5.

Zaključak

Svrha ovoga rada je bila predstaviti Kierkegaardovu filozofiju kroz

problematiku egzistencije pojedinca kao pojedinačne opstojnosti. Uvidjeli smo
da se, kroz gotovo sva njegova djela, pojavljuje problem definiranja i shvaćanja
što pojedinac jest, odnosno kako se pojedincem postaje. Cilj ovoga rada je bio
dokazati tvrdnju da Kierkegaard doista jest preteča filozofije egzistencije u
najopćenitijem smislu.

Uzevši u obzir Kierkegaardovu filozofsku misao koja je bitno povezana

sa, te smatram čak i utemeljena u kršćanstvu, možemo zaključiti da je polazio od
dvije bitne pretpostavke: pretpostavio je da znamo što čovjek jest, te da Bog
postoji. Naravno, potonju se može kritizirati na bazi nedostatnosti dokaza za
postojanje Boga, stoga cjelokupna Kierkegaardova egzistencijalističko-teološka
filozofija može biti upitna. Međutim, on je također doveo u pitanje postojeće
znanje o samome čovjeku kao pojedincu kojeg se ne može shvaćati u vidu
isključivo njegove esencije, te je za primat stavio pojedinčevu egzistenciju i
njegovo egzistiranje kao takvo. U tom smislu, Kierkegaard doista jest
egzistencijalist.

Vidjeli smo u prvom poglavlju na koji način Kierkegaard nastoji

obuhvatiti pojam pojedinca kroz tri stadija egzistiranja. Pojedinac je konkretno,
egzistirajuće biće koje se doista pita o svojoj egzistenciji, koji o njoj brine
najbolje moguće u datom trenutku i koji, u skladu s time, slobodno izabire i
odlučuje. Pojedinac je prvenstveno djelatno i društveno biće, i to smo vidjeli
prva dva stadija, gdje se pojedinac, u svom neznanju, okreće izvanjskome i
površnome (u estetskom stadiju), te onom općem i etičkom (u etičkom stadiju).
Kierkegaardova „inovativnost“ se najbolje očituje u sljedećemu: pojedinac se
potpuno ostvaruje tek kada uđe u svoj subjektivni odnos s transcendentnim
Bogom, a to postiže tek u religioznom stadiju. Upravo u činjenici da religiozni
(konačni) pojedinac bira (beskonačnog i vječnog) Boga kao svoj najviši cilj
ostvarenja nalazimo apsurd i pokušaj uravnoteženja kontradiktornih elemenata.
U ovom smislu, što sam ujedno i nastojala dokazati, Kierkegaard doista jest
kršćanski (teološki ili religijski) egzistencijalist.

U drugom poglavlju vidjeli smo detaljnije odrednice kršćanskog

egzistencijalizma, poput kajanja, iskustva očajanja koje pojedinca tjera u
„bolest-na-smrt“, odnos Boga i (religioznog) pojedinca, te ulogu vjere koja je
obojena paradoksom i apsurdom. Vidjeli smo i na koji način se pojedinac može
ostvariti kao religiozni pojedinac putem vjere.

U zadnjem poglavlju nastojala sam dokazati na koji način praktičnim

djelovanjem, tj. „vježbanjem u kršćanstvu“, pojedinac postaje pravim
kršćaninom i tek onda se zapravo u potpunosti ostvaruje kao „punopravni“
pojedinac pred Bogom. Vidjeli smo to kroz prikaz odnosa učitelja i učenika, te
na koji način učenik mora zadobiti uvjet za istinu, da bi potom i sam krenuo
putem istine „Bogo-čovjeka“, te u konačnici postao vlastita Istina. Nastojala sam
to prikazati i dokazati kroz Kierkegaardovu „strast za egzistiranjem“, koja
pojedinca „tjera“ na potpuno autentično samoostvarenje.

Sagledamo li povijesno-društvene okvire Kierkegaardova vremena,

možemo uvidjeti razloge nastanka njegove egzistencijalističke filozofije: krah
povjerenja u razum, srušenje mita o prirodnim znanostima kao rješenju za sve
čovjekove probleme, postupno udaljavanje čovjeka od konkretnog života na
krilima filozofije idealizma te institucionaliziranje vjere i izokretanje izvornih
vrijednosti kršćanstva. Najveća zasluga Kierkegaardove filozofije i propitivanja
vremena u kojem je živio zapravo leži u njegovom osobnom životu: svojim
egzistiranjem pojedinac neprestano izražava tko je i kakvim želi postati. S te
strane gledano, jasno je zašto je on sam odbacio čitav svoj „život prije
filozofije“ i posvetio ostatak svog života isključivo filozofiji.
 Zaključno, smatram da sam uspješno prikazala Sørena Kierkegaarda kao
kršćanskog filozofa, točnije kršćanskog egzistencijalista. Dančeva pretpostavka
da je pojedinčev vrhunac ostvarenja u tome da odabire Boga zapravo
transcendira samoga pojedinca iznad svega onog što on jest (ili što je bio).
Prateći kršćansku viziju da je „čovjek stvoren na sliku Božju“ i prateći
Kierkegaardovu iracionalističku filozofiju u kojoj se temelj filozofije ne nalazi
više u razumu, već u vjeri, možemo naslutiti opravdanost njegovih tvrdnji da se
pojedinac potpuno samoostvaruje vjerom u Boga; ključno je to da vjera u Boga
za Kierkegaarda predstavlja temeljno vjerovanje koje ne treba dokazivati, već to
vjerovanje treba ostvariti vlastitom egzistencijom. Konačno, smatram da je
Kierkegaardov doprinos filozofiji doista izniman; ponudio je potpuno novo
viđenje pojedinca i egzistencije kroz religioznu sferu te začeo filozofiju
egzistencije koja se tek kasnije ima razviti. Usudila bih se čak i reći da je
preokrenuo kartezijanski postulat „mislim, dakle jesam“ u „jesam, dakle
mislim“, opravdavajući egzistenciju iz perspektive pojedinca.
6. Sažetak

U ovom radu, nastojala sam prikazati i dokazati kako se Søren

Kierkegaard očituje kao preteča filozofije egzistencije, te na koji način razvija
svoju „egzistencijalističku“ misao u tzv. kršćanski egzistencijalizam.
Prvenstveno sam se oslanjala na Kierkegaardovu egzistencijalističku misao da je
pojedinac primarno djelatno i egzistentno biće koji se ostvaruje kroz vlastitu
egzistenciju.

U prvom poglavlju prikazala sam na koji način Kierkegaard definira

pojedinca kroz tri stadija egzistencije, te kako pojedinac može slobodno izabirati
i na taj način se ili približiti ili udaljiti od svog konačnog samoostvarenja.
Konačni cilj egzistencije pojedinca jest biti u relacijskom, subjektivnom odnosu
s Bogom. U drugom poglavlju navodim temelje Kierkegaardovog kršćanskog
egzistencijalizma, u vidu upotrebe pojmova poput kajanja, očajanja, vjere i
odnosa Bog-pojedinac. U zadnjem poglavlju sam pokušala dokazati na koji
način pojedinac može postati „pravim“ pojedincem na način da djeluje i
egzistira u skladu s izvornim kršćanskim vrednotama. Upravo to „vježbanje u
kršćanstvu“ sam nastojala prikazati kroz Kierkegaardovo razmatranje odnosa
učitelja i učenika, te na koji način učenik mora doći do uvjeta za istinu kako bi
sam postao Istina, odnosno krenuo putem istine Isusa Krista ili „Bogo-čovjeka“.

Zaključila sam da se Kierkegaard doista ostvaruje kao kršćanski

egzistencijalist, te da svojim kršćanskim egzistencijalizmom postavlja temelje za
egzistencijalizam onakvim kakvim ga znamo tek nakon Kierkegaarda.

Ključne riječi: Søren Kierkegaard, egzistencija, pojedinac, samoostvarenje,

Bog, kršćanstvo, vjera, apsurd, paradoks, istina.
7. Summary

In this work, my intention was to both present and prove that Søren
Kierkegaard truly is the forerunner of philosophy of existentialism, and to show
how he develops his „existential“ thought into the so-called Christian
existentialism. I relied on Kierkegaard's existential thought that an individual is
primarily a being of act and existing, which develops through its own existence.

In the first chapter I presented Kierkegaard's definition of an individual

through three stages of existence, and how the individual is free to choose from
a myriad of options and thus get closer or escape its own final self-realization.
The last individual's destination is the achievement of relational, subjective
relationship with God. In the second chapter I provide the foundations of
Kierkegaard's Christian existentialism, which are rendered through the use of
terms such as repentance, despair, faith and the relation of God with individual.
In the final chapter I tried to prove in which way an individual can become a
„true“ individual, in such a way that he acts and exists in accordance with
original Christian values. I tried to represent „practice in Christianity“ through
Kierkegaard's notion of „teacher-disciple“ relation, showing the way in which
the disciple needs to attain the condition for truth in order to become the Truth,
i.e. to follow the path of Jesus Christ or the „God-man“.

I concluded that Kierkegaard truly is a Christian extistentialist, and that

with his christian existentialism he founded existentialism as we know it only
after Kierkegaard's time.

Key words: Søren Kierkegaard, existence, individual, self-realization, God,

Christianity, faith, absurd, paradox, truth.