima se žele baviti i koja su njima važna –
dogmatska pitanja npr., međutim ona nikada ne dospijevaju na dnevni rad. 2. Ekleziološka forma
Svjetskog vijeća crkava Razlikuju se kanonski i karizmatski aspekti, a zadaci su sljedeći: *Pogled je
uglavnom iz perspektive liturgije a ne strukture, *Ne uzimaju Pravoslavnu crkvu kao kriterij u
ekumenskom pokretu,*Sačuvanje liturgijskog kriterija. Odlukom u Torontu 1950. rečeno je kako niti
jedna crkva nije dužna promijeniti svoju ekleziologiju da bi bila dio ekumenskog vijeća.
3.Problematika zajedničkog pričešćivanja (intercommunio) 4. Teološko usmjerenje Svjetskog vijeća
crkava

HORIZONTALIZAM – preveliki naglasak na socijalnim pitanjima unutar Crkve koji je na uštrb

dogmatskih pitanja koja su u središtu, u srcu Crkve – oba aspekta moraju biti u ravnoteži jer Crkva
nije socijalni aparat, Crkva se treba baviti socijalnim pitanjima na dogmatski odgovoran i utemeljen
način.