1. Što je fundamentalna teologija, iz čega se razvila i koji joj je cilj?

Fundamentalna teologija, razvitak i cilj – Fundamentalna teologija rođena je

iz klasične apologetike i iz njezinog razmišljanja o potrebi za promjenom
načina iznošenja teologije, kako bi se odgovorilo novom mentalitetu,
odnosno novim pitanjima koje su postavljale neke znanosti. Tijekom
povijesti je obično bila shvaćana kao apologetika. Drugi vatikanski sabor
vrši obnovu fundamentalne teologije i ona postaje zasebna teološka
disciplina. Ona je u isto vrijeme i kontroverzna i teološka disciplina jer
praktički još uvijek nema svoj jasno definiran identitet. Za jedne ona je čisto
filozofski studij koji želi opravdati kršćanstvo kao objavljenu religiju, za
druge je ona teološki studij. Zbog različitih stavova danas se više govori o
različitim strujama fundamentalne teologije nego o samoj njenoj definiciji.
2. Koje su struje ili modeli fundamentalne teologije?
1. Apologetski model je klasični model koji želi prije svega opravdati čin
vjere; no, ne radi se tu o obrani katoličkog učenja, kako je to nekada
bilo, nego se nastoji pozitivnije istraživati pretpostavke i temelje sâme
vjere. Njezina karakteristika jest činjenica da želi komunicirati
ponajprije s onima koji ne vjeruju.
2. Dogmatski model je tako nazvan, jer objekt njezina studija jest tipično
dogmatski, tj. objava u povijesti spasenja, prenošenje objave u Crkvi,
te prihvaćanje objave od strane čovjeka. Ovaj model kreće se u
povijesnom horizontu.
3. Formalni model također ide za tim da „opravda” temelje vjere, ali za
razliku od apologetskog modela, ovaj se kreće unutar epistemologije;
prema ovom modelu, cilj fundamentalne teologije jest dati svekolikoj
teologiji znanstveni identitet.
4. Politički model predstavlja zapravo različite pokušaje da se
fundamentalnu teologiju gleda kao teološku znanost koja vrednuje
odnose između Crkve i svijeta.

3. Koja je razlika između vjere i religije?

Religija bi bila jedna naravna čovjekova potreba, religijska vjerovanja
odnosila bi se na religiozna iskustva preko kojih se još traži apsolutna
istina, te kao takva nema govora o Bogu koji se objavljuje. Vjera pak
(kršćanska) bi bila, u doslovnom smislu, prihvaćanje Božje objave koka
svoje središte i vrhunac ima u Isusu Kristu, prihvaćanje istine objavljene od
Jednoga i Trojedinog Boga. No također treba dodati da između religije i
vjere postoji i jedan određeni kontinuitet jer normalan put koji vodi do vjere
polazi upravo od čovjekove naravne religioznosti.
4. Religija gledana "izvana"?
Religiju se može definirati na dva načina: to su izvanjska i unutarnja
perspektiva. Opisi religije koji se temelje na izvanjskoj perspektivi daju
dojam veće objektivnosti jer se pretpostavlja da onaj koji je opisuje drži
distancu u odnosu na sve religije. Religija izvana je opisna znanost, ali
upravo zbog toga ne može ponuditi niti potpuno shvatiti bit pojedine religije.
Drugim riječima, ne može odgovoriti na pitanje što je religija nego može
eventualno opisati kakva je religija. U svezi s tim, fenomenologija religija
kaže da su u svakoj religiji sadržana 3 konstitutivna elementa:
1. Skup istina kojima treba vjerovati
2. Skup dužnosti koje se trebaju izvršiti
3. Skup obreda koje treba vršiti
Preko ta tri elementa čovjek saznaje i priznaje Božju superiornost i svoju
ovisnost o njemu.
5. Religija gledana "iznutra"? (relegere, religare, reeligere)
Na papiru!

6. Naravna i kategorijalna objava?

Na papiru!
7. Koje su pretpostavke da čovjek može čuti i primiti kršćansku
poruku? (čovjek osoba i subjekt, transcendentno, slobodno i
odgovorno biće)
Na papiru!
8. Opisi ili "definicije" pojma Bog?
Na papiru!
9. Pet putova sv. Tome Akvinskoga?
5 načina na koji ljudski razum može doći do Boga:
1. put nastajanja
2. sekundarne uzročnosti
3. kontingencije
4. stupnja savršenosti
5. i sveopćeg (univerzalnog) reda.
10. Do čega je razum sposoban doći u spoznaji Boga?
Ljudski razum je u mogućnosti doći do onoga na čemu počiva svaka
religija, Božjem postojanju. Nakon što razum otkrije Božje postojanje, može
doći do spoznaje o atributima koje religija pripisuje Bogu
(savršen,mudar,jedan Bog,stvoritelj itd.)
11. Što je ateizam i kakve vrste ateizma imamo?
Ateizam je način mišljenja koji odbacuje svaku vrst božanskoga, odnosno
apsolutnoga, što ne bi bilo posvema identično sa čovjekom ili sa svijetom
empiričkog iskustva ili s njihovim imanentnim principima. Ateizam odbacuje
svaku tvrdnju o Bogu i božanskome.
Vrste ateizma:
1. Ateizam u ime autonomije prirode i svjetskih životnih područja (kultura,
znanost, umjetnost, gospodarstvo, politika, itd.) – naturalistički ateizam,
materijalistički, scientistički
2. Ateizam u ime autonomije subjekta (čovjeka), čije se dostojanstvo i
sloboda protive prihvaćanju Božje svemogućnosti (humanistički ateizam
slobode i politički ateizam oslobođenja).
12. Kada se crkveno učiteljstvo počinje baviti ateizmom i u kojem
dokumentu (I. vat., Dei Filius - O katoličkoj vjeri)?
Ateizam je relativno kasno postao predmetom izreka crkvenog učiteljstva.
To se događa tek na Prvom vatikanskom saboru: u konstituciji Dei Filius (O
katoličkoj vjeri) spominje se i ateizam kao zabluda, a vidi ga se u
suprotnosti s razumom i kao razorenje temelja ljudskog društva. U skladu s
tim Sabor definira mogućnost naravne spoznaje Boga, te osuđuje ateizam,
materijalizam i panteizam kao suprotnost kršćanskoj vjeri.
13. Kakva se promjena u odnosu na ateizam dogodila u vremenu II.
vatikanskog sabora?
II. vatikanski sabor ubraja “ateizam među ozbiljne pojave ovoga vremena”,
ali odmah dodaje da ga se mora “vrlo pozorno provjeravati.” Tu promjenu,
prvenstveno u odnosu prema marksističkom ateizmu, već tada se svelo na
formulu: “Od prokletstva prema dijalogu.” Time je, s jedne strane, pogođen
novi pastoralni naglasak Sabora, ali je, s druge strane, netočno prenesen
jer Sabor je, istina, postavio nove naglaske, ali ih nije stavio na mjesto
starih izričaja. U svakom slučaju, može se reći da se ipak dogodilo nešto
novo. Odgovor što ga je Sabor, posebice u Gaudium et spes, dao
modernom ateizmu ne temelji se više samo na mogućnosti naravne
spoznaje Boga. Sabor pomoću povijesne vjere argumentira puninu objave u
Kristu.

14. Koji je smisao i vrijednost naravne teologije (naravne spoznaje

Boga)?
Čovjek može naravnim razumom spoznati Boga po stvorenoj stvarnosti, što
je naglasio I. vatikanski sabor, ali ljudski razum podložan je zabludama te je
naravna spoznaja samo priprema za nadnaravnu spoznaju. Drugi
vatikanski sabor (1962.-1965.) ponovio je i preuzeo izričaje Prvoga. No,
njegov apstraktni transcendentalno-teološki način govora integrirao je u
konkretno-povijesnu i spasenjsko-povijesnu perspektivu. S jedne strane,
ovaj sabor prikazao je konkretne poteškoće današnjeg čovjeka s naravnom
spoznajom Boga i oblike modernog ateizma koji otuda proizlaze; s druge
strane, istaknuo je da odgovor na čovjekova pitanja, u krajnjoj liniji, ne daje
naravna spoznaja Boga, nego samo Isus Krist (ipak nadnaravna spoznaja).
15. Soteriološka, spasenjska vrijednost naravne spoznaje Boga?
O soteriološkoj vrijednosti naravne teologije, odnosno naravne spoznaje
Boga govorili su već i crkveni oci Justin i Klement Aleksandrijski
Soteriološka spoznaja može biti put spasenja, a pravi put spasenja jest
samo onaj kojeg je otvorio Isus Krist i njegova Crkva („Extra Ecclesiam
nulla salus!“).
Nakon Drugoga vatikanskog sabora došlo je do duboke promjene takvog
načina razmišljanja. Posebice se o toj tematici govori u izjavama o
nekršćanskim religijama; za te religije Sabor kaže da imaju u sebi
soteriološku vrijednost i smatra ih putovima spasenja za one koji još nisu
spoznali Onoga koji je “put, istina i život” za sve.
Prema tome, odnosilo bi se to i na naravnu spoznaju Boga (naravnu
teologiju) koja bi također bila jedan od putova spasenja i kao takva imala bi
u sebi soteriološku vrijednost. Bog se, dakle, manifestira čovjeku i po tzv.
naravnoj objavi, s ciljem da ga spasi.
16. Što je objava (revelatio, revelare)?
Gotovo sve svjetske religije utemeljene su na objavi. Riječ objava dolazi od
latinske riječi revelatio (revelare) što znači razotkrivanje, micanje vela s
nečega što je skriveno pogledu. U religioznom smislu objava, dakle,
označava manifestaciju Boga, njegovih odluka i nauma koji su bili sakriveni
ljudskom razumu.
17. Što je objekt i svrha objave prema DV 2?
Dei Verbum 2, precizira dvostruki objekt objave – „Bog objavljuje samog
sebe“ i „otajstvo svoje volje“, dva aspekta jedne te iste stvarnosti a to je
spasenje (spasenje je Božje sebedarje u kojem on kazuje svoju volju)
svrha objave – zajedništvo s Bogom (Bog želi spasenje svih ljudi po Isusu
Kristu – takva objaca Boga i njegova nauma o spasenju događa se i
riječima i djelima)
18. Antropološki i kristocentrični vid objave prema DV?
Antropološki vid – konstitucija DV predstavlja objavu kao božansku, no ne
zaboravlja da ona u sebi ima i ljudski aspekt odnosno navješćuje se
ljudima, ljudi je prenose, sudjeluju u njenom formiranju i tumačenju,
predstavlja Sveto Pismo kao knjigu koja navješćuje Božju riječ, autor Sv.
Pisma je Bog no ona je i ljudsko dijelo jer pri sastavljanju pisci su nadahnuti
Duhom Svetim.
Kristocentrični vid – Isus je u središtu tematike jer je On vrhunac i punina
objave, On je sama objava

19. Povijest objave i povijest spasenja?

Objava je Božje samoočitovanje za spasenje čovječanstva. To očitovanje
Boga ostvaruje se riječima i događajima, i to tijekom ljudske povijesti, zbog
toga se povijest objave podudara s poviješću spasenja. Sve epohe povijesti
objave jednako su važne, ali objava se ne ostvaruje u svim epohama na isti
način. Budući da se Božje očitovanje samoga sebe ostvaruje po
događajima i riječima, u biblijskom smislu može se govoriti o:
1. naravnoj (kategorijalnoj) objavi
2. nadnaravnoj (transcendentalnoj) objavi.

Pod naravnom objavom podrazumijeva se Božje očitovanje po stvaranju.

Drugim riječima, naravna objava događa se po vidljivim znakovima ovog
svijeta. Pod nadnaravnom objavom podrazumijeva se prije svega Božje
očitovanje čovjeku tijekom povijesti - ta objava sadrži i riječ i događaje. Da
ne bi bilo zabune, ove objave su nedjeljive, i to tako da se može reći kako
se praktično radi o jednoj objavi, o objavi Božjoj

20. Opiši iskustvo objave u SZ?

Povijest objave SZ prostire se kroz gotovo 2 tisuće godina, od Abrahama
(oko 1850. g.) do Isusa Krista. Za kršćane SZ priprema i najavljuje dolazak
Isusa Krista. U SZ se Bog-Jahve objavljuje izraelskom narodu te po svojoj
slobodnoj volji dopušta čovjeku da ga upozna, Objava je započela onog
trena kada je Bog prvi put progovorio čovjeku njegovim jezikom. Cijeli
starozavjetni govor o Bogu svodi se, zapravo, na povijesni susret dviju
strana jednog saveza: Jahve i Izraela. Povijesno iskustvo objave događa se
i prije izlaska iz Egipta, na Sinaju (Horebu), gdje Bog objavljuje i svoje ime.

21. Značenje Božjeg imena Jahve?

Na papiru!
22. Progresivne etape Božje objave u SZ? 1) Doba patrijarha 2)
Oslobođenje i savez 3) Zakon - knjiga Pnz 4) Profetizam - (proročke
knjige, od Samuela) 5) Povijesne i Mudrosne knjige 6) Apokaliptička
književnost
Na papiru!
23. Važnost SZ za kršćanstvo?
Na papiru!
24. Novozavjetno shvaćanje objave?
Na papiru!
25. Što su evanđelja i kakva je njihova vjerodostojnost?
Na papiru!

26. Postanak Evanđelja i tri etape nastajanja?

Na papiru!

27. Što su sinoptici i kakvo predstavljaju Isusa?

Na papiru!
28. Djela apostolska i njihova poruka?
Isus je predstavljen kao autor spasenja i vrhunac Božje objave. Prva
Petrova propovijed potvrđuje da je Isus, umrli i uskrsnuli, Mesija u kojem se
ostvaruju obećanja. U drugoj propovijedi apostol navješćuje da su Isusovim
dolaskom među ljude gotova vremena mesijanskog iščekivanja.
Poruke Djela apostolskih: svjedočenje Kristovog uskrsnuća, apostoli su
svjedoci izabrani od Boga pozvani od Krista da svjedoče, a njihovo
svjedočenje je potpomognuto od Duha Svetoga koji im daje snagu i
ustrajnost. Oni propovijedaju, poučavaju i svjedoče radosnu vijest.
29. Osnovna poruka Ivanova evanđelja?
Objava je središnja tema Ivanova evanđelja, ili točnije: objava, vjera i
nevjera. U njemu Isus je Objavitelj koji govori i svjedoči, koji priča ono što je
vidio i čuo od Oca. Otac sa svoje strane svjedoči za Sina, prije svega
djelima: Otac djeluje u Sinu.
(logos, svjetlo, slava, istina, objaviti, vidjeti, razumjeti, vjerovati, svjedočiti)
očituje da je glavna tema upravo objava, i to objava povezana sa
spasenjem (život, milost, postati djeca Božja, punina). Radi se, dakle, ne o
nekoj izvanvremenskoj ili apstraktnoj nego o povijesnoj, konkretnoj objavi u
osobi Isusa iz Nazareta Krista, utjelovljenoj Riječi. Krist je vrhunac Božje
objave i zato jer, “ako je Bog tako ljubio svijet da je dao i svoga Sina za
svijet”

30. Pavlove poslanice?

Pavao stvara oko osobe Isusa Krista pravu teologiju objave.Sadržaj
Pavlovih pisama očituje njegovo uvjerenje da se u Isusu Kristu susreće
potpuno povijesno ispunjenje svih Božjih obećanja. U Sinu nas je Bog
izabrao sebi za sinove, otkupivši nas njegovom krvlju i oprostivši nam
grijehe po svom milosrđu.
31. Isus Krist, punina objave? Utjelovljenje kao otajstvo objave? Krist,
subjekt i objekt objave? Trinitarna dimenzija objave?
- On nije jedan od posrednika objave Boga nego je apsolutni Posrednik, jer
je Riječ Očeva, Sin Božji koji je postao čovjekom.
- Događaj utjelovljenja je susret Boga sa čovjekom i čovjeka s Bogom koji
se temelji na jedinstvu božanstva i čovještva u Isusu Kristu. Bog izabire
ljudsku narav da bi došao u kontakt sa čovjekom, da bi nam njegova vječna
Riječ mogla govoriti o samom Bogu i da bi nam otkrila našu sinovsku narav.
- Budući da je Riječ Božja u sebi živi i savršeni izraz Oca, da posjeduje istu
narav Oca, Krist je Bog objavitelj. On je, kao i Otac i Duh Sveti, uzrok i
autor (subjekt) objave. U isto vrijeme on je i objavljeni Bog: pravi Bog koji
navješćuje i svjedoči za sebe samoga, upravo jer je Bog, Riječ Božja.
- Otac šalje Sina, svjedoči za njega i privlači ljude prema Sinu. Sin, pak,
svjedoči za ljubav koju Otac ima prema ljudima; tu ljubav on objavljuje i
prenosi, dovršavajući djelo spasenja koje Otac želi za sve ljude. Duh Sveti
je onaj koji daje snagu i učinkovitost Isusovim riječima, prosvjetljuje ljudski
um i podržava volju, e da bi se svi znali otvoriti riječi Božjoj i prihvatiti je.
32. Značajni momenti objave u Isusovom životu? Implicitna i
eksplicitna kristologija?
Događaji kojima Isus biva predstavljen kao onaj koji u Očevo ime dolazi i
navješćuje plan spasenja i obnavljanja zajedništva između Boga i čovjeka:
krštenje, propovijedanje, čudesa, smrt i uskrsnuće.
Kristologija sadržana u Isusovim riječima i djelima, naziva se implicitna ili
neizravna (uključna) kristologija i kroz nju sam Isus daje indirektno odgovor
o sebi. Za razliku od implicitne, kristologija nastala nakon Isusova
uskrsnuća i izražena u novozavjetnim kristološkim naslovima i crkvenim
obrascima vjere naziva se eksplicitna ili izravna (izričita) kristologija.
33. Kakav je Isus učitelj i prorok?
Učitelj: Za razliku od ostalih učitelja koje učenici traže da bi primili njihovu
pouku, sam Isus okuplja i poziva učenike da bi im izložio svoj nauk. Razlika
je u načinu kako i kakav si autoritet Isus prisvaja. Njegov uobičajeni izraz je:
“A ja vam kažem” ; time Isus ne stavlja svoj govor nasuprot govoru nekog
običnog sugovornika u raspravi, nego nasuprot vrhovnom autoritetu Starog
zavjeta, Mojsiju! A iza Mojsija stoji Božji autoritet. Isus se dakle stavlja na
istu razinu s Božjim autoritetom jer veli: “Čuli ste da je starima rečeno..., a
ja vam kažem...”. Isus time sebi prisvaja pravo da rekne zadnju Božju riječ,
koja ne dokida onu starozavjetnu od Mojsija i proroka, već je objašnjava,
produbljuje te definitivno dovršuje i ispunja.
Prorok: Govorom na gori, Isus zapravo navješćuje novi zakon - zakon
ljubavi i kraljevstva Božjega te time dovršava i dovodi do ispunjenja sav
starozavjetni profetizam, jer on je Prorok u ekskluzivnom i definitivnom
smislu. Još jedan element Isusove superiornosti nad prorocima nalazimo i u
njegovu poistovjećivanju volje Božje s njim samim

34. Što nam govore Isusova čudesa? Dvostruki smisao?

Isusova čudesa su prije svega znakovi koji ukazuju na neku drugu
stvarnost, oni su znakovi spasenja koje Isus Krist donosi (usp. Lk 11,20) te
svjedočanstva o njegovu mesijanizmu. U raspoređaju (ekonomiji) objave
čudesa imaju dvostruku funkciju: s jedne strane, upućuju na onoga koji ih je
učinio, odnosno ona su manifestacija prisutnosti Božje snage i Božje slave;
s druge strane, izražavaju i Potvrđuju objavu naviještenu od Isusa Krista te
tako postaju prilika za čovjekovu odluku za ili protiv Isusa, odnosno
vjerovati mu ili ne.

35. Koje je značenje Isusove smrti? Dragovoljno, za naše grijehe,

kenosis?
Isusova smrt je središnji događaj objave po Kristu. Isus Krist bio svjestan
svoje smrti, on ju je svjesno i slobodno prihvatio, a da će to učiniti on je više
puta navijestio tijekom svoga javnog djelovanja. Isusova smrt je onaj čas i
kalež koje je tjeskobno iščekivao. Riječi na Posljednjoj večeri upućuju
upravo na zaključak da se Isus slobodno i iz ljubavi predaje u smrt, za
spasenje svih ljudi. Svijest o mesijanskom značenju smrti bila je prisutna još
u prvoj Crkvi. Isusova smrt je temeljna jezgra novozavjetne objave Boga, jer
je najdublji izražaj Božjeg kenosis-a (poniznosti, poniženja) i Božjeg
trojstva. Na križu Isus se objavljuje kao Sin i pokazuje svoj intimni odnos s
Ocem. U Isusovoj smrti Bog se objavljuje u krajnjoj radikalnosti onakav
kakav jest: on je ljubav i iz ljubavi se predaje, izvlašćuje; Isusova smrt je,
dakle, mjesto najuzvišenije objave Božje ljubavi: Isus uzdignut na križ jest
Bog koji objavljuje sveukupnost svoga bitka kao bitak za ljubav. Hramska
zavjesa se poderala jer Bog objavljuje svoju ljubav, poslije smrti Sina više
ništa ne stoji između Boga i ljudi. Kenosis-poniženje razlikuje Boga od
lažnih bogova.

36. Koje je značenje uskrsnuća za kršćansku zajednicu?

Uskrsnuće je potvrda Božjeg sebedarja. Kristovim uskrsnućem Bog
potvrđuje Isusovu poruku. Uskrsnuće potvrđuje spasiteljski smisao Isusove
smrti, ali i daje smisao našoj smrti jer ona postaje prijelaz u vječni život.
Isusovo uskrsnuće je posljednji događaj i najupečatljiviji znak objave u
Kristu. Za kršćansku zajednicu je također važno obećano slanje Duha
Svetoga, koje se i dogodilo nakon Isusova uzašašća.

37. Što je vjera? Credere - cor dare, dati srce, smatrati istinitim?
Vjera je ljudska povezanost s određenom stvarnošću koja njemu nije
identična, ali ga se tiče i pokreće ga. Važno je naglasiti da ta stvarnost (u
ovom slučaju Bog) nadilazi ljudski razum, to jest čovjek ne može spoznati
Boga razumom, nego je potrebna vjera.
Vjerovati – latinski credere, a to proizlazi iz cor dare=“dati srce“ nekomu.
Kasnije izraz dobiva značenje „smatrati istinitim“ ili „smatrati mogućim“.
Prema tome „vjerovati“ ima značenje „iskazati povjerenje nekome“ (nekoj
drugoj osobi, a ne stvari!). Vjera se ne odnosi na stvari ili na argumente
nego na osobu: budući da imam razloga povjeriti se nekome (tj. imati
povjerenja), mogu vjerovati ono što mi određena osoba kaže. Konačno,
može se vjerovati u nekoga. U ovom slučaju u prvom planu nisu pojedini
izričaji (vjerovati nešto), nego odnosi: budući da se ima povjerenja u
nekoga, može se reći: stavljam ruku u vatru za tu i tu osobu, tj. vjerujem u
nju. Kada se govori o vjeri ili vjerovanju u religioznom smislu, uvijek je
prisutna ova (treća) dimenzija vjerovanja, od koje i proizlaze prve dvije: Ja
vjerujem u Boga, zbog toga mogu vjerovati ono što mi on kaže te imati
povjerenja u njega (osloniti se na njega).

38. Tri momenta vjere u teološkom smislu? Credere Deum esse,

credere Deo, credere in Deum / što je fides qua creditur i fides quae
creditur?
Vjera u teološkom smislu obuhvaća tri momenta: credere Deum esse (=
vjerovati da Bog postoji); credere Deo (= vjerovati Bogu u smislu slušanja i
prihvaćanja njegove objave); credere in Deum (= vjerovati u Boga u smislu
potpunoga pouzdavanja u njega). Osim toga, budući da je pojam vjere
višeznačan, u teološkom načinu govora riječ vjera može značiti čin vjere
(fides qua creditur) i sadržaj vjere (fides quae creditur).

39. Starozavjetni pojam (aman - stabilan, utemeljen, temeljeiti se na,

od toga amen), NZ pistis, pisteuein, ?
U Bogu se nalazi čvrsti temelj i sigurnost. Ta činjenica u SZ se iziče
izrazom aman (biti stabilan, biti utemeljen, temeljiti se na) Aman znači da
netko ili nešto održava ono što je obećao  Bog ispunjava ono što je
obećao, ostaje vjeran, te se vjernik može prepustiti Bogu jer zna da na
njega može računati.
Grčki prijevod SZ (LXX) prevodi aman sa pistis i pisteuein. Ti izrazi postaju
ključni termini u NZ za označavanje vjere, vjerovanja, imati povjerenja.
40. Što je poklad vjere, depositum fidei? apostolsko naučavanje
povjereno Crkvi? Što je zadaća crkvenog učiteljstva?
Apostolsko naučavanje (kerygma) povjereno je Crkvi u poklad  Crkvi su
povjerene objavljene vjerske istine (objava) koju ona treba čuvati i prenositi.
Crkvenom učiteljstvu povjerena je zadaća čuvanja, prenošenja i tumačenja
sadržaja vjere (objava).

41. Službeno (papa i biskupi) i neslužbeno učiteljstvo? Čuvanje,

prenošenje, tumačenje sadržaja vjere
Službeno učiteljstvo čine papa i biskupi, a neslužbeno crkveni pisci i teolozi.
Zadaća Crkve je prenositi tu objavu kroz sva vremena, a to prenošenje
treba biti vjerno (od objave ne se smije ništa oduzimati ili dodavati) i
stvaralačko (Crkva ne ponavlja mehanički ono što je primila, nego to tumači
i primjenjuje na nove životne prilike i situacije – aktualizira)
42. Kako se dijeli službeno učiteljstvo? redovno i izvanredno. Što je
izvanredno? sabor i ex catehdra. Redovno - navješćivanje vjere Crkve
od izravnim vodstvom i odgovornošću biskupa u zajedništvu s
papom.
Redovno (magisterium ordinarium) i izvanredno (magisterium
extraordinarium). O izravnom učiteljstvu se govori kada se crkveno
učiteljstvo okupi na ekumenskom saboru ili kada papa svečano (tj. ex
cathedra) proglašava neko vjersko naučavanje koje je obvezatno (veže u
savjesti) za svekoliku Crkvu.
Naučavanje redovnog učiteljstva ostvaruje se normalnim navješćivanjem
vjere Crkve, pod izravnim vodstvom i odgovornošću biskupa i zajedništvu s
papom. Nositelji ovog učiteljstva su pojedini biskupi u biskupijama, zatim svi
biskupi u zajedništvu s papom, i sam papa (rimski biskup) kad se obraća
Crkvi na nezabludiv način.
43. Glede vrijednosti teoloških izričaja i naučavanja učiteljstva -
nazabludivo i autentično naučavanje?
Nezabludivo: učiteljstvo biskupa i učenje pape. Učenje biskupa je
nezabludivo kada se 'iako raspšeni po svijetu, čuvajući vezu zajedništva
među sobom i s Petrovim nasljednikom, autentično učeći stvari vjere i
morala, služe u jednom naučavanju kao definitivno obvezatnom, tada
nezabludivo iznose Kristovo naučavanje. To je još očitije kada su sakupljeni
na Općem saboru kao učitelji i suci vjere i morala za cijelu Crkvu.
Dakle, naučavanje je vjere je nezabludivo (obavezno za sve) kada ga
podržavaju biskupi (s papom) u moralnom zajedištvu među sobom.
Autentično: naučavanje propovijedanjem, katehezama, pastirskim
poslanicama, itd. pojedinih biskupa ili biskupskih konferencija, papinskim
enciklikama, deklaracijama vatikanskih ureda (Kongregacije za nauk vjere
ili Papinske biblijske komisije), i učenjem općih crkvenih sabora
(dekalracije, dekreti, konstitucije).
44. Što su dogme i tko ih i kako proglašava?
Dogme su definicije vjere kojima Učiteljstvo Crkve želi doprinjeti boljem
razumijevanju objave, stavljajući u središte ono što vjernik mora prihvatiti u
vjeri. Kada Crkva proglašava nove dogme, ona želi potvrditi ili razjasniti
istine koje se već nalaze u Svetom pismu ili prethodnim izričajima Tradicije,
ili želi riješiti sporna pitanja, tj. ispraviti neke pogreške.
Dogma kao pravilo vjere (regula fidei)  pravilo vjere koje je preneseno
jednom zauvijek i nasljeđeno od starine (Vincenzo iz Lerina) – riječ Božja
povjerena Crkvi.
Dogma je i vjerski nauk koja svoj izvor ima u objaviteljskoj riječi Božjoj;
autentično i nezabludivo proglašavanje riječi Božje od strane Učiteljstva.
Dogme se proglašavaju na ekumenskim saborima i po učiteljskim odlukama
Pape kad govori ex cathedra.
45. Što znači tradicija i koje su njezine tri faze? Navještaj i djelovanje
Isusa, apost. i postpash. zajednica, usmeno prenošenje i
propovijedanje dobiva pisani oblik čime ne završava usmena tradicija.
Tradicija je, dakle, življena vjera Crkve koja se ne iscrpljuje u izričitim
formulacijama, jer u toj i takvoj vjeri djeluje sam Krist. Zbog toga Tradicija
prethodi svakom pisanom obliku i ona je temelj vjere. Općenito govoreći,
tradicija označava prenošenje nekog sadržaja jedne osobe drugoj;
ostvaruje se, dakle, među živim subjektima. Stoga su u svakom prenošenju
uključena tri elementa: proces prenošenja (actus tradendi ili živa tradicija),
sadržaj koji se prenosi (obiectum traditum ili pasivna tradicija) te subjekt koji
prenosi (subiectum tradens ili subjektivna tradicija).
Tradicija prethodi svakom pisanom obliku, međutim tradicija nastavlja živjeti
unutar Crkve i nakon dovršenja pisane riječi jer se tradicijom ta pisana riječ
tumači i produbljuje.
46. Tradicija (paradosis) kao usmeno prenošenje apostolskog nauka?
pa onda patristički izričaji i tumačenja apost. tradici, onda i sabori
Prva je Crkva isticala usmenu predaju apostolskog nauka, posebno sveti
Pavao. Tradicija je nastavila egzistirati i nakon što su napisane posljednje
knjige Novog Zavjeta.
Odlučnu etapu u razvoju pojma Tradicije predstavljaju II. i III. st. Sve više se
razlikuju međusobno pojmovi Pismo i Tradicija, na što je utjecala pojava
hereza, posebice gnosticizma i Marciona. Reakcija protiv Marciona dovela
je i do oblikovanja kanona Novog zavjeta; Oci odbacuju dualizam u Božjem
djelovanju i potvrđuju njegovu jedinstvenost. Dolazi i do ujedinjavanja dvaju
Zavjeta, odnosno do jedinstvenog kanona. Tradicija (paradosis), koja je do
tada označavala cjelokupno prenošenje objave, označava sada samo
usmeno prenošenje apostolskog nauka.
U IV. i V. st. održavani su veliki ekumenski sabori koji, zajedno sa spisima
Otaca toga doba, izlažu i pojašnjavaju kršćanski nauk. Za našu temu važno
je uočiti sve češće prizivanje na otačke spise prethodnog razdoblja;
smatrani su čuvarima i ispravnim tumačima apostolske Tradicije. Sam
pojam Tradicije tako se još više obogaćuje i označava cjelokupnost
patrističkih izričaja i tumačenja apostolske Tradicije. Osim patrističkih spisa,
rezultati i dokumenti Sabora smatraju se dijelom Tradicije.

47. Koji su kriteriji za prepoznavanje tradicije?

Učiteljstvo, starina (od Tridentskog sabora, tradicija iz apostolskih vremena
se održala do danas), osjećaj vjere (sensus fidei) – zajednica vjernika ne
može se prevariti u vjeri, vjernost: kontinuitet i obnova, ispovijest vjere
(professio fidei), Sveto Pismo (Tradicija se regulira i uspoređuje sa Svetim
Pismom), uskrsli Krist: temeljni kriterij – Isus Krist je definitivna Riječ Božja
upućena ljudima, svaka tradicija nalazi svoj element u Isusu Kristu.