Kultura govora

Riječ kultura latinskog je porijekla (colere – gajiti, njegovati, obrađivati).

Može se definisati kao stepen usavršenosti postignut u ovladavanju određene oblasti znanja,
umijeća, odnosno društvenog života.
Govorimo, npr., o likovnoj kulturi, muzičkoj kulturi, tjelesnoj kulturi, zdravstvenoj kulturi,
higijenskoj kulturi, kulturi življenja, kulturi stanovanja, kulturi odijevanja, kulturi ishrane, kulturi govora
itd.
Također, kultura je i stepen obrazovanja, načitanosti, lijepog ponašanja.
Iz ovih definicija proizlazi da je kultura dinamična pojava, tj. polazeći od osnovnog značenja (colere
– gajiti, njegovati, obrađivati) zaključujemo da se kultura postiže naporom, odnosno stalnim trudom da se
usavršimo u različitim oblastima društvenog života – da povećamo svoj stepen obrazovanja, nivo
pristojnosti u ponašanju itd.
Kultura govora podrazumijeva stepen usavršenosti vlastitog govora (pismenog i usmenog), tj. nivo
ovladanosti vještinom pravilnog i tečnog govora.
U ovom značenju kultura govora se podudara sa značenjem pismenosti u najširem značenju –
podazumijeva pored osnovne pismenosti (poznavanja određenog pisma) i druge nivoe pismenosti
(poznavanje i primjenu jezičke norme – ortografske, ortoepske, morfološke itd.). Zato se za onoga ko ima
odnjegovanu kulturu govora također kaže da je pismen.
Potreba i značaj kulture govora. Kultura govora posebno je značajna onima kojima je govor
osnovno sredstvo profesionalnog rada, kao što su: nastavnici, predškolski odgajatelji, vjerski službenici,
glumci, spikeri, novinari, advokati, političari i dr. Značajna je uvijek kad je bitno da se poruka prenese na
lijep način ili da se sagovornik uvjeri u ono što se govori.
Razvijanje kulture govora. Neki ljudi imaju predispozicije za lahko usavršavanje kulture govora,
međutim predispozicije nisu dovoljne. Ako se ne iskoriste, to je onda mrtav kapital. Uz trud i neprestano
nastojanje čak i oni pojedinci koji imaju poteškoća u govoru mogu razviti umijeće govora do zavidnog
nivoa. Kao primjer navodi se slučaj grčkog govornika Demostena (4. st. pr. n. e.)
Demosten je imao organsku mahanu (uvučenu donju vilicu) te je stoga imao problema pri izgovoru
pojedinih glasova, posebno glasova l i r. Imao je i drugih problema, kao što su: slab glas, kratak dah, stalno
je mrdao ramenom gore-dolje, međutim uz puno truda sve je prepreke savladao i postao najbolji govornik
stare Grčke (Šipka, Kultura govora, str. 90–93).
Vlastitu kulturu govora razvijat ćemo tako što ćemo:
1. ovladati standardnim jezikom (gramatičkom strukturom jezika i jezičkom normom);
2. vježbati pismeni i usmeni govor;
3. slušati sebe dok govorimo (kako izgovaramo riječi: da li izgovaramo jasno glasove, odnosno da li
pravimo redukcije ili potpuno izostavljanje glasova, kako naglašavamo riječi i rečenice; kakva nam
je struktura rečenice; koristimo li poštapalice; je li nam govor pravilan, jasan itd. (tj. uskladiti govor
prema osobinama dobrog govora);
4. stalno se truditi da usavršimo vlastiti govor.
Ali, prije svega, potrebno je imati razvijenu svijest o potrebi usavršavanja vlastitog govora.

Osobine dobrog govora

U osnovne osobine dobrog govora ubrajaju se: pravilnost, jasnoća, jezgrovitost, tečnost i
svrsishodnost.
Pravilnost govora
Pravilnost govora podrazumijeva, prije svega, jasnu i razgovijetnu artikulaciju svih glasova našeg
jezika, kao i usklađenost govora sa standardnim jezikom na svim nivoima upotrebe. Pravilnost govora se
usvaja sistemski kroz školsku nastavu; zatim putem sredstava javnog informisanja (novine, televizija), koja,
po pravilu, treba da njeguju kulturu govora; čitanjem knjiga pisanih standardnim jezikom; a najviše vlastitim
naporima da se usavrši vlastiti govor.
Najčešće greške koje se sreću u govoru i time narušava pravilnost govora jesu sljedeće:
a) nepravilan izgovor i/ili pisanje pojedinih glasova i
b) nepravilna upotreba pojedinih oblika riječi.
a) Nepravilan izgovor i/ili pisanje pojedinih glasova
 Nepravilan izgovor i/ili pisanje pojedinih glasova odnosi se, prije svega, na:
 nepravilnu upotrebu afrikatskih parova (č – ć; dž – đ);
 nestandardan (pogrešan) izgovor vokala;
 redukcije (djelimično ili potpuno ispuštanje, izostavljanje) pojedinih vokala (posebno
neakcentovanih vokala i i u) i
 nepravilnu upotrebu ijekavskih oblika.
U mnogim našim govorima (urbanim i ruralnim) javlja se nerazlikovanje afrikatskih parova (č – ć;
dž – đ) i njihovo svođenje na po jedan glas. Ovakva pojava rezultat je navika stečenih u govornoj sredini u
kojoj se ovi glasovi ne razlikuju, odnosno najčešće uzrok nije organske prirode (npr. urođena mahana i sl.) te
se stoga pravilna upotreba ovih glasova može savladati. U pravopisnim priručnicima navode se detaljna
pravila o pisanju ovih glasova (Halilović, Pravopis bosanskoga jezika, str. 27–35), a u literaturi se mogu naći
i vježbe za ispravljanje njihovog pogrešnog izgovora (Šipka, Kultura govora, str. 168–171).
Nestandardan izgovor vokala. Pri izgovoru vokala jezik se pomjera manje ili više prema nepcu
(vertikalan položaj jezika), kao i prema naprijed ili nazad (horizontalan položaj jezika) u usnoj šupljini. S
obzirom na to vokali se dijele:
 prema horizontalnom položaju jezika – vokali prednjeg (e, i), srednjeg (a) i stražnjeg reda (o, u);
 prema vertikalnom položaju jezika – visoki (i, u), srednji (e, o) i niski vokal (a);

i u
e o

a
Također, niski vokal a je najotvoreniji, jer su pri njegovom izgovoru vilice najviše razmaknute;
srednji vokali e i o su srednje otvoreni, jer su pri njihovom izgovoru vilice srednje razmaknute, dok su visoki
vokali i i u najzatvoreniji, pošto su pri njihovom izgovoru vilice najmanje razmaknute. (Šipka, Kultura
govora, 142–146)
Na ovaj način predstavljen je međusoban odnos među vokalima našeg standardnog jezika. Pogrešan
izgovor vokala rezultat je pomjeranja artikulacije (izgovora, tvorbe) jednog vokala prema drugom. Jedan
vokal se može pomjerati u različitim pravcima, npr. vokal a može biti pomjeren prema vokalu o ili e
(maojka, braote), vokal i prema u ili e (niusam, neuću) itd.
I nestandardan izgovor vokala najčešće je posljedica pogrešno naučenog izgovora u sredini u kojoj
je takav izgovor prisutan. Stoga je bitno naglasiti da je uz trud i vježbu moguće ispraviti njihov pogrešan
izgovor.
Redukcije pojedinih vokala. Redukcija pojedinih vokala javlja se u usmenom govoru, a najčešće su
zahvaćeni neakcentovani vokali i i u. Npr.:
 Zen'ca, Bosna i Hercegov'na, omlad'na, kaš'ka, ul'ca, stan'ca, rad'la, skoč'lo, vol'li, bol'la, rad'ti, rad't...
 ob'ća, por'ka, skin'la, gurn'li...
Redukcija vokala e javlja se rijetko (Saraj'vo, kanc'larija), dok se vokali o i a nikad ne reduciraju.
Redukcija vokala uslovljena je položajem govornih organa pri njihovom izgovoru. Naime, pri izgovoru
vokala i i u vilice su najmanje razmaknute te su stoga najpodložniji gubljenju. Redukcije vokala ne treba
praviti u govoru. One se mogu ispraviti govornim vježbama i svjesnim nastojanjem da se jasno izgovaraju
vokali (Šipka, 171–176).
Nepravilna upotreba ijekavskih (nekad i ekavskih) oblika odnosi se na nestandardan izgovor,
odnosno pisanje refleksa nekadašnjeg glasa jat. Neki od češćih pogrešnih oblika jesu sljedeći:
 razumjevati, uspjevati, mješati, uvjek... (umjesto pravilnog: razumijevati, uspijevati, miješati, uvijek);
 htjeo, živjeo, vidjeo... (umjesto pravilnog: htio, živio, vidio);
 vrjedniji, vrjednovati (umjesto pravilnog: vredniji, vrednovati);
 živiti, voliti, boliti, viditi... živila, volila, bolila, vidila... (umjesto: živjeti, voljeti, vidjeti, boljeti, živjela,
voljela, boljela, vidjela).
b) Nepravilna upotreba pojedinih oblika riječi
Odnosi se na pogrešnu upotrebu nekih padežnih oblika, glagolskih oblika, kao i nepromjenljivih
riječi. Neki od češćih pogrešnih oblika jesu sljedeći:
 rađaona, čitaona, čekaona... (umjesto pravilnog: rađaonica, učionica, čekaonica);
 Nmn.: čitaoc, gledaoc, slušaoc... Gmn.: čitaoca, gledaoca, slušaoca (umjesto pravilnog: Nmn.: čitalac,
gledalac, slušalac; Gmn.: čitalaca, gledalaca, slušalaca);
 mužom, nožom, mačom... (umjesto pravilnog: mužem, nožem, mačem);
 pisati s olovkom, putovati s vozom, igrati se s loptom (umjesto pravilnog: pisati olovkom, putovati
vozom, igrati se loptom);
 svo selo, svo vrijeme, svo blago... (umjesto pravilnog: sve selo, sve vrijeme, sve blago. Naime, oblik svo
uopće ne postoji u standardnom jeziku);
 donio sam moje stvari, poklonio sam mojoj majci (umjesto pravilnog: donio sam svoje stvari, poklonio
sam svojoj majci. Naime, kad se označava pripadanje subjektu rečenice, onda se koristi prisvojna
zamjenica svakog lica svoj);
 poklon kojeg sam kupio, roman kojeg sam pročitao... (umjesto pravilnog: poklon koji sam kupio, roman
koji sam pročitao);
 o ničemu, za nikoga, za ništa, s ičim... (umj. pravilnog: ni o čemu, ni za koga, ni za šta, i s čim);
 masan, korisan, raznovrsan, strasan, neumjesan... (umjesto pravilnog: mastan, koristan, raznovrstan,
strastan, neumjestan)
 sageti se, nageti se, maketi se... (umjesto pravilnog: sagnuti se, nagnuti se, maknuti se);
 visočiji, višlji, najvišlji... (umjesto pravilnog: visok, viši, najviši);
 izvinula mu se (tražila oprost)... (umjesto pravilnog: izvinila mu se);
 zaspem, zaspeš, zaspe... (utonuti u san)... (umjesto pravilnog: zaspim, zaspiš, zaspi)
 rađe, čišće... (umjesto pravilnog: radije, čistije).
 nije došao na vrijeme radi gužve u saobraćaju (umjesto pravilnog: nije došao na vrijeme zbog gužve u
saobraćaju);
 doći se zbog liječenja (umjesto pravilnog: doći će radi liječenja);
 šta ima za jesti (umjesto pravilnog: šta ima za jelo) itd.

Jasnoća govora
Da bi sagovornik na pravi način razumio poruku, govor treba da bude jasan.
Jasnoća govora postiže se pravilnim izgovorom i pisanjem, odgovarajućim pauzama, pravim
izborom riječi, tj. izbjegavanjem dvosmislenosti (ambigviteta) i pretjerane upotrebe riječi stranog porijekla,
posebno onih koje su nepoznate sagovornicima.
Treba znati da riječi mogu imati različita značenja i različite međusobne odnose u značenju. Između
ostalog, mogu imati: denotativno (osnovno) značenje i konotativno (dodatno, kontekstualno) značenje.
Npr.: riječi kuća i dom imaju zajedničko denotativno značenje (mjesto stanovanja), međutim dom ima i
dodatno (konotativno) značenje topline, a za nekog i konotaciju doma za nezbrinutu djecu. Riječi prozor i
pendžer imaju zajedničko denotativno značenje, međutim pendžer ima i dodatno arhaično značenje.
Polisemija je višeznačnost. Naime, kad jedna riječ ima više značenja, kažemo da je ona višeznačna.
Npr. zvijezda ima značenje nebeskog tijela, morske životinje, osobe koja je poznata u muzici, filmu i sl.
Monosemija je jednoznačnost – jedna riječ ima samo jedno značenje (npr. telefon).
Sinonimija je istoznačnost. Sinonimi su riječi koje imaju isto ili slično značenje, a različitu oznaku,
npr.: hljeb – kruh, hiljada – tisuća, nauka – znanost, sat – čas itd. Prema nekim lingvistima ne postoje
apsolutni (potpuni) sinonimi, jer uvijek postoji neka nijansa razlike u značenju (npr. obje riječi imaju isto
denotativno značenje, ali jedna od njih ima dodatno, konotativno značenje). Naime, jezik ne trpi prave
sinonime, vremenom se ustali jedna riječ, a druga nestaje.
Homonimi su riječi koje imaju istu oznaku, a različito značenje, npr.: rak (životinja) – rak (bolest);
kosa (na glavi) – kosa (alat); put (cesta) – put (boja kože) i sl.
Paronimi su riječi slične po obliku (istog korijena), a različitog značenja, npr.: strašan – strašljiv,
tajni – tajanstveni, psihički – psihološki, duhovni – duševni i sl.
Antonimi su riječi suprotnog značenja, npr.: siromašan – bogat, bijel – crn, noć – dan, živ – mrtav i sl.
Antonimi mogu biti: istokorijenski (tačan – netačan), raznokorijenski (siromašan – bogat), stepenovani
(dobar – loš), nestepenovani (živ – mrtav), relativni (poezija – proza) i sl.
Enantiosemija je pojava kad jedna riječ ima dva različita, međusobno suprotstavljena značenja, npr.:
 sumnjati znači 1) vjerovati, pomišljati da je nešto učinjeno ili da postoji, 2) ne vjerovati u to, ne
pomišljati da bi tako moglo biti;
 obilazak znači 1) zaobilaženje nekoga ili nečega, 2) posjeta, svraćanje nekome ili negdje.
 Usljed nepravilne upotrebe ovakvih riječi, može doći do nejasnoće u značenju: Ljudi sumnjaju da je
ona to uradila (sumnjaju da je uradila, sumnjaju da nije uradila). Stoga rečenicu treba preformulisati kako bi
bila u potpunosti jasna. Upotreba stranih riječi, također, može dovesti do nejasnoće, ukoliko se one
upotrijebe u pogrešnom značenju, zbog nepoznavanja pravog značenja. Npr. riječ dubiozno potječe iz
latinskog jezika (dubius – sumnjiv, dvojben, nesiguran, nepostojan) i označava nešto što je sumnjivo,
nepouzdano. Međutim, oni koji ne poznaju pravo značenje ovu riječ mogu upotrijebiti u značenju koje je
pogrešno – duboko, temeljito. Stoga pri upotrebi stranih riječi treba voditi računa o njihovom značenju. Ako
nismo sigurni šta strana riječ znači, treba da, prije nego što je upotrijebimo, provjerimo njeno značenje u
rječniku stranih riječi.
Jezgrovitost govora
Jezgrovitost kao osobinu dobrog govora najbolje je opisao ruski pisac i stilista Maksim Gorki. On je
rekao: Treba pisati tako da riječima bude tijesno, a mislima prostrano. Što znači da treba izbjegavati
gomilanje nepotrebnih riječi, odnosno riječi treba upotrebljavati u mjeri u kojoj je to neophodno da bi se
izrazila misao i jasno prenijela poruka. Jezgrovitost je posebno karakteristična za naučni i administrativni
stil, dok u književnoumjetničkom i razgovornom stilu može biti odstupanja. Jezgrovit ne znači samo kratak i
sažet, već i jedar, pun sadržaja. Jezgrovitost govora narušava, prije svega: preopširnost u izlaganju, uz
iznošenje za raspravu nebitnih činjenica; nepotrebno ponavljanje već rečenog; pleonazam i tautologija.
Pleonazam (lat. pleonasmos – suvišak) je pojava kad se jednoj riječi dodaje druga koja je suvišna jer
je njeno značenje sadržano u prvoj riječi, npr.: urbani grad (gradski grad), empirijsko iskustvo (iskustveno
iskustvo), unutrašnji enterijer (unutrašnja unutrašnjost), semantičko značenje (značenjsko značenje),
zajednički dogovor / sporazum, memorija pamćenja (pamćenje pamćenja), participacija u učešću (učešće u
učešću), valorizacija vrijednosti (vrednovanje vrijednosti) itd.
Tautologija je slična pleonazmu i neki je teoretičari smatraju vrstom pleonazma. Tautologija se
sastoji od dvije ili više riječi koje označavaju isti pojam. Npr. pokloni i darovi, principi i načela, mudrovati i
filozofirati, pljeskati i aplaudirati, kako i na koji način, no međutim, isto također, dojam i utisak i sl.

Tečnost govora
Govoriti tečno znači govoriti bez zastoja, glatko, sređeno, skladno. Tečnost govora povezana je sa
misaono-emocionalnim sadržajem onoga što se izlaže. Onaj ko ima šta da kaže i zna kako to da kaže, govori
tečno. Međutim, onaj ko nema šta da kaže ili nije uvjeren u ono što govori, zapinje u izlaganju, pravi
nepotrebne pauze i koristi poštapalice.
Poštapalice su riječi, a nekad i čitave rečenice koje su u govoru semantički prazne, a koriste se onda
kad govorniku treba vremena da smisli šta da kaže, kad mu je misao nepovezana, isprekidana. Može se reći
da su one neka vrsta ortopedskih pomagala u govoru. Nakon česte upotrebe poštapalice postanu navika.
Neke od čestih poštapalica jesu: ovaj, onaj, recimo, dakle, znate, kaže, razumiješ ti mene, kako se zove i sl.
Upotreba poštapalica obrnuto je proporcionalna stepenu razvijenosti kulture govora.

Svrsishodnost govora
Svrsishodnost govora je osobina govora koja znači da govor treba da služi svojoj svrsi. Osnovna svrha
govora jeste da se prenese poruka, misao ili osjećanje, pa prema tome govoriti svrsishodno znači: a) govoriti
sa jasnim ciljem šta želimo da kažemo, b) držati se teme kojoj se govori, c) podesiti govor govornoj situaciji.
Najslikovitiji primjer nesvrsishodnog govora jeste izlaganje na sastancima, kada se učesnici u diskusiji ne
drže teme govora, već govore o svemu i svačemu tako da je na kraju preko 50% govora isprazno i
neproduktivno.