Manda Scott

Kristalna lubanja
Za moju majku i oca, s ljubavlju
Ono što tražiš leži skriveno u bijeloj vodi. Kamen će biti pretvoren u kamen, i bit će skriven na
mjesto svete ljepote od Neprijatelja koji ga želi uništiti. Traži na sjeveru, a zatim na istoku,
petnaest i dvadeset, iza visećeg trnja unutar krivulje luka, u zvuku padajuće rijeke.
Uđi smjelo. Kreni naprijed dokle ti tama dopušta. Zakorači kroz luk noći i dođi do katedrale
zemlje. Okreni se prema izlasku sunca, i zalasku, probij zastor do vrela žive vode i otkrij ondje
skriveni biser.
Pronađi me i živi, jer ja sam tvoja nada na kraju vremena. Čuvaj me kao što bi čuvao vlastito
dijete. Slušaj me kao što bi slušao ljubavnicu. Vjeruj mi kao što bi vjerovao svojemu bogu, tko
god on bio.
Slijedi stazu koja je ovdje pokazana i budi sa mnom u određeno vrijeme, na određenom mjestu.
Tada učini kao što proriču čuvari noći. Nakon toga, slijedi svoje i moje srce, jer ona su jedno.
Nemoj me iznevjeriti, jer čineći to, iznevjerit ćeš sebe, a i sve svjetove čekanja.
Predmet CO78.1.7 iz arhive Cedrica Owena - prvi od dvaju natpisa koje su doktor O’Connor i
doktorica Cody otkrili u proljeće i ljeto 2007. u tekstu Owenovih računovodstvenih knjiga.
Tekstove obaju natpisa, kao i digitalne kopije računovodstvenih knjiga s obilježenim relevantnim
oznakama, može se skinuti u pdf formatu s web stranice koledža:

http://www.bedescambridge.ac.uk
 PROLOG

Dr. Barnabasu Tytheu, izvanrednom profesoru koledž Balliol, Oxford, napisano trinaestog
dana srpnja, u godini Gospodnjoj tisuću pet stotina pedeset i šestoj, pozdrav.
Dragi moj prijatelju - pišem ti žurno i sa žaljenjem što moram poći bez pravog pozdrava.
Cambridge je ispunjen optužbama za krivovjerstvo. Siroti Thom Gillespie već je uhićen i prijeti
mu smrt spaljivanjem samo zato što je doveo u pitanje upotrebu molitvenika u iscjeljivanju
slomljenog zapešća.

Svi mi koji pristupamo medicini u skladu s najvišom znanosti, odbacujući crkveno praznovjerje,
nalazimo se u sličnoj opasnosti. Ja sam u dvostruko većoj s ovakvom tajnom kakvu krijem. Već
kruži pamflet u kojem piše da posjedujem “plavu kamenu lubanju u obliku ljudske glave bez
mesa” i da se njome služim kako bih promatrao zvijezde. U takvom okružju i to je dovoljno da me
spale, a ubrzo će netko povezati srco-kamen s mojim liječenjem bolesnika što bi, bojim se, dovelo
i do uništenja kamena i do moje smrti.
Zato odlazim s večernjom plimom u društvu drugih koji dijele moju opasnost. Čekaju me vani i
odlazimo prije nego što mi se tinta osuši. No prije nego što pođem, moram ti reći da sam se
protekla tri tjedna učestalo družio s doktorom Johnom Deejem, koji je u posljednje vrijeme
astrolog princeze Elizabete u izgnanstvu u Woodstocku, te da mi je on postao drugi učitelj.
Jedino si ti ispred njega.
Kao što znaš, odavno vjerujem da si samo ti zaslužan za sve moje možebitne uspjehe u liječenju.
Više od bilo koga drugoga, ti si me podučio pravilima anatomije i tome kako je najvažnije
promatrati pacijenta. No tijekom posljednjih tjedana dr. Dee marljivo mi je pokazivao kako se
znanost medicine i astrologije mogu spojiti i pospješiti liječenje bolesnih.
Gledao je dugo i duboko u tkivo plavog srco-kamena, koji je moje obiteljsko naslijeđe, i smatra
da je mnogo stariji od najstarijih relikta kršćanstva. On smatra da je moj primjerak jedan od
mnogih koji su stvoreni u hramovima drevnih bezbožnika i izaslani u svijet kako bi pomogli
Čovječanstvu. On vjeruje da postoje ljudi koji se boje dobra za koje se to kamenje može
upotrijebiti, i zato ga žele uništiti. Zato imam Neprijatelje o kojima ne znam ništa, koji će me
tražiti kamo god pošao i prijetiti mojem životu.
Stid me priznati da taj kamen posjedujem više od desetljeća, a ipak ne znam ništa o njegovoj
pravoj naravi. To neznanje moglo bi me odvesti u smrt. Zato je moj odlazak iz Engleske jednako
uvjetovan potragom za znanjem, kao i strahom. Potražit ću pomoć svih koji me mogu podučiti o
svrsi kamena, kao i mojeg života.
U tom smislu, doktor Dee promotrio je moju Sudbinu i kretanje mojeg natalnog sunca. Uvjerava
me da ću se jednog dana, kada klima bude manje opasna, vratiti u Englesku.

Želim mu vjerovati, i vjerovat ću mu, svjestan da ću te jedino tako opet moći vidjeti. Do tada,
moram potražiti sreću u Francuskoj. Dr. Dee dao mi je pismo preporuke za prijatelja kojemu bi
povjerio i svoj i moj život.

Ne znam kamo će me ova pustolovina odvesti, ali bodri me raspored zviježđa i planeta. Na
današnji dan Venera se zaustavila na četvrtom stupnju od Djevice, u bliskom trokutu prema
Marsu, kao što je učinila i u jutro mojeg rođenja. Svaki sretan trenutak mog života dogodio se
uslijed povoljnog utjecaja te zvijezde i njezin sadašnji položaj može mi samo pomoći.

S tom mišlju, koja će nas obojicu razvedriti, krećem na put. Znaj da ćeš mi jako nedostajati i
vratit ću se u Bede i tebi kad mi to vrijeme i život omoguće. Za sada ostajem tvoj najponizniji
sluga, zahvalan učenik i iskreni prijatelj,

Cedric Owen, liječnik,

magistar znanosti (Bedeov koledž, Cantab 1543.)

i doktor filozofije (1555.)

1.

Ispod Ingleborough Fella, Yorkshire Dales, svibanj 2007.

Budući da je to bio njezin svadbeni dar, Stella je prva izašla iz tunela. Prljava, mokra i
drhteći naizmjence od hladnoće i vrućine od napora posljednjih pedeset metara uspona, puzala je
potrbuške povlačeći se licem nadolje u praznu crninu.
Kretala se polako, održavajući napetost pupčane vrpce koja ju je vezivala za Kita. Rukama je
ispitivala kvalitetu uporišta, a zatim bi se pokrenula naprijed, ali ne dalje od kruga svjetlosti koji
je opisivala njezina svjetiljka na kacigi.
Kao i tunel, i špilja je bila sačinjena od vapnenca. Ruke u rukavicama pritisnula je o kamen što ga
je voda strpljivo gladila stoljećima. Njezina svjetiljka otkrivala je sjajne potočiće vlage koji su na
sve strane tekli niz gladak, valovit vapnenac. Iza mrlje žute svjetlosti nalazio se nepoznati
teritorij, neistražen, nemapiran. Mogao je ondje biti rub litice i bezdan, kao i ravan pod špilje.
Prstima ukočenima od hladnoće uvjerila se da je na sigurnom terenu, postavila klin u zid kod
izlaza iz tunela, zakvačila se za njega i povukla uže kako bi obavijestila Kita da je stala i da joj
više ne odmata uže. U svjetlosti svjetiljke s kacige pogledala je kompas i sat, a zatim voštanom
olovkom zabilježila nagib i procijenjenu dužinu i smjer na karti koju je čuvala u džepu na prsima,
tako da se ne ošteti na zidovima tunela.
Tek nakon što je učinila sve to, Stella se okrenula i pogledala uvis i oko sebe, šaljući snop
svjetlosti u golemi prostor koji je Kit pronašao za nju, velik poput katedrale.
“Moj Bože... Kit, dođi i pogledaj.”
Razgovarala je sama sa sobom on je bio predaleko iza nje da bi je čuo. Dvaput je povukla uže
izgovarajući iste riječi. Osjetila je jedan trzaj kojim joj je odgovorio. Zatim se uže naglo opustilo
kad je on krenuo prema njoj.
Ne razmišljajući svjesno, iz navike je počela namatati uže. Gaseći svjetiljku na kacigi, Stella je
stajala u zaglušujućoj tišini, puštajući da Kitov dar stoji oko nje u golemom, mračnom
savršenstvu kako bi ga mogla pamtiti do kraja života.
Brak je dobar za ostatak svijeta, ali ja ti želim pronaći dar koji će nam trajati zauvijek, nešto što
ćemo pamtiti kad se čarolija sadašnjeg trenutka pretvori u miran obiteljski život. Što želiš najviše
od svega na svijetu, ljupka moja ženo, zbog čega ćeš me dovijeka voljeti?
Rekao joj je to u Cambridgeu, u “riječnoj” sobi koja je ponosno stajala iznad staklasto zelenog
toka Cama, onog jutra kad su otišli matičaru s dvoje svjedoka i ozakonili svoju vezu pred očima
svijeta.
Poznavala ga je malo više od godinu dana - on je bio učenjak s Bedea do srži, a ona cura iz
Yorkshirea s diplomom Metropolitanskog sveučilišta, koja nije znala ništa o kulama od
bjelokosti. Između tih dviju krajnosti otkrili su spoj umova koji ih je u četrnaest vrtoglavih
mjeseci poveo od rasprava o teoriji struna do braka.
Tada, dok je ležala na miru sa sobom i sa svijetom, nije postojalo ništa što bi ona željela od njega
a što joj nije dao, no dan je bio prekrasan i ona je razmišljala o stijenama i o tome kako ih je malo
u močvarnim ravnicama Cambridgea.
“Pronađi mi špilju”, rekla je bez mnogo razmišljanja. “Špilju koju još nitko prije nije vidio. Zbog
toga ću te voljeti dovijeka.”
Kleknuo je pokraj kreveta, na mjesto s kojeg su je njegove smeđe-zelene oči vidjele i s kojeg je
ona mogla vidjeti njih. Bile su mirne, više boje lješnjaka nego smaragda, i podsjećale na lišće i
ljeto. Poljubio ju je sred čela, nasmiješio se najsamouvjerenijim osmijehom i rekao: “A što kad
bih ti pronašao špilju sa zakopanim blagom u koju nitko nije ušao četiri stotine i devetnaest
godina? Ne bi li to bilo gotovo jednako dobro?”
“Četiri stotine i devetnaest...?” Ustala je, prebrzo za dnevnu žegu.
Uvijek bi je iznenadio zato se i željela udati za njega. “Pronašao si špilju Cedrica Owena?
Katedralu zemlje? Zašto mi nisi rekao?”
“Zato što sam htio biti siguran.”
“A sada si siguran?”
“Koliko već to mogu biti prije nego što je vidim. Sve piše u tekstu u računovodstvenim knjigama:
trnje koje visi, krivulja luka, rijeka koja pada. Moralo je to biti na nekome mjestu koje Owen
poznaje kao svoj džep, a jedino takvo mjesto je Ingleborough Hill u Yorkshireu. Rođen je na tim
obroncima. Trnja više nema, ali pronašao sam navode u jednom starom dnevniku. Postoji i rijeka
koja pada u Gaping Ghyll.”

“Gaping Ghyll? Kit, to je najdublja jama u Engleskoj. Sustav spilja u njoj proteže se miljama.”
“Tako je. A postoje dijelovi koji još nisu istraženi, možda i katedrala zemlje u kojoj nitko nije bio
još otkad je Cedric Owen napisao svoju pjesmu. Bi li željela poći? Bit će to naš dar jedno
drugome. Pronaći ćemo špilju, istražiti bijelu vodu i izroniti skriveni biser iz nje.”

Stella je tada shvatila da je dar jednako namijenjen njemu kao i njoj. Plavi srco-kamen Cedrica
Owena bio je Kitova ljubav, život, njegov projekt, gral za kojim je tragao otkad ga je upoznala,
veliko blago njegova koledža koje su moćnici tražili stoljećima ali ga nikad nisu pronašli. Ti
veliki, uzvišeni učenjaci nisu znali gdje tražiti, ali oni nisu čitali između redova i nisu pronašli
skrivene riječi i fraze kao što je učinio Kit. Bilo je to njegovo najveće postignuće i njegova
najveća tajna. Udavši se za njega, i ona je postala dio toga.
Ipak... namrštila se i pogledala kroz prozor prema knjižnici od pješčenca i prostranim travnjacima
Bedeova koledža, koje su uzgajali pet stoljeća i koji su bili prepuni legendi. Naučila je sve te
legende. “Mislila sam da je lubanja pobila sve koji su je ikada držali?”
Nasmijao se, prebacio svoje djelomice odjeveno tijelo preko njezina i rekao: “Samo ako bi upali
u grijeh požude i pohlepe. Mi to nećemo učiniti.”
Bili su jedno uz drugo tada, oči u oči, nos do nosa, srce uz srce, i dijelili svaki dah. Držala je
njegovu težinu na dlanovima, pogledala njegovo lice i iskreno rekla: “Mogla bi me uhvatiti
požuda zbog prvog spuštanja u neotkrivenu špilju. Ne možeš ni zamisliti kakav bi to bio dar.”
“Ali mogu. Ti si speleologinja - tebi bi to značilo isto što bi meni značilo pronaći Owenov
srco-kamen. Zato mi to možemo učiniti, ti i ja, hrabro i zajedno. Zatim možemo reći svijetu što
smo pronašli”

Ona je bila speleologinja na njoj je bila odgovornost da pretvori san u stvarnost. Zato je ustrajala
nakon što je otkrila da je odron kamenja blokirao rutu. Zato je, nakon što je otkrila otvor koji bi
ih mogao odvesti kamo žele, prva krenula niz dugi, klaustrofobični tunel, gdje je morala postati
zmija, pa jegulja, pa crv da bi se provlačila oko zavoja i puzala ispod izbočina i vukla se
centimetar po centimetar uz uspon od deset posto koji ju je napokon doveo do izlaza i do špilje.
Uže joj se zategnulo u rukama, a zatim opet opustilo kad je Kit prošao posljednji zavoj u tunelu.
Uključila je svjetiljku na kacigi kako bi mu dala nekakav orijentir.
Trepereći poput svjetla u kinu, njezin snop obasjavao je nasumično stalaktite i stalagmite koji su
se poput zuba morskog psa sklapali od poda prema svodu i obratno. Izvadila je fotoaparat iz
svojeg ruksaka i okrenula se za pola kruga, snimajući špilju od poda do svoda i od svoda do poda.
Bljeskalica je razbacala boje po kalcitu koji se uzdizao i padao, izvlačila duge iz stalnog sjaja
vode i rasipala svjetlucave, žive dijamante po svodu u svakoj pukotini i uglu stijene.
Fotografirala je iz čistog užitka, uživajući u ljepoti. Tek kad se Kit izvukao iz tunela i stao pokraj
nje, krenula je za gromoglasnom bukom i okrenuvši se prema zapadu, obasjala bujicu vodopada.
“Moj Bože...”
“Katedrala zemlje. Ti pametna, pametna djevojko. Mislio sam da nas je odron dokončao.”
Više nije bila sama. Kitov glas zagrijao joj je uho. Kitova ruka obuhvatila ju je oko struka, zbog
čega ju je preplavila gorkoslatka radost. Uvijek joj je bilo teško odbaciti čistoću samoće, ali ipak,
ovaj je čovjek najbolje od svih ljudi shvaćao njezinu potrebu za crnom samoćom i nije je se
bojao.
Naslonila se na njega, ronilačko odijelo o ronilačko odijelo, i okrenula svoje svjetlo prema
njegovu licu. Odjeven u crni neopren, bio je istodobno prljav i euforičan čovjek na rubu da ispuni
obećanje.
“Ne mogu zamisliti da je Cedric Owen znao za tu rutu. Nikada ne bi mogao navesti liječnika iz
razdoblja Tudora odjevenog u uski haljetak i tajice da se provlači kroz ovaj tunel”, rekla je Stella.
“Kao ni bilo kojeg razumnog čovjeka kojeg ne vodi njegova draga.” Izveo je viteški naklon i
puhnuo joj poljubac. “Gospođo O’Connor, obožavam te i sve na tebi, ali ne mogu te poljubiti dok
nosim svjetiljku na glavi.”
Smijući se, zubima je dohvatila leteći poljubac u zraku. “Misliš doktorica Cody, dok ne postanem
profesorica Cody, i nemoj to zaboraviti.” Bili su vjenčani malo manje od četrdeset i osam sati. Ta
je prepirka među njima već bila stara i privatna - nije se moglo dogoditi da joj u javnosti ukrade
ime.
“Imaš li baklju? Bilo bi lijepo kad bismo dobro vidjeli sve ovo.”
“Imam” Već je kopao po ruksaku. “Zatim moramo pronaći ulaz kroz koji je došao Owen krećući
se lakšom rutom. Nadam se da postoji neki vidljivi izlaz. Stvarno ne želim prolaziti onom
drugom ušicom igle. Spuštanje i podizanje dok se istodobno pokušavam okrenuti ne bi bilo
nimalo zabavno.”
“Ali ne i nemoguće. Važno je zapamtiti to.” Jednom se našla u špilji iz koje nije mogla izaći istim
putem kojim je ušla. Još je uvijek to sanjala u teškim noćima, kad bi je život previše pritisnuo.
“Upali baklju i pogledajmo sve što još nismo vidjeli.”
“Traži i dobit ćeš.” Kit je uglavio baklju u pukotinu koju ona nije mogla dosegnuti - petnaest
centimetara razlike u visini bilo je korisno za neke stvari, ali loše za druge. “Odstupi.”
Zapalio je baklju prekrivši lice šakom, kao što ga je podučila, i zakoračio unatrag prije nego što
se magnezij u potpunosti zapalio.
Bijelo!

Jarko svjetlo prosulo se sa zida špilje. Stalagmiti su bili djevičanski bijeli, vodopad je bio kaskada
živog leda, a iza svih oštrih zuba napokon su vidjeli i špiljski svod: sivo-bijeli vapnenački luk
koji se uzdizao do pola nebesa.
“Što misliš, koliko je visoko?” upita Kit. Njegov glas izgubio se u grmljavini vodopada.
“Stotinu metara? Možda malo više. Mogli bismo se popeti uza zid i otkriti, ako si raspoložen.”
“Jesam li ikada raspoložen za napuštanje tla ako ne moram?” Slabašno se nacerio. “Više bih
volio pronaći lubanju.”
Oslonio se na jedan zid, zagrizao rukavicu i skinuo je s ruku, prokopao po skrivenim džepovima
ruksaka i izvadio dragocjeni, presavijeni papir, otisak natpisa Cedrica Owena, vrhunac
trogodišnjeg rada.
“‘Ono što tražiš leži skriveno u bijeloj vodi.’ Vodopad je bijeli.”

“A voda je puna vapnenca, što je još jedna vrsta bjeline. Pročitaj mi opet onaj dio koji ide nakon
smjelosti da se krene dalje?”
U duši je bio pjesnik, unatoč tome što je zabijao glavu u heksadecimalni kod i računalne jezike.
Okrenuo se tako da mu baklja baca sjenu iza leđa i pročitao naglas:
“Uđi smjelo. Kreni naprijed dokle ti tama dopušta. Zakorači kroz luk noći i dođi do katedrale
zemlje. Okreni se prema izlasku sunca, i zalasku, probij zastor do vrela žive vode i otkrij ondje
skriveni biser”

Spustio je papir. Zatim tiho reče: “Došli smo u katedralu zemlje.”

“Jesmo. Sada se moramo okrenuti prema izlasku i zalasku sunca. No nismo prošli kroz luk noći
da bismo došli ovdje, puzali smo kroz tunel koji nije postojao prije nego što se pola tone kamenja
spustilo na rutu kojom se kretao Cedric Owen. Moramo najprije otkriti gdje je ušao u špilju, a
zatim kamo je pošao nakon toga.”
Stella je stajala na rubu magnezijski bijelog svjetla i polako se okrenula u krug. Njezina svjetiljka
s kacige prorezala je vodoravnu crtu po zidu, režući stalaktite, zastajući na izbočinama, padajući
u duboku tamu.
“Eto.”
Potrčala je, meko spuštajući noge na vlažnu stijenu. Luk je zapravo više sličio procijepu, bio je
nazubljen i asimetričan, viši od njezinih ispruženih ruku, širi od raspona. Oprezno je slijedila
mračan prostor i skrenuvši iza zavoja, prešla u uži prolaz.
“Stell?” Kit je bio na ulazu i gledao unutra.
Skupivši ruke oko usta kako bi izbjegla jeku, doviknula mu je: “To je to. Odron je ravno ispred.
Dug je barem dvadeset metara. Naš tunel skreće i izlazi dalje duž zida špilje.” Krenula je unatrag
prema njemu šarajući svjetlom po zidovima prolaza. Tu i tamo nalazile su se obojane mrlje koje
su jedva odražavale njezino svjetlo.
“Mislim da vidim špiljske crteže na zidu.” Čula je strahopoštovanje i vlastitom glasu. “Morat
ćemo reći ljudima za to.”
Vratila se u špilju gdje je bilo dovoljno svjetla da vidi, da razgleda, da pretraži visoke zidove u
potrazi za drugim tragovima drevnog iivota.
“Bože, Kit... Povlačim sve što sam rekla. Postoje bolje stvari od pronalaženja špilje u kojoj nitko
nikada nije bio.” Glupo mu se nacerila dok joj je krv strujala venama.
“Stell?”
Baklja je brzo dogorijevala. Kapi istopljenog magnezija šišteći su padale na tlo. U svjetlu koje je
postajalo sve žuće vidjela ga je kako skida svoju kacigu sa svjetiljkom i svlači kapuljaču od crnog
neoprena. Kosa mu se sjajila poput zlata pod slabašnim svjetlom. Vidjela je uski prolaz čiste kože
tamo gdje je bila kapuljača. Imao poludnevnu bradicu na koju se nahvatalo blato. Vidjela je što
će činiti i skinula svoje rukavice, pa dotaknula svoje lice. Bilo joj je drago što nije čisto.
Nagnuo se naprijed, podigao joj svjetiljku s glave i povukao njezinu kapuljaču kao što je učinio
sa svojom. Bakrena svjetla odbila su se od njezine kose i obasjala vodu. Bio je pokraj nje, topao, i
mirisao na znoj i strah i uzbuđenje... i voljela ga je. Poljubili su se u mraku, bez svjetiljki na
kacigi i bez baklje, i Stella se iznenada uplašila za njih oboje, da ih nakon ovih visina čeka samo
dugo spuštanje.
Predosjetio je njezine osjećaje. “Jesi li spremna suočiti se s izlaskom i zalaskom sunca?” upita je
promuklim glasom.
Pogledala je kompas na zapešću. “Mislim da to znači da moramo poći na istok od ulaza, a zatim
na zapad. Kod sjeverne strane špilje postoji rijeka. Možeš li postaviti drugu baklju negdje tamo
gore, tako da istodobno obasjava zid i vodu?”
Imali su tri baklje. Vrlo je rijetko koristila više od jedne tijekom speleoloških ekspedicija. On
zaglavi drugu baklju između dvaju stalagmita pokraj kanala što ga je voda urezala u vapnencu, na
mjestu koje mu je ona pokazala. Magnezij prasne i plane, i crna traka rijeke postane srebrna nit u
snijegu.
“Ne znamo koliko je duboka, a preširoka je da ju se preskoči. Potražimo most, ili kamenje, ili
uski dio na kojem možemo prijeći”, reče Stella.
Kit je bio ispred nje i tražio je. Opet je odjenuo odijelo i stavio svjetiljku na čelo. Zbog mrlja na
obrazima izgledao je iscrpljenije nego što je trebao biti. “Zašto pokušavamo prijeći rijeku?” upita
Kit.
“Zato što je razumno da najprije pođemo na istok, a tek onda na zapad. Zacijelo postoji mjesto na
kojem možemo prijeći na istok kako bismo se na zapad vratili duž sjevernog zida. Vodopad je
zastor, a u njegovu je podnožju jezerce koje je nešto najbliže vrelu žive vode što ćemo ovdje naći.
Osim toga, ono se nalazi najdalje od luka noći koliko je to moguće u ovoj špilji. Owen je sakrio
svoj srco-kamen kako bi ga sačuvao za buduće naraštaje. Nije htio da ga ljudi lako pronađu, ali
nije htio ni da to bude nemoguće. Zato moramo preko rijeke, što ne bi učinio slučajno, pa čak ni
namjerno, osim ako ne moraš.”
“Onda ćemo prijeći ovdje, zar ne?” reče Kit nesigurno. “Preko kamenja koje izgleda poput
pikula?”
Kamenje se i kotrljalo poput pikula pod nogama. Nakon što je pokušala zakoračiti na jedan
kamen, Stella je rekla Kitu da čeka dok ona ne postavi još jedan klin i ne rastegne dva užeta pod
pravim kutom kako bi im pružila maksimalnu sigurnost prije nego što opet pokuša. Bilo joj je
drago što je to učinila kad joj se treći kamen otkotrljao pod nogama i kad je osjetila snagu crne
bujice.
“Hladno ti je”, reče Kit kad joj se pridružio.
Mogla je to zanijekati, ali njegova šaka na njezinoj ruci poskakivala je u ritmu s njezinim
drhtanjem. Slegnula je ramenima i pokušala spriječiti cvokotanje. “Špilje su uvijek hladne. Bit ću
dobro kad nastavimo dalje. Osim toga, nije loše biti mokar ako ćemo roniti tražeći lubanju.”
“Nemaš ronilačku opremu.” Zvučao je uplašeno, što mu nije bilo nimalo slično. Voda ga je
plašila više nego što su oboje očekivali.
“Imam tebe. Kakva mi još oprema treba?” Bilo je to jeftino, ali trebala mu je topla riječ. “I ne
vraćamo se, zar ne? Predaleko je, niti jedna špilja na svijetu nije tako zabavna drugi put. Imam
masku i podvodno svjetlo. To će biti dovoljno.”
“Možda će nam zatrebati i treća baklja.”
“Ne. Ne znamo što nas još čeka. Možda će nam trebati za izlazak. Hajde, pogledajmo vodopad.”
Već je požalila zbog nepromišljenog trošenja druge baklje.
“‘Okreni se prema izlasku i zalasku sunca. Probij zastor do vrela žive mode i otkrij...“ i tako
dalje, i tako dalje.”
Njezin svijet bio je ograničen na krug njezina svjetla s kacige, i Kitova svjetla pokraj njezina. U
duboku mraku zvuk joj je govorio više od očiju o vodopadu, njegovoj veličini, protoku i dubini
jezerca pri dnu.
Nagnula je glavu kako bi pogledala kataraktu i pogodila njezinu visinu. Njezin snop svjetlosti
nije dosegnuo točku na kojoj nije bilo vode, iako je na rubu dometa snopa bila turbulencija.
Vodena prašina širila se daleko u špilju i plesala poput vilinskih svjetala, tako da je vjerovala da
bi vrh vodopada mogao biti ondje.
Zatim je spustila glavu, prateći pogledom uskomešanu ledeno-hladnu vodu koja se spuštala
duboko u mrak, do neizmjernih dubina. Iz čiste zabave pronašla je kamen veličine svoje šake i
ubacila ga u bezdan. Vrtio se poput lista u silovitoj vodi i nestao.
“Probij zastor”, reče Kit. “Kriste. Kako?”
“Ne znam, ali Cedric Owen učinio je to prije četiri stotine i devetnaest godina bez magnezijskih
baklji i ronilačkih odijela, i izašao je živ i zdrav. Zato moramo pretpostaviti da nije tako strašno
kao što izgleda. Mislim da ćemo, ako...”
“Stell?”
“... pogledamo sjeverni kraj litice gdje završava vodopad, otkriti...”
“Stella...”
“... da se u prostoru iza vodopada nalazi šupljina koja će nam... Što?”
“Mislim da nije uspio.” Kitov glas bio je jednoličan, kao da su iz njega isisane emocije.
“Tko nije uspio - što?”
“Mislim da Cedric Owen nije odavde izašao živ. Ovdje se nalazi kostur na kojem nema nimalo
mesa, i koji je prekriven vapnencem, što mojem neiskusnom oku govori da je ovdje već veoma
dugo.”
2.

Ispod Ingleborough Fella, Yorkshire Dales, svibanj 2007.

Kostur je bio posve izbijeljen, a kosti debele i neravne zbog naslaga vapnenca koje su ih
stopile s podom, tako da je samo gornja polovica bila vidljiva.
Stella je kleknula pokraj zakrivljenih linieljenja zdjelice i prošarala svjetlom kostur od nožnog
prsta do lubanje. Jedan maleni, manični dio njezina uma pjevao je pjesme kojima je tjerala tamu.
Kost nožnog prsta povezana je s kostima stopala. Kost stopala povezana je s...
Odmahnula je glavom. “Teško je vidjeti kroz naslage kalcija, ali ništa nije slomljeno - nema
lomova kralježnice, noge nisu svijene pod pogrešnim kutom.”
Kit je stajao malo dalje, na suprotnoj strani. Njegova svjetiljka obasjala je samo lubanju - pravu
lubanju, ne onu načinjenu od obojenog kamena koju su došli pronaći.
“Tako je spokojan. Položen je poput kamenog odljeva viteza na grobnici, sve je u ravnim
linijama, a ruke su mu prekrižene na prsima. Još mu treba samo mač i...” reče Kit.
“Mislim da ga ima. Pogledaj.” Stella je na okviru ruksaka imala višenamjensko oruđe za
penjanje, dvadeset centimetara laganog aluminija, dovoljno čvrstog da izbije tvrdoglavu opremu
za penjanje u pukotine u stijeni u koju je zabijena. Jednim krajem aluminijske palice ostrugala je
vapno s nečega što je mogao biti mač, ali bilo je previše kalcificirano da bi se jasno vidjelo.
“Možda je bio mrtav prije nego što je došao ovamo, ili je ušao živ, ali s namjerom da umre.”
“Nije ti svojstveno da donosiš pretpostavke vezane uz spol. Jesi li sigurna da je to muško?”
“Nisam sigurna ni u što. Ne gledam dovoljno seksi patologa na televiziji. Tko god bio, nosio je
nešto oko vrata.”
Ispod mača nalazilo se nešto mekano što nije istrunulo, jer je bilo okruženo ljuskom vapnenca.
Ona izvuče predmet i protrlja ga rukama kako bi skinula vapno.
“To je kožnata vrećica, podstavljena nečim što je spriječilo ulazak vode.” Ona s naporom rastrga
otvor vrećice i prospe sadržaj na dlan. “To je medaljon. Brončani, možda, ili bakreni.” Zatim
protrlja mulj s lica privjeska. “Zacijelo je za tebe.” Ona ga podigne. “Na stražnjem dijelu ucrtan
je znak vage.”
U nekom drugom vremenu, na nekom drugom mjestu, šalili bi se na tu temu. Jedna od
zajedničkih crta koja ih je vezivala bio je prezir prema naivcima. U prisutnosti mrtvaca to je bilo
važno.
“Hoćeš mi pokazati?” Kitova svjetiljka svijetlila je preko njezina ramena.
“Urezana je noktom ili vrhom noža - vidiš? Vaga sa suncem na jednom kraju i mjesecom na
drugom. Ako je okrenemo...” Ona učini upravo to, trljajući medaljon palcem. “Ovdje je simbol.
Jedan od drevnih srednjovjekovnih tajnih znakova. Pogledaj.”
On položi medaljon na goli dlan i podigne ga na svjetlo svjetiljke s kacige. Budući da se sagnuo
kako bi bolje vidio, mogla je vidjeti kako mu boja nestaje s lica prije nego što je progovorio.
“Što je?” upita ona.
“To je zmaj ispod polumjeseca.” Poprimio je najirskiji naglasak koji je ikad čula, kao da je sve
englesko iscurilo iz njega u prisutnosti smrti. “To je simbol koledža Bede. Nalazi se na prozoru
od obojenog stakla izvan moje spavaonice, iznad vratnica Velikog dvora i na luku Lankasterskog
dvora, kao i na vratima rektorova stana. Ovakav medaljon nosi samo rektor Bedea ili njegovi
izaslanici, u vrijeme dok su rektori još imali izaslanike.”
Objesio ga je o kažiprst poput krunice. Njegova sjena ljuljala se duž cijelog kostura. “To ne može
biti Cedric Owen. On nikada nije bio ničiji izaslanik.” Okrenuo se na peti, osvjetljavajući tamu
svojom svjetiljkom. “U svakom slučaju, on je umro na vratnicama koledža na Božić 1588., svi to
znaju. Pitam se je li još tko pokušao pronaći kamenu lubanju?”
“Kako? Nitko prije nas nije probio šifru.”
“Nitko koga mi znamo.” Vratio joj je medaljon i presavinuo joj prste oko njega. “Hoćeš li uzeti
ovo? Možemo pokušati otkriti čiji je kad se vratimo.”
Osjetila je hladnoću kroz rukavice. “Ako ovo nije Cedric Owen, netko drugi umro je nadomak
srco-kamena, kao što kaže legenda: ‘Svatko tko je ikada držao taj kamen, umro je zbog njega’. Ti
si mi to rekao, a Tony Bookless to je ponovio na vjenčanju. Ne sjećam se drugih stvari, ali toga
se sjećam.”
“Još ga uvijek želiš pronaći?”
“Definitivno.” Ona opet uperi snop svjetlosti do vrha vodopada i natrag. “Pokušajmo ne postati
dio statistike.”

Stella je na kraju morala zaroniti, i bilo joj je drago.

Nakon tame u špilji, voda je bila tako okrutno ledena da je morala stisnuti zube kako ne bi
udahnula vodu i utopila se. Njezina ronilačka svjetiljka stvarala je u uskovitlanoj vodi snop
svjetlosti širok osam centimetara. Kit je držao uže i presporo ga otpuštao. Izronila je da udahne
zraka, a zatim bez riječi dohvatila više užeta. Izdahnula je sav ugljični dioksid, napunila pola
pluća zrakom i opet zaronila.
U dobre dane, u rijeci, dok bi sjalo sunce, mogla je zadržavati dah malo više od tri minute. Pod
zemljom, na ovakvoj temperaturi, nadala se da može izdržati upola toliko. Imala je jednu ideju, i
jedva dovoljno daha da je testira. Uperila je snop svjetlosti prema zapadu, dalje od uskovitlanog
ruba vode, tamo gdje su vrtlozi i struje urezali niše i rupe u stijeni. Mogla je vidjeti samo bjelinu -
bijelu vodu, bijelu stijenu, bijelu svjetlost - tako da ih je razlikovala samo po teksturi. Mogla je
vjerovati samo svojim rukama.
Ipak, ideja je i dalje gorjela. Bilo je tu i više od toga - kako se približavala, ispunio ju je osjećaj
da nešto čeka, izražava joj dobrodošlicu, šapće joj da nastavi, traži od nje da bude hrabra i šalje
joj vatru uz leđnu moždinu koja je štiti od užasne hladnoće.
Triput se vraćala da udahne zraka. Triput su je vrtlozi odgurali natrag prije nego što je uspjela
dosegnuti mjesto na kojem je voda mirovala zbog anomalije struje, a bijela stijena bila široka i
okrugla poput velikog kotla.
Imala je pravilo: uvijek pokušaj triput, a zatim prestani. To joj je sačuvalo život u špiljama gdje
bi “još samo jedan pokušaj” inače prerastao u deset novih pokušaja, nakon čega bi bila toliko
iscrpljena zbog neuspjeha da bi jedva imala snage okrenuti se i popeti van.
Sad je bila spremna prekinuti. Međutim, šapat ohrabrenja, obećanja i upornog inzistiranja
natjerao ju je da uzme još užeta od Kita, opet zaroni i snažno zapliva kroz zid bijele turbulencije
prema crnom prostoru na suprotnoj strani.
Ondje, u zasljepljujućoj svjetlosti njezine svjetiljke na kacigi, nalazio se rub otvora izdubljene
stijene. Zgrabila ga je objema rukama i nagnula glavu kako bi rasvijetlila unutrašnjost i vidjela
što je Cedric Owen ondje sakrio prije četiri stoljeća.
Došli su u potrazi za plavim kamenom u obliku ljudske lubanje. Ono što je ležalo u crnoj vodi
pred njom bio je komad vapnenca, izobličeni biser u kojem je samo sjena očiju, nosa i usta
naznačavala lubanju koja se krila unutra. Ipak, njoj je bio prekrasan. Balansirala je na struku i
posegnula dolje da ga dohvati.
Plavetnilo!

Bila je to plava boja zasljepljujućeg intenziteta, od koje je uzdahnula, a srce joj poskočilo poput
lososa u prsima. Ispustila je zrak iz usta, zakašljala i ispljunula vodu. Izronila je na površinu
praćena paničnim kašljem.
“Stell, predugo si unutra. Izađi. Nema tog komada kamena koji je vrijedan da umreš za njega.
Možemo ga ostaviti.”
Kit je bio na rubu vode naginjući se o trostruko uže kojim se osigurao.
“Ne!” Ona mahne rukom visoko nad glavom. “Ondje je! Mogu ga dohvatiti. Samo još jednom...”
Još jednom ona zaroni u crnu vodu, otpliva do ruba kotla i rasvijetli ga. Ukočene od hladnoće,
njezine ruke posegnu dolje u uskomešanu tamu prema neprocjenjivo vrijednom blagu - kamenoj
lubanji Cedrica Owena.
Plava je boja ovaj put bila manje intenzivna. Čekala ju je. Kamena lubanja došla joj je u ruke
pjevajući dobrodošlicu.

“Stell, smrzavaš se. Moramo krenuti, izvući te otud, izaći na sunce.”

“Daj mi čokoladu, zagrli me i bit ću dobro.”
Bilo joj je nesnosno, suludo hladno. Leđna moždina pretvorila joj se u komad leda. U rukama je
posve izgubila osjet dodira. Iskustvo joj je govorilo da će je za dva dana boljeti grlo, a da će za
pet dana kašljati. Sjedila je u mraku koji je gutao svjetlo baklje, na tri metra od kostura
nepoznatog spola, dobi, rase i imena, držeći u rukama ružan, neugledan komad vapnenca koji je
jedva mogla identificirati kao lubanju - i bila je sretnija nego ikad.
Dopustila je Kitu da je zagrli, da obavije oko nje ruke i noge i cijelo tijelo, da je njegova toplina
nahrani i čuva.
“Kit?”
“Da?” Bio je jadan, i nije mu stvarno bilo hladno, što je katkad gore od smrzavanja. Nije još
zatražio da vidi kamenu lubanju, što ju je iznenadilo.
“Ovo je najbolji svadbeni poklon na svijetu. Hvala ti.”
“Još nismo izašli.”
“Ne, ali uskoro hoćemo. Propuh vuče s istoka prema zapadu. Ako krenemo lijevo od vodopada,
gdje još nismo gledali, kladim se da ćemo pronaći izlaz koji se spaja s kompleksom Bijelog
ožiljka i koji će nas dovesti u blizinu automobila.”
“Kad bi to bilo tako lako, stotine ljudi dolazile bi ovamo.”
Držao ju je manje čvrsto. Sada su podjednako drhtali, što je bilo poboljšanje. Stella se iskobeljala
iz njegova zagrljaja i počela hrvati sa svojim ruksakom. Položila je kamenu lubanju na sigurno,
pokraj brončanog medaljona na kojem je zmaj širio krila ispod polumjeseca. Ispružila je ruku
Kitu da je povuče u stojeći položaj i nacerila se ispitivačkoj svjetlosti njegove svjetiljke.
“U redu, možda ćemo se morati malo penjati, a možda i malo puzati kroz otvor koji je toliko uzak
da još nitko nije pokušao proći kroz njega. No pjesma kaže ‘Pronađi me i živi’ pa moramo učiniti
upravo to.”
“Smjelo i zajedno?”
Mislila je da je zaboravio to reći. Poljubila mu je šaku. “Apsolutno. Hajde, još ćemo od tebe
napraviti speleologa.”

Penjali su se i puzali i došli su do druge nizbrdice, kad je Stella čula kako u tami pada kamen.
Stajala je kod zabijenog klina i namatala uže.
Podigla je pogled, a snop s njezine svjetiljke dotakne Kitova stopala. “Jesi li čuo nešto?”
“Osim krvi koja mi šišti u ušima, cvokotanja zuba i predosjećaja da ću vrišteći pasti tri tisuće
metara u središte zemlje niz ovaj vražji prolaz koji si stvorila niotkuda? Ne. Ali htio bih čuti zvuk
prometa i stvarne, žive ljude. Ovdje smo već cijelu vječnost.”
“Dva sata. Zapravo, dva sata otkad smo izašli iz špilje. Četiri sata otkad smo napustili danje
svjetlo. A provalija nije ni blizu dubine od tri tisuće metara. Ništa u Yorkshireu nije dublje od
stotinu trideset metara, maksimalno.”
“To je dovoljno da poginemo kad se otkvačimo i padnemo do dna.”
“Nećemo se otkvačiti”
Provalija nije bila duboka ni stotinu dvadeset metara, ali nije bila ni zanemariva, i spuštali su se,
što je uvijek teže od uspona. Za zakletog nealpinista, Kit se držao iznimno dobro. I opet je bio
veseo, što je bilo pravo čudo.
Stella zakorači na jednu stranu ispusta držeći sigurnosno uže napetim, ali ne toliko napetim da ga
odvuče sa stijene.
Najprije su se spustila njegova stopala, pa ruke, i zatim je cijeli stajao pokraj nje.
“Kamo sada?”
Ona uperi svoju svjetiljku u plastični džep s mapom. “Ako su karte točne, ovaj ispust dio je
kompleksa Bijeli ožiljak, ali prilično duboko. Nalazimo se na ruti koja je tek otvorena prije devet
mjeseci. Nije čudo što nitko nije pronašao put do špilje. Jako se teško kretati po ovom ispustu, a
bilo što drugo zahtijevalo bi specijalisti čkuopremu i tim koji točno zna što radi. Bit će dobro ako
ne zalutamo u Gaping Ghyll.”
“Jamu u koju teče rijeka?”
“Jamu s najvišim vodopadom u Engleskoj, ispod koje je najveća špilja, a ispod nje odvodna jama.
Kad bismo se morali penjati iz nje, morali bismo proći osam ekstremnih uspona s vodom koja
nam tutnji pokraj ušiju. Niti jedno od nas nije spremno za to.”
Ghyll je bio njezin domaći teren, mjesto koje ju je privuklo speleologiji, i željela se vratiti tamo,
ali ne toliko da se izgubi u njemu.
Kažiprstom je povukla crtu. “Koliko znam, ovaj ispust nastavlja se oko osamsto metara do mjesta
na kojem se račva. Ondje moramo krenuti ulijevo. Nakon toga, ispust postaje sve uži, a provalija
sve dublja. Ako imamo sreće, ondje će biti klinovi i uže za držanje, ali čak i ako ih nema, staza je
dječja igra ako se ne približavamo rubu.”
“Dječja igra...” Kit je pustio da se njegov snop svjetlosti poigrava nad bočnim zidom, ispustom i
crnim ništavilom ispod njih. On udari nogom kamen. Kamen nakratko zaštropoće uz rub, a zatim
se izgubi u apsolutnoj tišini na putu prema dnu koje je bilo predaleko da bi ga mogli čuti.
“A ti to radiš iz užitka. Stella Cody, ti jesi službeno luda, a ja sam jednako lud što sam se tobom
oženio. Podsjeti me da se razvedemo čim ugledamo danje svjetlo. Mentalno zlostavljanje.
Nepobitno.”
On posegne za njezinim ramenom i nježno ga stisne. Naglasak mu je bio tek blago irski. Više nije
drhtao od hladnoće niti od straha. Ona se pokuša prisjetiti svoje prve špilje i toga koliko joj je
dugo trebalo da nauči voljeti strah koliko je voljela tamu.
On iskopa svoju bocu s vodom i otpije gutljaj, a zatim joj doda bocu. Pljuskanje vode gotovo je
prekrilo zvuk kotrljanja kamena u daljini.
“Eno!” uzvikne Stella.
“Što?”
“Pao je kamen.” Nije rekla više ništa. Kako mu objasniti da je kamena lubanja oživjela, da je
mogla osjetiti njezinu prisutnost na rubu svojeg uma, i da je lubanja registrirala opasnost u
blizini? “Već sam čula jedan”, reče ona. “Prije nego što si se ti spustio.”
“Usred planine, načinjene od kamenja poslaganog na drugo kamenje, ti si čula kamen kako pada
na drugi kamen?” On okrene svoju kacigu sa svjetiljkom prema njezinu licu; svjetlo je zaslijepi.
“Je li to neobično?”
Njegova lakomislenost bila je zarazna. Željela je odlebdjeti na njoj sve do kuće. Kamena lubanja
trzala je po njezinim živcima. Ona se nasmiješi kako bi ga nježno spustila na zemlju. “Zapravo i
jest. Padanje kamenja u špiljama čut ćeš samo ako ga netko baci, kao što si ti upravo učinio.
Mislim da imamo društvo.”
“Zar nam društvo smeta?”
“Možda i ne, ali nalazimo se u nepoznatom dijelu nemapirane špilje i upravo smo uzeli artefakt
koji su ljudi lovili posljednja četiri stoljeća. Prije toga, uz taj se predmet vezivalo mnogo nasilja.
Ako netko dovoljno snažno želi taj kamen, mogao bi dodati dva kostura ovoj špilji i tko bi to
ikada saznao? Mislim da bismo trebali nastaviti dalje i pokušati ne stvarati previše buke.”
“Stell, to je definitivno bio kamen koji se odbija od drugog kamena.”
“Čula sam ga. I onoga prije njega. Dolaze u intervalima od trideset sekunda.”
Ispust po kojem su hodali suzio se na manje od pola metra. Stella je spustila snop svojeg svjetla
tako da joj je padao preko stopala, i nikada nije koračala izvan vidokruga. Ovdje nije bilo klinova
ni užeta za koje se mogla držati. Zdesna joj je zijevala prazna crnina, privlačeći je onim
magnetizmom koji je uvlačio živa tijela i pretvarao ih u mrtva. Gravitacija privlači. Svaki
speleolog zna da pod zemljom privlači još jače. Stella nije to ni spominjala Kitu.
“Tko god nas slijedi, ne smeta mu što znamo da je ovdje. Zapravo, želi da to znamo.”
“Što da učinimo?”
“Kad bih rekla da kamena lubanja misli da moramo bježati kao ludi, bi li se opet razveo od
mene?”
Sada je ona zvučala kao Irkinja. Uvijek je govorio da ona ima kameleonski akcent i to se
pokazivalo pod stresom. Sa svakom sljedećom razinom adrenalina kretao se sve više na zapad, od
Yorkshirea prema Dublinu.
“Nastavi. Moram razmisliti o tom pitanju. Kaže li zašto?”
Kit se jako trudio da zvuči smireno. Voljela ga je zbog toga.
“Ne želi susresti onoga tko nas slijedi.”
“Lovac na blago?”
“Najgore vrste.”
“One koja za sobom ostavlja kosture?”
“Definitivno.”
“Onda potrčimo. Tko posljednji dođe do danjeg svjetla, magarac je. Možemo li ugasiti svjetiljke i
nadati se da ćemo preživjeti?”
“Definitivno ne. I ne možemo trčati. Možemo samo hodati malo brže.”

“Kit!”
Njezin glas bio je prigušen neoprenom. Prebacio je ruku preko njezinih usta dok je drugom
petljao s njezinim svjetlom i napokon ga ugasio. Njegovo svjetlo već je bilo ugašeno. Cijelim se
tijelom oslonio na nju i pritisnuo je uz stijenu. Stajali su u apsolutnom mraku, udaljeni pola metra
od ponora nepoznate dubine. Negdje, nedaleko od njih, iza zavoja ulijevo od šezdeset stupnjeva,
jedan kamen tiho odleti u bezdan.
“Šapći,” Kitov glas u njezinu uhu. “Ne lovi nas, nego nas tjera naprijed. Tko god bio, želi da se
krećemo brže. Postoji li pred nama nešto gadno na što bismo mogli naletjeti? Ili će ispust
jednostavno nestati, tako da nemamo kamo?”
Karta joj je bila urezana u mozak. “Na dvjesto metara od nas nalazi se opasni dio. Karta ga ne
opisuje detaljno, kaže samo da je težak. Ondje bi već morali postojati klinovi i uže.”
“No, ako nas natjera da se krećemo prebrzo, promašit ćemo ih i pasti.” Kitove usnice bile su na
njezinu čelu, ispod svjetiljke. U njemu sada nije bilo straha, samo oštar, jarki gnjev koji je mogao
pokretati planine.
“Evo što ćemo učiniti. Ja ću uzeti tvoje pričuvno svjetlo tako da izgleda kao da nas je dvoje i
krenuti naprijed brzo i ne s previše opreza. Ti čekaj dok gad ne prođe pokraj tebe, a zatim kreni
za njim. Ako nas pokuša gurnuti u provaliju, neće nas uhvatiti oboje, a ako imamo sreće, vidjet
ćeš o kome je riječ. Samo ne čini ništa ovdje dolje - pričekaj da dođemo na sigurno, na danje
svjetlo.”
“Kit, to je ludo. Tko je od nas dvoje speleolog? Ako ćemo se razilaziti, daj da ja idem naprijed.”
On odmahne glavom. Trzaj se prenese preko njezina ramena na njegovo. “Ja ću uzeti oba svjetla.
Ti ćeš ostati iza, u mraku.” Sagnuo se tako da su im glave bile u istoj razini. “Stell, zar mi ne
vjeruješ?”
Opet se začuo udarac kamena, bliže nego prije. Stella brzo šapne: “Nije stvar u tome.”
“U redu, ali ti imaš lubanju i treba je zaštititi. ‘Pronađi me i živi’ - sjećaš se? Možeš se popeti uza
zid i skloniti mu se s vidika i s puta. Ja to ne bih mogao ni da mi život ovisi o tome.”
Na to nije imala odgovora. On je uhvati za ruku, prihvativši šutnju kao znak slaganja. “Koliko je
od opasnog dijela do danjeg svjetla?”
“Oko osam stotina metara laganog hoda i naći ćeš se u glavnoj špilji zvanoj Bojno polje. To je
jedna od najvećih špilja u Engleskoj otvorenih za javnost - puna je fluorescentnih stalaktita i
prapovijesnih blatnih jama. Stotinu turista svaki dan prolazi njome zatvorenih očiju. Odatle je
staza zaista dječja igra.”
“Riješeno.” On joj položi ruke na lice, a zatim je zagrli. Svjetiljka se sudarila sa svjetiljkom i
jedva su se uspjeli poljubiti. “Volim te. Sada mi daj svoju podvodnu svjetiljku i vidimo se kod
auta.”

Voljela ga je. Dala mu je svoju drugu svjetiljku i slušala kako stvara buku za dvoje ljudi, ali ipak
tako da se čini kako to dvoje nastoje biti tihi. Bio je u pravu - mogao se kretati brže sam nego kad
je pratio nju. Nije bio toliko oprezan.
Bacanje kamenja zaustavilo se na trenutak, a zatim se ubrzalo. Možeš se popeti uza zid i skloniti
mu se s vidika i puta.
Bilo je to ludilo, ali bilo je i nužno. Ona naslijepo potraži rukohvate u zidu sa strane. Pretvorila se
u gekona, u vjevericu, u žabu sa stabla, u životinje koje se mogu prilijepiti za vlažni vapnenac i
ne pasti u tamu koja ju je pokušavala usisati.
Rukama je napipala oslonce na koje je zatim položila stopala - bile su to male kamene izbočine
koje su se spremno priljubile uz neopren. Okrenula je lice postrance uz stijenu i priljubila obraz,
dišući u vlažnu, tvrdu stijenu, kao da je dah može zadržati.
Prostor se širio prema van i dolje i oko nje i na životu su je držale samo četiri točke vlažne
stijene. Okusila je grudasto, zemljasto blato, puno soli i mulja, i nije ga ispljunuta, nego je
otvorila usta i pozdravila ga kao još nešto što će je prilijepiti uza stijenu. Nije si dopustila da
razmišlja o tome kako će se spustiti.
Došao je ubrzo, tko god on bio - čvrstoća mesa i daha u prolazu, zapah muškog znoja, neoprena i
blata. Kretao se brzo i sigurno, noseći samo točkicu svjetla.
Nije podigao pogled prema njoj, čak ni kad je kamena lubanja žestoko vrisnula upozoravajući je i
bljesnula iskricom čiste plave munje koja je, koliko je ona znala, postojala samo u njezinoj glavi.
Čekala je dugo, držeći se vlažne stijene prstima ukočenima koliko od straha toliko i od hladnoće.
Zvuk tapkanja stopala zamro je u tami. Kit je odavno otišao.
“Kit, molim te, Bože, Kit, budi dobro.”
Odgovorila joj je samo tišina. Kamenje više nije padalo.
Kad je izbrojila do tisuću, pa još jednom, riskirala je i upalila svjetlo. Ispust je bio mnogo uži
nego što je mislila, a utori za ruke mnogo manji. Iza njega nije bilo ničega osim tame i vrtloglave
praznine koja ju je pokušavala usisati.
Pokrenula je prste i zaglavila ih u pukotini. Zatim se spustila na utore za nožne prste koji su se
spuštali nadolje i prema van, pa na ispust koji je bio širok točno koliko i njezina dva stopala, od
vrha prstiju do pete. Njezina svjetlost probijala je tamu bezdana, ali nije vidjela ništa u njoj.
Riskirala je da se nagne naprijed i pošalje snop svjetlosti ravno preko ruba litice. Snop je sezao
do dubine od osamdeset metara, ali nije dotaknuo kameno dno. Ona okrene svjetiljku naprijed i
započne dugo putovanje prema izlazu.
Karta nije lagala: opasni dio je bio težak. No nije pisalo da se ispust sužava na samo dvadeset
centimetara i da je nagnut prema van, tako da ju je nježno, blago, suptilno skretao prema mračnoj
provaliji. Osim ispusta podršku joj je uskratio i zid kod njezinog lijevog ramena koji joj je do
sada bio prijatelj, potpora, sigurnost u svijetu gravitacije koja ju je pokušavala usisati. Sada se i
on počeo oslanjati na nju, gurajući je prema van, prebacujući njezin centar gravitacije preko ruba
ispusta. Hodanje je bilo čin volje.
Kada više nije mogla hodati, spustila se na ruke i koljena i puzala, pipajući ispust koji je bio
jedva dovoljno širok za njezina koljena. Desnom rukom uhvatila je rub. Dvaput joj je ruka
skliznula, tako da se nagnula u stranu, prema van. Gravitacija ju je privlačila. Uzvratila joj je.
Kamena lubanja vukla ju je ulijevo, kako bi je zadržala na stijeni. Kit... molim te, reci mi da nisi
pokušao prehodati ovo.
Kada se više nije mogla kretati na koljenima, spustila se na trbuh, ispružila ruke pred sobom i
lijevom se počela povlačiti naprijed i prema unutra, što dalje od tihe, šaptave tame koja joj je
govorila kako bi se lako bilo pustiti i nježno zakotrljati prema mjestu bez otpora.
Pronađi me i živi. Sada je to shvaćala kao obećanje za njih oboje.
Došla je do sigurnog mjesta i podigla se na koljena, jecajući od straha. Razgovarala je sama sa
sobom u divljim bujicama riječi, premda su joj zubi tako cvokotali da nije mogla pričati
razumljivo.
Popila je gutljaj vode i smirila se. Uz malo truda, predočila si je Kita, živog i zdravog, kako je
čeka na ulazu u špilju.
Neobjašnjivo, pomisao na njega natjerala ju je u plač.
“Kit... molim te, budi dobro.”
Prizvuk njegova glasa odjekivao joj je u glavi. Vidimo se kod auta.
Pogledala je na sat. Bilo je tek pola tri poslijepodne, točno pet sati otkad je posljednji put vidjela
danje svjetlo. “Bit ću kod auta u tri sata. U hotelu ćemo otići na kasni ručak. Ili, što je još bolje,
naručit ćemo dostavu u sobu, ostati unutra i proslaviti svoj svadbeni dar”, reče naglas.
Stajala je u širokom tunelu, bez prijetnje s bilo koje strane. Stijena je bila suha i glatka, a uspon
blag, četiri ili pet stupnjeva. Negdje u daljini nazirala je prvu nijansu sivila u crnini. Stella Cody
provjeri svoj kompas, kartu i sat, podigne ruksak više na ramena i potrči prema svjetlu.
Vrlo tiho, tako da se morala napregnuti da je čuje, kamena lubanja otpjevala je jednu notu
upozorenja.
3.

Pariz, Kolovoz 1556

Pariz je ležao znojan pod ljetnjim pokrovom. Dim s ognjišta lebdio je poput pokrivača nad
krovovima prekrivenima cijepovima, a zadah kanalizacije gušio ulice. Život je toliko usporio da
je gotovo stao. Na ulicama i alejama koje su krivudale s obje strane Seine nije se moglo učiniti
ništa do čekati vjetar ili kišu ili, ako Bog bude milostiv, oboje, kako bi se raščistio zrak i otplavila
nečist iz kanalizacije.
No nekim stvarima žega nije ništa značila: rađanje i smrt, među ostalim. Tako se Cedric Owen,
ljudima oko sebe znan kao Monsieur David Montgomery - navodno Škot koji je svoju lojalnost
posve podario uzvišenom kralju Francuske i njegovu savezniku papi - našao do lakta u krvi i
sluzi od teškog porođaja.
Bio mu je to četvrti porođaj otkako je došao u Francusku. Prvi je prošao dobro i stvorio mu je
reputaciju među prostim pukom kojemu je pomagao. Drugi put pomagao je ženi krojača koji je
jednom zašio puceta na čarape M. De Montpeliera, ne previše važnog dvorjanina.
Treći porođaj dogodio se noću. Iz kreveta ga je izvukao čovjek koji je jahao konja i nosio mač.
Žena koja je rađala bila je njegova ljubavnica. Pokidao je njezinu bijelu lanenu posteljinu kako bi
načinio zavoje za zaustavljanje krvarenja. Činjenica da je preživjela smatrala se malim čudom, a
veći dio tog čuda mogao se pripisati Owenovu odbijanju upotrebe pijavica. Ljubavnik te žene,
ispostavilo se, bio je rođak M. de Montpeliera i imao je mnogo važniju dužnost na dvoru.
I tako, bez ikakve želje ili truda, osim obavljanja posla koji je izabrao, tijekom poslijepodneva 17.
kolovoza, manje od tri tjedna nakon dolaska u Francusku, dok je venera bila usred vage a jupiter
u trokutu prema Marsu, Cedric Owen pomagao je kraljičinoj sobarici u porođaju. Trudovi su
počeli gotovo mjesec dana prije termina i bilo je vjerojatno da će roditi zeca ili nešto gore - tako
su barem jaukale žene koje su joj pomagale.
Nije rađala zeca, ali možda nije bilo ništa bolje od toga. Gol do pojasa, Owen je ležao na podu u
podnožju njezina kreveta sklopljenih očiju kako bi bolje “vidio” prstima, zavučenima do kraja u
nju, do mjesta na kojem su ležale bebe. Napipao je loše vijesti.
Njegov francuski nije bio tako loš, a oni su smatrali da je njegov akcent škotski i šarmantan.
Naposljetku reče: “Moja gospo, osjećam dvije glave. Rodit ćete blizance. Ne mogu vam reći jesu
li živi ili ne, ali područje Sudbine, ako se računa modernim metodama, u ovo doba dana leži u
zviježđu Blizanaca, a to može izaći samo na dobro.”
Lice joj je bilo daleko iza uzvisine trbuha. Pogledom je potražila njegove oči, a on joj je pružio
sućuti koliko je mogao, svjestan intimnosti trenutka, koja je bila još i veća od trenutka začeća, i
koju nije htio okaljati.
“Dvije bebe ravnomjerno su smještene u vašoj utrobi. Jednu moram gurnuti natrag kako bi druga
mogla izaći. Imam li vaše dopuštenje, i dopuštenje vašeg supruga, da izaberem koje će se od vaše
djece roditi prvo?” upita nježnijim glasom.
Pitanje nije bilo nevažno - redoslijed rođenja mogao je stvoriti i uništiti ljudske živote. Očekivao
je da će ljudi pomalo oklijevati, ili da će željeti sudjelovati u odlučivanju. Već je pipao obje
glave, tražeći višak ili manjak u nekom od triju osnovnih elemenata, tražeći nešto što bi mogao
priopćiti nazočnima, a što bi se poslije moglo smatrati znakom da je jedan blizanac snažniji od
drugoga.
Učinilo mu se da jedan od njih ima blago natečeno tjeme, što bi mogao biti znak jačanja
merkurijanskog aspekta, a to mu je bilo dovoljno. Opipavši drugoga kako bi se uvjerio da ne
griješi, postao je svjestan produbljivanja tišine koje nije proizašlo iz neodlučnosti.
Opet je otvorio oči i ogledao se. Vidio je da se ljudi koji stoje oko njega svako malo križaju,
osobito Charles, mladić koji je rano postao muškarac i predstavio mu se kao otac. Pepeljastog
lica, mladić se oslonio na izbijeljeni zid neprestano se križajući.
Owena se nikada nije pretjerano dojmila kombinacija mladosti i novca koja je prožimala sve
dvorove. Progovorio je oštrijim glasom, kojim se inače nije služio u rađaonici. “Gospodine? Bog
će mi možda voditi ruku, ali trebam vaše dopuštenje prije nego što nešto učinim.”
Mogao je govoriti i portugalski ili engleski koliko su malo pozornosti obratili na njegove riječi.
Tupim glasom, mladi dvorjanin reče: “Kraljica je rodila blizanke u lipnju. Jedna je umrla pri
porođaju. Druga, Victoire, leži pod njegom najboljih liječnika u zemlji. Neki kažu da će
preživjeti. Većina ne vjeruje u to. Ne smijemo imati blizance kao kraljica. Kralj će to smatrati
zlom srećom.”
Owen izvadi ruku iz uskog rodnog kanala i pogleda preko nabreklog trbuha lice žene koja je
rađala. Strah u njezinim očima bio je izazvan brigom za djecu i nesnosnom boli, a ne dvorskim
praznovjerjem.
On položi ruke tamo gdje ona neće vidjeti da su krvave ali gdje bi je dodir mogao umiriti, pa se
obrati izravno njoj.
“Madame? Možda je u vama i troje djece. Nije ni to nemoguće. Čak i ako nije tako, ne možemo
učiniti ništa nego ih iznijeti na svjetlost dana. Kralj Henrik nije poznat po nerazumnosti.
Sumnjam da će to smatrati lošim predznakom za svoje dijete.”
Vidio je kako joj se usta pokreću, ali nije mogao razaznati riječi. Navlažila je usnice suhim
jezikom i pokušala opet. “Učinite što morate. Izaberite dobro, po vlastitom nahođenju.”
Sirova hrabrost u njezinu pogledu bila je ono što je privuklo Cedrica Owena tom pozivu i što ga
je zadržalo u njemu unatoč gluposti, praznovjerju i pošastima. Osjetivši kako mu čudna, poznata
bol nadima prsa, poslao je najprisebniju sluškinju po još vruće vode i čistog platna, a zatim je u
svojem umu potražio prisutnost plavog kamena koji je oblikovao stazu njegova života i na
svakom mu koraku pomagao u poslu. Kamen je ležao skriven ispod podnih dasaka u njegovim
odajama, omotan smeđom tkaninom od jute i dobro skriven, ali dodirnuo ga je, kao što je činio
od svojih prvih koraka u medicini, tako da je na trenutak lebdio na čistom, plavom nebu i gledao
svijet s visine, promatrajući užurbane ljude poput mrava u dubini. Među tim mravima, dragocjeni
poput zlatne prašine u žetvi, bili su i njegovi pacijenti, i on je mario za njih.
Vrativši se u sebe, podjednako održavajući rezerviranost i bliskost, Cedric Owen skrenuo je svaki
djelić svoje novoizoštrene pozornosti na ženu i dva nova života koja je osjećao pod prstima.

“Monsieur Montgomery?”
Čuo je glas koji je dopirao izdaleka. Sjedio je na izribanom drvenom podu, još vlažnom od krpa
sluškinja, i slušao kako preživjelo dijete siše majku. Područje Sudbine ostalo je u Blizancima
dovoljno dugo da to dijete bude rođeno pod njegovim blagoslovom, ali premjestilo se prije nego
što je uspio izvaditi drugo, i Rakova kliješta zdrobila su mu dah. Drugo dijete već je bilo omotano
u lanenu krpu i odloženo u stranu. Pozvali su svećenika koji je govorio latinski, a zatim i arhaični
francuski koji je mlada majka razumjela. Zatim je otišao, prekriživši se.
Owen je bio izgubljen u svijetu s one strane napora, gdje je grčevita bol u njegovoj ruci postala
nešto drugo, nešto što vrijedi sačuvati, a bliskost novog života bila je dar koji ga je prenio onkraj
strahova i nada i nevažnih misli ljudi koji su ga okruživali.
Dovela je i do toga da je privremeno zaboravio svoj pseudonim.
“Monsieur Montgomery? Kraljica zahtijeva vašu nazočnost.”
“Kraljica?” Iznenada se sjetio tko je i gdje je. Katarina de Medici nije bila poznata po svojem
strpljenju. “Zašto?”
Charles, otac jedne mrtve i jedne žive djevojčice, sada je poprimio bolesnu nijansu sive boje.
Iskezio je zube u grimasi koja je trebala predstavljati osmijeh. “Njezino veličanstvo čulo je za
našu... sreću. Želi vidjeti mladog škotskog liječnika koji je donio na svijet zdravu djevojčicu.”
Obje bebe bile su djevojčice. Ona preživjela silom prilika nazvana je Victoire, po kćeri koja je
usrećila živote francuske kraljice Katarina i Henrika II., njezina supruga.
U tome je i ležao problem. Ne samo da se kraljeva sestra udala za Jamesa V. Od Škotske,
najvjernijeg saveznika Francuske u složenim političkim i osobnim ratovima koji su razdirali
Europu, nego je i Jamesova kći, mlada Mary, škotska kraljica, bila obećana Henrikovu
najstarijem sinu. Na francuskom dvoru živjelo je jednako mnogo Škota kao i Francuza - a svaki
od njih mogao je u prvoj minuti razgovora otkriti da se crvenokosi mladi Škot s očima koje su
pod određenim svjetlom bile smeđe, a pod drugim zelene, i koji se zato toliko sviđao damama,
jako slabo sjeća Škotske, njezinih stanovnika i njezine politike.
Ako otkriju da je Englez, mogli bi ga poslati kući da mu sude zbog krivovjerstva, ih bi mogli
jednostavno pozvati jednog od mnogih predstavnika njegove svetosti, pape Pavla IV., da to učini
na licu mjesta. Inkvizicija je bila jednako aktivna u Parizu kao i na bilo kojem drugom mjestu u
Europi. Bilo kako bilo, ako bude imao sreće, umrijet će na lomači, a ako ne bude, prije toga će ga
još i mučiti.
Cedric Owen osovi se na noge i posegne za košuljom koju je ostavio presavinutu na ormaru s
druge strane sobe. Francuski je dvor, još više od engleskog, bio na zlu glasu po svojoj slobodi
odijevanja, a kraljica je prednjačila u toj modi. Owen pogleda sam sebe. Uvijek je zazirao od
londonske mode koja se filtrirala do Cambridgea, koji je bio dvor u malom. Hlače su mu bile
čiste, a to je bilo najbolje što se moglo reći o njima. Kroj je bio najbolji što se mogao dobiti u
Cambridgeu, ali bio je kućne izrade i vjerojatno se neće svidjeti najrazvratnijim europskim
plemićima. Ogrtač mu je bio od dobra baršuna, ali kao i odijelo, bio je smeđe boje.
Sjećao se - a sada je i požalio - kad je povjerovao kćeri trgovca odjećom koja je rekla da ta boja
odgovara njegovim očima. U svakom slučaju, ostavio ga je u svojim odajama, kao i kapu.
On podigne pogled i otkrije da ga Charles promatra. “Kraljica će vam oprostiti odjeću. Potrebne
su joj vaše vještine, a ne reference vašeg krojača.”
Owen se duboko pokloni, jer je to bilo lakše od govora, i pokaže prema vratima. Pri izlasku su
prošli pokraj malog sanduka s mrtvim djetetom.
Cedric Owen nikada nije bio ni na jednom dvoru. Prošao je kroz hodnike prema kojima su se oni
iz njegova starog koledža u Cambridgeu činili sitnima, a njih je smatrao pretjerano grandioznima.
Popeo se stubištem koje se uspinjalo u vječnost i uveli su ga u predsoblje spavaće sobe bolesne
bebe. Prostorija je bila prekrivena pločama od hrastovine koje su zaudarale na sumpor i ulje
ružmarina, i nešto blaže, na ružinu vodicu i bolest. Uski su prozori na jednoj strani bili prekriveni
žaluzinama kako bi se spriječio bljesak večernjeg sunca, ali otvoreni na drugoj kako bi u
prostoriji puhao lagani povjetarac. Bio je to za Cedrica Owena događaj poput pravog čuda.
Na jednoj strani prostorije stajala je skupina sredovječnih ljudi kojima je zajedničko bilo
vjerovanje da im duge brade i crne halje daju izgled učenjaka. Owen ih je uočio krajičkom oka.
Nije ih smatrao pretjerano opasnima.
Sama kraljica privukla je veći dio njegove pozornosti; bila je ona vizija bjelokosne svile, s
mašnama boje jaglaca oko struka i ruba haljine i s neprocjenjivo vrijednim dijamantima, oko
vrata i u kosi. Na prvi pogled vidio je da je plakala, premda su žene zadužene za njezin izgled
obavile odličan posao prikrivajući to.
Profesionalac u njemu divio se njezinoj unutrašnjoj snazi. Od porođaja Katarine de Medici prošla
su dva mjeseca, ali mogle su proći i dvije godine, koliko je malo traga trudnoća ostavila na
njezinu tijelu i licu. Cijeli njezin dvor znao je da je njezin suprug, francuski kralj, zaljubljen u
svoju ljubavnicu Diane de Poitiers, i da spava sa svojom suprugom samo koliko to zahtijeva
dužnost stvaranja nasljednika krune. Činjenica da je držanje te žene u tim okolnostima toliko
kraljevsko bilo je svjedočanstvo dobra odgoja obitelji Medici. Moć stvara moć, a toj obitelji
nikada nije nedostajalo esencije koja tvori vladare. To je sada zračilo iz nje, čineći da se muškarci
u prostoriji doimaju manjim od nje.
Prepušten sebi, Owen se naklonio najdublje što je mogao. Zatim je stajao u neugodnoj tišini,
sklopljenih ruku i spuštenog pogleda, ne znajući kako bi se trebao držati u kraljičinu društvu.
“Možete nas pogledati.” Njezin francuski bio je bogat, samo s naznakom talijanskog akcenta. “A
zatim možete pomno pogledati našu kćer. Jer kako biste je inače mogli iscijeliti?”
“Moja gospo... vaše veličanstvo...” Owenov francuski zazvučao je nespretno. “Ja sam porodničar
i dajem lijekove koje smatram korisnima. Mogu promatrati nebesa tražeći njihovu mudrost,
testirati elemente muškarca ili žene i vraćati ih u ravnotežu. Žao mi je što ne posjedujem vještine
liječenja djece. Vaše veličanstvo, u ovoj prostoriji ima liječnika kudikamo vještijih od mene.”
Među crnim ljudima - vranama, koji su se pravili da ne slušaju, nastane komešanje. Neće ga
smatrati prijateljem.
“Imamo ljude koji do sada nisu lišili naše dijete vrućice, niti su joj dopustili da se razvija. Želimo
da je promotri svježe oko i bistar um. Rekli su da se vi u postavljanju dijagnoze ne oslanjate na
četiri tjelesna soka.”
Bio je to kontroverzan stav koji je Owena zamalo koštao studija u Cambridgeu. Pritisak u
prostoriji postao je krhak, poput mjehura od sapunice.
Negdje u dubini vlastitih ušiju, van dosega drugih, Owen je začuo visok, prodoran cvilež - zvuk
upozorenja plavog srco-kamena.
Uvijek kad bi začuo taj zvuk, njegov život kretao je novim tokom.
Udahnuo je, obrisao znojne dlanove o rubove svoje košulje, i rekao: “Vaše veličanstvo, vjerujem
da je Paracelsus bio u pravu i da se život bolje mjeri ravnotežom triju elemenata: soli, sumpora i
žive. Još uvijek u potpunosti vjerujem u testiranje šest pulseva na svakom zapešću, ali radije bih
čitao njihov govor na novijem jeziku. Procjena četiriju tjelesnih sokova ima svoje vrijednosti, ali
ne može u cijelosti objasniti život.”
Mrzili su ga zbog toga, ti ljudi odjeveni poput vrana, i nisu bili glupi - mogli su osjetiti laž
jednako lako kao što su mogli nanjušiti gnjilež. Prema zakonu prosjeka, barem je jedan od njih
bio Škot, koji je mogao razotkriti njegovu varku.
Owen im je okrenuo leđa, kad je jedan od njih, mlađi od ostalih za dobrih deset godina, pogledao
prema njemu i blago ali savršeno vidljivo kimnuo glavom. Kraljica je to vidjela. “Michel, mon
ami, imaš saveznika.”
“I drago mi je.” Čovjek se poklonio tako duboko da su se vidjeli masni tragovi prstiju na vrhu
njegova pokrivala za glavu. Glas mu je bio iznenađujuće nježan. “U tom slučaju, možda bismo
nas dvojica mogli započeti...”
U spavaonici se začuo jauk koji se pretvorio u vrisak, lom vrisku pridružio se i drugi. Kraljica se
okrene i posrne. Nosila je cipele s visokom potpeticom koje su pridonosile njezinoj visini, ali nisu
bile stvorene za brze kretnje.
U sobi njezine kćeri jedan je duboki glas utišao vriske, ali samo na trenutak. Kraljica tada dohvati
vrata i širom ih otvori. Bol se prospe iz sobe i sve ih preplavi.
Čula se snažna galama i vladala je zbrka iz koje se moglo razabrati vrlo malo toga, osim da je
mlada princeza očito umrla.
Maleni čovjek nježna glasa neprimijećen se provukao kroz kaos i stao uz Owena, pritisnuvši ga
čvrsto ramenom, tako da su se obojica pomaknula unatrag, prema udaljenom zidu. “Trebali
bismo otići čim bude moguće. Vaše su odaje u blizini?”
“Na južnoj obali. Maison d’ Anjou.”
“Neugledno mjesto, ali čisto, koliko se sjećam. Izabrali ste dobro za čovjeka koji je tek došao u
strani grad. Trebali bismo odmah poći tamo, ali usput ćemo malo skrenuti do mojih odaja.
Posjedujem pismo koje mi je poslao jedan mladić, a koje u sebi sadržava pismo preporuke
doktora Johna Deeja, vrlo glasovitoga gospodina. Biste li možda znali nešto o tome?”
Unatoč dnevnoj žegi, u utrobi Cedrica Owena stvorila se ledena lopta. “Ja sam poslao pismo još
slavnijem liječniku u Salon”, rekao je. “Ne u Pariz.” Sa zadovoljstvom je primijetio da mu je glas
ostao miran.
Pogledao je u oči koje su se istodobno smijale i upozoravale. “Prije tri dana pozvali su me ovamo
iz mojeg doma u Salonu. Vaše pismo pratilo me, kao i drugo pismo mojeg prijatelja, doktora
Deeja, koji je opisao vrlo talentiranog mladića s jednim posebnim kamenom”, reče Michel de
Nostradame, liječnik, astrolog i prorok. “Možda bismo trebali...”
Hitne potrebe kraljevske obitelji još su ga jednom prekinule. Kraljica se vratila u predsoblje,
sikćući zapovijedi, poput mačke, na sve i svakoga tko bi joj se našao na putu.
Stvari su se odvijale brzo.
Glasnik u plavoj i platnoj livreji stvorio se na vratima, poslušao upute i otišao.
Svećenik je prošao kroz mnoštvo poput daha starog vjetra i priključio se dvojici svećenika koji su
već bili u princezinoj sobi. Ovaj je nosio zlatnu nošnju i raspelo čija je vrijednost bila ravna
kraljičinim dijamantima.
Jedna žena donijela je crnu haljinu i crne dragulje i ukras za kosu od crne čipke za kraljicu. Ta
odjeća i dodaci odobreni su i odneseni u susjednu prostoriju.
Cijelo to vrijeme neuspješni liječnici stajali su grupirani u kutu prostorije, poput stoke s crnim
ogrtačima. Zadah straha širio se od njih u valovima.
Katarina de Medici prostrijelila ih je pogledom. “Doći ćete k nama”, rekla je ledenim glasom.
“Sada.” To nije zvučalo kao ljubazna molba.
Cedricu Owenu nije trebalo prodorno pištanje u ušima da shvati blizinu smrti. Zahvaljujući
sudbini i sretnom koraku u stranu koji je izveo Michel de Nostradame, ni jedan ni drugi nisu bili
u blizini ljudi u crnim ogrtačima. Činilo se mogućim da je kraljica zaboravila na njih.
Owen osjeti kako mu neka ruka povlači rukav. Nježan glas je rekao: “Sada bismo trebali poći. Ni
ja još nisam ispitao bebu, njezina krv nije na mojim rukama. Bio bih počašćen kad biste mi se
pridružili na čaši vina, možda, i večeri u vašim odajama? Imamo o mnogo čemu razgovarati, ali
ne u javnosti. Osobito me zanima vaš kamen koji je naslijeđe vaše obitelji.”
“Zahtijeva li taj kamen vašu smrt?”
Michel de Nostradame nehajno je postavio to pitanje pri kraju večere. Plavi srco-kamen ležao je
na stolu, treći sudionik u zanimljivom razgovoru koji je bio istodobno utješan i uznemirujući.
Vino je bilo crno i ne pretjerano kiselo. Madame de Rouen, vlasnica Maison d’Anjoua možda je
vodila neugledno svratište, ali bila je vrlo diskretna, i vrhunska kuharica. Njezini golubovi prženi
s bademima i portom bili su ravni bilo kojem jelu koje se nudilo u palači. Poslužila ih je osobno u
prostoriji Cedrica Owena na prvom katu, s lanenim stolnjakom prebačenim preko drvenog okvira
i s vinom posluženim u vrčevima od dobre kuhane kože.
Vino je postalo mutno kad su se približili dnu boce. Cedric Owen gledao je kako se vrtloži u
njegovu vrču i razmišljao o pitanju. Još nije bio siguran što misliti o Nostradamusu - čovjek nije
bio napadan, štoviše, bio je utjelovljenje ljubaznosti. Nije bio sklon zapovijedanju kao što je
katkad bio John Dee. Što je bilo najvažnije, nije se bojao kamena, niti ga je htio posjedovati.
Owen se usudio pokazati svoje blago samo nekolicini ljudi kojima je mogao povjeriti i vlastiti
život. Većini ljudi koji su u kamenu vidjeli sličnost s vlastitom glavom bez mesa lubanja je bila u
početku uznemirujuća. Neki su je se nastavili bojati pa su ga zaobilazili i izbjegavali razgovor s
njim, a neki - a oni su bili opasniji po njegovu mišljenju - promatrali su je sa strašću koja je
graničila s požudom, pa je on morao izbjegavati njih.
To nije vrijedilo za kraljičina liječnika; Nostradamus je poravnao svoj ubrus tako da Owen može
položiti kamen na njega, ustao je da provjeri je li brava na vratima zaključana, a zatim je širom
otvorio zapadne žaluzine kako bi pustio u prostoriju duge, prohladne zrake večernjeg sunca.
Svjetlost je pokrenula plamen u dubini plavog kamena, tako da su se prazne šupljine ispunile
njome, a savršeni luk jagodica izoštrio se. Nalazila se u društvu najveće mudrosti i iskustva što je
mogla sresti među ljudima, i oživjela je, svjesna toga.
“Mogu li je dotaknuti?” upita Nostradamus. Nakon pristanka, dotaknuo ju je položivši ruku na
stražnji dio vrata i dugo šutio. U tom je trenutku, kad je sklonio ruku i podigao čašu s vinom,
postavio svoje neobično pitanje: “Zahtijeva li taj kamen vašu smrt?”
Owen je dugo tražio odgovor. Nije mogao osjetiti nikakvu opasnost. Pištanje iz kraljičinih odaja
odavno je utihnulo; kakve god sudbine bile na vagi u tom trenutku, one su u međuvremenu bile
zapečaćene a nova staza utrta.
“Kamen sam dobio od svoje bake. Prva uspomena iz ovog života je plava boja u srcu kamena
koja me doziva k sebi i ja nju. Tako nam je oduvijek bilo odabrano. Trebao sam ga dobiti za
dvadeset prvi rođendan, ali moja baka ubijena je po zapovijedi savjetnika kralja Henryja, oca
naše sadašnje kraljice.”
“Zbog krivovjerja?” Tiho pitanje, postavljeno s dužnom pažnjom.
“Zbog čega drugoga? Trebala je biti obješena, ali suprotstavila se ljudima koji su došli po nju i
ubili su je mačem. Bilo mi je tada trinaest godina i vidio sam to iz skrovišta u hodniku. Moj
praujak, koji je čuvao kamen prije nje, umro je na sličan način, a njegovu majku ubio je nožem
lopov koji je žudio za kamenom. U našoj obitelji zna se da će čuvar plavog srco-kamena umrijeti
zato što ga čuva, ali i to da će život koji će proživjeti biti bogat i dug - nitko od tih ljudi nije umro
prije svoje šezdesete godine. To je i dar i kletva: kamen daje dug život pun radosti, ali kraj mora
biti nasilan.”
Nostradamus prekriži prste i pogleda ga preko njih. Zatim trepne poput sove. S istom blagom
pažnjom reče: “Ipak, stalo vam je do vašeg kamena, zar ne?”
Owen nije očekivao to pitanje, pa se nije pripremio za odgovor. Njegovo srce odgovorilo je
umjesto njega, bez zadrške.
“On je srž i svjetlost mog života, moja najveća ljubav.”
Nikada to nije rekao tako izravno, čak ni sebi. Nakon što je tako otvorio srce kao da se razgolitio,
uhvatio je objema rukama taj kamen koji je volio.
Kamen je imao veličinu i oblik ljudske lubanje koju je tako često imao priliku držati u rukama
tijekom izobrazbe, s visokim, širokim jagodicama i dubokim očnim šupljinama koje kao da su ga
slijedile dok se kretao. Donja čeljust pokretala se slobodno, ali nekako je bila pričvršćena tako da
ne može otpasti ili se skinuti, kao što je slučaj s pravom ljudskom lubanjom - samo se po tome
razlikovala od lubanje prema kojoj je modelirana.
Površina je bila savršeno uglačana i činilo se da je otporna na prašinu, prljavštinu i otiske prstiju.
Danas, na prvom katu Maison d’Anjou, kristal od kojeg je lubanja izrađena bio je topao na dodir,
što se dogodilo jednom ili dvaput otkako je lubanja došla u njegov posjed. Vibrirala je pod
njegovim prstima dok je njezina pjesma odzvanjala njegovim ušima.
Plava boja koja ju je prožimala oduzimala je dah - blijeda, oštra, hladna jasnoća podnevnog neba
nad otvorenim morem. Gledati u lubanju značilo je gledati u vječnost, u mjesto bez zidova i
stropova, u kojem vlada samo beskrajni mir.
Uz neznatan trud, Owen je potpuno otvorio svoj um prisutnosti lubanje. Bilo je to kao da ulazi u
prostranu dvoranu ili u čitaonicu knjižnice u kojoj ga čeka stari prijatelj. To je uvijek bilo
njegovo osobno utočište. Ovoga puta ušao je oprezno, u strahu da ga je Nostradamus preduhitrio.
Olakšanje koje je osjetio kad je otkrio da se to nije dogodilo omekšalo ga je i orosilo mu oči.
Posegnuo je za posudom s vinom i otkrio da mu je već u ruci.
“Nije sramota voljeti tu stvar - čudesna je barem jednako kao i egipatske piramide, jednako stara i
jednako mudra. No ranjivija je od njih jer na ovom svijetu ima ljudi koji je žele uništiti i lišiti
svijet obećanja koje ona nosi. Velik je uspjeh što ste došli tako daleko neokrznuti”, rekao je
Michel de Nostradame.
Nikada prije nije netko lubanju vidio toliko jasno. Čak ni John Dee, sa svom svojom
oštroumnosti, nije postavljao pitanja s toliko takta, niti je tako brzo shvatio ono što se ne može
izgovoriti.
Osjećajući slobodu kakvu nije poznavao u Cambridgeu, Owen reče: “Doktor Dee vjerovao je da
ovaj kamen nije jedini, da postoje i drugi, i da će se oni jednom u dalekoj budućnosti naći na
istome mjestu kako bi spriječili da najveće ljudsko zlo pogodi svijet. Biste li se složili s tim?”
Njih su dvojica nesvjesno prešla na klasični grčki, jezik liječnika koji je malo tko razumio. To je
unijelo dodatnu dimenziju u njihov razgovor i mišljenje koje su imali jedan o drugome.
Dok mu je pogled počivao negdje u beskrajnom plavetnilu srco-kamena, Nostradamus zamišljeno
reče na tom jeziku: “Ovdje imam još jednu bocu vina koju nam je donijela neusporediva Madame
de Rouen. Ako nam natočite vino, možda ćemo početi razgovarati o onom neizrecivom.”
Prolili su staro vino na ognjište i poslužili se novim, godišta dobre berbe. Slatkasti miris vina
ispunio je zrak, hvatajući plavi sjaj kamena.
Njušeći sa zadovoljstvom, Nostradamus reče: “Slažem se sa svime što vam je rekao doktor Dee, i
još bih tomu dodao ono što sam naučio iz egipatskih učenja. Vaš kamen jedan je od trinaest
kamenova izrađenih nakon što je poplava potopila velike gradove Atlantide. Oni koji su
preživjeli, željeli su sačuvati svoju mudrost u plimi neznanja koja je zapljusnula svijet. S tim
ciljem donijeli su raznobojne kamenove iz raznih zemalja sa svih strana svijeta, i izrezbarili ih
takvom vještinom u ljepotu koju vidite ovdje. Devet ih je obojeno i oblikovano za ljudske rase;
četiri su prozirne poput stakla, a izrađene su za životinje koje hodaju, pužu i lete. Zapamtite to.
To će vam znanje trebati kasnije.”
Govorio je istinu - mirnoća kamena potvrdila je to Owenu. Osluškivao je cijelim tijelom, tako da
su mu i koža, i srce i unutrašnji organi postali uho, i sve je vibriralo na riječi tog Francuza koji je
izgovarao istinu tiho, na grčkom.
“Čarolija kojom je kamenje izrezbareno i kojom je znanje uneseno u njega nepojmljiva nam je,
ali to se dogodilo. Nakon mnogo generacija, kad je posao bio gotov, kamene su lubanje
razdvojene, kao perle s niti, i svaka je vraćena na mjesto rođenja, da bi se ondje čuvala dok ne
dođe vrijeme da se izbjegne katastrofa koju će čovjek donijeti na Božju zemlju. U svakoj zemlji
postavljeni su čuvari koji naraštajima čuvaju znanje o tome što se mora učiniti s kamenjem kada
dođe kraj vremena.”
U prohladnoj večeri Owena oblije znoj. “Onda sam ja u samom startu iznevjerio”, reče on. “Moja
baka umrla je prije nego što mi je mogla prenijeti ono što je znala, a ni toga nije bilo mnogo.
Previše članova naše obitelji umrlo je u ime kamena. Ako je to znanje ikada bilo naše, nije došlo
do mene, pa ga ne mogu ni proslijediti.”
“To nije točno!” Nostradamus udari šakom po stolu. “Ono što je izgubljeno može se opet
pronaći! To je vaša životna misija. Tri zadaće postavljene su pred vas, Owene: da pronađete
mudrost srco-kamena, da je zabilježite tako da se više nikada ne može izgubiti - i da je ne mogu
pronaći oni koji je žele zloupotrijebiti - i na kraju, da sakrijete kamen tako da ga nitko ne može
pronaći slučajno niti sa zlom namjerom, dok se ne približe posljednji dani čovječanstva.”
Cedric Owen smatrao je da je Michel de Nostradame čudan i slatkorječiv. Sada nije bio takav.
Dok se naginjao u umirućem svjetlu, njegovo lice bilo je divlja maska linija i sjena, a glas
promukao. Posegnuo je preko stola i svojim vrućim rukama uhvatio Owenove ledene ruke.
“Morate to učiniti. Ako ijedna od trinaest kamenih lubanja bude izgubljena prije kraja vremena,
cjelina se ne može sačiniti od zbroja dijelova, i svijet će potonuti u takav mrak i zlo da će naše
trenutačno otužno stanje izgledati poput nebesa u usporedbi s tim.”
Puštajući Owenove ruke, Nostradamus položi dlanove pokraj lubanje, gotovo je dodirujući, kao
da može poslati svoje riječi u nju, ili ih dobiti iz nje nekom alkemijom koju Owen nije osjećao.
Prošlo je neko vrijeme prije nego što je opet progovorio.
“Ne zavaravajte se”, rekao je. “Napadi na vašu obitelj nisu bili slučajni. Postoji sila koja ne želi
da se naš svijet poboljša. Ona se hrani smrću i uništenjem, strahom i boli, i želi da se to nastavi
sve do ponora Armagedona. Ona podređuje ljude svojoj volji - inteligentne, misaone ljude koji
vjeruju da mogu uzeti moć koja im je ponuđena i iskoristiti je samo za dobro. No narav moći
drukčija je - ona ih uvijek slama, a njezina najveća želja je da se trinaest kamenova više nikada ne
nađe na istome mjestu kako bi spasili naš svijet velikog jada.”
“Govorite li o Crkvi?” upita Owen šaptom.
“Ha!” Kraljičin prorok ispljune vino na ognjište. “Crkvom vlada nedonoščad, s opakom naravi
bludnica i ljubomorom prevarene kraljice. Oni znaju da postoje mjesta na koja ne smiju - ili se ne
usuđuju - putovati, i prije bi nas spalili na lomači nego što bi priznali svoju nesposobnost, ili
dopustili onima od nas koji hodaju između svjetova da kažu drugima što su otkrili a što nije u
skladu s njihovim djetinjastim pogledom na svijet.”
Kao da je pokrenuta snagom njegova svetogrđa, kosa mu zaleprša oko glave. Skrenuo je divlji
pogled na Owena. “Da, govorim o Crkvi, ali nije uvijek bilo tako u prošlosti, i neće uvijek biti
tako u budućnosti. Crkva je samo sredstvo onima koji žude za moći. U nadolazećim stoljećima
država će postati jednako moćna, nadmašujući cmizdrave svećenike. Tada će se pojaviti ljudi s
moćima o kakvima možemo samo sanjati, a vaš kamen bit će u još većoj opasnosti nego što je
sada. Zato se slijed čuvara kamena mora prekinuti, a vaš srco-kamen sakriti od pohlepe takvih
ljudi.”
“Ne razumijem.”
“Čekajte.” Prorok podigne ruku. “Moramo zatvoriti žaluzine prije nego što progovorimo o
takvim stvarima, ali prije toga, postoji nešto što morate vidjeti dok nam sunce to još omogućava.
Morate shvatiti što imate u svojem posjedu. Doktor Dee vam je pokazao kako se sunčeva
svjetlost može rascijepiti pomoću kristala?”
“Jest.” Bilo je to posljednje što ga je Dee naučio, dar kojim mu je proširio intelekt i duh. Owen se
još jasno prisjećao toga.
“Odlično. Izvest ćemo to i sada.”
Nostradamus je u svojem srcu bio magičar. Iz unutrašnjeg džepa izvadio je maleni komad
najčišćeg kristala i elegantnim pokretom spustio ga na stol, na mjesto gdje su padale posljednje
sunčane zrake. Na trenutak, izrazio je svoje nezadovoljstvo coktanjem pa ga pomaknuo.
Premjestio je bijeli ubrus tako da svjetlost koja se širi s tog fragmenta može pasti na svijetlu
površinu, umjesto na tamnu hrastovinu stola.
Zastao je na trenutak, a tada je sklonio ruku. Posred stola rasprostrta se lepezasta duga s crvenom
bojom na jednom kraju i ljubičastom na drugom.
Owen prigušeno uzvikne - vidio je to jednom, ali to nije bila stvar na koju se čovjek može
naviknuti.
Zadovoljan, Nostradamus nastavi: “Tako se vidi da se sunčeva svjetlost sastoji od sedam boja.
Tako nastaje i duga, kada svjetlost pada na kišu i stvara luk okrenut prema Zemlji.”
“A peta boja je plava boja podnevnog neba, što je ujedno i boja srco-kamena. Baka mi je to
pokazala u najranijem djetinjstvu. Moja obitelj posjeduje dio duge”, reče Owen.
Dokaz je bio tu, ispred njega. Peta boja u spektru, smještena između travnato zelene i ponoćno
plave, bila je plava boja podnevnog neba, poput lubanje.
“A je li vam baka rekla zašto je vaš kamen dobio ime po srcu svijeta?”
Owen odmahne glavom. Nostradamus se nasmiješi, zadovoljan što posjeduje više znanja od
sjedokose starice. “Onda ću vam pokazati.”
Spretnim prstima izvadi crni i bijeli oblutak iz džepa i postavi ih na kraj duge, crni pa bijeli.
“Na svijetu je ukupno devet boja - sedam duginih boja, plus crna boja bez svjetlosti, i bijela boja
ukupne svjetlosti. Plava je peta od devet, središnja boja, os oko koje se sve druge okreću, kamen
temeljac svjetskog luka. Drevni narodi znali su to, a mi smo to zaboravili. Plava je dobila srce
zvijeri i moć da dozove preostalih dvanaest dijelova svojeg duha i mesa, tako da se cjelina opet
može spojiti.”
Owen se namršti. “Koje zvijeri?”
“Uroborosa, o kojem je govorio Platon, najveće, najmoćnije zvijeri, koja utjelovljuje duh zemlje i
koja će ustati u trenutku najveće potrebe. Što bi drugo moglo osloboditi svijet od gnjeva
Armagedona?”
Vidjevši nerazumijevanje na Owenovu licu, maleni čovjek ustane, dajući težinu svojim riječima.
“Meso velike zmije načinjeno je od četiriju zvjero-kamena. Ne poznajem narav zvijeri i ne znam
kako ih je moguće spojiti - vi morate to otkriti. No mogu vam reći da životni duh zvijeri dolazi iz
devet duginih kamenova koji okružuju svijet. Drevni narodi znali su za linije sila koje teku oko
nas, iako ih ne vidimo i ne osjećamo. Mapirali su ih i na njima sagradili velika zdanja: piramide i
kamene krugove, grobnice u kojima mrtvi čuvaju točke najdublje moći. Na devet tih točaka
izradili su utore za kamenove koji će ih držati na zemlji. U određeno vrijeme, kad se zvijezde
usklade, ako svih devet lubanja bude na svojemu mjestu, obojeno kamenje dugina luka može se
spojiti s četiri zvjero-kamena i postati Uroboros.”
Owen se zagleda u njega, pokušavajući zamisliti takvo što. Prorok se nagnuo naprijed, položio
ruke na stol i zaškiljio. “Trinaest kamenova tvori zvijer. Razumijete li?”
“Ali zašto?” upita Owen. “S kojom svrhom? Što takva zvijer može učiniti?”
Ispuhavši se, Nostradamus sjedne. “To ne znamo i ne možemo znati, jer još se nisu poklopile
okolnosti koje bi to zahtijevale. Ako je čovjek zaista tvorac sveg zla, moguće je da je jedini
odgovor očistiti svijet od naše bijedne prisutnosti. Nadam se da to nije tako, da je moguće da tako
velika stvar kao što je zmija svijeta pronađe nadu u ljudskoj rasi i okrene plimu uništenja, ali ne
možemo biti sigurni.”
Sunce je posve nestalo. Duga je izblijedjela i izgubila se. Srco-kamen je upio svjetlost vatre i
širio nježno plavu boju po stolu. Teška srca, Owen reče: “Dakle, moguće je da ja u rukama držim
kraj ljudske rase. Ne bih htio čuvati takvo što.”
“Ali možda je to spas. Ne pokušavajte suditi, jer to nije na vama.”
Kraljičin liječnik prođe rukom preko stola, prikupljajući svoje kamenje, pa se okrene da zatvori
žaluzine, a zatim svojim kremenom i kresivom zapali dvije dogorjele lojanice koje su preostale
na stolu. Nova svjetlost i nove sjene okružile su kamenu lubanju, u čijem je srcu plesao plamen.
U promijenjenoj atmosferi, Nostradamus natoči još vina. “Ponovimo vaše zadatke”, reče on.
“Kada dođe vrijeme, morate sakriti kamen tako da ga nitko ne može pronaći sve do kraja
vremena. Prije toga, morate pronaći mudrost svojih predaka i sačuvati je za one koji dolaze
poslije.”
Owen se frustrirano zavali u stolicu. “Kako? Tko me može podučiti tome kad je cijela Europa
pod jarmom Inkvizicije?”
“Nećete ostati u Europi.”
Nostradamus okrene svoju stolicu tako da je sjeo rame uz rame s Owenom. Pomaknuo je svijeće
tako da su dva plamena sjajila kroz čistu plavu boju lubanje ondje gdje bi trebale stajati oči.
“Sada je vrijeme otkrivanja, iako je ono ograničeno. Vi, Cedriče Owene, deveti toga imena, onaj
ste koji je izabran da stvori most između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U tome nemate
izbora, kao ni ja, jer moram vam to reći. Ovaj kamen zahtijeva vašu smrt, ali kao što znate, nudi
vam dug, ispunjen život, s velikom radošću koja će uravnotežiti bol gubitka koji se mora dogoditi
na kraju”, reče Nostradamus ozbiljno.
Prorokove oči bile su posve crne. Ruke su mu bile mirne poput smrti i bjelje od kosti. Glas mu je
dolazio s nekog drugog mjesta u prostoriji i bio je moćan, iako ne glasniji od šapta. Prisjećajući
se toga kasnije, Owen nije bio siguran kojim je jezikom govorio. Učinilo mu se da bi to mogao
biti latinski.
“Otići ćete na mjesto na jugu, na kojem su nekoć vladali muslimani, gdje rijeka utječe u ocean.
Od tamo ćete brodom poći u Novi svijet da biste ondje pronašli najstariji dio Starog svijeta i
upoznali ljude koji razumiju narav bitke koja će se voditi na kraju vremena, kao i način na koji je
možemo preživjeti. Oni poznaju srce i dušu vašeg plavog kamena. Reći će vam kako ćete
najlakše otkriti njegove tajne i sačuvati ih za cijelu vječnost. Ja, koji sam amater u tim stvarima i
koji služim samo tome da prenosim tuđa proročanstva, mogu vam reći samo da se na kraju
morate vratiti u Englesku i pronaći mjesto bijele vode i kamena. Sakrijte ondje svoju tajnu i
pobrinite se da oni koji dođu za vama shvate što imaju i što moraju učiniti.”
Owen je dugo čekao da se u prorokove oči vrati život. Bilo je to dovoljno dugo da razmisli kako
bi mogao poći na jug, na mjesto na kojem rijeka utječe u ocean. Čuo je glasove galebova i ribara i
nije dovodio u pitanje to što čuje. Osjećao je kako se pod kreće pod njim poput palube, kao i
miris gorkog, ustajalog mora.
Kao da gleda s jednake udaljenosti, vidio je kako se Michel de Nostradame vratio sebi, zastao,
pogledao ga, kimnuo i nasmiješio se slabašnim ali zadovoljnim osmijehom.
“Dobro. Obavljeno je. Ispunio sam svoj dio naše pogodbe. Sada imam pitanje kojeće vam se
činiti čudnim. Jeste li vi liječnik ili kirurg?”
“Uvijek liječnik. Nemam veze s brijačima i mesarima.”
“Ipak, morat ćete steći nekakvo znanje. U svojim odajama imam monografiju doktora Giovannija
da Viga, koji je bio kirurg samog pape, i nekoliko knjiga Maura El Zahrawija, vama možda
poznatijeg pod imenom Albucasis, koji je po mojem mišljenju najbolji stručnjak za objedinjenje
medicine, kirurgije i astronomije. Govorite li španjolski?”
“Da. Tijekom studiranja proveo sam pola godine u Cadizu učeći metode tamošnjih maurskih
liječnika.”
“Onda već imate temelj za ono čemu ću vas podučiti. Odlično.” Nostradamus se opet nakloni,
tako da se vidio vrh njegove kape.
“Sada je prevruće za putovanje, a cijeli Pariz mora žalovati za mladom princezom. Nećete moći
otići najmanje deset dana. Ako dođete u moje odaje sutra u šest sati ujutro, dat ću vam te dvije
knjige i možete ih pročitati u mojem društvu. Možete me pitati što god želite, i na kraju ćete znati
dovoljno da izvedete sve potrebne kirurške zahvate. Osobito biste se trebali pozabaviti
amputacijama.”
On se okrene na vratima. Oči su mu još bile crne. “Do sutra, ostavljam vas s vašim
srco-kamenom. Imate moje najbolje želje za uspjeh svoje misije. Na vama počiva sudbina
svjetova i ljudske rase.”
4.

Ingleborough Hill, Yorkshire Dales, svibanj 2007.

Stella se želela vratiti u špilju, ali spasioci joj nisu dopustili.

Došla je do auta u 15:18 sati. U tri i trideset - kad je skinula ronilačko odijelo i presvukla se u
kratke hlače i čistu majicu kratkih rukava, obrisala mokrim rupčićem ruke i lice, popila pola boce
vode i izlila drugu polovicu po glavi, pronašla mjesto skriveno od pogleda s ceste i pomokrila se,
pojela sendvič od sira i rajčice koji se ukiselio nakon cijelog dana na suncu, i ne vidjevši ni traga
od Kita - nazvala ga je na mobitel.
Nije joj se javio, pa je u 15:45 sati nazvala hotel, Bedeov koledž u Cambridgeu i dvojicu njegovih
prijatelja koje je poznavala u sjevernom Yorkshireu, za koje je znala da neće paničariti. Rekla je
svima da ne može pronaći Kita. Nikome nije rekla za lubanju niti za lovca na blago.
U 16:30 sati, dok joj je ljetno sunce još grijalo leđa a ruke bile tako ledene da je jedva držala
telefon, nazvala je policiju, koja je pozvala spasilačku speleološku službu. Došli su u velikom
broju, dvanaest muškaraca i žena koji su živjeli za priliku da se spuste pod zemlju.
Bili su učinkoviti i dobro opremljeni - imali su kratkovalne radiouređaje, klinometre, alat za
spuštanje i dizanje i koloture i remenje i kompase i karte na kojima je bio označen cijeli
kompleks Bijelog ožiljka, pokraj kojih je njezina rukom nacrtana karta izgledala infantilno.
Ipak, bili su oni speleolozi, i znali su da je ona jedna od njih, pa su se trudili da budu što nježniji
prema njoj. “To je dobro... stvarno je dobro. Prošli smo ovuda u studenome i bilo je vraški gadno.
Lako je shvatiti kako je pao na opasnom dijelu...”
“Ono puzanje po ispustu... noćna mora... Trebali smo ondje postaviti klinove prvi put. Pao je
ondje, zar ne?”
“Provalija je duboka barem stotinu trideset metara. Je li ondje pao, ha? Na opasnom dijelu?”
“... voda je na dnu. Možda je još živ...”
“Mislite da postoji otvor u zidu? Stvarno? I špiljski crteži? Možda možemo pokušati sutra. Vi
ćete prvi imati pravo na rutu, naravno, ali mi je možemo adekvatno mapirati. Andy? Gdje je
Andy? Je li tko vidio...?”
“Dobro je što niste bili zavezani jedno za drugo. Dobro ste planirali. Bilo je to ovdje, na opasnom
dijelu, zar ne?”
“Ne! Znam!”

Odjek njezina krika kotrljao se oko planine. Uslijedila je duboka tišina. Stella je vidjela kako
razmjenjuju poglede nad njezinom glavom i napola kolutaju očima. Osjetila je kako su iznenada
prešli na jezgrovitu učinkovitost, pakirajući opremu i pripremajući se, komunicirajući rukama i
pogledima.
Ostavili su je s mladom policajkom koja je rukovala radiouređajem i postavljala logična pitanja.
Cijelo to vrijeme kamena lubanja ležala joj je u ruksaku, blještava poput munje, i cijelo je
vrijeme upozoravala šaptom.
Zbog kamene lubanje i njezina ustrajnog upozoravanja, pričala je polulaži, premda nije znala
kakve bi posljedice to moglo imati. Zbog kamene lubanje i zbog Kita, jer on je riskirao život za
nju, a opasnost je bila stvarna i ona još uvijek nije znala je li on na sigurnom.
Zbog njih oboje nije rekla zašto su bili u špilji niti što su pronašli u njoj, nije rekla ni da nema
pojma gdje je pao, pa čak ni je li uopće pao, zato što je previše zaostala za njim. Jednostavno je
rekla gdje se to vjerojatno dogodilo. Molila se u sebi da nije u pravu.
“Bit ćemo unutra sat vremena, možda i duže. Trebali biste nešto pojesti, u redu?” Šaka u
neoprenskom odijelu potapša je po ramenu. Nekoliko lica uputilo joj je smiješak i prepustilo se
na milost i nemilost tami zbog nje, zbog loše ispričane laži. Nasmiješila im se. Nastojala je ne
izgledati histerično. Stala je pokraj automobila.
“Gospođo O’Connor?”

Novi policajac došao je po nju, visok čovjek s ravnom kapom i uštogljenijom odorom od mlade
policajke koju je ostavila pokraj ulaza u špilju. Spuštao se niz padinu dugim koracima, uznemiren
i žustar.
“Gospođo O’Connor?”
Ovce su pasle, napola skrivene u gustišu, majke sa svojom dugorepom janjadi, koja je još uvijek
više razmišljala o igri a manje o jelu. Jedan lešinar letio je visoko u plavetnilu. Kamena lubanja
uputila joj je prodornu notu upozorenja, baš kao u špilji.
Stella se upita je li možda poludjela. Sagnula se da se pogleda u bočni retrovizor automobila kako
bi se uvjerila da je još uvijek žena koja je ustala tog jutra, s radošću koja joj je žarila srce. Pogled
joj je uzvratilo vlastito lice, uglato, oštrih crta, s previše pjegica da bi bilo elegantno, a sada i s
previše blata koje nije uspjela očistiti vlažnim rupčićima i neprivlačnim crtama crvenila, i s
umornom plavom bojom pod očima. Kitov duh poljubi joj kosu. Lijepa ženo. Volim te ma koliko
ronila po blatu.
“Kit...”
“Gospođo O’Connor...”
Policajac dojuri do nje bez daha. Sagne se i položi dlanove na koljena, pokušavajući udahnuti
dovoljno zraka iscrpljenim plućima.
“Gospođo O’Connor... trebate... se popeti uzbrdo. Speleološki tim je... na radiovezi. Misle da su
pronašli...”
Vrata automobila snažno se zalupe. “Ona se zove Cody. Doktorica Stella Cody. Ne činite nikome
uslugu umanjujući njezina postignuća.”
“Tony!”

Ona se zaljulja, a koljena joj popuste. Tony Bookless bio je visok čovjek u besprijekorno
skrojenom odijelu i kratke srebrene kose. Uhvatio ju je za ruku i zadržao je. Snagom volje uspjela
je izvući glas iz sebe i prozboriti.
“Nisi morao dolaziti... Nisam te zvala da dođeš... to je tako daleko.”
On je zagrli, a njegov glas duboko zabruji kroz njezina prsa. “Nisam došao iz Cambridgea. Bio
sam u Harrogateu na konferenciji, to je vrlo blizu. Ured me nazvao malo nakon što si ti nazvala
njih, i krenuo sam čim sam mogao. Reci mi, što želiš da učinim?”
Tony Bookless, četrdeset treći rektor Bedeova koledža u Cambridgeu, bio je dovoljno star da joj
bude otac, čvrst, siguran, samouvjeren, vojničkog držanja, s umom izoštrenim godinama
provedenima u kuli od bjelokosti. Bio je on jedan od dvoje svjedoka na njezinu vjenčanju. Stella
uhvati ruku koju joj je ponudio i prvi seput u posljednjih nekoliko sati osjeti kao ljudsko biće.
“Da oživiš Kita?” Glas joj je zazvučao oštro u iznenadnoj tišini.
“Oh, Stella...”
On je privuče na prsa, gdje je svijet bio siguran. Ispružio je ruku preko njezina ramena i
predstavio se policajcu iza nje. “Profesor sir Anthony Bookless, rektor Bedeova koledža u
Cambridgeu. Bio sam - jesam - poslodavac doktoru O’Connoru. Ubrzo ću biti poslodavac
doktorice Cody. Ako vam mogu pomoći, molim vas, recite mi. Vi ste...?”
“Viši inspektor Fleming, gospodine, Policijska uprava sjevernog Yorkshirea. Naš speleološki tim
slijedio je odlične upute gospođe O’Conn— to jest, doktorice Cody. Pronašli su... mjesto koje je
opisala. Nalaze se pri dnu zida visokog stotinu trideset metara i vjeruju da su pronašli... ono što
su tražili.”
Stotinu trideset metara. Gravitacija je opet povuče, zijevajuća crnina, skliska padina ispusta koja
vodi u nepoznatu provaliju.
To je dovoljno da nas ubije kad padnemo i udarimo o dno.

Nećemo pasti.

Stotinu trideset metara.

Ona podigne pogled. Dva čovjeka promatrala su je, čekajući.
“Zašto sam vam ja potrebna?” reče tupo.
Fleming se zagleda u svoja stopala. Bio je oštar i uglađen i nije posjedovao socijalne vještine
svoje kolegice. “U jednom trenutku trebat će nam... identifikacija, ali ne dok ne izađu, što će
potrajati još neko vrijeme. U međuvremenu, čini se da je riječ o... istrazi umorstva. Narednica
Jones kaže mi da vas je netko slijedio u špilji - da je doktor O’Connor možda gurnut s ispusta.
Izjavili ste takvo što?”
Jako je okolišao riječima u kojima se isticala samo jedna činjenica.
“Pronašli ste Kita? Je li dobro?” upita Stella.
“Draga moja, rijetko kad nas zovu da identificiramo žive ljude.”
Tony Bookless nikada je nije tretirao drukčije nego kao sebi ravnu. Dok je Fleming pućio usnice
pokušavajući se dosjetiti novih načina da zamagli činjenice, rektor Bedea, Kitov mentor,
poslodavac i prijatelj, uhvati Stellu za rame i okrene je, spustivši glavu tako da su im oči bile u
istoj visini. Jednostavno, postojano suosjećanje tog čina izreklo joj je istinu s kojom se nije mogla
suočiti.
Prvi put u svom životu Stella osjeti kako se stvarnost razbija oko nje. Dio nje stajao je na padini
brda, gledajući policijskog inspektora koji je htio pokrenuti istragu o umorstvu. Veći dio nje
stajao je u tami, na stijeni širokoj nekoliko palaca, dok je ispod nje poskakivala svjetlost. U tom
dijelu nje Kit je još bio živ.
Vidjela je kako Tony Bookless otvara i zatvara usta, poput ribe u vodi. Iz velike udaljenosti čula
ga je kako joj postavlja pitanje. “Inspektor Fleming pita te je li s vama u špilji bio još netko,
netko tko bi vam htio nauditi. Sjećaš li se?”
Dio nje koji je još mogao funkcionirati reče: “Gledala sam ga s visine. Perspektiva mijenja stvari,
ali izgledao je krupno, poput vas dvojice.”
“Dakle, bio je to muškarac, sigurni ste u to? Jeste li ga vidjeli?” Fleming izvadi svoj notes.
Bilo joj je dosta inspektora Fleminga i njegova kliničkog entuzijazma. Gnjev ju je učinio
lucidnom. “Ne, nisam ga vidjela. Da, mislim da je bio muškarac, ali ne mogu biti sigurna. Bila
sam na zidu iznad ispusta. Kit je uzeo moje pričuvno svjetlo i nastavio dalje - on je trkač i mislio
je da sam može izaći brže nego sa mnom. Popela sam se na zid iznad ispusta kako bih se sklonila
čovjeku s puta. Tko god to bio, prošao je ispod mene. Vidjela sam samo svjetiljku na njegovoj
kacigi.”
“Popela si se na zid špilje u tami, bez svjetla?” Tony Bookless pogleda je s novim osjećajem
poštovanja. “Stella, to je... strašno opasno.”
Bio je to svojevrstan kompliment. Osjetila je kako rumeni. “Bila sam očajna.”
Fleminga nije bilo tako lako impresionirati. On se nadvije nad nju, naslonivši ruku na krov
automobila. “Zacijelo postoji nešto što mi možete dati. Od tog događaja prošla su četiri sata.
Dokazi se gube sa svakim satom. Razumijete li to?”
Ona zakorači, izašavši ispod njegova pogleda. “Nisam imala svjetla. Držala sam se za stijenu s
nagibom od deset posto. Pokušavala sam izbjeći pad koji bi me usmrtio.”
“Vidjet ćemo možemo li naći nekoga da pronađe nekakve otiske, u redu?” Fleming je imao
radiouređaj u džepu. On se okrene i užurbano reče nešto u radio.
Tony Bookless uzdahne i samo za njezine uši reče: “Ondje stoji čovjek koji vjeruje u ono što vidi
na televiziji. Naredit će timu da radi noću i provede rekonstrukciju, pazi što ti kažem.” Promatrao
je njezino lice. “Barem sam ti izmamio smiješak na lice. Drago mi je. Ali još ne razumijem zašto
bi vas itko progonio u špilji. Ti i Kit ste posljednji ljudi nasvijetu koji bi mogli nekoga toliko
naljutiti.”
“Nije tražio nas. Pronašli smo...”
Počela je skidati ruksak da mu pokaže kamen. Riječi su joj se oblikovale na jeziku, o otkriću, o
objašnjenju, o trijumfu kakav je u potpunosti mogao shvatiti samo čovjek poput Tonyja
Booklessa.
No te se riječi nikada nisu otkotrljale s jezika. U plavome mjestu njezina uma srco-kamen joj je
ukrao riječi i ubacio svoje umjesto njezinih.
“Kit je imao kristalnu lubanju, plavi srco-kamen Cedrica Owena. Bio je u njegovu ruksaku. Tko
god to bio, htio je kamen, u to sam sigurna.”
“Srco-kamen Cedrica Owena?” Oči Tonyja Booklessa iznenada su postale prozori u njegovu
dušu, a ona je trpjela. “Odletio je preko ruba s njim? Izgubljen je?”
Da bi sakrila svoje lice, ona još jednom slegne ramenima. “Žao mi je. Ne bi preživio pad na
kamen od stotinu trideset metara. Najviše čemu se možemo nadati jest da će pronaći njegov
ruksak. Barem ćemo imati razbijene komadiće da pokažemo zašto smo ušli u špilju.”

Kao što je slučaj sa svim lažima, i ova je pustila korijenje i postala stvarna.
U pratnji Tonyja Booklessa i višeg inspektora Fleminga, istim se putem vratila do izlaza iz špilje,
gdje je narednica Keri Jones služila kao radiooperaterka spasilačke službe. Sjedila je u blizini
svojeg uređaja osluškujući pucketanje i šum u prijenosu kratkih valova na površinu. Koliko god
tehnologija napredovala, ljudska sposobnost komunikacije pod zemljom uvijek će biti
ograničena. Novosti je prenosila kroz šum statičkog elektriciteta. Nada i beznađe polako su se
izmjenjivali u kapima informacija.
“Pronašli su vodu u podnožju litice. Ondje se nikada prije nije nitko spustio. Nisu znali.” Bila je
štrkljasta, tupa nosa, ljubazna. Obraćala se izravno Stelli, ne preko dvojice muškaraca -
speleologinja speleologinji, djevojka iz Yorkshirea svojoj zemljakinji, domaćim naglaskom koji
je uvijek sadržavao nadu.
“Voda?” reče Stella. “Ne kamen?”
“Voda.”
Otud i nada.
Povjetarac je puhao oko ruba padine podižući pramenove kose, ublažavajući sunčevu žegu. Stella
prekriži ruke i zagleda se u ulaz špilje, ali nije vidjela ništa.
Radio opet zapucketa. Keri se sagne, poigravajući se s prijemom. “Vade ga na nosilima. Liječnici
misle...” Ljubazan pogled susretne se s njezinim. “Ne nadajte se previše.”
“Imaju li njegov ruksak?” upita Tony Bookless. Ruke su mu počivale na Stellinim ramenima.
“Žao mi je, ali to je ipak kamen Cedrica Owena.”
Keri Jones uputi mu bezizražajan pogled. “Nisu ništa rekli. To im vjerojatno nije visoko na listi
prioriteta. Bit će ovdje za devedeset minuta, više ili manje. Možete se strpjeti do tada.”
Jones je bila prije svega speleologinja - svoj je svijet procjenjivala samo prema sposobnosti
puzanja niz kosi ispust i uspona uz litice. Profesor sir Anthony Bookless nije bio na visokome
mjestu u njezinu svijetu i to se vidjelo.
Stella ga je prvi put u životu vidjela zbunjenog. Udaljio se od nje i sjeo na kamen, kršeći ruke.
“Volio bih da sam znao da idete po kamen. Mogao sam vam pomoći - napraviti sendviče,
održavati radio vezu izvana... bilo što.”
“Bio je to Kitov svadbeni dar za mene, koji smo trebali iskusiti zajedno, sami. Nakon petka...” U
petak su se vjenčali, a Tony Bookless bacao im je šake riže na glavu.
“Ah.” Njegov osmijeh bio je kratak i tužan. “Privatna stvar.”
“Kit je mislio da ste shvatili kod matičara kad ste nas upozorili na smrti koje prate kamen. Mislio
je da je rekao nešto neoprezno i otkrio nas.”
“Je li? Žao mi je, možda nisam obratio pozornost. Znao sam da vas dvoje tražite tragove koji će
vas odvesti do srco-kamena, ali nije mi palo na pamet da ste ih možda već pronašli. Valjda sam
bio dovoljno arogantan da pomislim kako bi mi Kit to rekao.”
Profesor sir Anthony Bookless stvorio je reputaciju kao koautor cjelovite biografije Cedrica
Owena. Više od bilo koga drugoga, više od Kita a kudikamo više od Stelle, bio je povezan s
plavim kamenom i svime što je on predstavljao. Bol u njegovim očima bila je opipljiva.
“Kit je htio donijeti kamen da bi vas iznenadio. Bili ste vrlo jasni u svojem iščitavanju legendi, o
opasnostima koje prate kamen, ali mislio je da ćete se predomisliti ako...” reče nježno Stella.
“Stella...” Bookless se pokrene sa svojeg kamena i sjedne na vrijes pokraj njezinih nogu. Uhvatio
je njezine ruke svojima i pogledao je u oči.
Bio je tako ljubazan, tako Englez.
“Što je?”
On pogleda svoje ruke. Njegov pečatnjak prikazivao je Bedeova ognjenog zmajakoji gleda viteza
bez oklopa, s mačem krhkog izgleda.
“Nije stvar u tome da se ja predomislim, stvar je u akademskom integritetu. Cedric Owen najbliži
je svetosti od svih ljudi u povijesti Bedeova koledža. Diplomirao je kod nas, prolio je krv na
našim vratnicama kako bi nam u naslijeđe ostavio svoje golemo bogatstvo. Ostavio nam je
dovoljno zlata i dijamanata da nas iz drugorazrednog projekta Plantageneta podigne na razinu
toliko višu od naših mogućnosti da smo ravni Trinityju, Kraljevskom koledžu i Ivy Leagueu u
SAD-u. Povrh toga, ostavio nam je trideset i dvije godine izvanredno preciznih računovodstvenih
knjiga koje su nas postavile na mapu akademske izvrsnosti više od bilo čega drugoga.”
“Tony, bila sam na Bedeu gotovo godinu dana. Znam povijest...”
On je uhvati za ruku, pa je opet pusti. “Znam da znaš, ali poslušaj me. Owenova kamena lubanja
nije viđena od njegove smrti. Sir Francis Walsingham, zapovjednik špijuna Elizabete I., čovjek s
najraširenijom mrežom informanata koju je srednjovjekovni svijet ikada vidio, pretražio je
Englesku uzduž i poprijeko tražeći kamen nakon Owenove smrti. Nije ga našao. U međuvremenu
ga je tražilo barem četrdesetak ljudi. Možeš li mi reći što je to Kit pronašao, a što nije pronađeno
tijekom četiri stoljeća akademskih napora?”
Bilo joj je teže reći istinu nego laž. Stella posegne za bocom s vodom i otpije gutljaj. Negdje u
uglu svojeg uma osjetila je kako kamena lubanja čuči poput mačke, stjerana u kut ili u
očekivanju, nije bila sigurna.
Nokti na prstima još su joj bili prljavi. Ona očisti jedan kažiprst drugim, stisne ruke i gurne ih
pod koljena.
Svojim savršenim, samouvjerenim glasom s Cambridgea, Bookless joj nježno reče: “Stella,
možeš mi reći. Što god to bilo, ne može biti gore od Kitove smrti. Vjeruj mi, dao bih vlastitu krv
da ga oživim kad bi to bilo moguće.”
Nalazili su se na padini, u kasno poslijepodne, i slušalo ih je najmanje još dvoje ljudi. Ipak, njezin
svijet smanjio se na tog čovjeka i na lakoću kojom je ona mogla poljuljati njegove temelje.
Tiho, razgovijetno, nadglasavajući pucketanje i šum radija Keri Jones, Stella reče: “Razbili smo
šifru u Owenovim računovodstvenim knjigama. Nije ju zapisao Cedric Owen. Kit misli da ju je
zapisao Francis Walker nakon Owenove smrti.”
Tony Bookless se namršti. “Oprosti?”
“Računovodstvene knjige su lažne, Tony, barem šest njih, a ako su one lažne, možda su lažne i
ostale.”
Nije postojao način da mu to kaže ljubazno, a nije ni pokušala. Bookless je zurio u nju. Oči su mu
bile svijetlo smeđe boje, obasjane zalazećim suncem. Sada su pretraživale njezino lice, kao da se
odgovor može pronaći u prljavštini iz špilje.
Bilo je lakše progovoriti nego šutjeti. Ona strpljivo reče: “Kad je Kit napokon pokrenuo svoj
program, htio ga je testirati na Owenovim knjigama: trideset i dva sveska, koja je bez prekida
pisao isti čovjek tijekom trideset dvije godine. Omjer teksta i brojeva bio je gotovo pedeset -
pedeset posto. Mislio je da će algoritmi u nekoliko sekunda rasturiti naše moderne pokušaje
imitiranja rukopisa ako uspiju pronaći smisao u tekstu o srednjovjekovnom računovodstvu.”
“To znam. Došao je k meni moleći me za dopuštenje da uđe u arhive.”
Osim što je bio učitelj, Tony Bookless bio je prije svega rektor Bedea. Bilo mu je važno da svijet
poznaje njegovu povijest. Pogledao je Keri Jones i Fleminga. “Bede ima jedan od najnaprednijih
sustava za pohranu arhivske građe u Europi. Owenovi rukopisi su niz računovodstvenih knjiga
koje datiraju još od vremena Owenova boravka u Novom svijetu. One su naš najdragocjeniji
akademski resurs i čuvamo ih zaključane u zapečaćenoj arhivi u kojoj kontroliramo temperaturu,
vlagu i druge atmosferske uvjete. Proces kopiranja bio je dug i vrlo spor. Kit je bio zadužen da
napiše program koji će analizirati bilo koji rukopis bilo koje osobe u bilo kojem razdoblju njezina
života i potvrditi njegovu vjerodostojnost. Tek je započeo s analizom u siječnju ove godine. Od
tada je bio vrlo šutljiv. Mislio sam - oprosti mi, Stella - mislio sam da je zaokupljen drugim
stvarima.”
Drugim stvarima. Tobom.

Pokušala je zamisliti da Kitu nešto odvuče pozornost od radosti njegova života, ali nije uspjela.
“Ne. Bio je zaokupljen razmišljanjem kako da ti kaže kako je cijela akademska osnova Bedea
varka. Knjige su pisane tijekom pet a ne trideset godina, a pisalo ih je dvoje ljudi. Cedric Owen
napisao je prva dva tuceta svezaka, a netko drugi napisao je posljednjih šest. Pokušali su kopirati
njegov rukopis, i neuvježbanom oku izgleda isto, ali kad ga je Kit skenirao, rasturio mu je
program. Cedric Owen možda je napisao prve sveske, ali ne i posljednjih šest. Rukopis u tim
svescima odgovara rukopisu pisma poslanog Barnabasu Tytheu nakon Owenove smrti, koje je
potpisao čovjek imenom Francis Walker.”
“Zašto?” Bookless je ustao i krenuo kroz gustu travu, ostavljajući trag za sobom. “Knjige su
temelj na kojem stoji Bede. Owen je znao da će tako biti, zato ih je sakrio prije smrti, kako ih
Walsinghamovi tragači ne bi mogli uništiti. Zašto, zašto bi učinio to koledžu koji je volio?”
Kit i Stella to su se zapitali u samoći sobe nad rijekom, plutajući između zraka i vode. Zašto? Iz
pitanja došao je i odgovor.
“Kako bi sakrio lubanju na mjesto na kojem je može pronaći samo netko poput Kita”, reče Stella
nehajno. “U knjigama je šifra. Na posljednjih dvadeset stranica posljednjeg sveska postoje
bilješke zapisane stenografijom kakvom se služio John Dee, elizabetinski astrolog. Rekao nam je
gdje da potražimo kamenu lubanju, u katedrali zemlje, u bijeloj vodi. Potražili smo je i pronašli
je, i bila je kod Kita, i ako je ne donesu zajedno s njim, onda je stvarno nestala.”
Pronađi me i živi, jer ja sam tvoja nada na kraju vremena.

Više nisu imali što reći. Nisu ništa ni rekli. U tihom poslijepodnevu radio je šištao i pucketao.
Keri spusti glavu do slušalice i podigne je, nesigurno se smiješeći.
“Sada su na deset minuta od ulaza. Zatražili su helikopter. Misle da su osjetili bilo.”
5.

Ingleborough Hill, Yorkshire Dales, svibanj 2007.

Donijeli su ga do nje u zalazak sunca, ruku, nogu i glave fiksirane za aluminijumsku

nosiljku.

Šake su mu bile spokojno prebačene preko prsa. Noge su mu bile povezane ravno, skrivajući
prijelom o kojem ju je Keri već obavijestila. Sunce mu je obasjalo lice, dajući mu boju tamo gdje
ju je voda isisala. Oči su mu bile sklopljene. Ogrebotina - masnica s jedne strane njegova lica
pretvarala se u krvavu masu u kosi iznad lijevog uha.
Stella ga je željela dotaknuti, ali nije se mogla natjerati na to. Umjesto toga, dotaknula je krastu.
Sati hladnoće stvrdnuli su je, poput plastike, tako da su njezini prsti skliznuli po površini. Pitala
je, nikog određenog: “Kako...”
Jedan član tima bio je bolničar - nizak čovjek, bliži srednjim godinama od ostalih. Dok je
govorio, rezao je Kitovo ronilačko odijelo i stavljao elektrode za EKG. “Mislimo da je udario
glavom o stijenu prije nego što je pao. Vjerojatno je bio u nesvijesti kad je pao u vodu. Ruksak ga
je spasio - unutra je imao plastičnu kutiju za užinu koja se napunila zrakom i održala ga na
površini.”
“Nema kamena?” Tony Bookless upitao je iza njezinih leđa.
Bolničar se zagleda kroz njega, ne rekavši ništa. Pričvrstio je žice elektroda i na suprotni kraj
nosila postavio zaslon. Zelena crta bipkala je... i bipkala... i bipkala.
Stella je zurila u tu crtu, zagrcnula se i zabila zglobove prstiju u usta.
“Tako sam i mislio.” Bolničar je uhvati za ruku i potapša je, smiješeći se škrto. “Vaš čovjek je
živ. Drugo je pitanje hoće li doći k svijesti ili ne. Moramo ga utopliti i staviti na kisik, pa
skenirati mozak. Ako je unutra kajgana, možda ćete poželjeti da je umro u vodi.”
“Ne, neću, obećavam vam. Nikada to neću poželjeti.” Iza njih, na padini, urlanje helikopterskoga
rotora rastjeralo je ovce i spljoštilo visoku travu. “Mogu li poći s vama u bolnicu?”
“Naravno.” Bolničar pogleda iza nje. “I vaš otac, ako to želi.”

Stellina laž razotkrivena je u bolnici kasnije te večeri, a to je čuo samo Tony Bookless.
Kit je ležao u bijeloj sobi pod bijelim plahtama, okružen bijelim zastorom. Žice i infuzija uzdizali
su se s njega poput paučine. Zelene crte pokazivale su ritam njegova života, a brojevi obilježavali
pritisak kisika i brzinu rada srca. Lice mu je bilo bijelo, osim na lijevoj sljepoočnici, gdje se
velika crna masnica spuštala nadolje, prema njegovoj čeljusti. Još nije otvorio oči niti progovorio.
Bolničari nisu znali hoće li se to ikad dogoditi.
Začudo, desna polovica njegova lica bila je gotovo netaknuta. Da je gledala samo to, Stella bi
povjerovala da samo spava. Kad ju je Tony Bookless ostavio da obavi telefonski poziv, sjedila je
sama, dižeći Kita za ruku, usredotočena na desnu polovicu njegova lica. Ponavljala je u sebi
cijelu litaniju zajedničkih sjećanja, od prvog susreta do rastanka u špilji.
Prvi susret bio je najbolji i ostao joj je u najoštrijem sjećanju i vraćala se na njega kad je sve
ostalo prošlo. Tada je spavao, ili je ona tako mislila - jedan od šestorice magistranata koji su
ležali na suncu u parku Jesus Greenu jedne srijede sredinom korizme, dok se oko njih na sve
strane igrao rounders, i dok su prvi turisti naporno veslali uz Cam.
Stella je bila nova u Cambridgeu, još je upijala znanja o krajoliku, kako geografskom tako i
političkom, mapirala interna minska polja protokola i preferenci, prezaposlena da leži na travi u
toplom proljetnom poslijepodnevu, previše zaokupljena sutrašnjim izlaganjem da bi uočila dugu,
vitku ruku koja je dogmizala i uhvatila je za gležanj.
U Manchesteru bi vrisnula i pokušala pobjeći; u Cambridgeu se ukočila i pogledala dolje. U
jedanaest ujutro muškarac kod njezinih stopala bio je neobrijan, kosa mu je bila neuredna, a
majica uprljana travom.
Obratio joj se melodioznim irskim naglaskom: “Došao sam sinoć na vaš govor u Speleološkom
klubu. Gordon je rekao da ste najbolja koju je ikada upoznao. Kad bih vam ponudio da vas danas
povedem na večeru s Martinom Reesom na Trinityju, biste li me preko vikenda podučili čudima
speleologije?”
Najprije je uočila njegov glas, pa oštrinu njegovih očiju, a tek na kraju njegove riječi.
“Martin Rees? Onaj Martin Rees?” Zvučala je kao strankinja, poput njega, kao da je Yorkshire u
nekoj drugoj zemlji.
“Onaj Martin Rees. Kraljevski astronom, profesor kozmologije i astrofizike i predsjednik
Kraljevskog društva te rektor koledža Trinity. Upravo taj. U Trinityju je službena večera i mogu
postići da nas pozovu. Zapravo, mogu postići da pozovu mene, kao i moju aktualnu partnericu.”
“Vašu partnericu?” Glava joj se zavrtjela od te ideje. Tri godine studija u Manchesteru bile su za
nju akademsko čudo koje se zamalo izgubilo u nizu katastrofalnih veza. Što se Cambridgea tiče,
obećala je sebi tri godine napornog rada bez emocionalnih ometanja. Tek je započela s drugim
semestrom.
Kit je slegnuo ramenima. Čak je i tada u tom pokretu razaznala mnoštvo značenja. “Dogovor
može biti onoliko kratak koliko želite. Kasnije možemo raspravljati o speleologiji. Zapravo,
bojim se mraka, ali Gordon je rekao da ste najbolja koju je ikad upoznao.”
Gordon je bio najbolji u zemlji, oboje su to znali. Ako je Martin Rees bio razlog zbog kojeg je
Stella došla u Cambridge, Gordon Fraser, kojeg je slučajno upoznala u špilji u Chesireu, bio je
čovjek koji ju je privukao u Bede. I tako, na neki neizravan način, na njegovu preporuku otišla je
na formalnu večeru i sjedila tri stola od Martina Reesa. Jedva je primijetila velikog čovjeka. Tog
vikenda povela je Kita niz jednu malenu špilju, tek toliko da zaokruži doživljaj. Nakon toga, nisu
to više nikada ponovili u četrnaest burnih, produktivnih, izbezumljenih mjeseci njihova
zajedništva, sve do sada. Prvi put u svojem životu otkrila je da u njezinu svijetu ima mjesta i za
rad i za ljubav i da i jedan i drugi aspekt profitiraju zbog toga. Izgubiti ljubav - izgubiti Kita - bilo
joj je nezamislivo.
A što ako ti pronađem špilju sa zakopanim blagom u koju nitko nije ulazio četiri stotine
devetnaest godina?

U jarkoj bjelini bolnice pritisnula je njegovu šaku na svoje lice i osjetila hladnoću njegove kože.
Nije čula korake Tonyja Booklessa, koji se vratio završivši s telefonskim razgovorom.
On joj nježno položi ruku na rame. “Previše razmišljaš. Bi li ti razgovor pomogao?”
“Razmišljala sam o tome da sam ja speleologinja. Nisam trebala dopustiti Kitu da pode naprijed.”
“No mislili ste da vas progone i da je on bolji trkač.” Bookless je uzeo stolicu i približio je. “Jesi
li sigurna da je netko bio ondje? Čini mi se da pronicavi viši inspektor Fleming cijelo vrijeme
odbacuje tu mogućnost. Ako imaš sreće, pristupit će slučaju sa sumnjom na umorstvo. Ako
nemaš, otpisat će to kao nesreću, a tebe će smatrati paranoidnim histerikom.”
“Netko je bio ondje, Tony. Tražio je kamenu lubanju Cedrica Owena.”
Osjećala se glupo izgovarajući to, ovdje gdje je sve bilo tako jarko bijelo i savršeno. Dugo je
zurila u kardiogram. Kad je podigla pogled, otkrila je da je Tony Bookless čeka. “Što je činio
taj... lovac?”
Približavali su se istini. Usred sve te tehnologije, kamen je i dalje okupirao dio njezina uma, i bila
je oprezna i budna. Pila je kavu iz automata da bi ga otupjela.
“Bacao je kamenje, tako da ga možemo čuti. Činio je to postojanim ritmom, po jedan svakih
trideset sekunda, tako da nema šanse da se to događalo slučajno. Kit je rekao da nas tjera naprijed
i da će on, ako se razdvojimo, odvući opasnost. Uzeo je moju podvodnu svjetiljku i otišao
naprijed. Mislio je da može otrčati nekamo na sigurno.”
“Po tom ispustu?”
“Nismo znali koliko je težak.”
“I tako je pao i ponio kamenu lubanju sa sobom. Još jedna smrt pridodana desetinama smrti koje
je izazvala.”
Tony Bookless sjedne, ispuhavši se. Nije bio isti čovjek otkad mu je rekla da su Owenove knjige
bile lažne. Željela mu je dati nešto vrijedno. Ispila je ostatak kave da bi prigušila upozorenja
kamene lubanje i ponudila mu svoj jedini dar.
“Ne. Pao je i ostavio mi kamen. U tome je i bila stvar. On je bio samo mamac.”
Bila joj je potrebna cjelokupna snaga volje da to izrekne. Kamen je vrištao toliko snažno da je na
kraju čula samo vrisku, poput čavla zabijenog u mekane dijelove njezina mozga.
Uhvatila se za glavu.
“Što je?”
“Lubanja. Postala je dio mene. Izluđuje me. Prije sam mislila da pokušava pomoći Kitu -
dosegnuti ga dok je bio u uređaju za magnetnu rezonanciju, ali sada jednostavno stvara toliku
buku...”
Dlanovima je pritisnula oči i stavila prste u uši, ali nije vrijedilo. “Tony, nismo je smjeli dirati.
Izluđuje me, a tamo negdje vani postoji neki luđak koji je želi toliko snažno da je spreman ubiti
za nju.”
Ona posegne prema svojoj torbi. Tony Bookless uhvati njezinu ruku i reče: “Molim te, nemoj. Ne
želim je vidjeti. Nosi previše krvi, uglavnom ljudi koje veoma poštujem, od kojih je Kit samo
posljednji. Ne želim da prolije i tvoju krv - niti krv drugih ljudi koji bi mogli biti povrijeđeni zato
što je pronađena.”
Stella se zgrbi na stolcu. “Što da učinim?”
“Želiš li čuti što ti iskreno, od srca savjetujem?” Tony Bookless bio je umoran. Bore su
izbrazdale njegovo lice na način koji nikada prije nije vidjela. Blijedo se nasmiješio. “Ovo je
vjerojatno najvažniji artefakt za naš koledž. On bi istinu o računovodstvenim knjigama pretvorio
iz poraza u pobjedu. No sve što znamo, cijela njegova povijest, govori nam da su poginuli svi
koji su ga ikada držali, uključujući i Cedrica Owena. Niti jedan kamen nije vrijedan da se za
njega umre, a ovaj je već umrljan krvlju previše ljudi. Riješi ga se, Stella.”
“Kako?”
“Ponesi ga u špilju na mjesto na kojem je Kit pao i baci ga u vodu, gdje je trebao završiti danas
poslijepodne. Kada to učiniš i kad svijet bude siguran, vrati mi se i zauzet ću se svojim
autoritetom da te ljudi čuju i saslušaju. Organizirat ćemo da Kita prebace u Addenbrooke, gdje su
neki od najboljih svjetskih stručnjaka za komatozna stanja, i dopustit ćeš mi da te vratim u
Cambridge kako bi bila u njegovoj blizini. Razgovarat ću s ljudima u Maxu Plancku i forsirati da
dobiješ stipendiju koju ionako trebaš dobiti, i najbolje ćeš iskoristiti svoj život sve dok Kit ne
ozdravi dovoljno da ti se pridruži, kad god to bilo.” Dok su njegove riječi zaobilazile istinu,
njegov glas govorio je da se to možda neće nikada dogoditi.
“Ne mogu...”
On je uhvati za ruku. “Stella, ti si speleologinja. Možeš sve što želiš. A Kit će biti ovdje kad se
vratiš. Pazit ću na njega ako želiš, ili ću poći s tobom, ako ti je to draže.”
“Nije stvar u tome. Večeras se ne mogu vratiti u tu špilju. Nemam živaca, Tony. Nisam sigurna
da ću se ikada više vratiti u tu špilju.”
Bio je dovoljno pristojan da se ne prepire s njom. “Postoji li neko drugo mjesto, manje...
zastrašujuće?”
“Možda Gaping Ghyll. To je prva vodena špilja u koju sam se spustila, a ovo je jedina godina u
proteklih deset da nisam bila u njoj. To je najdublja jama u Engleskoj, a ulaz je nedaleko, ali ne
želim se spuštati u nju u tami.”
“Onda ću te sutra ujutro povesti tamo. A nakon toga vratit ćemo se u Cambridge.”
“Zar ne moraš na konferenciju?”
“Predsjedam konferencijom, ali preživjet će i bez mene. Neke stvari su važnije od slušanja stotine
zagriženih profesionalaca koji raspravljaju o tome kako vlada postojano ukida naše građanske
slobode. Ako namjeravaš ostati ovdje cijelu noć, trebali bismo organizirati krevet. Ili bi radije
otišla u hotel?”
“Mislim da ne bih trebala otići...”
Bookless je u njezinim očima iščitao unutarnje sukobe, i usiljeno se nasmiješio.
Položio je ruku na njezin lakat, pomogao joj da ustane i nježno rekao: “’Trebala’ je riječ koju bi
trebala izbrisati iz svojeg rječnika. Kit se neće probuditi sljedećih dvanaest sati. Liječnik nam je
to vrlo jasno stavio do znanja. Nećeš mu nauditi ako odeš, a ujutro ćeš bolje donositi odluke ako
se dobro naspavaš. Hoćeš li mi dopustiti da te povezem u hotel?”
Nije bilo vrijeme za raspravu. Nagnula se, poljubila Kitov hladan, plastični obraz i dopustila
Tonyju Booklessu da je odveze u hotel i isprati do sobe. Bila je to druga soba, jer on je već
razgovarao s hotelskim upraviteljem i doznao da su premjestili sve iz apartmana koji je dijelila s
Kitom u sobu na uglu koja je bila manja ali s boljim pogledom na Dales, ako se uopće uspije
natjerati da pogleda krajolik i smatra ga domom.
“Vidimo se sutra. Ne zaboravi moje riječi.”
Stisnuo joj je ruku, tiho, utješno. Prvi put u nekoliko mjeseci otvorila je vrata prazne spavaće
sobe. Sa svojeg mjesta u dubinama njezina ruksaka kamena lubanja tužno joj je pjevala, valovima
tihog plavetnila.
6.

Sevilla, kasni kolovoz 1556

“Senor Owen, moj brod opremljen je i spreman zaploviti s jutarnjom plimom. Povest će me
u Novu Španjolsku, gdje ću stvoriti svoje bogatstvo. Tijekom putovanja brod će biti dio malenog
konvoja koji uključuje i dva ratna broda za zaštitu od gusara, pa nam zato više ne trebaju
mačevaoci. Želite da vas povedem sa sobom, ali to želi i pola Seville. Odbijam povesti bilo koga,
ma koliko ugledan bio, ako mi ne može biti od koristi. Dosada to nitko nije bio. Ako mi ni jedan
plemeniti sin Španjolske ne može pomoći, možete li mi dati jedan dobar razlog zbog kojeg bi to
vama pošlo za rukom?”
“Mogu vam dati tri razloga”, reče Cedric Owen mirno, “a vi možete sami odlučiti koji vam je
najbolji.”
Bilo je vruće; dvije debele, zelene muhe plivale su po površini njegova vina, a on je već zaključio
da je Fernandez Alberto Garcia de Aguilar španjolski fićfirić sklon skupoj odjeći koja je bila u
skladu s njegovim visokim mišljenjem o sebi i katastrofalnom afektiranju zlatnom naušnicom
koja mu je visjela s resice lijevog uha.
Vjetar, plima i blagi poticaji plavog srco-kamena doveli su Owena ovamo, za taj stol s tim
čovjekom, i iz tih je razloga očekivao da će ga ovaj dočekati dobrodošlicom. Umorio se od borbe
riječima i prije nego što je zapravo i počela. Samo su ga njegove engleske manire sprječavale da
ode.
Iznad njega, svilena nadstrešnica štitila mu je oči od poslijepodnevnog sunca. Njemu zdesna, isto
to sunce odražavalo se žarkom srebrnom bojom od riječne vrpce koja je tekla prema moru.
Iza njega su se visoke bijele zidine maurske tvrđave krivile poput sablje pred pretjerano plavim
nebom. Netko je nedavno u kamen urezao raspelo, tako da su crte još uvijek bile oštre. Sevilla se
prije samo tri stoljeća vratila u kršćanski svijet i još je bila ponosna na svoje bitke.
Fernandez de Aguilar je zasigurno bio ponosan na povijest svojega grada - na njegove prošle,
sadašnje i buduće bitke. Bio je ponosan i na sebe, svoju obitelj i svoj brod, možda u jednakoj
mjeri, premda se Owenu činilo da je ponosan uglavnom na sebe.
Španjolac potapša prstom savršeni luk svojih usana i reče: “Vaša tri razloga, senor?”
“Prvi je...” Owen umoči prst u vino i njime nacrta oznaku na trošnoj hrastovim stola. “Ja sam
donekle poznat liječnik. Kao dokaz tomu, nosim pismo preporuke Michela de Nostradamea,
liječnika francuske kraljice. Spreman sam se besplatno brinuti o bolesnima i ozlijeđenima na
vašem brodu tijekom našeg putovanja.”
“Našeg putovanja?” Španjolac je imao besprijekornu, maslinastu kožu svojeg naroda, s
najcrnjom kosom koja se u nauljanim, nakovrčanim pramenovima spuštala na njegova ramena.
Samo se očima razlikovao od svojih zemljaka: bile su široke i sivo-plave, tako da je bilo teško
gledati ga i ne zapitati se o njegovim precima. U ovom trenutku bile su pune povrijeđenog
dostojanstva.
“Drski ste”, reče Fernandez de Aguilar. “I arogantni. Francuska kraljica, kažu, izgubila je obje
kćeri u nekoliko mjeseci nakon njihova rođenja, i premda podanici najkršćanskijeg španjolskog
veličanstva mogu biti sretni što francuski jarac Henrik nije proizveo još živih kozlića, njihova
smrt ne govori u prilog liječnicima njegove supruge. Moja posada vrlo mi je važna. Ne bih htio
da ih čovjek poput vas liječi ako se razbole, a u svakom slučaju, brodu više treba kirurg nego
liječnik, a već ste mi rekli da niste kvalificirani baratati nožem u hitnim slučajevima, osim u
dvojbenom području amputacije, u kojem se još uvijek smatrate pripravnikom. Niste me očarali.
Vaš drugi razlog?”
“Drugi je taj da je otac moje majke plovio s admiralom sir Edwardom Howardom, koji je služio
engleskom kralju Henriku, pokojnom ocu naše kraljice. Moj djed bio je s Howardom kad je ovaj
ulovio škotskog gusara Andrewa Bartona. U kasnijim godinama živio je u našoj blizini i često
pričao o tome. Od njega sam dobio duboko i trajno razumijevanje mora.”
“Možda želite preuzeti zapovjedništvo nad mojim brodom? Reći ću vam da je ujak mojeg oca,
Geronimo de Aguilar, plovio s Juanom de Valdiviom, čuvarom svete riznice njegova veličanstva.
Njihov brod potonuo je kod obale Nove Španjolske, a moj praujak bio je jedan od
devetnaestorice koji su preživjeli u čamcu za spašavanje. Mučili su se na suncu, na milost i
nemilost vjetrova, puna dva tjedna, dok nisu došli do kopna, gdje su ih zarobili kanibali. Petoricu
su odmah pojeli - da, to vas je šokiralo, zar ne, Englezu? Ondje kamo idemo jedu ljude.” Pun
prezira razvukao je osmijeh pokazujući zube koji su bljesnuli naspram tamne kože.
“Moj praujak i još jedan čovjek izbjegli su smrt i bili su robovi sve dok nakon osam godina moj
rođak nije pobjegao i vratio se u naručje kršćanskog svijeta te postao prevoditelj velikom
Hernanu Cortesu dok je osvajao Azteke i stvarao svoje bogatstvo. Nama, svojoj obitelji, pisao je
kako je krajolik pust i kako su ljudi siromašni, ali je ipak ondje ostao živjeti, ondje je i umro, iako
se mogao vratiti kući i postati junak. Ne smatrate li to čudnim, Englezu? Ja smatram. Zato ću
otploviti onamo da bih otkrio zašto je odlučio ostati ondje i stvorio bogatstvo koje nije vidio u
zelenom zlatu oko sebe. Dosad još nisam čuo razlog zbog kojeg bih vas trebao povesti sa sobom,
nakon što sam odbio tolike velikaše i plemiće svojega grada.”
Španjolac ispruži dugu, lijenu ruku i natoči si još vina, ne ponudivši Owena. U Engleskoj su
muškarci umirali za blaže uvrede od toga, premda nitko od Owenove ruke: on je bio prokletstvo
svojeg učitelja mačevanja, koji ga je poslao kući sa savjetom da nikad ne riskira sramotu dvoboja.
De Aguilar se naceri i reče: “Vaša prva dva razloga nisu me uvjerila. Nadam se da kao treći
razlog nećete navesti to što je moj kralj protekle dvije godine oženjen za rugobu koju nazivate
svojom kraljicom? Njegov brak je paravan i svi pravi Španjolci žale ga zbog okova nužnosti koje
mora trpjeti za dobrobit nas, svojeg naroda.”
Cedric Owen je ustao. Namjeravao je reći upravo to, iako drukčijim riječima, što je bilo
ponižavajuće već i zato što je to bila ideja na koju je došao u šali i koju je namjeravao iznijeti u
dobro raspoloženom društvu, u kojem će svjetski ljudi, upoznati s hirovima kraljevskih obitelji,
shvatiti ironiju. De Aguilar očito nije imao osjećaj za ironiju, a njegovo dobro raspoloženje očito
je bilo rezervirano samo za njegove zemljake.
Owen je skinuo šešir na početku razgovora. Sada ga je opet stavio na glavu. Bilo je to otrcano
pokrivalo u usporedbi sa svilenim, pernatim šeširom koji je de Aguilar odložio pokraj sebe.
Ukočeno se naklonio, samo vratom. “Senor, trošim vaše i svoje vrijeme. Pronaći ću neki drugi
način da otputujem do pustog krajolika koji opisujete, a za koji sam čuo da je rodna, šumovita
zemlja puna čudesa i civiliziranih naroda. Ispričavam se što sam vam smetao. Hoćete li mi
dopustiti da platim vino...?”
Nije očekivao da čovjek prihvati tu ponudu. A to što ju je prihvatio i što je vlasnik taverne
naplatio vino deset puta više nego što je vrijedilo, ispraznilo mu je kesu i ostavilo ga u mračnu
raspoloženju.
Nekoliko sati kasnije, u prohladnoj večeri, Cedric Owen pronašao je tavernu u kojoj je njegov
nesavršeni španjolski pozdravljen s toplinom koju je prije tako željno iščekivao, i u kojoj je riblja
juha bila obilna i nije mu pretjerano ispraznila džepove.
Zapodjenuo je razgovor s knjigovođom koji je nekoć radio za bankare iz obitelji Medici.
Razgovor je skretao s Novog na Stari svijet, pa opet natrag, povremeno zalutavši u raspravu o
načinima na koje se čovjek može obogatiti i sačuvati zarađeni novac od razornih poreza i
monarha koji su banke smatrali privatnim zajmodavcima.
U tom se razgovoru nisu dotakli “zelenog zlata” iz de Aguilarovih snova, ali ipak, bilo je
zanimljivo i poticajno, i to sve više kako je večer napredovala.
Owen je popio više vina nego što je možda trebao, ali bilo mu je to prvi put da se opustio u
ugodnom društvu otkad je napustio Francusku. Bio je veseo kad ga je vlasnik izbacio iz taverne i
kad se uputio prema svojim odajama u blizini maurskih zidova.
Sevilla mu se više sviđala noću nego danju. Zrak je bio topao, ali ne pretjerano, a muhe su
nestale. Nebo je bilo prepuno svjetlucavih zvijezda koje su izgledale oštrije i bliže od onih koje je
običavao promatrati s ravnih močvara Cambridgea. Owen je zastao na pola uspona i savio
unatrag leđa i vrat kako bi mogao gledati ravno u nebo i bolje vidjeti nebeski svod i sve u njemu.
Okretao se polako i neravnomjerno, što je bilo uznemirujuće, ali ne i pretjerano iznenađujuće.
“Upomoć! Ubojice! Upomoć!”
Krik na španjolskom došao je njemu slijeva. Ne razmišljajući, Cedric Owen potrči prema njemu,
skrene na uglu te uđe u usku, vijugavu aleju, jedva dovoljno široku za njegova ramena, koja je
bila više otvorena kanalizacija između dvaju susjednih redova bijelo okrečenih vila. Ovdje nije
gorjela niti jedna svijeća ni baklja. Mliječni sjaj zvjezdanog neba bio je potpuno zaklonjen
crjepovima krovova nadvijenih nad aleju.
Mrak je pojeo njegovu sjenu i pretvorio tlo u prazninu bez svjetla, u kojoj nije bio siguran trči li
po čvrstom tlu ili kroz odvod - ili po raspadnutim ribljim utrobama. Okliznuo se i odletio u hrpu
kutija za koje nije znao da su ondje. Odbio se od njih i uletio u bačvu punu stare ribe, koja se
prevrnula i srušila ga. Tlo je bilo tvrdo i izbilo mu preostali zrak iz pluća.
“Aaaa...!”
Krik je počeo dubokim glasom, brzo se pretvorio u kreštanje, a zatim se naglo prekinuo.
Uslijedila je tupa tišina, prožeta nepravilnim ritmom udaraca drveta po mesu.
Owen se pridigne na noge. Položivši obje ruke na bočne zidove kako bi se oslonio i orijentirao,
požurio se najbrže što je mogao prema zvukovima.
Svjetlost koja se prosipala kroz odškrinuta vrata otkrila je sklupčanu priliku na tlu i još dvije koje
su se naginjale nad njom. Bolno stenjanje žrtve na tlu bilo je slično životinjskome, tako da Owen
nije bio siguran je li to muškarac ili žena, niti je znao koje je rase. Zvukovi udaraca prestali su.
Dugo, željezno sječivo bljesne pod slabim svjetlom.
“Prestanite! Odmah prestanite!”
Brojčano nadjačan, nenaoružan, pripit, i unatoč svim upozorenjima svojeg učitelja mačevanja,
Cedric Owen bacio se na osobu koja je držala nož.
Borba je bila kratka i bolna i prva iznenađujuća činjenica bila je da Cedric Owen nije odmah
poginuo.
Druga je bila ta da ležeći u kanalizaciji razbijene glave, dok mu je krv tekla niz lice i nož bio
podignut visoko nad njim, nije osjetio nikakav strah od gotovo sigurne smrti - osjetio je samo
kako mu se u umu otvaraju vrata koja su vodila plavom srco-kamenu, tako da je budućnost sjajila
kroz njih. Bila je otvorena i prelijepa i mogao je spokojno koračati prema njoj, zaboravljajući
teret koji mu je Nostradamus stavio na leđa.
Posljednja iznenađujuća stvar bila je da se podignuta oštrica nije spustila. Dok je Owen zurio u
plavetnilo i postavljao svoje misli u red, osjetio je kako ga jedna ruka hvata za rame i podiže u
sjedeći položaj.
“Pa, to je zanimljiva stvar, zar ne, senor Owen? U mojem rodnom gradu napadnu me razbojnici i
jedina osoba koja mi dojuri u pomoć u cijeloj Sevilli je pijani engleski liječnik koji zaudara po
ribi.”
Owenu se cerilo izudarano, okrvavljeno lice Fernandeza Alberta Garcie de Aguilara. Druga ruka
nemoćno mu je vidjela niz bok, okrenuta pod neprirodnim kutom. Krv mu je polako tekla niz
zapešće i kapala na tlo, zgrušavajući se.
Owen ispljune vlastitu krv na kamene ploče pod nogama. “Treba vam hitno izravnati ruku”, reče
kroz natečene usne.
“To je točno. Je li to unutar liječničke struke?”
“Da, ja to mogu.” On u sebi zahvali Nostradamusu na tome.
Španjolac je bio u divljem, euforičnom raspoloženju, karakterističnom za ljude koji su vodili
tešku borbu i pobijedili, ali oči su mu bile mirne, a duša iza njih nije bila duša samodopadnog
fićfirića kojeg je Cedric Owen upoznao tog poslijepodneva.
“Ako biste mi je željeli namjestiti, možda bismo nakon toga mogli ponovo razmotriti naš
poslijepodnevni razgovor? Možda vaša kraljica nije nedostojni okot požudnog vepra kakvom sam
je smatrao, i možda na Aurori ima mjesta za liječnika koji zna namještati kosti i može mi reći
kada mjesec nije u opoziciji prema ratničkoj zvijezdi. Zaplovit ćemo za dva tjedna. Vjerujem da
sam ja na redu da platim vino?”
7.

Na Aurori, trećem brodu konvoja njegova španjolskog veličanstva koji plovi na zapad pod
zapovjedništvom Fernandeza de Aguilara,

Atlantski ocean, rujan 1556.

Područje sudbine, čiji je položaj utvrđen noćnom a ne dnevnom metodom, prešlo je iz Koze u
Vodonošu i ležalo u širokom kvadratu prema Veneri i Saturnu, koji su se nalazili u zloslutnoj
opoziciji. Zbog toga je postojana kiša spajala nebo s morem, a ribe nisu grizle. Cedric Qwen
sjedio je stopala prebacivši preko brodske krme, držeći u ruci beskorisno ribolovno uže. Osjećao
je mučninu od morske bolesti i sažalijevao sebe, kad mu je prišao Fernandez de Aguilar.
Kiša nije padala dovoljno jako da bi ga natjerala unutra. Bila je to slaba ali uporna kišica koja je
natapala njegovo smeđe odijelo tako da je prionulo uz svaki nabor njegove kože.
Nije mu bilo ni dovoljno mučno da leži u svojoj kabini, kao što je činio prvih deset dana
putovanja. Kad je počeo izučavati medicinu, nekoliko je puta plovio u Francusku i Španjolsku i
smatrao je sebe iskusnim moreplovcem, no iznenadan prijelaz na otvoreni ocean, dok su plovili
na jugozapad od Seville, natjerao ga je na povraćanje i doveo u polusvjesno stanje, tako da je
Fernandez de Aguilar zaprijetio da će razdvojiti svoj konvoj od šest brodova i okrenuti Auroru
kako bi ga ostavio u najbližoj luci prije nego što izbljuje vlastita crijeva i umre na brodu.
Owen ga je preklinjao da ga ostavi na brodu, djelomice zato što mu ponos nije dopuštao da se
vrati natrag, ali uglavnom zato što je njegov plavi srco-kamen bio sretniji nego ikad. Bio je on
mirna i postojana prisutnost u stražnjem dijelu njegova uma i zračio zadovoljstvom poput
ljubavnika kojem je darovao najveći dar. Nije htio umanjiti tu sreću zbog nečeg tako trivijalnog
kao što je bila njegova osobna neugoda.
I tako, ostao je i uspio popiti dovoljno vode kako bi spriječio da sol u njegovu tijelu prevlada živu
i sumpor. Desetog jutra putovanja oprezno je izašao iz kabine i sjeo na stražnju palubu Aurore,
tako da su mu stopala u čizmama visjela s krme. U ruci je držao dugo ribolovno uže, čekajući da
vitke, masne ribe koje su plivale daleko ispod površine zagrizu njegov mamac od usoljene
govedine, no činilo se da ne namjeravaju to učiniti.
De Aguilar, kao brodski kapetan, ni u jednom trenutku nije pokazao ni traga mučnini. Savršeno
opušten, oslonio se s oba lakta na krmenu ogradu i pogledao niz dugi srebrni trag brodske brazde,
pokazujući svoj savršeni profil.
Bio je on, zaključio je Owen, više Latin nego Španjolac, mladi, energični Trajan kojem je
nedostajala samo brada da bi zacementirao svoj autoritet. Kosa mu je bila duga i gusta i kovrčala
se u mokre konopce koji bi mu se raširili po ramenima kad bi se osušili. Njegove prodorne sive
oči imale su guste trepavice, poput djevojačkih. Čak i tako natopljen do gole kože uspio je
izgledati kraljevski. Određenoj vrsti ljudi bio bi prekrasan.
Owen se tek usputno susretao s takvim stvarima na Cambridgeu i trudio se izbjegavati ih.
Osvijestivši to, pitao se koji bi član posade na taj način promatrao svojeg kapetana i bi li se
usudio učiniti nešto u vezi s tim te bi li takav pokušaj bio uspješan.
“Sada kad se osjećaš dovoljno dobro, trebao bi hodati bos. Tako ćeš se mnogo brže kretati po
palubi”, reče De Aguilar.
Komentar je bio tako neočekivan da je Owenu trebao trenutak da shvati kako je upućen njemu.
On ukočeno reče: “Ti nisi bos.”
“Čarape i čizme pokora su kapetana i njegova zamjenika. Nisu nužne za ljude nevezane
ograničenjima činova. Ti nisi ograničen činom. Ako skineš cipele i jaknu, ostatak tvojeg smeđeg
odijela pružit će ti sve ono što trebaš: toplinu tijekom hladnoće, rashlađivanje tijekom žege, a
osušit će se kad se namoči. Samo ćeš povremeno morati mijenjati košulju, i ljudi će i dalje
smatrati da se odijevaš puno elegantnije od njih. Tako nećeš izgubiti svoje dostojanstvo.”
“Vidim.”
Opet zavlada nelagodna tišina.
De Aguilar je zamišljeno promatrao more i tri broda iz konvoja koja su plovila dovoljno blizu iza
njih da bi bila vidljiva. “Nikada prije nisi bio na dugoj plovidbi?”
“Nisam.”
Owen se upravo spremao privući ribolovno uže i odvezati čvor kojim ga je privezao oko struka
kadli nešto veliko snažno zagrize mamac.
Pustio bi uže, ali bilo je posuđeno, a nije htio nauditi Dominicu, malom od palube, time što bi
izgubio uže. Mogao je sjediti ondje i gledati ga kako reže valove, ali postojale su razine gluposti
na koje se nije namjeravao spuštati. Uz kletve, počeo ga je povlačiti, ruku po ruku, užasavajući se
nezgrapne posljednje borbe kada izvadi ulov na palubu.
“Ne uživaš u tome?” upita ga de Aguilar.
“U ribolovu ili u putovanju?”
“I jednom i drugom.” Kapetan mu nije ponudio pomoć.
“Nisam pošao na put radi zadovoljstva, nego zato da stignem na odredište.”
Owenova riba probila je površinu, praćakajući se. Bila je velika i snažna i nije željela napustiti
more. Upro se objema nogama o krmenu ogradu i povukao ribu, svjestan sve više činjenice da je
zaudarao po bljuvotini i morskoj soli i znoju, a de Aguilar, zahvaljujući nekoj neobjašnjivoj
alkemiji, nije.
Riba je izašla iz vode pružajući otpor. Bila je duga poput njegove ruke, skliska i srebrna poput
mjeseca, i prevalila se preko ograde. Udica ju je zakvačila preko obraza, ispod oka. Owen osjeti
krivnju zato što je izvukao nevino biće iz sigurnosti u sredinu o kojoj nije malo ništa, a zatim mu
zaprijetio prijevremenom smrću.
Mogao je zabiti prste u riblje škrge, iščupati udicu i zatući je malenom batinom od tvrdog drveta
koju je mali od palube ostavio ovdje upravo u tu svrhu.
Umjesto toga, izveo je nešto spretnije: otkačio je udicu i počeo petljati rukama, tako da je
izgledalo kao da se riba oslobodila dok ju je pokušavao izvući na palubu. Pala je u zapjenjenu
vodu i nestala. Činilo mu se da je još živa.
Zavlada tišina. More je tiho pljuskalo o brod, a tada de Aguilar smišljeno reče: “Dobro si to
učinio”, što je bilo posljednja stvar koju je Owen očekivao.
Kiša je skoro prestala i oblaci su se razilazili. Sunce se probilo kroz rupe u oblacima, stvarajući
isprepletene sjene duž broda. Bilo je nečeg u tom svjetlu što je raspršilo Owenovo tmurno
raspoloženje. Namotao je ribolovno uže i počeo odvezivati mokri čvor na struku.
Njegova je akcija razbila čaroliju koja ih je držala. Kapetan se okrene, oslonivši se leđima na
krmenu ogradu koja je izgledala vrlo nesigurno. Zabrinut, Owen reče: “Ako se ograda slomi...”
“To znači da nisam sagradio svoj brod tako da traje, i past ću s palube i slijediti tvoju ribu do dna
oceana, povučen težinom svojeg zlata. Znam. Zato se obojica moramo nadati da sam izgradio
brod imajući to na umu i da je to što nosim zlato dokaz da vjerujem u brod, a ne uzrok moje
propasti.”
Owenu nikada nije palo na pamet da je obilje zlata na Španjolcu nešto više od izraza taštine. I
dalje mu se činilo da je tako. Međutim, ideja da posada o tome razmišlja na drugi način vratila
mu je u svijest činjenicu da kapetana njegovi ljudi smatraju polubogom.
Promatrajući ga pažljivo, de Aguilar reče: “Kad smo razgovarali o tvojem polasku na put, nikada
nisi spomenuo svoju obitelj ni kako će tvoje putovanje utjecati na njih. Imaš li ženu koja žali
zbog tvoje odsutnosti?”
“Nemam ženu.”
“Tako talentiran, a nemaš ženu? To mi je teško povjerovati. Znači li to da voliš snažnije vino?”
To je bilo preblizu istini. Owen bi se rijetko zacrvenio, ali kad bi se to dogodilo, bilo je
spektakularno, kao i sada, kad je vruća krv probila zid njegova vrata i preplavila mu lice.
On ukočeno reče: “Nemam partnericu niti je želim. Nadam se da ću u nekom trenutku pronaći
ženu, ali taj trenutak još nije došao. Do tada apstiniram. To možda nije pomodno u Španjolskoj, a
nije bilo ni u Engleskoj pod pokojnim kraljem Henrikom, ali ne želim zahtijevati intimnost od
bilo koje žene ako joj pritom ne mogu podariti brak. Ako to smatraš smiješnim, molim te da to
zadržiš za sebe dok smo na brodu. Liječniku je potrebno određeno poštovanje njegovih
pacijenata, inače njegove vještine smatraju beskorisnima. Ti si, naravno, iznimka. Od tebe ne
očekujem poštovanje, niti želim da ga ti očekuješ od mene.”
Što god činio, nikad ne ulazi ni u kakav dvoboj, osim u dvoboj uma. Neka ti uvrede budu
suptilnije od uvreda bilo kojeg čovjeka s kojim se odlučiš posvađati. Jedino ćeš tako preživjeti.
Tako je rekao njegov učitelj mačevanja. Owen mu se u sebi ispričao.
Htio je otići. Ljutnja mu je učinila prste spretnima, pa je uspio odvezati čvor koji ga je
osiguravao. Mučio se samo s posljednjim dvjema petljama čvora.
De Aguilar mirno reče: “Ispričavam se što sam te uvrijedio. Ti si rijedak stvor, plemić u punom
smislu te riječi. Činilo mi se da je tako, ali nisam bio siguran. Zato ti večeras neću poslati
Dominica u kabinu. Siguran sam da će mu jako laknuti.”
“Kao i onome s kim inače provodi noći, u to sam siguran. Možda s tobom? Ili je to mjesto
rezervirano za prvog časnika čije sam rame jučer namještao? Trebaš znati da sam Juan-Cruzu,
kao njegov liječnik, preporučio da se suzdrži od težih naporasljedeća dva tjedna. Ispričavam se
ako sam ti time stvorio probleme.”
Unatoč manjoj nezgodi s jedrom u kojoj je iščašio rame, Juan-Cruz bio je vrlo sposoban
pomorac. Bio je on i najružniji čovjek na brodu, i povezivanje kapetana s njim na takav način bilo
je infantilna uvreda. Owen je požalio zbog toga na svim razinama. Stajao je drhteći, okrenut
prema de Aguilaru, siguran da će umrijeti koliko i da ga ništa ne može natjerati da povuče svoje
riječi.
Zbog žestine gnjeva koji ga je ispunjavao, sporo je podigao pogled i shvatio da stoji u tišini zato
što se Fernandez de Aguilar prejako smijao da bi mu odgovorio.
“Jesam li rekao nešto smiješno?”
“Ne... da. Očito... da.” Kapetan nadlanicom obriše svoje preljepe oči boje morskog psa. Iz rukava
izvadi laneni rupčić i ispuše elegantni nos.
Odmahujući glavom, on reče: “Teži napori? Moj Bože, podsjeti me da te nikad više ne uvrijedim.
Siguran sam da će se Juan-Cruz suzdržati od ‘težih napora’ ako si mu rekao da je to nužno, a ako
to i ne učini, neće to biti zahvaljujući meni. Ni on, ni ja, ni bilo tko drugi neće uvrijediti mladog
Dominica, osim ako dječakovo mucanje ljudima ne digne živce na loš dan i ne bace ga s broda
kako bi ga izliječili. Ako ih obavijestiš da to ne djeluje, siguran sam da će te poslušati. Vjernici te
smatraju anđelom, a oni koji ne vjeruju u takve stvari - pravim božanstvom.”
“Više bih volio da me smatraju običnim čovjekom koji daje sve od sebe da svlada znanost i
vještinu medicine.”
Zvučao je ledeno i nije si mogao pomoći. Kapetan slegne ramenima.
“Za to je prekasno. Bolje je da znaš svoj status i uživaš u njemu. Isto tako, bolje je da znaš da si
siguran od neželjene pažnje. Na ovom brodu takve stvari se ne rade. Iskoristio sam tvoje vidljive
strahove i ispričavam se, ali vjerujem da pomaže kad takve stvari izgovorimo naglas. Ako
Dominic završi ovo putovanje lišen svojeg djevičanstva, bit će to njegova odluka. Mislio sam da
to trebaš znati.”
Rekavši to, de Aguilar ljubazno kimne, odmakne se od ograde i ode.
Owen opet sjedne. Dugo je tako sjedio, gledajući kako se sunce mirno spušta i ljubi more. Tada
je ustao i otišao u kabinu.
Sam je večerao kuhanu govedinu, i loše je spavao. Sljedećeg dana skinuo je čarape i čizme i
hodao bos. Nitko nije rekao ništa. Do podneva je otkrio da lakše hoda, a do večeri je šetao s
lakoćom, kao da šeće obalama Cama.

Cedric Owen razbio je usnicu na palubi koja se podizala i kroz hladnu morsku sol okusio vruću
sol.
Noćna posuda oslobodila se svoje užadi i vonj govana i mokraće ispunio je kabinu prije nego što
je oluja natjerala more kroz pregrade, a tada je sve bilo mokro i hladno i zaudaralo je na morsku
travu i oštar, nemilosrdan zrak.
Probudio se bez daha i prinio ruku ustima. Nije bilo krvi ni boli. Aurora se ljuljala jednako
nježno kao i dok je tonuo u san. Noć je mirisala na dobroćudni ocean, nije bila ni približno
onakva kakvom ju je zamišljao. Plavi srco-kamen koji je dijelio krevet s njim malo se zakotrljao s
valovima i zaustavio kod njegovih rebara, topao predmet u toploj noći. Osjećao je njegovu
prisutnost poput usnula ljubavnika, ali nije spavao, i imao je za njega poruku koja mu je
razlomila noć svojom silinom.
Zahtijeva li taj kamen tvoju smrt?

Glas Nostradamusa odjekivao je u Owenovu uhu, iako je već ustao i odijevao se. Prsti su mu
tražili puceta u tami i poravnavao je repove košulje da bi izgledao kao gospodin. Odavno je
odustao od svoje jakne, ali košulju je zadržao, premda je lan bio grub od soli i strugao mu
osjetljivu kožu pod pazuhom i na zapešćima.
On zijevne, načini grimasu i izađe u široku, crnu noć, obasjanu zvijezdama kojima nije znao
imena, i punim mjesecom koji je bacao svjetlost na mirno more.
Iza njih plovila su još tri trgovačka broda, veličinom nalik na Auroru, a daleko s prednje strane
plovio je ratni brod pun topova, čija je svrha bila da svojim izgledom odbija gusare. Negdje u
daljini iza njih plovio je drugi takav brod, iako je bilo dobro znano da gusari napadaju bogate
brodove koji se vraćaju iz Nove Španjolske u staru, a ne brodove koji plove u suprotnom smjeru.
Od početka putovanja Owen je ratne brodove smatrao osiguranjem a ne nužnošću. No s
perspektive plavog kamena, sada ih je doživljavao kao teret kojeg se treba riješiti, i to što prije,
samo što nije bio siguran zašto ni kako.
“Gospodine?”
Owen zagrebe po kapetanovim vratima. Zvuk se izgubio u šumu valova i sporom škripanju
jedara. Pokucao je malo snažnije. “Don Fernandez, jesi li tu?”
“Senor Owen? Čekaj - izlazim.”
Zapanjujuća stvar - jedna od nekoliko takvih vezanih uz Fernandeza de Aguilara - bila je brzina
kojom se odijevao u svoju raskošnu odjeću. Očito je spavao sa zlatnim naušnicama, ali nije
mogao spavati u odjeći i izgledati tako svježe kao što je izgledao sada.
Prije više tjedana, na početku njihova putovanja, Owen je sebi obećao da će ga jednog dana
gledati kako se odijeva i vidjeti kako to radi - ali ne noćas, ne sada. Još dok je razmišljao o tome,
kapetan se pojavi, trijezan i pristojno odjeven u tamno plavo odijelo, s naušnicom u uhu koja je
vrijedila pravo malo bogatstvo.
“Prelijepa noć.” De Aguilar položi ruku na ogradu s desne strane broda i pogleda Engleza.
“Mogu li te upitati što te natjeralo napolje tako kasno, i mene zajedno s tobom?”
“Dolazi oluja.” Te su riječi zvučale bijedno pod savršeno čistim zvjezdanim nebom. “Veća od
bilo čega što smo do sada vidjeli. Razbit će konvoj, možda će nas i potopiti. Moramo...”
Owen je pokušavao pronaći riječi. Njegov španjolski bio je upotrebljiv od početka, a nakon šest
tjedana na moru jako se popravio, ali s ovim riječima oklijevao bi na bilo kojem jeziku.
“Postoje stvari koje treba učiniti, ali ne znam koje su to. Znam samo da ih ti moraš učiniti kako
bismo preživjeli i kako, na kraju oluje, više ne bismo bili dio konvoja.”
“Ne bismo bili dio...? Ne razumijem.”
De Aguilar ga je barem slušao - nije ga poslao natrag u kabinu s gutljajem laudanuma kojim će
otjerati noćne strahove.
“Ne smijemo se držati drugih brodova, u tome leži opasnost. Ako se uspijemo udaljiti od drugih,
imamo šanse. Gusara nema, ali u Novu Španjolsku moramo stići sami, bez drugih koji bi nas
mogli zadržavati ili utjecati na našu prosudbu”, reče Owen.
“Da? Jednom sam rekao da ćeš možda poželjeti postati kapetan mojeg broda. Nisam vjerovao da
ćeš to stvarno učiniti.” De Aguilar je govorio zamišljeno, bez sebi svojstvenog oštrog ponosa.
“Želiš li mi reći kako znaš sve to?”
Sada je došao red na Owena da se zagleda prema moru. Nostradamus mu je rekao da je plavi
srco-kamen smrtna presuda u pogrešnom društvu, ali taj mu koncept nije bio novost - vlasnici
srco-kamena dobro su znali težinu tereta što ga nose tijekom stoljeća i navikli su na nužne varke.
Ipak, laž mu je sjela teže nego što bi htio i ostavila mu gorak okus na jeziku.
“Kao što sam ti jednom rekao, moj djed plovio je sa sir Edwardom Howardom. Dok sam bio
dijete, pričao mi je o posebnom mirisu mora prije oluje - kao miris željeza zagrijanog do bijelog
usijanja pa stavljenog u vodu. Sada osjećam taj miris s lijeve strane pramca. Oluja će naići iz tog
smjera. Što se tiče ostalog, usporedio sam tvoju natalnu kartu s kartom ovog trenutka i odredio
naš položaj ovdje na oceanu najbolje što sam mogao. Trebao sam to učiniti mnogo prije, i duboko
žalim što nisam.”
Barem je taj dio bio istinit. Zatim nastavi s većim samopouzdanjem: “Područje Sudbine za ovu
noć sada je u konjukciji sa Saturnom i u kvintilu je prema tvojem Području sudbine, koje leži u
širokoj konjukciji prema tvojem Mjesecu. Kad bi oni bili u opoziciji, vjerujem da bismo poginuli
u katastrofi. Budući da su u kvintilu jedan prema drugome, može nas spasiti tvoja hrabrost i tvoj
instinkt.”
De Aguilar se sada zagleda preko desne ograde broda. More ih je dugo vremena ljuljalo prije
nego što je progovorio.
“Možda ćeš me jednog dana počastiti podijelivši sa mnom istinu. Za sada, vjerovat ćemo da
dolazi oluja i probuditi Juana-Cruza i njegove ljude. Privezat ćemo jedra i upozoriti i druge
brodove da učine isto. Ako se pokaže da je uzbuna lažna, poslije ću okupiti posade svih šest
brodova kako bi im ispričao priču o svojem djedu koji je tako vjerno služio pljačkaškog kralja
Henrika, i pustit ću ih da te bace s broda ako im se ne svidi tvoja priča.”
Cerio se dok mu je to govorio. To je možda moglo otkazivati da su te riječi izrečene u šali.

Brod se razbudio iznenađujuće brzo. Juan-Cruz već je bio napola odjeven, kao da ga je njegova
natprirodna veza s de Aguilarom i brodom unaprijed upozorila. Lice mu nije pokazivalo nikakve
emocije dok je slušao Owenovu izmišljenu priču - samo je zavrtio povrijeđenom rukom oko
glave i bacio se na posao kako bi Aurora ispunila kapetanovu zapovijed.
Za nekoliko trenutaka začule su se zviždaljke i zastave su podignute na jarbole, jasno vidljive u
noći obasjanoj mjesečinom. Sneni mornari razbudili su se. Španjolski je potekao uz jarbole šest
brodova, proklinjući noć i ludog Engleza i oprezno izbjegavajući kapetana.
Cedric Owen nije mogao učiniti ništa, pa se povukao u svoju kabinu i sjeo na svoj ležaj. Plavi
srco-kamen ležao je pod pokrivačem njemu uz bok. Osjetio je novu budnost u njemu, kakvu je
mogao osjetiti kod lovačkog psa na početku noćnog lova, svjestan da će pas osjetiti životinje koje
on neće vidjeti sve dok mu ih ovaj ne donese, mekane i tople i mrtve.
“Nikada od mene nisi tražila nešto što ti nisam svojevoljno dao, ali sada je u pitanju više ljudskih
života. Hoćeš li nas odvesti do kopna, kao što sam rekao?” upita Owen.
Kamen mu nije odgovarao - nikada to nije činio, ali u plavetnilu njegova uma javio se neki
obnovljeni mir, osjećaj da je skoro stigao na odredište, kao da je došao kući s dugog i napornog
putovanja. Okrenuo se na bok i ispružio na svom ležaju, gledajući mjesečinu koja je ulazila kroz
pukotine na vratima.
Nedugo zatim vjetar je počeo snažnije udarati o jedra.
8.

Ingleborough Fell, Yorkshire Dales, svibanj 2007.

Stella je bila sama na padinama Ingleborough Fella. Jedino društvo pravile su joj ovce i
kamena lubanja.

Noć je bila svježa, ali ne i hladna. Niti oblaka stvarale su tanke crte između zvijezda. Visoko
iznad, Fell Beck ulijevao je svoju crnu vodu u još crnju rupu Gaping Ghylla. Kamen je bio lagan
u njezinu ruksaku. Počela je razlikovati osjećaje koje je dobivala od njega. Ovdje, sada, ni ona ni
kamena lubanja nisu bile u opasnosti.
Niska staza pokraj potoka pretvorila se u uspon s lijeve strane. Lagano je koračala kroz visoku
travu, a lubanja ju je poticala naprijed, kao što je činila otkad se probudila u hotelskoj sobi, dok
su joj riječi Tonyja Booklessa neprestano odzvanjale u ušima.
Niti jedan kamen nije vrijedan da se za njega umre... Riješi ga se, Stella.

Zaspala je slušajući ga i probudila se usred noći dok je njegov glas i dalje odjekivao. Lubanja se
nije bunila - u njezinu umu nije bilo plave munje niti bolnog vrištanja kad je ustala, odjenula se i
odvezla duž neosvijetljene ceste do parkirališta u selu na početku staze.
Sada se penjala, ispražnjena uma, osjećajući noćni zrak na koži i bolove u mišićima od
prethodnog dana koji još nisu splasnuli. Ovdje, visoko iznad sela, zrak je mirisao po noćnoj rosi,
travi i ovčjem loju. Zvuk vodopada približavao se. Sada je koračala opreznije, testirajući podlogu.
Pokušavala je osjetiti stupanj nagiba prije nego što bi se oslonila na stopalo.
Ne želim ići tamo u tamu... Yorkshire je bio njezin dom. Bila je u Ghyllu više puta nego što je
mogla izbrojiti, ali samo danju, kad je ruta bila jasna, a vodena para iznad grmljavine slapova
jasno vidljiva. Nije namjeravala ući u jamu i postati posljednja žrtva na popisu žrtava lubanje.
Ovce su joj se sanjivo sklanjale s puta dok je svladavala posljednji strmi uspon i prelazila na
ravniji teren. Kosina i šištanje vodopada dozivali su je. Na napola zaboravljenoj ogradi za ovce
zastala je i zakoračila unatrag. Ispred njenih nogu vriština je naglo ponirala. Fell Beck padao je u
golemi prostor špilje ispod nje.
U svijetu sivila i dubokog, usisavajućeg crnila sjedila je na padini travnate zemlje, podalje od
ruba jame. Pred njom je vodopad podizao vodenu paru prema zvijezdama, jedinom srebrnom
detalju.
Izvadila je kamenu lubanju iz ruksaka i prvi je put primila u ruke otkako je sjedila i drhtala u
katedrali zemlje, dok joj je prvi plavi bljesak prožimao mozak.
Sada je bila mirnija. Sloj vapnenca malo se stanjio i izglačao trljanjem u njezinoj torbi, tako da su
joj komadići ostali u rukama. Svjetlost zvijezda stvarala je blijede sjene. Kažiprstom je pratila
obrise očiju i usta i nejasan nosni trokut.
Pod ovim svjetlom, sjenovita i bijela, dovoljno je sličila Kitovu izgrebenom slomljenom licu da
mrzi nju i uništenje koje je izazvala. Glas Tonyja Booklessa šaptao joj je kroz šum vode.
Nosi previše krvi. Riješi je se...

A ipak...
Bilo je teško lišiti se strasti s kojom je prvi put uhvatila kamen. Čak i pod vodom, promrznula i
zamalo utopljenica, imala je snažan osjećaj povratka kući, dobrodošlice, davno stvorenog pakta
koji je zaboravila i tek ga se sada prisjećala. Tragovi toga ostali su u oštrini njezinih osjeta.
Noćni povjetarac zasuo joj je vodenom parom nadlanice i lice. Otrgla je vlat trave i počela je
žvakati. Slomljena peteljka škakljala joj je jezik. Oštar, sladak biljni sok natjerao joj je slinu u
usta.
Stella je sklopila oči i potražila prisutnost srco-kamena, nekakav smisao koji bi joj mogao
objasniti i ublažiti smrti koje su ga okruživale. Bila je uz nju tijekom cijelog uspona. Iz nekog
nepoznatog razloga, sada je nestala, ili je bila tako tiha da je nije mogla osjetiti.
Opet je otvorila oči. Zbog igre svjetlosti, učini joj se da je Kitovo lice promatra iz bijelog
vapnenca, slomljeno i odsutno, plastično poput lutke. Glas Tonyja Booklessa grmio je iz
vodopada, a ovaj ju je put prolazna sjena podsjetila na čovjeka koji je u špilji prošao ispod
njezinih stopala namjeravajući ubiti Kita. Um joj poskoči od tog prizora jer se tijelo nije usudilo.
Riješi ga se!

Gaping Ghyll zijevao joj je pod nogama. Fell Beck imao je najdublji pad od svih vodopada u
Britaniji: kroz špilju, a zatim kroz podzemno okno kojeg su se pribojavali čak i
speleolozi-ronioci.
Odvagnula je težinu kamene lubanje u rukama, a zatim je podignula da je baci.
Plava munja u njezinu umu bila je tako daleka, tako umorna, stara i iscrpljena, kao da je gotovo
istrošila sve svoje rezerve dozivanja. Ili je možda bila mlada, poput janjeta koje je ovca ojanjila u
hladnoći zimske noći i koje je blejalo do iznemoglosti jer nije nahranjeno.
Stella spusti ruke. Neočekivano nježno prigrlila je kamen uz trbuh, osjećajući grubi vapnenac
kroz svoju tanku majicu. Srce joj je udaralo za njega, kao što je prije toga udaralo samo za Kita,
ali na drukčiji način - nikada nije željela zaštititi Kita tako kako je željela zaštititi ovaj komad
prljavog vapnenca. “Trebali bismo te očistiti, obnoviti”, reče naglas.
Plava iskra zatreperi i uhvati se jače, poput svijeće oslobođene propuha koji je prijetio da je
ugasi. Držeći je uza se, Stella ustane i ogleda se.
Zora je rudila. Ovce su se budile. Nebo je bilo svjetlije nego prije. Gaping Ghyll zijevao je još
mračnije, a voda je padala jednako brzo. Čekali su je s istom drevnom inteligencijom koju je
posjedovao i kamen koji je držala. Instinkt joj je govorio da ih mora nahraniti.
Ona odloži kamen u svoj ruksak, zamotan u ručnik, pa potraži kamen iste veličine i oblika u tlu
što su ga ovce izrovale.
Tražila je u širokom krugu, preko žičane ograde i po vrištini, sve dok nije pronašla što je tražila i
donijela to natrag.
Kad se vratila, na zelenoj vrištini već su se pojavile boje, a u vodopadu je mogla razaznati nijanse
srebrne. Samo je jama bila iste vrtoglavo crne boje. Dok se sunce uzdizalo iza nje i bacalo sjenu
preko vode, Stella zakotrlja kamen koji je pronašla usred jame.
Nestao je jezovito brzo. Malo poslije začula je kako se kamen lomi.
“Bravo”, reče Tony Bookless iza njezinih leđa. “Nisam bio siguran hoćeš li uspjeti.”
Ukočila se. Popeo se uz uspon. Njegova sjena spojila se s njezinom i produžila je, tako da su
njihove glave padale na jamu.
“Sanjala sam Kita. Činilo se kao da je kamen... morao doći ovamo.” U jednom kutu njezina uma
stvar koja je postala dio nje, zadržavala je dah, čekajući.
“Čuo sam te kad si ustala. Nisi se vratila, pa sam pomislio da trebaš pomoć.”
“Hvala ti.” Vratila se u laž, ali sad je na to nije natjerao kamen. Nije osjećala žaljenje zbog toga.
Bookless podigne mobitel. “Upravo su me zvali iz bolnice. Kit se osvijestio. Pitao je za tebe.
Hoćeš li poći sa mnom k njemu?”
9.

Na Aurori, koja plovi sama kroz Karipsko more, na pola dana udaljenosti od Zame, Nova
Španjolska, rujan / listopad 1556.

Mirno more prostiralo se na sve strane. Prvi put u tjedan dana nakon oluje Aurora se
usudila podići jedra, i plovila je s lakoćom, tjerana vjetrom. Zrak je oživio od šištanja valova na
pramcu i lepršanja jedara na tri jarbola i treperenja užadi i potpornja. Negdje u daljini čuo se dug,
samotan krik morske ptice.
Cedric Owen ustao je prije zore i stao leđima okrenut prema prednjem jarbolu, tako da mu je
povjetarac tjerao kosu s lica. Ispod njegovih nogu pramac se spuštao i uspinjao u mirnom moru,
šaljući zapjenjene valove prema krmi.
Noć je bila kao i prvog dana oluje, ali sada su plovili sami. Ispred i iza njih nije bilo drugih
brodova. Kao što ga je plavi srco-kamen i upozorio, Aurora se odvojila od ostatka konvoja u
kaosu vjetra i kiše koji je rastrgao barem jedan od preostalih brodova.
Posada Aurore vidjela je samo jedan brod kako tone - ostali su se izgubili u gustoj kiši i divljem,
vrtložnom vjetru. Protiv zdrava razuma, de Aguilar je proveo dva dana ploveći u krug nesigurnim
morem, tražeći neki trag zastave ili jedra ili, što je još važnije, žive ljude među olupinama koje su
poigravale u valovima u sve manjim komadima.
Nakon što nisu pronašli ništa i nikoga, pod naletom vjetrova koji su prijetili da će im iščupati
jarbole, napokon su, oklijevajući, krenuli prema zapadu. Nisu znali traže li drugi brodovi njih na
isti način, ili su pali pred bijesom oluje. Svaki čovjek na brodu osjetio je odvajanje mnogo
snažnije nego prije šest tjedana, kad su tek zaplovili iz luke u Sevilli.
Samotna plovidba bila je nešto drugo, kao kada čovjek hoda rubom litice pod udarima vjetra, bez
sigurnosne ograde. U početku je osjećaj izolacije uznemiravao Owena, ali to se promijenilo
nakon tjedan dana mira i sigurnog de Aguilarova upravljanja brodom, pa je Owen sada osjećao
uzbuđenje i slobodu samoće i htio je da to nikad ne završi.
Samo je plavi srco-kamen htio više. Njegovi poticaji probudili su ga prije zore i doveli ga na ovo
mjesto pod jarbolom, gdje je mogao gledati preko crne praznine mora i neba prema
nedefiniranom obzoru na kojem su se spajali.
Nikada prije nije tako potpuno doživio noć. Tamna svjetlost granice obzora nestala je, spajajući
more i nebo. Beskrajna zviježđa odražavala su se u oceanu i uzdizala natrag prema nebu, tako da
su točkice svjetla okruživale Owena u beskrajnoj tami.
Razliku je primijetio samo na jednome mjestu: naprijed i malo ulijevo, vidio je u daljini svjetlost
narančastiju od zvijezda, koja je povremeno treperila poput plamena.
Gledao je to i pitao se o čemu je riječ, kad se crnina razbila i prva se oštrica sunčevih zraka
pružila po vodi. On je jedini svjedočio onom neprocjenjivom trenutku kad je more napustilo
mračnu tajanstvenost noći i otvorilo se prema zasljepljujućem plavetnilu i zlatu zore.
Ljepota tog prizora bila je bolna. Budući da nije imao osjećaj za boga kojeg bi štovao zbog
njegove dobrote, Cedric Owen slijedio je svoju cjeloživotnu naviku i otvorio srce da bi zahvalio
plavom kamenu koji ga je doveo ovamo unatoč svim nedaćama.
“Vrijedilo je, samo zbog ovoga, zar ne?” Mekani španjolski začuo se s njegove lijeve strane, gdje
nije bilo zore. Fernandez de Aguilar uvijek je tiho koračao svojim brodom.
Owen se trgnuo i smirio i otkrio da mu nije žao što je podijelio taj trenutak. “Kad bih umro sada,
nakon što sam ovo vidio, ne bih imao osjećaj da je moj život završio prerano.”
De Aguilar blago škljocne zubima u znak prijekora: “Trebao bi paziti na svoje riječi. Ne treba
olako zazivati smrt. Jesi li znao da ćemo do večeri stići do kopna?”
“Tako sam i mislio. Znaš li kamo idemo, sada kad nas je oluja toliko skrenula s početnog kursa?”
“Bio bih loš kapetan kad ne bih znao kamo sam doveo svoj brod.”
Naslonjen leđima o jarbol, Španjolac sklizne dolje, povlačeći pete i pritišćući koljena o prsa. Bio
je u najobičnijoj odjeći u kojoj ga je Owen ikada vidio: bijeli repovi košulje padali su mu niz
čarape, rukavi su mu bili rašireni, kao i ovratnik. Još je pazio na slomljenu ruku, ali zavoji su bili
tanji nego prije. Owen je vjerovao da će ih skinuti do kraja mjeseca.
“Trebali smo se iskrcati u Campecheu”, reče de Aguilar. “On leži sjeverno odavde, duž zapadne
strane poluotoka. Više nemamo dovoljno hrane i vode da stignemo tamo, pa smo umjesto toga
krenuli prema gradu što ga je moj praujak nazvao Tulum, po golemu zidu koji ga okružuje.
Domoroci ga zovu Zama, što znači zora, a vjerujem da smo upravo otkrili zašto. Noću oni koji
žive ondje čuvaju obale i upozoravaju brodove na stijene. Ako pogledaš preko pramca, s lijeve
strane, podalje od sunca, možeš vidjeti vatru koja gori na tornju okrenutom prema moru.”
“Dakle, to je vatra? Pitao sam se što je to. Nisam mislio da bi divljaci mogli shvatiti koncept
svjetionika.”
“Prema onome što sam čuo, oni shvaćaju mnogo toga što ne možeš ni zamisliti. Kralju odgovara
da ih prikazuje kao primitivce koje možemo s lakoćom prezirati. Moj praujak došao je ovamo
smatrajući ih neukim grubijanima, dostojnima jedino toga da budu robovi veličanstvenom
kršćanskom svijetu. Njegov prijatelj, Gonzalo de Guerrero, prvi je shvatio koliko je to pogrešno.
Trideset se godina borio uz domoroce protiv Španjolske.”
“A ti ih ipak želiš podčiniti?”
De Aguilar odmahne glavom. “Nikako. Dolazim da bih obogatio i sebe i njih u novom svijetu
koji će uništiti stari. Oni koje nazivaš divljacima nisu glupi. Obojili su cijeli svoj grad u krvavo
crvenu boju kako bi upozorili susjede da ih ne napadaju, a svoje obale čuvaju zahvaljujući
genijalnim inženjerskim dosjetkama zbog kojih bi naši arhitekti zaplakali od zavisti. Svjetionik
čiju si vatru vidio nije tek jednostavan stup poput onih koji prekrivaju obale Engleske i
Španjolske, nego piramida kvadratnih stranica, koja je veličinom i ljepotom ravna bilo kojoj od
naših katedrala. Reljefi i murali složeniji su od egipatskih, a njihovi zapisi jednako su nam
nerazumljivi kao i crteži na zidovima piramida.
No divota je što su ti ljudi živi i mogu nas podučiti značenju svojih zapisa i reljefa, dok je sva
egipatska spoznaja izvan našeg dohvata.”
“A hoće li nas podučiti? Ili će nam ponuditi rat, kao što su učinili Hernanu Cortesu?”
De Aguilar iskopa trunku prašine ispod nokta na prstu, podigne pogled i reče: “Nadam se da neće
ponuditi rat, ali ne mogu biti siguran. Zama stoji na rubu oceana i okrenuta je prema istoku, tako
da njezini građani svakog jutra gledaju ono čime smo mi tek sada blagoslovljeni. Htio bih
povjerovati da svakodnevno kupanje u svjetlosti izlaska sunca poput ovoga ljude okreće
razmišljanju i poljodjelstvu, a ne ratu, ali možda griješim.”
“U slučaju da nisi u pravu bolje nam je da u potpunosti iskoristimo ono što imamo.”
I Owen je skliznuo niz jarbol i okrenuo se prema suncu. Nagnuo je glavu unatrag i sklopio oči
usmjerene prema poznatoj plavoj boji neba. Šire, prostranije, unutarnje plavetnilo srco-kamena
rastegnulo se i dobilo crvene nijanse na rubovima, vrlo malo, ali dovoljno da ga upozori.
Owen sklopi oči. “Kako god bojili svoje zidove, mislim da nam domoroci nisu jedina opasnost.”
“Nisu. Ako su moje informacije točne, u Zami postoji svećenik koji zaostaje samo za biskupom
Yucatana u želji da dovede inkviziciju u Novu Španjolsku. On je jezuit koji se pribojava rasapa
majke crkve u Europi, gdje Nijemci, Nizozemci i Englezi pljačkaju samostane i kradu zlato. Želi
napuniti crkvene kovčege blagom iz Novog svijeta. Naravno, nije to rekao otvoreno - u svojim
pismima piše da želi privesti poganske duše Bogu i tako ih spasiti od vječnosti paklenog ognja.
Da bi to učinio, svima kojima je to potrebno priuštit će privremeni oganj na lomači.”
Zavlada stanka. Owen je začuo šuštanje tkanine kad se de Aguilar okrenuo prema njemu. Zatim
je začuo tih, elokventan glas: “Trebao bi biti oprezan, prijatelju moj. Mnogi od onih koji su umrli
nisu u vatre krvnika sa sobom ponijeli nešto poput lubanje od čistog kristala.”
Nije bilo nikakva upozorenja. Owen otvori oči i zagleda se u nevjerojatno plavetnilo neba.
“Koliko već dugo znaš?” upita nakon nekog vremena.
“Skoro tjedan dana. Ako se sjećaš, prije drugog, težeg udara tajfuna imali smo jednu mirnu noć.
Ispričao sam se i otišao s večere. Ne očekujem da mi oprostiš, ali moraš znati da ne mogu
riskirati vodeći svoj brod i ljude na neplanirani put u slabo mapirano područje ako ne znam zbog
koga ili čega to činim.”
“I tako si otišao u moju kabinu i potražio kamen?”
“Ležao je na otvorenom i čekao da ga pronađem. Nisam ga dotaknuo - takvo što bilo bi svetogrđe
- ali osjetio sam dobrodošlicu koju sam prije doživio samo od Gluhog Pedra, koji me podučio
svemu što znam o moru i koji me još uvijek dočekuje poput voljenog unuka kad god ga
posjetim.”
Owen lagano okrene glavu kako bi ga bolje vidio.
“Svi ljudi koje sam upoznao, izuzevši Nostradamusa, bojali su se kamena ili ga željeli
posjedovati. Jesi li ti još jedna iznimka, ili je lubanja izgubila moć upravljanja ljudskim
umovima?”
Zavlada tišina u kojoj se čulo samo pljuskanje valova po brodskom trupu. “Kad bih imao ženu
iznimne ljepote i mudrosti, u kojoj bi ti vidio sve za čime si ikad žudio u ženi, bi li mi je htio
oduzeti?” upita De Aguilar.
“Ne bih od tebe uzeo ništa, osobito ne slobodno srce koje je dragovoljno darovano tebi.”
“Zašto onda i ja ne bih postupio tako? Kamen je očito tvoj, na sve načine. Nije stvar u tome da mi
nije poželjan - izabrao sam da ga ne želim.”
“Tvoj integritet posramio me. Ti si kapetan ovog broda i dugujem ti svoj život. Povrh toga, vidio
sam kako postupaš prema svojim ljudima i poštujem svaki aspekt onoga što činiš. Ne bih krio to
znanje od tebe, ali...”
“Ali teško je znati komu možeš vjerovati, znam ja to. A možda nisi htio tako opteretiti
prijatelja?”
Owen nije razmišljao o Fernandezu de Aguilaru kao o prijatelju, niti je smatrao da ovaj razmišlja
o njemu na taj način. Sada, kad je to izgovoreno i nakon svega što se upravo dogodilo, vidio je da
je njihovo prijateljstvo stvarno, i mogao je pratiti njegov rast kroz niz nevažnih ali smislenih i
poštenih razgovora, kroz spor, kultivirani rast njegova poštovanja.
Kao što se nekoć pribojavao, popustio je nastojanju da se pridobije njegova naklonost, i nije to
požalio. “Zašto si to učinio?” reče Owen - i bio je zahvalan što se de Aguilar nije pravio da ne
razumije.
“Spasio si mi život, nije li to dovoljan razlog?” Španjolac slegne ramenima. “Na površini
izražavaš naivnost kojoj je lako povjerovati, no ispod toga krije se snaga koja vrijedi tucet
taština.”
“Nikada te neću voljeti kao što muškarac voli ženu.”
“To znam. Ne bih to ni tražio od tebe, pa čak ni želio - i ja ću jednog dana pronaći ženu. No
postoji i bliskost umova muškaraca podjednake smjelosti koja je možda i jednako vrijedna kao
spajanje mesa, a može potrajati duže od čarobnih dana tjelesne ljubavi. Nadao sam se da bismo
mogli podijeliti takvo prijateljstvo i da ćeš pritom otkriti da mi možeš ispričati onoliko o povijesti
svojeg plavog kamena koliko smatraš sigurnim.”
“Mogao bih... zaista, mogao bih.” Owen položi ruke na lice. Nije imao pojma koliko je u tom
trenutku izgledao mlado i nesigurno. “Cijeli život proživio sam noseći teret tog kamena. Volim
ga i volim sve što on donosi, ali ne bih taj teret olako prepustio drugome, osobito ne čovjeku do
kojeg mi je stalo. A opet... te večeri, kad sam došao objedovati, nisam ga ostavio na otvorenom -
sakrio sam ga kao i uvijek.”
“Kamen mi je dopustio da ga vidim?”
“Čini se da je tako.”
Zavlada tišina, narušena samo zvukovima probijanja broda kroz vodu i morskih valova. Opet su
se začuli krikovi morskih ptica, uporniji nego prije. Same ptice bile su blijede točke na obzoru.
De Aguilar posegne u košulju i iz unutarnjeg tajnog džepa izvadi nešto zlatno.
“Svećenik u Zami zove se otac Gonzalez Calderon. Po svim pričama, čovjek je fanatik koji uživa
u boli drugih i vjerujem da u njegovoj nazočnosti moramo biti vrlo oprezni. U najmanju ruku,
moramo se praviti da smo Božji ljudi. Ako te ne vrijeđa previše, možda bi mogao prihvatiti ovo?”
Maleno zlatno raspelo vrhunske izrade visjelo mu je s prstiju. “Pripadalo je mojoj majci”, reče
Fernandez de Aguilar jednostavno. “Ali može ga nositi i muškarac.”
Sunce je obasjalo križ koji se polako okretao na svježem povjetarcu i pretvorilo ga u maleni izvor
svjetlosti, puno snažnije nego što bi odražavao metal od kojeg je bio izrađen. Cedric Owen
posegne prema njemu, a plavi kamen, koji je zazirao od svakog drugog religijskog artefakta,
protiv ovoga nije imao ništa.
“Hvala ti”, reče Owen. “Bit će mi velika čast.”
10.

Zama, Nova Španjolska, listopad 1556

Na mirnome moru koje je svjetlucalo pod podnnevnim suncem, Aurora je polako klizila u
malenu prirodnu luku ispod grada zvanog Zama zbog pogleda koji se iz njega pružao na svitanje
dana.
Visoke bijele litice od vapnenca stajale su kao čuvari čistoće, privlačeći ih u grad veličanstvenog
krvavo crvenog kamena. Grad je s triju strana bio okružen zidinama, dok je s četvrte stajao
golemi, crveni, piramidalni toranj koji je bio svjetionik.
Ljudi su se na brodu poredali uz ogradu od pramca do krme. Olovom namočenim u mekani vosak
mjerili su dubinu i ispitivali narav morskog dna pod sobom. Štafeta tihih glasova slala je
izvještaje de Aguilaru, koji je stajao s Juan- Cruzom za kormilom: “Lijeva strana, krma, treći
čovjek, pet fatoma, pijesak.”; “Lijeva strana, pramac, četvrti čovjek, četiri i pol fatoma, nema
pijeska, vjerojatno kamen”; “Desna strana, pramac, prvi čovjek, tri fatoma, alge i blato.”
Iz takve nesigurnosti, oprezno se krećući pedalj po pedalj, kapetan je doveo svoj brod na mjesto
gdje ga je mogao sigurno usidriti i spustiti čamac u kojem će se on i njegovi najbliži suputnici
iskrcati na obalu.
Njihov dolazak nije bio neočekivan. Tijekom posljednjih sati, otkad su ugledali luku, vidjeli su i
sve veće mnoštvo domorodaca koje ih je čekalo. Ljudi su bili odjeveni u jarke boje poput ptica, s
mnogo zelenih pera zabodenih u vrhove slamnatih šešira, tako da je Cedric Owen, koji je predugo
bio na moru, zamišljao da su to žene koje nose robu za trgovinu.
No ubrzo je prestao s takvim maštarijama. Kad su se približili, bilo je jasno da ih čekaju
muškarci, te da su predmeti koje nose - oružje. Barem dvanaest muškaraca u prvom redu nosilo je
puške, i činilo se da se znaju služiti njima. Ostali su uglavnom nosili koplja ili duge drvene
toljage crnih rubova.
“Zovu ih maquahuilts”, rekao je de Aguilar tiho. Stajao je pokraj Owena na pramcu čamca s
namotanim užetom u ruci, spreman da iskoči na obalu. Iza njega je šest ljudi veslalo uvježbanim,
usklađenim pokretima. “Moj praujak opisao ih je kao najbolje ručno oružje koje je ikada vidio na
djelu. Izrađeni su od tvrdog drveta s oštricama od obsidijana na rubovima. Ratnici Maja nisu
krupni ljudi, pa udaraju držeći ih objema rukama, što im daje veći zamah i snagu. Pedru de
Moronu, koji se borio s Cortesom, jedna takva toljaga jednim je udarcem odrubila konju glavu.
Cortes je ponudio željezne mačeve domorocima koji su prešli na njegovu stranu, ali oni su
vjerovali da je njihov obsidijan oštriji i čvršći. Mrtvi konj dokazao mu je da su govorili istinu.”
“A sada čekaju da dokažu to i nama”, reče Cedric. “Teško ih je prebrojiti dok su tako nagomilani,
ali rekao bih da ih je barem triput više nego nas, a ne čini mi se da nam žele dobrodošlicu, ma
koliko njihova odjeća i perje bili šareni.”
De Aguilar mirno kimne glavom. “Onda ćemo umrijeti brzo, nakon što smo vidjeli osvit zore. No
to mi se više sviđa od alternative. Čovjek koji se sada probija između njih, odjeven u crno i s
obiljem srebra oko vrata, otac je Gonzalez Calderon. U njegovoj nazočnosti moramo se nadati da
će nam, ako im se ne svidimo, darovati domorodačku smrt brzim crnim kamenom, a ne europsku
smrt mučenjem i vatrom. Što kaže tvoj plavi kamen?”
“Da je blizu doma. Jedva čeka da izađe na kopno”, reče Owen, koji je zbog neobuzdanog
pjevušenja u glavi imao poteškoća s razmišljanjem. “Ne kaže mi ništa o tome kako će nas
dočekati kad ga odnesemo tamo. Hoćeš li ti dobaciti uže svećeniku?”
“Tko drugi?” upita de Aguilar cereći se. “Gledaj pažljivo i uči kako se nježno razgovara s
domorocima.”

Drveni dok bio je tako nov da se na njega još nisu popeli priljepci. Svećenik u crnoj halji stajao je
na njegovu rubu i prilično spretno uhvatio uže koje mu je bačeno. Dva domoroca stajala su na
korak ili dva iza njega. Jedino su oni od svog svojeg naroda imali hlače i košulje od obične,
neobojene tkanine i nisu bili naoružani.
Svećenik se nagnuo unatrag i napeo uže. Čamac dopluta do doka i udari o njega, a tada
Fernandez de Aguilar iskoči na drvene daske. Stajao je tako, lagano se ljuljajući, kao da ga još
uvijek pokreće more. Zatim, ispred svih njih, izvede najdublji, najsloženiji naklon što ga je
Cedric Owen ikada vidio.
“Gospodine, predstavljam vam sebe, Fernandeza de Aguilara, beznačajnog brodskog kapetana, a
sa sobom vodim senora Cedrica Owena, našeg brodskog liječnika i vrlo oštroumnog astrologa.
On dolazi s preporukom francuske kraljice glavom, Katerine de Medici. Preporučujem ga vama i
vašim prijateljima. Vi ste, naravno, otac Gonzalez Calderon, svećenik majke crkve u Zami u
Novoj Španjolskoj. Upravo smo jutros razgovarali o vama i o tome koliko će vam biti drago da
upoznate našeg cijenjenog putnika. Čekajte, postavit ćemo dasku, tako da dobri liječnik može
izaći na kopno.”
“Ne.”
Zavlada tišina koju se čak ni galebovi nisu usudili narušiti.
Svećenik je bio pravi bik od čovjeka, širokih leđa i trbuha, i sve su to bili mišići. Imao je debeli
vrat s nekoliko slojeva brade. Preko njegovih širokih prsa prekrivenih crninom ležalo je raspelo
od neobrađenog srebra, najveće i najteže koje je Cedric vidio u životu.
Njegova riječ zaustavila je cijelu luku. Praćen pogledima svih ljudi na čamcu, brodu i kopnu,
namotao je uže u ruci i bacio ga pod noge Cedricu Owenu.
Podigavši glas tako da ga svi mogu čuti, on reče: “Morate znati da smo imali epidemiju velikih
boginja. Prošla je, ali prije toga Bog je uzeo sebi više od polovine muškaraca, žena i djece našega
grada. Stoga smo oprezni od pridošlica koji bi nam mogli donijeti istu bolest, ili nešto gore. Može
li mi se vaš toliko cijenjeni liječnik zakleti u ime Božje da ne donosite takvu bolest?”
Svećenik se obratio de Aguilaru, ali njegov pogled, koji je počivao na Owenu, bio je užaren i
gnjevan, kao da su mu boginje obuzele mozak.
Iznenadni vrisak u glavi imao je drukčiji prizvuk od svih koje je Owen dotad čuo. Pokušavajući
mu izbjeći, bacio je pogled iza svećenika u crnoj halji na dvojicu domorodaca koji su stajali iza
njega...
... i zastao zato što nije mogao razmišljati.
Dva čovjeka iza svećenika bila su odjevena u obične hlače i košulje od neizbijeljena pamuka.
Obojica su bila svježe izbrijana, širokog lica i još širih očiju, guste crne kose koja im je padala
ravno na ramena. Muškarac s lijeve strane poigravao se malenim drvenim križem na prsima i
nezainteresirano gledao Auroru i njezinu posadu.
Muškarac s desne strane zurio je ravno u Cedrica Owena - a kroz njega, u plavetnilo
srco-kamena.
Owen nikada prije nije bio otkriven tako brzo i tako izravno. Oštar vjetar rezao mu je meso, kao
da mu je strgnuo odjeću i odnio i pola kože sa sobom.
U dugoj paralizi trenutka shvatio je da ovaj domorodac, u usporedbi sa svojim sudrugom, ima
stav i držanje ratnika. Široki cik-cak ožiljak, koji je izgledao kao da je načinjen namjerno, spuštao
se niz njegov lijevi obraz. Pogleda prikovanog na Owena, čovjek položi dva prsta preko ožiljka
pa okrene glavu.
Kad je skrenuo svoj istraživački pogled, vrisak u Owenovu uhu gotovo se posve utišao. Opet je
mogao čuti zvukove iz vanjskog svijeta, prije svega svećenika koji je govorio: “Senor Owen? Vi
ste liječnik i kartograf. Možete li se zakleti pred Bogom da vaš brod ne nosi nikakvu bolest?”
Svećenik je bacao sjenu poput planine. Bilo je lakše promatrati njega i njegovu krupnu tjelesinu i
razmišljati o prijetnji koju predstavlja i tako zaboraviti da ga je divljak s ožiljkom na licu jednim
pogledom skinuo do gola i opet odjenuo.
Čekali su njegov odgovor.
“Ne”, reče Cedric Owen. “Ne mogu obećati ništa, a zasigurno se ne bih zakleo u ime Božje.
Mogu samo reći da sam s tim ljudima proveo na moru dva mjeseca i da nije bilo nikakvih bolesti
osim uobičajenih tegoba s unutarnjim organima i jednog slučaja iščašenog ramena kad se čovjek
predugo držao za uže. Mogu reći da smo zastali u Panami kako bismo se opskrbili hranom i
vodom, i da smo na brod uzeli domorodačkog mladića koji se htio okušati u pomorstvu. Vjerujem
da bi, da na brodu postoji kakva bolest, on već obolio. Isto tako, da je on donio sa sobom kakvu
bolest, mi bismo do sada oboljeli. U tom smislu zaklet ću se kako god želite da nisam vidio ništa
što bi upozoravalo na bolest, ali ništa više od toga. Ako nas želite vratiti na more, s našim
spremištima punima oružja i baruta, olova i čelika, možete to učiniti. Siguran sam da će nas
podanici kralja Filipa u Campecheu dočekati dobrodošlicom.”
Nije planirao ništa od toga. Riječi su mu same izlazile iz usta i čuo ih je u isti trenutak kad i
ostali, s jednakim iznenađenjem.
Fernandez de Aguilar dobaci mu zapanjeni pogled, koji je postao zamišljen kad je svećenik
nakrivio glavu kao da se moli, a zatim rekao: “Dobro rečeno, Englezu. Da si se zakleo pred
Bogom da su tvoji ljudi čisti, dao bih vas pobiti i zapalio bih vaš brod na otvorenome moru.
Uništili bismo i dok, kao što smo bili učinili s posljednjim koji nam je donio zarazu.”
“I to bi bilo uzalud”, reče Owen. “Dovoljno ste se približili de Aguilaru da postanete izvor zaraze
kad bi on zaista nosio bolest. Vratili biste se među svoje ljude i proširili pošast kamo god pošli.”
“Ali ja se uopće ne bih vratio među njih. Moj službenik, Diego” - mahnuvši rukom pokaže
domoroca s ožiljkom na licu - “dobio je zapovijed da prereže vrat meni, pa sebi. Domingo” -
prstom pokaže tišeg od dvojice službenika - “on bi se utopio jer izabrao je takvu smrt. Kad bismo
mi nestali, drugi red ratnika vatrenim bi strijelama zapalio vaš brod. Niti jedno dijete neće rado
ubiti svojeg oca, ali oni bi me ubili na moju zapovijed - vjerujem u njih.”
Owen je vidio kako se izraz Femandeza de Aguilara izoštrio. “Ovi ljudi smatraju vas ocem?”
upita on.
Lice Gonzaleza Calderona bilo je nečitljivo. “Ja sebe smatram njihovim ocem pod Bogom”, reče
on. “Vjerujem da će vam, ako im kažem da ne nosite boginje nego darove i znanje koji će nam
pomoći da nadoknadimo gubitke, dopustiti da pristanete sa svojim brodom. Ono što će se
dogoditi nakon toga, u Božjim je rukama. Ne mogu vam jamčiti sigurnost ništa više nego što vaš
liječnik može jamčiti zdravlje vaših ljudi.”
11.

Bedeov koledž, Cambridge, lipanj 2007.

Jedna peteljka bijelih ljiljana, zaostala od vjenčanja, krasila je niski stol od jasenovine u
Kitovoj “riječnoj” sobi. Naime, zahvaljujući tudorijanskoj građevinskoj vještini, više od pola
sobe visjelo je nad rijekom Camom. Kroz prozore s tri strane ulazila je svjetlost jarkog ljetnog
sunca. zelena rijeka tekla je ispod sobe. Kroz otvoreni se prozor miris gotovo ustajale vode
miješao s kratkotrajnijim, šarenijim mirisom cvijeća razbacanog po sobi, koje su prijatelji poslali
kako bi Kitu zaželjeli dobrodošlicu iz bolnice.
Budući da su mu bili prijatelji, bili su dovoljno razumni da ne budu ondje na dan kad se vratio
kući. Stella mu je pomogla da izađe iz vozila hitne pomoći na dvjema štakama i da se popne uz
stubište do širokog, osvijetljenog prostora koji je nazivao svojim domom.
Stajao je ljuljajući se kod stola s cvijećem; pozornost mu je privukla rijeka koja je tekla pod
prozorom. Zeleno-siva voda sporo je tekla, a zbog bljeskanja zraka nad rijekom i trikova
svjetlosti i stakla, učinilo mu se da veći dio sobe viri nad vodom, da soba sama lebdi - “između
neba i vode”, kao što su tudorijanski graditelji i željeli.
Okrenuo se oko sebe, gledajući nebo i tanke pramenove oblaka, i sparušenu travu Midsummer
Commona, napučenu rijeku, prepunu turista u čamcima i zakašnjelih studenata koji slave
polaganje ispita, savršeni travnjak izdvojenog Lancastrian Courta, s brončanom statuom monarha
Plantageneta, čiji je sin osnovao Bede u znak zahvalnosti i sjećanja na očevu pobjedu nad
Francuzima kod Crecyja 1346.
Stella je gledala Kita kako se vraća svojoj sobi, i samome sebi, i sjećanju na ono što je bio i što je
postao. Štake su mu se zaustavile. Pogledao ju je svojim zeleno-smeđim, nemirnim pogledom,
punim novih strasti koje nije mogla pročitati.
“Sjećam se ljiljana”, reče on.

Nije se mogla pokrenuti. Znoj joj se hladio na stražnjem dijelu vrata. Od trenutka kad ga je
dočekala u bolničkom dvorištu, bio je hladan i povučen i drukčiji od čovjeka kojeg je mislila da
poznaje.
Sada je vidjela kako se priprema reći joj nešto što ona nije željela čuti.
Lice mu je bilo nalik na Harlekinovo: na jednoj strani puno zelenih masnica i ukočeno, a na
drugoj bijelo i pokretno. Natjerao se nasmiješiti joj se tom polovicom. “Trebala bi me ostaviti -
sada, dok su nam sva sjećanja još uvijek lijepa.”
Njegov ugodni duboki glas bio je izlomljen i prelijevao se preko rubova. Čuo je to i žmirnuo.
Nije skretao pogled s njezinih očiju.
“Nemoj...” Plakala je, premda je samoj sebi obećala da neće. “Neću otići. Ne možeš me
natjerati.”
“Mogu te zamoliti. Zbog nas oboje.”
“Ne misliš to stvarno. Oženio si se mnome prije manje od mjesec dana; ja sam se udala za tebe.
Ovo nije vrijeme za odustajanje.”
On se namršti i odmahne glavom. Nesigurnim rukama držao je štake. Željela mu je prići i uhvatiti
ga, pronaći mu stolac, posegnuti za električnim invalidskim kolicima i pripremiti ih za njega,
sjesti i spavati i osjećati se kao kod kuće i ne brinuti se. Nije mogla učiniti ništa od toga dok ne
utvrde budućnost u koju su oboje mogli vjerovati.
Tijelo mu nije reagiralo onako kako je htio. Slegnuo je samo jednim ramenom. “Ne želim biti s
tobom kao manje čovjek nego što sam bio.”
“Bože, Kit...” Obrisala je lice nadlanicom i potražila rupčić u džepu svojih kratkih hlača.
On nije bio ono što je bio nekada, to je bilo nepobitno. Ipak, nije bio onako loše kao što su
bolničari mislili nakon prvog pregleda. Činjenica da je mogao hodati bila je čudo moderne
znanosti i svjedočanstvo terapeutske vrijednosti intravenoznog deksametazona, primijenjenog u
dovoljnim dozama da utopi slona - tako joj je barem rekao liječnik iz jorkširske bolnice, i još
jednom, pažljivo birajući riječi, tim neurologa iz Addenbrookea u Cambridgeu. Oni su proveli
vlastite preglede magnetskom rezonancijom i CT-om i zaključili da su im poslali pogrešne
snimke, ili da su bogovi speleologije bili nevjerojatno dobrostivi što su doktora Christiana
O’Connora probudili iz kome tako brzo i s tako malo oštećenja.
No nisu mogli nastaviti s čudima i vratiti joj ga posve izliječenog. Poslali su ga kući napola
zdravog. Bio je sklon tome da zaspi bez upozorenja, mogao se smijati samo s pola lica, nije
mogao posve pokretati lijevu nogu, a samo se djelomice služio lijevom rukom. Poslali su ga sa
štakama i invalidskim kolicima i s režimom fizioterapeutskih vježbi kako bi se nečim zabavljao i
kako bi se možda nastavio kretati prema ozdravljenju. Smatrali su da bi s vremenom mogao
odbaciti jednu od dviju štaka.
Nisu mogli biti sigurni hoće li ikada normalno hodati ili trčati, i hoće li mu se ikada pojaviti
osmijeh na gotovo plastičnoj bezizražajnosti lica nastaloj zbog paralize koja mu je pogodila lijevu
stranu tijela.
Nisu znali ni hoće li se ikada prisjetiti katedrale zemlje ili lubanje od bijelog vapnenca koju su
ondje pronašli, ili trčanja i puzanja niz ispust s dvjema svjetiljkama i pada koji je uslijedio nakon
toga, i hoće li to biti dovoljno jasno da uvjeri višeg inspektora Fleminga da ponovo otvori istragu
o pokušaju ubojstva. U tom trenutku jedva se sjećao pojedinosti s vlastitog vjenčanja.
Sjećam se ljiljana.

Samo su mu oči bile zaista žive. Nikad ih nije mogla do kraja pročitati, ali u njima je uvijek bio
bistar, oštar humor koji ju je privukao u njegov život. Sada su one bile štitovi koji su je držali
podalje od njega. Gledala ga je i nije imala pojma što misli ili osjeća.
“Znaš da sam u pravu”, reče on tiho.
“Ne znam.”
Ona u očaju posegne prema ruksaku koji je ostavila ispod stola. Imala je posve druge planove s
njim.
Jednom rukom otvori ruksak, izvadi bijeli kamen koji se mrvio i kojem je Kit posvetio svoj život,
i položi ga na stol. Bila je to obična, ružna stvar koja je sijala pahuljice vapnenaste prhuti po
daskama poda.
Nije osjećala ništa: nije bilo plave munje koja joj je pržila um, niti osjećaja novorođene, drevne
ranjivosti koja ju je tako ganula na vrištini kod Gaping Ghylla.
Tri je tjedna lubanja bila u njezinu ruksaku i nije ju ni vidjela ni čula. Nije se mogla natjerati da je
pogleda. Ni sada se nije osjećala bolje.
“Nisam ga bacila.”
“Očito.”
Lice mu se posve umirilo; sada je bilo simetrično. “Kako bi bilo da sjednem?” Zaljuljao se na
svojim štakama, opsovao i ukočeno prišao svojim invalidskim kolicima.
Željela je da mu bude drago zato što mu je pomogla. No njezinu je pomoć jedva tolerirao.
Dopustio joj je da ga dovede do kolica i smjesti onako kako je naučila u bolnici. Nije se opirao
kad mu je položila kamenu lubanju u krilo. U ledenoj tišini predugo je zurio u nju i kroz nju.
Kad joj se učinilo da bi pritisak mogao ubiti i njega i nju, on podigne glavu i uz škripanje i
cviljenje novih kotača približi se prozoru, odakle je mogao gledati vodu.
Stol od jasenovine stajao je između njih - bio je to svadbeni dar koji su kupili jedno drugome u
jednoj drugoj eri, kad su bili drukčiji ljudi. Ona sjedne na rub stola.
“Ako ti se ne sviđa, možemo je sada baciti u rijeku.”
“Hoćemo li nakon toga biti sigurni?”
“Je li stvar u tome? U našoj sigurnosti? Čini mi se da je dublje od toga.”
On iskrivi lice. “Netko me pokušao ubiti zbog toga, Stell. Koliko dublje od toga može biti?”
“Onda je baci.”
“Rekla si mi da si to već učinila.”
Nikada prije nisu se svađali. To oštro trvenje bilo je novo i neočekivano i zastrašujuće.
Osjetila je da steže ruke pa se natjerala da ih rastavi. “Tony Bookless rekao mi je da to učinim”,
rekla je. “Pokušala sam. Nisam mogla.”
“Ali navela si ga da povjeruje da si to učinila. I mene.”
“Onda sam još i lažljivica, povrh svega ostalog.” Ona se okrene. “Mislila sam da će ti biti drago.
Čuvala sam je kao iznenađenje za tebe, kad se vratiš kući. Hoćeš li me ostaviti zbog toga? Je li to
razlog za sve ovo?”
Nije mogla sjediti. Koračala je duž prozora, okrenuta leđima prema njemu. Gledala je studente
kako igraju rounders na suncem obasjanim livadama i željela da se može vratiti u prošlost i
promijeniti stvari. Triput je prošla cijelom duljinom prozora od dvanaest koraka prije nego što je
on progovorio.
“Nisi baš jako dobra lažljivica. Nije ti povjerovao da si ga bacila. Misli da si zaljubljena u kamen.
Čini se da on to radi ljudima. Zato umiru.”
Zvuk njegova glasa zaustavio ju je više nego ono što je rekao - mekani, grleni prizvuk koji nikada
prije nije čula. Ona se okrene. Oči su mu bile obrubljene crvenilom. Natjerao se da podigne
pogled prema njoj.
“Zar plačeš?”
“Trudim se ne zaplakati.”
“Oh, Kriste. Kit...”
Morala ga je podići iz kolica da bi ga zagrlila kako valja. U tom dugom trenutku bez riječi bilo je
više povezanosti nego što su uspjeli ostvariti u tri tjedna od nesreće.
Ispod bolnički čistog mirisa mirisao je isto kao i uvijek. Otvorila je njegovu košulju, pritisnula
nos u meku kožu ispod njegove ključne kosti i progovorila u meso i kost i srce ispod njih. “Kad ti
je Tony rekao?”
“Sinoć. Vratio se navečer, nakon što si ti otišla.” Njegova ruka poigravala se s njezinom kosom,
netom ošišanom zbog njegova povratka kući. Bila je kraća nego prije - na vrhu je bila kraća od
duljine prsta. Raskuštrao ju je i poljubio u tjeme i mogla je osjetiti onu polovicu njegovih usta
koja je funkcionirala kako treba.
“Obećao sam mu da ću te navesti da je uništiš.”
“Kit, ja...”
“Što je bilo glupo, budući da nisam prije toga razgovarao s tobom, znam to. Ali ne želim da
pogineš, Stell. Izgubio sam tako mnogo jureći za vlastitom iluzijom. Ne želim izgubiti i tebe. To
ne bih mogao podnijeti.”
Ona podigne glavu s njegovih prsa. “Zašto bi me izgubio?”
“Zato što Cedric Owen svoju pjesmu nije napisao samo radi umjetnosti, napisao ju je kao vodstvo
i upozorenje.”
On sklopi oči i progovori prema sjećanju.
“'Pronađi me i živi, jer ja sam tvoja nada na kraju vremena.

Čuvaj me kao što bi čuvao vlastito dijete.

Slušaj me kao što bi slušao ljubavnicu.

Vjeruj mi kao što bi vjerovao svojem bogu, tko god on bio.'”

On otvori oči. Pogled mu je bio zeleno-smeđ i neproziran. “Čuvaj me kao što bi čuvao vlastito
dijete. Slušaj me kao što bi slušao ljubavnicu. Činiš li to?”

Nije ništa rekla, nije bilo potrebe za tim. Kit ju je još uvijek čitao kao knjigu, iako ona više nije
mogla njega. Uhvatio je njezine ruke, povukao je i zagrlio, tako da su njegove oči bile sve što je
mogla vidjeti, raširene u iskrenosti.
“Stell, svi koji su ikada držali u rukama taj kamen i čuvali ga, poginuli su. Nastradao bih da nije
bilo vode u špilji. Ti si u većoj opasnosti. Zaljubljena si u tu lubanju.”
Privukao ju je bliže, pa povukao vrhom prsta po luku njezina uha tako da joj se iskra spustila niz
kralježnicu, do same srži.
Tijekom protekla tri tjedna dala bi bilo što da može to osjetiti. Sada je uhvatila njegovo zapešće i
držala ga. “Kit, slušaj me. Nije kamen taj koji ubija ljude. Ljudi su ti koji žele ubiti da bi došli do
njega ili ga uništili.”
“Što od toga?” Njegova ruka ležala je nepomično u njezinoj.
“Ne znam. Vjerojatno i jedno i drugo. U špilji je lovac na blago htio uništiti kamen, ne tebe.
Zaista vjerujem u to.” Fokus joj je bio loš. Zurila je kroz prozor i vidjela samo nijanse zelene.
“Policija nam nije vjerovala. Misle da je ono što nam se dogodilo bilo nesreća. Služba spašavanja
nas je otpisala kao par turista koji se izgubio u novoj špilji.”
Kit se nesigurno nasmije. “Dakle, onaj tko je to učinio, još je na slobodi. On točno zna tko smo, a
mi nemamo pojma tko je on. Kriste, nisam to baš dobro izveo, ha?”
“Nisi...”
“Jesam. Ja sam uzrok svega. Moja iluzija, moja opsesija, moja ideja za svadbeni dar. Molim te,
ne pokušavaj i to opovrgnuti. Ako želiš nastaviti s time, od sada možeš preuzeti odgovornost, ali
odgovornost za dosadašnje događaje je moja. Dogovoreno?”
“Dogovoreno.”
“Hvala ti.” On nespretno okrene Stellu, tako da su oboje gledali kroz prozor, i prigrli je na prsa.
Student sa slamnatim šeširom odgurivao je motkom čamac uz rijeku, vodeći skupinu turista.
Pravio se važan i držao je motku jednom rukom, dok je u drugoj držao čašu punu šampanjca.
Glasovi Amerikanaca doprli su do njih - komentirali su ‘riječnu’ sobu dok su plovili ispod nje.
Šutnja je potrajala malo duže - bilo je to vrijeme da osjeti toplinu zbog nečega što je on rekao a
za što se mogla uhvatiti: Izgubio sam tako mnogo. Ne želim izgubiti i tebe. To ne bih mogao
podnijeti.
Čamac je klizio uz rijeku. Glasovi neznanaca izblijedjeli su. Slušajući njihove odjeke, dok joj je
led glodao želudac, Stella reče: “Ako ostaneš ovdje, a ja pođem otkriti svrhu lubanje, to ne znači
da te ne volim. To ne znači da si me izgubio. To znaš, zar ne?”
“Znam. A ti moraš znati da ako pođem s tobom, to ne znači da sam ljubomoran na kamen.” U
njegovu glasu zatreperi iskra smijeha, i još nešto, za što se morala napregnuti da čuje. On je
poljubi u tjeme. “Ti si vrlo hrabra žena. Jesam li ti rekao da te volim?”
“Nisi još od špilje.”
Naslonila je obraz na njegova prsa. Njegovo srce udaralo je o njezino. Ona podigne glavu.
Njegovo lice bilo je iznad njezina. Polako se sagnuo da je poljubi.
Potreba za snom uhvatila ga je ubrzo nakon toga, premda je to bio samo poljubac. Spustio se na
svoja kolica, a lice mu poprimi spokojan, dječji izraz. Stella je sjedila prekriženih nogu na podu
od hrastovine. Gledala je prema rijeci i pokušavala isprazniti um. Kamena lubanja ležala je na
niskom stolu od jasenovine između njih - bio je to neugledan, nimalo nadahnjujući komad
vapnenca, koji je mogao imati oblik ljudske glave bez mesa.
Ili je mogao biti komad kamena izvađen iz vapnenačkog jezerca u podzemnoj špilji.
Njezin um ostao je samo njezin - oprezna misao - osjećaj prisutnosti koja ju je napustila na rubu
jame u Yorkshireu bila je samo sjećanje, a čak se i ona gubila tako brzo da je sve moglo biti samo
proizvod njezine mašte, pojačan strahom od špilje.
Ona izvadi kamenu lubanju na jarko ljetno sunce, na mjesto gdje su se njezine sjene najbrže
raspale. Podnevni povjetarac podigao je miris spore riječne vode i donio sa sobom sporo
kvakanje divljih pataka i britko, samopouzdano izlaganje mladog turističkog vodiča koji je vodio
skupinu učenjaka turista.
“... riječne sobe, koje kao da vise nad rijekom Camom, jedinstven su primjer ove vrste ekstremne
tudorijanske arhitekture. Ovdje je neko vrijeme živio doktor Cedric Owen, najveći dobročinitelj
koledža i autor Owenovih računovodstvenih knjiga. Kasnije je u njima privremeno živio dramski
pisac i špijun, Christopher Marlowe, a priča se da je kralj Charles I. bio ovdje skriven osam noći
u kasnijim fazama Građanskoga rata. Odavde možemo krenuti okolo, do malog kamena na
vanjskim vratnicama Velikog dvorišta, koji označava mjesto na kojem je Owen umro na Božić
1588. Njegovo tijelo zakopano je u grobu siromaha negdje u blizini jama sa žrtvama kuge, ali
prije smrti on je...”
Glas mu je izblijedio u pozadinskom šumu poslijepodneva. Stella je oslonila laktove na koljena, a
bradu na vrh isprepletenih prstiju, i spustila oči na razinu očiju lubanje.
“Prije smrti Cedric Owen sakrio te na mjestu gdje su vrijeme i tvrda voda mogli zauvijek sačuvati
tvoju tajnu. No netko je toliko htio da te nađemo da je uzurpirao Owenove rukopise i tamo ubacio
svoju šifru. Ono što tražiš leži skriveno u bijeloj vodi. Zašto su to učinili?”
Zašto?

Kit se to zapitao prvi, kad je analizirao knjige i otkrio da su napisane dvama različitim
rukopisima. Bio je to jedini put u godinu dana, koliko ga je poznala, da je bio nemiran. Koračao
je pokraj velikog prozora, provlačeći prste kroz kosu.
“Zašto? Sve što znamo o Cedricu Owenu kaže nam da je bio čestit, častan čovjek. Sve drugo
isplanirao je tako pozorno - sakrio je novac i knjige, ostavio je pismo kod odvjetnika koje se
trebalo otvoriti stoljeće nakon njegove smrti, tako da nije bilo šanse da Kruna konfiscira njegovu
imovinu. Ostavio je upute da kada situacija bude sigurnija, pronađu računovodstvene knjige,
donesu ih u koledž i učine dostupnima javnosti u svakom trenutku, ‘sačuvane od svake štete, i
stavljene na raspolaganje svakomu tko ih želi vidjeti u svrhu osobnog ili akademskog
izučavanja.’ Točno je znao koliko će unaprijediti akademski status koledža. Ako su sve lažne,
mora postojati razlog za to.”

Cijelog tog dana padala je kiša, a nad Camom se spustila gusta magla. ‘Riječna’ soba balansirala
je na rubu, mjesto sivo-zelene svjetlosti i hipnotičkog bubnjanja vode o vodu.
Ne razmišljajući previše, Stella reče: “U tekstu je jamačno skriveno još nešto. Ti si kriptograf.
Imaš sve na disku - zašto ne razlomiš brojeve da vidimo što će proizaći iz toga?”
Skakutao je po sobi i poljubio je u čelo; suha toplina njegovih usana ostala je u njoj duže od
nasmijanoga irskoga glasa. “Jesam li već spomenuo da si genijalka?”
Stella ga je tada već poznavala godinu dana, i voljela ga pola tog razdoblja, ali tek je počinjala
upoznavati čovjeka ispod glasa, u njegov um iza očiju. Ponudila je pomagati mu u potrazi za
kodom zbog mogućnosti da proučava Kita, kao i iz znatiželje zbog skrivenog teksta.
Ona je bila astronom. Nije znala ništa o povijesti, ali predala je svoju radnju i čekala da je pozovu
na obranu, i vrijeme joj je ležalo teško na rukama. U tjednima koji su uslijedili naučila je više o
engleskoj povijesti nego tijekom svih napola odslušanih predavanja u školi. Otkrila je da joj se
sviđa. Dok je Kit lomio brojeve u stupcima izvještaja, Stella je uzela tiskane kopije originalnog
teksta i učila čitati težak, vitičasti rukopis.
Tjednima poslije, nakon beskrajne - i besplodne - numeričke analize cijelih brojeva, kad je već
sanjala stisnuti, skučeni elizabetanski rukopis svaki put kad bi sklopila oči, Stella je na
posljednjim stranicama posljednje knjige vidjela mrlje i pogreške koje nisu, kao što se uvijek
pričalo, bile posljedica pisanja na brodu nego namjerno maskiranje poznate stenografije.
Trebalo joj je manje od dva sata da načini prijepis, a pola tog vremena provela je u knjižnici,
tražeći bilješke koje su je dovele do suvremenih prijevoda stenografije Johna Deeja.
Ono što tražiš leži skriveno u bijeloj vodi...

Stella je pronašla tekst. Kit je bio taj koji je shvatio da ih tekst vodi prema izgubljenom
srco-kamenu Cedrica Owena, on je bio taj koji je provodio dane čitajući biografije Cedrica
Owena da bi pronašao mjesta na koja se kodirani tekst možda odnosi, on je bio taj koji je iskopao
mape i najstarija istraživanja, on je bio taj koji je proučavao Google mape dok mu oči ne bi
ispale, on je bio taj kojemu je bilo toliko stalo da isplanira putovanje i ostvari ga. Sada, kad je
smrt prijetila i jednom i drugom, on je bio taj koji je preuzeo odgovornost.
No Stella je zaronila u bijelu vodu i izvadila ružnu masu bijelog vapnenca, Stella ju je zavoljela i
imala neodgovorena pitanja koja su je izjedala u snu i zasjenjivala joj dan. Zurila je isprazno u
nju.
“Što propuštam?”
Kitov laptop ležao je pod niskim stolom od jasenovine: bio je on spremište cijele Owenove
arhive, kao i stotina dosjea neuspjelih pokušaja odgonetanja kriptografije, i jedan uspjeli pokušaj.
Vadeći taj dosje na zaslon, skočila je na stih koji je Kit zapamtio.
Pronađi me i živi, jer ja sam tvoja nada na kraju vremena.
Čuvaj me kao što bi čuvao vlastito dijete.

Slušaj me kao što bi slušao ljubavnicu.

Vjeruj mi kao što bi vjerovao svojem bogu, tko god on bio.

Slijedi stazu koja je ovdje pokazana i budi sa mnom u određeno vrijeme, na određenom mjestu.

Tada učini kao sto proriču čuvari noći.

Nakon toga, slijedi svoje i moje srce, jer ona su jedno.

Nemoj me iznevjeriti, jer čineći to, iznevjerit ćeš sebe, a i sve svjetove čekanja.

Žvakala je olovku. “Čuvala sam te kao što bih čuvala dijete. Slušam te na sve načine koje znam.
Spremna sam ti vjerovati ako mi daš nešto čemu mogu vjerovati, i nisam te ubacila u Gaping
Ghyll, što mora biti neki plus za naš odnos. Slijedila bih stazu koja je ovdje pokazana kad bih
imala pojma gdje se nalazi bilo što korisno...”
Nije joj plavetnilo rasvijetlilo um, nego jedna jedina iznenadna misao. “Stella Cody, ti si
idiotkinja. I to slijepa idiotkinja.”
Odgurnula se od stola i potrčala prema stolu u udaljenom kutu sobe gdje je Kit držao sve svoje
dosjee, s urednošću koja je graničila s patologijom, ali je ipak značila da može pronaći bilo što,
ako zna što traži.
Sada je točno znala što traži - izvukla je kutiju punu tiskanih kopija prvih triju računovodstvenih
knjiga. Bio je tu notes i nova olovka, i ona sve to odnese do svojeg mjesta kod prozora. Zastala je
i poljubila Kitovu nadlanicu u prolazu.
“Ako te ikad opet optužim da si zbog pedantnosti definitivno analan tip, molim te, podsjeti me na
ovo.”
Rekla je to tiho i nije se probudio ni tada, niti kasnije tijekom poslijepodneva, dok je ona sjedila u
neurednoj kaskadi papira i skeniranih slika i postavljala si pitanja koje si prije nije postavila.
Možda je pronašla početak odgovora.

“Halo? Ima li koga kod kuće?”

Sunce se spustilo daleko na zapad, šaljući jantarnu svjetlost koja se odbijala od rijeke. Povjetarac
je bio hladniji i manje sparan. Turistički vodič i posjetitelji učenjaci odavno su otišli. Patke su se
premjestile uzvodno, tražeći hranu od turista u kafiću na mostu Magdalene. Stella je sjedila
prekriženih nogu u večernjoj svjetlosti žvačući olovku i zapisujući bilješke u svoj A4 notes.
“Zar nisam dobrodošao?” Zbijena prilika ušla je kroz vrata, puštajući propuh koji je podigao rub
papira.
“Gordone! Naravno da si dobrodošao. Uđi...”
Profesor Gordon Fraser, član Kraljevskog društva i prvi kandidat za položaj rektora Bedea u malo
vjerojatnom slučaju da Tony Bookless napusti taj položaj, bio je sedimentarni geolog i
međunarodno poznat speleolog. Bio je on i jedan od Stellinih najbližih prijatelja u Cambridgeu.
Bio je on nizak, širok čovjek s bradom nalik na mrkvu koja je stršila pod kutom s njegove donje
usnice, i sa žilavim spletom tetiva koji se isticao na njegovim ramenima poput užadi. Kosa mu je
bila raskuštrana u divljim kovrčama na kojima bi mu pozavidjela svaka žena. Nosio je majicu
Alpinističkog i Speleološkog kluba iz Cambridgea, na kojoj je bio otisnut popis prvih spuštanja u
špilje u koji bi bilo teško povjerovati da Stella nije bila s njim u posljednjem od tih spuštanja i da
nije znala da su se i ostala stvarno dogodila.
Govorio je engleski s akcentom sjeverozapadne Škotske i znalo se da katkad nosi kilt, iako je
Stella samo jednom svjedočila tomu, i to prije tri tjedna, kad je Patuljak Gordon bio drugi
svjedok na njezinu vjenčanju.
Sada je nespretno stajao na pragu, držeći buket frezija i vireći kroz vrata. Kamena lubanja nije
mu bila na vidiku. Stella prebaci preko nje svoj ruksak, pa ustane.
“Žao mi je, izgubila sam se u knjigama. Skuhat ću ti kavu i onda ćemo vidjeti želi li se Kit
probuditi. Bilo bi mu žao da propusti tvoj posjet.”
“Kit je budan”, progovori Kit iz svojih kolica pokraj prozora.
Govorio je lijeno i nerazgovijetno, zbog čega je bilo nemoguće znati je li još uvijek napola u snu
ili je bio budan protekla tri sata. Kotači na baterije okrenu kolica, popraćeni zujanjem. On slegne
zdravim ramenom.
“Žao mi je.” Odgovorio je njezinu upitnom pogledu. “Trebao sam nešto reći prije. Bilo mi je
lijepo gledati te kako radiš.”
Njegov zbrkani pogled susretne se s njezinim, govoreći joj i druge stvari: da je i on uživao u
svojoj samoći, da mu je trebala sloboda da jednostavno sjedi, da su postojali dijelovi njega koje je
morao čuvati za sebe, ali da mu je žao zbog toga.
“Moram piškiti. Ako pristaviš kavu, možda ću završiti dok bude kuhana, a onda nam možeš
pokazati što si otkrila u knjigama Cedrica Owena”, reče on vedrim glasom.
Kuhinja je bila smještena u kutu prostorije - zaostatak tudorijanskog planiranja koje nije smatralo
da bi se vrućina ognjišta trebala odijeliti od spavaće ili radne sobe.
Dok ga nije bilo, Stella je sporo pripremala kavu. Zamolila je Gordona da samelje zrnje dok ona
kuha mlijeko u tavi s debelim dnom. Razgovarali su o špiljama koje su oboje poznavali, ne o
nesreći - o tome su dovoljno razgovarali uz Kitovo uzglavlje tijekom triju tjedana prije nego što
je došao kući.
U tom su razdoblju drugi speleolozi prošli njihovom rutom u oba smjera i mapirali je - slike na
internetu prikazivale su katedralu zemlje s lusterima od stijena s kojih je kapala voda.
Antropolozi su već proučavali špiljske crteže, imenovali ih, klasificirali i razotkrivali njihove
tajne.
Kitova kolica škripala su iz spavaće sobe i iz kupaonice iza nje. Presvukao je majicu i namočio
kosu, koja je bila raščupana i više smeđa nego zlatna. Stella je primjećivala te stvari kao i prije
mjesec dana, ali s drugom vrstom brige.
“I tako?” Smjestio se kod prozora koji je gledao na tri strane i stopalom gurnuo niski stol.
“Provela si tri sata nesmetano proučavajući računovodstvene knjige Cedrica Owena. Što si
otkrila?”
Nije bila spremna. Dio nje htio je dovršiti istragu, kvantificirati rezultate, možda čak i dešifrirati
njihovu poruku.
Strpljivo su je čekali - dvojica od trojice ljudi kojima je vjerovala najviše na svijetu. “Ne sviđa mi
se što to moram reći, i nisam sigurna mogu li se natjerati da se suočim s njim, ali Tony Bookless
trebao bi biti ovdje.”
Znajući da je lažljivica, ipak je u tjednu od njezina povratka kući odobrio da je se financira kao
znanstvenu novakinju. Savjest ju je neprekidno bockala poput igle u pozadini uma.
“Zapeo je na sastanku Starih škola”, reče Gordon. “Završit će tek nakon formalne večere.”
Obavio je svoje debele prste oko šalice koju mu je Stella dala i isturio bradu prema njezinim
bilješkama. “Gledao sam te kroz prozor preko Jesus Greena. Bila si udubljena u nešto za što se
nije činilo da može čekati do tada.” Kada mu nije odgovorila, on upita: “Što si pronašla, curo?”
Ona promiješa svoju kavu, pogleda Kita i pokuša zaboraviti Tonyja Booklessa.
“Pronašla sam drugu šifru u računovodstvenim knjigama. Onu koja je ‘pokazana unutra’.”
To je trebalo izreći uz blještava svjetla i fanfare. No pratili su je zvukovi sukoba nekolicine
pataka i slabašan, visok krik izgubljenog djeteta na riječnoj obali.
Smiješeći se široko s pola usta, Kit reče: “Zato postoje trideset i dva sveska, ne samo jedan. Ti
pametna, pametna djevojko. Učinilo mi se da je to golem posao za dva čovjeka, samo zato da bi
nam ostavili jednu stranicu loše sročene poezije. Što nam kazuje?”
“Ne znam. To su hijeroglifi. Provela sam pola poslijepodneva na internetu pokušavajući otkriti
što je to. Gledaj...”
Ona složi svoje bilješke i položi ih na stol.
“To je poput stenografije - na svakoj je stranici šest oznaka koje izgledaju kao da su nastale
slučajnim klizanjem olovke, no ove su bolje skrivene, a krajnji rezultat je zakučastiji. Nalazi se u
svim knjigama. Pogledajte dno stranice...” Nasumce je izabrala svezak i povukla prstom ispod
rečenica.

21. kolovoza 1573., Imagiju, sinu Diega, za: 2 ulovljena fazana: 2d

“Ako pogledate pažljivo ispod brojke 3 u godini, ispod slova ‘s’ u riječi ‘sin’ i ispod slova V u
‘ulovljena’, možete vidjeti vitice i linije. Ako ih kopiram na drugu stranicu...” Ona položi list
tankog papira na tekst i iskopira oznake. “A zatim to ponovim za sljedeći red...”

22. kolovoza 1573., ocu Calderonu, za: rentu za 2 osobe, tj. mene i don Fernandeza

Dok je govorila, Stella je tražila oznake i kopirala ih. “Time završava ova stranica. Još nije
pretjerano razumljivo.”
“Ovo su besmislice.” Kit podigne papir, ispruži ruku i pogleda ga, mršteći se.
“Nema niti jedno obilježje stenografskog zapisa.” Glas mu je bio nerazgovijetan od spavanja.
“To je zato što to nije stenografski zapis.” Stella uzme stranicu i izabere još tri. “To je
kompozicija. Ako spojimo stranice u grupe od po četiri i spojimo ove točkice u donjem lijevom
kutu...” Ona zagrize zubima jezik i spoji stranice. “Imamo čaroliju ljudske komunikacije.
Vidite?”
Četiri stranice papira spojile su se u niz čudnovatih, vitičastih znakova, napola vidljivih ljudi s
naočalama i životinja, zjapećih usta i sunca i drveća i mjeseca i sklupčanih zmija i jaguara, i ništa
od toga nije bilo razumljivo.
“Kriste.”
Stella nije često vidjela Gordona bez riječi. Bilo je lijepo vidjeti ga u takvu stanju.
“Na svakoj stranici, od prvog do posljednjeg sveska, nalaze se oznake i točke spajanja. Ne
shvaćam zašto ih nismo vidjeli ranije.”
“Nismo gledali”, reče Kit. “A sada gledamo. Barem ti gledaš.” Nagnuo se opasno daleko,
nespretno petljajući sa stranicama na niskom stoliću za kavu. “Iako sam ja očito previše zbunjen
da bih vidio ono očigledno - ne razumijem ništa. Gordon, koji je mudar i učen i kojem mozak nije
pretvoren u prašinu, nesumnjivo će uspjeti u onome u čemu ja nisam. Gordone?”
On vrlo spretno doda niz od četiriju stranica zbunjenom Škotu, koji ih prouči jednu po jednu.
“Možda. Možda ne.” Gordon vrati stranice Stelli. “Možeš li mi to opet pokazati?”
Izabrala je druge stranice, s drugim oznakama. Njoj je sve to bilo vrlo vidljivo. Uzela je debelu
olovku i brzo ih označila na svakoj stranici, pratila njihov niz, spojila ih i naposljetku nacrtala
znakove.
“Nalaze se u blokovima po dvanaest”, reče ona. “Skenirala sam ih u laptop i usporedila s nekim
simbolima na internetu. Mislim da je riječ o starim simbolima Maja. Možda su Olmeci, ako ćemo
baš cjepidlačiti, ali Cedric Owen proveo je u zemljama Maja trideset i dvije godine svojeg života,
pa bih se kladila na to.”
“Možeš li ih pročitati?” upita Gordon.
“Šališ li se? Nema šanse. Možda bih mogla naučiti, ali trebale bi mi godine. Treba nam netko tko
je vješt u tim stvarima.”
“Vjerujem da je takvih ljudi vrlo malo, a još i manje u Engleskoj, ako govorimo o osobi kojoj
možemo vjerovati da neće to otkriti cijelom svijetu prije nego što budemo spremni.” Kit ju je
gledao onako kako ju je gledao nekada. “Ali ti si pronašla nekoga tko sve to zna?”
Ona se naceri. “Možda. Upisala sam pojam ‘lubanja’ u Google, a zatim i ‘majanska’, i dobila
pola milijuna navoda besmislica o kraju svijeta. Zatim sam dodala ‘Cedric Owen’ i suzila navode
na dvije stranice. Svi su na kraju vodili do profesorice Ursule Walker iz Instituta majanskih
studija, koji je dio sveučilišta Oxford. Žena je nevjerojatna: Institut je smješten u njezinu domu,
tudorijanskoj farmi u oksfordskom kraju. Njezina obitelj još od pamtivijeka ondje posjeduje
zemlju, a to je slučajno i mjesto na kojem su nađene Owenove računovodstvene knjige, pa bi se
moglo reći da ima nekakav obiteljski interes. Diplomirala je antropologiju...”
“Na Bedeu?” upita Kit.
“Naravno, a tada je, ako Google ne laže, provela četiri poslijediplomske godine pišući konačnu
biografiju Cedrica Owena - s Tonyjem Booklessom.”
Gordon se udari rukom po glavi. “Učinilo mi se da sam već čuo za to ime.”
“Tako je. No nije se zadržala na tom području pa su je svi zaboravili. Njih su dvoje doktorirali
zajedno, a zatim krenuli svaki svojim putem: on je otišao u vojsku i postao vojni povjesničar, a
ona terenska antropologinja. Sudeći po njezinim radovima, rekla bih da je mnogo duže od nas
tražila kamenu lubanju i pokušavala otkriti čemu služi. Jedini je problem u tome što je tijekom
toga postala domorotkinja.”
Kit zakoluta očima. “U kojem smislu?”
“U svakom mogućem. Imenuj neko obilježje domorodaca - i ona ga ima. Koliko vidim, provela
je najmanje pola života na terenu. Pogledajte...”
Stella podigne poklopac laptopa i okrene zaslon tako da su ga obojka mogli vidjeti. S računala ih
je oštrim pogledom promatrala preplanula žena šezdesetih godina. Iza nje se vidjelo gusto
zelenilo.
Gordon okrene zaslon kako bi bolje vidio. “Ovo mi više sliči prašumi nego terenu.”
“To je posljednje putovanje na Yucatan u lipnju 2005.”, reče Stella. “Nažalost, ne mogu pronaći
fotografiju iz 2006., kada je zimu provela u ledenim pustošima arktičke tundre drogirajući se
urinom sobova s Laponcima iz Finske.”
“Stella?” prvi put nakon špilje Stella je vidjela Kita kako se smije. Srce joj je zaigralo.
Ozbiljna lica, ona reče: “Čini se da je to dobro poznata procedura u modernoj kulturalnoj
antropologiji. Sobovi jedu halucinogene gljive i pišaju visokooktanski urin. Pastiri jedu žuti
snijeg, a zatim njihovi šamani čine ono što već čine da bi svi bili sretni.”
Opustila se i osjetila kako joj osmijeh rasteže uši. “Što ćeš drugo raditi kad u dvadeset četiri sata
imaš trideset sekunda danjeg svjetla, a temperatura je dovoljno niska da se mačkama smrzavaju
jaja?”
“Možda ostati kod kuće gdje je toplo i sigurno, kao i mi?” reče Gordon slabašnim glasom.
Stella se nasmije. Zvučalo je to nepromišljeno i blesavo, ali nije marila. “Kao čovjek koji se sam
popeo na vrh Greasepaint Chimneyja, ti teško možeš govoriti o ostanku kod kuće i sigurnosti,
Gordone Fraseru.”
“Istina.” Žvakao je rub palca. “Ako se skinula sa soka sreće, može li prevesti novu šifru?”
“Mislim da može. Poslala sam joj e-mail. Pozvala nas je da je posjetimo sutra. Na Institutu se
održava konferencija, ali završit će u rano poslijepodne.” Nas. Dok je govorila, Stella je
promatrala Kita. Unatoč smijehu, još ga nije mogla pročitati. Vidio je kako ga gleda i nasmiješio
se svojim neujednačenim osmijehom. On vrlo pažljivo posegne prema stolu i otrgne cvijet bijelog
ljiljana.
Sjedila je vrlo mirno dok je manevrirao svojim kolicima do nje i zadjenuo joj cvijet iza uha.
Položivši joj ruku na rame, on reče: “Slijedi stazu koja je ovdje pokazana i budi sa mnom u
određeno vrijeme, na određenome mjestu. Došli smo dovde. Želimo li biti u određeno vrijeme na
određenome mjestu?”
Poželjela je glasno klicati od sreće.
“Moramo ih najprije pronaći. Zato idemo Ursuli Walker.”
“Znajući da će netko pratiti svaki naš korak?”
“Moramo biti oprezni - to već znamo. A kamen će nas upozoriti bude li stvarne opasnosti.
Moramo vjerovati u to.”
Do tog trenutka nije spomenula kamen. Kit je pogleda iznenađeno. “Dakle... možemo li pokazati
Gordonu što imamo?”
“Ne vidim zašto ne bismo.” Pripremajući teren, Stella reče: “Gordone, mislim da ti želimo nešto
pokazati.”
Zavlada kratka tišina. Gordon je bio dovoljno razborit da ostane šutjeti, a Stella se pripremi za
snažno negodovanje kamene lubanje - koje se nije dogodilo.
Naprotiv, negdje u dalekom plavetnilu ljetne večeri osjetila je prve naznake povezanosti:
svjesnost, buđenje i slabašnu, nesigurnu ljubav.
“Hej... To je lijepa stvarčica.”
Gordon je sjedio na podu nasuprot njoj, dodirujući je koljenom, ali nije dodirivao kamenu
lubanju. Ona ju je podignula kao što bi podignula novorođenče, i okrenula je tako da on može
vidjeti svaki dio. Nije mu dopustila da je dotakne - nova veza bila je još prekrhka za to. Nije ni
pokušao - sjeo je na ruke i promatrao s tihim strahopoštovanjem.
“Možeš li je očistiti?” upita ona. “Možeš li učiniti nešto da skineš vapnenac i vratiš je u stanje u
kakvom je bila dok ju je posjedovao Cedric Owen a da je ne oštetiš?”
Gordon je pogleda ispod svojih gustih obrva nalik na gusjenice. “Možemo pokušati. No tada ćeš
je teže sakriti, ali bit će vrlo lijepa za gledanje.”
On pogleda na sat, pa u sunce, pa u njih oboje, i na kraju samo u Stellu. “Ti i ja mogli bismo
možda poći u laboratorij, sada dok nema nikoga?”
12.

Odjel za geologiju, Sveučilište u Cambridgeu, lipanj 2007.

Odjel za geologiju bio je mirno mjesto u kasno ljetno poslijepodne. Stella je slijedila Gordona
niz tri stubišta u rashlađeni suhi zrak koji je zaudarao, poput laboratorija diljem svijeta, po
kiselinama i lužinama i gelu za kromatografiju. Bili su to ljudski mirisi koji nisu imali nikakve
veze sa zemljom.
U toj podzemnoj suhoći napokon su došli do laboratorija s bijelim pločicama i čeličnim klupama
na rubu. Na jednom zidu nalazio se digestor, radni stol svemirskog dizajna prekriven ormarom sa
staklenim zidovima za rad s tvarima koje razvijaju opasne plinove, s upravljačkom pločom
dostojnom lovačkog aviona.
“Ovo je Maisie. Ona je prava stvar.” Gordon s ljubavlju pomiluje staklenu stijenku digestora.
Njegov akcent, koji nikada nije bio engleski, raširio se u kotrljajući, zrnati škotski. “Prije nego što
je došla ova zvjerčica, za ovo što planiramo trebalo bi nam šest mjeseci napornog čekanja da se
vapnenac otopi u kiseloj kupki. U usporedbi s tim, promatranje boje kako se suši bilo bi
uzbudljiva aktivnost. Sada, zahvaljujući genijalnosti nekolicine mojih kolega, tvojeg prijatelja
možemo spustiti u naš lijepi, novi stroj i sve će biti gotovo u tren oka, više ili manje. Želiš li ga
staviti unutra?”
On otvori staklo i pusti Stellu da položi kamenu lubanju na plastično postolje na radnoj ploči
digestora. Niz tankih cijevi spuštao se sa svih strana. Ljuskice vapnenca ogulile su se s kamena
kad je povukla ruke, ali su bile usisane u vakuumski sustav prije nego što su pale na pod. Pod
bijelim svjetlima kamena lubanja više se doimala kao da dolazi iz nekog drugog doba.
Gordon je bio u svojem elementu. Zviždao je kroz zube, premda je to više bilo šištanje nego
prepoznatljiva melodija.
“Dobro, da vidimo što malo ultrazvuka i kiselina pod visokim pritiskom na dvjesto stupnjeva
mogu učiniti kako bismo se riješili ovog sranja koje se mrvi na površini? Ovo je eksperiment,
razumiješ. Nismo ga objavili u javnosti, ali ne smatram da će joj nauditi ako se unutra nalazi
čvrsti kvarc.”
“A je li tako?” upita Stella.
“Ako je to srco-kamen Cedrica Owena, ne može biti ništa drugo.”
Prednja strana digestora zatvorila se uz mukli šum pneumatike. Gordon je počeo upravljati
kontrolama na pritisak. Svjetla zatrepere. Cijevi su se približile lubanji. Začuli su prodorno
zujanje. U pozadini tog zujanja Stella je osjetila blago, pjevušeće mrmljanje - kamen je sada bio
budniji, pa je plavo mjesto u njezinu umu opet bilo ispunjeno, budno i oprezno. Osjetila je
trenutak panike koja nije bila njezina kad je kiselina počela padati po kamenu. Obećala je spokoj
i kamen ju je čuo.
“Koliko će to potrajati?” upita Stella.
“Možda nekoliko sati.”
“Mogu se vratiti Kitu? Ako postoji način da ga dovedem ovamo, htjela bih da vidi rezultat kad
završiš.”
“Pozvat ću te. Možete se poslužiti dizalom. Ja ga baš ne volim”, reče čovjek koji je osvojio neke
od najtežih špilja u Britaniji. “Previše klaustrofobično.”
Kit je opet spavao kad se vratila. Napravila je salatu, očistila jagode i oboje stavila na stranu za
njega kad se probudi.
Sjedila je na podu od hrastovine pokraj stola od jasenovine, ispijala zeleni čaj i gledala kako
sunce pozlaćuje drveće na Midsummer Commonu, kad ju je na mobitel nazvala narednica Keri
Jones, mlada radiooperaterka koja je bila na radiovezi sa spasilačkom ekipom koja je vadila Kita
iz špilje.
“Opet sam na Ingleborough Fellu.” Na udaljenosti od tri stotine kilometara njezin naglasak bio je
snažniji nego što je bio uživo. “Napokon smo sastavili policijski tim da istraži vašu ubojitu špilju.
Upravo smo izašli. Mislila sam da biste željeli znati.”
“Hvala vam.”
“Je li Kit dobro?”
Stella se okrene i pogleda ga. Vratila mu se boja, a lice mu je bilo simetrično u snu.
“Jutros su ga pustili kući. Mislim da je to dobro koliko već može biti.”
“Drago mi je.” Zavlada stanka. U pozadini se čuo vjetar s pustopoljina, graktanje vrana i zvukovi
automobila. Keri reče: “Imam web kameru. Jeste li na internetu?”
“Mogu biti”, reče Stella.
Kitov laptop imao je u poklopcu kameru koja joj je omogućila da uspostavi videovezu. Keri se
pojavi na zaslonu, izložena vjetru i zajapurena, s mrljama od blata na licu, a njezina tamna
kovrčava kosa bila je u potpunosti mokra i slijepljena. Gledala je ravno u kameru, oštrim
pogledom, kao da se jedva suzdržava.
“Što imate?” upita Stella.
“Dvije stvari. Lakši dio je kostur. Sjećate se da se u špilji sa slikama iz ledenog doba na zidovima
nalazilo tijelo koje je držalo mač?”
“Katedrala zemlje. Nikada nisam vidjela ništa tako lijepo. Čujem da su se antropolozi bacili na
slike?”
Keri se nasmiješi. “Poput osica. Već su otkrili kako da očiste odronjeno kamenje kako bi došli do
špilje bez puzanja. No u timu smo imali i forenzičnog patologa, što znači da vam mogu reći kako
je vaš kostur bio muškarac, visok metar i sedamdeset pet centimetara, koji je umro u svojim
šezdesetima. Ono što je važno jest da misle da je tijelo staro najmanje četiri stotine godina, a to
znači da je umro u vrijeme Cedrica Owena. Mač koji je držao bio je dovoljno očišćen da se vide
neki detalji. Pogledajte...”
Zaslon zatreperi i Keri nestane. Njezino mjesto zamijenio je mač, fotografiran s pomoću
bljeskalice na bijelom kamenu. Balčak je bio od bronce ili mjedi, a sječivo od zahrđalog željeza.
Druga slika, poslana trenutak poslije, prikazivala je balčak mača u krupnom planu. Jasno su se
vidjele urezane crte.
“Jesu li to inicijali na balčaku?”
Keri se opet pojavi na zaslonu. “Piše RM, a zatim i broj: XII.”
“Robert Maplethorpe bio je dvanaesti rektor Bedea”, reče Stella. “Ali to ne može biti on, on je
ubijen dok je branio Cedrica Owena na vratnicama koledža na Božić 1588.”
“U redu, ostavit ćemo to pitanje otvorenim dok ne pronađemo bolji odgovor. Mislila sam da biste
željeli znati.”
“Hvala. Ako je to lakši dio, što je tek ostalo?”
Keri se namršti i pogleda preko obaju ramena prije nego što je progovorila polako, birajući riječi.
“Upravo smo opet prošli onim ispustom iz noćne more. Postavili smo klinove i užad, tako da je
sada sigurno, ali prošli smo onuda dvaput. Na jednom dijelu mora se puzati, a zatim je još i gore,
ali nigdje nema mjesta na kojem se čovjek može udariti tako snažno da razbije glavu, kao što se
dogodilo Kitu.”
Čekala je. Stella je šutjela, pa ona nastavi: “To dokazuje da ste bili u pravu - netko je bio ondje s
vama.”
“Mogao je udariti glavom u padu.”
“Nije. Zid je uvučen prema unutra kod ispusta na mjestu na kojem je pao - nema šanse da se
udario prilikom pada. Naš forenzični patolog siguran je da to nije bila nesreća. U svakom slučaju,
dok su drugi još fotografirali, otišla sam malo dalje uz stazu prema Gaping Ghyllu kako bih
pogledala. Pronašla sam ovo...”
Slika se opet promijeni. Na zaslonu je Kerinu glavu zamijenila njezina prljava ruka kojom je
držala plastičnu bocu za vodu.
Opet se pojavi Keri. “Kupljena je na uslužnoj postaji na autocesti M6. Imamo datum na boci tako
da možemo suziti vrijeme kupnje. Kad bismo imali novca, mogli bismo provjeriti ima li sline s
dovoljno DNK da provjerimo osobu u bazi podataka, ali nemamo novca. U ovom trenutku to
samo dokazuje da je još netko bio u špilji u isto vrijeme kad i vi. Razbijamo glave pokušavajući
otkriti motiv za pokušaj ubojstva. Kad bismo ga pronašli, možda bismo ih mogli nagovoriti da
pogledaju snimke nadzorne kamere s uslužne postaje kako bismo vidjeli tko je sve kupovao vodu
onoga dana kad je Kit pao.”
Ta je izjava bila napola pitanje. Stella raširi ruke. “Ako itko od nas naiđe na neki logičan razlog
zbog čega bi netko htio ubiti Kita u špilji, viši inspektor Fleming prvi će saznati za to. Možete mu
reći da sam to rekla.”
“Učinit ću to. Hvala vam. I poslat ću vam e-mail ako nešto otkrijemo.”
Prekinuli su vezu. Sunce je bilo crvena kugla duboko na zapadu. Barovi i pivnice kod Magdalene
Bridgea polako su oživljavali, prolijevajući raznobojne odraze po rijeci. Patke su spavale u tišini.
Malo kasnije, usred tihe večeri, telefon joj opet zazvoni.
“Tvoj je kamenčić spreman”, reče Gordon Fraser uznemirenim glasom. “Nadam se da si i ti
spremna.”

Ništa je nije moglo pripremiti na to.

Nju i Kita na vratima dizala dočekao je neobično potišteni Gordon. Poveo ih je u fluorescentni
mir svog laboratorija.
Kit krene naprijed, jureći svojim električnim kolicima niz hodnik tako snažno da se zanosio na
svakom skretanju. Stella ga je slijedila, ali zaostala je na posljednjem skretanju.
“Dragi Bože...”
Prošaptao je to promuklim glasom, u strahopoštovanju ili strahu, Stella nije mogla razlikovati o
kojoj se emociji radi. Zaletjela se u njegova kolica proklinjući. A tada je i ona zastala.
“Kriste.”
Plavetnilo. Mogla je vidjeti samo kristalno, savršeno, nebesko plavetnilo - tako siromašan jezik
za tako neizrecivu ljepotu. Zakoračila je naprijed i pritisnula nos o staklo digestora.
Gordon nije pomaknuo kamen s malog plastičnog stalka na kojem ga je ostavila. Bijela svjetla
bila su jednako snažna kao i prije, ali sada ih je nadmašilo ono što su obasjavala.
Boja je ispunjavala prostor: gusto, blještavo, sjajno plavetnilo koje je donijelo jutarnje nebo pod
zemlju i raširilo ga u daleke kutove, preplavivši prašinu i tehnologiju.
Stella klekne tako da joj je lice bilo u ravnini s očima lubanje. Oslobođena vapnenačkog oklopa,
lubanja je bila savršena, besprijekorno izrađena od kristala koji je uvlačio svjetlost u spiralama i u
čijoj je sredini gorio blagi, zamagljeni plamen.
S vanjske strane, glatki luk svoda lubanje pretvarao se u dvije očne šupljine iznad oštrih jagodica.
Nos je bio pravilan trokut. Donja čeljust izgledala je kao da je odvojena, toliko da su se usta
mogla otvarati i zatvarati ako bi se čovjek odlučio poigravati na takav način.
Stelli nikakvo poigravanje nije bilo na pameti.
“Kit, imaš li torbu?” upita ona tiho.
“Jesi li sigurna da to želiš?”
To je rekao Gordon. Stajao je na suprotnoj strani prostorije, blijed i razrogačenih očiju, i nije joj
se približavao.
Istim, zabrinutim glasom kojim je s njom razgovarao preko telefona, on reče: “Ja bih htio biti
siguran da mogu odložiti tu stvar prije nego što je podignem.”
“Kako to misliš?”
“Nisam siguran. Samo mislim da je to stvar koja ti može ukrasti dušu, a ja nisam siguran da želim
da mi je itko ukrade. Prelijepa je. Jednostavno traži da je uzmeš, a kad je uzmeš, mislim da je više
ne možeš odložiti. Da budem iskren, mislim da bi ti bilo sigurnije da je staviš pod drobilicu.
Imamo je ovdje, ako ti zatreba.”
Zavladala je tišina. Stella pogleda Kita, a ne kamen. “Što misliš?”
On slegne zdravim ramenom. “Tony kaže da ubija sve koji imaju posla s njom. Sve se na kraju
svodi na isto. Ili vjeruješ da je smrtonosna i da ni jedan kamen nije vrijedan da se za njega umre,
ili misliš da nas može nečemu podučiti i da vrijedi riskirati. Tu smo dilemu već razmotrili. Ako si
se predomislila, rado ću izabrati drobilicu.”
“Misliš li da mi je ukrala dušu?”
“Iskreno?” On je pogleda. Na trenutak je vidjela kako u sebi vodi pravu malu borbu sa sobom
koju njegove oči nisu mogle sakriti, dok se trudio pronaći uravnoteženi stav što je prije uvijek s
lakoćom postizao. Natjerao se da se nasmiješi. “Mislim da si presnažna za to. Da nisi, ne bismo
vodili ovaj razgovor.”
“Zar je se ne bojite?” upita Gordon.
Kit napući usne. “Nisam primijetio. Vrlo je... dojmljiva, ali ne vidim čega se treba bojati.”
“Ti si onda snažniji čovjek od mene. Možda sam ja u srcu slabić.” Gordon opusti ramena kao što
je, primijetila je Stella, činio u špilji prije teškog uspona, i priđe kako bi joj otvorio kabinet.
“Ako želite malo žargona da usrećite cjepidlake, trebali biste znati da je vaša lubanja načinjena
od jednog komada plavog kvarca, bolje znanog pod nazivom safir”, reče Gordon normalnijim
glasom.
“Što?”
Njegovu bradu rascijepi osmijeh. “Ovo što upravo gledate vjerojatno je najveći dragulj ikada
iskopan na sjevernoj polutki.”
“Koliko vrijedi?” upita Kit.
“Ne pitaj. Više nego što ćemo ti ili ja vidjeti kroz dugo, dugo razdoblje primanja sveučilišne
plaće, ali ako tražite motiv za ubojstvo, mislim da ovo nije nešto što možete ukrasti kako biste ga
razrezali i prodavali suprugama nogometaša. Ima u sebi nešto što tjera čovjeka da je cijelu zadrži
za sebe. Evo, vaša je...”
On otvori klizna vrata na digestoru i Stella podigne kamen. Plavo svjetlo preplavi je. Dušu joj
preplavi osjećaj dobrodošlice, povratka kući, ponovno uspostavljenog prijateljstva.
Čula je kako Kit iz daljine pita: “Odakle je točno?”, a Gordon odgovara: “Iz Škotske. Vidio sam
jedan ili dva safira te boje iz slojeva bazalta kod Loch Roaga na Lewisu, ali nikada nisam vidio
tako velik a tako besprijekoran safir. Ako treba, možemo je skenirati i analizirati boje. To bi nam
dalo precizniji odgovor o porijeklu, premda ne možemo znati je li ondje izbrušen. Mogao je
prijeći pola svijeta prije nego što ga je bilo tko taknuo. Bilo kako bilo, izbrušen je protiv smjera
žile kristala, što je vrlo teško učiniti a da ga se ne razbije u tisuću komadića. Zasigurno nije
njemački lažnjak - oni ne znaju kako to učiniti a da pritom ne razbiju kamen.”
Stella je samo napola slušala - njezina pozornost bila je usredotočena na kamenu lubanju. Držala
ju je u naručju.

Ja sam tvoja nada na kraju vremena.

Čuvaj me kao što bi čuvao vlastito dijete.

Slušaj me kao što bi slušao ljubavnicu.

Vjeruj mi kao što bi vjerovao svojem bogu, tko god on bio.

Gordon je bio u pravu: kamen joj je zarobio dušu - ali i nije bio u pravu jer to nije bilo opasno.
Vjerovala je kamenu i kamen je vjerovao njoj. Odnos je sada bio još uravnoteženiji, kao da je
skidanje ljuske vapnenca otvorilo kanal koji je kamenu omogućio da joj uzvrati brižne osjećaje.
U novom dijelu njezina uma nalazio se prostor otvorenog neba, koji je nudio mir, kakav do sada
nije smatrala mogućim. Stella uđe u taj prostor, kao što bi zakoračila u špilju, s istom potrebom
za istraživanjem i istim neznanjem u vezi s onim što bi mogla pronaći.
Kit je zacijelo postavio još jedno pitanje, jer Gordon je upravo odgovarao.
“Nijemci su majstori kad je riječ o brušenju kvarca.” Zatvorio je digestor i ugasio svjetla. Duboki
plavi plamen gorio je i dalje u sredini lubanje. “Negdje u najtamnijem dijelu Schwarzwalda
nalazi se selo u kojem izrađuju kristalne lubanje i prodaju ih naivnim Amerima. Ovo nije jedna
od tih lubanja. Okladio bih se u svoju karijeru.”
Pokazao je prstom kamen koji je ležao na Stellinoj ruci. “Vidite li kako zigomatski lukovi
privlače svjetlo? A očne šupljine su leće koje fokusiraju svjetlost usred lubanje. Takvo
majstorstvo nećete pronaći u dvadeset prvom stoljeću. Ne postoji nitko tko bi znao to učiniti.”
On krene prostorijom i zastane kod svojeg računala, pa svojim velikim prstima počne tipkati.
“Znajući da o mjestu nastanka ovisi hoće li postupak uspjeti ili ne uzeo sam slobodu da je
fotografiram nekoliko puta prije nego što sam počeo. Ako pogledate onaj ondje veliki zaslon” -
on mahne rukama prema udaljenom kraju laboratorija, gdje se nalazio široki zaslon velik poput
onih u kinodvoranama - “vidjet ćete sliku rascjepine u kamenu.”
Pukotina u gustom bijelom vapnencu pokazivala je plavu boju u osnovi. Kvaliteta slike bila je
zapanjujuća. Iz blizine, u visokoj rezoluciji, čak je i vapnenac izgledao veličanstveno. Gordon
uperi laserski pokazivač na sliku. Crvena točkica spiralno se kretala preko naboranih slojeva.
“To su sekvencijalne naslage. Gustoća i dubina razlikuju se od godine do godine. Pri ovoj
rezoluciji ne možemo biti posve precizni, ali ako prihvatite grubu procjenu, možemo sa
sigurnošću reći da je vaš kamen sjedio u vodi bogatoj kalcijkarbonatom četiristo dvadeset godina,
plus-minus dvadeset godina.”
“Dakle, Owenova je”, zaključi Kit.
“Pripada pravom vremenskom okviru. To je najviše što geologija može učiniti za vas. Ostalo
ovisi o vama, ali mislim da nema mnogo sumnje.”
“Dakle, nismo mnogo napredovali, zar ne? Još uvijek pokušavamo preživjeti dovoljno dugo da
pronađemo određeno vrijeme i mjesto, kad bismo imali ikakvog pojma o tome”, doda Kit.
“Trivijalno.”
“Najprije moramo znati o kome je riječ”, reče Stella s poda.
“Prepoznajem taj glas.” Kit okrene kolica kako bi je mogao bolje vidjeti. Osmijeh mu napusti
lice. “Što je bilo?”
Stella odmahne glavom. “Ne znam.” Bilo je to teško objasniti - nekakav spoj izmaglice, plamena,
svjetla i kristala koji je bio više organski od bilo kojeg od tih elemenata zasebno. “Stalno vidim
neko lice, ali ne jasno. Dolazi i nestaje kad pogledam kamen.”
“Lice koje ide s lubanjom?”
“Mislim da je tako. Imam takav osjećaj. Postoji li netko komu možemo vjerovati, a tko bi mogao
rekonstruirati lice iz tih kostiju?”
“Nije moje područje.” Kit podigne pogled. “Gordone?”
“Postoji samo jedna osoba koju znam.” Maleni Škot sumnjičavo je promatrao Kita.
“Jeste li znali da je Davy Law prešao u forenzičnu antropologiju nakon što je otišao odavde?”
Zavlada stanka koju Stella nije razumjela, a tada Kit jednoličnim glasom reče: “Ne, ne on.”
Gordon porumeni, što je bilo gotovo jednako iznenađenje. “On je čovjek s Bedea i zna što radi.”
“Oh, molim te.”
“Momci?” Stella pogleda jednog, pa drugoga. Osjećala je kako joj se upozorenje uspinje iz dna
lubanje, otjeravši lice i maglu koja ga je pratila.
Kit uzdahne. “David Law bio je student medicine koji je prekinuo kliničko stažiranje i otišao
raditi nešto manje naporno. On je maleno govno, sa zubima poput glodavca na steroidima i
kosom poput štakorova repa. Bio je kormilar prvog čamca one godine kad je Bede bio
posljednji.”
Stella se uspravi i nasmije. “To baš nije prijestup za smrtnu kaznu.”
“Napao je krmenu veslačicu ženskog tima noć prije utrke.”
“Što?” Ona se okrene. “Gordone, je li to istina?”
“Ne, to je glasina i ti bi trebao biti iznad toga, Christiane O’Connore.” Gordon je izgledao
rumeno i ljutito. Zagledao se u pod i opet podigao pogled. “Bile su to glasine, nema dokaza. No
čak je i ta glasina uništila Davyjevu karijeru. Prekinuo je svoje stažiranje i pridružio se
Liječnicima bez granica. Povezivao je rane od metaka i rješavao probleme dječjeg proljeva u
palestinskim izbjegličkim logorima. Kad se vratio, završio je studij za forenzičnog antropologa.”
“Dakle, provodi vrijeme razbijajući kosti mrtvih?” Kit se nasmiješi šupljim glasom. “Tako mu i
priliči.”
Gordon ga pogleda. “Proteklih pet godina proveo je u Turskoj. Ljutio je vladu u Ankari
povezujući imena i lica s kostima iz kurdskih masovnih grobnica, što ne može baš svatko. Vodi
forenzičnu patologiju u bolnici Radcliffe u Oxfordu. Možeš zadržati svoje predrasude ako želiš,
ali ako Stella treba nekoga tko će šutjeti nakon što rekonstruira lice prema kostima njezina
kamena, Davy je pravi čovjek za to. On je vjerojatno jedan od rijetkih koji se neće uplašiti
lubanje ili vas poželjeti ubiti zbog nje. Teško ćete pronaći nekog takvog.”
Kit provuče zdravu ruku kroz kosu. Na trenutak se činilo da će se suprotstaviti tomu, a tada
odmahne glavom i opusti se. “Ne odlučujem ja o tome. Stell? Što ćemo učiniti?”
Željela je slijediti treperavo upozorenje u svojem umu, ali nestalo je čim se pojavilo. Ona stavi
kamenu lubanju u ruksak i zakopča remenje. Činilo se da je prostorija izgubila sjaj kad je lubanja
nestala s vidika. Ustala je i zabacila ruksak na leđa, kao što je učinila u špilji.
“Tony se trebao vratiti do sada. Vrijeme je da očistim svoju savjest. Možemo li se naći s njim i
ponijeti sve što imamo? On je napisao Owenovu biografiju s Ursulom Walker i znat će što se
stvarao dogodilo s Davyjem Lawom. Ako misli da ne bi bilo dobro da ga potražimo, preskočit
ćemo to. Ako ne, odmah ujutro idemo k njemu, a zatim k Ursuli. U redu?”
“U redu.” Samo zato što je dobro poznavala Kita, vidjela je oklijevanje prije nego što je
progovorio.

Polako su se kretali kroz tople večernje ulice Cambridgea, gdje su se studenti koji još nisu otišli
na praznike miješali sa sve brojnijim turistima, gdje su sekafići širili na ulice, a taksiji jurili u oba
smjera jednosmjernim ulicama pješačke četvrti.
Zbog Kitovih kolica izabrali su manje prometnu rutu pokraj velikih koledža, King’s, Trinity i
John’s, po kaldrmi pokraj Hefferove knjižare, a zatim su skrenuli ulijevo prije Round Churcha i
desno prije Magdalene Bridgea na stazu koja je vodila niz riječnu obalu. Voda je bila tamna i
spokojna, beskrajno duboka i mirna, i jedino su je narušavali odsjaji raznobojnih svjetala koja su
se širila iz pivnica i barova na mostu.
Kit je svladavao upravljanje kolicima. Izvan grada više je riskirao i kretao se brže kako bi
izbjegao svjetla i buku. Kretali su se duž ruba Jesus Greena, na kojem je poneki nemirni par
istraživao jedno drugo u sivo-zelenoj travi. Na Midsummer Commonu zaustavili su se pod
drvećem.
“Nije kod kuće”, reče Stella.
Bedeov koledž ležao je na udaljenoj strani rijeke. Bilo je to zdanje od pješčenca i granita,
mješavina tudorijanske ekstravagancije i georgijanske strogoće, s knjižnicom koja je nadvisivala
kapelu, dok je četvrtasti toranj u kojem se nalazio rektorov stan veličinom nadmašivao knjižnicu.
Tu i tamo, prigušena svjetla sjajila su kroz prozore neprekrivene zastorima, ali ne i svjetla radne
sobe Tonyja Booklessa.
Kit posegne kako bi je uhvatio za ruku. Sjene zvjezdane i mjesečeve svjetlosti zajedno su
izbrisale harlekinske masnice na njegovu licu. Izgledao je mlađe i neokrhnuto. Poljubio joj je
zglob na palcu. “Pođi sa mnom do geometrijskog mosta Johna Deeja, ondje možemo malo
pričekati. Ako se pješice vraća iz Starih škola, proći će ovuda.”
Most je imao jedan luk i bio je drven, bez klinova ili vijaka. Na okupu ga je držalo samo
geometrijsko majstorstvo. Bilo je to Kitovo utočište na otvorenom, mjesto ravnoteže gdje se
kopno nadvijalo nad vodu potpunije nego njegova soba, gdje se snaga uma susretala s potrebama
srca u obliku jednake funkcije i ljepote.
Bilo je to mjesto za zacjeljivanje starih rana, za ponovno pletenje izgubljenih veza, ili
jednostavno za sjedenje u tišini, što su oni, do sada, uvijek i činili, budući da nisu morali
razrješavati intrige prošlosti.
Nikada prije prošlost nije sadržavala čudovišta koja su tako vidljivo zasjenila sadašnjost.
Stella sjedne i provuče noge kroz drvenu ogradu, pa počne mahati njima iznad vode nalik na crni
saten. Kamena lubanja nježno joj poskoči na leđima. Trnci upozorenja vratili su se - maleni
bljeskovi žute munje koji su treperili kroz njezin um poput naznake oluje.
“Ako ćemo se naći s Davyjem Lawom”, reče ona, “moram saznati više o njemu.”
Kit je promatrao prozore radne sobe Tonyja Booklessa. “Nema se tu više što za reći. Otišao je.
Više se nije vratio.”
“A prije toga?”
“Prije toga je uništio svoju karijeru. Kraj priče.”
“I bio je kormilar čamca koji je izgubio utrku.”
“Da, i to.”
Kit gurne kolica naprijed sve dok se nije mogao rukama uhvatiti za ogradu luka i ustati, gledajući
dolje u vodu. Malo kasnije okrenuo se i posegnuo prema njoj, provukavši ruku kroz njezinu
kratku kosu. Ona upitno podigne obrvu. “I?”
“I to nije vrijedno kopanja, Stell, obećavam ti. Prljavo je i staro, a moguće je da je Gordon u
pravu i da se Davy Law promijenio. Možemo li stati na tome i vidjeti što će se dogoditi kad se
sutra nađemo s njim?”
“Ako uopće pođemo. Tony se možda neće složiti.”
“Hoće. On će reći isto što i Gordon - da je Davy čovjek s Bedea i da zna što radi.”
“Lojalnost koledža nije voda?”
“Lojalnost koledža nije ni krv. Ako to nisi spoznala do sada, oženio sam se pogrešnom ženom.”
On je uhvati za ruku cereći se. “Portiri su sigurno unutra, čuvari svih informacija. Ne bi smjeli
davati rektorov raspored nikomu osim policiji, ali kladim se u poljubac protiv šalice kave da će
mi, ako im pokažem svoje masnice i invalidska kolica, reći kad bi se trebao vratiti.”
Bilo je teško ne pratiti ga u tom raspoloženju, bez obzira na bljeskove kamena. Zagrlila ga je
nakratko. “Ako pobijediš, hoću li dobiti poljubac ili kavu?”
“I jedno i drugo.” On se odgurne na kolica. “Hoćemo li se utrkivati do portirove kućice?”
“Kit - Ne!” Ona posegne za ručkama, ali već je krenuo. Tada je otkrila koliko su njegova kolica
brza. Pobijedio je u utrci.
Zbog njegovih masnica i kolica i reputacije na koledžu, portiri su zaista rekli Kitu sve što su
znali: da se rektor trebao vratiti u svoje odaje prije trideset minuta, ali nije se pojavio. Nisu imali
pojma gdje bi mogao biti.
Ponudili su im kavu i čaj i priliku da sjednu i pohvataju govorkanja s koledža. Kit je u njihovu
društvu bio opušten, otvoren i govorljiv. Pričao je o špilji kao da se radilo o divnoj pustolovini, i
da mu treba tjedan ili dva oporavka prije nego što se ponovo spusti u nju.
Stella bi sjedila cijelu noć i slušala ga da joj je lubanja to dopustila. Izdržala je najduže što je
mogla. Kad su je krhotine jarke, žute panike počele zasljepljivati, ispružila je ruku i potapšala ga
po zapešću.
“Što se događa?”
Ona odmahne glavom kako bi je razbistrila, no bezuspješno. “Nešto nije u redu, ali ne znam što.
Povezano je s time što smo ovdje, a trebali bismo biti...” U tom trenutku ispuni je osjećaj
sigurnosti i ona se uspravi. “Trebamo se vratiti u ‘riječnu sobu’. Odmah.”
Kit nije mogao trčati. Stella ga je ostavila na brigu portira i potrčala, huškana kamenom lubanjom
u ruksaku na svojim leđima. Jureći pokraj tudorijanskog samostana, u prolazu je salutirala
brončanoj statui Edwarda III., preskočila travnjak po kojem je zabranjeno hodati i sagnula se
ispod luka Lancastrian Courta koji je vodio do stubišta, i napokon do odmorišta ispred Kitove
sobe, gdje se zmaj na obojenom staklu suočavao s mačevaocem bez oklopa pod svjetlošću visoko
uzdignutog polumjeseca.
Tijekom dana provodila je sate promatrajući kako se obrasci svjetlosti duginih boja poigravaju po
slici, ističući detalje tog složenog tudorijanskog umjetničkog djela. Tijekom noći jedna jedina
ulična svjetiljka obasjavala je bezbojnim svjetlom zmaja i polumjesec, tako da je svjetlo padalo
na hodnik, na mjesto gdje je Christopher Marlowe urezao svoje ime na stupu ograde stubišta.
Kit joj je jednom pokazao kako da prstima prati obrise tog imena, za sreću. Sada nije bilo sreće.
Električno žuta kriza u njezinoj glavi eksplodirala je u vodoskok zvjezdica dok je jurila uza stube.
Razbijena brava i otvorena vrata bili su nepotrebna upozorenja - već je znala što će naći.
Sklopivši oči, naslonila se na dovratak i čekala da prođe okus mučnine u njezinim ustima i bol u
srcu zbog namjernog uništavanja ljepote i starine.
Kit, tako mi je žao...

“Stell?” Kit je bio pokraj nje, sam. Portiri su ga čekali dolje. On uhvati svojom rukom njezinu.
“Što je učinio?”
Ona otvori usta i pokuša progovoriti, ali bezuspješno. Osjećala je pritisak iza očiju i u venama na
vratu.
“Stell?” Kit ispruži ruku kako bi je dotaknuo, i pusti je da padne. “Što?”
Kamena lubanja utišala se, ostavljajući joj prostor za razmišljanje.
Kitova ‘riječna’ soba uvijek joj se sviđala, tu se osjećala kao kod kuće. Sada joj je bilo teško
osjećati bilo što osim bijesa i užasa. Stajala je u kaosu otvorenih ormara, prosutih zrna kave i
razbacanih papira. Kitova soba, njegov oltar urednosti i preciznosti, oskvrnuta je otrovom koji ju
je jednako uplašio kao i tiha prijetnja lovca u špilji.
“On te poznaje”, reče ona. “Ovo bi učinio samo netko tko te poznaje.”
“I tko me mrzi”, reče Kit. Stella je čula zujanje njegovih kolica i ispružila ruku kako bi uhvatila
njegovu. Dodir je bio bez riječi i govorio je sve o sućuti i užasu i o tome kako dijele i jedno i
drugo.
Ona mu stisne ruku i pusti je. Sve sitne promjene koje je registrirala posložile su se u puno veću,
strašniju sliku onoga što se dogodilo. “Nije samo tražio kamen. Nema ni tvojeg računala ni svih
dokumenata. Cijeli poslijepodnevni posao je nestao.”
Kit je problijedio ispod svojih masnica. Okrenuo se za puni krug u kolicima.
“Osiguranje će kupiti novi Powerbook”, reče tupo.
“Što vrijedi ako nemamo ništa što bismo stavili u njega? Knjige su nestale, kao i kod i
stenografski zapis. Sve je nestalo.”
Kit podigne zdravu obrvu. Nasmiješio se s pola lica. “Draga, razgovaraš s kompjuteroidom. Stroj
triput na dan radi pričuvne dokumente prema serveru u knjižnici, i jednom na dan izvan tog
servera. Postoje pričuvne verzije svega, i pričuvne verzije pričuvnih verzija. Ujutro mogu skinuti
posljednju verziju s .mac stranice i možemo je ponijeti sa sobom u Oxford.” On je pogleda
postrance. “Ako još uvijek namjeravamo ići?”
“Definitivno.” Sada je kontrolirala svoj gnjev, tako da je više nije paralizirao nego joj je pomagao
ploviti burnim oceanom njezina straha. “Večeras - odmah - zvat ćemo policiju, pa ćemo vidjeti
hoće li nas sada ozbiljno shvatiti. Sutra idemo u Oxford i otkrit ćemo čemu služi kamena lubanja.
A kad to saznamo, bit ćemo korak bliže tomu da otkrijemo tko je to učinio i natjeramo ga da
požali.”

Policija je bila tiha i učinkovita i shvatila ih je ozbiljno. Nisu pronašli otiske prstiju niti bilo koji
drugi trag koji bi im otkrio identitet provalnika. Zapečatili su sobu i čekali da Kit nazove portire i
dogovori mjesto na kojem će prenoćiti. Ponudili su im sućut i razumijevanje i telefonski broj
psihoterapeuta. Obećali su da će kontaktirati policiju iz sjevernog Yorka i obavijestiti ih o novim
događajima. Nisu gajili velike nade u to da će riješiti slučaj.
Tek kasnije te noći, dok su ležali zajedno prvi put od nesreće, Stella je počela drhtati. Ležali su na
krevetu za jednu osobu u jednoj od soba koje su služile za smještaj posjetitelja koju su im portiri
pronašli. Mislila je da Kit spava i shvatila da nije tako tek kad se polako okrenuo i zdravom
rukom posegnuo prema njezinoj.
“Stell?”
“Mmm?”
“Gordon je bio u pravu.”
“U vezi s čim?”
“Lubanja je ušla u dio tvoje duše. Ti nisi žena kojom sam se oženio.”
Držala se za njega, drhteći nekontrolirano. Plavetnilo u njezinu umu samo je djelomice mirovalo.
“Je li to loše?” upita ona.
“Ne znam.” On poljubi mekanu kožu njezina vrata. “Lijepa si kad te ispuni ubilački gnjev. No
zabrinut sam za tebe.”
“To ide u oba smjera. Ni ti nisi muškarac za kojeg sam se udala. Ne mogu ti ni reći koliko me to
zabrinjava.”
Osjetila je kako mu se poluosmijeh pretvara u gotovo pravi. “Ne moraš mi reći, debelim slovima
napisano ti je na čelu. No ja sam oštećen samo fizički i ako ne zacijelim, to neće biti kraj svijeta.
Mislim da bi u tvojem slučaju moglo biti drukčije.”
“Misliš da bih mogla pronaći kraj svijeta?”
“Možda ćeš pronaći kraj svojeg svijeta, što bi bio i kraj mojeg. Hoćeš li mi obećati još nešto?
Hoćeš li se zakleti da nikada nećeš otići nekamo odakle se ne možeš vratiti?”
Nije to bila tako velika molba. Zagrlila ga je, i on nju, poljubila ga je, i on nju, i na kraju, kad se
drhtanje ublažilo, rekla je: “Kunem se da neću poći nekamo odakle se, po mojem mišljenju, ne
bih mogla vratiti.”
Nije to baš bilo ono što je tražio, ali bilo je blizu, a već je ionako skoro utonuo u san. Privukao ju
je na grudi i provukao prste zdrave ruke kroz njezinu kosu. Zaspali su u tom položaju i tek kad je
utonula u besprijekorno, intenzivno plavetnilo sna shvatila je razliku između onoga što je tražio
od nje i onoga što mu je obećala, ali tada je već bilo prekasno da to promijeni.
13.

Zama, Nova Španjolska, listopad 1556.

“U svojem neznanju moja djeca vjeruju da mi nismo prva božja kreacija, nego peta i
posljednja rasa koja nastanjuje Zemlju. Svoje ukrase, poput ovoga koji sada gledate, izrađuju u
svjedočanstvo toga. Sačuvao sam ga točno onakvim kakav je bio kad sam se tek iskrcao ovdje, i
nastanio sam se u njihovu hramu. To je mjesto loše za život, ali prava palača u usporedbi s
domovima moje pastve, a sada je i dovoljno hladno, unatoč dnevnoj žegi. Biste li željeli ući?
Diego će vas poslužiti vinom koje imamo, osim ako niste donijeli svoje...? Hvala. Mislio sam da
ćete donijeti.”
Bilo je sve jasnije da otac Gonzalez Calderon, svećenik domorodaca Zame, iako izgleda poput
razbijača plaćenika, ima um i manire prelata. Bilo je isto tako jasno da je kapetana Aurore i
njegova liječnika pozvao u svoj dom zbog dužnosti a ne zadovoljstva. Mnoštvo slika raspetog
Krista na višestrukim mukama krasilo je zidove, ali jedan pogled na spartanski namještaj
potvrdio je da otac nije sklon tjelesnim užicima.
Bilo je jasno i to da mu de Aguilarova ekstravagancija nije zabavna, što je bila šteta, s obzirom na
to da se činilo kako je Španjolac osobito dobro raspoložen. Počeo je izražavati svoje oduševljenje
još dok je odvezivao pramčano uže Aurore i jedva je zastao, sve do sada, kad je sjedio usred
svećenikovih odaja koje su nekoć bile hram i proučavao raznobojni mozaik koji je prekrivao pola
poda. Tihim uzvicima popratio bi čuđenje i oduševljenje onim što je vidio.
Sve je to bilo odvlačenje pozornosti s liječnika na sebe, i činio je to uspješno. Owen je vidio kako
se svećenik trudi skrenuti pogled s fantastične vulgarnosti de Aguilarovih naušnica i osjetio je
žaljenje zbog svojih prijašnjih istovjetnih predrasuda.
Ipak, ako je sve što se pričalo o svećeniku bilo točno, kapetanovo živahno raspoloženje
izvrgavalo ga je opasnosti, a Owen nije htio da njegov prijatelj nastrada zbog njega. Zato je
nastojao skrenuti razgovor na bezopasne teme. “Ova zgrada nije obojena crveno kao sve druge.
Jeste li vi to tražili?”
“Naravno. Zahtijevao sam to od Diega i Dominga kad sam se tek uselio ovamo. Obojili su je
vapnom izrađenim prema mojem receptu i čine to od tada svake godine na isti dan.”
“No oni i dalje boje ostatak grada bojom krvi. Je li to podsjetnik na ljudske žrtve, ili...”
Owen je rekao to posve nevino, ponavljajući ono što je cijela Španjolska znala o domorocima.
Odmah je to požalio - izraz lica svećenika naglo se i katastrofično smračio.
Tiho, otrovnim glasom, Calderon reče: “Moja djeca ne zahtijevaju, niti su ikada zahtijevala, smrt
drugih ljudi kako bi udovoljila svojim bogovima. Bili su neuki, ali nisu bili barbari, za razliku od
svojih neprijatelja sa sjevera i zapada, Culhua-Meksika, poznatih došljacima pod nazivom Azteci,
koje je u Božje ime tako uspješno podčinio njegovo gospodstvo Cortes, i čije zlato sada počiva
kod najelegantnijeg veličanstva Španjolske.”
Dvanaest godina u Cambridgeu naučilo je Owena da je iskreno neznanje najbolje u susretu s
gnjevom ljudi koji vole biti u pravu. Nagnuvši glavu u stranu, on upita: “A zašto su onda izabrali
tako nasilnu boju za ukras svojega grada?”
Svećenik mu uputi hladan pogled. Veliki srebrni križ podigne se na njegovim prsima.
“Budući da su promišljeniji i ne toliko divlji kao njihovi susjedi, ljudi iz Zame došli su na ideju
da će njihove zgrade ako ih oboje krvavo crvenom bojom, izgledati poput hramova barbara koji
štuju vraga, prekrivenih ljudskom krvlju. Oponašajući ih na taj način, moja djeca nadaju se da će
obeshrabriti sve napadače koji bi mogli... - hvala ti, Diego. Molim te, uđi.”
Na njegov nalog, domorodac s ožiljkom na licu - Owen nije vjerovao da mu je Diego pravo ime -
sklizne poput sjene kroz travnati zastor koji je prekrivao ulaz, noseći na poslužavniku tri glinena
vrča i otvorenu bocu vina.
Svećenik se ponašao prema njemu kao što se plemići ponašaju prema slugama - kao prema
tvrdoglavu djetetu, koje mora biti nazočno ali ne i progovarati. I Cedric Owen pristao bi drage
volje na to, ali prodorne oči izdubile su rupe u njegovu umu i pozadinsku pjesmu plavog kamena
učinile zaglušujućom.
On s naporom podigne vrč s poslužavnika i opet usredotoči pozornost na svećenika. “Funkcionira
li to?” upita on. “Bojenje kuća u crveno?”
“Ovdje sam već skoro deset godina i jedini neprijatelj protiv kojeg smo se borili bile su boginje.
Stoga možemo zaključiti da funkcionira”, zaključi svećenik s veličanstvenom nelogičnosti. “A
sada moramo podići vašeg kapetana s koljena, jer inače nećemo imati dovoljno poda da na njega
stavimo stol. Jeste li već otkrili zagonetku mozaika, senor?”
“Nažalost, ne.” Fernandez de Aguilar ustane s očitim oklijevanjem. Oči su mu sjajile tek blago
pretjeranim uzbuđenjem. Udaljivši se malo od slike na podu, on reče: “Mislim da sam počeo
nazirati rješenje, ali još mi je skriveno. Senor Owen, hoćete li biti tako ljubazni i primijeniti svoju
liječničku logiku na zagonetku prije nego što nam domaćin otkrije njezinu tajnu?”
I tako, neusredotočene pozornosti i uma uznemirena pogledom domoroca s ožiljkom, Cedric
Owen stao je pred sliku koja je zauvijek promijenila smjer njegova života.
Slika je izdaleka izgledala poput dječjeg crteža na kamenu - slučajna zbirka oblutaka, izabranih
zbog jasnoće boje i posloženih tako da prikazuju štapićaste likove na površini od približno četiri
četvorna metra. Ljudi izbuljenih očiju i fantastične zvijeri valjali su se u brutalnim, pretjeranim
prizorima borbe, užarenih očiju, stisnutih zuba i isprepletenih udova u vječnom sukobu.
Kad je pogledao pozornije, pokazalo se da su oblici složeniji nego što se činilo. U sredini se
nalazila vatra izrađena od crvenog i žutog kamenja, prilično životna, s obrubom od tanko
ispletenog zelenog lišća. Oko toga široka je vrpca prikazivala mapu nebesa sa zviježđima i
planetima poredanima u nizu koji je obećavao veliku spoznaju ako se pozornije prouči.
U sredini, između ognja i neba, u vječnoj ravnoteži stajale su dvije budućnosti čovjeka. S jedne
strane, sukob, rat i bijeda bili su opisani žestokim, zaraćenim prilikama. S druge strane nalazila se
antiteza bitci: ljetna livada prekrivena raznobojnim cvijećem, prelijepim da bi ga se moglo
imenovati, i previše brojnim da bi ga se moglo prebrojiti. Usred toga klečalo je dijete, mirno i
samo.
Te dvije budućnosti dijelila je tanka nit, nepravilan rascjep od crnih i bijelih pločica s nitima
debelih, raznobojnih bisera u sedam duginih boja, s crnim i bijelim biserom na kraju.
Iz čista mira Owen se prisjetio sobe na katu svratišta u Parizu, mirisa pečenih golubova i badema
i prigušena glasa.
U svijetu postoji ukupno devet boja - sedam duginih boja, plus crna boja bez svjetlosti, i bijela
boja ukupne svjetlosti. Plava je peta od devet, središnja boja, os oko koje se sve druge okreću,
kamen temeljac svjetskog luka. Drevni narodi znali su to, a mi smo to zaboravili. Plava je dobila
srce zvijeri, i moć da dozove preostalih dvanaest dijelova svojeg duha i mesa, tako da se cjelina
opet može spojiti.
U tom trenutku, ponesen sjećanjem, Owen je pogriješio i podigao pogled. Diego s ožiljkom na
licu stajao je u kutu prostorije poput nevidljive sjene, naoružan nemilosrdnim očima-noževima
koje su bljeskale i plamtjele kao bilo koji prizor na kamenoj slici.
Pod njihovim pogledom bilo je nemoguće ne vidjeti istinu koja je bila tako očito iznesena pred
njim.
“Moj Bože...”
Slika nije bila dječji crtež. U jednom trenutku u kojem mu je srce zastalo, kristalizirala se u nešto
sasvim drugo.
“Što vidiš, prijatelju moj?”
Fernandez je tiho postavio pitanje, istim glasom kojim je toga jutra razgovarao s njim na brodskoj
palubi. Više se nije ludirao. Niti jedan od njih nije mario vidi li to svećenik, čudi li se promjeni u
Španjolcu i njegovu engleskom liječniku, planira li zbog toga njihovu smrt u vatri i spravama za
mučenje.
Pitanje je razvezalo Owenov jezik. “Vidim trenutak prije kraja svijeta, zadržani dah prije početka
Armagedona. Vidim mapu nebesa koja nam daje točno vrijeme i datum. I vidim način na koji je
moguće izbjeći krajnje zlo.”
On pogleda svećenika. U Europi, gorio bi na lomači već i zbog ovoga. Oči oca Calderona bile su
zamišljene, ali ne i gnjevne. On podigne svoj srebrni križ i poljubi ga. “Molim vas, nastavite.”
Owen uzdahne. “Vidim najprije Sunce, najveće od svih svjetala, kako sjaji niz dug, mračan tunel
do mjesta na kojem je rođena sva materija. Vidim Veneru, Jutarnju zvijezdu, u širokom zagrljaju
s Merkurom, Glasnikom, a njih dvoje pleše nasuprot Jupiteru, Zlatnom dobročinitelju. Vidim
kako Jupiter sjedi na vrhu Božjeg prsta, sa Saturnom, Velikim ograničenjem, na jednoj ruci i...”
Riječi su mu zapele u grlu. “Vidim planete i zviježđa u rasporedu koji se neće dogoditi za mog
života, niti za još mnogo godina.”
Domorodac s ožiljkom na licu još ga je gledao, ali otac Gonzalez Calderon tiho je rekao: “Taj
raspored neće se na Božjim nebesima dogoditi još četiristo pedeset šest godina. Što to najavljuju
zvijezde i planeti?”
Owen se sagne pred čudom ispred sebe. “Slika prikazuje trenutak zamrznut u vremenu, kao da je
svijet zastao na rubu katastrofe i samo ga ova nit nade može spasiti. Na zapadu vidim sukob i
konačno uništenje. Ovdje, ljudi se bore protiv cjelokupne tvorevine, a svi su ispunjeni pohlepom,
požudom, nemarom za druge, željom da im nanesu bol - čak i uživanjem u tome - bez obzira na
njihove nedaće. Na kraju, žele zgaziti sve što postoji. To je sila koja će dovesti ne samo do
uništenja svega što je dobro u svijetu ljudi, nego i cijelog svijeta.”
“I nema spasa?” upita svećenik.
“Možda ima, jer ovom užasu suprotstavljeno je mjesto mira.” Owen položi ruku na južni
kvadrant. “Ovdje, na istoku, djevojčica kleči na ljetnoj livadi i igra se kamenčićima, desnom
rukom protiv lijeve. Ona je epitom Nevinosti, nevine ljudske duše koju je još moguće spasiti, a
time i dušu svijeta.”
“To je djevojčica, ne dječak?”
“Vjerujem da je tako.”
“Dakle, to nije mladi Krist. Očito pogreška. Možda ćemo to jednoga dana promijeniti.”
Svećenik je rukama držao srebrni križ. Jedan krak križa virio je između isprepletenih prstiju
poput pokazivača. On ga uperi u sliku, po jednom u svakom smjeru. “Govorili ste samo o
pozadini. Što možete reći o četirima zvijerima koje tvore veći dio slike?”
“Ah...” Što je mogao reći o takvim stvarima? Owen ih u početku nije vidio, takvo je bilo čudo
mozaika u kojem su se slike skrivale unutar drugih slika. Tek pod pogledom domoroca s
ožiljkom njihovi su obrisi počeli sjajiti. Sada su ga četiri zvijeri zapanjile u svoj svojoj moći i
divoti. Ovdje je bila životnost, snaga, svjetlost koja je mogla obasjati i najmračnije svjetove.
Owen progovori sporo, pokušavajući obuhvatiti čudesa koja je vidio.
“Govorio sam o niti nade na slici. Zapravo, veći dio mozaika posvećenje manifestaciji te nade.
Ovdje imamo četiri zvijeri, spojene, ali ipak odvojene. Gore, u sjevero-istočnom kutu, nalazi se
pjegasti lav, vrhunski lovac, glatkog krzna i jarkih očiju. Na jugo-istoku je zmija, duga poput
broda i debela poput ljudskog struka, prošarana smaragdnim i rubinskim trakama. Nasuprot
njima, na sjevero-zapadu sjedi orao, krila širokih poput ovog zdanja, s kandžama dovoljno
velikim da podigne vuka, i očiju od jarkog zlata. Na kraju, u jugo-zapadnom kutu sjedi gušter
velik poput konja, sa zubima koji mogu prepoloviti čovjeka. Kad se njih četvero spoje...”
Još dok je govorio zvijeri su počele sukljati iz mozaika - pljosnati kamen nije mogao zadržati
njihovu moć. Sve četiri sastale su se u vulkanskom spoju mesa. Udovi su se prepletali s krilima,
glave sa srcima, kandže s repovima.
U jednom blistavom, potresnom trenutku, četiri zvijeri postale su jedno - zvijer neizmjerno veća
od svake od njih zasebno.
Sjaj je bio prejak. Owen sklopi oči zbog zasljepljujuće svjetlosti. Kad ih je opet otvorio, zmija
zemlje nestala je, kao i svaki trag zvijeri koje su je tvorile.
Mozaik je opet bio dječji crtež.
Dok mu se vrtjelo u glavi, Owen klekne na vrpci zvjezdane mape, nastojeći ne dodirivati veću
sliku, pa dlanom pogladi nit raznobojnog kamenja, napola očekujući da mu iskre munje bijesnu u
prstima, ili da se iz njegova plavog kamena začuje pjesma.
Ništa od toga nije se ostvarilo, na njegovo razočaranje - život koji se krio u slici nestao je.
Riskirao je da baci pogled u sjene iza svećenika i nije se iznenadio vidjevši da domorodac s
ožiljkom više nije ondje. Na mjestu gdje je stajao sada je na podu ležalo jedno jarko zeleno pero,
upereno prema vatri u srcu mozaika.
Owen ustane, osjećajući se ošamućeno i pomalo glupo. De Aguilar ga je proučavao u tišini,
oštrijeg pogleda nego što je Owen ikada vidio. Jedna sjena prekrije obojicu, prekinuvši intenzivni
trenutak. Otac Calderon stajao je na vratima. Njegova tjelesina blokirala je i ulaz i izlaz. Ruke su
mu bile prekrižene na prsima u istom položaju koji je zauzeo i na doku.
“Hoćemo li umrijeti, oče?” upita de Aguilar tiho.
“Možda, ali ne od moje ruke. Ne još. Možda i nikada. Otac Bernardino de Saguin preporučuje
nama, svojoj djeci, da naučimo običaje domorodaca kako bismo ih bolje podučili putu prema
Kristu. Živim u Zami skoro sedam godina, a od toga četiri godine u ovom zdanju, i tek sam
nedavno otkrio ono što je vaš brodski liječnik tako jasno vidio iz prvog pokušaja. Zahvaljujući
svojem većem znanju, mogu vam reći da pjegava zvijer nije lav nego jaguar, koji je svet mojoj
djeci, Majama, kao i tri preostale zvijeri - orao, koji predstavlja zrak, zmija, koja predstavlja
vatru, i krokodil, koji predstavlja vodu. Jaguar, naravno, ima moć nad zemljom. Uče ih da će se u
Posljednjim danima, što ste vi tako jasno vidjeli na kamenom crtežu, te četiri zvijeri sastati i
stvoriti jednu zvijer. Možete li zamisliti, gospodine, kolika bi moć mogla proizaći iz spajanja tih
četiriju zvijeri?”
Nostradamusova prisutnost ublažila je jarku svjetlost u Owenovu umu, tako daje mogao mirno
govoriti o onome što je vidio. “Platon ju je nazvao Uroboros”, reče on. “Mnogobojna zmija koja
okružuje zemlju u beskrajnoj milosti i guta svoj vlastiti rep tako da se ne može razdvojiti. U
mojoj zemlji tu zvijer smatrali bismo zmajem ili letigujom, zvijeri koja ima tijelo i pandže
jaguara, glavu krokodila, rep zmije i krila i eleganciju orla. Poslali su me ovamo da otkrijem kako
se te četiri mogu spojiti u jednu, a sada, kad sam to vidio, ne mogu se sjetiti.”
“Možda će se uzdići poput Feniksa, iz plamenova vatre?” upita de Aguilar. Owen ga pogleda i
shvati da mu se ovaj ne ismijava.
“Zaista” Svećenik se blijedo nasmiješi. “Ili bi ih naš Gospodin jednostavno mogao prizvati k
svojoj ruci. Nije na nama da znamo takve stvari, premda možemo biti zahvalni kad se dogode. U
zemlji moje djece, četiri u jednome je pernata ili dugina zmija zvana Kukulkan, ili Quetzalcoatl,
zvijer koja bi bila prikladan konj Kristu kad bi se ovaj vratio da nas spasi od uništenja.”
Svećenik se lagano nakloni svakome od njih, pa stane u stranu s vlastitih vrata. “A ja sam sada
počinio jednako krivovjerje kao i vi, pa smo zadužili jedni druge. Vjerujem da će nam to olakšati
večer, što je dobro, jer evo Dominga s našom večerom. Ovdje se jede grah s ljutim papričicama i
čilijem. Budite uvjereni - ako to podnesete, nakon toga sva druga hrana činit će vam se,
neukusnom. U međuvremenu, pomoći će vam ako pijete vodu uz jelo.”
14.

Zama, Nova Španjolska, listopad 1556.

“Ovo je prijatelju moj, zeleno zlato koje će nas učiniti najbogatijim ljudima u Europi, kao i
našu djecu i unuke.”
Fernandez de Aguilar čučne na pete u prašini i blatu pustog krajolika. Mula je stajala iza njega,
trzajući ušima i mašući repom na insekte. Bio je to dar, ili barem posudba, Gonzaleza Calderona,
kao i sedlo, stremen i uzde, načinjeni od ovdašnje kože, sa srebrnim pucetima na spojevima i
malenom slikom razapetog Krista na sredini prsa.
Cedric Owen nagne se i prouči biljku koja je upala u oko njegovu prijatelju. Nije izgledala
drukčije od drugih biljaka koje su rasle u suhoj pustinji oko njega - šaka dugih, kožnatih listova u
obliku oštrice mača rasla je iz debele peteljke. Biljka je bila malena - ova nije rasla više od visine
čovjekova koljena, iako su neke rasle i do visine glave, tako da je šetnja među njima predstavljala
rizik od gubitka oka na oštrom lišću. Činilo se da je cijela biljka stvorena tako da bude nejestiva
za ljude, životinje i insekte.
Cedric Owen iskoristio je priliku da sjaše i stane u sjenu koju je bacala darovana mula. Ovdje je
bilo manje muha nego u gradu, ali zato je prašine bilo više. On se spusti na ravan kamen, leđima
okrenut visokom, užarenom suncu, i baci oblutak preko pustinje. Pokušao je zamisliti kako je to
biti bogat, ali neuspješno.
“Kako?” upita on. Žega ga je naučila da štedi riječi bolje nego što je Cambridge to ikada učinio.
De Aguilar opet je bio dobro raspoložen. Njegova ruka mahne prema obzoru. “Vidiš li da ovdje
raste nešto drugo?”
Owen se potrudi promotriti krajolik koji se širio na sve strane. Nadaleko u svim smjerovima vidio
je obilje kamenja i prašine. Tu i tamo vidio je biljke s listovima nalik na mačeve koje su bile tako
drage de Aguilaru. “Vrlo malo”, reče on suho.
“To je zato što nemaš dobar vid niti dobar odgoj. Srećom, ja imam i jedno i drugo.”
Cereći se, Španjolac ustane pa obriše prašinu s nogu ekstravagantnim pokretom obodom svojeg
šešira.
“Veći dio svojeg života moj praujak vjerovao je da mu je boravak u Novoj Španjolskoj donio
više boli nego koristi, da nam divljaci nikada neće dopustiti da živimo ovdje u miru, i da zemlja
ovdje rađa samo prašinu, paprike i čilije kojima nas je svećenik poslužio sinoć, a koji su ti bili
tako neugodna okusa. Ovdje nema većih količina srebra, i vrlo je malo zlata - sve blago nalazi se
na jugu ili duboko na kopnu u zalihama Azteka, a Cortes je uzeo veći dio. Umjetnost je prelijepa,
ali naslikana je na zidovima ili urezana u stijenama. U svakom slučaju, to je idolatrija i Crkva će
je uništiti čim zaključi da iz toga ne može ništa naučiti. Svi članovi moje obitelji poslušali su
mišljenje mojeg ujaka i nitko nikada nije odjedrio iz Seville.”
“Osim tebe”, reče Owen. “Zašto?”
“Zato što sam ja slušao što mi pisma govore i vidio stvari koje moj predak nije vidio kad je pričao
o biljkama s listovima poput mačeva koje rastu u pustinji. Postoje dvije vrste ovih biljaka, moj
prijatelju. Jedna se može destilirati u alkoholno piće jače od najboljeg brendija - od jednog vrča
čovjek se može napiti, a od dva poželi da se nikada nije rodio. Drugu vrstu biljke domoroci rabe
za izradu jedne vrste užeta, poput konoplje. Cortes se njima poslužio na svojem brodu dok je
plovio kući.” .
De Aguilar priđe svojoj muli i s nje podigne upleteno uže koje je visjelo obješeno preko jabučice.
“Ovo je moguće izraditi od te biljke. Zovu ga sisal. Evo, opipaj...”
Bilo je to uže. Cedric Owen nije posjedovao iskustvo da razlikuje jednu vrstu užeta od druge.
Opipao ju je i rekao: “Je li dobar?”
“Najbolji. Sisal je na svaki način bolji od konoplje, snažniji, grublji, tvrđi, bolji za prekooceanske
brodove od svega što proizvodimo u Europi. Tu ćemo biljku uzgajati onako kako domoroci
uzgajaju svoj grah, i izradit ćemo užad kojom ćemo opremiti sve mornarice kršćanskog svijeta, i
izvan njega. Bit ćemo najbogatiji ljudi Europe, vjeruj mi. Pogledaj zvijezde mojeg rođenja i reci
mi da nisam stvoren za nešto veliko.”
Samo je vrlo samopouzdan čovjek iskušavao sudbinu takvom arogancijom. Zapravo, de
Aguilarova natalna karta bila je briljantna. Obilježio ju je samo jedan težak kvadrant od Merkura
prema Jupiteru na početku treće kuće. Njegova konjukcija Sunca i Venere u Ovnu manje od
jednog stupnja iznad ascedenta spašavala je taj kvadrant od bijede.
Domoroci su znali ponešto o astrologiji. Owen je već otkrio da o Veneri govore u muškom rodu i
zovu je Jutarnja zvijezda, ratnik. Da je bilo vremena, zatražio bi od njih mišljenje o njenom
položaju u Fernandezovoj karti. Budući da nije, imao je samo svoje klasične instrukcije kakvima
su ga podučili dr. Dee i Nostradamus, prema kojima je ona vodila nepromišljenosti, a možda i
veličini, ako se impulzivnost može ukrotiti.
Ništa od toga Owen nije izgovorio naglas, niti je namjeravao. Legao je na kamen i navukao šešir
preko očiju, zaštitivši se od sunca, neba i udaljenog, uznemirujućeg crvenila grada.
“Fernandez, povjerio bih ti vlastiti život, ali možda ne i novac. Za uzgoj ovih biljaka u
količinama o kakvima sanjaš, trebale bi ti bujice vode, a ovdje ih nema. Jutros sam obišao polja
oko grada dok si istovarivao brod. Ljudi imaju jedva dovoljno vode da im se paprike ne sasuše na
peteljkama.”
“Ne, prijatelju moj, to je zato što nemaju mojeg praujaka kao savjetnika. On je u svoje vrijeme
proputovao cijelom zemljom kao rob domorodaca i pričao mi je stvari koje su čak i oni zaboravili
- da su u unutrašnjosti, gdje je gradove prekrila prašuma, ili na rubovima ove puste ravnice,
domoroci iz davnina smjestili svoje gradove kod velikih podzemnih jezera koja se nalaze ondje.
Zemlja je puna vapnenca i stvara rezervoare koji zadržavaju vodu. Nikada nije spojio te dvije
činjenice - vodu i biljke za izradu užeta. Nije to učinio nitko drugi iz moje obitelji.”
Kamen je bio topao, ali ne i vruć. Owen se lijeno protegne, poravnavajući kralježnicu.
“To zvuči dobro. Možeš upotrijebiti vodu za natapanje biljaka, a zatim, ako uspijemo navesti oca
Gonzaleza, koji je sada već napola domorodac, da organizira monopol na trgovinu užetom za
cijelu Novu Španjolsku, moći ćeš...”
“Cedric! Ne miči se!”
Bio je to prvi put otkad su se upoznali da ga je de Aguilar nazvao njegovim krštenim imenom.
Owen se ukoči, zureći u svoj šešir. Znoj mu je obilno tekao niz sljepoočnice i natopio košulju
tako naglo da mu je hladnoća preplavila prsa.
“Što?”
Jednoličnim glasom Fernandez reče: “Iza kamena je zmija, jedna od onih o kojima nam je otac
Gonzalez pričao sinoć, ona najopasnija, s crvenim prugama na žutoj podlozi i s crnim obrubom.
Još te nije vidjela. Ako možeš mirovati još malo, ubit ću je svojim mačem... Ne diši, moj engleski
prijatelju, i bit ćeš dobro. Dobro je što mi je ruka zacijeljela pa se mogu poslužiti svojim
mačem... a ti možeš ležati mirno dok ja... vadim svoju oštricu i smještam je... tako... a zatim ću...
Ah! Ne!”
“Fernandez!” Owen skoči na noge i okrene se.
Crveno-žuta klopka ubit će momka. Prethodne večeri, dok su se spremali na spavanje, svećenik ih
je upozorio na takve zmije, čak je i smislio rimu na engleskom da bi je bolje zapamtili.
Owen mu se poslije izrugivao. Sada je požalio zbog toga. Žalio je zbog mnogo stvari, a više od
svega zbog izbora mjesta na kojem će sjesti i nevjerojatne nepažljivosti. Zmija je imala koraljno
crvene pruge na žutoj podlozi, s crnom bojom u intervalima. Bacakajući se divlje, visjela je na
zubima iz snježno bijelog lana rukava Španjolčeve košulje, napola zadignutog uz njegovu nekad
slomljenu ruku. Malene točke skrletne krvi bile su raspršene oko nje, debele poput bobica -
njezini zubi probili su osim lana i živo meso.
De Aguilar je stajao ukočeno, a oči su mu pobijeljele na rubovima. Mač zazveči kad mu je ispao
iz prstiju.
Otrov zmije zaustavlja čovjekove mišiće - najprije mu govor postaje nerazgovijetan, a zatim više
ne može jesti. S vremenom više ne može hodati ni stajati, a zatim mu se prsa prestaju pokretati i
srce mu se zaustavlja. Smrt je neizbježna. Jedini način da je se izbjegne jest da se odreže ud. Tek
malobrojni to prežive. Ah, hvala ti, Diego. Ako počistiš tanjure, porto ćemo popiti vani, u
večernjem hladu...
Owen dohvati sječivo. Ovoga puta nije u glavi začuo glas svojeg učitelja mačevanja koji ga
pokušava spriječiti.
Ne razmišljajući o vlastitoj sigurnosti, on zamahne posuđenim mačem i spusti ga, tako blizu de
Aguilarove ruke da je odrezao pola bijelog lanenog rukava. No bilo je još važnije to da je
pogodio glavu zmije i tako je odvojio od tijela. Tijelo padne na tlo, uvijajući se i pumpajući
rijetku, tamnu krv. Prednji dio glave, sa zubima i otrovom, ostao je pričvršćen za de Aguilarovo
zapešće ispod laganog lanenog zavoja koji je još uvijek prekrivao prijašnju ranu.
“Fernandez? Hoćeš li sjesti, molim te? Ne mogu je izvaditi dok stojiš. Morat ću raditi dok ti je
ruka spuštena, kao da vadim vrh strijele. Molim te, sjedni.”
Poput lutkara koji upravlja lutkom izrađenom od drveta i konjske tetive, okrenuo je de Aguilara
tako da ovaj sjedne na kamen. Služeći se svojim nožem za jelo kao skalpelom, iskoristio je vrpcu
otkinutog lana kao stezaljku te upotrijebio vještine s bojnog polja čiji je opis pročitao u
Nostradamusovim knjigama, a nije očekivao da će ih ikada primijeniti u praksi.
Zmija je zabila zube duboko u meso Španjolčeve podlaktice. Owen je morao odvojiti donju
čeljust kako bi istrgnuo glavu. Zabio je vrh noža u komad kože ispod mrtvog oka i pokretao ga
gore-dolje kako bi razdvojio gornju i donju čeljust. Rastavile su se polako, uz mnogo njegovih
psovki.
De Aguilar je sjedio cijelo vrijeme posve blijed. Na kraju, spustio je pogled na četiri duboka
ugriza u ruci.
“Mrtav sam.” Rekao je to bez osjećaja. Oči su mu bile bistre i mirne. Koža mu je bila zelenkasto
bijela, sa žutom nijansom na rubovima usta. “Trebali bismo se vratiti u Zamu. Moram urediti
mnogo toga ako ne budem upravljao Aurorom na putu kući. Ako je otac Gonzalez točno opisao
otrov, imam pola dana u kojem ću funkcionirati kao zdrav čovjek, i ne želim to potrošiti uludo.
Juan-Cruz bit će dobar kapetan za svakodnevno vođenje broda, ali on nema viziju da ga učini
velikim. Ti bi to mogao, ali mislim da ti tvoj kamen još neće dopustiti da odeš, a brod mora
krenuti brzo, dok su ljudi još srčani... Odlučit ćemo kasnije. Za sada...” On ustane. “Možda mi
možeš pomoći da ustanem. Imam još dan života. Sutra...” On zašuti. Pogled mu je počivao na
moru iza litica od vapnenca. “Volio bih opet vidjeti onu zoru. Kažu da se tijekom lijepog dana s
tornja svjetionika može vidjeti rub svijeta. Hoćeš li prosjediti tu posljednju zoru sa mnom,
Cedriče Owene?”
“Neću.” Owen je plakao, prvi put otkad je plavi kamen pripao njemu u dobi od trinaest godina.
Nogom udari mlitavo tijelo zmije koje odleti s druge strane kamena, i privuče bliže de
Aguilarovu tvrdoglavu mulu.
“Neće ti to biti posljednja zora. Otac Gonzalez rekao je da bi ti amputacija mogla spasiti život”,
reče promuklim glasom.
“Ali rekao je i da je to hipoteza i da to još nitko nije preživio.”
“Tako kažu domoroci. Oni nisu liječnici školovani na Cambridgeu.”
“A ti, kao što si mi često govorio, nisi kirurg.” Rekao je to nježno, bez gorčine, kao što bi stariji
brat korio mlađeg zbog pretjeranog žara.
Owen opet opsuje. “Ne razumiješ. Nostradamus me natjerao da pročitam njegove knjige.
Natjerao me da provedem deset dana žalovanja za francuskom princezom sjedeći u njegovu
smrdljivom svratištu, čitajući knjige o kirurgiji i odgovarajući na njegova pitanja o stvarima o
kojima nikada nisam razmišljao i za koje nisam mislio da ih trebam znati. Natjerao me da pišem
bilješke, koje nosim sa sobom. Predvidio je ovo, ali nije mi rekao da će mi to slomiti srce. Zato
ću ja izvesti operaciju i nećeš umrijeti.”
“Ali, Cedriče, uza sve dužno poštovanje...”
“Nemoj. Jednostavno nemoj... Samo se popni na svoju mulu i vrati se sa mnom. Možda ćeš
izgubiti ruku kojom držiš mač, ali neću dopustiti da izgubiš život, ne sada kad me trebaš učiniti
jednim od dvojice najbogatijih ljudi Europe.”
15.

Forenzični laboratorij dr. Lawa, Oxford, lipanj 2007.

Stella je koračala sama kroz hodnik bijelih pločica i betona, kroz vrata od ispoliranog
aluminija do laboratorija čeličnih stolova i staklenih ormara koji je zaudarao po kemiji i dimu
cigareta i smrti.
Dr. David Law dočekao ju je na vratima. Nije izgledao tako loše kao što je Kit opisao, ali temelji
su bili vidljivi, dovoljni za stvaranje karikature. Našla se suočena s malenim, žilavim čovjekom
rijetke kose mišje boje i izbočenih zuba koji su mu naglašavali gornju usnicu. Bili su to engleski
zubi, smeđi od godina pijenja čaja i pušenja tako da mu se, kad bi se nasmiješio, iz usta širio
snažan zadah.
“Doktorice Cody.” On obriše ruku o bijelu kutu i ispruži je. “Profesor Fraser zvao je i obavijestio
me da ste krenuli. Svaki Gordonov prijatelj dobrodošao je.”
Njegov stisak bio je čvršći nego što je Stella očekivala. Dojam prikrivene snage činio je
vjerojatnijom priču o pet godina iskapanja kurdskih masovnih grobnica. Da je i dalje sumnjala,
sumnju bi odagnale fotografije po zidovima - jedna za drugom prikazivale su očišćene kosti u
jamama, u redovima, posložene i numerirane, s pramenovima kose ili komadima odjeće ili
komadićima plemenitog metala zakvačenima na udove bez mesa ili u očnim šupljinama.
Davy Law bio je na većini tih fotografija, odjeven u skraćene traperice i prašnjavu majicu, s
cigaretom koja visi s usana ili između prstiju. U pustinjskim planinama doimao se više kao da je
na svom terenu nego u laboratoriju u Oxfordu.
Vidio je njezin pogled. “Nije baš lijep posao, ali netko ga mora obavljati.” Zatim pogleda iza nje,
u hodnik. “Kit nije s tobom?”
“Spava u automobilu”, reče ona. Bila je to istina, ali zvučala je poput izgovora.
“Dobro.” Njegove pretanke usnice stisnule su se dok je otvarao vrata svojeg laboratorija. Pogled
mu je prešao preko njezinih očiju, ne gledajući ih. Dok se udaljavao od nje, on reče: “Gordon mi
je rekao da imaš lubanju i da želiš rekonstruirati lice prema njoj?”
Okrenuo se i pogledao u njezin ruksak. Plava kamena lubanja tiho je spavala u njemu. Šutjela je
još od upozorenja u Kitovoj sobi. Ona posegne umom prema njoj, ali nije osjetila ništa, nije bilo
instinkta koji bi joj govorio da odlazi ili ostane. Nestala je i slika lica koja ju je dovela ovamo.
Zurila je u pod, zarobljena u neočekivanoj neizvjesnosti.
Slijedila ga je unutra bez riječi. On dođe do staklenog ormarića na suprotnoj strani sobe. Bila je
to manja verzija hiperbarične kisele kupke iz geološkog laboratorija.
“To nije lubanja od kosti. Izrađena je od kamena. Gordon je mislio da ti možemo vjerovati da ćeš
to sačuvati za sebe.”
“Je li? Kako dirljivo.”
Naslonivši se jednim ramenom na zid, Davy Law namota cigaretu, a zatim je pripali. Plavi dim
ispuni zrak između njih laganim mirisom duhana. Ono što ga je prije uznemiravalo, nestalo je,
zamijenjeno kiselim, beskompromisnim pogledom koji je gledao kroz nju i iza nje, ali nije
pokazivao da primjećuje njezinu nazočnost.
Bilo je lako zamisliti kako ovaj čovjek rasteže granicu autoriteta sve dok se on ili granica ne
slome. Počela je shvaćati zašto mu je Gordon vjerovao, i zašto ga je Kit prezirao.
Stella skine ruksak s ramena i otvori ga. Bez ceremonijalnosti, ona podigne plavu kamenu
lubanju na jarku svjetlost njegova laboratorija. Više nije vrištala, nikakva žuta munja nije joj
probijala mozak - sve je to nestalo čim je ušla u Kitovu ‘riječnu’ sobu. Sada je bila mirna i budna,
tako da su svi njezini osjeti bili izoštreni.
Ona je ispruži, a njen plavičasti sjaj obasja kliničku hladnoću prostorije. “Pronašli smo ovo”, reče
ona. “U računovodstvenim knjigama Cedrica Owena bila je šifra koja nas je dovela do nje.”
Očekivala je kratak šok, spori udah i izdah pri prvom pogledu na kamen. Nije očekivala val
bijesa, ili boli, ili patnje - nije znala što od toga - koji je obuzeo gargujski groteskno lice Davyja
Lawa, dok su mu oči skakale s kamena na njezino lice. Nije očekivala ni zapanjujući izljev divlje
žudnje koji je bljesnuo nakon toga.
“Doktore Law?”
“Drži se podalje!”

On se brzo udalji od nje na suprotni kraj sobe, osloni leđima o zid i sklizne na pete te obgrli
koljena na prsima. Drhtao je. Jedan dug trenutak čulo se samo njegovo oštro disanje.
“Bih li trebala poći?” upita Stella napokon.
“Vjerojatno.”
Dugo je zurio u pod. Kako je prošlo neko vrijeme a ona nije ni progovorila ni otišla, on podigne
svoj šokirani, krvavi pogled uz njezino tijelo, i zaustavi ga na njezinu licu.
“Ah, ostali ste. Hvala vam.” On joj uputi, kratak, škrt osmijeh. “Tko je to još vidio?”
“Osim mene i Kita? Samo Gordon. Tony nije htio gledati. Rekao je da na sebi ima krv previše
ljudi koje on poštuje.”
“Kako je Gordon... Je li rekao kako se osjećao?”
Sjećala se promukla, prigušena glasa Škota tijekom onog prvog telefonskog poziva. Tvoj
kamenčić je spreman. Nadam se da si i ti. A zatim, poslije: Prekrasan je. Jednostavno traži da ga
netko pokupi...
“Mislio je da bih je trebala smrviti u prah u njegovoj drobilici. Ponudio je da mi pomogne.”
“Mudar čovjek.” Lawov osmijeh sada je bio širi, pun kisele ironije. “Nije mi htio reći što mi to
nosite. Nema mnogo ljudi koji mogu sačuvati ovakvu tajnu.”
“On je dobar prijatelj.”
“To puno vrijedi u ovom svijetu ljudi bez prijatelja.”
Law je tijekom paničnog udaljavanja izgubio cigaretu. Drhtavim rukama smotao je još jednu i
zapalio je, zureći u crveni žar. “To je plavi srco-kamen Cedrica Owena, ne?”
“Mislimo da jest.”
On je prvi put pogleda ravno u oči. “Ljudi su ubijali zbog ovoga, Stella. Ubili su Cedrica Owena,
njegovu baku i sve njegove pretke koji su je čuvali.” On napući usne, gledajući je. “Jesu li vas
pratili dok ste išli ovamo?”
“Mislim da nisu. Nisam sigurna da bih to znala.”
“Stella!” Ljutio se na nju, a nije znao smije li to pokazati. Svom je snagom povukao dim iz
cigarete. “Recite mi da razumijete u kakvoj se opasnosti nalazite?”
“Jesam li u opasnosti od vas?”
“Ne.” Sada se mogao nasmijati, i to je i učinio. Na kraju se zakašljao. “Ne sada. Jednom u životu
vidio sam ljepotu i poželio je zgrabiti. Neću dvaput učiniti istu pogrešku.”
U njegovu glasu bilo je nekakve oštrine, baš kao i u Kitovu.
“Je li to razlog zbog kojeg ste se vi i Kit posvađali?” upita ona oprezno.
Zaustio je odgovoriti iskreno, ali zastao je prije nego što je izrekao riječi. Zatim slegne ramenima.
“On vam je suprug. Ne mogu odgovarati umjesto njega.”
“Ali nekad vam je bio prijatelj? Dobar prijatelj?”
“Nekada. Sada nije.”
Pogled njegovih zakrvavljenih očiju bio je tvrd, ali nije ga skrenuo s njezina. Nakon nekog
vremena pogledao je slike na zidu iza nje i na okolnim zidovima.
“Svugdje na svijetu postoje ljudi koji vide nešto što žele i misle da to mogu uzeti, smatrajući da
cijena koju to ima za druge nije važna. Muškarci su uvijek ti koji uzimaju, a žene i djeca oni koji
plaćaju.”
“To je osobito seksističko stajalište, doktore Law.”
“Možda, ali nikada nisam iskopao masovnu grobnicu gdje je žrtve pobila žena. Obećavam vam
da će ta priča, ako je ikada bude, završiti na novinskim naslovnicama.”
Sada je uspostavio kontrolu nad sobom i kretao se dobro poznatim terenom. Oslonio se na zid i
puhnuo dim u zrak između njih. Gledao je ravno u kamen prvi put otkad ga je Stella izvadila iz
ruksaka.
“Vaša lubanja nosi srce svijeta. Koji čovjek ne bi ubio da dođe do toga? Ovdje, u komadu plavog
kristala, nalazi se sve što smo ikada željeli: divota i plemenitost i strast, sve u jednome. Ona
jednostavno žudi za time da je netko uzme, da je posjeduje, da je ima, tako da joj samo
najsnažniji, ili najviše slomljeni ljudi mogu odoljeti. Zečevi među nama žele je uništiti, zdrobiti
ono što ne mogu kontrolirati. Vukovi je žele posjedovati, uzeti u sebe sve što ona nosi, i ne
shvaćaju da im to nikada neće poći za rukom. A možda, ako je to ono što ja mislim da jest,
postoje vrlo, vrlo rijetki koji znaju što lubanja može učiniti, žele to zaustaviti i uzeti je za sebe.
Francis Walsingham bio je jedan od njih - Elizabetin zapovjednik špijuna. Tijekom stoljeća bilo
je i drugih. Zacijelo i sada postoji jedna ili dvije takve osobe.”
“Što može? Što to oni žele zaustaviti?” Koža joj je bridjela od slušanja, a grlo suho.
“Još nisam siguran. Možda griješim.” Njegova cigareta bila je vodoravni stup pepela. Stresao ju
je u praznu šalicu kave i prekrižio ruke na prsima. “Obraća li vam se?”
Nitko je to nije pitao, čak ni Kit. “Ona... pjeva. I osjećam razne stvari: potrebu za brigom,
jednaku brigu za mene.”
“Za brigom?”
“Za ljubavlju.” Ona se slabašno nasmiješi. “Ali ne samo to. Ona posjeduje...” pokušavala je
pronaći riječi, “svjesnost koju ja nemam, kao da vidi svijet na način na koji ja nikada neću, s
osjetima koje ja nemam. Otkad je ovdje, jasnije vidim stvari, čujem puno bolje, jače osjećam
odjeću. Kao da ste istodobno novorođenče i starac. I kamen je takav, u njemu postoji drevna
mudrost, poput budističke statue uklesane u brdo, koja sadržava život koji ne možemo vidjeti. U
isto vrijeme, on je poput novorođenog janjeta koje je izgubilo majku, a ja sam sve što ima.” Ona
prstima pritisne lice. “Zašto ja? Nemam pojma kako se brinuti o njemu.”
“Ali nemate izbora.” Davy Law tužno se nasmiješi. “Vi ste zakonita čuvarica, kao što je to bio i
Cedric Owen. Mi ostali, koji bismo voljeli to biti, ali nismo, moramo to prihvatiti.”
“Mislila sam da ste rekli da ga ne želite posjedovati?”
Law se tiho nasmije na te riječi. “Jesam nekada, ali ne i sada. Mislim da sam ja najmanja prijetnja
od svih ljudi na svijetu. Jedna mlada žena imenom Jessica Warren podučila me više nego što joj
mogu zahvaliti.”
On se napokon uspravi. U tom položaju djelovao je profesionalnije. Pogled mu skoči sa Stelle na
kamenu lubanju, pa opet na Stellu. “Izrađena je prema modelu bjelkinje”, reče on. “Jeste li željeli
znati nešto više od toga?”
“Ako je moguće. Stalno vidim lice - napola - a mislim da je važno da ga vidim u cijelosti. Ako
možete to izvesti.”
“A tada?” Sada ju je bez problema gledao u oči.
“A tada ću možda biti korak bliže tomu ne samo da shvatim zašto je ta lubanja vrijedna toliko da
ljudi ubijaju za nju nego i tko nam pokušava uništiti živote.”
“I?”
Razumio je i ono što nije rekla. Vjerovala mu je već zbog toga. “I moći ću povezati neko lice sa
stvarima koje mi se događaju u glavi.”
“Dobro” Davy Law prstima ugasi cigaretu i pažljivo je spusti u džep svoje kute.
“Izgradimo lice i pogledajmo hoće li vam se svidjeti ono što vam govori.”

Drugi put u dva dana kamena je lubanja stajala na malom postolju u staklenom ormariću sa
svjetlima koja su je obasjavala iz različitih kutova. Ovdje je pozadinska rasvjeta bila slabija nego
u geološkom laboratoriju Gordona Frasera, a posao nije obavljala kiselina izbačena pod
pritiskom, nego tanke crte crvene svjetlosti koje su dolazile sa svih mogućih strana na sve
moguće plohe.
S naočalama i u tankim rukavicama, Davy Law puhao je oblake suhog leda iz epruvete u ruci
kako bi ih učinio vidljivima i namjestio kako valja.
On preko ramena reče Stelli: “Sve se radi laserima. Skeniranje traje pola sata, iako se najveći dio
toga odnosi na podešavanje. Možda će trajati i duže s obzirom na narav kvarca. Prije sam radio
samo s kostima - nisam siguran što će prozirni kristal učiniti indeksima loma. Kit bi nam začas
mogao izraditi neke nove programe da to zaobiđemo. Budući da nije ovdje, moramo se nadati da
će sadašnji programi biti dovoljni da riješe razliku. Znat ćemo ubrzo.”
On zatvori vrata spremnika i skine naočale. “Zaslon je na mojem stolu u susjednoj prostoriji.
Imam i aparat za kavu. Nije baš Starbucks, ali pitka je. Ako želite, možete otići u automobil.”
To nije bila ponuda niti zahtjev, samo izjava izrečena bez težine. Stella je otkrila da počinje
uživati u tihom odbijanju Davyja Lawa da igra društvenu igru.
“Kava bi bila u redu”, reče ona.
On se nasmiješi, pokazujući svoje grozne zube. “Hvala ti.”

Bio je u pravu - kava nije bila Starbucks, na čemu je bila zahvalna. Miris prženih zrna miješao se
s ostacima starog duhana i gotovo je prekrio zadah formaldehida.
Ured Davyja Lawa bio je malen. Jedva je bilo dovoljno mjesta za dva stolca i stol s dva golema
računalna zaslona i telefonom. Na zidovima je bilo još dokaza masakara, ali nisu svi bili turski -
Bosna je ispunjavala pola zida sa strane vrata, a ostatak je pripadao Ruandi, Darfuru i jednom
buldožerima izrovanom nalazištu u Iraku.
S kavom u ruci, Stella napokon ustane gledajući kosti. “Neki od tih kostura imaju frakture koje su
počele zacjeljivati.”
“Gordon nije rekao da ste liječnica?”
“Nisam, ja sam astronom. Kad bismo baš cjepidlačili, ja sam astrofizičarka. Ali znam dovoljno
osnova patologije da vidim gdje kost zacjeljuje nakon loma.”
Na svojem mjestu iza računala Davy Law zapali još jednu cigaretu. Dim je bio sladak i ljepljiv i
škakljao joj je grlo. On skine mrvicu duhana s jezika. “U Iraku ima mnogo gnjeva. Nekim
ljudima treba dugo da umru.”
Gledala ga je u oči, što ih je oboje iznenadilo. On je prvi skrenuo pogled.
“Jesam li smjela pitati?”
“Nije mi važno, sve dok možete podnijeti odgovore.”
“Hoće li biti isto kad vidim lice kamene lubanje?”
“Možda.”
“Ali vi znate kako izgleda?”
On nagne stolac, stavi ruke na zatiljak i zašuti. Šutio je toliko dugo i gledao je da je pomislila da
joj neće odgovoriti. “Možda nisam u pravu”, napokon reče.
Prije nego što je mogla postaviti još koje pitanje, on se nagne naprijed na stolcu i posegne prema
računalu. “Ali ne mislim da je tako. Lubanje su mi opsesija. Budući da ćemo oboje čekati neko
vrijeme da bismo otkrili kakvo lice možemo izgraditi, možda nešto možemo otkriti istražujući
neke od zanimljivijih legendi o lubanjama diljem svijeta. Što znate o majanskom proročanstvu za
2012. godinu?”
To je najmanje očekivala. Ona spusti kavu na stol i sjedne.
“Jučer sam pronašla pola milijuna navoda na Googleu kad sam upisala ‘majanska’ i ‘lubanja’.
Većina njih u naslovu ima 2012. godinu. Nije bilo niti jednog koji bi imao smisla.”
Law podigne jednu obrvu koja je nalikovala štakorskom repu. “Kulturalni imperijalizam
odgovoran je za mnogo toga.”
On puhne dim prema njoj i skrene pozornost na zaslon ispred sebe, odrezavši je kao da je nema.
Stella je proučavala drugi zaslon. Kamena lubanja okretala se na njemu u smjeru kazaljke na satu.
Više nije bila plava, nego je digitalno obojena u sivo na blijedoj pozadini i ispresijecana tisućama
tangenti u nijansama od jarko arterijski crvene, preko ljubičaste, pa do treperavo zelene i žute.
Između njih se siva površina polako mijenjala dok je meso raslo između obojenih linija kose.
Stella je razmišljala naglas. “Crvene linije pokazuju konkavne površine, a žute konveksne, zar
ne?”
“A zelena je neutralna, tako je.” Law joj je prišao i oslonio se na naslon njezine stolice, puhnuvši
joj dim preko ramena. Na trenutak je gledao zaslon. “Većini ljudi potrebno je pola dana da to
shvate. Ako možeš pogoditi tko će to biti, zaposlit ću te.”
“Žena? Bjelkinja? U doba Cedrica Owena?” Polaskana, Stella izbaci povijesno ime. “Kraljica
Elizabeta Prva?”
On se naceri široko, poput lisice. “Dobar pokušaj.”
“Neću dobiti posao?”
On odmahne glavom. “Žao mi je. Lubanje su izrađene najmanje tri tisuće godina prije nego što je
Elizabeta rođena. Naravno, to ne znači da ne može sličiti njoj - lica se ponavljaju kroz generacije
s nevjerojatnom preciznošću, ali sva djeca Henrika Osmog imala su visoka, kupolasta čela i uske
brade i gotovo nisu imala očni luk. To nije njezin lik.”
“Lubanje?” Stella se okrene na stolcu. “Rekli ste ‘lubanje su izrađene...’ U množini. Ima li i
drugih?”
“Navodno.”
“Kako znate?”
“Diplomirao sam antropologiju nakon što sam sjebao medicinsku karijeru. Dovela me na
neobična mjesta.”
“Do opsesije lubanjama?”
“To je postojalo oduvijek.”
“Zacijelo ste imali fascinantno djetinjstvo.” Ona pogleda sliku na zaslonu. Lice je bilo jedva
ljudsko - zamagljene crte lica na plavoj pozadini. Oblik brade nije vidjela ništa bolje nego boju
očiju, koje nije bilo na slici.
Law se vratio na svoje mjesto ispred drugog zaslona. Položio je ruku na vrh, spreman da ga
okrene prema njoj. Oči su mu bile smeđe, oštre i ozbiljne. “Još možete otići”, reče on. “Možda bi
vam to bilo lakše.”
Njegova promjena raspoloženja iznenadila ju je. “Davide, netko je pokušao ubiti Kita u špilji u
kojoj smo pronašli kamen. Netko drugi - a možda ista osoba - ispreturao mu je sinoć sobu u
pokušaju zastrašivanja. Ne mogu otići. Iako ste rekli da je ovo najopasnija stvar na planetu, još
nisam spremna izvaditi čekić.”
“Davy”, reče on odsutno. “Ne David - Davy. I ne odustajte još od čekića. Kad vam je život u
pitanju, uvijek je dobro imati strategiju izlaza.”
Istovremeno je popio kavu i popušio cigaretu, pa se okrenuo na stolcu. “Recite mi kako vam se
ovo čini.”
Zaslon se okrene prema njoj. Očekivala je mandale, ili bogove Maja, ili druge lubanje. Umjesto
toga, vidjela je majanske znakove, red za redom nerazumljivog teksta, upravo onakve kakve je
pronašla u računovodstvenim knjigama.
Ona se nagne naprijed, objema rukama na stolu. “Gdje ste to pronašli?”
“Na intemetu. Postoji stranica s koje ih možete skinuti u .jpg formatu.” Davy Law okrene stolac
tako da istodobno može vidfeti i Stellu i zaslon.
“To je Dresdenski kodeks, jedan od svetih tekstova Maja. Od tisuća koje su napisali tijekom
stotina godina, samo su četiri preživjela duhovni vandalizam jezuita. Ovaj je završio u Sachsishe
Landesbibliothek u Dresdenu, gdje je ležao i skupljao prašinu do 1880., prije nego što je netko
napokon shvatio što u njemu piše. Naravno, mogli su upitati domoroce, ali do tada su gotovo svi
koji su mogli pročitati tekst bili mrtvi. Zato je dobio ime po mjestu na kojem je preveden, a ne po
ljudima koji su ga napisali.”
“Opet kulturalni imperijalizam?”
“Rekao bih da jest. Postoje još tri zapisa - u Madridu, Parizu i Grolieru, premda je taj posljednji
možda krivotvorina. To su preživjeli ostaci civilizacije prema kojoj ova naša izgleda infantilno.
Prema tom dokumentu, kraj svijeta dogodit će se 21. prosinca 2012.”
“Vrlo smiješno.” U ustima je imala čudan, metalni okus. Stella okrene stolac od njega.
On uhvati naslon za ruke i okrene je prema sebi. “Slušajte me. Ovo nije šala. Kodeks je proizvod
civilizacije koja je mogla mapirati planete s preciznošću zbog koje bi NASA pozelenjela od
zavisti.”
“Ja sam astronom. Ne pokušavajte me zaslijepiti znanošću.” Nije željela biti gruba, ali nije
povukla svoje riječi.
“Stella, pokušavam vam otvoriti oči. Pogledajte...”
Udarajući po tipkama, on otvori druge stranice. Na zaslonu se pojave blokovi znakova.
S neočekivanom živosti on nastavi: “Vi ste astronom - slušajte. Cijeli Dresdenski kodeks zapravo
je tabela kretanja Venere i Marsa, jednako precizna kao današnji najmoderniji proračuni. To su
osnove majanskog kalendara, prema kojem je naš poput Zvonka u Gradu igračaka. U vrijeme
Cedrica Owena, dok smo se mi još izmotavali s prijelazom iz julijanskog u gregorijanski
kalendar, pokušavajući pronaći sustav koji nas neće natjerati da slavimo Božić usred ljeta, Maje
su već tisuću godina imale kalendarski sustav koji je mogao predvidjeti lunarnu eklipsu s
točnošću od 0,0007 sekunda osam tisućljeća unatrag i unaprijed. Kad smo to mi postali sposobni
učiniti? Prošle godine? Možda prije godinu i pol, ako smo imali sreće?”
“Mogli smo s lakoćom učiniti već 2000.” Stella sjedne i natoči si još kave. “Kakve to veze ima s
infantilnim proročanstvima o Armagedonu?”
Nije ni vidjela kad je smotao i zapalio još jednu cigaretu. Pogledao ju je kroz oblak dima.
“Dresdenski kodeks je ključ majanske kozmologije. Podijelili su vrijeme u razdoblja od po 5125
godina. Mi živimo u petom dobu. Prema njihovim legendama, svako od prethodna četiri doba
završilo je kataklizmom koja je uništila razvijene rase ljudi: vatra, potres, oluja ili, u posljednjem
slučaju, potop.”
“Zar mi citirate Bibliju?”
“Zapravo ne. Postoji stotinu trideset sedam kulturalno odvojenih legendi o potopu osim one u
kojoj životinje u parovima ulaze u arku. Svaka civilizacija koja trenutno postoji na planetu sjeća
se da je rođena iz vode potopa. Međutim, Maje su jedini koji su nam ostavili datum sljedeće
katastrofe. Kraj petog razdoblja neće biti poput ostalih. To nije kraj jednog razdoblja - to je kraj
cijele ere, definirano po slijedu ekvinoksa. Era traje oko dvadeset i šest tisuća godina, a svaka
započinje i završava kada sunce leži u galaktičkom središtu na oko dvadeset i osam stupnjeva od
Strijelca, na mjestu koje Maje zovu Xibalba be, Put u podzemni svijet. Kad Sunce krene tim
putem, gotovi smo - vidjet ćemo katastrofu velikih razmjera. Neće to biti nešto malo, poput
poplave ili požara - to je potpuno uništenje, Armagedon, kako ste ga nazvali, i uzrokovat će ga
čovjek, ne priroda, kao što je bio slučaj s ostalima. Evo datuma koji je iskopan iz prijevoda
Dresdenskog kodeksa. U majanskom kalendaru to je 13 Baktun 13.0.0.0.0.”
Davy Law namoči prst u ostatku kave i povuče njime po stolu. “U našem kalendaru to je 21.
prosinca 2012.”
On ugasi cigaretu i zabaci ruke iza glave pa se zagleda netremice u nju.
Stella popije svoju kavu. “Što će to biti? Globalno zatopljenje? Ekokatastrofa? Nuklearno
uništenje?”
“Rekao bih, sve od toga. Maje su se uništili u razdoblju od oko pedeset godina - cijelu kulturu
izbrisala je mješavina ratova i pretjeranog iskorištavanja lokalnih resursa. Mi činimo isto to, na
planetarnoj razini. Krajnji rezultat bit će isti.”
“Ne vidim kakve to veze ima s lubanjama.”
“Prema legendi, Maje - ili, preciznije, njihovi preci s kraja četvrtog razdoblja, negdje oko tri
tisuće godina prije nove ere - izradili su trinaest kristalnih lubanja koje će nam, kad se nađu na
istome mjestu, pomoći da pronađemo put iz ove katastrofe koju smo sami izazvali. Vi imate
jednu od tih lubanja.”
“Lubanje će zaustaviti Armagedon?” upita ona u nevjerici.
“Neće ga zaustaviti, pomoći će nam da pronađemo put kroz njega. Vratnice, ako vam se to više
sviđa.”
“Zar zaista vjerujete u to?” Zurila je u njega, raširenih očiju i u nevjerici, daleko izvan granica
pristojnog ponašanja.
Nije se nasmiješio, samo je slegnuo ramenima i opet udario po tipkovnici, bez vidljiva razloga.
“Govorim vam što se nalazi u starim tekstovima. Ljudi koji su ih napisali vjerovali su u to.”
“Ne izbjegavajte pitanje, Davy.”
On okrene stolac od stola i podigne jedno rame, napola u znak isprike. “Da, vjerujem. Ti ljudi
znali su stvari koje smo mi odavno izgubili, kad smo krenuli pogrešnim putem. Ja nisam jedini.
Postoje i mnogi drugi ljudi koji misle isto.”
“Oh, za ime Božje.” Ustala je sa stolca i počela koračati malenom prostorijom, naglašavajući
riječi gestikulacijama. “Postoje mnogi koji vjeruju u drugi dolazak Krista, noćne aktivnosti Zubić
vile, i da je Saddam Hussein sakrio oružje za masovno uništenje u iračkoj pustinji. Svi su oni
jednako ludi. Što se dogodilo s realizmom? Sa znanošću zasnovanom na dokazima? Vi ste
liječnik, za ime Božje. Bavite se mesom i krvlju i kostima, ne ovakvim... suludim
transcendentalnim sranjima.”
Zastala je ispred slike iz Bosne. Lubanje su ležale poredane iza tmurno nasmiješenog lika Davyja
Lawa. Sklopila je oči, ali nisu nestale.
Iza njezinih leđa on tiho reče: “Propali liječnik. Nisam završio svoje kliničko stažiranje.”
Ljutnja je napusti jednako brzo kao što je i došla. Ona se opet spusti na stolac nasuprot njemu.
“Žao mi je.”
“Ne mora vam biti. Nije važno. Stella, što vas je dovelo k meni?” Sada se nije šalio.
Gledao ju je tvrdim pogledom.
“Htjela sam vidjeti lice lubanje.”
“Već ste ga vidjeli, zato ste i došli, sjećate li se? 'Stalno vidim lice.' Vaše riječi. I pjeva vam. Vi
čujete kamen u svojoj glavi. Recite mi da je to suludo transcendentalno sranje?”
Nije rekla ništa - nije se mogla sjetiti ničega što bi rekla. Nagnuo se naprijed izgrabio naslone
njezina stolca. Lice mu je bilo na pet centimetara od njezina.
“Što još? Ako vas je kamena lubanja dovela k meni, je li to jedino što je učinila? Ne postoji li
ništa više što je čini nečim većim od lijepog komada kamena oko kojeg će se ljudi potući?”
Zurila je pokraj njega u računalni zaslon. Znakovi su se mutili i spajali se, i još uvijek nije vidjela
nikakav smisao.
“Lubanja me upozorila na opasnost u špilji, zato smo se Kit i ja razdvojili, zato su njega gurnuli s
ispusta, a mene nisu. Sinoć me upozorila na ono što se događa u Kitovoj sobi, samo što nisam
shvatila na vrijeme. I... u računovodstvenim knjigama postoji šifra. Mislim da je jedino ja mogu
vidjeti, ali izgleda upravo ovako.” Ona pokaže zaslon palcem. “Stranica za stranicom majanskih
simbola. Još jedan kodeks.”
“Postoji kodeks skriven u računovodstvenim knjigama Cedrica Owena?” Žudnja na njegovu licu
bila bi smiješna u bilo kojoj drugoj situaciji. “Stella, molim vas, morate mi dopustiti...”
Bio je dovoljno blizu nje da je mogla osjetiti toplinu njegova lica. Njegova šaka počivala je na
njezinoj ruci. Riječi su mu zapele u grlu. Bilo ih je previše, ili ih je htio prebrzo izgovoriti, ili su
bile preočajne da bi pronašle red i izašle.
Prije nego što ih je čula, nešto metalno zvekne o dovratak. Napet, ogorčen glas reče: “Prekidam li
nešto važno? Recite mi. Uvijek mogu izaći.”
“Kite?”
Stajao je na ulazu, oslonjen na svoje dvije štake. Stella nikada prije nije vidjela iskrivljenu
ružnoču koja mu je obilježila lice. Pogledao je kroz nju, prema Davyju Lawu iza nje. “Zabavljate
se?”
“Kite! On pokušava pomoći.”
“To vidim. O kakvoj je ovaj put pomoći riječ, Davide?”
“Nije ono što misliš.”
Law se vratio na svoju stranu laboratorija. Stella je vidjela kako udiše i zadržava dah, i polako
izdiše kroz nos.
On opet podigne pogled, pa ukočeno kimne prema njoj. “Vjerujem da ste bili na odlasku? Iako bi
bilo dobro da prije toga vidimo jesmo li stavili lice na vašu kamenu lubanju.”
Drugi zaslon bio je okrenut na drugu stranu, tako da ga nitko nije mogao vidjeti. Law je otišao iza
oba sjedala da ga okrene, umjesto da posegne preko nje. Zato je bila sama kad je vidjela lice koje
ju je gledalo sa zaslona.
“To ne može biti točno.” Ona odmahne glavom. Nastavila je odmahivati, jer nije mogla prestati, a
tada je samo drhtala i pokušavala ne povratiti.
“Što je?”
Kit joj nije mogao prići dovoljno brzo. Čineći im uslugu, Davy Law okrene zaslon tako da su ga
oboje mogli vidjeti.
Kit nije podnio prizor ništa bolje. Pogledao je Stellu, pa zaslon, pa opet Stellu, i to dvaput. “Je li
ovo nekakva šala?”
“Softver”, reče Davy Law, “nema smisla za humor. To dobijete kad stavite meso na lubanju.”
Nije bilo sumnje - Stellino lice gledalo ih je sa zaslona, plastično i mirno, kao da spava. Sjetila se
kako je Davy Law prvi put pogledao lubanju, pa njezino lice, pa opet lubanju.
Ona se okrene prema njemu. “Znali ste da sam to ja čim sam vam je pokazala.”
On se usiljeno nasmiješi. “Već se dugo bavim ovim poslom.”
“Ali dodali ste kosu i oči. Nemate dokaza da su bili isti.”
“Naravno da nema. Vi možete imati crnu kosu i plave oči ako želite, ali to biste i dalje bili vi.”
On pritisne tri tipke. Njezina kosa iz bakrene postane crna, a oči poprime plavu boju umjesto
zelene. Učinak je bio uznemirujući, ali nije promijenio temeljnu činjenicu: lice koje ih je gledalo i
dalje je bilo njezino.
“Mogao bih dobiti i drugo, ili treće mišljenje, ali sva bi bila ista. Kao i kosti, ni kamen ne laže.
Tko god da je izradio ovu lubanju, učinio je to prema nekome tko je imao istu strukturu kostiju
kao i vi. S obzirom na činjenicu da su obilježja lica jako podložna nasljeđivanju, rekao bih da
vam je ona davni predak. Svi ih imamo, nije to tako čudno. Kad biste se vratili do kraja
posljednjeg razdoblja, otkrili biste mnogo tisuća predaka između kojih biste mogli birati.”
Stella odmahne glavom i podigne ruku, utišavši ga. Trebalo joj je vrijeme i bistra glava da bi
mogla razmisliti, a nije imala ništa od toga. Pogledala je Kita, koji je bio blijed od šoka i ljutit.
“Davy, što da učinimo?” upita Stella.
On slegne ramenima, mlitavo, bez energije. Njegove oči nisu gledale njezino lice. Istraživale su
stol i promatrale važnije stvari. Iznenadilo ju je koliko to boli.
“Sakrijte lubanju. Pazite na sebe”, reče on napokon.
“Idemo u posjet Ursuli Walker. Je li ona pouzdana?”
On se naglo okrene. Njegove oči susretnu se s njezinima, i on se nasmije. “Pouzdana koliko već
bilo tko može biti. Možete joj pokazati lubanju, ako ste mislili na to. Ona je jedna od vrlo rijetkih
živih osoba koje su vidjele drugu takvu lubanju.”
On se provuče između njih i otvori vrata laboratorija. “Pomoći ću vam da je iznesete iz sobe.
Nakon toga, bilo bi najbolje da odete.”

Stella je okretala automobil na parkiralištu. Kit je šutio pokraj nje. Uto je Davy Law istrčao iz
zgrade. Ona uspori. Njegova bijela kuta lepršala je dok je trčao prema njima. Nagnuo se na
prozor, zapahnuvši je zadahom kisele kave i duhana. Prstima je držao posjetnicu sa svojim
imenom i trima brojevima.
“Fiksni broj, broj mobitela i međunarodnog mobitela. U zemlji sam još tri tjedna. Ako me trebate,
nazovite me.”
Oklijevala je, držeći posjetnicu prstima. “Je li to zbog mene ili zbog vas?”
“Samo je uzmite, Stella. To ne znači da je morate upotrijebiti.”
16.

Zama, Nova Španjolska, listopad 1556

“Nemamo leda”, reče Owen. “Nemamo mandragore niti sjemena loćike niti kukute, niti bilo
što od stvari koje je Ibn Sina smatrao nužnima za smirivanje čovjeka tijekom pažljive amputacije
ruke.”
“Ali imaš opijum koji ti je dao Nostradamus? Možda će to biti dovoljno.” Fernandez de Aguilar
sjedio je u hladu svećenikova kamenog zdanja, bivšeg hrama s jednom prostorijom, okružen
slikama razapetog Krista. Tu su im prostoriju ponudili kao najbolje mjesto za operaciju,
djelomično zato što je bila kuća Božja, i time posvećena, ali što je još važnije, imala je kamene
podove i zidove koje se može dobro izribati, kao što je Maur El Zahrawi rekao da treba učiniti
prije veće operacije.
Napokon, prostorija je iznutra bila obojena u bijelo, što je davalo najbolje svjetlo. Dva široka
prozora gledala su u svećenikove odaje, a na Owenov zahtjev skinuli su dio krova tako da jarka
svjetlost pada na operativni stol ne stvarajući pritom veliku sparinu.
Nitko nije spomenuo mozaik s jaguarom na podu, a Cedric Owen zaboravio je na njega -
cjelokupnu pozornost posvetio je svojem pacijentu. De Aguilar držao je svoju ugrizenu ruku, koja
je do tada tek lagano natekla, i da nije bilo svećenikova uvjeravanja, povjerovali bi da ugriz neće
imati težih posljedica nego što bi imao ugriz komarca.
Owen ponovo pročita svoje bilješke i odmahne glavom. “Ne razumijem. Venera je u dobru
položaju - što je ključno za tvoju kartu - a Područje sudbine savršeno postavljeno u Škorpionu u
sedmoj kući, što ne može biti bolje. Ali ipak, nemamo sve što nam je potrebno. Nostradamus je
imao mandragoru u svojim zalihama, ali dao mi je samo mak. Treba nam i jedno i drugo, kao i
led - Mauri kažu da se ova operacija mora provesti delikatno i s taktom i ne smije se požurivati.
Tvoj um i duša moraju biti na sigurnom tijekom operacije. Bez toga se spuštamo na razinu
mesarenja brijača kirurga koji misle da je pametno odsjeći ud za pola minute i izgubiti devet od
deset pacijenata u tom procesu. Ja tebi ne želim to učiniti.”
“A ja ne tražim da živiš pola života s mojom krvlju na rukama.” De Aguilar ustane. Bio je gol do
pojasa, u Domingovim širokim pamučnim hlačama. Najčudnije je bilo što mu je lice napokon
bilo uravnoteženo, bez tereta zlata na jednom uhu.
Prilazeći stolu, još se kretao ravnotežom uvježbanog mačevaoca. Otrov mu još nije oštetio mozak
ni eleganciju. “Držat ćemo se mojeg prvotnog plana da zajedno večeramo, a zatim prosjedimo
noć u velikom, četvrtastom tornju domorodaca, čekajući da zora Zame svane u svojoj punoj
ljepoti. Ne znam za bolji način za okončanje života.”
“Fernandez, ne odustaj tako brzo.”
Cedric Owen pritisnuo je dlanove na lice i zagledao se otvorenih očiju u crnilo koje je tako
stvorio. Uz malo truda, postigao je da crnilo postane plavetnilo, a unutar njega začuo je tihu
pjesmu srco-kamena. Posegnuo je prema njemu, kadli ga trgne šum u kutu sobe.
U jarko osvijetljenoj, bijeloj svećenikovoj sobi s ikonama i mozaicima samo je jedan kut bio
zasjenjen. Owen je spustio ruke na vrijeme da vidi kako se prilika u bijelom, neizbijeljenom
pamuku diže s poda i korača prema njemu.
“Diego. Kako... očekivano.”
Domorodac s ožiljkom podigne ruku i kratko reče: “Čekaj”, pa ode.
“Tigar govori”, reče de Aguilar pomalo začuđeno. “I mislio sam da može.”
“Bio bih sretniji kad bi rekao što misli”, reče Owen ozbiljno. Sagnuo se ispod niskog luka,
pogledao poslijepodnevno sunce, pa se brzo vratio natrag. “Otišao je po svećenika. Ako ti žele
dati posljednju pomast, hoćeš li je prihvatiti?”
Fernandez de Aguilar proučavao je svoje nadlanice. “U ovom trenutku ne bih to odbio. Ako ti i ja
nismo u pravu, a svećenici jesu, koristit će mi. Ako smo mi u pravu, a otac Gonzalez i cijela
Crkva nisu, mislim da mi neće štetiti, osim što ću okaljati dušu s malo licemjerstva, a trenutno
nisam iznad toga. Ne držim se svoje nevjere tako čvrsto da bih... Oče Gonzalez!” On se podigne
na noge. “Razgovarali smo o vama i ovdje ste, i to tako brzo. Hoću li umrijeti brže nego što smo
mislili kad ste se tako požurili?”
“Vjerujem da nećete.”
Otac Gonzalez ispunio je ulazna vrata svoje kuće kao što vol ispunjava staju, ali u njegovu je
držanju bilo neke izravnosti koja prije nije bila vidljiva.
“Diego je shvatio da vam nešto nedostaje - biljka ili otopina ili nešto slično - što ide s makom,
tako da kirurški proces prođe lakše, je li tako?”
“Tako je”, odgovori Owen.
“Dobro, onda smo se razumjeli. Nisam bio siguran.”
Svećenik se obrati svojem službeniku brzim jezikom domorodaca, sličnim cvrkutanju. Diego mu
odgovori na istom jeziku, naglašavajući riječi mahanjem ruku. Pogled mu je skakao s liječnika na
Španjolca i na stol za objede, koji je vraćen u prostoriju kako bi poslužio kao kirurški stol.
Otac Gonzalez podigne ruku, zaustavljajući ga. “Moj službenik posramljen je što je tako
plemeniti posjetitelj kao don Fernandez doživio smrtonosnu neugodnost iako je očito došao
ovamo pomoći narodu Zame. Nudi vam otopinu - možda je bolja riječ ‘piće’ - kojim se njegovi
ljudi služe da se približe... Bogu, onako kako ga oni doživljavaju. To piće nikada prije nije dano
bijelcu, ali on vjeruje da će se pomiješati s makom onako kako vi to želite i da...”
Prekine ga bujica umilnih zvukova. Diego je govorio brzo, zureći u Owena. Na pola njegova
govora i otac Gonzalez usredotočio se na liječnika.
Kad je bujica riječi zastala, on reče: “Htio bih da znate da ova ponuda dolazi bez preduvjeta, ali
dolazi zbog vas, senor Owen, djelomice i zato što ste točno iščitali mozaik koji prikazuje
Posljednje dane, ali i zato što ste u Zamu donijeli nešto što je još uvijek neimenovano i
neprikazano. Trebali biste znati da se to... piće - to nije prava riječ, ali ne mogu pronaći bolju -
koristi samo u najsvetijim ceremonijama pred Bogom. Diego vjeruje da je ono što ćete pokušati
izvesti upravo takav ritual i da ćete shvatiti što vam nudi. Shvaćate li?”
Cedric Owen dugo je razmišljao. Tijekom razmišljanja, posegnuo je prema plavom kamenu, koji
ga je dočekao i uvjerio u sigurnost.
“Da”, reče on napokon, “vjerujem da shvaćam.”
“Dragi Bože... čovjek bi morao imati snažnu želju da se približi svojoj vječnoj duši da to popije.
Odvratno je.”
“Kako se osjećaš?”
“Mučno mi je. Grozno, jezivo mučno. Kao kad sam prvi put bio na brodu na otvorenom moru.
Diego je rekao da će biti tako... ali i vrlo... spokojno. Sada mislim da bih, ako se ne ispovraćam
po tvojim čizmama, mogao zaspati unatoč pogledu na tvoje crne kamene noževe, a to je samo po
sebi čudo.”
De Aguilar posegne zdravom rukom prema Owenovoj ruci i promaši je, zagrabi u prazno i
povuče je. Razočaranje zatreperi i zamre u njegovim očima. “Laku noć, prijatelju. Učini što
možeš. Znaj da ti neću... ništa zamjeriti i...”
“Fernandez...” Owen uhvati njegovu zdravu, toplu ruku i stisne je “Fernandez...? Bože na
nebesima, zaspao je. Stvarno nisam mislio...” On spusti mlitavu ruku na stol. “Koliko vremena
imam?”
Diego slegne ramenima. Svećenik Gonzalez reče: “To samo Bog zna. No sugeriram vam da
djelujete brzo, senor, ako želite da ne osjeti ništa dok radite. Želite li moju pomoć pri stavljanju
stezaljke?”

Krv je stvarala rukavicu koja se širila od njegovih vrhova prstiju do lakta i ondje se osušila i
stvrdnula.
Ruke Fernandeza de Aguilara više nije bilo. Owen ju je spustio u lišćem obloženo košaru pokraj
sebe i Diego ju je prekrio crvenom, žutom i crnom tkaninom, spletenom u bojama opasne zmije, i
iznio.
Batrljak uda još je uvijek bio ružičast i vitalan iznad pamučne vrpce koja je poslužila kao
stezaljka. Ispod stezaljke tkivo je bilo sivo-bijelo i ružno. Owen je pričvrstio posljednju traku
mesa i kože na svoje mjesto kaktusovim trnjem koje je osobno prikupio u mahnitom planiranju
prije operacije, dok se činilo da će biti pravo čudo ako mu uopće uspije prerezati kost.
Prerezao je kost, i meso prije toga, raznim noževima i pilama s broda i crnim kamenim sječivima
domorodaca, koja su bila oštrija od bilo koje britve koju je mogao pronaći.
Cedric Owen nije vjerovao da je s tim izveo čudo, ali usudio se nadati da bi to mogao biti rezultat
njegovih akcija. Uhvatio je stezaljku i opet pogledao pješčani sat koji je svećenik okrenuo. Prošlo
je skoro sat vremena. Činilo se kao godina dana.
Pod njegovom rukom, Fernandez de Aguilar pokrenuo se i zaječao prvi put otkad ga je nož
zarezao.
Owen ga oštro pogleda. “Diego, možeš li mu dati još pića?”
Divljak s ožiljkom cijelo je vrijeme sjedio u sjeni. Sada je ustao i krenuo naprijed, noseći svoju
tikvicu sa sobom.
“Ne.” To je rekao De Aguilar. Oči su mu bile ispunjene sjenama iz drugog svijeta koji je posjetila
njegova duša. Glas mu se probijao kroz mreže boli i nepoznatu alkemiju bilja. “Molim.”
“Najveća bol nastupa kad otpustimo stezaljku. Htio sam te sačuvati od toga”, reče Owen.
“Ne... osjećam bol. Mak je još u meni. A ako krv poteče iz rane tako da umrem, sada, nakon svih
tvojih napora, znat ću za to i napustiti ovaj život nepomračena uma.”
“Dobro onda.”
Owen odmota stezaljku i stane čekati, brojeći u glavi otkucaje srca, dok se boja u početku polako,
a zatim snažno počela spuštati u dio ruke ispod mjesta na kojem se nalazila stezaljka.
Vrlo brzo krv je stigla do kraja, gdje je Diegovo usijano željezo spalilo krvne žile, jednu po
jednu, zapečativši ih. Sada su bili skriveni pod kožom i nevidljivi. Četiri čovjeka zadržavala su
dah. Svećenik, Diego, Owen i njegov pacijent gledali su kako uredno sašivena koža poprima
ružičastu pa crvenu boju i lagano bubri vraćajući se u život.
Kap krvi poteče između dva komada kože. Owen je upije posljednjim komadićem pamučne vate.
U glavi je brojio do trideset, i prestao brojiti. Njegov osjećaj da se dogodilo čudo malo se
pojačao. Zaobišao je stol i opipao tri pulsa na preostalom zapešću. Onaj s prednje strane bio je
malo nestabilan, a puls jetre sa zadnje strane bio je žilav zbog čovjekova pokušaja da ostane
budan, ali sve u svemu, sva tri pulsa bila su zdrava, što je bilo upravo zapanjujuće.
“Fernandez? Kako se osjećaš?”
“Živo, što je više nego što sam ikada očekivao. Moja ruka... pecka me kao da je još cijela, ali
nema boli. Teško govorim, ali to se moglo očekivati, zar ne?”
Glas Španjolca bio je jako nerazgovijetan. Owen reče: “Mak tako djeluje na ljude. Kad
djelovanje prestane, govorit ćeš kao i prije. Naučit ćeš se mačevati lijevom rukom. Ponudio bih ti
da te podučim, ali u ovom svijetu dovoljno je kaosa i bez toga.”
“Istina.” De Aguilar se blago nasmiješi. Pogled mu je bio fiksiran negdje izvan zidova. On
odsutno reče: “Možda me Diego može podučiti. Mislim da postoji... mnogo toga čemu nas Diego
može podučiti.”
Zaspao je izgovarajući posljednju riječ. Zdrava ruka bila mu je hladna i bez groznice, a puls
ritmički. Batrljak njegove desne ruke bio je topao, ali ne vruć, vitalan, ali ne i nabubren.
Cedric Owen pogledao je prema sjeni u kutu i, kao što je bio slučaj tijekom cijele operacije,
susreo tih, mračan pogled. “Hoće li živjeti?”
Iz sjene odgovori mu Diegov grubi, “zahrđali” španjolski. “Dok je piće u njemu, živjet će. Nakon
toga, ono što se dogodi je između njega i njegovih bogova. I tvojih.”
Owenu se učini da je u tome čuo pitanje. Nije znao kako odgovoriti na to. “U tom slučaju, ne
možemo učiniti ništa drugo doli čekati”, reče s osjećajem nelagode.
Tamne oči promatrale su ga. Čovjek ga je odmjeravao, ali ne zlovoljno. “Onda ćemo čekati.”
Sunce se dvaput uzdiglo na najudaljenijem rubu mora šireći zlato po sjajnim valovima.
Dvaput je prešlo preko neba, bacajući sve kraće pa sve duže sjene niz obzidane ulice Zame s
velikim tornjem, manjim hramovima i mnoštvom domorodačkih rezbarija.
Dvaput je krvavo-bakrena kugla sjajila otopljenom rudom koja se prelijevala preko zapadnog
obzora prema rashlađenim ravnicama, gdje su cikade dočekivale sumrak. Spustila se čudna tišina,
bez noćnih zvijeri, čak i bez udaranja vjetra u daske.
Fernandez de Aguilar spavao je neprekidno pod budnim okom svojeg prijatelja i kirurga, Cedrica
Owena, koji nije uopće spavao.
U početku Owen osjeti olakšanje zbog pacijentova počinka - svi učeni tekstovi koje je ikad
pročitao preporučivali su dobar, iscjeljujući san kao najbolji oporavak nakon razornih učinaka
operacije. Tako ohrabren, Owen je na vrhovima prstiju mijenjao zavoje, nastojeći ne probuditi
svojeg pacijenta.
Negdje tijekom drugog dana, kada je shvatio da de Aguilar još nije pio niti mokrio, Owen
pogleda karte sa zviježđima i kretanjima zvijezda. Čineći to, otkrio je da je Diego bolji izvor
informacija od njegovih notesa o trenutnom rasporedu triju iscjeliteljskih planeta na nebeskom
svodu: Merkura, Venere i Marsa.
Promatrajući ponovo nacrtane karte, otkrio je da su svi planeti barem u djelomice povoljnom
položaju. Potaknut time i dobrim pukovima, on se potrudi probuditi usnulog čovjeka kako bi
mogao piti.
Nije uspio. Nije mogao probuditi Fernandeza de Aguilara. Frustriran, Owen odustane od
pokušaja i uz Diegovu pomoć podigne pacijenta i ulije mu vodu u usta, masirajući vrat kako bi
bio siguran da ju je progutao a ne udahnuo.
Pola noći proveli su trudeći se da de Aguilar popije dovoljno vode da se spriječi neravnoteža soli
i sumpora u njegovu tijelu. Malo manje vremena proveli su pokušavajući ga uspraviti kako bi, uz
pritisak mjehura, izbacio urin u tikvicu.
Završili su malo prije sumraka tog drugog dana. Tri svjetiljke gorjele su u kutu sobe stvarajući
mnogo dima i šaljući komade svjetla u veći zdenac srebra što ga je kroz veliku rupu u slamnatom
krovu slao mjesec.
Cedric Owen sjedio je na rubu svjetlosti i objedovao večeru od graha, papričice i kukuruza koju
su mu donijeli. Okusi više nisu bili toliko strani njegovu nepcu kao prve večeri - sada su mu se
više sviđali.
Tako osnažen, ispričao se kako bi se pobrinuo za vlastite potrebe. Tada se, prvi put oslobođen
samonametnutih dužnosti, vratio u svoje odaje i donio vreću od konoplje u kojoj je čuvao plavi
srco-kamen.
Kao i uvijek, nakon prvih trenutaka sastanka bio je istodobno i šupalj i ispunjen. Nostradamus je
rekao: Stalo ti je do tvojeg kamena, zar ne? i dotaknuo time tek rub alkemije koja je spajala
ljudsko meso i krv s predmetom od hladna kamena, koji je ipak sadržavao toliko toga što je
savršeno u ljudskoj rasi a što tako često ljudima nedostaje.
Diego je otišao iz hrama kad se Owen vratio. S olakšanjem on spusti vreću i položi plavi kamen
na stol kod de Aguilarove glave, tako da su oči bile usmjerene niz njegovo tijelo. Pronašao je
dvije svijeće i malenu kamenu svjetiljku koja je za sobom ostavljala masni dim kad ju je
pokrenuo. Kao što ga je baka naučila, postavio ih je sa strane i u podnožju lubanje, pomičući ih
za širinu vlasi kose lijevo ili desno, sve dok tri nesigurna izvora svjetlosti nisu bila pravilno
postavljena, tako da su dva sigurna snopa svjetlosti obasjavala cijelo de Aguilarovo tijelo.
Zadovoljan, Owen izvana donese stol i postavi ga kod Španjolčevih stopala, položivši bradu na
njega kako bi mogao gledati ravno u oči kamene lubanje. Sjedeći tako, nekoliko je trenutaka
nepokretno osluškivao. Vani su letjeli šišmiši i malena noćna stvorenja, ali nije bilo ničega što bi
sličilo ljudskom koraku.
Položio je lijevu ruku na de Aguilarovo lijevo stopalo i rekao naglas: “Prijatelju, ono što sada
činimo nalazi se izvan tebi poznatih područja. Ako mi vjeruješ, pronaći ću te i dovesti te kući.
Ako ne želiš da te pronađem, to je tvoj izbor i ja ću ga poštovati.”
Rekavši to, on sklopi oči i opet potraži mjesto mirnog, intenzivnog plavetnila, unutar kojeg je
začuo jednu notu pjesme srco-kamena.
“Čekaj.” Promukla riječ izgovorena na španjolskom. Tiha šaka spusti se na njegovu ruku.
“Diego!” Owen otvori oči.
To je bio Diego, ne otac Gonzalez. Na tome je bio zahvalan, ali jedva. On ljutito otrese njegovu
šaku. “Je li to nužno?”
“Ovo nije pravo mjesto.” Široke, crne oči gledale su u njegove. Nisu bile ispunjene ni požudom
ni strahom, nego poštovanjem zato što intimno poznaje kamen i što s njim postupa kao sa sebi
ravnim. Diego se nakloni s rukama na prsima pred kamenom, a zatim mahne rukama pokazujući
tijela razapetog Krista na mukama, obješena na svim zidovima.
“Nekad je to bilo mjesto na kojem smo mogli u miru razgovarati s bogovima. Sada je postalo
mjesto mučenja, boli i gubitka. Vaš kamen bit će jači na drugome mjestu”, reče Diego na lošem
španjolskom.
Čuo je kako mu Nostradamus tiho šapće u mračnoj noći. Otići ćete na mjesto na jugu, na kojem
su nekada vladali muslimani... Od tamo, brodom ćete poći u Novi svijet da biste ondje pronašli
najstariji dio Starog svijeta i upoznali ljude koji poznaju srce i dušu vašeg plavog kamena. Reći
će vam kako ćete najlakše otkriti njegove tajne...
Diego ga pogleda sa suprotne strane sobe, čekajući ga. Owena je peckala koža na tjemenu.
Osjetio je podrhtavanje u rukama koje su tako postojano držale oštrice od crnog kamena - te su
oštrice odrezale de Aguilarovu ruku.
“Kamo moramo poći?” upita on. “Koliko daleko?”

“Na jedno meni znano mjesto. Možemo uzeti mule. Dva dana, možda tri.” Diego podigne prste u
zrak kako bi potvrdio brojeve.
“Putovanje od tri dana? Jesi li poludio? Fernandeza ne možemo pomaknuti ni dvjesto metara bez
opasnosti. Umro bi do prvog jutra.”
“Umrijet će ako ostane ovdje. Upitaj svoj srco-kamen jesam li u pravu.” Njegova tiha sigurnost
bila je neupitna. Potresen, Owen opet sklopi oči. Kamen ga je dočekao, spreman i u punoj snazi.
Nikada nije čuo takvu jasnoću. Nije ga upozoravao na opasnost, gubitak ili bol.
On otvori oči. Obje su se svijeće ugasile, samo tako, bez vanjskog utjecaja. Malena zadimljena
svjetiljka stvarala je mutno svjetlo, tako da se pogled srco-kamena pretvorio u blijedu plavu
izmaglicu. Kao što je nekoć, u Nostradamusovoj nazočnosti, u njoj čuo galebove i namirisao
more, tako se sada našao na mjestu na kojem su noćne zvijeri režale u lovu, a vjetar povijao
stabla i travu do tla.
“Što čuješ?” upita Diego tiho.
“Šišmiše”, reče Owen. “Čujem tisuće šišmiša kako lete iz piramide prema kojoj vaš ovdašnji
toranj izgleda kao dječja igračka.”
17.

Nova Španjolska: južne nizine, listopad 1556.

Šišmiši. Na sve strane šišmiši. Lepršava, vrištava plima ispunila je čistinu od krošnje do
krošnje, zaklonivši poslijepodnevno sunce i stvarajući tamu koja bi bila nepodnošljiva da duša
srco-kamena nije pjevala odu povratku kući, koja je utopila buku i sjajila plavim svjetlom,
ispunjavajući lažni sumrak prodornom jasnoćom zore.
Izgubljen u zasljepljujućem zvuku, Cedric Owen zaljuljao se, nagnuo i napokon spustio
Fernandeza de Aguilara na tlo, nakon što ga je pola dana nosio kroz prašumu uza sve strmiju
stazu, dok je Diego sjekao grmlje deset metara ispred njega otvarajući prolaz.
De Aguilar nije se probudio kad je položen u visoku travu na čistini - ništa ga nije probudilo: ni
cjelodnevni krikovi ptica, ni rika jaguara, ni užasnuta mula čije je njakanje natjeralo šišmiše u let,
ni bilo koji dogadaj tijekom trodnevnog putovanja koje ga je donijelo ovamo, na ovu čistinu na
polovini planine u srcu prašume. Ništa im nije pokazivalo zašto drveće tu ne raste, osim šišmiša i
pjevanja srco-kamena.
“To je pravo mjesto”, reče Owen ispravivši se. “Mogu to osjetiti.”
“Onda ćemo se ulogoriti.”
Diego je već čučao na petama režući krug u zemlji kako bi mogli zapaliti vatru. Carlos i Sanchez,
njegova braća koja su ih pratila, vezivali su mule i tražili drvo za potpalu. Prošli su pokraj Owena
bez riječi, premda mu se činilo da su ga sva tri domoroca više cijenila otkad je podigao de
Aguilara i nosio ga ovih posljednjih nekoliko kilometara. Nije bio siguran u to. Iznenadilo ga je -
i pogodilo - što mu je toliko stalo do toga da je to primijetio.
Kako bi napravio nešto korisno, Owen se sagnuo i opipao bilo na de Aguilarevu vratu i
preostalom zapešću. Od tri pulsa na zapešću, puls jetre još je bio slabašan, a srčani nepravilan, što
mu nije reklo ništa što već nije znao. Još od zore nosio je Španjolca prebačenog preko ramena i
slušao kako se njegovo disanje pogoršava dok mu se tekućina skupljala u plućima, a lagana upala
pluća tijekom nekoliko sati pretvorila u opasnu. Owen nije mogao učiniti ništa, osim da mu uz
masažu ulijeva vodu u grlo, s malo valerijane i vrbine kore. Bio je svjestan da to čini zbog sebe,
da bi se osjećao korisnim, a ne zato što vjeruje da će to pomoći.
Provjeravajući ima li u okolini zmija, položio je vreću sa srco-kamenom na stranu i iz nje izvadio
vrećicu s lijekovima koju je nosio sa sobom. Oko njega se plima šišmiša raspršila: otišli su
onamo odakle su došli, i život se vratio u prašumu, bučan i slikovit, kakav je bio protekla tri
dana. Na sve strane malene, šarene ptice lepršale su među granama, naoštrivši zrak svojim
cvrkutom. Dublje u prašumi veća su stvorenja letjela i vrebala, vrištala i ubijala.
Odnekud dopre režanje jaguara. Owen ga je odlučio ignorirati. Njegov srco-kamen ležao je u
vreći pokraj njegovih nogu i nije ga upozoravao na opasnost. Diego prođe pokraj njega noseći
drva za potpalu. Owen ga uhvati za ruku. “Ovo je pravo mjesto”, reče on opet. “Moramo
djelovati dok još možemo. Fernandez neće dugo poživjeti budemo li odugovlačili.”
Diego odmahne glavom. “Još nije vrijeme. Najprije moramo zapaliti vatru. Pojest ćemo malo
kukuruza i popiti preostalu vodu. Zatim ćemo čekati.”
“Ali zašto? Kada će biti pravo vrijeme? Zar ne razumiješ narav smrti kad se prema njoj ponašaš
tako galantno?”
Diego je u rukama okretao svoju sjekiru s crnim kamenom, zamišljeno promatrajući Owena.
Malo se nasmiješio. Owen ga nikada prije nije vidio nasmiješenog.
“Cedriče Owene, znaš li kamo trebaš poći i što učiniti sa svojim plavim srco-kamenom? Ne? Ne
znam ni ja. Ali dolazi netko tko zna, a do tada ne možemo ništa učiniti. Zato ćemo čekati.”
Jaguar je došao u rano predvečerje, kad su sjene drveća rezale čistinu trakama oštrih rubova,
poput rešetaka kaveza.
Cedric Owen sjedio je pokraj plamena, omamljen dimom. Šišmiši su se vraćali pojedinačno i u
parovima kako je svjetlost jenjavala - nekoliko sitnih točkica lepršalo je sporadično u krošnjama.
Sumrak je izmamio van sva stvorenja. Režanje velikih zvijeri u lovu i krikovi smrti koji bi
uslijedili okruživali su ih sa svih strana, tako da su mule udarale nogama i potezale uzde, a čak je
i Diego izgledao nemirno.
Domorodac s ožiljcima sjedio je sa svojom braćom s jedne strane malene vatre koju su zapalili.
Owen je sjedio s druge strane, držeći srco-kamen u vreći, dok je besvjesno tijelo de Aguilara
ležalo pokraj njega.
Čekali su. Vatra je zamrla do crvenog žara, i na kraju do pepela. Owen je štedljivo pio vodu, a
malo je dao i de Aguilaru. Nakon nekog vremena, kad je čekanje postalo neizdrživo, ustao je i
odšetao nekoliko desetaka metara do središta čistine, gdje mu je pozornost privuklo nepravilno
namigivanje nečeg žutog.
Sada je bilo tu - gotovo živi treptaj u travi. Stopalom je očistio mrtvo lišće i živu travu i vidio
mrlju nečeg tvrdog i sjajnog, boje žutog rosopasa. Pao je na ruke i koljena, pljunuo na prste i
očistio zemlju. Maleni, nepravilan pravokutnik žutog kamena namigne mu, hvatajući večernju
svjetlost.
Drugo kamenje širilo se od tog kamena, raznih nijansi žute boje - neki su bili svjetliji, neki
tamniji, a rubovi su im bili krvavo crveni, plameno narančasti, a povremeno i jarko zeleni. On se
energičnije baci na čišćenje. Ubrzo su se pod njegovim rukama pojavile sve boje sunca i vatre,
hvatajući umiruću svjetlost. On sjedne na pete. Pred njim se širio puni krug mozaične vatre,
okružene crvenim i plavim zmijama.
“Moj Bože...”
On ustane i zamahne nogom preko cijele slike, crtajući lukove po zemlji. Od vatre na pločicama
širili su se obrisi ljudi i životinja na mozaiku mnogo većem od onoga u svećenikovoj kući u Zami
- ovaj mozaik ispunjavao je cijelu čistinu, a vjerojatno se širio i izvan nje.
Ako je prvi, manji mozaik izgledao poput dječjeg crteža, ovaj je bio remek-djelo prema kojem je
načinjen. Bogatstvo detalja, dramatična upotreba boje i sjene, odraz svjetlosti zasljepljujućih
komada dijamanta položenih pokraj gustih crnih točaka činili su ovaj mozaik čudom života i
podučavanja.
No prikazivao je istu sliku: zadržavanje daha prije Armagedona. Iako je vidio tek mali dio slike,
Owen je bio siguran da prizor Razaranja leži s vanjske strane, a da je na jugu livada, oživjela
Nevinošću djevojčice i divljeg cvijeća oko nje.
Još nije mogao vidjeti niti jednu od četiriju zvijeri, a htio je. Da bi to učinio, morao je izraditi
metlu od grana, a nije imao noža.
“Diego...?”
Čak i tako obuzet strašću, primijetio je kvalitetu tišine. Owen se polako okrene, i dok je to činio,
shvati da je izgubio svoju svjesnost prašume i srco-kamena, i da je dok je on bio zaposlen, čistina
i njezina okolina utonula u praznu tišinu. Tri domoroca stajala su leđima okrenuti vatri, zureći u
baršunaste sjene između drveća.
Utroba mu se stisne. On odjuri do vatre. “Diego?”
“Psst.” Bio je poput djeteta kojeg odrasli utišavaju pokretom ruke. Owen zadrži za sebe odgovor
koji mu je bio na vrhu jezika. Okrene se i pogleda u smjeru u kojem su braća gledala...
...i ugleda njušku jaguara u ravnini s vlastitim licem. Osjetio je kako mu njegov žestoki, kiseli
dah sagorijeva grlo i zurio u par jarkih očiju koje su bile neobično ljudske - oči koje su poznavale
njega i sve što je on ikad bio, više i od samog Diega.
Jaguar zareži i razjapi čeljust. Cedric Owen gledao je smrti u oči. Pokušao je vrisnuti, ali nije
mogao. Ostao je bez glasa, a noge su mu bile slabašne poput nogu mačića. U jednom jezovitom
trenutku činilo mu se da će ga iznevjeriti i unutarnji organi i da će se unerediti, kao što je čuo da
ljudi čine prije bitke ali nikada nije u potpunosti razumio.
Uspio je podići jednu ruku i beskorisno je pritisnuo o mekano, pjegasto krzno. Krik krajnjeg
užasa izađe mu iz grla.
“Dobro došao”, reče jaguar na španjolskom.
Cedric Owen onesvijesti se.
18.

Institut Walker, farma Lower Hayworth, Oxfordshire, lipanj 2007.

“Zašto smo zastali?” upita Kit.

“Zato što želim znati slijedi li nas zeleni Audi koji nam je za vratom već dvadeset minuta.”
Stella skrene prema travom prekrivenim vratnicama na polju. Visoka živica uzdizala se na obje
strane, a na njoj su se vidjele zakašnjele i osušene cicamace. S druge strane vratnica žuti kukuruz
bujao je na stabljikama. Oblak vrabaca podigao se, opisao krug i spustio kako bi se nastavio
hraniti na prosutom zrnju. Jastreb preleti iznad njih i oni se umire. Negdje izvan vidokruga živa
glazba ubijala je engleski pastoralni mir.
Vitki zeleni Audi projurio je pokraj njih, gotovo bešumno. Usporio je na križanju s glavnom
cestom i skrenuo lijevo.
Nakon nekoliko trenutaka Kit reče: “Reci mi da skrećemo desno?”
“Skrećemo desno”, reče Stella. “Barem ja skrećem. Ti ne moraš. Mogu te dovesti do postaje i
ukrcati u vlak prema Cambridgeu ako želiš.” Ona se okrene prema njemu. “Želiš li to?”
“Stell...”
“Nisi rekao ni riječi otkad smo napustili laboratorij Davyja Lawa.”
On sklopi svoj laptop. “Radio sam. Mislio sam...”
“Radio?” Ona se nasmije. Sat vremena ledene tišine spriječio ju je da se ispriča.
Kit se zacrveni. Mrlje boje prošire se i po nepokretnoj polovini njegova lica. “Napisao sam ti
program koji će spojiti točkice iz knjiga Cedrica Owena i načiniti od njih znakove Maja. Ako se
naučiš služiti grafičkim listovima, to bi ti trebalo prepoloviti vrijeme potrebno za prevođenje
druge šifre.”
Stella nije rekla ništa, samo se naslonila na vrata i pustila ga da zašuti.
On odmahne glavom. “Ne želim se svađati. Ne sada. Ne zbog Davyja Lawa.”
“Rekao mi je da ste nekada bili prijatelji.”
“Jesmo.”
“Zašto mi ne ispričaš to? Već si dvaput izbjegao tu temu. To ne valja, Kit. Mi bismo trebali biti
na istoj strani.” Ljutnja je nestala, ali praznina koja je ostala za njom nije bila ništa manja.
On se okrene i pogleda kroz prozor.
“Ako ti to nešto znači”, reče ona, “on mrzi samoga sebe mnogo više nego što ti mrziš njega.”
“Vjerojatno.” On uhvati njezinu ruku i nespretno pokuša ispreplesti svoje prste s njezinima.
Dopustila mu je to, ali mu nije pomogla. “Možemo li to za sada ostaviti po strani? Ne izbjegavam
razgovor, ali...”
“Izbjegavaš.”
“U redu, izbjegavam. Je li to kakav problem?”
“Kit, netko nas pokušava ubiti. Posjedujem plavu kristalnu lubanju koja je oblikovana po mojem
licu i ne mogu ti ni reći koliko me to plaši. Davy Law zna stvari koje mi ne znamo. Dao mi je
svoj broj i veliki su izgledi da ću ga poželjeti nazvati. Ne mogu to učiniti ako se ti i ja svađamo
oko nečega što se dogodilo prije deset godina, a o čemu ja ne znam ništa. Ne želim detalje, ali
moram znati što se događa između vas dvojice.”
Pustio je njezinu ruku i provukao prste kroz njezinu kosu. Napućivši usne, on dugo i napeto
uzdahne.
“Imam vrlo malo što dodati na ono što ti je Gordon već rekao, a to malo nije važno za nas dvoje,
obećajem ti. Pogreške se događaju zbog onoga što činimo i onoga što propuštamo i zbog obične
gluposti. Povrijeđen je netko do koga mi je bilo stalo. Ja nedvojbeno snosim svoj dio krivnje, a
primijetio sam samo Davyjevu krivnju. Bio sam mlad i arogantan i gnjevan i trebao sam to
oprostiti tada, a zasigurno bih trebao biti dovoljno velik da oprostim sada, ali - o, Bože! - Stell,
teško je biti odrastao cijelo vrijeme.”
On se opet okrene prema njoj. Bilo je nemoguće pročitati njegovo lice kad je kontrolirao samo
polovinu. Stella ispruži ruku i ukloni mu pramenove kose s čela. “Tony Bookless rekao mi je da
bih trebala izbrisati riječ ‘trebalo bi’ iz svojeg rječnika.”
“To zvuči poput Tonyja” Kit osloni glavu na naslon sjedala i zagleda se u krov automobila.
“Pokušavam ne biti uplašen. Pokušavam se praviti da je sve to normalno i da sam pao s ispusta
zbog nesretnog slučaja. Onda ti skreneš automobilom za slučaj da nas prate i...”
“Kit, to je razumno...”
“Psst” On joj položi dlan preko usta, lagano pritisnuvši njezine usnice vrhovima prstiju. “Uplašen
sam, to je sve. Samo sam ti htio to reći. Trudim se koliko mogu da ostanem priseban. Trenutno ne
mogu misliti i na to da budem velikodušan prema Davyju Lawu.” On makne svoje prste s
njezinih usnica. “A ako ćemo se opet posvađati zbog toga, ne želim da to učinimo na dan kad bi
jedno od nas dvoje moglo poginuti prije večeri. Smatra li kamen da smo ovdje u opasnosti?”
“Ne.” Srco-kamen je ležao u njezinu ruksaku iza sjedala. Bio je opušteno oprezan, poput mačke
na toploj pećnici, promatrajući svijet istom onom mudrošću novorođenčeta i drevnog bića koju je
prvi put osjetila na Ingleborough Fellu. U tome je bilo neke utjehe koja je održavala strah na
prihvatljivoj razini. “Ovdje je sretniji nego što je bio u laboratoriju Davyja Lawa.”
On se nasmiješi na te riječi. “Kamen s dobrim ukusom. Već mi se više sviđa. Idemo li na
crno-bijelu tudorijansku farmu s lijeve strane ceste, na oko stotinu metara nakon skretanja?”
Prepoznala je taj glas pa oprezno reče: “Možda.”
“U tom slučaju, možda bi bilo dobro da se nagneš i baciš pogled kroz rupu u živici. Mislim da
znam odakle dolazi glazba.”
“To nije glazba, to je zvuk davljenja tisuću mačaka.” Stella se nagne udesno, tako da je mogla
vidjeti ono što vidi i on. U poljima oko jedine crno- bijele kuće u vidokrugu održavao se pop
festival sa šatorima i jurtama. Cijelo jedno polje bilo je puno automobila, a ostala polja bila su
puna pozornica i bendova i nadstrešnica i svjetlucavih natpisa koji prate strahovitu buku i veliki
broj ljudi na istome mjestu.
Stella eskperimentalno otvori vrata automobila, pa ih brzo zatvori udarena zidom prodornog
zvuka. “Kit...?”
Kit položi ruke preko njezinih ušiju. Raširivši prste, šapne joj: “Dobrovoljno bih se javio da
pođem i izvidim, ali mislim da ne mogu hodati tako daleko bez pomoći. Možeš poći i sama, ali
ako se poljubimo i pomirimo, možda bi željela društvo?” On se nagne i poljubi je u obraz. “Jesam
li ti spomenuo da te volim?”
“Jesi. A ja još uvijek pokušavam shvatiti koliko sam sretna zbog toga.” Stella uhvati njegovu
ruku i zadrži je. “Ja ću gurati kolica ako ti budeš vitez u sjajnom oklopu pa zadržiš manične
glazbenike podalje od nas. Hrabro i zajedno. Nemoj me iznevjeriti.”
Seoska kuća bila je stara, puna kosih crnih greda i slojeva kreča. Ispred nje nalazio se vrt, a luk
od ruža prekrivao je vratnice. Malena staza vodila je do ulaznih hrastovih vrata. S obiju strana
vrata visjele su košare iz kojih se spuštao vatreni vodopad jarko narančastih tunbergija.
Na mjedenoj ploči na zidu s lijeve strane vrata pisalo je:
Institut Walker, Oxford
Ravnateljica: Dr. Ursula Walker

Ispod nje stajao je laminirani, laserski tiskani znak:

DOBRO DOŠLI NA VEZU 2012!

MOLIM VAS, PARKIRAJTE SVA MOTORNA VOZILA, ZAJEDNO SA

svojim predrasudama, na parkiralištu s druge strane.

Parkiralište je bilo travnato polje pokraj kojeg su prošli, i bilo je puno. Ispred njih, jutra travnjaka
bila su prekrivena platnenim jurtama, tipijima i šatorima, okruženim uskomešanom, bučnom
masom ljudi. Nisu svi bili mladi, ali svi su željeli tako izgledati, odjeveni u šarene majice kratkih
rukava, s velikim naušnicama i vipetima koje su vukli na tankim vodilicama, šetajući od šatora do
jurte, pa do betonskog paviljona, pa opet do jurte. Zrak je bio pun dima kanabisa, a buka je bila
nevjerojatna.
Stella se nasloni na kvaku i užasnuto zagleda u kaos. “Ursula je rekla da je konferencija u tijeku.
Očekivala sam nešto više akademski.”
“Mislim da se hipiji ne bave akademijom.” Kit okrene svoja kolica da bi pogledao znak. “Što je
Veza 2012?”
Stella načini grimasu. “Ne pitaj.” Žuti samoljepljivi papirić ležao je na ružama sa strane. Ona se
sagne, podigne ga i pročita naglas uredan, oštar rukopis.
Stella i Kit: festival se zatvara u 13 sati. Ja ću obilaziti i dati završni govor s podija na sredini u
12:55 sati. Ako dođete prije toga slobodno se prošećite.

Ona pogleda na sat. “Sada je pola jedan. Hoćemo li potražiti podij?”

Sjajan poput draguljima optočene mreže, festival ih je uhvatio i uvukao.

Nakon samo deset metara prve široke, travnate staze, zastali su kako bi kupili frape od ananasa
od mladića s ružičastom dreadlock frizurom; naveli su ih i da kušaju sok od pšenične trave - “S
malo prakse postaje ukusniji” - a zatim su, deset metara dalje, kupili dvije košarice jagoda od
para entuzijastičnih tinejdžera s ispoliranim osmijesima i skrletnim majicama kratkih rukava.
Jagode su im naplatili najmanje dvostruko više nego što bi koštale na tržnici u Cambridgeu.
Kit je bio neočekivano dobre volje. Dok su se kretali, naslonio se na kolica i mahao
uskomešanom, dobroćudnom kaosu koji ih je okruživao.
“Koliko je ovdje ljudi? Možda tisuću? Četiri dana festivala, dvije košarice jagoda po osobi na dan
- prema mojoj konzervativnoj procjeni, oni zarađuju više od...” On nagne glavu i pogleda Stellu.
“Marsovac i dvije plave jabuke. Ne slušaš me.”
“Slušam te, stvarno.” Ona mu doda jagodu kako bi mu to dokazala. “Objašnjavao si da smo
siromašni i da ćemo takvi i ostati zato što ne deremo ljude prodajući skupo voće. No ja sam
upravo čula ženu s čudnovatom blond frizurom koja stoji kod onog mikrofona kako dvaput u
jednoj rečenici upotrebljava pojam ‘solarni vjetar’. Zašto netko govori o astronomiji u ovakvoj
ludnici?”
Ona okrene kolica prema malom trgu obilježenom u travi, koji je bio teritorij žene plavih
pramenova. “A sada spominje premještanje magnetskih polova i potrese koji to prate. To moram
čuti.”
“Ali ja ne moram.” Kit zakoči kolica. “Zaspao bih za deset sekunda, a dan je prelijep za to. Ondje
zdesna nalazi se šator s knjigama.” On pokaže niz stazu prema mjestu na kojem je rukom
oslikana reklama, koja je prikazivala otvorenu knjigu, lepršala na vjetru iznad šatora plavo-bijelih
traka. “Oboje možemo izaći u susret svojim opsesijama i sastati se za dvadeset minuta?”
Zamalo su obnovili vedro raspoloženje iz vremena prije špilje. Stella se sagne i poljubi ga u čelo.
“Zvuči mi dobro.”
Stajala je tako nekoliko trenutaka, gledajući ga kako manevrira kolicima kroz masu ljudi prema
relativnome miru šatora s knjigama. Zatim se okrenula u suprotnom smjeru i probila kroz malenu
meteorsku kišu djece koja su promatrala tetoviranog mladića kako žonglira s devet sirovih jaja.
Na kraju se probila do travnatog pravokutnika oko plavokose žene, na čijoj je napola podignutoj
reklami Stella sada izbliza mogla pročitati natpis: Apokalipsa: Kako?
Uhvatila je posljednjih pet minuta govora, ali nije ostala da čuje pitanja. Kit je bio nevidljiv,
preplavilo ga je more raznobojnog čovječanstva. Stella krene prema njemu lakšom rutom, polako
se probijajući kroz prolaz na kojem je stajao žongler prema štandu na kojem su se prodavali
rukom izrađeni kožnati remeni s akrilnim kopčama u obliku cvjetova ili duga, da bi od njega
produžila prema šatoru s knjigama.
Pomalo nespretno opipavala je remene. Nije ih gledala osobito pažljivo jer još je pokušavala
shvatiti što je upravo odslušala, kadli začu duboki, klasično obrazovani glas sa svoje lijeve strane:
“Rosita Chancellor govori iz guzice otkad je rođena. Nemojte misliti da svi vjerujemo u ono što
ona priča. Ja sam Ursula Walker. Vi ste zacijelo doktorica Cody.”
Stella se okrene na peti. Profesorica Ursula Walker bila je visoka i vitka, kose tamnije nego što se
činilo na slici s interneta. Nosila je laneno odijelo krem boje koje ju je isticalo među
dreadlocksima i naušnicama festivala. Lice joj je imalo duboku, vremenskim prilikama
izbrazdanu smeđu boju ozbiljnog vrtlara, umjesto privremene brončane boje ljetnog amatera.
Šake su joj bile lijepe i izražajne, a kad je uklonila kosu s lica, jedna zlatna naušnica zabljesnula
joj je s desnog uha. Bila je to jedina naznaka solidarnosti s ljudima koji su je okruživali. Ona se
nasmiješi Stelli kao da se poznaju godinama. Oči su joj bile čelično sive i posve normalne.
“No, da budem iskrena, ja ipak mislim da će se nešto vrlo, vrlo veliko dogoditi negdje potkraj
2012. Ono što radimo našem planetu ne može potrajati. Samo ne pridajem mnogo pozornosti
ljudima koji sve pripisuju udaru solarnog vjetra koji će nas zavrtjeti u pogrešnom smjeru i
izazvati plimne valove nezamislivih razmjera. To mi se ne čini utemeljenim na zakonima fizike.”
Stella reče: “Moj prvi profesor nazvao bi to pseudoznanost. Učili su nas da pobjegnemo vrišteći
od prve naznake toga.”
“Vrlo mudro”, reče glas iza njih obje. “Vidiš? Rekao sam ti da ona posjeduje uravnoteženi
intelekt.”
Na to se obje žene okrenu. U sjeni iza njih bila je nadstrešnica, obješena između dvaju šatora, a
ispod nje nalazila se viseća ležaljka. Na njoj je ležao dugačak, vitak muškarac srebrne kose,
čitajući hrpu papira. Oči su mu bile jednako sive boje kao i oči Ursule Walker. Na najtopliji dan
tog ljeta nosio je košulju i kravatu.
Ursula uzdahne. “Stella, ovo je moj rođak Meredith Lawrence. Meri, ovo je doktorica Stella
Cody, i bila bih ti zahvalna kad joj ovo teško iskustvo ne bi još više otežavao.”
S divljenja vrijednim osjećajem za ravnotežu, Meredith izbaci noge iz viseće ležaljke. Bio je on
visok čovjek, koji je naučio kako da se smanji. Iz sjene iza nadstrešnice izvadio je dvije stolice na
sklapanje, niski bijeli stol i bocu čaja, a zatim je sjeo.
U tom je položaju izgledao kompaktnije i manje provokativno. Lagano se nakloni. “Oprostite.
Možda bismo trebali započeti iznova. Doktorice Cody, ako vam ponudim čaj, biste li ostali sa
mnom dok Ursula ne obavi govoranciju koja se mora dogoditi prije nego što zatvori cijeli ovaj
tužni kaos?”
Posjedovao je onaj tihi, samokritični humor koji je Stella već susretala na koledžima, i oštar um
koji je susretala mnogo rjeđe, ali je žudila za njim. Još je u ruci držala bijelu plastičnu čašu sa
sokom od pšenične trave. Zurila je u nju nekoliko trenutaka, kao da razmišlja o ponudi, a zatim je
pažljivo odloži na tlo pokraj šatora. “Za čaj”, reče ona, “učinit ću sve.”
“Hvala vam oboma.” Ursula brzo poljubi svojeg rođaka i izgubi se.
Ostali su sami, bez tema za razgovor. “Jeste li i vi bili na Bedeu sa svima ostalima?” upita Stella.
Njegova kosa bila je varava: nije bio stariji od Ursule, bio je u svojim najboljim akademskim
godinama.
Njegove sivo-crne obrve malo se podignu i on odmahne glavom. “Tko bi se mogao natjecati s
Tonyjem i Ursulom koji su svojim jarkim svjetlima zasjenjivali sve ostale? Ne, vidio sam u
kojem smjeru puše vjetar. Ja sam čovjek s Oxforda - Magdalen, klasici. To znači da o meni znate
sve što trebate znati - koledž definira mladića, a fakultet odraslog muškarca. Ne da u ovim
danima globalizacije postoji velika potreba za klasičnim učenjacima, ali pronalazim načine da
spriječim odvajanje tijela i duše. Mlijeko ili limun?”
“Limun, hvala vam.” Bio je to dan za nova iskustva.
Svoj tekst ostavio je na ležaljci. Povjetarac je podignuo stranice i vidjela je da one ne sadržavaju
samo tekst. Bila je ondje i slika u boji koju je dobro poznavala. “Je li ono prozor od zamagljenog
stakla u Bedeu?”
“Izvan ‘riječnih’ soba. Da.” Meredith se lukavo nasmiješi. “Što se tiče mojih grijeha, ja sam
vanjski istraživač za još jedan magistarski rad koji se bavi istraživanjem vizualnih prikaza.
Malena draga misli da složeni simbol u gornjem desnom kutu ne prikazuje Sunce i Mjesec
vezane u konjunkciji, kao što kaže općeprihvaćeno mišljenje, nego je relikt predmasonskih
templarskih tradicija koje prikazuju dvije zemaljske kugle prije i nakon Pada čovječanstva. To su
besmislice, ali to ne smijemo reći u ovoj eri jednakosti i eksperimenata.”
“Uvijek sam mislila da je to vaga na kojoj se važu Sunce i Mjesec kako bi se vidjelo što je teže”,
reče Stella. “Ali ja nisam klasična učenjakinja.”
“Ne, samo astronom.” Meredith joj dobaci bezizražajni pogled, a zatim ispruži dugačku ruku i
podigne presavijeni list s hrpe. Raširi ga i položi preko cijelog stola. Fotografija je bila dobra,
snimljena na sunčani dan, i na njoj su se vidjele boje suptilnijeg sjaja, iza gustoće stakla.
Kao i uvijek, zmaj je dominirao slikom, od vrha repa u donjem lijevom kutu do veličanstvene
glave u gornjem desnom. U tom svjetlu nije bio ni zlatne ni srebrne boje, nego je svjetlucao
gotovo duginim bojama rasute žive. Vitez bez oklopa podizao je svoj mač, ili koplje, ili štap -
Stella nikada nije shvatila što od toga - u uzaludnoj gesti samoobrane. Sunce je širilo zoru preko
istočnog obzora. Polumjesec je visio na najvišoj točki.
Stella položi palac na oba detalja. “Sunce izlazi na istoku, kod zmajevih leđa. Mjesec je u
podnevnom položaju, ovdje u zviježđu Djevice. Zapravo, to je rastući Mjesec koji doseže svoj
zenit u zoru. To je fizički nemoguće, ali pretpostavljala sam da je to pjesnička sloboda kojom
nam se pokazuje da Zemlja zasjenjuje Mjesec, a da svjetlost dolazi od Sunca. Ovdje gore, u
gornjem desnom kutu, nalazi se taj simbol o kojem ste pričali. Izgleda mi poput vage Kipa
slobode, osim što je Sunce s donje, teže strane, a Mjesec je ovdje gore, gotovo bez ikakve težine.
Relativno govoreći, naravno.”
Meredith Lawrence promatrao ju je iznad svoje šalice s čajem tako dugo da je pomislila da
nikada neće progovoriti.
“Ako su to djetinjaste besmislice, možete mi to reći”, reče ona.
“Rekao bih da je tako.” On odloži šalicu. “Mogao bih vam nabrojiti znanstvene radove o tom
prozoru i razna tumačenja svakog od tih detalja, ali niti jedan nije ni blizu jasnoći, rekao bih čak
lucidnosti, vašeg tumačenja.”
“Imala sam pomoć”, reče Stella. “Ovdje, na medaljonu.”
Još od špilje, maleni brončani disk bio je dio nje. Skidala ga je pod tušem i u krevetu i stavljala
kad bi se probudila i odjenula. Bio joj je jednako važan kao i sat, i jednako je rijetko razmišljala o
njemu. Sada ga je izvadila ispod majice i položila na neravni stol. Sunce je obasjalo prašinu i
oksid na bronci.
Bio je više ovalan nego okrugao, duži slijeva nadesno nego od vrha do dna. Na njemu je zmaj bio
tek obris, jedva prepoznatljiv kao golema, svjetlucava zvijer s prozora. Čovjek je bio tek lik od
crtica, i držao je svoj mač - štap.
S druge strane nalazio se urezani znak Vage sa Suncem i Mjesecom, koji je prvi vidjela kad ga je
dodala Kitu. “Na ovome je manje detalja, pa je vidljivije. A vaga je prikazana kao znak Vage, što
donekle otkriva bit”, rekla je tada Kitu. “Mogu li?”
Kad je kimnula glavom, Meredith uzme kovanicu i podigne je, tako da je visjela pod ukošenim
zrakama svjetlosti koje su padale pod nadstrešnicu. On odsutno reče: “Cedric Owen dizajnirao je
taj prozor, jeste li znali to? Planovi su pronađeni zajedno s njegovim računovodstvenim knjigama
i dijamantima koji su uzdigli Bede na vrh Cambridgea. To je postalo grb koledža tek nakon što su
stigli dijamanti. Prije toga grb je bio podivljali vepar, ili nešto jednako u stilu Plantageneta, ali
dio zahtjeva Owenove oporuke bio je da zmaj postane grb i da se prozor izradi i ostane na tome
mjestu ‘do kraja vremena.’ To može i ne mora biti za pet i pol godina od sada, ako vjerujemo
stvarima koje su se mogle čuti ovdje ovog vikenda.”
“Vjerujete li vi?” upita Stella.
On se tužno naceri. “Ja ne vjerujem Rositi Chancellor i njezinim prijetnjama globalnim
topljenjem, ali vrlo je jasno da se brzo krećemo prema samouništenju. Mi smo kultura ovisna o
nafti, koja živi na planetu koji brzo ostaje bez nafte. Sada zapravo i nije toliko važno hoćemo li se
uništiti zagađenjem nusproizvodima naše pretjerane potrošnje, ili ćemo se pretvoriti u toksične
komadiće u ratovima oko posljednjih nekoliko tankera crnog zlata. U bilo kojem slučaju, neće
preživjeti mnogo ljudi da pokupi komadiće.”
“Netko je jutros rekao isto to: da su se Maje uništile u roku od pedeset godina, i da mi činimo isto
to.”
“Točno. A oni su imali gradove s pola milijuna stanovnika u vrijeme kad je u Londonu živjelo
jedva dvadeset tisuća. I ne samo Maje. Svaka civilizacija utemeljena u gradovima nadrasla je
svoje primarne resurse još otkad je Gilgameš posjekao cedrove u Libanonu i pretvorio zemlju u
pustinju. Vrlo je jasno da nismo naučili ništa od povijesti. To je vrlo deprimirajuća pomisao. A
ovo...” Meredith protrlja medaljon palcem, “vjerojatno je najuzbudljivija stvar koju sam vidio
nakon dugo vremena. Ovo je definitivno Vaga, zar ne? A Sunce je teže od Mjeseca, što je očito
točno, premda za buduće učenjake ostaje da otkriju kako je Owen to znao. A ovaj zmaj je zaista
veličanstven u svojoj jednostavnosti. Mnogo je bolji od onoga na prozoru, rekao bih - kudikamo
suptilniji u svojim konotacijama.”
Vratio joj ga je, držeći ga poput ispuhanog jajeta ili malene krhke ptice. “Možete li mi reći gdje
ste došli do ovoga?”
Posve neočekivano, to je i učinila. “U špilji u Yorkshireu. Bio je obješen oko vrata kostura. Pitala
sam policiju. Rekli su mi da ga mogu zadržati.”
Zapravo, to je rekla Keri Jones, što je bilo dovoljno blizu istini.
“Vidim.” Meredith protrlja nos. Stella je gledala kako razmišlja o očitim pitanjima i kako ih
potiskuje uz mnogo samokontrole. Gledala je pokraj njega, promatrajući uskomešano mnoštvo.
Malena skupina gledatelja pretvarala se u veću masu pred trojicom mladića, golih do pojasa i
tetoviranih od ključne kosti do pupka, koji su pantomimom prikazivali razne načine na koje bi
svijet mogao skončati.
Na rubu mnoštva vidjela je prazan prostor, i u njemu invalidska kolica. Igrom svjetlosti Kit je na
trenutak bio prerezan na dva dijela: bio je vedra prilika koja je sjedila u kolicima i smijala se tako
da su mu suze tekle niz lice, ali i mračniji oblik koji je stajao i držao uteg gnjeva koji ih je oboje
mogao zdrobiti. Mračno uništenje koje ga je okruživalo na vratima laboratorija Davyja Lawa još
je uvijek bilo ondje.
Ona trepne, i slika nestane. Možda bi je i odložila u stranu, ali Meredith Lawrence tiho reče:
“Mladić u ratu sa sobom.”
“Izgubio je svoju unutarnju ravnotežu.” Dan se ohladio. Budući da joj se to učinilo važnim, Stella
reče: “Ja sam astronom, ne vjerujem u astrologiju, ali Kit je Vaga i ravnoteža mu je potrebnija
više od zraka i vode. Ako nastavi ovako, to će ga ubiti.”
“Ili vas?”
“Ili mene.” Ona skrene pogled. “Ne znam kako ga vratiti sebi.”
“Nitko to ne može osim njega samoga.” Meredith preklopi sliku sa zmajem i odloži je u stranu.
“Iako možda možete učiniti nešto i za sebe. Čini mi se, kao objektivnom promatraču, da i u vama
postoji neravnoteža koju morate razriješiti prije nego što vaš prijatelj Vaga pronađe vlastitu
ravnotežu.”
Još se uvijek sjećala Kitova glasa, suhog i opreznog. Ako pođem s tobom, to ne znači da sam
ljubomoran na kamen. Prije toga rekao je: Ti si u većoj opasnosti. Zaljubljena si u kamen.
Pogledala ga je. Usred predstave, čvrsto je zaspao. “Možda.”
Negdje u daljini crkvena zvona označila su puni sat. Zvuk se probijao kroz buku festivala. Stella
se uspravi na noge. “Trebala bih poći i spasiti Kita prije nego što ga pretvore u rekvizit za
pantomimu. Hvala vam na tome. Bilo je... zanimljivo.”
Meredith ustane s njom i ispruži joj ruku u formalnom rastanku. Govorio je blago zadirkujućim
tonom, iako se to odnosilo više na njega nego na nju. “Razmišljajte o tome kao o liniji učenja - to
će vam olakšati sljedećih nekoliko dana. U našem trudu uvijek leži nada - vjera i nada zajedno
mogu pokrenuti planine, ili barem poneki krtičnjak. Ne zaboravite to. Siguran sam da oboje
možete preživjeti ovo.”
19.

Institut Walker, farma Lower Hayworth, Oxfordshire, lipanj 2007.

“Na ovome mjestu nađene su računovodstvene knjige Cedrica Owena. Jedna od mojih
prabaka otkrila ih je zazidane stotinu godina nakon Owenove smrti, u krušnoj peći s desne strane
ognjišta, zajedno s dijamantima koji su učinili Bede bogatim. Njezin sin napisao je 1698. prvi rad
o njihovu sadržaju. Od tada se opsesija u obitelji prenosi s koljena na koljeno. Sjednite. Donijet
ću nam nešto za piće i možemo zaboraviti da je vanjski kaos ikada postojao.”
Kuhinja Ursule walker bila je utočište prohladnog spokoja - velika prostorija visokog stropa i
kamenih podova, s nekad bijelim keramičkim sudoperom i kamenim zidovima debelim 120
centimetara koji su dnevnu žegu zadržavali vani.
Stella sjedne za široki stol od hrastovine, dovoljno velik da se oko njega komotno smjesti
dvanaest osoba. Kit je spavao u svojim kolicima, nasuprot njoj. Kuhinjski prozori bili su
otvoreni, razbijajući sparinu. Vani se kvaliteta buke mijenjala dok je sedamsto muškaraca, žena i
djece pakiralo štandove i spremalo se na polazak.
Ursula je polako obilazila prostoriju, stavljajući na poslužavnik domaću limunadu od bazgina
cvijeta i ječmene kolačiće. U tri široke, zbijene čaše stavila je kocke leda, natočila limunadu,
spustila čaše na stol od hrastovine i sjela između Stelle i usnulog Kita.
Negdje u proteklih pet minuta skinula je svoj laneni sako krem boje, a s njim i formalnost žene
koja je vodila festival. Snop svjetlosti padne joj na lice, učinivši je deset godina mlađom. Ona
podigne čašu. “Ne mislim da je ovakav festival najbolje mjesto za upoznavanje. Hoćemo li
započeti iznova, kao da se to nije dogodilo?”
“Možete li objasniti zašto je održan ovdje?” reče Stella. “Ne činite mi se kao takav tip osobe.”
“Nije sve bilo tako strašno kao Rosita Chancellor. Neki dijelovi utemeljeni su u stvarnosti.”
Ursula promiješa led u svojoj čaši. “Jutros sam predsjedala paneldiskusijom u kojoj su
sudjelovala dva antropologa i arheolog. Istina, na deset minuta prekinuo ga je odmetnuti element
koji je htio raspravljati o tome je li izgubljena lubanja Cedrica Owena zapravo Plava lubanja
Albiona, kad svi znaju - ili ne znaju - da je lubanja Albiona zakopana s Arturom na Avalonu i da
će se vratiti kad se vrati i on, jašući na čelu svoje družine kako bi spasio Englesku od uništenja.
Osim toga, sve je ostalo bilo unutar granica prihvaćene znanosti.”
“O čemu ste raspravljali?” upita Stella.
“O povezanosti legendi o kristalnim lubanjama iz cijelog svijeta s krajem svijeta 2012.”
Stella se nasmije. “To je antropologija?”
“Vjerujem da jest”, reče Ursula. “Previše je legendi o lubanjama diljem svijeta da u tome ne bi
bilo zrnca istine. Sve te legende govore o 2012. kao o Posljednjim danima, ne samo legende
Maja. Na cijelom američkom kontinentu domorodačka plemena pripremaju se za nešto veliko što
će se dogoditi za četiri do pet godina. Hopiji tijekom posljednje tri godine pozivaju pripadnike
svojeg naroda da se pripreme za taj datum. Postoje savršeno ozbiljni akademski žurnali koji će
objaviti studije o tome.”
Ona noktom pročačka zub. “Teže ih je navesti da uoče ono što se događa u našem društvu, ali ja
sam posvetila svoj život onome čime se bavio Cedric Owen. Njega je vodila plava kristalna
lubanja, dakle ona vodi i mene. Ako tražite razlog zbog kojeg sam postala ono što jesam,
Owenova plava lubanja je odgovor.”
“To se odnosi i na ispijanje urina sobova?” upita Stella.
Ursula Walker na trenutak se zagleda u svoju limunadu, zatim se nagne i posegne iza Kita prema
ormaru s knjigama. Izabrala je tanki notes iz kojeg je izvukla fotografiju isprintanu u formatu A4.
Položila ju je na stol, prekrivši je rukama.
“Otišla sam u Laponiju da postavim pitanje. Ljudi ondje žive s drugim prioritetima od naših, i
postoje određeni rituali kojih se čovjek mora pridržavati da bi uopće mogao postaviti takvo
pitanje. Ceremonije koje sam opisala u svojem radu bile su nužne da bih mogla shvatiti odgovor.
Ja sam znanstvenica. Ponekad mi je teško povjerovati da je ono što su mi rekli nemoguće.
Primjerice, razna svojstva ovoga...”
Ona skloni ruke s fotografije i doda je Stelli na suprotnoj strani stola.
Na slici je bila Ursula Walker. Sjedila je u pozadini, skrivena obješenim kožama sobova. Iza
njezina lijevog ramena vidjelo se zvijezdama prošarano nebo, ali ona nije bila u fokusu slike, niti
je Stellin pogled pao na nju.
Jedino što je bilo važno, na prvi pogled i dugo nakon toga, bila je savršena bijela kristalna lubanja
koju je držao čovjek tako star da mu je lice bilo ne samo izbrazdano poput hrastove kore nego i
jednako smeđe boje. Nosio je odjeću od sobove kože i pokrivalo za glavu od poravnanih rogova
prekrivenih baršunom. Oči su mu bile bijele od mrene, iste boje kao i kamen koji je držao, i
gledao je ravno u fotoaparat, i kroz njega - u Stellu.
Iz očnih šupljina lubanje sjajila je bijela svjetlost. Gledala je pokraj Stelle, u ruksak na podu kod
njezinih stopala koji još nije spomenula Ursuli Walker.
“Ovo je bijeli duh-kamen Šamija. Nisu mi dopustili da ga primim u ruke. No rekli su mi da
uzmem ovu fotografiju i pokažem je novom čuvaru plavog srco-kamena kako bi mogao
prepoznati lice čuvara bijelog kamena ako se ikada sretnu. On se zove Ki’kaame. Jedan je od
najmoćnijih ljudi koje sam imala čast upoznati. Vidjela sam ga kako iscjeljuje dijete snopovima
svjetlosti iz očnih šupljina kamene lubanje. Jeste li ikada pokušali takvo što sa svojom
lubanjom?”
Zavlada duga tišina. Stella spusti pogled u svoju čašu. Limunada je blago zaudarala po mačjoj
mokraći, ali imala je čist, dobar okus. Bijele latice bazge plutale su na površini, iste boje kao i
kamena lubanja na slici. Kad je podigla pogled, snopovi iz njezinih očiju bili su na njoj. Njezin
kamen ležao je nijemo u torbi pokraj njezinih nogu. Sada je bio budan i oprezan, izoštrivši joj um
tako da su zvukovi postali gušći, a boje zasićenije.
“Kako ste znali?”
Ursula slegne ramenima. “Slučajno sam pogodila?” Počela je brojiti dokaze na prstima. “Vi ste s
Bedea. Udani ste za Kita O’Connora koji je jedna od sjajnijih zvijezda na nebu koledža, a
njuškao je podatke o izvorima srco-kamena otkako je saznao da postoji. Nazvali ste me kao grom
iz vedra neba i rekli mi da ste pronašli neke majanske znakove u knjigama. A kad sam sinoć
nazvala Tonyja Booklessa da otkrijem tko ste vi - usput, jako vas je hvalio, u njemu imate
obožavatelja - zamolio je da učinim što god mogu da vas natjeram da razbijete predmet koji je
nedavno došao u vaš posjed. Meredith je prvi pogodio, ako vam to nešto znači. On ima osobito
fleksibilan um.”
Ona se nasloni i podigne čašu, promatrajući Stellu preko nje. “Jeste li mi namjeravali reći?”
Stella se nasloni na stolicu i ispusti dah koji je zadržavala. Podigne pogled i dvaput prebroji grede
na stropu. Bilo ih je po devet sa svake strane u središnjem dijelu.
“Netko je najmanje jednom pokušao ubiti Kita. Oni - ili netko drugi - jučer su mu uništili sobu i
ukrali računalo. Nemam razloga vjerovati da bismo bili živi da smo bili ondje. Koliko ja znam,
svi koji su ikada vidjeli plavi srco-kamen Cedrica Owena željeli su ga ili posjedovati ili uništiti.
Stoga mi se učinilo razumnim da ga baš ne pokazujem uokolo. Osim toga, kamen ima moje lice.
Ne mogu vam reći koliko me to plaši”, reče Stella oprezno.
Pomislila je da će je Ursula upitati kako to zna, ali nije. “Dobro. Onda ste zaista čuvarica lubanje.
U tom slučaju, mi ostali imamo dužnost da vas čuvamo dovoljno dugo da učinite ono što je
potrebno.”
“A što je to točno?”
Ursula protrese led u svojoj čaši. “Prema Šamijima, morate položiti svoj kamen u srce zemlje u
trenutku izlaska sunca u Danu buđenja. U tom trenutku on će se spojiti s drugih dvanaest
kamenova koje će na mjesto postaviti njihovi čuvari. Kad se cijeli niz lubanja poveže, oživjet će
zmaja zimskih snjegova i osloboditi ga da se bori protiv izvora svih zala i tako iscijeli jade
ljudske rase i planeta.”
“Zmaj zimskih snjegova?” Stella se grubo nasmije. “Je li to ‘unutar granica prihvaćene
znanosti’?”
Ursula lizne zube. Bilo je teško razaznati je li ljutita, uvrijeđena ili se zabavlja.
“Možete ga zvati Uroboros, Quetzalcoatl, pernata zmija, dugina zmija, nordijski zmaj
Jormungandr, Arturov zmaj od Albiona, vatreni zmaj Kine, ili vodeni zmaj Hindusa koji kruži
oko slonova koji drže svijet na svojim leđima. I da, komparativne kulturalne studije o tome
detaljno su napisane u desetcima znanstvenih žurnala. Za Šamije, to je dio usmene legende koja
je sačuvana neizmijenjena četiristo osamdeset sedam naraštaja. Na početku ceremonije Ki’kaame
je svakog od bivših čuvara duh-kamena zazvao imenom, sve otkad je načinjen. Ako niste bili
ondje, ne možete shvatiti tu moć.”
“Žao mi je.” Stella sklopi oči i položi palce ispod gornjega grebena svojih očnih šupljina. Jedna
osa uleti kroz prozor i spusti se na rub vrča s limunadom. Ona otvori oči. Gledala je osu kako
balansira na tankom rubu stakla prekrivenog šećerom.
“U Owenovim knjigama postoji poema koja nas je dovela do kamena. Ako se ispravno pročita,
ona je niz uputa. Kazuje nam da pronađemo ‘određeno vrijeme i mjesto’, baš kao i Ki’kaameova
legenda. Ne govori nam kamo da pođemo i kada”, reče Stella zamišljeno.
“Zar vam lubanja nije rekla?”
“Ne bih bila ovdje da jest.” Stella se okrene i zagleda kroz prozor. Festival se spakirao brže nego
što je smatrala mogućim. Polja su bila gotovo tiha. Ona podigne torbu s poda.
Lubanja je gotovo šutjela kad ju je Stella spustila na stol pokraj slike bijelog kamena. Ursula
Walker nije je se uplašila, a činilo se i da ne žudi za njom. Položila je ruke na stol, spustila bradu
na njih i dugo promatrala lubanju oči u oči. Nije govorila i nije se kretala, a lubanja nije pjevala,
ali odvijala se komunikacija o kojoj je Stella mogla samo nagađati.
Ursula se nasloni na stolac. “Postoji jedan test koji mi je pokazao Ki’kaame. Možemo li
pokušati?”
“Što ćemo testirati?”
“Vašu vezu s kamenom.”
Ursula je već ustala i pokrenula se. Skinula je maleno zrcalo sa zida i položila ga na tlo u
svjetlosni krug s jednog od prozora s hrastovim okvirima koji su gledali na stražnje ograđene
tratine. Zatim dohvati kutiju šibica pokraj pećnice i stavi je ispod zrcala, okrenuvši ga tako da se
snop svjetlosti izdizao ravno uvis.
Zadovoljna, ona se nasloni na zid. “Možete li donijeti svoj srco-kamen i stati ondje tako da se
nalazi iznad zrcala, i pustiti da sunce sjaji uvis kroz zatiljak - to je dno lubanje, tamo gdje se spaja
s vratom, ovako... hvala vam, da, samo malo ulijevo. Eto...”
Stella je stala nasred prostorije držeći kamenu lubanju iznad svjetlosne površine. Ništa se nije
dogodilo, osim što se osjećala i glupo i očajno, kao da pada na ispitu za koji nije željela učiti.
“Ursula, ja...”
“Stanite malo ulijevo, možete li?”
Ona joj rukom gurne rame malo je pomaknuvši. “Ursula, to nije... Oh!”
Stella nije imala riječi za puls života koji joj je buknuo među rukama i učas postao dva snopa
blage plave svjetlosti koja je sjajila iz očiju lubanje.
U plavome mjestu njezina uma koji je postao um srco-kamena nalazila su se otvorena vrata, ili
ispružena ruka - poziv koji nije mogla razabrati niti odgovoriti na njega.
Mrzila je testiranja, a osobito kad nije znala što treba učiniti niti kako da to postigne. Sklopila je
oči, posegnula prema otvorenim vratima, tražeći pjesmu kamena kao što je činila tijekom cijelog
dana, ali s više koncentracije.
No bilo ju je sve teže čuti. Izgubila se ispod sve snažnijeg zujanja ose koja se utapala u limunadi.
Ne otvarajući oči, Stella ju je vidjela zarobljenu u vrču, kako se ljulja na ledenoj kocki, dok joj se
desno krilo trza u ljepljivoj tekućini ispod nje. Mogla je poželjeti da osa ugine, jednostavno kako
bi utihnula, ali onaj dio nje koji je bio spojen s kamenom nije to dopuštao pa je poželjela samo da
osa izađe iz vode i utihne kako bi mogla bolje čuti pjesmu kamena.
Osa utihne, kao i kamen. Stella otvori oči.
“Žao mi je. Ne osjećam nikakvu...”
“Stella, pogledajte osu.”
Osa nije bila zarobljena u vrču kao što je mislila, nego je sjedila na rubu. Svjetlost plavog
srco-kamena ublažila je žute pruge njezina trupa u blagu ljetnu zelenu boju.
“Mislila sam da se utapa.”
“I utapala se”, reče Kit.
Bio je jedva budan - vidjela je to u polusnu njegovih očiju. Podijeljenost u njemu nije nestala -
sada kad ju je vidjela, nije ju više mogla zaboraviti. Nije imala pojma što da učini ili kaže.
Tišina je zavladala među njima. “Vidjela sam kako Ki’kaameov bijeli duh- kamen iscjeljuje
bolesno dijete”, reče Ursula Walker.
Ursula nije gledala Kita dok je govorila. Stella ga polako pogleda. Srco-kamen pjevao je svoju
gotovo tihu pjesmu. Ona okrene blagu plavu svjetlost prema njemu.
“Stella, nemoj. Molim te.”
Ona zastane. Plava svjetlost lebdjela je u njegovoj blizini bacajući čudne sjene na stol. Kit je bio
blijed i ispijen, a ispod jagodica pojavile su mu se nove sjene. Čak i u bolnici nije izgledao tako
bolesno. Željela je da opet ozdravi, a to je htio i kamen. Posegnula je za sjenama u njegovu biću
kao da su prekinute niti koje treba ponovo spojiti. Ona sklopi oči kako je žudnja ne bi rastrgala.
Kit opet reče: “Molim te.”
Stella osjeti njegov otpor poput staklenog zida - bio je debeo i nepokretan ali tako krhak. Ona
udahne i zamisli kako ga razbija.
S nekog drugog kontinenta, Ursula reče: “Možda neće pomoći, ali ne mislim da može nauditi.”
“Nije stvar u tome”, reče Kit napetim glasom. “Ne želim opet prohodati zato što je to učinila
Stell. Ne bismo tako mogli živjeti ostatak života. Previše bih joj dugovao. Stella? Čuješ li me?
Prestani!”
“Prestala sam.” Morala je to ponoviti, kako bi bila sigurna da ju je čuo. “Prestala sam.”
Staklene barijere više nije bilo, kao ni prisutnosti sjene u njemu. Nije joj bilo jasno je li se kamen
povukao, ili ga je ona navela da se povuče, ili ih je Kit oboje otjerao.
Ruke su joj se žarile kao da je u jednoj držala led, a u drugoj žar. Ona zakorači izvan odraza
svjetlosti. Odsječen od izvora, kamen brutalno utihne. Drhtala je cijelim tijelom. Prsa su je
boljela kao da su otvorena, kao da je predugo plakala i tek sada prestala.
Iza leđa joj se nalazio prohladni kameni zid. Ona se spusti niz njega sve dok joj koljena nisu bila
u visini brade. Držala je plavi kamen uza se, na mekanom dijelu trbuha, kao da je dijete.
Kroz bolnu, jarku sunčevu svjetlost, ona pogleda Kita. “Ne bih učinila ništa ako to ne želiš.”
“Ali učinila bi.”
“Nisam to bila ja, bio je to kamen. Ja nisam učinila ništa osim što sam ga držala iznad svjetlosti.
To bi svatko mogao učiniti.”
“To ne ublažava stvari, Stell.”
“Oh, za ime Božje.” Ona položi glavu u ruke kako bi se zaklonila od dana i svjetlosti i
povrijeđenog optuživanja na njegovu licu. “To je kamen. Komad stijene. Ako ti pomogne da opet
prohodaš, bi li to bilo tako važno?” Nije rekao ništa, i ona se natjera da ga opet pogleda. “Bi li
bilo tako loše riješiti se toga?”
Bio je on dijete zarobljeno u kaosu socijalnih obzira u društvu stranaca. On naglašeno pogleda
Ursulu, pa opet Stellu. “Možemo li promijeniti temu?”
“Ne morate zbog mene”, odgovori Ursula.
“Ne, vjerojatno će biti najbolje da to učinimo.” Nešto gusto i hladno javilo se u Stellinu želucu.
“Možemo li pretpostaviti da sam prošla vaš test?”
“Nedvojbeno.”
“Dobro. Ne znam koliko je Kit čuo, ali u osnovi nismo mnogo dalje nego što smo bili, osim što
smo potvrdili da je to kamen Cedrica Owena, jedan od trinaest koji se u zoru određenog dana
mora odnijeti na određeno mjesto, a mi ne znamo niti kada niti na koje mjesto.”
Stezanje u utrobi oslabilo je, ali ne i u srcu. Razmišljala je sve bistrije. “Jesu li druge lubanje u
posjedu ljudi koji isto tako nemaju pojma kao i mi, ili će bolje znati što rade?”
“Imam razloga vjerovati da je jedna u Mađarskoj, a jedna u Egiptu, i da su obje u posjedu obitelji
koje znaju čemu služe i što treba učiniti. Željela bih vjerovati da i ostale lubanje posjeduju ljudi
koji znaju što treba učiniti. Nemam pojma kako doći do njih.”
“Dakle, Šami bi nam mogao reći kamo i kada treba poći?”
“Mislim da bi”, reče Ursula. “Problem je u tome kako ga to upitati a da ne odemo tamo. Kad ste
me jučer nazvali, poslala sam e-mail u Laponiju tražeći pomoć, ali ne očekujem da će mi
odgovoriti. Od pašnjaka krda do internet-caffea u Rovaniemiju u Finskoj ima tisuću dvjesto
kilometara, a samo jedan od Ki’kaameovih praunuka naučio se služiti računalom.”
“Koliko bi vam trebalo da dođete u Finsku?” Kitov glas bio je lomljiv, kao da postavlja pitanje
samo da bi ga čuli.
“Predugo. Kamen ne bi riskirao izaći iz skrovišta da zaista nismo vrlo blizu Danu buđenja.”
“A ja sam mislio da smo bili tako pametni kad smo razbili kod.” Barem je ironija njegova
osmijeha bila stvarna.
Ursuli se sviđao. U njezinim očima pojavi se drukčija vrsta topline. “I jeste”, reče ona. “Da nije
bilo nikoga s dovoljnom snagom srca i uma da je pronađe, ostala bi vječno skrivena i luk devet
lubanja nikada ne bi bio upaljen. Naš je problem sada kako tražiti odgovore kad još ne znamo ni
koliko vremena imamo.”
“Imamo kodeks koji smo pronašli u knjigama Cedrica Owena”, reče Stella. “Zato smo i došli
ovamo. Ondje se zacijelo kriju odgovori.”
Posljednjih pola sata razgovora vrijedilo je, ako ništa drugo a ono zato da vide kako se svijet
zaustavlja na Ursulinu licu. “Ne razumijem”, reče ona.
“Evo.” Kit podigne torbu sa stolice i doda je Stelli. Ona je otvori i raširi sve po podu: originalne
kopije knjiga, pjesmu u prozi zapisanu stenografijom u posljednjem svesku, i njezine pokušaje
otkrivanja majanskih znakova u drugim svescima.
“Rekla sam vam na telefon da smo pronašli neke simbole. Oni su dio koda - otkrili smo ga u
oznakama u računovodstvenim knjigama. Dolaze u nizovima od po dvanaest.” Stella okrene
otvoreni registrator na podu. “Možete li ih pročitati?”
Ursula se već spustila na ruke i koljena, slažući listove u red na kamenom podu i čitajući ih.
“Ja, prijatelj ... žene-jaguara... pišem ovaj... prikaz svojeg života, svojeg znanja, svojeg učenja...
Ovaj nije jasan, moram pogledati, malo je dublji. Počinjem u... gradu s velikom rijekom - to bi
bio Pariz. Nikada nije bio u Londonu - i mojim susretom sa... zvjezdoznancem i vidiocem...
pravih budućnosti. To je zacijelo Nostradamus, znamo da su dijelili odaje u Parizu... Moj
Bože...”

Ursula je drhtala. Stranica joj je treperila u ruci. Oči su joj se grozničavo zažarile. “Stella, ovo je
zlatni rudnik, majka svih zlatnih rudnika. Cedric Owen proveo je trideset dvije godine među
Majama Novog svijeta. Ako je zapisao ono što su ga naučili, bit će to više nego dovoljno. Negdje
unutra bit će i podatak kamo moramo ponijeti kamen i kada. Koliko brzo možete napraviti
transkript ovoga?”
“Brže nego prije, sada kad imamo Kitov program.”
“Što čekate?” Ursula porumeni poput školarke. “Vi pišite, ja ću prevoditi. Ako ne budemo radili
ništa drugo, za tjedan dana možemo završiti sva trideset dva sveska.”
20.

Južne teritorije Maja, nova Španjolska, listopada 1556

Cedric Owen probudio se pod kišom koja nije bila kiša nego voda kojom je Diego snažno i
brzo škropio njegovo lice. Njegov srco-kamen bio je na sigurnom u njegovoj vreći, zabijen u dno
njegovih leđa jer je pao na njega. Preokrenuo se i ugledao jaguara kako čuči pokraj njega i
znatiželjno ga promatra.
Iz tog novog kuta mogao je vidjeti da otvorene čeljusti pripadaju krznu zvijeri čija je glava
počivala na kuštravoj domorodačkoj kosi, da linije koje su se širile od iskešenih zuba nisu dlake
nego ožiljci urezani duboko u tamno domorodačko lice, da veliki, bijeli jaguarovi zubi nisu
smješteni u čeljustima zvijeri nego su nanizani na ogrlicu, obješeni kao ukras, kao i dvije šape s
jaguarova krzna koje su visjele ispod. Ispod njih nalazile su se dvije nabrekle obline...
S velikim zakašnjenjem Cedric Owen shvatio je da je zvijer koja stoji pokraj njegova ispruženog
tijela žena, i da je gola ispod pjegave kože zvijeri čija je glava bila položena na njezinu glavu, a
šape omotane oko njezina vrata.
Dugo vremena proveo je na moru, okružen samo muškarcima. Njegov pogled spustio se od
njezine glave do nožnih prstiju i natrag do nabreklih grudi, prije nego što se sabrao i prisjetio da
je liječnik i da ljudsko tijelo za njega nema tajni, niti ga privlači.
S mjesta koje više nije htio gledati, duboki, promukli glas ispunjen humorom reče: “Cedriče
Owene, čuvaru plavog srco-kamena, bojiš li se položiti oči na mene?”
Bojao se, ali ne onoliko kao kad je vjerovao da je suočen sa živim jaguarom. Sada se bojao za
svoj ponos i držanje, a ne za svoje tijelo i dušu. Nije bio tako djetinjast da ga to svlada.
On ustane i natjera se da je pogleda. Žena-jaguar bila je za glavu niža od Diega, koji nije bio
pretjerano visok, ali držala se s dostojanstvom koje Owen nikada nije vidio ni u jednoj ženi, čak
ni u francuskoj kraljici Medici.
Kad ju je pozornije pogledao, vidio je da je jednako mišićava kao i svaki ratnik, samo što ima šire
bokove i blago zaobljen trbuh kakav muškarci nikada nisu imali, a njezine grudi... Prema njegovu
profesionalnom mišljenju, rodila je najmanje troje djece.
Pokušao je izvući više svjetlosti iz zalazećeg sunca kako bi bolje procijenio njezinu dob. U šoku
prvog susreta činilo mu se da je njegove dobi, da nije zašla daleko u treće desetljeće života. Sada
mu je prišla bliže kako bi je bolje pogledao, i on kroz šokantne ozljede jaguarovih ožiljaka na
njezinu licu ugleda tanke bore na smeđoj koži oko njezinih očiju, deblju kožu na grlu i srebrnu
kosu na sljepoočnicama ispod kape od jaguarove glave. Naposljetku mu se činilo da je bliže
četrdesetoj nego dvadesetoj. No ta je pomisao nije učinila manje zastrašujućom niti manje
lijepom.
Tupo je zurio u nju, što nije bilo pristojno. On zatvori usta i skrene pogled. Ona ga uhvati za
bradu i na silu okrene prema sebi. “Zar me ne poznaješ?”
“Nažalost, ne, gospođo.” Zbog nelagode, postao je formalan. Ukočeno se oslonio na pritisak
njezine ruke i porumenio kad se ona glasno nasmijala.
“Došao sam tražeći pomoć za svojeg prijatelja koji umire.”
“Samo to?”
...da biste tamo upoznali ljude koji poznaju srce i dušu vašeg plavog kamena. Reći će vam kako
ćete najlakše otkriti njegove tajne i sačuvati ih za cijelu vječnost.
“Ne, gospođo. Došao sam i da bih otkrio kako pronaći ono što je izgubljeno: znanje o tome kako
da upotrijebim svoj plavi srco-kamen. Naveli su me da povjerujem kako ću pronaći i jedno i
drugo: iscjeljenje za svojeg prijatelja i tajne svojeg kamena koje su nekoć bile poznate, ali su
odavno izgubljene u mojoj obitelji.”
Podigavši obrvu žena-jaguar zakorači unatrag kako bi ga bolje pogledala, kao što je on pogledao
nju. Otvorenost njezina pogleda bila je jednako uznemirujuća kao i sve drugo što je učinila.
Owenovo srce stiskalo mu se u grudima. Bilo mu je veoma stalo do toga da ne razočara tu ženu.
“Nisam još imao čast da vas upoznam, a vi znate sve o meni. Možemo li uspostaviti ravnotežu?”
“Cedric Owen, deveti tog imena.” Ona lizne jezikom zube na način koji je u njemu istovremeno
budio strah i želju. Osjetio je neželjeno kretanje u svojim preponama i molio se da ona to ne
primijeti.
Učinila mu je uslugu ne spuštajući pogled. “Poznavala sam te i prije nego što si se rodio”, reče
ona. “Poznavala sam te prije nego što si posljednji put umro, kada nisi bio Cedric Owen, i prije
toga, i prije toga. Znam tko ćeš biti sljedeći put kada dođeš na Zemlju.”
Na to nije imao što reći. Nešto u njegovoj tišini navelo ju je na odluku. Ona se pokloni kao i on,
ali elegantnije.
“Ja sam Najakmul. Možeš me zvati Dolores ako ti je lakše - to mi je ime dao španjolski svećenik
dok je još vjerovao da će me namakanjem glave u hladnu vodu približiti svojem čovjeku-bogu.”
Ona ništa više nije bila Dolores nego što je čovjek koji ju je dozvao bio Diego. “Radije bih te
zvao Najakmul”, reče Owen.
Ona kimne. Njezin pogled činio se manje prodornim. “Nemamo mnogo vremena. Jesi li
spreman?”
“Ne znam.”
“Moji sinovi nisu ti rekli što je potrebno?”
“Tvoji sinovi?” Owen se okrene sa svom silinom povrijeđenog ponosa. “Diego!”
Domorodac s ožiljkom pitomo slegne ramenima. “Što sam mogao reći da mi povjeruješ? Među
tvojim ljudima žene nemaju nikakvu moć. One ne mogu razgovarati s bogom svećenika u crnim
haljama, ne mogu razgovarati s kraljevima i generalima vojske. Čak i među mojim ljudima koji
žive u Zami i Meridi žene su smatrali manje vrijednima od muškaraca mnogo prije dolaska
Španjolaca. Samo oni među nama koji još žive u prašumi, prema njenim zakonima, znaju da je
ženka jaguara moćnija, ženka orla veća, ženka zmije smrtonosnija.”
“A tvoja majka?”
“Ona je sve to.” Bijeli zubi bijesnu u višeslojnom osmijehu. Složene emocije ljubavi i poštovanja
i dubljeg strahopoštovanja urezane u Diegovo lice govorile su rječitije od njegova glasa. “Kad
ona govori, mi slušamo. Kad zatreba nešto od nas, mi dajemo.”
“Naravno.” On se okrene prema Najakmul, skine zamišljeni šešir i nakloni se. Ni Fernandez de
Aguilar ne bi izveo taj pokret s više ekstravagancije. Španjolac je bolno disao pokraj njihovih
nogu. Owen klekne i podigne ruku usnulog čovjeka kako bi se svi prisjetili zašto je došao ovamo.
“Možda mi možete reći kako da izliječim svojeg prijatelja?”
Poput mačke, žena-jaguar obiđe ga tri puta i klekne s druge strane de Aguilara, približavajući
svoje lice njegovom. Oči su joj sjajile svjetlošću mjeseca, zaslijepivši ga. “Možeš li zapaliti vatru,
Cedriče Owene, čuvaru plavog srco-kamena?”
Barem je na to mogao odgovoriti. “Palio sam vatre od svoje šeste godine.”
“Onda učini to sada.”
“Diego je već...”
Ona odmahne glavom, snažno se nacerivši. Okrenuo se na vrijeme da vidi kako Diego nogom
gasi ostatke svoje vatre i pretvara je u tinjajući žar.
“Ti si čuvar srco-kamena. To mora biti tvoja vatra.” Najakmul je vidjela kako poseže za kresivom
i ognjilom i opet odmahnula glavom. Umjesto toga, pružila mu je luk s opuštenom tetivom i
pougljenjeli štap kojim su se domoroci služili s lakoćom, a koji Cedric Owen nikada nije
upotrijebio.
“Ne ovdje, tamo”, reče Najakmul pokazujući prstom. “Na vatrenom krugu mozaika. Ondje moraš
izgraditi svoju vatru srca.”

Pod kritičkim pogledom Najakmul i njezinih triju sinova kleknuo je u sparini i sagnuo se. Zatim
je pocrnjeli vrh štapa zadjenuo u rupu trudeći se da vuče luk naprijed-natrag spretno poput Diega.
Nitko od njih nije se nasmijao, na čemu im je bio zahvalan. Znojio se i psovao i porezao prste na
tetivu i kleo. Dok je kasno sunce spuštalo svoju svjetlost preko oštrog vrha piramide, polako je
stvorio paučinastu nit dima i ugledao kako crvenkasti žar oživljava u drvetu. Nahranio ga je
vlasima sa svoje glave i komadićima suhe mahovine i trave. Osjetio je zadovoljstvo koje ga je
iznenadilo - odavno je zaboravio nesputanu dječju radost u svladavanju nove vještine.
Dim je bio bogat mirisima prašume. Owenu zasuze oči. Diego i njegova braća okupili su se iza
njegovih leđa, odakle je puhao povjetarac. U zaklonu njihovih tijela njegov plamen postao je dva
plamena, a zatim mnogo njih. Pločice mozaika žute boje maslaca prihvatile su plamen i zasjajile
kao da gore iznutra, tako da je njegova vatra gorjela nadolje, u zemlju, kao što je goijela uvis,
prema večernjem nebu.
U određenom trenutku, kad je plamen bio snažan poput sunca koje je nestajalo, Diego mu se
nagne preko ramena i utisne mu šaku trave i lišća u ruku. “Spali ovo. Popij dim.”
Biljke su gorjele visokim, plavim plamenom boje njegove kamene lubanje. Dim je bio mirisan i
papren i spustio mu se niz grlo, ispunio mu srce i širio mu se kroz prsa, grijući ga, obasjavajući
ga, uzdižući ga do neba. On ga ispije, i osjeti žaljenje kad je završio s tim.
“Ustani. Gledaj. Slušaj.”
Ustao je. Gledao je. Osluškivao je svijet u kojem mu je svaki dah svake zvijeri iz prašume
iznenada postao jasan, kao da su mu uši cijeli život bile ispunjene pamukom, i kao da su se tek
sada odčepile.
Svugdje oko njega krikovi malenih šarenih ptica razlijevali su se kao pojedine note, jasne poput
kristalnih zvona. Njemu slijeva, visoko nad glavom, krila leptira u letu udarala su kroz zrak
snažno poput vranina pera. Čuo je kako ljuske zmije klize po rascijepljenoj kori drveta.
I oči su mu bile zaglušene na sličan način. Prije toga, prašuma mu se činila zasljepljujuće
sjajnom. Sada je vidio boje unutar boja, i bio je ošamućen. Mogao se izgubiti u jednoj trunčici
svjetlosti u oku ptice kvecal, ili u žilicama lista na grani, ili u pločicama mozaika, koje više nisu
bile razdvojene, nego su potekle zajedno stvarajući sliku zadržavanja daha prije kraja svijeta.
Osjetivši vrtoglavicu, počeo se spuštati u klečeći položaj kako bi bolje vidio oblik plavog cvijeta
ubranog s tirkiznih oblutaka na livadi Nevinosti.
Izgubio je ravnotežu. Pažljive ruke uhvatile su ga i omotale mu se oko glave, nagnuvši je unatrag.
Začuo je Diegov glas, lagan i oštar: “Još ne spuštaj pogled, Cedriče Owene, da te ne izgubimo
zauvijek u drugim vremenima.”
Uplašen, dopustio je da mu okrenu pogled prema zapadu, prema zalazećem suncu i otvorenom
plavom nebu oslikanom bojama nadolazeće noći.
Mogao je skočiti u val šafranski žute i duboke crvene boje koje su plamtjele iz sunčeve kugle i
napustiti krhka ograničenja svojeg tijela, ali tada je Fernandez de Aguilar zakašljao - bio je to
kaotičan zvuk, razlomljen preko skrletne, bijele i crne boje.
Owen je slijedio klokotavi udah koji je uslijedio. Poznavao je njegovu dubinu, kao i džepove
vode u plućima gdje je počivao, i pritisak krvi u velikim plućnim krvnim žilama koji je bivao sve
slabiji.
On posegne prema zapešću svojeg prijatelja, pronađe ga i iščita istinu u trima pulsovima. “On
umire. Moramo djelovati odmah!”
Njegov glas poleti do drveća i odbije se. Sa suprotne strane vatre Najakmul mu odgovori: “Onda
me pogledaj, Cedriče Owene, čuvaru plavog srco-kamena. Pravo je vrijeme.”
Sjedila je u sjeni. Dva snopa svjetlosti pojavila su joj se među rukama, kao da je posegnula prema
nebu, dvaput istrgnula sunce s nebeskog svoda i donijela ga da mu sjaji.
Štiteći se od sjaja, Owen žmirkajući pogleda mjesto između njezinih koščatih prstiju. Ondje se
polako stvarao oblik: srebrni obris jaguarove lubanje, oblikovan iz savršeno prozirnog, bezbojnog
kamena koji je privlačio treperavu svjetlost vatre i izmaglicu udaljene mjesečine, zakrivene
prašumom, i iz nje istkao dva snopa srebrne svjetlosti koja je pjevala tako čistim tonom da mu je
zamalo rascijepila um.
I tako je u pulsirajućoj noći, sa svim osjetima nepodnošljivo izoštrenima, Owen prvi put u životu
vidio još jednu lubanju koju su od kamena izradile ruke koje su poznavale tajne zvijezda. Bila je
gotovo jednako savršena kao i njegova. Gotovo.
“Čudno je, zar ne, vidjeti drugu lubanju?” reče Najakmul tiho.
“Slama mi se srce.”
Owen osjeti kako mu se duša uzdiže do očiju - bila je to svojevrsna nagost koju nikada prije nije
upoznao. “Što si mi učinila?”
“Otvorila sam oči i uši tvojega srca. Sada možeš vidjeti onako kako mi vidimo, čuti kako mi
čujemo, osjetiti kako mi osjećamo. Tako opremljen, možeš koračati rascjepom između svjetova,
ukrotiti četiri zvjero-kamena i spojiti devet kamenova ljudskih rasa.”
Napola upamćena sjena pojavi se pred njim iz mozaika, i slučajna izjava svećenika.
U Posljednjim danima... te četiri zvijeri sastat će se i stvoriti jednu zvijer. Možete li zamisliti,
gospodine, kolika bi moć mogla proizaći iz spajanja tih četiriju zvijeri?

Kosa mu se podigla na tjemenu. U toploj noći osjećao je bockanje i hladnoću. Bio je uplašen.
“Želiš da podignem zmaja Kukulkana, duginu zmiju? Nisu valjda već nastupili Posljednji dani?”
Najakmul odmahne glavom. “Još nisu. No u vremenu koje tek dolazi cjelina se mora sastaviti od
zbroja njezinih dijelova. Devet ljudskih kamenova mora se spojiti u obruču koji će opasati
Zemlju. Kad bi od nas tražili da to sada učinimo, ne bismo uspjeli - nedostaje nam dio znanja.
Samo ga ti možeš pronaći. Kada bude pronađeno, četiri će se zvijeri spojiti kao jedna.”
Najakmul se nagne preko vatre. Gust dim kovitlao joj se oko glave. Nije zakašljala.
“Hoćeš li mi vjerovati, Cedriče Owene, ako ti kažem da je vrijeme put kojim možeš hodati ako ti
otvorimo vrata i pošaljemo te tamo?”
Nešto u njezinim tamnim očima upozorilo ga je, kao i jednostavno Nostradamusovo pitanje.
“Hoće li smrt nazočiti tom pokušaju?” upita on.
“Smrt je nazočna svagdje.”
“A opet, ako uspijem, hoće li smrt koja je sada nazočna kod Fernandeza de Aguilara otići kako bi
on mogao živjeti?”
Ona kimne, gotovo se naklonivši. “Ako ti to pođe za rukom, moguće je da će tvoj prijatelj biti
iscijeljen. Ako ne uspiješ, umrijet će više od tebe i njega - dogodit će se posljednji rascjep i
Razaranje će se raširiti svijetom bez nade u spas. Jesi li spreman za to? Jesi li spreman riskirati
sav život za jednog čovjeka do kojeg ti je stalo?”
“Jesam.”
Rekao je to sa sigurnošću koja ih je oboje iznenadila. Kroz uskovitlani dim čuo je Najakmulin
tihi smijeh. “Onda pogledaj sada dolje, Cedriče Owene, i napokon vidi svijet pod svojim
nogama.”
21.

Južne teritorije Maja, nova Španjolska, listopada 1556

Malo prije nego što se spustila noć, de Aguilara su donijeli u samo središte mozaika koji je
opisivao Posljednje dane. Kod desne ruke nalazilo se razaranje, bol, uništenje i smrt, koji su bili
tako stvarni da je Owen mogao okusiti strah, vidjeti boju suza, čuti smrt duše onih koji su
jednostavno pokušavali preživjeti.
Njemu slijeva nalazio se Mjesec koji se uzdiže, djevojčica se igrala na ljetnoj livadi okružena
divljim cvijećem.
U procijepu između toga nalazio se niz raznobojnih bisera - tanka nit nade za Fernandeza de
Aguilara i za svijet.
S druge strane vatre Najakmul reče: “Mora ih spojiti linija pjesme tvojeg kamena.”
Njegov plavi kamen ležao je u vreći koja ga je udarala o bok. Oprezno poput oca koji nosi svoje
prvorođeno dijete, Owen je spusti u svjetlost vatre.
Najprije se u nazočnosti drugih postidio lubanje, a zatim osjeti ponos jer se Najakmulina duša
pojavila u njenim očima dok ju je gledala.
Namještajući ruke, poigravao se sa svjetlom dok kamen nije skupio dovoljno vatre i mjesečine da
ih splete zajedno i dok ih nije poslao u susret čistom, bezbojnom kristalu njezina jaguara koji je
režao.
U njihovu susretu bilo je alkemije tona i svjetlosti kakvu nikada prije nije vidio. Gledajući kako
se isprepleću, stvarajući nešto treće što je bilo veće od svake lubanje zasebno, Cedric Owen
shvatio je kako se s pomoću niti pjesme može spojiti devet lubanja, a zatim i ujediniti četiri
zvijeri u jednu. Pitanje je bilo može li on to učiniti.
“I tako.” On podigne lubanju i pomakne je, usmjerivši sjaj iz njezinih očiju i nit njezine pjesme
prema dolje, prema rascjepu u mozaiku.
Počeo je na jugu, s crvenim kamenom, bojom srca ognja. Rascjep se raširio dok je na njega slao
plavu pjesmu srco-kamena, tako da je ono što je bilo crveni biser postalo kamena lubanja boje
najdubljeg kalcedona, a ono što je izgledalo kao linija običnih oblutaka od crnog obsidijana
postavljenih u tlo, postalo je sve šire mjesto noćnih sjena i blagog daha koje očekuje.
Privučen vlastitim kamenom, potaknut Najakmulinim zvjero-kamenom, on krene naprijed i u
sliku.
Rascjep je sada postao dolina koja je vodila u široku, pjeskovitu pustinju. Owen je koračao po
toplom, oštrom pijesku koji mu je ulazio između nožnih prstiju. Nanjušio je gorko-slatki dim,
drukčiji od onoga koji je ostavio za sobom. Pogledao je uvis, u britko noćno nebo sa zvijezdama
koje nikada nije ni zamišljao i koje nije mogao imenovati.
Crveni vatro-kamen držala je žena njegove dobi, kože crne poput noći. Sjedila je gola pred njim.
Zlatna i crvena svjetlost vatre spuštala se niz satensku dolinu njezinih grudi. Kad se Owen sagnuo
da sjedne, čuo je puzanje na pijesku iza sebe.
Plava kamena lubanja zapjevala je jasnu notu upozorenja i zapovijedi. Vrijeme se umotalo i
usporilo na mjestu na kojem je stajao. On se opušteno okrene na jednoj nozi, a prst druge položi
ispod crne zmije crvenog trbuha koja ga je pokušala ugristi, pa je odbaci daleko u noć.
Nije osjećao strah, samo čudno, suho uzbuđenje. Na nekom izdvojenom mjestu svojeg uma
ispričao se Fernandezu de Aguilaru, svojem prijatelju, što se nije kretao tako brzo onda kad ga je
napala zmija.
Okrenuo se i otkrio da je crnoputa žena ustala. Njezina kamena lubanja bila je boje krvi, rođenja,
bijesa, smrti crvenih očnjaka, zmijskog trbuha. Hvatala je svjetlost vatre i prolijevala je u
skrletnoj liniji pjesme koja je u zemlji stvarala stazu koja nije nestala kad se ona okrenula. Owen
okrene svoj plavi kamen na istu stranu, i staze se isprepletu, stvarajući nešto više od svakog
kamena zasebno.
“Dođi”, reče Cedric Owen. “Naše je vrijeme, radost i dužnost.” Riječi nisu bile njegove - došle su
iz noći i zemlje i s mjesta onkraj sjena vatre kamo su morali koračati.
U tišini oni krenu crveno-plavom stazom u tamu. Naišli su na stijenu koja se izdizala iz pustinje,
golemu i glatku poput kitove grbe. Visoko na boku stijene, urezana u kamenu, nalazila se okrugla
niša, dovoljno velika da u nju stane ljudska glava, s mesom ili bez njega.
Owen reče: “Moramo načiniti cjelinu od zbroja dijelova. Tvoj kamen mora se spojiti s dušom
zemlje.” Žena je već posezala uvis.
Njezin kamen spusti se na svoje mjesto u korijenu zemlje praćen zvukom nalik na rađanje
zvijezde, zasljepljujućom, zaglušujućom implozijom koja je zaljuljala Owena na petama i na
trenutak ga lišila osjeta, tako da nije vidio drugu zmiju koja je došla prema crnoputoj ženi.
Kad je sljedeći put otvorio oči, ona je umirala, ali drage volje. Njezin osmijeh obasjao je noć.
Mahnula je i pala nauznak na zemlju koja se otvorila da ga propusti kroz tamu.
“To je bilo prvo”, reče Najakmul. “Suočio si se sa zmijom i preživio.”
Kad je shvatio da se ona obraća njemu, već je bio na drugom mjestu.
Osam je puta Cedric Owen usmjeravao svoju liniju pjesme niz rascjep koji je zadržavao
Razaranje. Osam puta susreo se s čuvarem lubanje, i svaki je imao kamen drukčije boje, i dao ga
je zemlji, tako da se njegova pjesma spoji s pjesmom plavog kamena, koja je bila i pjesma svih s
kojima se susreo prije, ali veća.
Osam puta susreo se sa smrću pod raznim krinkama, od škorpiona u podnožju piramide, preko
vepra koji je jurio na njega vlažnom, vjetrovitom ravnicom, pa sve do odrona u šumovitoj dolini
koja je bila tako lijepa da je zaplakao napuštajući je. Osam je puta vidio kako je čuvare lubanje
snašla ista smrt koju je on upravo izbjegao nakon što bi smjestili svoj kamen na njegovo mjesto u
zemlji.
Tako je ispunio Nostradamusovo proročanstvo, koji je sedam boja svjetlosti raširio poput lepeze
na stolu u svratištu u Parizu i pokazao mu da nakon njih dolazi crna boja ne-svjetlosti i bijela boja
sve-svjetlosti, s kojima ima ukupno devet lubanja.
Na kraju je došao do sve-svjetlosti. Stari, prastari čovjek kukastog nosa, s kapom s rogovima,
držao je bijelu kamenu lubanju na mjestu od snijega i leda. U pozadini su bili jeleni gustog krzna,
a jedna mlada žena ispletala je liniju pjesme u svojem grlu. Smrt je došla po Owena u obliku
lavine, od koje je pobjegao, vrativši se kasnije kroz snijeg dubok do bedra. Rupa koja je spajala
lubanju sa zemljom bila je ukopana duboko u živom ledu i temeljnoj stijeni, i starca su morali
spustiti unutra na užetu i podići ga nakon što je odložio bijeli kamen.
Starac i mlada žena napustili su ga - odnijela ih je lavina od koje nisu ni pokušavali pobjeći.
Sam i netaknut, Owen je stajao u crnoj noći u krajoliku toliko prostranom i bijelom da su ga oči
boljele od odraza zvijezda.
Stajao je na granici između bijelog snijega i crne noći, a njegov mu je plavi kamen pjevao,
istodobno pletući i držeći složenu nit od osam boja koja je okruživala Zemlju.
Samo osam.
Nostradamusova sjena prošapće mu na uho. Devet ih je oblikovano za ljudske rase. Zapamti to.
Ta će ti spoznaja zatrebati kasnije.

Owen pogleda plavi kamen. Razmišljajući unatrag, shvati da je bez zaustavljanja prešao iz
zelenog, šumovitog mjesta s visokim, zapjenjenim kataraktama na indigo planine gdje je monah
obrijane glave s molitvenim kotačima spustio tamno plavi kamen u urezano mjesto u oltaru tako
starom da je stijena gotovo nestala. Nije imao prilike da se između toga vrati u Englesku, odakle
je plavi kamen došao i kamo se mora vratiti.
Preko tisuća i tisuća kilometara snijega i leda do njega su doprli ostaci Najakmulina glasa,
rastrgani vjetrom oštrim poput britve. “Vlastitom voljom moraš se natjerati da pođeš tamo.”
“Ali kamo? Ne znam na koje mjesto.” reče on naglas.
“To će te mjesto dozvati. Pošalji svoju brigu za prijatelja i slijedi pjesmu svojeg srca.”
Na svoju sramotu, Owen je potpuno zaboravio Fernandeza de Aguilara. Sada ga se sjetio kako
leži na mozaiku bez jedne ruke, dok mu u plućima krklja tekućina koja ga ubija. Nanjušio je miris
vatre, koji je iznenada bio oštriji, s istom onom paprenom slatkoćom otprije.
On kihne. “Pij, i sjeti se. Tvojem prijatelju stalo je do tebe. Svoj si život povjerio njegovom. Misli
i sjeti se”, slušao je Najakmulin glas.
Owen opet kihne, pa pogleda kako se zvijezde na visokom nebeskom svodu tresu na svojim
stazama.
Misli.

Ovoga puta rekao je to sam, bez Najakmuline pomoći. S velikim naporom pokrenuo je svoj um i
napokon otkrio nešto za što se mogao uhvatiti: slike de Aguilara kako sjedi leđima oslonjen na
jarbol svojeg broda, gledajući zoru pred Zamom, nudeći prijateljstvo bez obaveza i uvjeta.
Možda ne želiš tako opteretiti prijatelja?
Lagani, gorki glas dođe do Owena preko pustoši, i žarenje sunca i morski vjetar, i lepršanje
jedara i slano-gorki okus mora na usnama i ljuljanje broda pod nogama.
Dok je hvatao ritam ljuljanja, otkrije da se brod slabije ljulja. Vjetar je postao topliji i više nije
toliko bridio. Kliktanje galeba u daljini približilo se i pretvorilo u melodiozno glasanje mlade
sove, koja se nije nalazila niti u tundri naroda sobova niti u vlažnoj prašumi Najakmuline noći
jaguara.
Owen otvori oči. Tek tada je postao svjestan da ih je sklopio. Bio je u Engleskoj - znao je to po
mirisu vlažnog tla, po tihom povjetarcu i škripanju i ljuljanju bukvi na mjesečini. No najviše je
znao po dirnutoj tišini plavog kamena, koji je napokon došao kući.
Nije znao na koje je mjesto došao. Okruživale su ga uspravne stijene od grubog, sivog kamena,
upola više od čovjeka. Njihove su sjene stvarale tanke, crne crte koje su padale na tlo.
One su stajale ispred niskog brežuljka utabane zemlje, preko kojeg je narasla trava, širokog poput
de Aguilarova broda. Na kraju reda stijena, okrenut prema Owenu, bio je kameniti ulaz koji je
vodio u tunel. Čuvale su ga četiri stijene-stražari i nekoliko drugih, nižih i zbijenijih, oštrih
rubova, ispisanih urezbarenim runama koje su uhvatile i držale mjesečinu. Nečitki slogovi tiho su
šaptali u noći.
Zemlja je bila ista. Sa svih strana dolazile su blijede, sablasne staze, koje su poput žbica kotača
vodile do središta brežuljka unutar prstena uspravnih stijena. One su zvonile tiho, disonantno,
tako da je Owena uhvatila mreža mjesečeva pletiva. Sve ga je to povuklo, htio on ili ne, do
četvrtastih crnih usta brežuljka.
Bila je to grobnica - mogao je čuti uzdahe nekoć živih ljudi koji su se još skupljali u blizini.
Sova se opet oglasi, oštrijim tonom. Owen osjeti kako mu se koža na leđima ježi od nepoznate
prijetnje. Njegov plavi kamen nije ga upozorio kao što je to učinio prije oluje. Šutio je kao da
zadržava dah i čeka.
Zahtijeva li ovaj kamen tvoju smrt?

Sova se oglasi treći puta. Owen podigne svoj plavi kamen kako bi bolje uhvatio mjesečinu iza
leđa i poslao je naprijed kako bi si osvijetlio put.
Prvi put su boje koje je kamen poslao naprijed bile boje svih devet ljudskih rasa, spletene tako da
stvaraju bljesak na površini vode, ili leda na visokoj planini. Ta bezimena boja razdvajala se i
spajala, ali bila je nezamislivo dragocjena.
Pokrenula se naprijed poput obrnute duge, s crvenom bojom na unutarnjem rubu, i linijom
dijamantne bijele na vanjskom. Cedric Owen krenuo je niz sablasnu svjetlost te staze u ulaz
brežuljka-grobnice, koja se otvorila da ga prihvati, i počeo se spuštati niz tunel.
Svjetlost je progutala tama. Owen je stigao do kraja grobnice. Bila je veća nego što se činilo
izvana. Mogao je osjetiti kako ga stijena okružuje sa svih strana - vrhom glave dirao je strop
tunela, a ramenima zidove. Kad bi ispružio obje ruke, mogao je napipati zidove s obje strane.
Na podu je bilo kostiju. On klekne i pipajući odredi njihovu duljinu te dotakne zaobljene krajeve
- znao je da su to ljudske i konjske kosti, i to kosti više ljudi i konja. Prstima je dotaknuo nešto
metalno: broš ili kovanicu. Protrljao je predmet palcem kako bi ga očistio od prašine grobnice, ali
nije mogao jasno vidjeti što je gore otisnuto. Spustio je predmet u svoju vreću pa pipajući
potražio mjesto na koje mora položiti srco-kamen. Nije osjećao opasnost, iako ga je smrt
okruživala sa svih strana.
Nekakav zvuk natjera ga da se okrene - zvuk glasova u svađi. Zaljuljao se i oslonio na zid
grobnice. Pronašao je nišu i stisnuo se u nju. Rukama je prekrio oči svojeg srco-kamena kako ne
bi zasvijetlio i otkrio ga.
U tami je vidio obrise koji nisu mogli biti tamo. Mlada žena prošla je pokraj njega, odjevena u
neobičnu odjeću, govoreći jezikom koji Owen nije prepoznao. Došla je do kraja grobnice i
osvrnula se oko sebe. U svjetlosti njezine nazočnosti, on ugleda udubinu u koju će staviti plavi
srco-kamen.
Protiv svoje volje, Owen tiho uzdahne.
Ona se okrene, a Owen sada uzdahne glasno. U svojim je rukama, brižnošću majke koja drži
svoju bebu, nosila plavi kamen identičan njegovom. U zaobljenoj površini tjemena, glatkoj poput
lubanje, vidio je svoj odraz - bio je isti kao i sada, ali kosa mu je bila srebrna. Zanijemio je od
šoka izazvanog pogledom na te dvije stvari - kamen i svoju kosu.
Djevojka ga pogleda i namršti se. U njoj je vidio svoju baku, a djevojka je prepoznala njega.
Mogao je progovoriti, ali ona se okrenula, pogledala iza sebe u panici, otrčala prema kraju
grobnice, kleknula i podignula svoj kamen prema njegovu postolju.
Gonjen vlastitim strahovima, Owen joj reče naglas: “Nemoj odugovlačiti.”
Ona se okrene prema njemu u šoku. On posegne da joj pomogne kao što je pomogao i drugima.
Prije nego što su njegove ruke dotaknute meso, spustila se tako gusta magla da je progutala i
djevojku i kamen. Izvana, iz smjera iz kojeg je naišla magla, začuje se krik i pucanj, poput
groma. U tami se začuje prigušeni krik i zvuk tijela koje pada.
Owen nije vjerovao da je djevojka položila kamen kako treba. Slijep od magle, pipajući oko sebe,
on krene prema mjestu na kojem je ona stajala. Dodirom je pronašao nišu i položio bi svoj vlastiti
plavi kamen u nju kao što je učinio već osam puta, ali koža mu se naježi od upozorenja.
On se okrene. Osjetio je propuh s lijeve strane. Ondje u mraku, gdje se nalazio goli zid, sada je
bio prazan prostor. Fernandez de Aguilar ležao je na mozaiku, u središtu, osvijetljen umirućom
vatrom. S njega se dizao prepoznatljiv zadah bolesnih pluća. Dah mu je štropotao. Krvava pjena
curila mu je iz nosa.
“Fernandez?”
Owen klekne kako bi opipao puls koji mu je pod prstima lepršao i skakao na način koji je dobro
poznavao - i mrzio.
“Fernandez, ne!” On se nagne, spreman da učini koliko može svojim dahom, ali prekasno. S
bliskošću ljubavnika, vidio je trenutak u kojem se duša njegova prijatelja podigla iz tijela u kojem
je tako nedavno bila.
On se zaljulja na petama. Sjena de Aguilara naklonila se pred njim. “Ne žali za mnom, prijatelju
moj. Smrt nije tako strašna kad joj je prethodila radost, a ja sam u tvojem društvu spoznao veliku
radost.”
“Ne! Ne smiješ umrijeti!” Owen je bio shrvan. Ljuljao se i tugovao kao što je tako često vidio da
čine drugi ljudi, ali sam nije nikada, čak ni zbog svoje bake.
Još je držao plavi kamen i ovaj mu je pjevao. Razbacane kosti greble su ga po zglobovima prstiju.
Očistio ih je i okrenuo se, pa se naslonio na zid. Oštre stijene grobnice zabile su mu se u meso,
dajući mu još jednu vrstu sidra.
Granica između života i smrti bila je opipljiva stvar, tanka membrana sjajne crne boje koja je
oblikovala zrak pred njim. Držeći plavi kamen, s oštrinom stijena kao drugim sidrom, Owen
ispruži slobodnu ruku kroz barijeru do mjesta na kojem je de Aguilarevo tijelo ležalo u
svjetovima smrti.
Osjetio je strašnu vrućinu, kao da je upravo položio ruku u pećnicu. Taj je osjećaj pratila gorka,
bolna hladnoća koja je pretvorila njegove uništene prste u željezne šipke koje se nisu mogle
saviti.
Proklinjući, a zatim vrišteći, Owen ispruži ruku kako bi svojim životom dotaknuo tamno mjesto
de Aguilarove smrti.
Smrt je krenula na njega, brže od zmije ili škorpiona, snažnije od odrona ili lavine.
Dar brzine koji je dobio od dima više nije bio dovoljan da je izbjegne. Poput šake tamna leda
skočila je duž njegove ruke, hvatajući njegovo srce - i tu ju je susrela postojana pjesma plavog
srco-kamena, u jezgri njegove duše.
Svijet je eksplodirao u krhotine plave i crne i skrletne.
Cedric Owen pao je na leđa, udarivši glavom u kamen. S jedne strane žarila ga je vatra, s druge
hladnoća. Maleni, užasnuti dio njegova uma govorio mu je da je ušao u pakao, da su svećenici
bili u pravu i da će cijelu vječnost žaliti zbog svoje pogreške.
Preostali dio njega znao je samo da mu plavi srco-kamen teško pritišće želudac i da brzo mora
povratiti.
Zakotrljao se na koljena i silovito ispovraćao. Želudac mu se grčio sve dok mu se nije činilo da će
mu se stijenke rastrgnuti i pokuljati mu uz grlo. U ruku su mu stavili vrč izrađen od lista
oblikovanog u stožac i zašivenog tankim grančicama. Ispio je gustu, gorku tekućinu bez
komentara ili pritužbi.
Triput je povraćao. Triput su ga pridržali i pružili mu utjehu i odvratnu tekućinu koju je popio.
Na kraju, dolazeći do daha, sjeo je i otvorio oči da otkrije koji je bog ili vrag ili neko čudovište
između njih sada njegov čuvar.
Okrenuo je pogled prema napola vidljivoj prilici u bijeloj košulji koja je sjedila pokraj vatre s
jednom rukom prebačenom preko koljena. On trepne, pa još jednom, ali prilika nije nestala.
“Dobro došao natrag”, reče Fernandez de Aguilar. “Čini se da ti opet dugujem svoj život.”
Drugi put u prekratkom vremenu Cedric Owen padne u nesvijest.
22.

Južne teritorije Maja, nova Španjolska, listopada 1556

Probudio se na dnevnoj svjetlosti, u onom prohladnom dijelu jutra u kojem je vatra još
uvijek bila dobrodošla.

Ležao je na travi, ne na mozaiku, a iznad njega uzdizalo se drveće puno raznobojnih ptica i
sisavaca mekog krzna koji su visjeli s grana i zurili u njega debelim, crnim očima.
Više nije mogao čuti njihovo disanje, niti se izgubiti u iskri svjetlosti s pera. Žalio je zbog tog
gubitka kao što bi žalio zbog gubitka sluha ili vida.
Sjeo je i opet mu je pozlilo. Sada je to bio tako rutinski osjećaj da mu se tijelo više nije borilo
protiv njega. Ovoga puta Najakmul ga je pridržala i dala mu crno piće. Osjetio je pritisak njezinih
grudi na svojim leđima. On zadrhti od straha i povuče se.
“Cedriče Owene?” Nježno ga je pridržavala. Nije je pogledao. Nije mogao to učiniti a da se ne
sjeti kako je cijelu noć sjedila na mozaiku, točno na granici između Razaranja i Nevinosti.
Owen reče: “Iznevjerio sam te.”
Bila je iscrpljena - duboke crte na njezinu licu to su mu govorile. Nasmiješila se ukočeno, kao da
su njezini mišići zaboravili funkcionirati. “Nisi.”
“Ali ja sam živ, a svi ostali su umrli.”
“Smatraš li da je to neuspjeh?” Ona se nasmiješi u nevjerici.
Nije bio raspoložen za zadirkivanje. “Mislio sam samo na Fernandeza. Nisam vjenčao plavi
srco-kamen sa zemljom. Još je uvijek ovdje, kod mene.” Nije bio samo u njegovoj ruci, bio mu je
i u srcu. Nešto se promijenilo, i više nije posezao za kamenom kao za nečim što se nalazi izvan
njega. Kamen je postao on, ili on kamen: pjesma kamena bila je ritam njegova srca, ritam
njegova srca bila je pjesma kamena.
“Nije bio tvoj zadatak da ga ondje položiš, samo da otkriješ gdje pripada. A tvoj prijatelj je živ,
dakle uspio si. Ovo je tvoje, kao dokaz.”
Najakmul mu pritisne kovanicu u ruku. Kad ga je pobliže pogledao, žmirkajući mutnim očima,
vidio je da je to zapravo brončani medaljon sa zmajem s prednje strane. Krila su mu bila
orlovska, tijelo vitko poput jaguarova, razjapljene ralje pripadale su krokodilu, a rep se uvijao
poput zmije. Cijela životinja stajala je s izlazećim suncem iza leđa i polumjesecom visoko na
nebu. Ispred nje, na zapadu, stajao je čovjek - malena, beznačajna stvar pred moćnom zvijeri.
Vrpca izrađena od kože koju nije poznavao značila je da je medaljon namijenjen da ga se nosi.
Najakmul ga uzme od njega i objesi mu oko vrata preko glave. Owen ga pogleda, podigavši ga
prema suncu.
“Je li to Kukulkan?”
“Zaista, jest - biće koje će nastati iz četiriju zvijeri kad se luk devet lubanja spoji. To može nositi
samo čuvar plavog kamena, i mora to činiti u Posljednjim danima. Trebao bi ga zadržati i
pobrinuti se da ostane uz kamen.”
On osjeti kako mu se čelo mršti. “Kako ću...”
“Previše razmišljaš. Sada popij ovo i spavaj. Pričat ćemo o tome kasnije.”
Ona mu opet približi usnama tuljac od lista. Odvratno crno piće prikralo mu se u glavu i otelo mu
um. Spavao je, a kad se probudio, bila je noć, a zatim opet dan, sa suncem koje je padalo sa
zapada na neku drugu čistinu. Sada je ležao pod zaklonom izrađenim od grana s lišćem koje mu
je padalo na lice. Kroz otvor je vidio vrh planine - nalazio se na padinama u blizini vrha.
Najakmul se nagnula nad njim, pritisnuvši mu prstima usnice, tjerajući ga da ih otvori. Zagrizao
je nešto gorko i zakašljao. Tuljac koji mu je dodala sadržavao je vodu. Nikada mu piće nije tako
dobro sjelo.
Sjeo je i otkrio da mu nije mučno.
“Žao mi je.”
Sjetio se da je to već rekao, ali nije se mogao sjetiti njezina odgovora. Ne govoreći ništa, dala mu
je kuhano meso. Miris je napao njegov želudac, ali blago. Pojeo je meso i osjetio kako mu se
toplina širi do vrhova prstiju. Svijet je zastao, iako se prave boje nisu vratile, kao ni pjesma koja
ih je pratila.
Prstima se poigravao s medaljonom oko vrata. “Hoće li Razaranje zavladati svijetom?”
Najakmul se spusti na pete pokraj njega. Uklonila je kosu s njegova čela i položila na njega svoju
ruku - koža o kožu. Oči su joj bile tople i tamne i još uvijek umorne, ali manje nego prije.
“Vrijeme Razaranja neće doći sve dok Sunce ne krene stazom prema Donjem svijetu za četiristo
godina.”
“Zašto smo onda položili kamenove u zemlju? Sve osim ovoga?” On posegne za vrećom koja je
stajala pokraj njega. Netko je u nju stavio njegov plavi kamen i zakopčao je. “Nisam odložio ovaj
kamen. Luk devet lubanja nije potpun. Kukulkan neće ustati.”
“Nije na tebi da odložiš kamen. Sada nije vrijeme.”

“Ne shvaćam.”
Ona razmakne koljena i čučne pred njim. Sada se već priviknuo na njezinu golotinju. “Na svojim
putovanjima nisi prelazio samo udaljenost, Cedriče Owene - kretao si se i kroz stoljeća. Ono što
si vidio nije se događalo sada ni ovdje. Putovao si linijom pjesme svojeg kamena, ne samo preko
udaljenosti, nego i kroz vrijeme. Zato nisi položio srco-kamen. U tom udaljenom vremenu - za
mnogo godina - netko drugi morat će ga položiti, i to može učiniti, ako ti ostaviš poruku o tome
gdje i kada to treba učiniti.”
“Zašto onda...?”
Položila je šake s obje strane njegova lica. Njezini obrazi s ožiljcima bili su mu tako blizu da je
morao gledati u križ da bi ih mogao vidjeti. Pogledala ga je ravno u oči i umirila ih.
“Slušaj me i pokušaj shvatiti. Tvoj je zadatak bio da otkriješ kamo treba staviti srco-kamen. Samo
to. Mogu ti reći dan i vrijeme u koje treba prizvati Kukulkana, ali lokaciju možeš otkriti samo ti.
Nakon što si je pronašao, moraš ostaviti poruku o vremenu i mjestu Buđenja svojem nasljedniku
na način koji se ne može izgubiti po drugi puta, ali i tako da je ne mogu pronaći oni koji bi je
mogli zloupotrijebiti. Moraš to učiniti - za to si rođen.”
“Onda sam te zaista iznevjerio, jer ne znam gdje je to mjesto.”
Vidio je šok u njezinim očima. Ona užasnuto, bez riječi odmahne glavom. Nakon nekog
vremena, ona reče mršteći se: “Bi li ga prepoznao kad bi ga opet vidio?”
“Naravno. Prizor mi se urezao u dušu. Ali mogao bih pretražiti cijelu Britaniju i ne pronaći ga.”
“Pronaći ćeš ga.” Ona kimne kako bi uvjerila oboje u to. “To je druga od triju tvojih životnih
zadaća. Prvu si ispunio: pronaći tajnu srco-kamena. Druga je bila pronaći mjesto na koje treba
položiti kamen u Posljednjim danima, a treća je da sakriješ kamen na sigurno i da ostaviš poruku
o tome kamo ga treba odložiti u trenutku buđenja Kukulkana. Sudbina svijeta počiva na tebi,
Cedriče Owene. Zato ćeš ga pronaći. Tako mora biti.”
“A hoću li umrijeti kada sve bude gotovo?”
“Čuvar uvijek umire. Tako to ide. Ako si živio za kamen, umrijet ćeš kad on ode.”
Ona žmirne. “Bolje je umrijeti s radošću ispunjenog zadatka nego izdahnuti na kraju života.
Kamen životu daje smisao. Nema većeg dara.”
Owen pogleda plavi kamen u svojoj ruci. Osjećaj da je dio njega bio mu je nov i uživao je u
njemu. Vidio je svoj odraz u sjaju lubanje i sjetio se da je to učinio i prije.
“U grobnici sam imao srebrnu kosu.”
Najakmul se nagne i dodirne njegovo čelo svojim. “Pokaži mi.”
“Ja ne...”
“Stvori sliku u svojoj glavi i pokaži mi je u kamenu.”
Nije razmišljao posve jasno, što je bilo dobro. Prisjetio se svojeg vlastitog odraza u plavom
kamenu - obraz mu je bio pokriven ožiljkom koji još nije imao, a kosa mu je bila gusta kao i
uvijek, ali srebrna, gotovo bijela. Budući da je kamen bio dio njega, dijelio je to sjećanje. Vidio je
kako se njegov odraz mijenja i nastojao ga je zadržati.
“Dovoljno je.”
Najakmul se udalji. Posegne prema njemu, uhvati mu lice objema rakama i poljubi ga u čelo. Taj
dodir uzdrmao ga je do srži. Osjetio je kako rumeni od dječje radosti i zadovoljstva muškarca.
“Psst. Trebao bi spavati. Prošao si težak put i učinio teške stvari.”
Već je napola spavao. Naišla su sjećanja, eterična poput snova.
“U vremenu koje dolazi vidio sam mladu ženu u grobnici. Nosila je plavi kamen, ali nisam vidio
je li ga položila na njegovo mjesto. Naišla je magla i više nisam ništa vidio. Nakon toga nisam je
više vidio”, ispriča nerazgovjetnim glasom.
Najakmul zagrize usnicu polako kimajući glavom. “Onda nije sigurno da će uspjeti. Možemo
samo dati sve od sebe da se to dogodi. Buđenje Kukulkana ovisi o tome.”
Ona dohvati štap i gurne ga u vatru - iskre polete visoko u prohladno, plavo nebo. “Bio si odličan
i ponosni smo na tebe, mi koji smo te naveli na to. Prema našem mjerenju vremena, neprekidno si
radio četiri dana i četiri noći, i vratio si dušu svojem prijatelju. Nitko od nas ne bi to bolje
učinio.”
“Četiri dana?”
“I četiri noći. Zato si tako iscrpljen i zato te moramo hraniti kako bismo te odnijeli kući.” Dodala
mu je još jedan komad mesa. Žvačući, on upita: “A ti si cijelo vrijeme sjedila sa mnom?”
Ona se naceri, pokazujući mu bijele zube. “Ja sam rođena za to. I da te pošaljem kući kada dođe
vrijeme za to. Spavaj i uživaj u vjenčanju svojeg srca sa svojim kamenom. Dugo je čekao i
zahtjeva da ga imaš na umu.”

Sljedeći put probudio ga je pritisak u mjehuru. Sunce se pomaknulo unatrag, pa je zaključio da je

prespavao najmanje jednu noć i dio sljedećeg dana.
Bio je sam i ležao na travnatom krevetu. Tikvica s vodom stajala je u blizini. Otpio je gutljaj, a
zatim ustao i krenuo se olakšati.
Najakmul više nije bdjela nad njim. Nedaleko od njega, Diego i njegova braća petljali su nešto
oko mula. De Aguilar stajao je u blizini, odjeven u bijelu lanenu košulju koju mu je Owen donio,
s uredno prikopčanim praznim rukavom. Odrezao je dugi štap i uvježbavao je mačevalačke
pokrete lijevom rukom. Vidio je Owena, odbacio štap i sjeo pokraj vatre na ulazu u zaklon.
“Dobro došao. Mislio sam da ćeš možda spavati dok ne padne snijeg. Želiš li nešto pojesti? Mogu
ti ispeći palačinke od kukuruza.”
“Da, hvala ti. Pada li snijeg ovdje?”
“Mogao bi jednog dana. Ima ga na vrhu planine.” De Aguilar je jednom rukom svakome od njih
ispekao po palačinku. Učinio je to vještim pokretima, kao da je već puno vježbao.
“Koliko sam dugo spavao?” upita Owen.
“Možda je bolje da ne pitaš. Učinio si veliku stvar, iako ja ne razumijem mnogo.”
“Tada mi to nije izgledalo kao nešto veliko.”
“Onda nećeš postati arogantan, što je dobro. Ne bih podnio da me toliko zaduži arogantan
čovjek.” U de Aguilarovim očima vladao je novi spokoj dok je motao palačinku i dodavao mu je.
“Drukčiji si”, reče Owen.
“Vidio sam smrt i zaobišao je. Sada se više nemam čega bojati.”
“Što ćeš učiniti?”
“Što god tražiš od mene. Ja sam tvoj mačevalac. Ne...” On podigne ruku. “Ne možeš to poreći.
Poći ću kamo god želiš i učiniti sve to tražiš od mene, ali neću otići, čak ni ako me budeš
preklinjao, pa nam obojici prištedi tu sramotu.”
De Aguilar bio je opušten, ali i vibrantno živ, kao što je nekada bio nakon onog noćnog napada.
Bio je to veličanstven prizor.
Owen osjeti topli pritisak brončanog zmaja na prsima. Podigao ga je i blago protrljao palcem.
“Pretpostavljam da bismo se trebali vratiti u Englesku i pronaći mjesto kamenog kruga.” On
protrlja lice rukama. Volio je Englesku, ali nije htio napustiti sve ono što je pronašao u prašumi
jaguara.
Okolišajući, de Aguilar reče: “Bi li se htio vratiti u svoju domovinu kao bogataš ili kao siromah?”
“Imam li izbora?”
“Vjerujem da imaš. Najakmul su pozvali u prašumu da pomogne ženi pri porođaju, ali rekla mi
je... da si na svojim putovanjima imao sijedu kosu?”
“Jesam. Jarko srebrnu, poput kositra. Bio mi je to neobičan prizor.”
“To mi je rekla. Činilo se da kamen zahtijeva od tebe nešto veliko, ali ti i nudi veliki dar. Imamo
vremena da se odmorimo i uživamo u druženju, u ovome mjestu i njegovu narodu prije nego što
se vratimo u Englesku kako bismo ispunili tvoju sudbinu.”
“Vremena? Koliko? Tjedan dana? Mjesec dana? Godišnje doba?”
“Dok ti kosa ne postane srebrna, prijatelju moj.” De Aguilar se nagne naprijed i podigne uvojak
Owenove kose. S pretjeranim zanimanjem proučavao je korijene. “Ako ti se ne dogodi neki
gadan šok, rekao bih oko trideset godina...?”
“Trideset...?” Owen se zagleda u njega i nasmije se. Nastavio se smijati. Znao je da ispada glup,
ali uživao je u tom osjećaju, kao što je uživao u podrhtavanju lišća i mirisu prašume i u
mrmljanju Diega i njegove braće koji su umirivali mule, uplašene iznenadnim izljevom smijeha
ludog Engleza.
“Pola života, a tada ćeš doći sa mnom u Englesku? Stvarno?”
De Aguilar je bio ozbiljan nekoliko trenutaka, a zatim mu se širok osmijeh polako razvuče preko
lica, sve do očiju, i dalje od njih. “U Englesku, gdje se moj neokaljano elegantni kralj vjenčao s
prašnjavom goropadnicom, tvojom kraljicom. Da, inzistiram na tome. Ali ne još. Najprije ćemo
proživjeti najveći dio svojih života u raju i pritom se obogatiti.”
23.

Farma Lower Hayworth, Oxfordshire, lipanj 2007.

Na laptopu ispred Stelle nedostajale su još dvije linije teksta do kraja stranice.

3. srpnja 1586., od Jana de Groota, trgovca, za: tri brodska spremišta sirovog Čvrstog Sisala i
jedan brod pun izrađene užadi: dijamanti u vrijednosti od 100 funta (stotinu funta).
3. srpnja 1586., također od Meinheera de Groota, jedan mač za ljevorukog čovjeka, kojeg su
velikom vještinom izradila braća Gallucci u Torinu, Italija, u vrijednosti od 5 funta, dar.

Prijevod računovodstvenih knjiga postao joj je opsesija, i bilo joj je drago zbog toga. Vidjela je
liniju i nacrtala je, pa još jednu, a zatim je pritisnula tipke kako bi formirala znak i sjela, vrteći
ramenima dok se odvijala tehnočarolija.
Nalazila se u radnoj sobi Ursule Walker, punoj visokih hrastovih greda i okrečenih zidova. Dva
francuska prozora sa stražnje strane vodila su u voćnjak i vrt s ljekovitim biljem, nepromijenjen
od srednjeg vijeka.
Ursula je radila vani pod stablima jabuke. Noge su joj virile iz trave u sjeni. Ograđene tratine iza
nje bile su mirne - smeđe mrlje gdje su stajali šatori gotovo su ponovo poprimile zelenu boju.
S kuhinjskih vrata začula je korake koji su se vukli po tlu. Stella spusti glavu prema laptopu.
“Kavu?” upita Kit.
“Hvala ti.” Nije podigla glavu. “Koliko je sati?”
“Pola šest. Radiš već jedanaest sati. Trebala bi se odmoriti.”
“Ubrzo. Skoro sam gotova.”
“Zvao je Gordon”, reče Kit. “Završio je s analizom vapnenačkog dijela. Misli da je lubanja
uronjena u špilju u proljeće 1589. - nakon što je Cedric Owen poginuo.”
“Dakle još ne znamo tko je bio kostur”, reče Stella, a zatim doda: “Kako napreduje prijevod?”
“Polako.” Kit se zaljulja na štakama. Učinio je sve što je mogao da odbaci kolica - hodao je bolje
nego prije, ali još uvijek loše. Još mu je trebala Stellina pomoć u odijevanju i svlačenju, i svaki
put bio joj je sve manje zahvalan.
Sada se oslonio na zid tražeći stabilnost. “Cedric Owen je u zemljama Maja i pije dim u prašumi
sa ženom koja je ujedno i jaguar. Mislim da zaboravljamo koliko teško razumljiv može biti
elizabetanski tekst čak i kad nije iskrivljen prizmom drevnih majanskih znakova. Ursula je
zamolila Mereditha Lawrencea da nam pomogne.”
“Znam. Pozdravio me kad je došao. Bio si ondje.”
“Naravno. Zaboravio sam.”
Razgovarali su kao stranci i nisu to mogli promijeniti. U četiri dana otkako ga je pokušala
iscijeliti kamenom lubanjom, pukotina između njih postala je nepremostiva provalija.
Razgovarali su samo kad su morali, a i tada samo kratkim rečenicama, ponavljajući rutinu
prijateljstva i ljubaznosti.
Ono što je najviše šokiralo Stellu bilo je to koliko su se brzo i lako raspali. Mogla se sjetiti da ga
je voljela, ali ne i kako niti zašto. Hladnoća u Kitovim očima postala je čelični zid i više nije ni
pokušavao glumiti da je pušta unutra, kao što nije ni pokušavao sakriti svoje gnušanje prema
plavoj kamenoj lubanji.
Iznijela ju je kad je došao Meredith, i Kit se udaljio radije nego da ostane u njezinoj blizini. Sada
ne bi ni ušao u sobu da nije sakrila ruksak pod stol.
Nisu više imali što reći jedno drugomu. Stella je pritisnula tipku da otvori novu stranicu i počela
je crtati linije koje je samo ona vidjela. Kad ga je čula kako odlazi, više joj je laknulo nego što joj
je bilo žao.

Meredith Lawrence potražio ju je poslije, kad je već bila na polovici sljedećeg sveska. Naslonio
se na rub francuskog prozora, opušten, bez kravate i s podvrnutim rukavima. “Možeš li se
odmoriti?”
“Ako mi pružiš dovoljno dobar razlog.”
“Nije onaj koji želiš.” On se nasmiješi u znak isprike. “Nema vremena i datuma, ali možda
postoje neki znakovi koji nas vode u pravom smjeru. Ako nam se pridružiš na ledenom čaju,
pokazat ćemo ti što imamo.”
Vrt je bio malen i nekultiviran. Travnjak je bio neravno pokošen, a rubovi ispunjeni začinskim
biljem i razbacanim biljkama rajčice, privezanima za stabla divljih jabuka. Ursula je radila na
tartan pokrivaču pod krošnjama kasno procvalih jabuka. Papiri su ležali u luku oko nje. Malenim
kamenjem pričvrstila ih je kako ih ne bi odnio vjetar.
Ona ustane i očisti prostor kad joj se Stella približila. “Žao mi je, ovo je pomalo rustikalno.
Izgubila sam naviku rada za stolom u Ki’kaameovoj zemlji sobova i nikada je nisam vratila. Želiš
li stolac?”
“Pokrivač je u redu. Ionako poprimam oblik stolice.” Stella se protegne na suncu na
crveno-crnom tartanu, zaštitivši podlakticom oči od sunca. Kita nije bilo nigdje na vidiku, na
čemu je bila zahvalna.
Malo kasnije osjetila je da je preko nje prošla Meredithova sjena. Donio je čaj. Zagrijala se i bila
je pospana, i nije joj se dalo ustajati. I dalje je jednom rukom prekrivala oči.
“Što imaš?” Govor joj je imao prizvuk irskog - bio je to dio Kita koji još nije izgubila.
“Pas i šišmiš”, reče Ursula. “Da budem preciznija, imamo par simbola koji se stalno pojavljuju, a
nemaju nikakve vidljive veze s tekstom. Jedan prikazuje glavu psa okrenutu ulijevo, a druga
šišmiša koji leti prema nama. Izolirano, mogu značiti bilo što, od lojalnosti, preko lova i sanjanja,
pa sve do specifičnog člana klasične majanske dinastije s Dva Jaguara na čelu. Kad se spoje
zajedno, to su gotovo sigurno Oc i Zotz, dio datuma u Dugom brojanju godina.”
Stella podigne ruku s očiju. “A to bi na engleskom bilo...?”
Meredith joj je bio u vidnom polju. On raširi ruke. “Kad bismo to znali, došao bih ti malo
veselije.”
“Bez brojeva, simboli nemaju značenja.” Ursulin glas doplutao je na kasnom poslijepodnevnom
suncu. “To je kao da kažemo da je danas utorak u lipnju. Ako ne kažem da je to utorak 19. lipnja
2007., zapravo nećeš znati ništa više.”
“Je li to to?”
“Za sada. Radimo na tome.”
“Sjajno.” Stella se okrene na trbuh. “Četiri dana rada za utorak u lipnju. Zašto nam Owen nije
otkrio datum u običnom tekstu?”
“Nije znao kojim se kalendarom treba poslužiti”, reče Meredith, a kad ga je Stella upitno
pogledala, on nastavi: “Owen je upravo doživio administrativni kaos uslijed prijelaza iz
julijanskog u gregorijanski kalendar u kojem su neke - ali ne sve - katoličke zemlje Europe
izbacile devet dana iz svojeg kalendara, dok su protestantske, uključujući i Englesku, odlučile
ignorirati izmjene koje je unio papa. Pola Europe nije znalo koji je datum, a nitko nije mogao
predvidjeti koja će se verzija koristiti pet stoljeća kasnije, te hoće li ijedna od njih. Nije imao
izbora nego da se posluži sustavom za koji je znao da je točan.”
“A kalendar Maja je precizan na 0,0007 sekunde na šesnaest tisuća godina, pa se mogao osloniti
na njega”, reče Stella. To joj je rekao Davy Law, ali Ursula i Meredith ipak su bili impresionirani.
Nakratko je uživala u tome.
“Što ćemo učiniti sada?” upita ona, kad se tišina dovoljno rastegla.
“Potrudit ćemo se razmišljati poput Owena.”
Ursula posegne za hrpom papira i raširi ih na travi. Parovi simbola ponavljali su se na svakoj
stranici, označeni žutim markerom.
“Ako sagledamo stvar logički, i ako pretpostavimo da je Owen znao datum, vrijeme i mjesto na
koje je potrebno odnijeti srco-kamen, ostao mu je gotovo nemoguć zadatak da ti prenese tu
informaciju u čistom obliku, pazeći pritom da ne padne u ruke Walsinghama, ili bilo koga
drugoga tko bi poželio uništiti lubanju ili je upotrijebiti u vlastite svrhe. Učinio je ono što je
smatrao najboljim.”
“Jedna očita mogućnost bila bi da razbije informaciju u fragmente i sakrije svaki dio na nekom
drugom mjestu. To je ono što bih ja učinio na Owenovu mjestu. To nas vodi izravno do
medaljona koji si pronašla u špilji kamene lubanje, onog s oznakom Vage sa stražnje strane”, reče
Meredith.
“Ovog?”
Stella posegne pod majicu, prebaci vrpcu preko glave i preda mu je. Pamuk sklizne po lanu kad
se Ursula nagnula preko Mereditha da ga pogleda. Njemu se otme uzdah razočaranja.
“Nema brojeva”, reče Meredith. “Niti na engleskom, niti u arapskim ili rimskim brojkama, niti u
majanskom sustavu brojenja. Nema čak ni rezova na rubu. Mislio sam da postoji nešto što mi je
promaknulo neki dan, ali nema ničega.” On se nasloni na drvo. “Dovraga i bestraga.”
Ursula uzme medaljon i počne ga okretati u ruci. “I nema ničega što bi nas moglo povezati s
Vagom, ako ne pronađemo neki datum u listopadu koji se slaže s Ocom i Zotzom. No, to je tek za
pet mjeseci, što je predugo. Ki’kaame je rekao da će se kamen usuditi pojaviti u Posljednjim
tjednima prije tog dana.” Ona podigne medaljon i okrene ga prema svjetlosti tako da sunce
pretvori broncu u boju meda.
Zavlada stanka. Iznenada, začuje se uzdah.
Stella ustane.
Ursula tiho reče: “Meri, kad si posljednji puta vidio zmaja okrenutog udesno, umjesto ulijevo?”
“Osim na svakoj okomitoj površini u Bedeu?” On nagne glavu. “Nikada. Svi drugi zmajevi ikad
naslikani u kanonima europske umjetnosti okrenuti su ulijevo, prema vitezu s lijeve strane.”
“A ne na obronku brda, na manje od pola sata vožnje odavde?”
“Ah” Na licu mu se pojavi širok osmijeh. “Konj koji možda nije konj. Nikada nisam smatrao da
jest. A ako ukloniš krila sa Stellina zmaja, veoma bi sličio njemu. Odlično, sestrično. Znao sam
da ćemo pronaći nešto.”
Preplavljen spoznajom, počeo se ponašati dječački. Provukao je obje ruke kroz kosu. “Stella, jesi
li ikada vidjela Bijelog konja od Uffingtona?”
“Koliko znam, nisam.”
“Znala bi.” On se veselo nasmiješi. “To je spomenik iz neolita, star najmanje pet tisuća godina,
vjerojatno i stariji. Naši preci urezali su u brdo lik konja, skidajući zemlju i ubacujući bijelu
kredu. Najbolje se vidi iz zraka, ali čak je i izbliza prizor koji oduzima dah. Mjesto s kojeg se
najbolje vidi zove se Zmajsko brdo. U ovo doba dana možeš parkirati u podnožju i popeti se
ravno gore. Uzmi medaljon i lubanju i vidi smatraju li oni to dobrim mjestom. I povedi Kita
usput.”
“Ne mogu...”
“Možeš. Ti si četiri sveska ispred nas s transkriptima. Zaslužuješ sat ili dva odmora.”
Nesporazum je bio namjeran. Stella se mogla suprotstaviti, ali Kit je bio tu. Stajao je kod
francuskog prozora, blokirajući joj rutu do radne sobe. Na trenutak je povjerovala da je to
slučajnost, a tada se prisjetila koliko je dugo trebalo Meredithu da donese ledeni čaj. Od tada nije
željela gledati prema kući.
Osjećajući istodobno vrućinu i hladnoću, s vrtoglavicom i olovnim osjećajem u tijelu, ona ustane.
Nije se mogla sjetiti ničega što bi mogla reći.
Kit drveno reče: “Bio sam ondje jednom, prije mnogo vremena. Znam put, ali ti ćeš morati
voziti.”
“Želiš li poći?”
On slegne ramenima. “Želiš li ti?”
“Oh, za ime Božje”, reče Ursula Walker iza nje. “Samo pođite. Pođite zajedno. Popnite se
zajedno na brdo, sjednite zajedno na vrh, i za ime Božje, razgovarajte o nečem drugom osim o
vremenu kad dođete tamo. Vrijedit će, vjerujte mi.”

“Postoje stube”, reče Stella. “Ne moraš puzati uzbrdo.”

“Ne želim se penjati stubama. One su uvreda divljini ovog mjesta. Samo pođi naprijed i ne gledaj
me. To mi ne pomaže.”
Sunce je već bilo ružičasta modrica na zapadnom obzoru, s ispranim velovima tandžerine na
nebu. Polumjesec se nalazio visoko iznad njih, a njegova svjetlost bila je više boje jantara nego
žive.
Automobil je bio nezakonito parkiran pokraj ceste. Maleno brdo ravnog vrha uzdizalo se od
ceste. Stube su bile urezane nedavno i pojačane drvetom. S druge strane, gdje se penjao Kit,
padina je bila strma i travnata. Stella se penjala četveronoške. Trudila se proučavati travu i
livadsko cvijeće bijelih latica, potiskujući iznenađujući nagon da se osvrne prema Kitu i pomogne
mu.
Bio je spretniji na sve četiri nego kad je pokušavao hodati, a uspon je bio lakši nego silazak. Na
kraju je naglo ubrzao i došao do vrha prije nje. U tišini, pružio je ruku da je povuče posljednjih
nekoliko koraka. Ruke su mu opet bile mekane - tri tjedna u krevetu ublažilo je žuljeve iz špilje.
Prsti su mu bili dugački i nježni.
Ona nesigurno zakvači svoje prste za njegove i povuče se gore. Vrh je bio prekriven osušenom
travom, a na jednom mjestu nalazila se površina bijele krede u obliku mladog mjeseca. Bilo je tu
dovoljno mjesta da sjedne dvoje ljudi. Bili su prisiljeni sjesti jedno pokraj drugoga, zureći u
travu. Tišina se rastegnula.
“Jesi li već pogledala konja?” upita Kit.
“Još nisam.” Mislila je da nije ni on. Zajednička perverznost sprječavala ih je da to učine.
Kit se ispruži na travi. Kasno sunce bacalo mu je duga, zlatna koplja na lice. Zelene harlekinske
masnice bile su blijedi podsjetnik i stapale se sa sivom mahovinom.
“Je li to pravo mjesto?” upita on.
“Nije. Žao mi je.”
“To kaže kamena lubanja?”
“Da. Ovdje se osjeća sigurno, kao i na Ursulinoj farmi, ali ništa više od toga.” Ruksak u kojem se
nalazio kamen bio je otvoren pokraj nje. Tijekom vožnje i tijekom cijelog uspona Kit je to
ignorirao. Stella se iznenadila što ju je sada spomenuo. Nije rekla ništa više - da je kamen budan i
vrlo svjestan, i da postoji nekakva prijetnja koju nije mogla imenovati niti joj utvrditi smjer, osim
da nij trenutna.
Nakon nekog vremena, kad se više nije mogla sjetiti ničega što bi rekla i kad je tišina bila
prečvrsta da bi je razbili, ona se ispruži na travi i zagleda se u nebo. Jedan zrakoplov pojavi se iz
užarenog sunca i preleti sa zapada na istok, sporo poput mrava. Dugo nakon što je nestao, bijeli
trag pare ostao je za njim, jedna ravna crta koja siječe nebesku kupolu iste savršeno plave boje
kao i njezina kamena lubanja.
Kit je bio topao pokraj nje. Mogla je osjetiti kako diše po načinu na koji je njegova ruka gurala
njezinu. Prisjetila se nekih drugih ljetnih dana, na jednom drugom travnjaku, kad je plavo nebo
bilo jednostavno plavo i nije toliko boljelo.
“Trebala sam baciti kamen kad me Tony Bookless zamolio da to učinim.”
“Ne mislim tako. Ako Ursula i Meredith nisu ludi i...”
“Prilično su čudni.”
Osjetila je kako se nasmiješio. “Istina, ali ne mislim da su skloni ludim idejama. U tom slučaju, ti
si punopravna čuvarica lubanje sa onim što to nosi. Ne želim biti odgovoran za kraj svijeta samo
ato što ne mogu podnijeti tvoje osjećaje prema jednom kamenu.”
“Je li problem u kamenu? Ili u kamenu i u meni? Ja više nisam ona kojom si se oženio. Rekao si
to one večeri kad si se vratio iz bolnice, a sigurna sam da se to nije promijenilo. To je vjerojatno
temelj za razvod. Ako to želiš, neću se protiviti.”
“Stell?” Pokušao se pridignuti na lakat, ali bila je s njegove oštećene strane i ruka ga nije držala.
Poput pastrve, pao je na trbuh i prebacio ruku preko nje. Ležala je vrlo mirno dok se on
pokušavao sabrati; oslonio se na lakat pazeći da ne pritisne njezin torzo punom težinom. Njegove
oči bile su iznad njezinih. Gledao ju je.
“Zašto misliš da želim razvod?”
“Nisi progovorio sa mnom cijelu rečenicu otkad smo došli Ursuli. Zapravo, otkad smo otišli od
Davyja Lawa. Ako si ljubomoran i na njega, onda smo stvarno gotovi.”
S te udaljenosti nije mogao sakriti tračak panike u očima. “Imam li razloga biti ljubomoran?”
“Kit? Reci mi da je to šala...?”
Podigao se i zaljuljao na drugu stranu. “Ti ne bi bila prva žena koju sam volio a koja je pala na
njega. Stvarno ne želim to opet prolaziti.”
“Davy Law?” ona se nasmije naglas. “Ma daj. On nije tako loš kao što si ga opisao, ali vjerojatno
je najmanje privlačan muškarac kojeg sam ikad vidjela. Posjeduje poseban integritet što ga imaju
samo zaista ružni ljudi i zbog toga ga neizmjerno poštujem. Voljela bih ga imati za prijatelja, ali
ne volim ga. Nisam sigurna da bih sada mogla voljeti nekoga drugoga. Teško bih ti našla
zamjenu.”
Nije namjeravala to reći. Ona naglo trepne. “Jesi li prije izgubio Jessicu Warren zbog njega?”
Nije joj odgovorio. Mislila je da ne može. Napokon je shvatila - to je razumijevanje bilo jasno i
sigurno i nimalo složeno. Mogla se smijati zbog lakoće svega toga.
“Je li to bit svega? Povrijeđeni ponos zbog izgubljene ljubavnice o kojoj mi nisi rekao ništa?”
upita ona vedro.
Sramio se. Nikada ga nije vidjela takvoga. “Nije mi ona bila ljubavnica. Ali htio sam da bude.
Nikada je nisam pozvao na piće.”
“Kit, ti tupi...”
“Davy se ne zamara takvim stvarima. Ne zanima ga stidljivost ni poniznost ni manjak socijalnih
vještina. Jednostavno ju je pozvao na izlazak, ona je pristala, i to je bilo to - spojili su se. Ona je
mislila isto što i ti, da on sjaji iznutra.” Tužno joj se nasmiješio. “Bio sam vrlo odrastao glede
toga.”
“A tada ju je pokušao silovati? Ili je to i učinio?”
“To je ono što su svi pričali - ali mnogi ljudi mrzili su ga zato što je bio pametniji od njih. Bili su
sretni što ga mogu izudarati kad je pao.”
“Što je rekao Davy?”
“Nije rekao ništa. Jess je bila izvan sebe - spektakularno je sjebala utrku, a zatim se vratila svojoj
majci ne rekavši nikomu ništa. A Davy je nestao. Proveo sam sljedećih nekoliko dana braneći ga
pred svima koji su pomišljali na najgore. Cijelo vrijeme čekao sam da se vrati i objasni da je sve
to bila strašna pogreška - da je možda bio previše entuzijastičan, da je htio slaviti prije same
utrke, da mu je Jess rekla da odjebe, da su se izvikali jedno na drugo i da mu je bilo žao, nešto u
tom stilu. Ne bi je silovao, stvarno ne bi. Mrzio je argument ‘svi su muškarci silovatelji’ - bila je
to jedna od stvari koja ga je sigurno mogla naljutiti.”
“Što se dogodilo nakon toga?” upita Stella.
“Ništa. Nikada se nije vratio. Bio je na pola prakse na kirurgiji, trebao je postati neurokirurg
svjetske klase ili specijalist pedijatrijske kardiotorakalne kirurgije - što god je htio - i sve je to
odbacio. Jednostavno je nestao s lica zemlje. Vrh koledža očito je znao nešto zato što nisu
pretraživali Cam u potrazi za njegovim tijelom, niti su provjeravali je li se ugušio ispušnim
plinovima automobila, ali nama nisu rekli ništa. Nisam znao kamo je otišao sve dok nam Gordon
neki dan nije spomenuo izbjeglički logor. Nisam ga vidio ni razgovarao s njim više od deset
godina.”
“Do prošlog petka.”
“Kad ti je praktički puzao u krilo. Izgledao je kao da te želi pojesti i spustio je tvoje lice na vrh
svojeg računala. Mogao sam ga ubiti. Nisam posve siguran da znam zašto nisam.”
“Zato što ti je nekada bio najbolji prijatelj i poznaješ ga bolje od toga.” Stella sjedne, obgrlivši
koljena. “Ako ti to nešto znači, Davy mi je rekao da je jednom pokušao uzeti nešto lijepo i da
nikada više ne namjerava učiniti istu pogrešku. Rekla bih da je proživio tešku lekciju i da je
naučio nešto iz toga.” Ona se zagleda u večernje nebo. “Zašto mi to nisi prije rekao?”
“Ljubomora nije lijepa, Stell. Zar ne smijem zadržati malo ponosa?”
“Naravno. Ali ne glup, idiotski, tup” - ona posegne za njegovom rukom i privuče ga k sebi -
“srcolomni ponos. Ne onakav zbog kojega gradiš zidove kroz koje te ne mogu dosegnuti.”
“Zamalo jesi.” Bio je dovoljno blizu nje da ga poljubi, ali nije se usudila. Njegove oči bile su
vratnice kroz koje je mogla proći, ali ne još.
“S kamenom? Tako mi je žao, Kit. Jako sam sjebala stvar.”
“Nisi sjebala. Samo si...”
“Nisam razmišljala. Imala sam lubanju u rukama i znala sam što učiniti i nisam se zapitala je li to
ispravno dok mi nisi rekao da stanem. Bilo je to fantastično glupo.”
“Ali znala si što učiniti? Mogla si me izliječiti?”
“Činilo se tako.” Usnama je dodimula njegov obraz. “Žao mi je. Nije trebalo tako ispasti.”
“Ali jest, u tome i jest stvar.” Neko je vrijeme šutio. Sunčeva svjetlost produbila se u boju jantara,
obasjavajući Mjesec visoko na nebu. “Pokušavam zamisliti što bi se moglo dogoditi na kraju
svijeta i kako bi zastrašujući komad plavog kristala mogao to promijeniti. Zapnem, a tada se
prisjetim ose koja se nije utopila. Onda mi se sve učini mogućim, čak i sunčev plamen i globalno
topljenje i zmajevi koji ustaju u boj s krajnjim zlom. Osim ako zmaj nije upravo to krajnje zlo, a
mi ga puštamo iz jazbine, što bi bilo žalosno.” Smjerno je pritisnuo svoje usnice na njezine.
“Sunce je skoro nestalo. Hoćemo li pogledati konja dok ga još možemo vidjeti?”
“Hajde”
Ona se prevrne, puštajući Kita da sjedne. Podigla je pogled tek nakon njega.
“Moj Bože...”
Bio je to samo konj, bijeli konj, nacrtan jednostavnim, vještim crtama bijelom kredom na zelenoj
padini. Posve slučajno, Sunce i Mjesec obasjavali su ga ravnomjerno, tako da je bijela boja sjajila
poput tekuće vatre. Posve slučajno, lešinar se u spirali spuštao nadolje da podigne plijen iz srca
konja i pogledao je na trenutak, okom u oko, prije nego što se opet mašući krilima podigao na
visoki nebeski svod.
Nimalo slučajno, konj na obronku izgledao je točno poput zmaja na medaljonu Cedrica Owena,
živ u svojoj divljoj ljepoti. Nedostajala su mu samo krila.
“Kit, vidiš li...?”
On privuče njezinu šaku svojim usnama i pritisne je u njih. “Ne govori. Nalazimo se ovdje u
ravnoteži između dana i noći i nitko nam to ne može oduzeti. Savršeno je. Molim te, ne govori.”
Punih trideset sekunda šutjela je unatoč oceanu koji je divljao u njoj.
“Kit, ponovi to?”
On otpuhne u mješavini zabave i frustracije. “Savršeno je. Molim te, ne govori.”
“Ne, ono prije toga, o ravnoteži.”

On se namršti, iznenađen njezinim tonom. “Ne sjećam se.”

“Rekao si da se nalazimo ovdje u ravnoteži između dana i noći. Ravnoteža. Ono na medaljonu
nije horoskopski znak Vage. To je prava vaga. I na Bedeovu prozoru ne važe Sunce i Mjesec. Svi
smo pogriješili!” Jednom rukom petljala je po svojoj majici izvlačeći medaljon, dok je drugom
pokušavala izvaditi mobitel iz džepa. “Zašto nismo to prije vidjeli? Meredith je bio u pravu,
Owen nam jest ostavio ono što nam je potrebno na više mjesta.”
“Stell, govoriš besmislice.”
“Psst.” Mahnula je jednom rukom. Palcem druge ruke pritisnula je brzo biranje Ursulina broja.
Telefon je zazvonio samo jednom prije nego što je dignula slušalicu.
“Ursula, to je ljetni solsticij! Prekosutra!” Riječi su joj ispadale jedna preko druge. Kit je gestom
pokuša usporiti i smiriti je.
Stella duboko uzdahne i pokuša iznova, govoreći polaganije. “Vaga na prozoru od zamagljenog
stakla i znak Vage urezan u stražnju stranu medaljona prikazuju istu stvar. Odvaguju dan i noć, a
ne Sunce i Mjesec. Na najduži dan godine svjetlost najviše preteže. Odgovara li to psima i
šišmišima?”
“Čekaj, provjerit ću.” Nakon nekoliko dugih, napetih trenutaka ispunjenih kuckanjem tipkovnice
i prigušenim zvukovima osobnog računala u akciji, ona začuje kako Ursula doziva Mereditha.
Zatim zavlada stanka.
Ursula promuklim glasom reče: “9 Oc, 18 Zotz je 21. lipnja 2007. To je prekosutra. Ne
razumijem zašto nismo pogledali prije.”
“Nema veze, sada ga imamo. I imamo i doba dana. Prozor od zamagljenog stakla prikazuje zmaja
koji ustaje u zoru dok je rastući polumjesec u znaku Djevice. Dakle, vrijeme se zna: za trideset
šest sati, plus-minus dvadeset minuta. Sada nam samo treba mjesto.”
“Zar nije kod bijelog konja?”
“Kamena lubanja ne misli tako.”
“Onda smo zapeli, jer nema ga nigdje u rukopisu, a preveli smo sve što si prepisala.” Prvi put je
Stella osjetila paniku u Ursulinu glasu. “Meredith se vratio u grad kako bi provjerio neke simbole
u rječnicima Bodleiana, ali ne nadam se previše. U posljednjem dijelu koji smo preveli Owen se
upravo vratio iz Novog svijeta u Englesku. Borio se preko pola Europe - ili se de Aguilar borio za
njega. No ne zna lokaciju mjesta koje traži u Engleskoj. To jasno kaže u tekstu.”
“Pa, zacijelo ga je pronašao prije smrti. Još su nam preostala četiri sveska. Sada ćemo se vratiti
kući i završit ću transkript. To mora biti unutra.”

U 22 sata večer prije solsticija Stelli je bila preostala još jedna stranica za transkript.
Bila je sama u radnoj sobi. Kit je otišao spavati, a Ursula je radila gore u svojoj spavaćoj sobi.
Prevelika blizina nije pomogla ni njoj ni Ursuli u radu.
Vani se smračilo. Polumjesec je izlazio. Ležao je na dalekom obzoru, sjajan na zvjezdanoj
pozadini.
Posljednja stranica zatreptala je na zaslonu.

12. ožujka 1589., od Francisa Walkera, koji je nekada bio drugi čovjek, moje zahvale na svemu
što si učinio...

Nije se mogla usredotočiti. Kamena lubanja stajala je pred njom na stolu - Kit je tražio da je
položi ondje. Plave oči promatrale su je, neobično oštre, previše žive da bi se osjećala ugodno.
“Izgledaš poput mojeg djeda”, reče naglas.
To nije bilo posve točno. No od cijele Stelline obitelji, otac njezine majke najviše je sličio Stelli.
Tijekom šezdeset godina uzgajao je ovce na Ingleborough Fellu, i po ljetnoj žegi i po zimskom
snijegu. Na kraju, kad je ona bila malena a on star, mislila je da je vrijeme skinulo s njega sve
meso i položilo mu kožu u smeđim borama na lubanju.
Iz maglovitih dubina njezina sjećanja djed joj reče: Trebala bi se probuditi, dijete. Ovo nije
vrijeme za spavanje.
“Ne spavam. Radim. To samo sliči spavanju.”
“Ne” Glas je bio drukčiji. Stella opet trepne. Tamo gdje je stajao njezin djed sada se nalazila
mlađa žena, slična njoj, a opet različita, s pletenicama tamnije kose koje su se spuštale do
laktova, i kožom koja je bila više smeđa nego bijela. “Sanjaš, i trebaš se probuditi, inače je sve
bilo uzalud. Probudi se sada!”
Ona pljesne rukama. Zvuk je bio nalik na udarac dasaka. Stella se probudi.
U radnoj sobi vidjela je dim koji je puzao u visini poda i uspinjao se oko nogu stolice. Kamena
lubanja stajala je u tami, a u očima joj nije bilo svijetlih točkica. Ravni zaslon računala bio je
prazan. I sam stroj mirno je spavao.
Stella protrlja oči i duboko udahne. Na plavom mjestu u njezinu umu kamena lubanja probudila
se iz dubljeg sna.
Oštra žuta boja njezine panike susrela se sa silinom njezina užasa. Dohvatila je laptop i potrčala
prema vratima, duboko udahnula i viknula:
“Požar!”
24.

Ulica Trinity,Cambridge, Badnjak 1588

Dr. Barnabas Tythe, profesor fizike i filozofije i zamjenik rektora Bedeova koledža u
Cambridgeu, uživao je u žaru i pucketanju vatre, sam u blaženoj privatnosti svojih odaja, kad mu
je netko pokucao na vrata.
Ignorirao je kucanje, izgubivši se u razmišljanju o jednom pismu. Samoća je polako postala on.
Smrt njegove supruge bila je stara stvar, s koje je katkad brisao prašinu i prisjećao je se u
večerima kad bi grad utihnuo a san ne bi razmaknuo svoje zastore i dopustio mu da uđe. Bol od
toga gubitka još je uvijek osjećao - Eloise je bila prijateljica i osoba kojoj se povjeravao, kao i
priležnica, ali rana oštra bol njezine odsutnosti sada je bila samo tupo pulsiranje, tako poznato da
je postalo dio njegova tkanja, utkanog duboko u njegovo meso i kosti.
U početku je žalio zato što nisu imali djece i razmišljao je da uzme drugu ženu, ali niti jedna od
ponuđenih nije bila ravna Ellinu intelektu i oštroumnosti, a one koje je smatrao podnošljivima,
birale bi veće ljude, ili barem one koji su imali veće prihode od prihoda kojima se mogao nadati
običan profesor. U svakom slučaju, shvatio je da voli svoj koledž, koji je bio besmrtan, više nego
što bi mogao voljeti neku drugu i previše smrtnu ženu. Posvetio je um i dušu služenju kamenju i
strukturi, studentima i osoblju, i bio je sretniji nego ikada prije, koliko se mogao prisjetiti.
Kad je promaknut u zamjenika rektora, bilo je govorkanja o tome da je čovjek samo napola
cjelovit ako nema suprugu da mu održava dom, ali do sada, tri godine nakon što je dobio to
mjesto, oni koji su rovarili okrenuli su svoju pozornost na druge stvari. U nedostatku darovite
žene u dobi za rađanje djece, koja bi upravljala slugama i brinula o jelovniku, Tythe je pribjegao
staroj praksi uzimanja studenata na stan i otkrio da mu se društvo mladih više sviđa kako se
njegova sredovječna dob počela pretvarati u sjedokosu starost.
Ipak, uživao je u miru praznika, a nije bilo teško upravljati njegovom kućom. I tako je te godine
dao dopust onim slugama koji su željeli posjetiti rođake na Božić, da bi mogli biti u društvu
svojih voljenih kada budu zahvaljivali Bogu što su engleske snage pod lordom Howardom i
slavnim Drakeom ljetos tako temeljito porazili kralja Philipa i Španjolsku armadu i spasile
Englesku od osvajačka vojske Vojvode od Parme.
Tythea nisu pozvali na oružje u obranu kraljevstva. Njegov položaj jednog od najuglednijih
akademskih liječnika u državi, kao i njegova dob i stara ozljeda koljena, doveli su do toga da nije
morao opasati mač kojim se jedva služio i stati rame uz rame s drugim ljudima, jednako
nenaviklima na ratovanje. Njegovi prijatelji, kolege i studenti otišli su tamo i stajali u sparnoj
žegi južne obale, slabo naoružani i posve neobučeni, očekujući razornu energiju Parme i sjajno
obučenu, potpuno opremljenu vojsku s kojom je tako učinkovito opustošio Nizozemsku.
Otišao je Archibald Harling, student medicine koji je dvije godine spavao u predsoblju Tytheove
sobe, a sa sobom je poveo i svojeg prijatelja i sustanara, nesretnog Jethra Missula, kojeg je
deformirano rame u djetinjstvu učinilo predmetom mnogih ogovaranja, što je pak dovelo do
trajnog mucanja. No njegovo razumijevanje prava bilo je iznimno, i kao njegov tutor, Tythe se
žestoko protivio bacanju sveg tog učenja pred sječiva Parmine vojske.
Činjenica da nije bio mačevalac nije pomogla njegovoj retorici i na kraju je bio prisiljen priznati
da pravo kakvo su poznavali i voljeli ne bi moglo postojati u katoličkoj Engleskoj kojom upravlja
Španjolska. Mladi Jethro odšepesao je u rat s namjerom da se baci na val Španjolaca, a ako ništa
drugo, a ono da ih zadrži dovoljno dugo da prekorače njegov leš.
No nekim čudom vojska nije došla i njih su se dvojica vratili u Cambridge živi i zdravi, premda
možda ne i posve normalni, s pričama o otrovanju hranom i o koleri među vojnicima, o tome
kako nisu imali hrane i vode i o tome kako su se nekad smjerne žene otvoreno nudile usred
bijelog dana kako bi spriječile muškarce da odu i prepuste obale ubilačkim Španjolcima koji bi,
kako su govorili izvještaji u Nizozemske, bili neizmjerno gori od obične dizenterije.
U snu su govorili o užasu pri pogledu na goleme, sjajne grdosije španjolske flote koje su plovile
praćene veličanstvenošću nikada viđenom u engleskim vodama.
Vidjeli su veličinu španjolskih brodova i pomislili da su suočeni sa sigurnom smrti. No tada je
došao gusar Drake i poslao svoje malene brodove brze poput lasica da ometaju nespretne volove
Medine-Sidonije, a Bog je poslao blaženi vjetar da pomogne Englezima, i činilo se da nova
puritanska religija ima bolju pomoć od majke crkve katolika, jer Parma je okrenuo svoju vojsku i
vratio se ubijanju flamanskih seljaka. Ostaci spaljene i poražene armade otplovili su sve do
Škotske, za koju se pričalo da je cijelu godinu prekrivena ledom, i vratili se s druge strane, pa kad
su Archie i njegovi prijatelji odjahali na zapadnu obalu da odbiju njihov napad, nisu čak bili
dovoljno pristojni da se iskrcaju i bore s njima, nego su dopustili da ih Božji vjetar otjera na irske
grebene, pa su izgubili još više brodova nego prije.
Od sto trideset brodova koji su napustili Španjolsku, manje od sedamdeset je doplovilo kući i
suočilo se s gnjevom monarha, čiji su ponos i majka crkva zdrobljeni pred očima cijele Europe.
Archie i Jethro i njihovi prijatelji odjahali su kući kako bi proslavili pobjedu, i nitko nije
preglasno pričao o engleskim mornarima koji nisu plaćeni, niti o ljudima koji su nepotrebno
umrli zbog nedostatka zaliha.
Ljeto se pretvorilo u dobru, rodnu jesen, punu olakšanja, a atmosfera kraja semestra vladala je još
i prije nego što je semestar svetog Mihaela i započeo. Malo se vrijednih stvari učilo ili
podučavalo, ali u tome nije bilo velike štete. Praznici su došli i snijeg je pao nedugo nakon što je
Cambridge tiho uplovio u dane Došašća, prisjećajući se zadovoljno da je Bog volio puritance više
nego katolike, dokazujući to time što je ostavio njihovu kraljicu Elizabetu da sjaji u svojoj punoj
slavi na prijestolju.
U svemu tome nitko nije mnogo razmišljao o sir Francisu Walsinghamu, kraljičinom tajniku i
zapovjedniku špijuna koji je, po mišljenju Barnabasa Tythea, vjerojatno bio pravi arhitekt
španjolskog poraza.
Nitko nije razmišljao o njemu osim njega samoga i njegove široke mreže špijuna koji su
neumorno hranili pohlepnog pauka kako bi pleo svoje intrige iz sredine svoje mreže.
Nitko nije znao koliko je ljudi u Walsinghamovoj službi, a bilo je dobro poznato da često šalje
svoje špijune da špijuniraju jedni druge. To ih je činilo poštenima i marljivima. Drugi, veći dio
njihove marljivosti proizlazio je iz činjenice da je svatko od njih barem jednom vidio što se
događa ljudima kojima je kraljičin tajnik nezadovoljan. Nitko pri zdravoj pameti ne bi riskirao da
završi svoj život u londonskoj Kuli, odgovarajući na mukama na pitanja koja nemaju odgovora.
Zato ga je uznemirilo što je dobio pismo napisano Walsinghamovom rukom, u kojem je ovaj
zahtijevao akciju koja je, prema Tytheovu mišljenju, bila nemoguća. Zapravo, čak je i zahtjev
graničio s ludilom. Metar dubok snijeg i dolazak Božića dali su mu vremena da razmisli o svojem
odgovoru. Tythe je upravo to činio već dva dana, otkad je pismo stiglo i otkad je počeo padati
snijeg. Nije bio ništa bliži odgovoru.
Nagnuo se naprijed i bacio još jednu cjepanicu u vatru. Zatim je pročitao pismo peti ili možda
šesti puta te večeri, srknuo gutljaj dobra grčkog vina i odmahnuo glavom.
Drugi udarac protresao je vrata na šarkama. Glas koji nije čuo već godinama siknuo je:
“Barnabas? Barnabas Tythe. Ako ne želiš da umremo od hladnoće i gladi na tvojem pragu, možeš
li nam otvoriti i pustiti nas unutra?”
Vino se prolilo po cijelom ognjištu, stvarajući aromatična isparenja. Pehar se udubio tako da će
gradskom kovaču trebati određena vještina da ga popravi. Tythe nije obraćao pozornost ni na
jedno ni na drugo. U šoku je gledao pismo koje mu je ležalo na ruci i pokušavao shvatiti kako se
ono što je smatrao nemogućim pokazalo mogućim, i kako je, za ime Božje, sir Francis
Walsingham već saznao za to.
Nije mu se svidio niti jedan od odgovora koji su mu se nametali, kao ni njegova predviđanja
neposredne budućnosti. Mračna sjena Kule iznenada je postala mračnija i protegnula se sto
šezdeset kilometara da bi pala na Cambridge, osobito na Bedeov koledž.
Negdje nakon trećeg kucanja zamjenik rektora koledža ustao je i odšepao kako bi otvorio vrata.

“Napisano na današnji dan, 20. prosinca godine Gospodnje i tako dalje i tako dalje... sir
Barnabasu Tytheu od sir Francisa Walsinghama, pozdravi.
Najdojmljivija godina naše povijesti bliži se kraju. Odbacili smo đavolje Španjolce i sačuvali
suverenitet granica naše zemlje, i prava naše najvoljenije kraljice. Zar ne zna da svi znaju koliko
je prezire? No papisti nikada ne počivaju, pa ne smijemo ni mi. Od pouzdanih izvora saznao sam
- čijih? Tko bi mogao znati da dolazite ovamo? - da stanoviti Cedric Owen, kojega ste nekada
poznavali, putuje u društvu Španjolca i da bi ga već zbog toga trebalo smatrati neprijateljem
kraljevstva. Nadalje, sa sobom nosi određene vještičje predmete koje mu treba oduzeti i zadržati
radi daljnjeg ispitivanja.”
“Vjerujem da će, zbog vašeg nekadašnjeg prijateljstva - prijateljstva u kojem nema vaše krivnje -
Walsingham nikoga ne smatra nevinim. Sasjekao bi vlastitu kćer kad bi mislio da će to poslužiti
njegovim ciljevima - pokušati doći do vas u posljednjim danima godine. Morate ga uhititi
upotrijebivši pritom svu potrebnu silu i živoga ga isporučiti u London najbrže što možete. Ako
vam pritom zatreba pomoć, podignite svoju zastavu nad kućom i naši prijatelji priteći će vam u
pomoć.”
“Isporučite ga živog u London.” Bamabas Tythe spusti pismo koje je čitao i zagleda se preko
njega u svojeg prijatelja. “Radije bih umro bez novčića u koloniji gubavaca nego da me živoga
isporuče Francisu Walsinghamu u London. Što god da si učinio da tog čovjeka pretvoriš u
neprijatelja, Cedriče Owene, moraš to popraviti ako je moguće, ili pobjeći iz Engleske - ne,
pobjeći iz Europe - da bi ga izbjegao.”
“To je jedna mogućnost. Volio bih pomisliti da postoje i druge prije nego što se vratimo u Novu
Španjolsku neobavljena posla.”
Noć, koja je bila čudnovata, brzo je postajala nestvarna. Prvi od dvojice muškaraca koji su stajali
kod vatre i grijali se u pari vlažnih hlača za jahanje imao je skoro šezdeset godina. Barnabas
Tythe znao je to zato što je bio na proslavi dvadeset prvog rođendana Cedrica Owena prije
trideset devet godina. Zato ga je čudilo što Owen izgleda tako izrazito mladenački zdravo, kad je
po svim pričama poginuo u taverni na francuskim dokovima prije trideset godina.
Doveo je i pratitelja, koji sada progovori energičnim, ne posve točnim engleskim. “Nisam li ti
već rekao da je Walsingham agent neprijatelja? Trebao bi pažljivije slušati svojeg mačevaoca,
prijatelju, jer ja štitim tvoj život, a osjetio sam opasnost još prije nego što smo napustili Sluis.”
Od prisutnosti nekadašnjeg prijatelja, čiju je smrt još uvijek žalio na svaka Tri kralja, mnogo više
ga je uznemiravala rastuća spoznaja da je lakonogi, jednoruki čovjek s nevjerojatno neukusnim
grumenom zlata na lijevoj ušnoj resici, i zanimljivim baršunastim prsnikom zapravo Španjolac i
prijatelj Cedrica Owena.
Taj Španjolac, što znači papist i podanik paklenog Philipa od Španjolske, sada je ispijao najbolje
Tytheovo začinjeno vino na Badnjak, kada je svaki podanik njezina britanskog veličanstva
zdušno slavio potpuni poraz Španjolske i sve ono što je on značio.
Skupine mladića spaljivale su Philipove lutke početkom Adventa. Kasnije, tijekom mjeseca,
stariji ljudi koji bi trebali biti pametniji derali su žive mačke i razapinjali ih na križ kako bi
poslali papi poruku da je njegova lažna religija osuđena na propast. Nitko pri zdravoj pameti ne
bi sada ugostio jednog Španjolca, ma koliko otmjeno bio odjeven, ma koliko dobro govorio
engleski, ma koliko bio blizak s čovjekom koji se nedavno vratio iz groba.
A bilo je tu i Walsinghamovo pismo čije su implikacije pretvorile Tytheovu utrobu u vodu.
Jednoruki fićfirić upravo je spomenuo Sluis, grad u Nizozemskoj. Bio je to zapravo jedan od
ključnih strateških trgovačkih gradova koji su pali pod opsadom vojske Alessandra Farnesea,
vojvode od Parme, lojalnog sluge kralja Philipa II. Od Španjolske i najvećeg neprijatelja kojeg je
Engleska ikada poznavala.
A Španjolac je upravo opisao sir Francisa Walsinghama kao neprijatelja.
Tythe nije bio slabić niti kukavica. Ipak, osjećao je mučninu u svakom djeliću svojeg tijela i duše.
Boljelo ga je lijevo koljeno. Njegova prsa nisu željela odgovoriti pozivu njegove dijafragme, pa
mu je disanje postalo šištavo.
Jednom je bio u Kuli i osjetio je zadah potpunog očaja, gori od zadaha klaonice i mesnice
zajedno. Tada ga je natjerao na povraćanje, na njegovu sramotu, i progoni ga od tada. Sada ga je
opet osjetio, u ugodnoj toplini i vlazi vlastite sobe, dok je uništeni začin vina još uvijek pucketao
u vatri. Sir Francis Walsingham bio je ondje kad mu je bilo pozlilo. Čovjek se nasmiješio na taj
prizor. Taj osmijeh, i prodorne oči iznad njega, dovele su do toga da čestiti građanin Barnabas
Tythe sada počne drhtati poput starice.
“Cedriče, volio sam te poput sina, ali sada te molim da odeš. Molim te. Preklinjem te. Pođi sada,
dok su ulice prazne, i snijeg koji pada prekrit će ti tragove. Neću nikomu reći da si bio ovdje,
kunem se.”
Graktao je poput vrane. Čuo je to, ugrizao se za usnicu i opsovao u sebi.
“Barnabas.” Cedric Owen spustio se na koljena koja nisu pokazivala tragove reume i sjeo
prekriženih nogu kod ognjišta. Nasmiješio se, i Tythe se sjetio živahnog studenta, mlađeg od
njega samo pet godina, koji ga je tako opčinio u ljetnim danima njegove mladosti. Oblačak pare
dizao se s leđa Owenova prsnika, a malo veći oblak s njegova jahačkog ogrtača, na kojem se
snijeg još nije posve otopio. Prostorija je poprimala atmosferu praonice.
“Barnabas, Badnjak je i pada snijeg. Ne bismo bili ovdje da ti to predstavlja i najmanju opasnost.
Mislim da možemo ostati i dva dana prije nego što bilo komu padne na pamet da te posjeti. Čak i
tada, valjda možeš vjerovati ljudima s Bedea?”
“Ne. U tome i jest stvar. Ne razumijete. Robert Maplethorpe bio je rektor posljednje dvije godine.
On je Walsinghamov čovjek koliko i ja. Još i više, ako ćemo iskreno.”
To je bilo to. U manje od pet minuta u društvu mrtvog čovjeka rekao je više nego što se usudio
reći ijednoj drugoj živoj duši.
“Barnabas?” Cedric Owen trepne u nevjerici, kao što je činio dok su zajedno pili u Old Bullu u
ulici Trinity. Tythe pomisli na Eloise i pomoli se za hrabrost. “Možemo li pretpostaviti da sir
Francis, najveći od svih velikih puritanaca, ne zna da si još uvijek katolik u srcu?”
U tišini odgovora Barnabasa Tythea mogla se čuti zaglušujuća j buka. Nakićeni Španjolac rekao
je tiho: “To nije bilo prijateljski prijatelju moj. Sada je tvojem prijatelju mučno od straha. Vjeruje
da je mrtav i u društvu vještaca, ili u najmanju ruku ucjenjivača.” On teatralno raširi svoju jedinu
ruku. “Ja sam katolik, senor, iako ne baš dobar. Mi poznajemo jedni druge. U tome nema nikakve
čarolije. Mi vam nismo nikakva prijetnja. Nećemo povrijediti čovjeka koji nam je nekoć bio
prijatelj.”
Barnabas Tythe razmišljao je o tome da istakne kako se nije sprijateljio niti s jednim Španjolcem,
ali nakićeni čovjek nosio je o boku običan mač. Nedostatak ukrasa na tom maču govorio je
mnogo kad ga je nosio čovjek inače sklon groteskno lošem ukusu. Owen nikada nije bio borac, a
ipak se probio živ kroz Nizozemsku. Dakle, njegov samoproglašeni mačevalac bio je čovjek
kojeg valja poštivati, a ne vrijeđati. Osim toga, Owen je upravo otvorio svoju torbu i odmatao
pričuvni ogrtač u kojem su se, bojao se Tythe, krili dokazi stvarnog vještičarenja, što ga je mnogo
više zabrinjavalo.
Bio je u pravu. Jedna strana ogrtača skliznula je i mirna jantarna svjetlost njegove vatre pretvori
se u hladnu ledeno plavu. Prošlo je trideset godina otkad je vidio taj predmet i još mu je stvarao
noćne more, izazivajući mu podjednako žudnju i odbojnost.
Tythe glasno zastenje i podigne se sa stolca.
“Ne plavi srco-kamen. Dragi Bože, Cedriče, zar u trideset godina nisi imao dovoljno zdrava
razuma da se riješiš toga? Kraljica Mary i onaj idiot Pole možda su te željeli spaliti zbog njega,
ali Walsingham će učiniti nešto mnogo, mnogo gore - poželjet će ga iskoristiti u vlastite svrhe.
Možda je on zakleti puritanac, ali rado će ući u kolo s vragom ako ga to dovede tamo gdje želi
biti.”
“Ha!” Španjolac je imao prodorne sivo-plave oči i kosu dugačku i sjajnu poput djevojačke. Kad
je zabacio glavu i nasmijao se, zubi su mu bili bijeli poput snijega. “Prijatelju moj, tvoj drugi
prijatelj je u pravu - trebali bismo otići. Ako Walsingham zna gdje smo, jedna takva sitnica kao
što je Kristovo rođenje neće ga spriječiti da krene na nas.”
“Ne, ali snijeg hoće. I to nam daje vrijeme za planiranje. U svakom slučaju, ja sam bogatiji od
njega.”
Sir Francis Walsingham bio je jedan od najbogatijih ljudi u Engleskoj. Tythe je pretpostavio da
Owen govori u alegoriji i da će opisati kako mu je iskra jutarnjeg izlaska sunca ispunila dušu
većim bogatstvima od bilo čega što je zapovjednik engleskih špijuna mogao strpati u svoje
škrinje.
Zato se donekle iznenadio kad je vidio kako drugi kraj ogrtača Cedrica Owena pada i otkriva
iskru dijamantnoga puceta koji nije izgledalo nimalo alegorijski. Zapravo, kad se Tythe pridigao
sa stolca da ga prouči pažljivije, otkrio je da drži zlatnu masku ženskog lica izlivenu u prirodnoj
veličini s dijamantnim naušnicama na oba uha, zbog kojih je Španjolčeva odjeća izgledala
suzdržano. Predmet je bio debeo poput prvog zgloba na palcu i težio više od dva i pol kilograma.
Pokušao je usporediti njegovu vrijednost s, recimo, svojom godišnjom plaćom, i odustao - nije
bilo usporedivo.
“Cedric?” Barnabas Tythe otkrio je da su mu se usta osušila. “Gdje si došao do ovoga? Ima li na
sebi nečiju krv?”
“Nosi žensku krv. Izlivena je prema licu žene prema kojoj osjećam najdublje poštovanje. Njezin
sin napravio je masku nakon njezine smrti. Bio nam je to dar za rastanak. Bit će mi žao da je se
odreknem, ali ako itko može pogledati Walsinghama tako da mu se smuči, to je Najakmul.”
“Ali zašto? To ti može kupiti slobodu ako je mudro upotrijebiš.”
Owen se nasmiješi. “Kad bih tražio slobodu i kad bi ovo bilo sve što posjedujem, razmislio bih o
tvojoj sugestiji. No, tražim više od slobode, i zato je sreća da to nije sve što posjedujem.”
Tythe zine. “Ima još toga?”
“Da. Očito je da ne želim nositi sve to sa sobom. Ostalo je uglavnom u draguljima, koje je lakše
sakriti. Oni se nalaze u lažnom dnu bačava s brašnom, smještenih u podrumu pokraj luke
Harwicha, u posjedu nizozemskog krijumčara koji mi duguje život. Vjerujem da neće dotaknuti
ono što je moje sve dok vjeruje da sam još živ. Budući da uskoro moram umrijeti, moramo
smisliti neki način da dođeš do njih i da ih sakriješ do vremena kad će Walsingham i njemu slični
nestati.”
Vino je bilo neočekivano kiselo u Tytheovim ustima. “Ne razumijem. Zašto moraš umrijeti?”
“Ali ako si mrtav izdajnik, sve tvoje imanje prelazi u vlasniš krune. Ako imaš onoliko zlata
koliko kažeš da imaš, Elizabeta će ga upotrijebiti za financiranje mornaričkog napada na Calais.
Ukrast će Novi svijet od Španjolaca i Portugalaca i...”
“Kako će me inače Walsingham ostaviti na miru? Izdao je nalog za moje uhićenje. Ja sam
izdajnik kojeg treba smjesta uhititi i živog odvesti u Kulu. Odustat će samo ako budem mrtav.”
“Zato moram umrijeti kao prosjak, a bogatstvo mora biti skriveno do kraja tvojeg života, i nakon
toga.” Owen se nasmiješi i nakrivi svoju sjedokosu glavu. “Što najviše voliš, Barnabas?”
Odgovor je bio lagan. “Bede”, reče zamjenik rektora. “Moj koledž je moj život.”
“Dakle, hoćeš li mi pomoći da dam svoje dijamante koledžu, ali tako da ih se Walsingham ne
može dočepati?”
“Bože, da!”
“Čak i ako to znači moju smrt?”
Tythe osjeti ubod tuge. “Zar bi pao na svoj mač zbog tog čovjeka?”
“Pao bih na nečiji mač. Moj ne bi bio dovoljno javan za Walsinghamov ukus, a ne smijemo ga
razočarati.”
Owen se naceri na to, ali osmijeh ga iznenada napusti i on se zamisli. Lice mu je poprimilo
oštrinu sokolova lica, nalik na Walsinghamovo lice. Tythe je shvatio da ne želi napraviti
neprijatelja od ovog čovjeka koji mu je bio prijatelj.
“Tko je još na Walsinghamovoj platnoj listi?” Owen je to pitanje postavio oštrim glasom, a u
glasu mu se čula nova tvrdoća.
“Osim Maplethorpea, ne znam zasigurno. Sumnjam da postoji rektor bilo kojeg koledža u
Cambridgeu ili Oxfordu koji ne dobiva od njega novac u nekom obliku. Nakon luteranske hereze
tijekom dvadesetih godina, odbiti pomoć kraljici bilo bi jednako priznanju izdaje. Ima i drugih,
ali ne znam njihova imena. Zapovjednik špijuna ne otkriva svoje tajne svojim slugama.”
“Onda moramo biti dvostruko oprezni.”
Plavi kamen sada je bio posve otkriven. Držao ga je na jednoj ruci tako da se s mjesta na kojem je
sjedio Tythe, na udaljenosti ispružene ruke, činilo da vatra dolazi iz sredine lubanje.
Owen se na trenutak zagledao u lubanju, aj zatim se okrenuo jednorukom Španjolcu koji je tvrdio
da mu je tjelesni čuvar. Komunicirali su bez riječi, i na kraju Cedric Owen opet prebaci ogrtač
preko plave kamene lubanje da bi je sakrio, okrene se prema Tytheu i reče: “Barnabas, sada je
Badnjak. Što bi rekao kad bih ti za Božić darovao rektorstvo u Bedeu?”
Tythe se tmurno nasmije. “Da bi trebao ići spavati, možda uzeti malo laudanuma i da bismo
trebali započeti naš razgovor sutra jutro, na praznoj ploči zaborava.”
“Ne želiš biti rektor?”
“Naravno da želim! Dao sam svoj život svojem koledžu i dovoljno sam tašt da želim da mi on
zauzvrat pruži najvišu moguću titulu. Radije bih bio rektor nego engleski kralj, ali jednako je
malo vjerojatno, i nije dobro razmišljati o tome. Maplethorpe nije čovjek kojem se možeš
zamjeriti bez posljedica. Ima trojicu sluga od kojih svaki može poraziti najbolje londonske borce.
Zove ih svojim ljudskim mastifima i poznati su po tome što u mračnim noćima ubijaju ljude,
nakon čega se ne postavljaju nikakva pitanja. Skriva se iza vela čedne pobožnosti i ubija one koji
mu se usprotive. To je jedan od razloga zbog kojih je izabran za rektora. Nitko od nas nije se
usudio učiniti ništa.”
Španjolac se divlje nasmije. “Izazov! Napokon! Engleska je dobro mjesto, senor Tythe”
Cedric Owen ignorirao ga je, a zato je i Tythe mogao to učiniti, zbog čega je bio zahvalan.
Spremao se skrenuti razgovor na manje opasne teme, kad Owen ustane i iskapi svoj pehar.
“Sada bi bilo pravo vrijeme da pođeš Robertu Maplethorpeu i kažeš mu da imaš neočekivane
goste. Pokaži mu pismo i zatraži njegov savjet kao rektora Bedea a ne Walsinghamova špijuna.
Reci mu da smo iscrpljeni i da smo došli uzdajući se u tvoju kršćansku velikodušnost. Božić je i
ceste su blokirane pa nas ne možeš poslati u London. Zato tražiš njegov savjet o tome što je
najbolje učiniti.”
“Ubit će te”, reče Tythe jednoličnim glasom.
Owen se nakloni. “Onda ćeš ispuniti svoju dužnost i uzdići se u Walsinghamovoj milosti. Ako ti
ne mogu dati rektorat, ima li boljeg dara od toga što ti nismo ugrozili život ni položaj?”
25.

Bedeov koledž, Cambridge, Badnjak 1588.

Izuzevši odjeke noćnog zvona koji su polako zamirali, ulice Cambridgea bile su tihe i
apsolutno mračne. Snijeg je lagano padao, a vjetar je oslabio. Mladi je mjesec pao ispod ruba
Zemlje i ostavio samo raspršene zvijezde za sobom.
Ovoga puta Cedricu Owenu nije trebao vid da bi pronašao svoj put. Vođen instinktom i
sjećanjem, ispruženih ruku za slučaj da i jedno i drugo zataji, slijedio je Barnabasa Tythea niz
stazu od ulice Magdalene i niz rijeku prema Midsummer Commonu.
Zglobovima prstiju strugnuo je po drvetu, pa je skrenuo ulijevo prema luku geometrijskog mosta
Johna Deeja. Po promijenjenom zvuku snijegom prigušenih koraka i po iznenadnom zatopljenju
struna srca, znao je da se vratio kući.
Stisnuo je ruku svojeg starog mentora. Tythe nije bio instinktivno neustrašiv čovjek. Posjedovao
je drukčiju vrstu hrabrosti, djelujući unatoč užasu koji mu je stezao utrobu. “Čekat ćemo ovdje”,
reče Owen. “Do sada si siguran, drži se podalje od borbe i ostat ćeš na sigurnom.”
“A što ako tvoja varka s bakljama ne uspije?” upita Tythe. Glas mu nije bio čvrst.
“Uspjela je u Sluisu, i dvaput prije toga”, reče Owen. “Uspjet će i ovdje. Ljudi se slabije bore ako
ne znaju koliko je protivnika. Tama je naš saveznik a njihov neprijatelj.”
“Štite ga trojica, a on se bori jednako dobro kao bilo koji od njih. Vjerojatno i bolje.”
“U Rheimsu su bila šestorica. Svi su mrtvi. Ako možeš vjerovati bilo čemu u ovome svijetu,
vjeruj brzini Fernandezova sječiva.”
“Ti se nećeš boriti?”
“Neću morati.”
Owen se potrudi da zvuči sigurno. Gledao je kako Tythe prikuplja hrabrost i korača u tihu noć.
Plamen starčeve baklje napredovao je do vratnica koledža i ušao unutra.
Njih dvojica ostali su sami u tami božićne noći. Owen ispruži ruku i na dlanu osjeti poznati dodir
de Aguilarova baršuna. Čuo je klizanje željeza po štavljenoj koži i ugledao lagani bljesak
polirane oštrice pod zvjezdanom svjetlosti.
“Trideset godina pripreme i sve za ovo”, reče de Aguilar tiho. “Ne čini se tako dugo.” I on je
disao dublje, oslobođen napetosti bića Barnabasa Tythea.
“Bilo je dovoljno dugo”, reče Owen. “Srco-kamen darovao nam je tri desetljeća. Sve što nam
preostaje jest otkriti možemo li ispuniti zadatke koje nam je zadao, jer ako ne uspijemo, sve je
bilo uzalud.”
“Daleko je to od sigurnog, prijatelju moj.” Osjetio je kako ga Španjolac promatra. “U Rheimsu su
bila samo petorica, a dvojica od njih bili su toliko pijani da se nisu mogli kretati. Maplethorpe
brani svojim ljudima da piju. Ovdje će biti teže nego ondje.”
“Znam. No Tythea je trebalo ohrabriti. Ti i ja imamo dovoljno hrabrosti da uspijemo.”
Čekali su neko vrijeme. Uvježbali su strpljenje i mogli su podnijeti malo hladnoće.
Plavi kamen tiho je pjevao. Malo prije nego što se tama raspršila, promijenio je zvuk svoje
melodije.
Iz portirove kućice Bedeova koledža nije se čuo nikikav zvuk, no otvorila su se malena bočna
vrata, i sad su se pojavili tri baklje umjesto jedne.
“Samo trojica. Maplethorpe nije došao”, sikne de Aguilar.
“Doći će. Poznavao sam ga kao student. Čak i tada borio se s medvjedima iz užitka. Neće
propustiti priliku da ubije ljude radi zabave. Čekaj i doći će.”
Čekali su. Baklje su se približavale u redu. U jednom se trenutku linija svjetlosti proširila kad su
se portirova vrata otvorila i zatvorila, otkrivajući svijeće u kućici. Dvije prilike izašle su u snijeg i
izgubile se u tami.
“Sada”, reče Owen.
Udario je kresivo o kremen kako bi upalio prvu baklju, a zatim je njome upalio još dvije.
Dodajući jednu de Aguilaru, izašao je iza linije stabala na rubu rijeke hodajući postrance. Nosio
je po jednu baklju u svakoj ruci, raširivši ruke. De Aguilar je učinio isto to. On je svoju baklju
nosio iza sebe, tako da se čini kao da tri ili četiri čovjeka prelaze maleni most i ulaze na područje
koledža.
Približavajući se portirovim vratima, Owen opsuje na fenlandskom akcentu i ugasi baklje. Zatim
uglađenijim rječnikom reče: “Boga mu! Zašto nisi ponio bolje baklje u ovakvoj noći?”
“Šuti sada. Ne spominji gosparovo djelo.” U trideset godina de Aguilar je naučio govoriti
engleski kao da je rođeni Englez. Na krijumčarskom skifu koji je plovio iz Nizozemske usavršio
je i akademski akcent i skliske, nazalne istočnoanglijske samoglasnike. Tim naglaskom on grubo
reče: “Najbolje da ugasimo baklje. Nema potrebe za više od jedne kad lovimo samo jednorukog
čovjeka i fićfirića.”
“Nema potrebe niti za jednom, kad imamo tri.” Autoritet u glasu koji je dopro iz portirove kućice
nadmašivao je autoritet portira, ma koliko si ovaj pokušavao pridati na značenju.
Robert Maplethorpe izađe na ugaženi snijeg koji je obilježavao vratnice Bedeova koledža.
Sječivo njegova mača treperilo je u sivoj svjetlosti snijega, tako da je Owen najprije ugledao mač,
a tek zatim neobrijanu tamu njegova lica.
Tri njegova čovjeka slijedila su ga. Svaki je nosio upaljenu baklju takve kvalitete da nafta nije
padala na njihova gospodara. U drugoj ruci, s bezbrižnošću ljudi kojima je lomljenje udova
svakodnevni užitak, nosili su batine od tvrdog drveta omotane vunom i tkaninom tako da mogu
tiše obogaljiti ljude koje napadnu.
Barnabas Tythe stajao je na ulaznim vratima, nagnuvši se blago ulijevo kako bi podržao slabiju
nogu. On vikne preko glava trojice Maplethorpeovih razbijača: “Joseph, jesi li to ti?”
“Da”, odgovori Cedric Owen pa hračne i ispljune slinu u snijeg. “Vama na usluzi, gosparu Tythe.
Došli smo kao što ste zatražili, i donijeli sve što smo mogli skupiti. Vaši neprijatelji još su u
vašim odajama, i iskorištavaju vašu gostoljubivost.”
Gurnuo je svoju baklju u snijeg, stvarajući bljesak tame koji ga je prekrio. Nekim slučajem,
srećom ili vještinom, on i de Aguilar stajali su izvan polukruga svjetlosti koju su bacale baklje
Maplethorpeovih ljudi.
De Aguilar opsuje, napravi kao da se spotaknuo i padne na bok.
“Pijan si!” sikne Maplethorpe s otrovom pokraj kojeg su se njegovi ljudi činili blagi poput
mljekarica.
“N-ne, rektore.” De Aguilar je puzao na rubu svjetlosti. Podigao je ruke uvis i oteturao unatrag
glumeći strah. Koliko su svi mogli vidjeti, nije bio naoružan.
Tri čovjeka iza Maplethorpea zadovoljno su se nacerila kad je njihov rektor podigao svoje sječivo
do visine za borbu. Bio je on čovjek u dobroj kondiciji. U dva koraka izašao je izvan luka
plamtećih baklji, a u još dva prošao iza sivo-srebrne boje odraza snijega, tako da su i on i čovjek
kojeg je progonio postali tamne, nesigurne prilike.
“Čekaj! Ne dopuštam nijednom svojem čovjeku da se napije u bilo kojem trenutku, a najmanje na
dan rođenja Našeg Gospodina.”
Maplethorpe je to rekao bez ikakve ironije. Tri naoružana čovjeka zakolutala su očima. Iz tame
Cedric Owen progovori promuklim glasom: “Rektore, ne tražimo li Španjolca, a ne smrt vaših
lojalnih slugu?”
“Neću ga ubiti, samo... ću mu dati... lekciju.”
Rečenicu je dvaput naglasio topotom stopala i šištanjem sječiva mača kojim je sjekao zrak.
S tom posljednjom, višom notom, čovjek ispusti onaj zvuk između hroptaja i cičanja koji je
siguran znak smrti. Svi koji su slušali, čuli su kako neko tijelo pada na tlo. Nitko od njih nije bio
toliko nevin da povjeruje kako je čovjek naučio bilo koju drugu lekciju osim one koju mu je
njegov Tvorac ponudio na posljednjem sudu.
Maplethorpeov glas reče: “Šteta, ali naučio je lekciju.” Njegova prilika pojavila se u tami s
rukom na boku, dok mu je ogrtač lepršao. “Zašto baklje još gore poput krijesa? Zar ne možete
doći do Tytheovih odaja pri svjetlosti zvijezda?”
Njegova tri snagatora ugasila su svoje baklje. Čovjek za kojeg su vjerovali da je Maplethorpe
prišao je najbližem od njih - koji je imao dovoljno vremena da vidi da je njegov napadač
ljevoruk, prije nego što mu je mač probio kožu prsluka i kroz pleksus mu probo srce.
Pao je unatrag, iskašljavajući krv. Od njegovih kolega, samo jedan je imao dovoljno brze reflekse
da skoči naprijed s kletvom na ustima. Barnabas Tythe je s iznenađujućom hrabrosti nožem ubo
trećega u leđa i odgurnuo ga tako da je ovaj pao licem na snijeg.
Samo je treći od Maplethorpeove trojice mastifa još bio živ i opasan.
Taj čovjek nije mario zato što je brojčano nadvladan. Već je shvatio odakle mu dolazi najveća
prijetnja i krenuo je prema de Aguilaru. Teško dišući, pokušao mu je odvući pozornost rukom bez
oružja, a zatim zamahne drugom, ubitačno snažno.
Batina se sudari s oštricom - slomi je. U jednom trenutku zavlada tišina, a tada se de Aguilar baci
u stranu, zakotrlja i podigne, skinuvši ukradeni ogrtač s ramena. Omotao ga je oko svoje jedine
ruke. Lakonog je plesao po snijegu, saginjući se i izbjegavajući batinu. Njegov napadač šest je
puta bezuspješno pokušao pogoditi Španjolčev sablasni lik. Zatim je opsovao i izvukao bodež za
jelo, pa ga ispružio. Sjajio se poput ribe pod zvjezdanom svjetlosti.
Sada ga je bilo teže izbjeći. Iako je bio krupan, i on je imao lagane noge, a iza leđa mu je bio
duboki mrak, dok je ispred njega svjetlost bila jača. Svjetlost zvijezda nije bila jaka, ali bila je
dovoljna očima kojima je noć bila prijateljica. Imao je više prakse s borbom u snijegu od de
Aguilara, a imao je i dva oružja protiv jednorukog, razoružanog čovjeka koji se branio samo
namotanim ogrtačem.
Pokrenuo se brzo i snažno i u tri munjevita pokreta zabio nož u de Aguilarovu butinu i zamahnuo
batinom prema njegovoj glavi. Owen je gledao kako Španjolac pada na snijeg.
Čovjek s batinom priđe mu kako bi dovršio posao.

“Ne!”
Jednom davno Cedric Owen obećao je Fernandezu de Aguilaru da nikada neće izvući svoj mač u
borbi.
U jezuitskom pokolju u Zami u kojem je poginula Najakmul, u Rheimsu, u Sluisu, u luci
Harwichu, gdje su ih zamalo uhvatili Walsinghamovi agenti služio se nožem, batinom, ili - u
Zami - nizozemskom mušketom, i pustio Španjolca da svojom zmijskom brzinom siječe meso i
pušta krv neprijateljima. Toliko često ga je gledao kako udara iz mraka na brojnije neprijatelje da
je počeo vjerovati da je njegov prijatelj neranjiv.
A opet, bila je tu ona noć u Sevilli, kad je svoje sječivo upotrijebio za obranu de Aguilara. Sada
nije imao mač, a nož nije imao potreban doseg, ali batina mrtvaca ležala mu je kod nogu. Podigao
ju je i krenuo kroz snijeg, pustivši da ga hladno, tvrdo drvo povede kroz njegovu nesposobnost.
Nije zakasnio. Ta misao ispunila ga je dok je odmjeravao udaljenost do svojeg protivnika. Nije
zakasnio, a jednom je već upotrijebio svoj mač u de Aguilarovo ime.
Razmišljao je o tome kad je čovjek s batinom udario. Prvi udarac pogodio ga je u rebra i on osjeti
kako se tri rebra lome. Udarac s druge strane pogodio ga je u glavu, punom, razornom snagom
ruke velikog čovjeka, i on padne.
U dugom, dugom trenutku pada Cedric Owen začuo je Barnabasa Tythea kako izvikuje njegovo
ime i učinilo mu se da vidi svojeg starog tutora kako zabija nož u leđa napadača - zapravo
njegova ubojice, jer nije sumnjao da umire.
Njegova jedina misao, dok ga je snijeg hvatao u naručje, bila je da će susresti Najakmul i da će
ona znati kako nije uspio.
26.

Oxfordshire, lipanj 2007.

U maloj prostoriji pokraj jedinice za intenzivnu njegu u bolnici Radcliffe u Oxfordu liječnik
u bijeloj kuti razgovarao je s višom medicinskom sestrom, ignorirajući Stellu i Kita koji su sjedili
na krevetu.
Zaudarali su po dimu i boli i strahu, ali nije im trebala medicinska pomoć. Za razliku od njih,
Ursula Walker ležala je u nesvijesti, omotana zavojima. Njezino snažno, izražajno lice bilo je
mlitavo od sna i lijekova. Plave vene isticale su joj se na sivo-bijeloj koži, prošarane jarko
crvenim linijama po rukama i čelu.
Respirator je disao umjesto nje, kroz endotrahealnu cijev koja joj je virila iz usta. Infuzija plazme
bila joj je prikopčana na žile na rukama. Druge vrećice ulijevale su svoj sadržaj u nju nešto
sporije, kroz vene na vratu.
Jedna cijev isisavala je tekućinu sa strane njezinih prsa. Vrećica za urin privezana za kraj kreveta
polako se punila. Niz zelenih crta na monitoru bilježio joj je krvni tlak, bilo i izbacivanje plinova.
EKG uređaj bipkao je izbacujući obrasce koje Stella nije mogla pročitati.
Liječnik je napisao nešto kratko i otišao. Sestra navuče zastore oko kreveta.
Kad je ostala nasamo s Kitom u kliničkoj bjelini, Stella pritisne prste na oči. Lubanja je sada
šutjela, nakon što je dala upozorenje. U njezinu prostoru, tamo gdje je vladao plavetni mir,
plameni jezik ispunio joj je um, bockanje dima i zadah zapaljenog mesa. Kad je otvorila oči,
plamen se smanjio, ali nije nestao. Zadah dima i spaljene kose još je bio tu.
“Zašto sam je pustila da se vrati unutra?”
“Ne bi je mogla zaustaviti”, reče Kit. Njegov dah još je zaudarao po dimu. Riječi su izlazile
obavijene dimom.
“Ali nisam ni pokušala. Rekla je da zna što radi, da je pronašla nešto od životne važnosti u
dnevnicima. Povjerovala sam joj. Željela sam joj vjerovati.”
“Ni ja je nisam zaustavio, Stell. Ako ćemo početi s optuživanjem, moramo podijeliti odgovornost
napola.”
“Ti si jedva bio pri svijesti. Ne mislim...”
Sestra se pojavila, ljubazna i u žurbi. Otvorila je zastor. “Gospođo O’Connor? Vaš brat je ovdje.”
“Moj bra... Davy?”
Zagrlio ju je brzo i bez emocija. Rukovao se sa šokiranim i šutljivim Kitom. “Nemojte razbijati
glavu time. Nitko nije mogao zaustaviti majku kad bi odlučila nešto učiniti, znate to kao i ja.” On
kimne sestri. “Hvala vam. Možemo li ostati nasamo s njom na trenutak?”
Ona elegantno odstupi. “Javit ću vam rezultate krvne pretrage kad ih dobijemo, liječniče.” Nosio
je bijelu kutu. Osmijeh koji je uputila njemu bio je drukčiji od onoga koji je uputila Kitu i Stelli
kad je odlazila.
Davy je stajao u podnožju kreveta proučavajući monitore. Zažmirio je gledajući ono što su mu
govorili.
Bezizražajnim glasom, on reče: “Oštećen joj je endotel - stijenke pluća. U dimu je bilo klorina.
To nije bio samo palež, namjera je bila ubiti sve koji su u kući. Čini se da je Ursula - to jest, moja
majka - na vrijeme shvatila opasnost. Mislim da vatrogasci nisu to shvatili kad su je iznijeli k
vama, ali čini se da je preko lica imala prebačen laneni ručnik na koji je prolila limunadu, koja je
služila kao kisela barijera. To je vjerojatno jedini razlog zbog kojeg je još uvijek živa.”
Govorio je automatski, kliničkim ritmom liječnika. Pogled mu je bio fiksiran na zaslon monitora i
nije ga skretao. Stella ga uhvati za ramena i povede do sjedala, pa ga blago prisili da sjedne.
“Hoće li se oporaviti?” upita ona.
“Ako preživi noć, vjerojatno će preživjeti. Možda završi kao respiratorni bogalj, noseći bocu s
kisikom na Zimmerovu okviru kamo god pošla, ali bit će živa. Nisam siguran da će nam
zahvaljivati što smo je natjerali na takav život.”
“Nije to tako loše kao što misliš. Nada puno vrijedi”, reče Kit.
Na trenutak zavlada teška, intenzivna tišina. Davy Law makne pogled s monitora i tek sad
pogleda preko kreveta. Rubovi očiju bili su mu crveni. Koža mu je bila žuta ispod smeđe boje
kurdskih ljeta. Ruke su mu drhtale od nikotinske gladi, ili od boli zbog majke, ili od Kitove
nazočnosti, ili od svega toga zajedno.
“Čuo sam što se dogodilo u špilji. Žao mi je.”
“I meni”, reče Kit. “Ali radije bih bio ovdje kao predmet općeg sažalijevanja nego da uopće ne
budem ovdje.”
Zavlada stanka u kojoj su mu se oboje mogli suprotstaviti, pobuniti se i reći da ga ne sažalijevaju,
ali nisu.
Stella je osjetila Kitovo koljeno na svojem, i samo je iz tog razloga šutjela. Gledala je kako Davy
Law uzdiše, zadržava dah i polako ga ispušta, vrteći glavom.
“Mislim da bih radije da me mrze nego da me žale. No najteže je kad čine i jedno i drugo.”
“Ja te nikada nisam sažalijevao, Davy.”
“Ali jesi li me mrzio?”
“Što mi je drugo preostalo?”
Tada su se pogledali oči u oči, tako da je prošlost stajala ogoljena između njih. Zastori su ih
okruživali, tanki velovi koji su držali svijet podalje dok je nešto što je bilo slomljeno zacjeljivalo,
ili nije - nije bila sigurna i u to. Prsa Ursule Walker podizala su se i spuštala s uzdisanjem
respiratora.
Stella osjeti promjenu u pritisku koljena. “Zašto nismo znali da ti je Ursula majka?” upita Kit.
Davy Law iskrivljeno se nasmiješi pokazujući svoje kvarne zube. “Ne razgovaramo mnogo o
tome. A niste primijetili obiteljsku sličnost.”
“Nema je.”
“Ima.” On se nagne nad krevet, okrenuvši se tako da mu glava bude pokraj njezine glave na
jastuku. Raširio je svoje krvlju podlivene oči. Vrlo nježno podigao je majčin kapak tako da su
vidjeli čelično sivo-plavu boju ispod njega. Bilo je moguće zamisliti njegove oči bez
zakrvavljenosti i žute boje i shvatiti da su iste kao i njezine.
“Sve je u očima.”
“Trebali smo vidjeti”, reče Stella.
Davy slegne ramenima. “Nitko nikada nije vidio. Ali ako želite razbijati glavu i time, povrh
svega ostalog, ne dajte se smetati.” On spusti njezinu glavu i sjedne. “No, mimo toga, u pravu ste,
ja sam noćna mora majčinih dana. Željela je prelijepo, simpatično, inteligentno dijete koje će
nastaviti liniju neprekinutu još otprije rimskog iskrcavanja, a dobila je rugobu od sina sa zubima
poput štakora na steroidima i kosom nalik na štakorov rep.”
Stella se zagleda u njega, a on načini grimasu. “Ja sam to izmislio. Ako ti je Kit to rekao, plagirao
me.”
Kit pokraj nje reče: “Kriv sam.”
Davy slegne ramenima. “Ali pustila me da se vratim kući na farmu nakon što sam tako sjebao
stvar na Cambridgeu da nisam mogao nastaviti s medicinom, i otvorila mi je vrata antropologije,
pa sam na kraju ipak krenuo njezinim stopama.”
On pruži ruku i pogladi je prstom po obrazu. “Povela me sa sobom u Laponiju. To je posljednje
mjesto na svijetu na kojem ne sude knjigu po koricama. Moja majka i ja našli smo uzajamno
poštovanje ondje u ledu i snijegu i sobovoj mokraći, a to je više nego što smo ikada imali. Ne bih
to htio izgubiti tako brzo.”
Lišen ironije, ispunjen boli, profil njegova lica bio je posve različit. Kroz stisnuto grlo, Stella
reče: “Imam srco-kamen. Ako možemo učiniti nešto...”
On odmahne glavom. “Sve što možete učiniti jest da pronađete srce svijeta i ponesete kamen
tamo u pravo vrijeme. Cijeli njezin život vodio je tomu.”
“Zora sutrašnjeg dana je pravo vrijeme, ali još ne znamo mjesto. Ako netko ne prevede posljednja
dva sveska, gotovi smo. Znaš li ti čitati pismo Maja?” upita Kit.
Iza uzglavlja kreveta nalazio se prozor, i Davy pogleda van, u mračnu noć. “Mogu, ali ne bez
majčinih rječnika, a svi su bili u kući. U knjižnici Bodleiana su kopije rječnika, ali ona se neće
otvoriti prije zore.”
Vrećica s urinom bila je gotovo puna. Davy posegne za praznim cilindrom za mjerenje i napuni
ga. Zatvoreni prostor nakratko ispuni oštar miris. Očitao je količinu, zapisao je na grafikon i
podigao cilindar. “Idem ovo isprazniti, a zatim možemo smisliti plan igre za sljedećih
nekoliko...” Tek ga je druga zvonjava prekinula. Oči mu bijesnu. “Molim vas, recite mi da nitko
od vas nije ostavio uključen mobitel? Ne znate što je gnjev dok ne vidite sestru s intenzivne njege
koja misli da su joj monitori u opasnosti zbog elektroničke interferencije. Masakrirat će nas i
zaslužili smo... Stella!”
“Nije moj”, reče ona. “Tvoj je. To je sms.” Mobitel mu je bio u kuti koju je skinuo i objesio na
naslon stolca. Ona je podigne i doda mu je. Vidjela je trenutak u kojem mu je krv napustila lice.
“Davy?” Ona posegne za njegovom rukom.
Davy se teško sruči na stolac. “To je od moje majke. Nisam znao da ima moj broj.”
“Služi li se još tko njezinim mobitelom?”
“Ne čini se tako.” On palcem pokaže zaslon. “Poslana je u 22:27 ove večeri. Ti si pozvala
vatrogasce u 22:23, a izvukli su je u 22:51. To je zacijelo poslala dok je još bila u kući.” Govorio
je drvenim glasom. Nije stvarno razmišljao, zureći u svoju majku po čijoj su koži zelena svjetla
monitora bacala ružne sjene.
“Što piše, Davy?” upita Kit nježno.
“Sada je vrijeme da otvoriš ono što je zatvoreno u srcu vatre. Molim te.” Plakao je i nije to
primijetio. “Moram se vratiti na farmu.”
“Ne možeš ondje je pakao. Cijelo nebo bilo je narančasto kad smo odlazili, i sve je vrvjelo od
vatrogasaca.”
“Otišli su. Slušao sam na kratkovalnoj frekvenciji na putu ovamo.” Već je posezao za svojom
kutom. “Ipak moram ići.”
“Onda mi idemo s tobom”, reče Stella.

Na farmi Ursule Walker nije bilo vatrogasaca, plamena niti narančastog neba, samo mračna noć,
osvijetljena polumjesecom, jarkim zvijezdama i sveprisutnim zadahom dima i pepela. Stella je
parkirala automobil na istome mjestu kao i onog poslijepodneva. Ona i Davy pomogli su Kitu da
izađe. Krenuli su zajedno nizbrdo, kroz zrak koji je postajao sve gušći i topliji što su se više
približavali kući.
Bijeli kreč posivio je od čađe i pepela, ali struktura je bila netaknuta. Zastali su na vratnicama -
jedna žuto-crna traka blokirala je put. Tamo gdje su nekad stajali plakati koji su najavljivali Vezu
2012, stajala je nova obavijest: OPASNO PO ZDRAVLJE, NE ULAZI.
Stella reče: “Moramo li ući?”
“Ja moram”, reče Davy. “Vi možete ostati vani ako želite, možda će biti sigurnije.” Bio je
nervozniji nego što ga je ikada vidjela. Gledajući pokraj nje u noć, on reče: “Misli li tko od vas
dvoje da su nas slijedili?”
Kit je stao između njih, tako da se s lakoćom mogao osloniti na oba ramena. “Ne, a pazio sam”,
reče on. “Ursula je bila u kuhinji kad su je vatrogasci pronašli.”
“Onda je najbolje pokušati sa stražnjim vratima.” Davy se usiljeno nasmije. “Da nam kuća ne
padne na glave dok prolazimo kroz nju.”
Polako su se kretali niz stazu, pokraj ostataka vrtne ograde. Iz tame, Davy reče: “Pretpostavljam
da niste slučajno ponijeli baterijsku svjetiljku?”
“Upotrijebi svoj mobitel”, reče Stella, pa izvadi svoj i uključi ga.
S pomoću dvaju slabašnih snopova svjetlosti, između spaljenih i natopljenih ruža, preko
razbacanih crjepova s krova, probijali su se oko kuće. Stražnja su vrata nestala - okvir je bio
spaljen i iskrivljen.
Davy Law pogladio je jednom rukom uništeno drvo. “Tko god je ovo učinio, znao je što radi.”
On obriše ruke o traperice. Njegovo lice bilo je mirno i tvrdo poput stijene. “Dišite plitko. Ako
osjetite bilo što loše, brzo izlazite.”
Stella ga je slijedila preko praga. Slabašnim svjetlom svojeg mobitela obasjala je stol od
hrastovine, drvene stolice, pougljenjele i probušene zidove i podove, uništeno ognjište.
Kit se polako kretao za njima, pazeći kuda korača među otpadom. Zastao je na površini obasjanoj
mjesečinom. “Davy, ne moraš ovo gledati. Zašto nam ne kažeš što tražiš, pa možeš pričekati u
automobilu dok mi to ne pronađemo.”
“Ne može. Zaboravljaš da sam proteklih pet godina proveo u ratnim zonama.”
“Nisu spaljivali kuću u kojoj si odrastao.”
“Ipak... Postoje stvari koje samo ja mogu učiniti.” On zakorači unutra i stane pokraj stola.
“Nisam proveo ovdje veliki dio mojeg djetinjstva. Prebrzo smo se posvađali”, reče slabijim
glasom te se okrene na peti, tražeći nešto”Možete li pričekati ovdje trenutak?” upita odsutno.
Nestao je poput sablasti. Čekali su u tami dok su grede pucketale poput petardi oko njih.
“Uplašena?” upita Kit.
“Užasnuta”, reče Stella. “Vjeruješ li Davyju?”
“Da. Ti?”
“Uvijek sam mu vjerovala. Otkad sam pa upoznala.” Sa slomljenog dovratka začuje se zvuk. Ona
podigne pogled: “Davy? Što je to?”
“Zidarski čekić. Zidarski čekić nalazi se u vrtnoj drvenjari otkad ona postoji, otprilike od 1588. ili
tu negdje. Martha Walker izgradila je prvu - bila je to žena koja se udala za Francisa Walkera i
osnovala dinastiju. Ona je moja praprapra - nekoliko puta prabaka, i u oporuci je ostavila prilično
neobične upute - da čekić nikada ne smije biti predaleko od kuhinje. Kao tinejdžer, dosjetio sam
se mogućeg razloga i pokušao ga upotrijebiti. Moja majka... nije bila oduševljena. Bio je to dan
kada sam se odselio rođaku Meredithu.”
“Meredithu Lawrenceu?” upita Stella iznenađeno. “On nam je pomagao u dekodiranju knjiga.”
“Naravno. Ta opsesija prisutna je u cijeloj obitelji. Zacijelo ste primijetili.” Davy je preokretao
čekić u ruci. Pod svjetlom njihovih mobitela metalna masa glave čekića sjajila je plavkastim
sjajem. “Bilo je dobro odrastati pokraj njega, i nakon nekog vremena svi smo naučili razgovarati
jedni s drugima. No uzeo sam pola njegova prezimena. Mislio sam da mi majka nikada nije
oprostila zbog toga. Možda nisam bio u pravu. Nikada mi prije u životu nije rekla ‘molim te’.”
“Što ćeš učiniti?” upita Kit.
“Ono što mi je rekla: otvoriti ono što je zatvoreno u srcu vatre. To ima smisla, ali morate dobro
poznavati obiteljsku povijest da biste razumjeli. Zato je mogla poslati to kao poruku. Da ja nisam
dobio poruku, nitko drugi ne bi je razumio.” On podigne glavu i lijepo se nasmiješi. “Možeš li
usmjeriti svjetlost mobitela ovamo, prema ognjišnom kamenu u stražnjem dijelu kamina?”
Još dok je govorio, zamahnuo je čekićem, ne snažno ali precizno, usmjerivši ga na čvrsti kameni
pod na mjestu na kojem se spajao sa zidom usred kamina.
Kamen se triput odbio od čvrste stijene. No četvrti je put proizveo drukčiji zvuk - kamen je
udario o kamen. Davy preokrene čekić i drškom razbije kreč. Zatim okrene čekić i udari blaže,
preciznije u otvor koji se sve više širio. Između udaraca govorio je: “Ovo je... druga tajna vatre.
Knjige Cedrica Owena... pronađene su u pećnici za kruh stotinu godina nakon njegove smrti ali...
nitko nikada nije otvorio ovo... iz očitog razloga, što je povijest moje obitelji zahtijevala da se ne
otvori prije... posljednjeg suda, što moja majka... očito smatra - prokletstvo. Možeš li posvijetliti
jače?”
“Ne mogu”, reče Stella. “Mobiteli su pri kraju s baterijama. Kit, uključi svoj. Moramo sačuvati
baterije za poslije.” On ga isključi. Stajali su u tami obasjanoj zvijezdama.
“Davy, ima li ovdje svijeća?” upita ga Stella.
“Ispod sudopera. S lijeve strane, kod krpa za prašinu. Na polici iznad nalazi se kutija šibica. Ako
imamo sreće, kamen sudopera zaštitio ih je od vatre. Ako nisu ondje, gotovi smo.”
Stella opipa i pronađe paket sa šest izobličenih svijeća i šibice koje nisu izgorjele.
“Imali smo sreće”, reče ona. Ona uzme tri svijeće, postavi ih u trokut na podu i upali ih. “Jesi li
ikada vidio to u Laponiji?”
“Mislim da nisam.” Bio je to prvi put da je Davy Law zvučao oprezno.
Kamena lubanja peckala joj je ruke, više nego kad ju je izvadila pod sunčanom svjetlosti. Podigla
ju je nad trostrukim plamenom i uhvatila središnju točku, gdje je svjetlost vatre postala plava
svjetlost srca, koja je nježno sjajila iz očiju lubanje.
“Bože”, reče Davy Law s poštovanjem.
Stella je pazila da ne usmjeri svjetlost prema njemu i Kitu, nego prema procjepu što ga je načinio
čekićem u podu. “Nastavi”, reče ona. “Dovrši.”
Učinio je to brzo, udarajući po procjepu.

“Gotov sam.”
Sada je jednako zaudarao po prašini kao i po dimu. Drhtao je cijelim tijelom. Tamo gdje je radio,
u najdubljoj sjeni u stražnjem dijelu kamina, pojavio se pravokutan otvor. On oprezno gurne rub
kamena. “Trebao bih biti džentlmen i pustiti damu da prva uđe, ali u ovom slučaju... Možemo li
posvijetliti unutra, molim te?” Začuo se zvuk kamena koji pada na kamen. Davy nesigurno
zakorači naprijed i uperi svjetlost svojeg mobitela u otvor.
“O, da. O, da, da.”
Iz dubljeg mraka, iz prašine i pepela i razbijenog kamena, on izvuče svitak privezan komadom
lana i maleni notes.
“Je li to mapa?” upita Stella i spusti kamen. Žuti plamen svijeća promijeni boju noći.
“Mislim da jest. Nadam se.” Davy klekne pa počne čistiti pepeo i ostatke s poda. “Možemo li
malo očistiti? A možda i pogledati što je ostalo u smočnici? Na podu ispod kamene police bile su
plastične vrećice. Ako je neka od njih ostala neoštećena, mogli bismo je otvoriti i raširiti. Mislim
da je ovo” - on podigne svitak - “bilo staro još dok je Cedric Owen bio živ. Ako to nije mapa, ili
barem informacija o tome kamo treba poći, pojest ću kuhinjski stol. A ovo je” - on podigne
knjigu - “bilo skriveno iz nekog jako dobrog razloga, i jako me zanima koji je to razlog bio.”
Stella je pronašla rolu vreća za smeće u kutu koji vatra nije dosegnula. Očistila je malenu
površinu na podu i razmotala ih da bi načinila čistu podlogu.
Ona posegne prema svitku.
“Trebala bi staviti rukavice. Ako je tako staro, ne smijemo ga uprljati masnoćom s prstiju”, reče
Kit.
“Ali...”
“Rukavice za pranje suđa”, reče Davy. “I one su ispod sudopera.” Sada su drhtali.
Pronašla ih je i vratila se. Zatim je počela otpetljavati lanenu vrpcu koja je obavijala svitak.
Odvezala se iznenada, kad su stare vrpce popucale. Nesigurnim rukama, ona odmota svitak.
“Potrgat ću je.”
Negdje iz mraka s njezine lijeve strane začula je Davyja Lav “Stella, imamo manje od šest sati do
zore. Ako možemo vidjeti ka nas vodi, nije važno ako je potrgaš.”
Zaista ga je potrgala, ali samo na jednome mjestu. Kad su položili zajedno, dva komada tvorila su
cjelinu - ugljenom nacrtanu skicu krajolika, tu i tamo obojenu komadima starog, istrošen
pigmenta. Linije su gotovo izblijedjele, vidjele su se tek toliko prikažu krajolik, krug stijena s
travnatim brežuljkom i kamer vratnicama. Iza njih stajala su stabla, a mladi mjesec uzdizao se
prizorom. Sunce je bilo nacrtano kao luk na obzoru. Stella žmirne zagleda se pa pogleda Davyja
Lawa, koji je bio blijed poput stakla plastičnog lica, kao da su mu se svi osjećaji ulili u vrhove
prstiju.
“Znaš li gdje je to?” upita ona.
Jedva ju je čuo. Ispustio je tih, očajan zvuk u dnu grla.
“To je Weylandova kovačnica. Ovdje je otprije rimskog doba. Saksonci su vjerovali da će ti bog -
kovač Weyland, ako ostaviš tu konja preko noći s komadom srebra, do jutra potkovati konja”,
objasni Kit tiho.
“A to je i grobnica”, reče Davy Law. “Gdje bi inače stavila kamen načinjen po glavi tvojeg
pretka?”
“Je li blizu?”
“Deset minuta odavde.” Oči su mu se sjajile! “Stići ćemo tamo prije jutra bez ikakvih problema.
A još imamo i vremena pogledati knjigu.”
Položio je knjigu pokraj uvrnutih rubova svitka. Kao i knjige Cedrica Owena, i ova je bila
ukoričena u tamno crvenu kožu. Za razliku od njih, na naslovnici je pisalo BT, YULE, 1588
paučinastim velikim slovima. Davy je otvori vrhom prsta, dirajući samo rubove. Rukopis je
prekrivao stranicu, tek nešto čitkiji od majanskih simbola. “Nikada nisu pronašli prvi dnevnik
Barnabasa Tythea”, reče Davy te doda: “Pročitaj nam ga, Stella. Ti imaš prakse s čitanjem
elizabetanskih rukopisa.”
I ona je čitala, polako, pri svjetlosti triju svijeća, klečeći u pepelu i dimu uništene kuće njegove
majke. Započela je s prvim zapisom.
“Dvadeset šesti prosinca, godine Gospodnje tisuću pet stotina osamdeset osme, tridesete godine
vladavine naše uzvišene Gospe, Kraljice Elizabete, vladarice Engleske, Francuske i Irske.

Ja, Barnabas Tythe, na današnji sam dan postao rektor Bedeova koledža u Cambridgeu, što je
najčasniji položaj u našoj zemlji. Na moju veliku sramotu, prva stvar koju sam učinio na tom
položaju bila je laž.

Neka mi Bog i moj koledž oproste, jer obavio sam pogreb živog čovjeka. Cedric Owen nije
mrtav.”
27.

Ulica Trinity, Cambridge, 28. prosinca 1588

Napisano 26. prosinca godine Gospodnje 1588. Sir Francisu Wakinghamu, od sir Barnabasa
Tythea, rektora Bedeova koledža, Cambridge, pozdravi.

S velikim žaljenjem obavještavam vas o smrti ne samo vašeg lojalnog sluge sir Roberta
Maplethorpea, nego i izdajnika Cedrica Owena.

Zaista je potražio utočište u mojim odajama, kao što ste rekli. Odmah sam se požurio rektoru
svojeg koledža da zatražim njegovu pomoć pri uhićenju. Profesor Maplethorpe došao je s
naoružanim ljudima u namjeri da ga uhvatimo živog ali nismo uspjeli - borio se s nama
nepoznatom žestinom, a očito je imao vrlo vještog učitelja. Čovjek koji ga je ubio kažnjen je za
svoj prekršaj, ali nismo ga kaznili mi - umro je od svojih rana još dok je Owen izdisao.

Španjolac o kojem ste pisali bio je ranjen. Njegovo tijelo izvađeno je nakon toga iz Cama i
spaljeno. Na zapovijed uprave koledža, na kojem sam sada ja rektor, Owenovo tijelo pokopano je
na groblju prosjaka iza raskršća kod Madingleyja. Osobno sam ga pretražio i nisam otkrio ništa
što bi nam reklo nešto o njegovim namjerama, pa čak ni potvrdilo njegov identitet, ali u njegovu
sam sedlu našao jedan predmet od zlata - priložen ovom pismu - vrhunske izrade.

Owen je bio izdajnik i poginuo je u borbi protiv lojalnih slugu njezina veličanstva. Stoga sva
njegova imovina sada pripada kruni. Šaljem vam ovo, iskreno vjerujući da ćete vi znati kako to
najbolje upotrijebiti.

Međutim, molim vas da, zbog našeg koledža, Cedric Owen ostane zabilježen za budućnost kao
dobar čovjek. Ne bi bilo dobro da se sazna kako smo odgojili izdajnika, ma koliko nehotice to
bilo. Ne želim da dam našim neprijateljima streljivo koje će upotrijebiti protiv nas u budućim
stoljećima.

Čekam vaše daljnje upute glede svega toga.

Ostajem, gospodine, vaš najponizniji i najlojalniji sluga pred Bogom.

Profesor Barnabas Tythe,

rektor Bedeova koledža, Cambridge.

“Jeste li sigurni da mu je želite dati?”

Pogrebna maska od zlata ležala je na naborima jahaćeg ogrtača Cedrica Owena.
Barnabas Tythe prstima je milovao dijamante, “Walsingham je zasigurno ne očekuje, niti mu je
potrebna. Mogao bih iznova napisati pismo i reći mu da su torbe na vašim sedlima bile prazne,
osim nekoliko zlatnika iz Nove Španjolske.”
Na svojem naslonjaču pokraj vatre, Cedric Owen odmahne glavom: “Priznajem da je to kocka.
No ako misli da je ostalo još nešto, možda će istražiti kako smo došli iz Sluisa, što se ne bi
svidjelo jednom nizozemskom krijumčaru koji plovi pod zastavom Portugala. Janu de Grootu
dugujem već dovoljno, a kamoli da mu još navučem Walsinghamove goniče za vrat.”
Owen je govorio tihim glasom. Zavoj na čelu sprječavao je da mu ispadne mozak, ali u tri dana
otkad je zadobio tu tešku ozljedu otkrio je da mu bolovi u glavi postaju neizdrživi ako govori
glasno.
“Maska će Walsinghamu kupiti mnogo informacija. Nadam se da će preostalu energiju uložiti u
trošenje prihoda koje donosi maska, a ne u daljnji lov na prihod. Kako je njegovo zdravlje? Čuo
sam da nije dobro.”
Tythe slegne ramenima. “On umire, ali svi umiremo. Jedina utjeha za one koji pate pod
njegovom skrbi jest što sir Francis živi u stalnim bolovima od bubrežnog kamenca, a vjera mu ne
dopušta da brzo i bezbolno skonča život svojom rukom. Oni koji to žele, mogu to smatrati
Božjom kaznom za njegovo zlo.”
Tythe je bio slabašan. Još je živio u strahu da će se istina o masakru na Božić razotkriti.
U kaotičnim zbivanjima nakon bitke izvan koledža, Tythe je vjerovao da je Owen mrtav.
Fernandez de Aguilar, čije su rane srećom bile samo površne, bio je uvjeren u suprotno, ali nije
dopustio da briga za prijatelja nadjača obveze koje je morao obaviti u tom trenutku. On je svojom
batinom uništio lice drugog Maplethorpeova pobočnika, a zatim dodao oružje Barnabasu Tytheu,
naloživši mu da posljednja tri udarca zada sam, kako bi na rukama i hlačama imao malo krvi -
“zbog vjerodostojnosti”, kako je rekao Španjolac.
De Aguilar je zatim tako posložio tijela da je svakomu tko se razumije u borbu bilo jasno kako je
Owen, majstorski mačevalac, ubio Maplethorpea i jednog njegova pobočnika prije nego što je
njegov mač puknuo pod udarcem batine, kako je nakon toga izdajnik dograbio drugu batinu s tla
kojom je pobijedio posljednjeg Maplethorpeova čovjeka, prije nego što je Barnabas Tythe, junak
dana, izvadio svoj nož i napokon ga ubio.
Imali su sreće što je treći čovjek pomalo podsjećao na Owena, a nekoliko udaraca batinom
smanjilo je mogućnost podrobnijeg proučavanja. Brzo su ga odjenuli u Owenov ogrtač i čizme.
Sve jači snijeg prekrio je poprište bitke, skrivajući sve nedosljednosti su mogle nauditi njihovoj
priči.
Nakon toga je de Aguilar odnio Owena na sigurno, dok je Barnabas Tythe prenio svojim
kolegama profesorima dvije dobre vijesti: da su se napokon oslobodili Maplethorpea, i da je
ubijen Cedric Owen, neprijatelj Walsinghama, a time i države.
Tijekom većeg dijela Božića, dok je Barnabas Tythe utvrđivao autoritet na koledžu koji je volio,
Fernandez de Aguilar odložio u stranu svoju odjeću fićfirića i zlato sa svojeg uha i omotao se
zavojem, a zatim počeo njegovati Owena u nesvijesti.
Za čovjeka sa samo jednom rukom i bez spomena vrijedne medicinske obuke, slomljena rebra i
lubanju povezao je toliko spretno da mu je pozavidio i sam Tythe kad se napokon vratio. Otresao
je snijeg s čizama, opisao je kako je jednoglasno izabran za rektora kako je uspješno predstavio
Maplethorpeova razbijača kao Cedrica Owena.
U svemu tome imali su sreće - Božićne proslave bile u tijeku, zbor se spremao u kapelici
Bedeova koledža, a ljudi vijeća koledža imali su pametnija posla nego da stoje u mrtvačnici i
istražuju tijela na Božić.
Maplethorpea su pogledali, prekrivajući lica zbog smrada sličnom onomu u klaonici. Bila je to
dužnost prema mrtvacu, i želja detaljno opišu preciznost uboda mačem u prsa koji ga je ubio,
uboda koji je ubio slugu nakon njega. Više od toga nisu namjeravali učiniti - druga tijela ležala su
dublje u tami, gdje je svjetlost s obiju strana vrata jedva dopirala.
Mogli su vidjeti izudarano lice mačevaoca Cedrica Owena, i diviti se bogatom tkanju njegova
ogrtača, ali nitko od njih nije htio prljati čizme pomnije proučavajući izdajnika ni čovjeka kojeg
je nasmrt izudarao. Kad je sam Tythe, jedini nazočni liječnik, natuknuo da postoji rizik od zaraze
od zadaha mrtvaca, svi su bili više nego zahvalni na njegovoj ponudi da organizira pokop.
Nisu se više bavili pitanjem preostalog Maplethorpeova pomoćnika koji je, čini se, nestao, budući
da su pronađena samo dva tijela, osim Cedrica Owena i samog Maplethorpea. Pojavile su se
glasine da se nedugo prije svoje smrti Maplethorpe povjerio zamjeniku rektora kako je bijednik
osumnjičen za nestanak nekakve srebrnine, i brzo je prihvaćena priča da je iskoristio priliku i
pobjegao sa svojim ukradenim blagom. Kako bi se očuvao ugled koledža, nije pokrenuta hajka.
Što se tiče Owenova suučesnika, Tythe se pobrinuo da njegovi osobni sluge pročešljaju Cam.
Kad su se vratili s tijelom - to nije bio tako neobičan ishod, zapravo Tythe je računao na to -
identificirao ga je kao Španjolca koji je pratio Owena. Rektorov mač nisu mogli pronaći, ali to
nije bilo pretjerano važno.
Dvanaest članova vijeća kolektivno je odahnulo kad je ta ružna priča zaključena. Složili su se da
sagrade memorijal u sjećanje na “voljenog i nezamjenjivog” rektora, i jednoglasno proglasili
krvlju okupanog junaka Barnabasa Tythea novim rektorom.
To što nije imao pobočnike i što se nije zauzimao za ekstremno trijezan koledž nisu im bile prve
na pameti pri njegovu izboru, ali obje su umnogome pridonijele tomu. Podigli su čaše
nazdravljajući njegovu novom položaju, dali su mu profesuru koju je trebao dobiti davno prije, i
otišli kući kroz snijeg koji je još uvijek padao na vrijeme da na božično jutro povedu svoje
obitelji na misu zahvalnicu u kapelu Bedeova koledža. Svećenik, kojeg su rano digli iz kreveta,
uspio je sastaviti nekoliko dirljivih riječi o dragim pokojnicima, koje će mu poslužiti i na
pogrebu.

“Što ćemo sada učiniti?” upita novi rektor Bedea svoje goste.
“Čekat ćemo”, reče Owen. “Jest ćemo, šutjet ćemo dok ljudi prolaze na ulici ispod tvojeg prozora
i iz dna duše se nadati da ćemo obojica biti u stanju jahati kad snijeg prestane padati. Koliko
guske je još ostalo?”
Tythe načini grimasu. “Dovoljno za tri dobra obroka, a tu je i bistra juha za tvog prijatelja.
Njezino veličanstvo može nam narediti da jedemo guske u čast poraza armade, ali nije ona ta koja
se mora šopati guskama četiri večeri nakon prvog obroka, sve dok ne poželi smrt/zaborav svakoj
guski i gusanu u kršćanskom svijetu.”
“Možda i mora, možda nam je zato i zapovjedila da ih jedemo na Božić - tako da u zemlji više ne
bude gusaka i da ih ona više ne mora nikada jesti. Jesi li znao da ih uvoze iz Nizozemske, tako da
odani podanici njezina veličanstva ne bi gladovali zbog nedostatka gusaka?”
“Ništa me ne bi iznenadilo”, reče Tythe kiselo.
Primijetio je da mu nije odgovorio na pitanje i da mu se to događa često u razgovoru s Owenom.
“A da ne trošimo vrijeme raspravljanju o peradi. Kako bismo ga mogli utrošiti? Ja, primjerice,
kao novi rektor Bedea moram početi pisati, a zbog čega bih mogao biti obješen ako napišem
istinu i to bude otkriveno. Što ćeš ti učiniti kad snijeg prestane padati?”
“Ne znam.”
Cedricu Owenu bilo je teško to priznati. Nagnuo se unatrag, položio prste na koljeno i usmjerio
pozornost na treperave ledene sjene ognjišta gdje je sjedio njegov plavi srco-kamen.
“U ovom životu imam neke zadatke koje moram obaviti, od kojih je prvi bio da odem u Novi
svijet, otkrijem tajne kamena i zabilježim ih tako da ih samo osoba stvarno povezana s kamenom
može otkriti. Zahvaljujući čarolijama ljudi-jaguara, Femandez i ja učinili smo upravo to. U
Harwichu smo sakrili niz svezaka koje će povezati prošlost s budućnošću, a ubrzo moramo
pronaći sigurno tajno skrovište za njih.”
“Mislim...”, započne Tythe.
“Ne ovdje, prijatelju moj. Nećemo toliko zlorabiti tvoju gostoljubivost.” Owen stisne šaku,
otklanjajući tu mogućnost. “S time ćetno se pozabaviti naknadno, ali prije svega, što je mnogo
teže, moramo preživjeti dovoljno dugo da pronađemo jedno vrlo staro mjesto, koje je bilo sveto
našim precima mnogo prije Krista. Na svoju sramotu i veliki jad, ne znam gdje tražiti. Nadao sam
se da će me kamen usmjeravati, ali nije to učinio. Bez njegove pomoći, mi smo poput broda bez
kormila u oluji.”
“Kako ćete prepoznati ono što tražite?”
“Sanjao sam to mjesto, prvi put prije trideset godina, ali zapamtio sam san.” Pramen kose padne
preko Owenovih očiju kad je krenuo ustati. “To je divlje mjesto, na šumovitoj ravnici, s krugom
uspravnih stijena i vjetrom koji urla oko njih. U snovima vidim kako se crne siluete drveća bez
listova povijaju na oluji, munje paraju nebom, ali to bi moglo biti na stotinu mjesta od najjužnije
obale Cornwalla do dalekog sjevera Northumberlanda. Ne možemo pretražiti sva ta mjesta.”
Tythe pritisne usnice prstima. Jedno sjećanje plesalo mu je malo izvan dohvata, nematerijalno
poput magle, neuhvatljivo poput ljetne pastrve. Pokušavao je vidjeti njegov oblik i sadržaj, kad je
postao svjestan plavog kamena koji je stajao na njegovu ognjištu i obasjavao prostoriju. Između
dvaju udaha tekstura tekućeg plavetnila promijenila se - njihove granice proširile su se prema
njemu.
Barnabas Tythe promatrao je tu alkemiju i osjetio kako mu se dlake podižu na podlakticama.
Vidio je kako Cedric Owen nesigurno okreće glavu, kao što bi činio lovački pas koji začuje
udaljeni odjek zviždaljke svojega gospodara. Tada je vidio kako se cijelo Owenovo tijelo trza u
naslonjaču kao da je opet začuo zviždaljku, tako blizu da ga je zaglušila.
Tytheu se učini da je nešto čuo - tihu melodiju koja je svirala na rubu njegovih maštarija, a nisu
je proizveli niti jedno glazbalo ili glas koje je ikada čuo.
“Barnabas? Što si to zaboravio?” upita Owen.
“Ne znam”, reče Tythe. “Postoji nešto... netko... ali ne sjećam se tko ili...”
Činilo mu se da se plava lubanja okrenula tako da su njene vatrom obasjane oči bile usredotočene
izravno na njegove. Pod tim nestvarnim pogledom njegove misli raspršile su se poput oblaka
prije oluje, a za njima je ostalo čisto, plavo nebo tamo gdje je prije bila paučina i nered. Pjesma
lubanje postala je zaziv. Jedne su se vratnice otvorile i neuhvatljivo sjećanje kročilo je prema
njemu, oštro i jasno.
U pjesmom ispunjenoj tišini on reče: “Imam rođaka, nedavno obudovjelog, koji živi na farmi
pokraj Oxforda. Nismo se vidjeli još od smrti kraljice Mary, ali dopisujemo se dvaput na godinu
u vezi s obiteljskim pitanjima. Povezan sam s njim s majčine strane, ali prije nego što je pokojni
kralj uništio samostane, otac mojeg rođaka ostao je s godišnjom plaćom od jednog zlatnika.
Zadržao ga je Richard Whiting, nadstojnik Glastonburyja, neka mu Bog prosti spaljenu i
slomljenu dušu, da održava drevne prolaze i svete staze predaka koje prolaze kroz župu i pokraj
drugih crkava i samostana. Katolička crkva znala je više o tim stvarima nego što protestanti žele
znati, a otac mojeg rođaka bio je jedan od ljudi koji su najbolje razumjeli stare običaje.”
Owenove oči bile su velike poput očiju sove, gutajući Tytheovo lice. “Bi li nam otac tvojeg
rođaka htio pomoći?”
“Ako je još živ. U lipnju bi trebao navršiti devedeset tri godine, pa je moguće da je umro. Ako je
još živ, nema čovjeka koji zna više od njega o krugovima od uspravnih stijena i zmajskim
prolazima Engleske.”
Tythe naglo ustane. Jednim se udarcem riješio pjesme lubanje i tereta svojih gostiju.
“Ako želite otputovati tamo, dat ću vam pismo preporuke za svojeg rođaka koje bi vam trebalo
otvoriti vrata. Možete krenuti čim snijeg prestane padati, po mogućnosti noćas. Ako ti i de
Aguilar možete jahati dovoljno dobro da se krećete brzo, stići ćete do Oxforda i prije nego što
moje pismo Walsinghamu stigne do Londona”, reče Tythe veselo.
28.

Farma u Lower Hayworthu, Oxfordshire, 30. prosinca 1588.

Engleska je bila prekrivena otopljenim snijegom. Voda s drveća padala je postojano na sive
bljuzgave staze. Konji su posrtali i posklizavali se na površinama skrivenog leda. Čak i u podne
bilo je mrak kao u sumrak. Noćno putovanje pokazalo se nemoguće opasnim. Owen se oslanjao
na to da nitko nije krenuo na tako dalek put bez nekog iznimno važnog razloga.
Došli su do farme u predvečerje, dok se polako počela spuštati noć. Bila je ondje novosagrađena
kuća koja je izgledala prosperitetno, načinjena od kvalitetne drvene građe, kamena i slame po
najnovijoj modi. Iza njih, krajolik je bio prekriven sivom maglom. U obližnjoj psetarnici par
krvosljednika muzikalno je zavijao. Jedan mastif režao je i škljocao zubima, ali ne na njih.
Staza od ravnog kamena ispred njih vodila je do vratnica pa sve do vrata od hrastovine koja su
izgledala dovoljno čvrsto da odbiju cijelu vojsku. Dim se u tamnim trakama dizao s dimnjaka, a
miris pečenog mesa ispunjavao je vlažan zrak.
Cedric Owen sjahao je, doduše uz malo poteškoća. Bio je mokar do kože i drhtao je. De Aguilar
je sjedio na svojem konju plavih usnica. Čvrsto se ogrnuo, koliko da sakrije činjenicu da ima
samo jednu ruku, toliko i da bi se bolje zagrijao. U ruci je držao čvrstu, neukrašenu oštricu
Roberta Maplethorpea.
“Pokucaj”, reče on. “Nemamo što izgubiti. Ako nas Tytheov rođak odbije te budemo još jednu
noć morali prespavati na otvorenom, obojica ćemo umrijeti.” On se slabašno nasmiješi. “Toplina
pakla bila bi nam blagoslov nakon ovoga. Pretpostavljaš li da postoji hladni pakao rezerviran za
one koji umru zimi?”
“Nismo došli tako daleko da bismo umrli”, reče Owen, pokušavajući vjerovati u to. Podigao je
dršku svojeg bodeža i pokucao o svježe drvo na vratima kuće rođaka Barnabasa Tythea.
Bilo mu je prehladno da bi se kretao brzo, a bio je previše zaslijepljen mokrom kosom koja mu je
padala preko lica da bi na vrijeme ugledao batinu koja mu se spustila na glavu. Čuo je kako de
Aguilar promuklo viče na španjolskom i topot konja na mokroj stazi. Pokušao je reagirati
prikladno, no mozak mu se pretvorio u vodu, a koljena su ga izdala.
Nije bio dovoljno budan da bi bio svjestan vitkih ruku koje su ga uhvatile pri padu, niti
šokiranog, delikatno oblikovanog lica koje je zurilo u njegovo.

Prvi Owenov osjećaj nakon što se probudio bio je toplina u stopalima, neizrecivi luksuz suhoće i
toplina koja ga je peckala, nakon što je protekla tri dana jahao vjerujući da više nikada neće
osjetiti ništa doli hladnoću i vlagu.
Ležao je neko vrijeme, obrativši pozornost na donje dijelove tijela u pokušaju da izbjegne strašnu
glavobolju, kao i jačanje i slabljenje svijesti.
U jednom od lucidnijih trenutaka učinilo mu se da čuje tečni španjolski kojim su razgovarala dva
glasa što je, naravno, bilo nemoguće. No čuo je to opet kad je sljedeći put izronio iz nesvijesti. S
naporom je organizirao svoje misli i povezao se sa sva četiri uda, i napokon, sa žaljenjem, i s
rebrima, a zatim i glavom. Podigao se u polusjedeći položaj i otvorio oči.
“Ah. Senor Owen se probudio. I ne prijevremeno.”
To nije rekao Fernandez de Aguilar - trideset godina druženja utkalo je taj glas u njegovu dušu
tako da ga je poznavao bolje od svojega glasa. Unatoč protestima vlastitoga tijela, Owen otvori
oči i natjera se da okrene glavu prema izvoru govora.
Nalazio se u prostranoj, udobnoj kuhinji kuće na farmi. Pod je bio prekriven kamenjem, a u
golemom kamenom kaminu gorjelo je nešto što je izgledalo kao cijelo hrastovo stablo narezano
na cjepanice. Prostorija je bila ispunjena toplinom. Za novim, dugim stolom od hrastovine sjedio
je Fernandez de Aguilar. Činilo se da su njegovi bolovi od rane na nozi puno manji. Pokraj njega
je sjedila prilika zaogrnuta u crno. Imam rođaka, nedavno obudovjelog...
Ona ustane, pa priđe Owenu, koji je ležao na krevetu ispred vatre.
“Žao mi je, gospodine. Živim sama sa svojim ocem udovcem, a Engleska po ovom vremenu nije
mjesto kojim putuju pošteni ljudi. Zamijenila sam vas za razbojnike koji su došli po ono malo
srebrnjaka što smo uštedjeli. Da vaš prijatelj nije viknuo na španjolskom, nanijela bih vam težu
ozljedu. Njegovoj iscrpljenosti možete zahvaliti što ste živi i zdravi - da nije bio umoran i da ga
groznica nije dovela gotovo do ludila, viknuo bi na engleskom, a bojim se da bi to bio vaš kraj.”
Owen je zurio ispred sebe, s osjećajem vrtoglavice, pokušavajući razabrati što se događa u svijetu
okrenutom naglavce. Lice na koje se pokušavao usredotočiti s tolikim naporom bilo je mudro i
iskusno, širokog čela i obraza koji se sužavao u ovalnu, čvrstu bradu iznad vitkog vrata. Oči su
bile čelično sive, nalik na mačje, istodobno zadirkujuće i divlje. Usnice su bile savršene i
uokvirene duboko urezanim borama smijeha koje su vlasnicu stavljale s pogrešne strane
četrdesete godine, ali na vedar način.
Sve to zajedno odavalo je energično, inteligentno lice, uokvireno kosom iste boje, kovrčavosti i
ne posve sijede nijanse kao što je bila kosa Barnabasa Tythea. Sad je nepobitno u govornici
prepoznao Tytheovu rođakinju, dijete sestre njegove majke, čiji je otac bio geomancer
nadstojnika Glastonburyja prije reformacije.
Sve to nije mu objasnilo zašto mu Tythe nije spomenuo da je njegov rođak žena, i to izvanredno
lijepa, niti zašto je Fernandez de Aguilar, koji je cijeli život proveo sretno odbacujući
zadovoljstva druženja sa suprotnim spolom, iznenada - iako iz savršeno jasnog razloga - bio
opčinjen njome.
Možda se to i nije dogodilo tako iznenada. “Koliko sam dugo spavao?” upita Owen.
“Ne dugo”, odgovori mu de Aguilar. “Sada je večer istoga dana kad smo stigli ovamo. Martha je
razgovarala sa svojim ocem. On zna da bježimo od Walsinghamovih progonitelja i da je rizično
što smo ovdje. Inzistirao je na tome da ostanemo, i zatražio je da vidi plavi kamen. Čekali smo da
se ti probudiš kako bi mu ga pokazao.”
Martha... mi... Najveća promjena nije nastupila u de Aguilarovim riječima, iako je i to bila velika
promjena, nego u teksturi njegova glasa, koji je postao mekan i bogat i tečan, poput začinjenog
vina koje se ispija u ljetnu večer na obali mora.
Nije ga to trebalo toliko zaboljeti. Uostalom, bilo je tu trideset godina s Najakmul, i nije se
jednom dogodilo da se njezina važnost ispriječi između njega i Španjolca čiji je život spasio.
Ipak...
“Mogu li znati s kim razgovaram?” Owen prebrzo ustane i sklopi oči zbog bolova u glavi.
S njegove desne strane zavlada zamjetna stanka. Zamišljao je da je žena u tišini postavila pitanje
de Aguilaru svojim čelično sivim očima i da joj je ovaj odgovorio kimanjem glave.
Glas koji je pleo tako svileni španjolski reče: “Moje isprike, gospodine. Ja sam Martha Huntley,
kći Edwarda Wainwrighta koji sjedi pokraj vatre, i supruga sir Williama Huntleyja, koji je ljetos
poginuo na brodu braneći Englesku od neprijatelja.”
Owen otvori oči. Žena je stajala izvan dohvata njegove ruke i promatrala ga. Poželio je da je
manje ranjiv. “A vi govorite španjolski kao da ste ondje rođeni. Je li vas to otuđilo od susjeda kad
je zaprijetila armada?”
Bila je vrlo slična Najakmul - oči su joj zasjale novim plamenom. “Moji susjedi znaju da ja nisam
izdajnica, da sam u potpunosti odana kraljici i državi. Moja obitelj pobjegla je u Španjolsku u
mojoj mladosti, kad je kraljica Elizabeta zasjela na prijestol. Bila sam mlada, moja majka nije
bila dobra zdravlja, i bojali su se da će spaljivanja opet započeti, samo da će ovoga puta gorjeti
katolici, a ne protestanti.”
“Vratili ste se zato što niste bili u pravu?”
Ona okrene ruke prema van na način koji je mogla naučiti od de Aguilara, ali vjerojatno je
poznavala od djetinjstva. “Bili smo Englezi u Španjolskoj, što nije bezopasna stvar. Ondje bismo
zaista bili izdajnici, barem u našim srcima. Kraljica je svojim djelima pokazala da je ozbiljna u
svojoj namjeri da ne stvara prozore u ljudska srca. Mojem ocu nedostajala je zemlja u kojoj je
odrastao, a moja majka željela je ovdje umrijeti. Ta joj se želja ispunila.”
“Žao mi je”, reče Owen. “Izgubili ste dvije bliske osobe - supruga i majku.”
Njezin otvoreni pogled priznavao je njegovu ljubaznost, ali je negirao potrebu za njom. “Moja
majka umrla je prije mnogo godina. Sada me više zabrinjava to što se i moj otac brzo bliži
svojem posljednjem susretu s Tvorcem. Drži se života samo zato što me ne želi ostaviti kao
usamljenu ženu, prisiljenu na udaju kako bih sačuvala ugled i dom.”
Owen pogleda de Aguilara, pa opet nju. On je nespretno upita. “Bojite li se njegove skore smrti?”
Ona porumeni, ali nije spustila pogled. “Da, ali ne zbog onoga na što vi mislite. On se drži života
iz još jednog razloga: sanja određeni kamen koji mora vidjeti prije smrti, od plavog safira,
načinjen n obliku ljudske glave bez mesa.”
Owen joj nije odmah odgovorio. Pričekao je da mu se kamen obrati - ali čekao je uzalud, jer
kamen je neobjašnjivo šutio. Od trenutka kad su napustili Cambridge - zapravo, otkad su
napustili Novu Španjolsku - vodio je Owena i de Aguilara do ovog mjesta. U svakom trenutku
njihova putovanja njegova pjesma bila je stalno prisutna, snažnija kad bi krenuli pravim putem na
nekom raskrižju, a slabija kada to ne bi učinili. Kad je ubijen Maplethorpe, zapjevao je od
zahvalnosti, a iskazao se i povezujući se s Barnabasom Tytheom, navevši ga da ih pošalje ovamo.
To što je sada šutio činilo je svijet siromašnijim mjestom.
Riskirajući prodorne bolove u glavi, Owen se okrene kako bi pretražio sobu.
De Aguilar je sjedio s njegove lijeve strane. “Cedric, tvoje su torbe ovdje”, reče.
Više od trideset godina Fernandez de Aguilar pogađao je što Owen želi prije nego što je ovaj to
izrekao. I opet je bio uz njega, držeći torbe sa sedla protkane smeđom baršunastom bojom hrasta i
zlatnom. Njegovo dugo, vitko lice više nije bilo plavo od hladnoće i bola nego oprezno i životno -
bore urezane suncem Nove Španjolske bile su obasjane osmijehom i novom nadom, dok su mu iz
očiju zračile složene nijeme poruke isprike i nesigurnosti i uvjeravanja. Htio je da Owen zna da
se ništa nije promijenilo, da udovica Martha Huntley neće stati između njih, ali da se sunce
uzdiglo u njegovu životu na novi način i da je on žudio za slobodom da uživa u njemu.
Strpljivo, kao da se obraća djetetu, Owen reče: “Fernandez, ti si Španjolac. Engleska je u ratu sa
Španjolskom. Prvi put kad prozboriš kao pravi ti, mrtav si.”
Španjolac se nasmiješi. “Ali ja već jesam mrtav - moje tijelo pronađeno je i spaljeno. Ako ti i ja
želimo biti sigurni od Walsinghamovih progonitelja, Fernandez de Aguilar više ne smije
postojati. Ako mogu posvijetliti kosu i pronaći novi, domoljubniji razlog zbog kojeg sam izgubio
ruku, mogao bih biti drugi čovjek i nitko ne bi mogao dokazati da to nisam.”
“Ostavio bi za sobom sve što si bio?”
“Učinio bih to - ne - moram to učiniti. Ali ne još. Ja sam još uvijek čovjek čiji si život spasio. Još
sam povezan s tobom i ispunit ću svoju dužnost.”
Neugodan grč javi se u Owenovoj utrobi. “Mislio sam da je to više od dužnosti.”
“I jest.” De Aguilar položi jedinu ruku na njegovo rame. Crne španjolske oči uzvrate mu pogled.
“Zaista, i jest. Volim te više nego što sam volio ijednog čovjeka. Ali želim imati sinove koji će
živjeti nakon mene. I ne samo to...”
U trideset godina de Aguilar nikada nije ostao bez riječi. Novost tog iskustva olakšala je trenutak,
dok je preostali dio njega govorio o novopronađenom miru koji nije bilo moguće opisati riječima.
“Onda položimo plavi srco-kamen u svjetlost vatre i možda ćemo otkriti zašto je zašutio”, reče
Owen nježnijim glasom.
Kamen je spavao, ili se Owenu tako činilo. Bio mu je težak i mlitav u rukama dok ga je vadio iz
torbe, poput mačke koja je zadrijemala pokraj ognjišta i neodlučno korača.
Kad je otkrio da se ne budi, povjerovao je da je iscrpljen. Smatrao je da je kamen besmrtan, imun
na ljudske boleštine, ali dok ga je držao pokraj goleme vatre od hrastovih cjepanica u kući Marthe
Huntley i razgovarao s njim mislima, kao što je činio proteklih desetljeća, otkrio je tupost pravog
umora, iscrpljen, bunovan povratak u svijet ljudi. Pjesma je sada bila tek tanka nit zvuka istkana
iz eona prostora u kojima je pronašao utočište.
Nikada se nije smatrao gospodarom kamena koji ga može prizvati protiv njegove volje. Ležao je
pasivno među njegovim rukama, tako da je svjetlost vatre jedva curila kroza nj, a boja koja je
izlazila bila je više jantarna nego plava.
“Žao mi je”, reče Owen niti koja mu je prolazila kroz glavu. “Postoji netko tko te želi upoznati.
Moram narušiti tvoj počinak.”
“Hvala ti.” Izgovorene riječi došle su u odgovor mislima koje je on izgovorio u sebi. Owen se
prebrzo okrene, pa uspori zbog bola u glavi.
Vatra je sakrila Edwarda Wainwrighta. Sjedio je tako blizu plamenu da se činilo da će ga
progutati i prije nego što završi s cjepanicama. Sjedio je u svojem naslonjaču, prekriven vješto
istkanim pokrivačima, živi kostur koji se jedva držao za život. Ispod kože tanke poput papira
vidjele su se plave, čvornate vene. Tetive su mu se isticale toliko da bi Barnabas Tythe mogao
održati sat iz anatomije na njegovu jedva živom tijelu, bez potrebe za seciranjem. Oči su mu bile
prekrivene mrenom i natečene od konjuktivitisa, tako da mu se gnoj osušio na donjem kapku.
Njegova kći nije smatrala da ga treba obrisati, ili je odlučila da mu ne smeta, jer nije mu štetio,
pomisli Owen, a na taj način ostavljala mu je malo dostojanstva.
Bio je snažniji nego što je izgledao. On posegne da dohvati Owenovo zapešće. Prsti nalik na
kandže bili su snažni poput zmije koja se omata oko plijena da bi ga zdrobila. “Imam li vaše
dopuštenje da pogledam dragulj?”
“Naravno.” Kamen se nije tomu usprotivio, nije ga upozorio. Owen ga položi na koščato koljeno
duboko u naborima žutog pokrivača. “Možete ga držati ako želite.”
Zavlada kratka stanka u kojoj je starac jednostavno gledao. Lice mu je bilo slika i prilika
strahopoštovanja, poput lica djeteta koje je dobilo želju svojeg srca nakon dugih godina
razočaranja.
Lubanja je bila okrenuta prema njemu. Prazne očne šupljine bile su okrenute prema dubini
njegova pogleda. Mirovala je, sneno udišući svjetlost vatre i još je snenije odašiljući iz sebe.
Polako, u čudy, ruke Edwarda Wainwrighta sklopile su se oko glatkih, savršenih sljepoočnica.
U trenutku kad su se susreli, kamen je zaplakao, ili se Owenu tako učinilo; u tišini svjetlosti vatre
osjetio je kako se topi na način koji nikada nije osjetio od njega.
Starac je vidljivo plakao. Rijetke suze stvarale su staze živog zlata niz njegove obraze, kao da je
sve tekućine svojeg života čuvao za ovo.
Ipak, oči su mu bile suhe kad ih je napokon opet podigao prema Owenu. “Postoji mjesto u ovoj
zemlji koje je stvoreno da čuva ovaj kamen, i on mora biti ondje u Posljednjem trenutku. Znate li
gdje je to?”
Owen osjeti kako mu srce zastaje pa nastavlja nepravilno kucati. “Sanjao sam o tome mjestu
svaku noć proteklih trideset godina, ali nikada nisam bio ondje i ne znam gdje je. Poslali su me u
Englesku da ga pronađem.”
“Onda moja posljednja godina nije utrošena uzalud.” Toplina obasja Wainwrightovo lice,
ublažavajući teret godina. “Čekao sam radost svoje kćeri i vaš dolazak, a danas se ispunilo i
jedno i drugo. Ipak, naša misija nije tako jednostavna, jer nama koji koračamo starim, ravnim
stazama nikada ne kažu koje je od pet mjesta koja čuvamo ono najvažnije. Možete li mi nacrtati
mjesto iz svojeg sna?”
Poput plimnog vala, krv je strujala prebrzo u Owenovim venama. “Ako mi date papir i olovku,
mogu pokušati.”
Na očev nalog, Martha uzme svijeću, pođe na kat i vrati se s gusjim perom, crnom tintom i
dobrim, glatkim papirom koji je savršeno zadržavao tintu.
“Koristim se time za izradu karti zvijezda”, reče Edward Wainwright. “Ako doživim jutro, dat
ćete mi vrijeme i mjesto svojeg rođenja pa ću napraviti i vašu.”
Owen mu pristojno zahvali. Nije rekao da zna izraditi vlasti kartu i da je to činio mnogo puta.
Sjedio je pokraj vatre s okrenutim drvenim poslužavnikom na koljenu, koji mu je služio kao
podloga. Pod rasplesanim narančastim svjetlom, napola sklopljenih očiju, nacrtao je mjesto koje
je prvi put vidio u dimom uzrokovanim snovima u prašumi prije tri desetljeća.
Dok je crtao, govorio je. “Mjesto je okruženo maglom. Kad sam prvi put došao tamo, mogao sam
vidjeti siluete bukava duž jedne strane. No mjesec pada na prizor, tjedan dana do punog mjeseca,
tako da su sjene uspravnih stijena oštre.”
“Dakle, ondje su stijene? Možete li mi ih opisati?”
“Ne mogu biti siguran.” Crtajući, Owen je otkrio da postoje rupe u kojima san nije bio posve
jasan. Na papiru su već bili nejasni obrisi bukava, i početni oblici kruga stijena koji je nosio
vlastitu čaroliju i bez njega, ali nije bilo detalja koje je tražio Edward Wainwright.
Owen nakrivi podlogu da bi je bolje osvijetlio. “Dok se približavam, dolazim do reda od četiriju
uspravnih stijena. Svaka od njih viša je od čovjeka, a podnožja su im dvostruko šira i sužavaju se
prema vrhu. Okružuju dugačak, niski brežuljak oblikovan poput zdjele, okružen nižim, okruglim
stijenama. Sam brežuljak tvore stijene prekrivene zemljom i tratinom, koje u sredini kriju tunel.
Iznad ulaza su poprečno položene stijene, poravnane na rubovima i krajevima tako da odgovaraju
jedne drugima, poput drvenih vratnih okvira.” On se počeše perom po bradi. “Na svoju sramotu,
ne mogu prebrojiti stijene u krugu. Pokušavam, ali broj je svaki puta drukčiji.”
Sa suprotne strane ognjišta Edward Wainwright reče: “U tome nema sramote. Nitko nikada nije
izbrojio stijene u starim krugovima - one nisu izrađene za oči poput naših. Ulazite li u tu grobnicu
u svojem snu?”
Owen podigne glavu. “Dakle, to je grobnica? Tako mi se i činilo. U srcu tunela nalazile su se
kosti ljudi i konja. U svakom snu ulazim u tunel. Posve je mračan, ali ipak vidim kao da je dan.
San i plavi kamen tako su mi promijenili vid.”
Započeo je novi crtež. Taj je prikazivao unutrašnjost grobnice. “Grobnica je dugačka i uska. Ima
samo dva kratka odvojka s obiju strana, odmah kod ulaza, pa kad bi je netko pogledao odozgor,
izgledala bi pomalo poput križa s kratkim krakovima. Niša izrađena za srco-kamen nalazi se na
suprotnoj strani, u zidu. Nikada je nisam jasno vidio, ali vjerujem da je točno onoliko velika i
duboka da srco-kamen može izaći na površinu zemlje, okružen stijenom grobnice.”
Završio je s crtanjem grobnice izvana i iznutra, i označio nišu strelicom i kratkom frazom.
Okrenuvši podlogu, pokazao je skicu Edwardu Wainwrightu. “Ne želim ni na koji način
ubrzavati vašu smrt, ali ako vam ovo pomaže da ispunite život, bit će to dobro.”
“I jest dobro.” Wainwrightove oči zažarile su se novim životom. Pogledao je iza Owena prema
Marthi Huntley. “Ovo je razlog zbog kojeg smo ti i ja živjeli. Sada je vrijeme za otkrivanje.”
Bez riječi, Martha se udalji od Španjolca i ponese svijeću do velikog ognjišta u kojem su
cjepanice debele poput ljudskoga bedra stvarale žestoku vrućinu.
Razmicanje takve vatre zahtijevalo je vještinu kakva nastaje praksom. Kad je odgurala cjepanice
u stranu, Martha stegne suknju oko gležnjeva, klekne sa stražnje strane ognjišta i izvede pravo
malo čudo gurajući ruku kroz debeli kamen ognjišta u šupljinu koja se nalazila iza. Owen približi
svoju svijeću, i pri njezinoj svjetlosti otkrije da se ne radi toliko o čudu, koliko o triku - jedan
kamen usred ognjišta bio je balansiran na središnjem klinu tako da se, kad bi ga gurnula, jedna
strana okrenula prema unutra a druga prema van, stvarajući rupu dovoljno široku da kroz nju
prođe ljudska ruka.
Iz tako skrivene šupljine Martha izvadi svežanj svitaka od kože, namotanih i vezanih spletenom
konjskom dlakom. Nosila ih je kao da su kosti noge odavno umrlog sveca koje bi se mogle
smrviti u prašinu u bilo kojem trenutku. Kleknula je i s poštovanjem ih položila na očevo koljeno.
Pregledavao ih je razdvajajući ih mekanim krajem pera, podigao jedan i pružio ga Owenu.
“Biste li mi učinili čast i otvorili ovo?”
“Je li to sigurno? Izgleda mi prestaro da bi njime rukovao netko poput mene.”
“I načinjen je za nekoga poput vas. Ako se pretvori u prah nakon što ga dotaknete, ipak je
poslužio svrsi. No, najbolje će biti da njim rukujete oprezno i sačuvate ga za one koji dolaze
nakon nas.”
Owen je zadržavao dah, a tek je kasnije shvatio da je to činio. Nesigurnim prstima odvezao je
pergament i razmotao ga. Bio je mekši nego što je očekivao i nije se rascijepio duž pukotina,
nego se odmotao u jednu plohu dugačku poput njegove podlaktice i široku poput njegove šake,
na kojoj je tankim, izblijedjelim ugljenom bio nacrtan krajolik.
Femandez de Aguilar, koji se nagnuo preko njegova ramena, shvatio je prvi.
“To je to mjesto... Cedric, to je tvoj san!”
I bio je, nacrtan ugljenom i obojen okerom, limunom i bakrenim oksidom, i prekriven vodom, ili
bjelanjkom, ili nečim sličnim od čega tinta jako izblijedi s vremenom.
Bilo je to mjesto koje je vidio. Još uvijek nije mogao prebrojiti stijene, jer kao da su se ljuljale pri
svjetlosti vatre kad god bi pogledao izravno u njih. U svakom slučaju, brežuljak mu je privukao
pogled jer nije bio prazan i tih kao kad ga je prvi put vidio. Bio je on središte okupljenog
mnoštva, a jedan čovjek držao je podignut štap kod ulaza. Okrenuo je pergament prema plamenu
i približio ga, a zatim ga opet spustio.
“Koliko je to staro?” Glas mu je bio suh poput prašine.
“Bilo je u mojoj obitelji više od stotinu naraštaja”, reče Edward Wainwright. “Mogao bih ih
nabrojiti, ali bojim se da će mi život skončati prije nego što završim. Jednoga dana, budete li
imali vremena i bude li vas zanimalo, Martha to može učiniti.”
“I u mojoj obitelji”, nadoveže se Owen, “možemo imenovati naraštaje onih koji su čuvali plavi
kamen. To je bilo prvo što sam naučio od svoje bake. Recitiranje imena trajalo bi više od pola
dana.”
“Naravno, jer vi ste čuvar i vaša je linija neprekinuta, kao i naša. Mi smo oni koji koračaju
stazama. Naš je zadatak čuvanje života na starim mjestima. Zašto onda postavljate pitanje o
starosti slike?”
Nekim malim čudom, Owen je pronašao dovoljno pljuvačke da progovori. “Činilo mi se da sam
prepoznao samoga sebe. Sada, kad pogledam pažljivije, vidim da je to samo čovjek srebrne kose.
Mogao bi to biti bilo tko iste visine i boje kose. Moje isprike.”
Stavio je slike jednu pokraj druge, svoju i onu stariju. “To je nepobitno jedno te isto mjesto, ali
čak ni ja ne znam gdje se nalazi u Engleskoj.”
Wainwright ga pogleda šokirano. “Naravno da ne znate! Kad biste znali, mogli biste to izgovoriti.
Jedino nas odvojenost kamena i znanja čuva u ovom svijetu, gdje se vatrom i mučenjem istina
izvlači iz nevoljkih umova.”
On uzme stariju sliku i smota je pažljivo. “A ipak, nema potrebe da to znate, jer još je mnogo
godina do trenutka kad će vaš kamen morati biti ondje položen kako bi tvorio srce zvijeri koja će
ustati iz zemlje. Kao što smo činili od vremena prije Kristova rođenja, mi koji koračamo starim
stazama čuvat ćemo to znanje na sigurnom, sve do vremena kad će ljudsko zlo zahtijevati da se
ono iznese u obranu Zemlje. Vaš je zadatak da sakrijete lubanju na vrlo skrovito mjesto koje će
spriječiti sve koji je žele uništiti da je pronađu, ali i omogućiti pronalaženje onima koji je moraju
donijeti ovamo.”
Oči Edwarda Wainwrighta bile su iste čelično sive boje kao i oči njegove kćeri. Služio se njima
kao što se mačevalac služi svojim mačem, da uhvati Owena i zadrži ga. “Znali ste da srco-kamen
mora biti skriven na mjestu udaljenom odavde?”
“Na mjestu bijele vode, da. Moja baka opisala mi je to mjesto, a jedan mudri Francuz govorio je
o njemu, davno, u ljetu moje mladosti, tako da shvatim zašto je ona to učinila.”
“Je li dostupno odavde? Možete li sada poći tamo?”
“Ako bude potrebno, premda put nije lagan ako moramo putovali u tajnosti. Mjesto se nalazi u
Yorkshireu, gdje sam odrastao, dobrih deset dana jahanja odavde.”
“Onda obojica možemo ispuniti svoje zadaće. Ja ću opet sakrili mapu, tako da je moja obitelj
može čuvati u tajnosti, a vi morate krenuti u York kako biste ispunili posljednji dio dogovora s
kamenom. Martha? Hoćeš li vratiti svitak na njegovo mjesto?”
Njegova kći učinila je kako je tražio od nje. Zatvorila je skrovište i vratila cjepanice na mjesto.
Toplina koju su stvarale nakon tog više nije bila tako snažna, ali je ipak bila posve dovoljna.
“Hvala ti.” Edward Wainwright ustane dok su mu udovi škripali. S vidljivim žaljenjem vrati
srco-kamen Owenu, naklonivši se duboko i njemu i Fernandezu de Aguilaru.
“Gospodo, bilo mi je neizrecivo zadovoljstvo vidjeti kamen i vas i posljednjim danima svojega
života i ne mogu vam dovoljno zahvaliti. Sudeći po svemu, trebao bih vas odmah poslati na put
da obavite svoj posljednji zadatak, ali ovo nije noć za putovanja i ne sumnjajte da će biti dovoljno
da krenete ujutro. U međuvremenu, možete zagrijati krevete, a imamo dovoljno hrane za četiri
osobe ako se niste zasitili pečenih gusaka?”
29.

Farma u Lower Hayworthu, Oxfordshire, 31. prosinca 1588.

Crkveno zvono odzvonilo je ponoć. Cedric Owen ležao je budan i zurio u taman strop. Plahte
njegovu krevetu bile su hladne, vlažne i uškrobljene, tako da nisu mogle omotati oko njega. Soba
je zaudarala po nekorištenju a gusta paučina prekrivala je kutove krovnih greda. Madrac je bio
izrađen od neravne konjske dlake. Rubovi su stršili i bockali mu kožu kroz košulju. No, i uza sve
to, bio je to luksuz u usporedbi s mjestima na kojima je spavao tijekom putovanja iz Cambridgea,
i bio je zahvalan na tome. Spustio je stopala kako bi uhvatio posljednju toplinu cigle za grijanje,
omotane njegovom vunenom čarapom, i osluškivao spor srčani ritam nove kuće, i disanje čovjeka
na krevetu pokraj svojega.
Obilježja tog daha poznavao je jednako dobro kao i obilježja svojega. U njegovu je društvu, iako
ne i u istom krevetu, spavao proteklih trideset godina.
“Fernandez, ako ne možeš zaspati, zašto ne pođeš k njoj? Ona je vjerojatno budna kao i ti”, reče
Owen.
Uslijedila je tišina, u kojoj se disanje dvaput promijenilo. Fernandez de Aguilar napokon
odgovori: “Ona je dama. Ne želim ukaljati njezin ugled.”
“A što ako Walsinghamovi ljudi dođu sutra i ubiju nas? Ne bi li radije njoj dopustio da izabere
što će učiniti sa svojim ugledom? Ako to oboje želite, mogli biste se vjenčati za nekoliko dana.”
“A ako ona to ne želi?”
“Onda ćeš dobiti odgovor. Pođi k njoj, čovječe. Nemaš što izgubiti.”
Krevet zaškripi u mraku. Čuo je povlačenje uškrobljenih plahti i zabacivanje pokrivača i tihe
zvukove de Aguilarova odijevanja, prekinute kratkom stankom.
“Ne moraš mijenjati prsnik”, doda Owen raspoloženo. “Ako te ne voli u smeđem baršunu, neće te
više voljeti ni u plavom. Ako ona osjeća isto što i ti, nećeš dugo nositi ni jedan ni drugi.”
“Htio sam odjenuti nešto manje blatno, ali u pravu si, nemam što dobiti prikrivanjem.” De
Aguilar nikada nije bio nesiguran, ali u njegovu glasu sada se čuo prizvuk dvojbe. “Ako me ne
želi, možda ćemo morati poći i prije jutra.”
“Barem više nećemo morati jesti gusku. Idi, i ne očekuj da ćeš se vratiti prije prvih pijetlova.”
De Aguilar tihim korakom napusti sobu. Owen je ležao budan u tami. Začuo je mrmor glasova i
struganje ognjišta dok je netko podjarivao vatru. Namirisao je dim i vino začinjeno cimetom.
Zatim je sebi dopustio da utone u san, kako ne bi uvrijedio svojeg prijatelja, kojeg je duboko
volio, slušajući njegovo udvaranje.

Ubrzo ga je probudio lavež krvosljednika - zvuk koji bi trgnuo i i mjesec i natjerao ga da

pobjegne sa svoje putanje. Srco-kamen pjevao s njima pjesmu uzbune koja je probila oblake
njegovih snova, šireći trake žute munje u upozorenju kakvo nije ni čuo ni vidio četrdeset godina
koliko su proveli zajedno.
Owen se naglo uspravi u tami. Jednom rukom posegnuo je svojim nožem, a drugom za de
Aguilarom, i tek kad je otkrio pokraj njega nema ni jednoga ni drugoga, sjetio se gdje je i zašto.
Iskotrljao se iz kreveta dok su se sinoćnji događaji razmatali njegovoj glavi. Na kraju se sjetio
gdje bi mogao pronaći de Aguilara, i u kakvu stanju.
Barnabas Tythe dao mu je mač. On ga zakopča, radi ostavljanja dojma, pa potrči niz hodnik
prema sobi na istočnom kraju gdje je spavala kći njegova domaćina.
“Fernandez? Fernandez, jesi li tu? Napadaju nas!”
“Čekaj me dolje.” Glas je bio tek blago razdražen.
Našli su se dolje, ispred crvenog žara u ognjištu. Fernandez je bio posve budan, a oči su mu žarile
novom, konzumiranom ljubavlju. Jednom rukom zakopčao je pojas s mačem.
“Walsingham?” upita on.
“Vjerujem da jest. Srco-kamen uputio mi je upozorenje glasno poput laveža pasa.”
“A tko bi drugi lutao uokolo u mračnim, jutarnjim satima posljednjeg dana godine?” De Aguilar
se okrene oko sebe dok je govorio proučavajući sobu. “Kuća je dobro sagrađena. Možemo
zabraviti vrata i učvrstiti žaluzine na prozorima, ali ne možemo izdržati dužu opsadu. Bilo bi
bolje kad bismo ti i ja izašli i dočekali neprijatelje na otvorenom. Naš domaćin i njegova kći ostat
će unutra na sigurnom da...”
“Ne.”
Edward Wainwright i njegova kći progovorili su jednoglasno. Starac je bio iznenađujuće živahan
za svoje godine i za to doba noći. Naslonio se na kuhinjski dovratak. “Ne sumnjam u vašu
hrabrost ni u vaše sposobnosti, ali sada smo preblizu da bismo riskirali neuspjeh. Plavi
srco-kamen ne smije pasti u ruke neprijatelja, kao ni tajna o njegovu konačnom odredištu u srcu
zemlje. Ako se izgubi i jedno i drugo, s time je izgubljeno mnogo više.”
“Što savjetujete?” De Aguilar je bio ljubazan i pažljiv, dok je tražio komade drveta da zaglavi
prozore i vjedra u koja će uliti vodu za gašenje vatre.
“Ja ću ostati ovdje. Vi i čuvar lubanje morate otići. Moja kći može učiniti kako želi - poći s vama
ili ostati ovdje. I jedno i drugo opasno je, a ne želim joj nametati okrutnu smrt protiv njezina
izbora.”
“Oče...” Bila je rastrgana - svi su to mogli vidjeti.
Plavi srco-kamen još je odašiljao svoje upozorenje. Ohrabrivši se time, Owen reče: “Pođite s
Fernandezom. On će vas čuvati. Ja ću krenuti prvi. Odjahat ću na sjever i tako ih odvući. Kad
krenu za mnom, oboje se možete vratiti vašem ocu.”
“Ne”, rekao je de Aguilar te prišao Marthi. “Cedric, imaš plavi srco-kamen, a ja još imam
dužnost koja je, kao što si sinoć rekao, mnogo više od toga. Tvoj život je pod mojom skrbi, kao i
život plavog kamena, a time i vječna nada za svijet. Zato ću ti povjeriti Marthu i njezina oca na
čuvanje, ili ću možda njoj povjeriti da čuva vas dvojicu, jer pretpostavljam da njezina vještina s
mačem nadmašuje tvoju. Ja ću biti mamac. Martha i njezin otac sada će mi reći kojim putem da
krenem kako bih najviše zbunio naše progonitelje, a ja ću učiniti što god mogu da ih odvučem
dok vas troje putuje na sjever. Molim te, nemamo vremena za gubljenje - to nam je jedina nada.”
On podigne ruku kako bi utišao njihovo negodovanje. Za nekoliko trenutaka opet je postao
čovjek kojeg se Owen sjećao, koji je proveo Auroru kroz oluju do nepoznate zemlje:
samouvjeren, organiziran do razine koja je graničila s arogancijom. Nije dopuštao nikakvu
raspravu. Koračao je kuhinjom, dajući upute. Kao što je činio prije mnogo godina, Cedric se
zatekao kako sluša ono što mu je rečeno, prezaposlen da razmišlja o drugim opcijama.
“Spakirajte koliko morate ponijeti, a ostalo ostavite. Uzmite dovoljno dijamanata da možete
dobro živjeti pola godine - ostalo sakrijte. Ostavite malo zlata tako da se čini kao da ste ga
skrivali u žurbi - ako ga pronađu, možda bude dovoljno da nam kupi slobodu. Ako preživimo,
kasnije se možemo vratiti po ostalo. Cedric, ti uzmi mojeg konja, a ja ću tvojeg. Ako nas
prepoznaju na putu, to će pomoći da ih zavaramo, jer ti si jahao sivca, a vidjet će ga u svjetlosti
zore. Ja ću uzeti pričuvne konje koje nam Edward može pozajmiti i tako odvući pozornost.”
Trčali su na njegove zapovijedi. Owen i Martha bili su mu u blizini. De Aguilar ih oboje uhvati
za ruku, jedno po jedno. “Ne želim umrijeti, samo nam želim osigurati život. Oboje mi morate
vjerovati da ću to učiniti.”
Martha je bila hrabrija od njih dvoje. Imala je lanenu krpu i nju je već skupljala kruh, tvrdi sir i -
za divno čudo - maleno saće s medom iz smočnice u kutu kuhinje. Povila se pod de Aguilarevim
zagrljajem i primila od njega kratak, čedan poljubac. Zatim zakoračivši unatrag i reče Owenu:
“Reci mu na kojem ćemo se mjestu sastati nakon što im pobjegne.” Time je odluka bila
zapečaćena.

Kretali su se brzo, tjerani sve glasnijim lavežom pasa i mahnitim upozorenjima srco-kamena.
Svijeća je izgorjela tek pola centimetra kad su se zagrlili na rastanku. Njihovi dijamanti i onoliko
zlata koliko su mogli izdvojiti ležali su skriveni iza ognjišta - ostatak zlata ostavili su na mjestu
na kojem su ga tragači mogli pronaći bez većih poteškoća i zaključiti da su naišli na pravu
riznicu. Owen je bio spakiran i spreman za polazak s Edwardom Wainwrightom i njegovom
kćeri. De Aguilar je zapamtio, ali ne i zapisao, ime mjesta na kojem će se sastati.
Uzjahao je sivca na kojem je Owen jahao otkad su napustili Cambridge. Owen ispruži ruku i
doda mu uzde. U tami je njegov prijatelj bio tek obris u pozadini ledene noći. “Čekat ćemo te za
deset dana i zatim svakog drugog dana tijekom mjesec dana. Nakon toga, vraćaćemo se jednom
na mjesec, ako dođeš tamo. Ako dođeš, a mi nismo ondje, priveži lanenu vrpcu za stablo gloga u
blizini gaza, i dolazit ćemo tamo svakoga dana u zoru. Ako te ulove i natjeraju da progovoriš reci
im da privežu bijelu vunu i znat ćemo da moramo pobjeći.
De Aguilar se nagne s konja. Dah mu je stvarao blijedu izmaglicu u sivom zraku jutra. “Neće me
uloviti. Čekajte me ondje. Pridružit ću vam se najbrže što mogu.”
Njegov rastanak od Marthe bio je kratak i emotivan. Owen se okrenuo na drugu stranu da im ne
smeta. On i Martha stajali sa zatim zajedno u oštroj hladnoći staje osluškujući kako de Aguilar
stvara dovoljno buke za troje ljudi, kako se trude da ih se ne čuje.
Krvosljednici su lajali, a srco-kamen pjevao tihu pjesmu rastanka koja je Owena rastužila više i
od Najakmuline smrti u prašumama izvan Zame. Martha Huntley nije ju mogla čuti, i napravio
joj je uslugu ne objašnjavajući joj zašto plače. Pri treperavoj svjetlosti jedne svijeće vidio je da se
na prstenjaku njezine lijeve ruke sada nalazi zlatan prsten vrhunske kvalitete.
Ubrzo je začuo povike mnogih konjanika, kao i zvižduk - de Aguilarov signal da su ga ugledali.
Topot krpom prekrivenih kopita slijedila je grmljavina od udaranja željeznih potkovica po
kamenju. Učas se zvuk lova pojačao, a zatim izgubio u noći.
“Sada bismo morali poći”, reče Owen neraspoloženo Marthi i njezinu ocu. “Čeka nas
desetodnevno jahanje na sjever do Yorka, a moramo putovati obilaznim stazama kako ne bismo
privlačili pozornost.”
30.

Oxfordshire, Engleska, 4 ujutro, 21. lipnja 2007.

“Prate nas.”
Stella se okrene i pogleda kroz stražnji prozor. Negdje iza njih u crnoj noći vidjela su se dva
svjetla. Na trenutak je namirisala vlažnu stijenu, okusila zemlju na jeziku i osjetila kiseli zadah
straha iz špilje. Gnjev, što ga je kamen obojio u plavo, isprao je strah. “Lovac na blago”, reče ona
tiho, žestoko. “Lovi nas.”
Kit je sjedio na stražnjem sjedištu automobila. Nagnuo se naprijed. “Davy, možeš li voziti bez
svjetala?”
“Ne, ako ne želite umrijeti prije zore.” Davy je znao put do grobnice pa je zato on vozio. Već su
ionako vozili prebrzo.
“Koliko je daleko?” upita Kit.
“Još tri-četiri kilometra.”
“Onda zaustavi i nastavite dalje bez mene. Ja ću vas stići.”
“Kite?” Stella se okrene i uhvati ga za ruku. “Ne možeš hodati.”
“Mogu hodati, samo ne mogu trčati. Vi možete, a vas dvoje morate biti ondje. Davy zna kamo
moraš ići, a ti imaš kamen, samo me ostavite.” Najintimnijom gestom koju je Stella vidjela od
njega on posegne i dotakne Davyjevo zapešće. “Znaš da sam u pravu. Nemoj komplicirati, samo
učini to.”
Davy je držao pogled prikovan na cestu. “Nailazimo na raskrižje. Iza zavoja je polje gdje
možemo parkirati automobil iza živice. Stella, u pretincu za rukavice nalazi se baterijska
svjetiljka. Trebat će nam da bismo vidjeli kuda idemo. Kit, ako ideš pješice, drži ceste. Pođi
uzbrdo do parkirališta kod bijelog konja, i skreni desno na Ridgeway. Kreni prema liniji stabala
bukve - ono što tražimo nalazi se četiristo metara iza njih. Ne možeš promašiti.”
“Noćas neću ništa promašiti”, reče Kit. “Nakon svega, očekuje u najmanju ruku vatromet, ili
pojavu zmaja.”
“Nadam se da ne”, reće Davy tmurno. “Ki’kaame, čuvar lubanje kod Šamija, rekao je da ćemo,
ako ikad ugledamo zmaja, znati smo već mrtvi. Držite se. Evo zavoja.”
On ugasi svjetla i snažno okrene volan udesno. U potpunoj tami sačuvali su ih samo nada i sreća.
Stella je pronašla svjetiljku i upalila je, usmjerivši je kroz vjetrobran. Davy ugasi motor. U tišini,
poskakivali su po neravnom tlu, ulazeći na polje.
“Van”, reče Davy. “Brzo.”
Bio je u ratnim zonama - vidjelo se to po načinu na koji se kretao držeći se blizu linije živice,
skrivajući se od sive svjetlosti zvijezda.
Dok su stajali do koljena u nepokošenom ječmu, Stella pruži Kitu svjetiljku i svoj mobitel. Stajali
su u tami, a pod sjajem zvijezda vidjeli su se samo obrisi lica i ruku i očiju. Nedaleko iza njih
automobil je zastao, a zatim nastavio dalje. “Ovo je kao u špilji, samo ovaj put ti trčiš naprijed”,
reče Kit.
“Nemam kamo pasti.” Ona osjeti kako je posrnuo, i sjeo. “Kit...”
“Dobro sam. Sjest ću malo ovdje i dostići vas. Pođi dalje. Noćas ste najvažniji ti i kamen. Kasnije
ćemo pronaći ravnotežu.”
Pronašla je u mraku njegova ramena, pa njegovo lice, pa usnice, i poljubila ga. “Jesam li
spomenula da te volim?”
“Ne danas.” Oči su mu bile vlažne. Natjerao se na osmijeh. “Hvala ti.”
“Ne biram između tebe i kamena.”
“Nisam ni mislio da to činiš. Molim te, idi.” Glas mu je sada bio čvršći. Povukao se i nije mu
mogla vidjeti lice. Okrenuo ju je i blago gurnuo između lopatica. “Dostići ću vas, obećavam.”
Davy ju je uhvatio za ruku. “Trči, ili ćemo izgubiti prednost. Jesi li u dobroj kondiciji?”
“Prošle godine istrčala sam pariški maraton.”
“Dobro. Odredi si ritam. Nisi se zagrijavala, a čeka nas veliki uspon.” Potrčala je, odredivši si
ritam. U tami, pod britkom svjetlošću zvijezda, s hladnim noćnim zrakom i prvim tragovima
jutarnje zore na licu, dok joj je vrući dah šištao u grlu, s okusom krvi na jeziku i šavom u boku,
dok joj se znoj postojano slijevao niz vrat a srco-kamen poskakivao u ruksaku stalno je potičući
naprijed, slijedila je Davyja uz beskrajno brdo koje je napokon završilo kad su skrenuli udesno na
stazu koja je vodila na Ridgeway. Nisu ih pratila nikakva svjetla automobila.
“Davy...” Morala je zastati. Nagnula se naprijed, položivši ruke na koljena, i ispljunula krvavu
slinu na ugaženu tratinu. Vratio se do nje i zauzeo isti položaj, dišući šištavim glasom.
“Koliko još?” upita ona.
Bez riječi, on pokaže prstom. Pred njima, u kukuruzištu, krug drveća zaklanjao je zvijezde.
“Skoro smo tamo. Sada nema potrebe za trčanjem. Zora je tek za sat vremena.”
Koračali su posljednjih četiristo metara stazom, a zatim se spustili uskim puteljkom koji je vodio
kroz pustinju ječma do oaze drveća i zelene trave. Stella je bila slijepa od napora - u pozadini
očiju vidjela je crnu boju na crvenoj pozadini - i pipala tlo stopalima. Noć se postupno slegla u
crnilo i sjene crnila i zvjezdanih točkica na nebu. Polje kukuruza bibalo se poput sivog mora.
Krug bukava šaptao je u noći. Jedna sova preletjela im je nad glavom. Negdje u daljini začuo se
lavež lisice. Dolje u dolini pijetao je prerano zakukurikao. Nije čula nikakav automobil.
“Ovdje smo.” Stajali su među stablima i gledali prema sredini, prema mjestu s drevnog ugljenog
crteža što ga je Cedric Owen sakrio u srcu vatre prije toliko godina. Kralježnica joj se naježila od
crteža, i stvarni prizor doveo ju je u napeto, vrtoglavo stanje, u kojem joj se svijet iznenada činio
mnogo starijim, a tihi glasovi kamenja jednako stvarni kao i jutarnji pjev ptica.
Ispred njih se kružna površina tla uzdizala u niski brežuljak prekriven tratinom. Bio je okružen
stijenama, a s prednje strane, okrenute prema njoj, četiri visoke stijene šiljatih vrhova uzdizale su
se u crnu noć. Između njih, udubljeni kanal obrubljen stijenama vodio je do četvrtastog kamenog
ulaza. Unutar ulaza vidjelo se samo crnilo.
Nije to bilo spektakularno mjesto - nije posjedovalo veličanstvenost Stonehengea niti umjetničku
vrijednost konja u trku na Zmajskom brdu, ali u njegovoj jednostavnosti ležala je moć koja nije
posjedovala niti jedna od tih lokacija.
Davy je zastao pokraj nje. Njegovo toplo rame oslonilo se o njezina. “Na slici je bilo više
uspravnih stijena”, primijeti Stella.
“Mislim da je nacrtana odavno, kad je ovo tek sagrađeno. Kamen je previše vrijedan građevni
materijal da bi uzalud stajao uokolo, a crkva nije namjeravala štititi mjesto posvećeno vragu.”
Davy je uhvatio dah. U glas mu se vratio poznati, oštri prizvuk. Zakoračio je prema kanalu koji je
vodio do niskog ulaza - savršenog spoja dviju uspravnih i jedne poprečne stijene, postavljenog
unutar kruga, načinjenog tako da stoji tisućama godina, otpornog na vjetar, kiše i oluje.
S obiju strana, četiri uspravna čuvara obilježavala su ulaz u grobnicu. Bili su visoki poput
čovjeka i jednako široki, ali ovdje, ovako blizu, manja, izrezbarena stijena na ulazu privukla je
Stellinu pozornost. Pod svjetlom zvijezda, linije i sjene pokretale su se na njoj, bibajući se poput
mora kukuruza na polju iza njih. Obratila joj se istim jezikom kojim je pjevao srco-kamen, ali
nije razumjela riječi.
“Mislila sam da će tunel biti veći. Čini se vrlo kratak.”
“Otvorit će se kad ti to bude zatrebalo” Davy je stao ispred nje, blokirajući put do ulaza. “Prerano
je da položimo lubanju na njezino mjesto”, reče. “Ako sam shvatio bilo što u Laponiji, onda je to
činjenica da je vrijeme od ključne važnosti. Ako položiš kamen prije zore, ili prekasno, trud ti je
bio uzaludan. A ne možemo ući ranije - ulaz je blokiran čvrstom stijenom. Jednom sam pokušao
kad sam bio dijete - kod ulaza tunel se grana u dva sporedna ogranka, ali iza toga je samo
stijena.”
“Onda ne možemo ući”, reče Stella. “Gotovi smo.”
“Ne. Otvorit će se. Moraš vjerovati u to. Iznutra je šuplje. Arheolozi su istražili grobnicu do
kraja. Otvorit će se.”
“Kada uđemo, kako ćemo izaći?” upita Stella.
“Istim putem kojim smo ušli. Samo je jedan ulaz.”
“Onda je to smrtonosna klopka.” Nešto se oglasilo u Stellinu umu, slabije nego što je to bilo u
automobilu, ali dovoljno - onaj osjećaj lovačkog psa koji slijedi miris. Kamena lubanja bila je
mačka u lovu, vreba i čeka. Sada nije osjećala nikakav strah u njoj, samo izoštrenu svijest o
prolasku vremena. “Još nas uvijek prate. Ako uđemo u grobnicu i ne možemo izaći, mrtvi smo.
Ne pitaj me kako to znam.”
Posve smiren, Davy Law reče: “Što želiš učiniti?”
“Pronaći neko mjesto među drvećem odakle možemo vidjeti što se događa, a da nas ne vide, i
pričekati zoru.”
Povukli su se među šaptave bukve. Davy počisti staro lišće s jednog kamena i legne na tlo,
položivši na kamen ruku i oslonivši glavu na nju. Stella se naslonila na stablo, prigrlivši koljena
prsima kako bi očuvala toplinu. Izvadila je srco-kamen iz torbe i položila ga u krug svojeg
abdomena, a zatim sjela na ruksak.
Kamen joj je vrebao u umu, čekajući i promatrajući. Iz grobnice je dolazio isti osjećaj starog,
novoprobuđenog života. Kad bi si to dopustila, mogla je vidjeti oštrije, čuti jasnije, okusiti rast
drveća u zraku, imenovati mala bića koja su se hranila među kukuruzom, povezati zviježđa kako
bi otkrila riječi koje bi mogla pokušati pročitati.
Trepnula je i izoštrenost je nestala, osim što su kamen i grobnica još uvijek bili ovdje i
razgovarali jedno s drugim, ako već ne s njom. Nagnula je glavu unatrag i zagledala se u
nepomične obrasce zvijezda.
“Zašto smo ovdje, Davy? Ti i ja smo znanstvenici. Ne vjerujemo histeričnim besmislicama Rosite
Chancellor da će se Sunce spustiti u Donji svijet za pet i pol godina i da će se Zemlja pretvoriti u
obilje superzagrijane pare. Stvari ne funkcioniraju tako.”
Njegov glas dopro je do nje iz tame, oštar u svojem humoru. “Mi možemo misliti da stvari ne
funkcioniraju tako. Šamiji drukčije. Oni ne govore o superzagrijanoj pari, ali Ki’kaame će
noćima pričati o tome kako infantilni bijeli čovjek uništava planetu svojom potrebom da
posjeduje sve.”
“Pa što će se onda dogoditi?”
“Apsolutno nemam pojma, ali kladit ću se u mirovinu koju nemam da ubrzo dolazi nešto veliko,
a mi smo previše slijepi da bismo vidjeli.”
“Kulturalni imperijalizam?”
“U svakom slučaju, kulturalna arogancija .” Sada se tiho ljut zaboravivši na prijetnju koja se
približavala. “Šami smatraju da smo se zamjerili Neprijatelju. Kažu da su nas bogovi učinili
svjesnim sebe kako bismo mogli štovati njihovu mudrost i ljepotu njihove kreacije, a mi smo
upotrijebili moć introspekcije da bismo stvorili pakao na Zemlji. Što se njih tiče, kad se devet
lubanja ljudskih rasa spoji s četirima zvijerima i kad probude zmaja, vrlo je vjerojatno će krajnji
rezultat biti nuklearna zima i kraj ljudskog života. Posebno se slažu s istrebljenjem cijelog svojeg
naroda ako će to pročistiti Zemlju od onoga što smo postali. Pitanje je samo je li to vjerojatno, a
iskreno, svaki put kad uključim radio i slušam vijesti, čini mi se da ćemo biti sretni ako doguramo
do 2012.” Stella je žvakala rub nokta. “Ne možeš tek tako otpisati cjelokupnu ljudsku rasu.
Većina nas smo pristojni, mirni, pošteni ljudi koji žive svoj život i ne prijete nikomu.”
On slegne ramenima. “Propuštaš bit. U usporedbi s drugim kulturama, mi smo očajni. Ne marimo
za svoje starce, ne čuvamo prirodu, klanjamo se kultu mladosti i pravimo se da smrt ne postoji,
premda je to jedina stvar koja je sigurna. Uništavamo stara mjesta koja su nas mogla spasiti -
zapravo, ako slušaš neke od luđih prijatelja moje majke, trudimo se graditi uslužne postaje na
autocestama na čvorovima zmajskih linija upravo zato da bismo ih izbrisali. Ki’kaame će ti reći
da smo mi posrnuli, dok njegovi ljudi još žive u raju. Da Laponija nije tako prokleto hladna,
složio bih se s njim.”
“Ti bi radije živio u šatoru od sobove kože nego u majčinoj kući?”
“Radije bih živio među ljudima koji ne misle da su masovne grobnice nesretna ali nužna
nuspojava jednako nužnog nasilja, ili da je ubojstvo moje majke tužan ali ključan korak na putu
prema svetosti.”
Glas mu se promijenio. Bolna oštrica bila je tu otprije, ali podvučena prezirom što ga Stella nije
prije čula od njega. “Davy”, reče polako, “ti znaš tko nas lovi?”
Noć je bila sve svjetlija. Još nije zarudjela zora, ali sivilo mu je obasjalo oči i izgladilo čudne
uglove njegova lica sve dok nije počeo sličiti svojoj majci. Njegov pogled susretne se s njezinim,
ne kolebajući se. “Možda griješim.”
Osjetila je mučninu. Kamen je sada bio posve budan, izoštravajući joj osjete do nepodnošljive
razine. Koža joj je bila osjetljiva. Previše je dobro čula noć. “Tko, Davy?”
On slegne ramenima. “Je li važno ime? Sve masovne grobnice koje sam ikad iskapao načinio je
netko tko je prešao crtu i došao do toga da cilj opravdava sredstvo, do toga da je život jedne
osobe, ili njih deset, ili tisuću, poštena cijena za ono što oni smatraju ispravnim. Pogledaj ljude
koji nam vladaju ako želiš shvatiti što se događa ljudima koji slušaju šapat zla. Ono čemu su
prodali svoje duše nema na pameti najbolje interese čovječanstva, ali tako mi Boga, oni su
uvjereni da su u pravu.”
“Pročitala sam”, nastavi Stella, “prijevod računovodstvenih knjiga koji je načinila tvoja majka.
Ako je u pravu, Nostradamus je rekao isto to Cedricu Owenu kad su se susreli u Parizu - da
postoji sila koja se hrani smrću i uništenjem, strahom i boli, i želi da se to nastavi sve do nadira
Armagedona” Ona sklopi oči, prisjećajući se. “Ona povija ljude svojoj volji - inteligentne,
misaone ljude koji vjeruju da mogu uzeti moć koja im je ponuđena i iskoristiti je samo za dobro.
No narav moći drukčija je - ona ih uvijek slama, a njezina je najveća želja da se trinaest
kamenova više nikada ne nađu na istome mjestu kako bi spasili naš svijet velikog jada.”
“Naučila si to napamet?” Stella nije dobro vidjela njegovo lice da bi pročitala ima li na njemu
ironije ili ne.
“Dojmilo me se”, reče ona. “Ali to nas ne vodi bliže odgovoi na pitanje tko to čini.”
“Oh, ma daj.” On okrene glavu i pogledom joj ošine lice. “Tko je znao da ćete potražiti lubanju?
Tko je znao da idete k meni? Tko poznaje moju majku tako dobro da ona ne želi ni pomisliti na
mogućnost da je on proveo cijeli svoj život nastojeći da plavi srco-kamen ostane skriven?” On se
osloni na jedan lakat. Sada joj je bio dovoljno blizu da je mogla osjetiti cigarete u njegovu dahu.
“Tko je krupna riba u sitnom ribnjaku koja se nikada nije pojavila u svjetlu reflektora? Tko je
služio s kraljevskim postrojbama u Sjevernoj Irskoj i bio savjetnik o pokoljima u Iraku, tko zna
kako se izrađuje klorinska bomba koja je uništila farmu moje majke i koja ju je spremila u
bolnicu? Tko...”
“Tko upravo sada korača niz Ridgeway prema nama?” reče Stella. Nije joj trebalo prodorno
upozorenje kamena da shvati kako ju je lovac pronašao. Sama grobnica vrištala je u tihoj agoniji.
S iznenadnom lucidnošću, vidjela je prošlost, sadašnjost i budućnost. “Davy, bi li riskirao za
Cedricov srco-kamen?”
“Dao bih svoj život za njega”, reče on. Povjerovala mu je.
“Onda ga ponesi do ulaza u grobnicu i čekaj da se tunel otvori. Ja ću ostati vani i privući im
pozornost. Do zore je ostalo najviše pola sata. Znaš što treba učiniti jednako kao i ja.”
“Ne.” Smiješio se tako da joj se krv smrznula u žilama. U jednom grozomornom trenutku
pomislila je da je načinila ključnu pogrešku i da je on bio lovac. Podigla je ruksak, svoje jedino
oružje.
“Stella, nemoj.” On podigne ruku. “Rekao sam da bih dao život za njega. To sam i mislio. Ti
moraš položiti kamen, samo ti. Ima tvoje lice i ti si ona s kojom razgovara. Ki’kaame mi je rekao
osam, možda i devet puta: Samo čuvar može položiti kamen u srce zemlje i kraju vremena. Ti
ulaziš u grobnicu. Ja ću učiniti sve što je potrebno da ga zadržim. Idi. Nema vremena za
prepirku.”
“Ali ja sam ona koju traže. Proći će pokraj tebe i bit ću zatočena. Još je pola sata do zore.”
“Oni?”
“Dvojica su, i imaju pištolj. Ako ne želiš ponijeti lubanju, pođi do šume na suprotnoj strani
grobnice i ostani ondje. Ja ću im reći da si već otišao. Idi! Ti si jedini adut koji imamo.”
“U redu.” U još jednom zapanjujućem trenutku u toj nevjerojatnoj noći Davy Law zagrli je i
nestane. Trčao je tiše nego što je očekivala. Ona krene naprijed, duž kruga bukava, do uske
zelene staze koja je prolazila kroz ječam i prilike koja je polako šepala niz stazu.
“Kit!” Došla je do njega smiješeći se.
“Hej.” Oslonio joj se na rame i promrsio joj kosu. Vidjela je njegove dvije strane jasno kao da je
on dvije osobe. “Gdje je Davy?”
Bila joj je to najlakša laž koju je ikad izrekla. “Vratio se u bolnicu. Zabrinut je za Ursulu. Nisam
ga više trebala kad sam vidjela kamo moram poći. Grobnica je ovdje, na čistini. Nevjerojatna je.
Dođi i vidi.” Ona se okrene, povlačeći ga za zapešće. Koračao je polako, služeći se objema
štakama. Srco-kamen i dalje ju je upozoravao. “Ne hodaš dobro. Jesi li se ozlijedio penjući se uz
brdo?”
“Ne. Nikada se ne bih popeo ovako. Imao sam prijevoz.” Zastao je i oslonio se na prvu uspravnu
stijenu da bi došao do daha. “Tony me dovezao. Znam što misliš, ali moraš mu vjerovati. Došao
je pomoći. Upravo parkira automobil. Bit će ovdje za trenutak.”
“Već je ovdje”, reče Stella.
Tanki snop svjetlosti poskakivao je niz travnatu stazu. Prilika u pozadini polako se pojavila iz
magle koja je pred zoru prekrivala polje. Bila je iskrivljena i smanjena i nije nimalo nalikovala na
sir Anthonyja Booklessa. Dok je plavi srco-kamen napeto šutio, ona zakorači naprijed. “Tony?”
“Nije Tony”, reče Gordon Fraser tmurno. Zastao je na rubu čistine, maleni, zbijeni patuljak,
njezin prijatelj, najbolji speleolog u Britaniji. Bio je neobrijan i umoran. Crvena kosa bila mu je
raskuštrana.
Stella podigne plavi srco-kamen u znak pozdrava. On iznenada zastane. U očima mu se vidio isti
užas koji je vidjela u laboratoriju kad su lubanju očistili od pokrova vapnenca.
Stella je zaboravila na to. Smiješeći se, ona reče: “U redu je. To je prijatelj. Pomoći će nam.”
“Da?” Maleni čovjek ogorčeno odmahne glavom. Poput raka, približi joj se i spusti na jedan
kamen. “Kao što je prijatelj i Tony Bookless i kao što će nam pomoći i on. On je metar ili dva iza
mene. Bit će ovo veliki ponovni susret kada sunce izađe. Neće li vatromet biti spektakularan?”
31.

Selo Skirwith, u blizini Ingleborough Fella, Yorkshire, travanj 1589

Uskrs je prošao, kao i odricanja tijekom korizme. Bijela janjad skakutala je poljima na čijim
su se rubovima žutjeli jaglaci.
Kasni mraz prekrio je ožiljak prerovane zemlje - tamo gdje bi palo sunce, nastajala je rosa.
Cedric Owen, sada zvan Francis Walker, trgovac i pretendent na naziv farmera, sagnuo se i
položio vijenac cicamaca na grob oca svoje supruge. Razbijeno zvono crkve u Skirwithu
odjeknulo je jednom notom preko jorkširskih pustopoljina.
Pokraj njega, Martha Huntley, sada Martha Walker, u četvrtom mjesecu trudnoće, što je postajalo
vidljivo, također se sagne i položi na zemlju čipku od svježe ubranih tratinčica, što je starac
zatražio od nje kad je shvatio da mu je kucnula smrtna ura.
Neko su vrijeme stajali zajedno osluškujući početak dana, muž i žena s kojom nije spavao, i nije
namjeravao to učiniti. Martha napokon reče: “Mrtav je već tjedan dana. Dali smo mu riječ da
ćemo ostaviti srco-kamen na sigurnome mjestu unutar deset dana od njegove smrti. Ne možemo
ništa dobiti čekajući.”
“Osim što bi mogao doći Fernandez.”
“Neće.” Rekla je to oštro, što je bila loša maska boli zbog koje je još uvijek svake noći plakala u
snu. “Ne bismo smjeli to čekati.”
“Ali ipak, put do ulaza u špilju vodi pokraj gloga. Možemo pogledati usput.”
Pridržao joj je njihova jedinog, kestenastog, uškopljenog konja. Od triju dobrih konja koje su
poveli sa sobom na sjever, jedan je uginuo od kolika ubrzo nakon što su stigli, a smeđa kobila,
dar Barnabasa Tythea, iznenadila ih je oždrijebivši slabašno, neuhranjeno ždrijebe posljednjeg
dana proljetnog snijega, točno tjedan dana prije smrti Edwarda Wainwrighta.
Martha je namjestila suknje i podbola konja. Cedric je koračao pokraj konja u opuštenoj tišini.
Oni nisu izabrali jedno drugo, ali zajednička bol zbog gubitka Fernandeza, i Owenova skrb za
Edwarda Wainwrighta u njegovim posljednjim danima, spojili su ih tako da se on prema njoj
odnosio kao prema sestri, a ona prema njemu kao prema bratu, tako da su oboje znali što ono
drugo misli i bez potrebe da pitaju.
Put ih je poveo s malenog crkvenog imanja s četvrtastom crkvom, pokraj ladanjske kuće od sivog
kremena, seljačkih kolibica od grubog kamenja i slame, zdenca i malenog svratišta s jednom
sobom na kraju sela, sve do sivo-zelenih pustopoljina na kojima su živjele samo ovce.
Owen se još privikavao na krajolik koji ga je okruživao. Iz navike pamtio je mjesta na kojima su
rasle vrbe pokraj potoka i nove rupe koje su obilježavale zečje jazbine. Tri mlada, debela zeca
razbježala su se kad su im se približili. Zapamtio ih je za kasnije i dopustio sebi osjetiti blagi
uzlet radosti pri pomisli na lov. Još od djetinjstva nije vrebao zečju jazbinu, i nije shvaćao koliko
mu je to nedostajalo dok mu se opet nije pružila prilika.
“Mislim da bismo mogli”, reče Martha jašući na konju, “polako prodavati dijamante, uz
obrazloženje da su nasljedstvo od mojeg oca. To neće izazvati komentare.”
“Sigurni smo sve dok ne privučemo Walsinghamovu pozornost. Ne bih htio bježati kao što smo
bježali one noći.”
“Ne.” Martha zadrhti i čvršće se omota ogrtačem. “Budući da imamo samo jednog konja, bilo bi
to teško.”
Putovanje je ubilo njezina oca. Edward Wainwright nikada se nije oporavio od hladnoće i jada
deset dana provedenih na putu kroz siječanjski snijeg. Nitko od njih nije to izgovorio - nikada se
nisu bavili optužbama, ali bila je to još jedna stvar koja ih je držala razdvojenima.
Što god se dogodilo Fernandezu, Owen nije smatrao da postoje veći izgledi da bi ovaj brak ikad
mogao postati nešto više od pogodnosti za oboje. Razmišljao je o djetetu koje će morati odgajati
kao svoje, u nadi da će mu jednog dana bez opasnosti pričati o njegovu pravom ocu.
Staza je postajala sve strmija, uzdižući se uz Ingleborough Fell. Izabrali su novu rijeku i pratili
njezinu obalu do oštra zavoja i gaza što ga je Owen pamtio iz djetinjstva. Glogovo drvo, njihovo
dogovoreno mjesto susreta, bilo je kvrgavo i povijeno, a na njemu nije bilo ni lana ni komada
bijele vune koji bi pokazivali neki trag sudbine Fernandeza de Aguilara.
Owen je gledao kako sjena nade nestaje s Marthina lica, vidio je kako stišće čeljust i prihvaća
teret još jednog razočaranja. Bojao se da će je taj teret jednog dana slomiti, i sam je osjećao
žaljenje što to ne može popraviti.
Slabašno joj se nasmiješio, pitajući se vidi li ona isto u njemu. Vjerovao je da je tako.
Ona okrene konja od trnja. “Trebali bismo poći u špilju”, reče ona. “Ponijela sam svijeće, vuneno
pletivo i baklju s katranom. Treba li nam još što?”
“Samo hrabrost”, reče Owen. “Nikada nisam volio tamu.”
Govorio je zaostajući za njom. Podbola je konja u kas, pa je morao trčati da je sustigne. Ona se
sažali i uspori. Koračali su dalje zajedno praćeni sve jačim zvukovima jutra.
“Kad ovaj dan završi”, reče ona nadglasavajući pjesmu ševa, “više se nikada ne moramo vratiti
ovamo. Mogli bismo poći na zapad, prema obali. Još od Španjolske volim morski zrak.”
“Zapadno odavde je Ulverston. Ne bi bilo loše da ondje kupimo nešto zemlje i obrađujemo je.
Morski zrak čini je tvrdom, ali prekrasno je u rano jutro.”
Razgovarali su kako bi ispunili tišinu, ali ubrzo su zašutjeli. Konj se kretao sigurnim korakom i
Owen mu dopusti da sam izabere stazu uzbrdo. Jedan lešinar lijeno je kružio iznad njihovih
glava. Na pola milje s njihove desne strane nekoliko vrana naglo poleti iza gustiša i vinu se uvis,
prevrćući se visoko u zraku poput bačenih krpa.
“Mrtvo janje”, reče Owen ne razmišljajući. “Ili ovca...” On zastane.
“Uginula pri janjenju”, završi Martha umjesto njega. “To mi je palo na pamet. No nije li čudno
što su lešinari napustili svoju gozbu dok smo mi još tako daleko?”
“Čini se da nismo sami na ovom brdu, čak ni sada, dok je jutro još mlado.” Owen uspori i
zaustavi konja. Plavi srco-kamen ležao je pokraj njega, topao i težak. Čuo je od njega blago
upozorenje. Nije to bilo ništa sigurno - obično podsjećanje na oprez.
“Možda je pastir, ali ne bismo smjeli riskirati. Trebali bismo se vratiti. Ako smo izdani, ne bi bilo
dobro da nas oboje uhvate na otvorenom.”
“Ako smo izdani, radije bih da me ulove na otvorenom nego da umrem noću u svojem krevetu, ili
u Kuli, na Walsinghamovo zadovoljstvo.” Martha se strese, i on pomisli da će joj opet pozliti,
kao što joj je pozlilo kad se probudila. “Obećaj mi da ćeš mi, ako nas napadnu i pomisliš da
bismo mogli poginuti, podariti brzi kraj prije nego što bude prekasno?” Osjetila je njegovo
oklijevanje. “Fernandez bi mi to učinio - rekao je to one noći kad smo...”
Bila je ona časna žena. Owen je nikada nije čuo da laže. Protiv svih svojih instinkata, on reče:
“Dajem ti riječ da ću ako nas napadnu učiniti sve da te povedem na put prema slobodi. Ako je to
nemoguće, neću dopustiti da te odvedu u London. Zauzvrat, hoćeš li čekati ovdje i pustiti me da
krenem naprijed?”
Ona tvrdoglavo stisne čeljust. “Nosiš srco-kamen. Ti riskiraš više.”
“I nikada mi nije dopustio da me iznenadi neka opasnost. Molim te - ti nosiš Fernandezovo dijete,
koje moramo štititi. Konj ionako ne može poći mnogo dalje odavde. Dalje bismo morali ići
pješice.”
“Onda ćemo poći zajedno. Fernandez je ostavio tebe u mojoj skrbi, kao i mene u tvojoj.”
U četiri mjeseca koja su proveli zajedno pokušao se prepirati s njom jednom ili dvaput, i otkrio je
da je nevjerojatno nespremna na kompromise. Popustio je najelegantnije što je mogao i pomogao
joj da sjaše s konja. Zavezali su mu prednje noge uzdama kako ne bi odlutao predaleko ako im
zatreba.
“Onda pođimo. Otvor špilje nalazi se gore, nama zdesna. Ako vidiš žuti grm s oštrim sivim
stijenama u pozadini, ulaz je njemu zdesna. Penji se spuštene glave. Ne možemo spriječiti da nas
vide, ali možda ih možemo zbuniti tako da ne znaju koliko nas je.”
Srco-kamen nije htio ući u špilju, to je bilo očito. Owen je osjećao istu snažnu bol bez riječi
kakvu je osjećao od žena koje umiru na porođaju - svjesne da će iz njihove smrti proisteći nešto
vrijedno, ali žalosne zato što one neće poživjeti da to vide.
Bilo je to uznemirujuće drukčije iskustvo od dviju posljednjih smrti prijatelja kojima je nazočio.
Edward Wainwright i Najakmul došli su do kraja potpuno proživljena, dobra života i krenuli su
prema zagrljaju smrti gotovo s entuzijazmom.
Oboje su ga posljednjim dahom podsjetili na apsolutnu nužnost da odnese plavi srco-kamen na
ovo mjesto i ostavi ga ovdje. Oboje su ga upozorili da kamen to neće htjeti.
Tek sada, kad su zakoračili u špilju, shvatio je snagu njegova otpora. Posljednje pola milje penjao
se protiv sile snažne poput gravitacije, cijelo vrijeme slušajući u sebi naricanje koje je bilo
upozorenje na smrtnu opasnost ili očajnička bol - nije bio siguran što od toga.
“Čekat ćemo ovdje neko vrijeme”, reče on. “Ako nas netko bude pratio, vidjet ćemo ga prije nego
što oni vide nas.”
Otvor je bio ukošena pukotina u kamenom zidu pred njima, napola skrivena trnovitim grmljem.
Owen uhvati Marthu za lakat i povuče je postrance, na suho, ravno mjesto s kojeg su mogli
gledati stazu, skriveni drvećem. Stajali su u polutami, teško dišući zbog uspona.
Iza njihovih leđa čvrsta, vapnenasta stijena uzdizala se tvoreći svod. Njima slijeva, sunce se
uzdizalo nad pustopoljinom, izvlačeći svjetlije nijanse iz vrijesi i paprati. Njima zdesna, tunel se
spuštao u tamu, dovoljno širokog ulaza da oboje uđu istodobno iako se, prema Owenovu
sjećanju, pri kraju jako sužavao.
Čekao je, puštajući da mu se oči prilagode sivoj svjetlosti. Polako je prepoznavao stara lastavičja
gnijezda izgrađena u kutovima na špiljskom svodu. Jedan palčić brzo uleti i izleti, mrlja boje u
tami. Budući da nije bilo nikoga i više nije bilo izgovora za odgađanje, Owen je učinio ono što je
radio dok je kao mladić istraživao te špilje - prisjetio se svoje bake i njezine skrbi za plavi
srco-kamen.
Prisjetio se jednog događaja koji se zbio kad mu je bilo trinaest godina, kad ga je počela
podučavati načinima korištenja kamena. Jedne blage jesenje večeri, dok su gomile otpalog lišća
gorjele u voćnjacima a bobice se kuhale za večernju pitu, povela ga je u mirnu prostoriju u
sjevernom dijelu njihove kuće i pokazala mu kako se s pomoću svijeća može postići da iz očiju
lubanje zasja svjetlost.
Pod njezinim vodstvom vježbao je sve dok to nije naučio, osjećajući sve snažniju povezanost s
kamenom, kao što bi je osjećao s dresiranim psom, ili - još bolje - s jastrebom koji mu
svojevoljno slijeće na ruku. Polako, koncentracija se pretvarala u oduševljenje, sve dok njegov
svijet nije zasjajio životom.
Na kraju, zamalo je skrenuo blage snopove plavetnila prema svojoj baki, ali podigla je ruku da ga
zaustavi, rekavši da joj se sviđa njezina sijeda kosa i da ne želi opet potamniti. Shvatio je to kao
šalu, spustio lubanju i podigao svijeće, po jednu u svakoj ruci, i uokvirio njezino lice njihovim
svjetlom. Tada je izgledala prelijepo i spokojno.
Kasnije te večeri opisala mu je špilje koje je poznavala i rekla mu kako da pronađe katedralu
zemlje. Nije od njega tražila da pođe tamo, samo mu je rekla gdje se nalazi, vjerujući da će je
poći pogledati, ma koliko se bojao malenih, skučenih mjesta.
Njegov strah bio je veći nego što je znala. Nije otišao tamo te jeseni, nego je čekao do proljeća,
što je bilo prekasno da joj opiše ljepote koje je ondje pronašao, jer tada je već bila mrtva.
Kao dar njoj, ušao je u labirint tunela, noseći kao štit od tame sjećanje na taj trenutak kad joj je
svjetlost dviju svijeća obasjala lice pretvarajući ga u mudro zlato.
Lišen utjehe srco-kamena, i sada je učinio isto, iako nije mogao biti siguran je li lice koje mu je
obasjalo um njezino ili Najakmulino - njih dvije počele su se miješati u njegovu sjećanju. Koja
god bila, jedna od njih ili obje, služio se tom slikom da usidri svoju hrabrost, kao što je usidrio
slobodan kraj vunenog pletiva koje će im pomoći da se sigurno vrate na danje svjetlo.
Martha je stajala pokraj njega i gledala ga kako vezuje vunu i pričvršćuje njezin kraj u pukotini iz
koje se ne može izvući. Kao što čine sve trudne žene, položila je polako ruku na tek nabreknuti
trbuh.
“Ako želiš ostati ovdje”, reče Owen, “vratit ću ti se onoliko brzo koliko tunel dopušta.”
“Prihvatila bih drage volje, ali obećala sam svojem ocu da ću vidjeti mjesto na kojem počiva
srco-kamen”, rekla je tmurno. “Mi koji koračamo starim stazama imamo vlastite sudbine koje
moramo ispuniti.”
Ona je posjedovala hrabrost poput njegove bake. Kad su se okrenuli prema tami, vidio je kako joj
se posljednji tragovi boje gube s obraza, a fine crte oko njezinih očiju postaju oštrije.
Zagrlio ju je smjerno i brzo. “Vrijedi vidjeti ono što nas čeka”, reče on, “a prvi dio je lagan. Samo
zamisli da koračaš hodnikom svoje kuće noću, bez svijeća.”
Staza nije bila tako loša kao što su mu govorila sjećanja iz djetinjstva, ali to nije bilo nešto što je
htio ponoviti.
Nakon nekog vremena stajali su jedno pokraj drugoga na ravnom tlu. Svod je bio previsoko iznad
njihovih glava da bi ga osjetili, a ni s jedne ni s druge strane nisu ih pritiskali zidovi. Okruživao
ih je zvuk vodopada, tako da se činilo kao da stoje u njemu.
“Ovdje možemo upaliti svijeću i svjetiljku”, reče Owen, a tada doda, s dječjom ljubavi prema
misterijama: “Možeš li sklopiti oči?”
Nosio je kremen i kresivo, i naramak suhe trave. Čak je i njemu, koji je već vidio taj prizor,
čarolija ispunila srce, tako da se morao podsjetiti da upali svjetiljku, podigne je i reče, s
neočekivanom stidljivošću: “Ako ti odgovara, možeš li sada otvoriti oči?”
“Oh, Cedriče...”
Vrijedilo je to tame i hladnoće i straha. Gotovo da je vrijedilo i što su ondje bili samo njih dvoje,
a ne troje koliko ih je trebalo biti, zbog trenutka u kojem se njegova supruga, Martha Walker,
okrenula prema njemu s dušom u očima, bez riječi kojima bi izrazila ono što osjeća.
Prišao joj je i opet je zagrlio, jednom rukom, kao što je to činio Fernandez. “Nema potrebe za
riječima. Samo gledaj i pamti, tako da kasnije generacije znaju da katedrala zemlje vrijedi puta
koji moraju proći da bi je pronašli.” Dao joj je svjetiljku i uzeo samo svijeću. “Ako ostaneš ovdje,
ja ću položiti srco-kamen na njegovo počivalište.”
“Trebala bih poći i ja...”
“Ne.” Bol mu u trenutku dohvati srce. “Moram to učiniti sam.”
Upalio je još četiri svijeće i postavio ih na ispuste oko nadsvođenog ulaza kako bi ona mogla
sjediti u dovoljno jakoj svjetlosti. Zatim ju je napustio i krenuo putem kojim je jednom već
prošao - dvadeset koraka na istok, zatim preko rijeke, po kamenju koje se kotrljalo pod nogama.
Opet je skrenuo na zapad, pa obalom rijeke do zapanjujuće ljepote vodopada koja je ispunjavala
dušu.
Obasjan čađavom svjetlošću svjetiljke, spuštao se poput živog zlata u široko kameno jezerce u
podnožju, gdje ga je bijela stijena hvatala i pretvarala ga u živu.
Njegova baka opisala je to mjesto kao izvor žive vode, a on se nije mogao sjetiti boljih riječi.
Držeći svjetiljku na koljenu, Owen sjedne na rub jezerca, ignorirajući vlagu, i napokon izvuče
srco-kamen iz kožnate vreće u kojem je proputovao pola svijeta, i natrag.
Počivao mu je tiho među rukama. Sada, kad je došao kraj, šutio je. Osjetio je njegovo žaljenje
poput težine oko srca koja ga je vukla dolje, dolje, sve dok nije kleknuo na hladni vapnenac
špilje.
Napustilo ga je sve oduševljenje, sav osjećaj ljepote i radosti zbog uspjeha. U srcu špilje njegov
je svijet ostao bez svjetlosti i boje, mirisa i dodira, pjesme i ljubavi. U toj novoj tuposti prvi je put
shvatio kako će mu život izgledati kada više ne bude srco-kamena. Nije to mogao podnijeti.
“Zašto mora biti tako?”
Zaplakao je naglas, a zvuk utone u jezerce bijele vode i izgubi se u njemu. Nije više govorio,
samo je sjedio u tamnom prostoru svoje duše i osvrnuo se na svoj život s gorkim čuđenjem što
mu nije palo na pamet da postavi to pitanje sve dok mu sada nije izletjelo iz usta. Zašto mora biti
ovako? Zašto ja?
Tijekom djetinjstva baka mu je pričala o počivalištu kamena, i on je to prihvatio bez pitanja, kao
što je od nje prihvaćao i sve drugo. U proljeće svojega života Nostradamus mu je pričao o toj
sudbini i Owen se začudio samo što netko drugi zna za to. Najakmul mu je to ponovila jasnije,
obučavala ga je za to trideset godina u raju i on joj je svaki dan zahvaljivao na tome. Došao je u
Englesku gonjen jedino potrebom da dođe na ovo mjesto i ostavi podatke onima koji moraju doći
nakon njega.
Što je bilo najgore, Fernandez de Aguilar, čovjek koji je imao sve moguće razloge za život, dao
je taj život zato da on donese lubanju na ovo mjesto na kojem će biti sigurna, kako bi je budući
naraštaji mogli pronaći u trenutku najveće potrebe za svijet.
Cedric Owen nije mario za potrebe svijeta. Plakao je zbog vlastite boli, i za Fernandeza, i za
Marthu, i za kamen.
Zar želiš poništiti sve što smo učinili?

Bio je to glas koji je poznavao najintimnije, inače ne bi podigao pogled. Najakmul je bila tu -
stajala je u moći vodopada. Ispružila je ruku prema njemu.
Kad bih ti rekla da će kamen biti ovdje gdje sam i ja, bi li ti to ublažilo bol zbog rastanka? Nećeš
biti dugo bez njega.
Zasula ga je vodena para, lakša od kiše. Najakmul reče: Jesi li pitao kamen što želi od tebe?
Nije. Mislio je da je volja kamena njegova volja, da je srce kamena njegovo srce.
Tiho plavetnilo dotaknulo ga je iz mirnog mjesta njegove duše. Žalio je. Nije dovodio u pitanje
svoju sudbinu, kao ni njegovu. I potvrdio je Najakmulinu istinu.
Kroz vodu koja se spuštala ona opet progovori: Predaj ga živoj vodi, sine mojeg srca. Posao
tvojeg života skoro je dovršen.

Sine mojeg srca. Tako ga je zvala u posljednjim danima života. To mu je dalo hrabrosti da ustane
i podigne srco-kamen tako da još jedan trenutak odražava svjetlost svijeća i srebrnu kaskadu
vodopada.
Izvor bijele vode proključao je i otvorio se poput srca, pokazujući mirno crnilo svoje jezgre.
“Cedric!”
Jarko žutilo ošine njegov um, a Marthin se glas ispreplele s njim sa suprotnog kraja špilje. Preko
rijeke, u svjetlosti četiriju svijeća, vidio ju je kako se bori s jednim, možda i dvojicom napadača.
Njegova potreba balansirala je na oštrici noža, jer njegove dvije dužnosti bile su suprotstavljene.
S nezamislivom hrabrosti Cedric Owen tada baci kamen koji je nosio njegovu dušu u jezerce
ispod vodopada. Bijela voda uzdigne se oko njega poput krune. Bljesak posljednjeg plavetnila bio
mu je pred očima dugo nakon što je kamen nestao.
Zatim je potrčao, držeći jednom rukom svjetiljku, a drugom beskorisni nož za jelo, preko rijeke,
prema mjestu na kojem se Martha Walker borila s ljudima koji su željeli oduzeti život njoj i
njezinu nerođenom djetetu.
32.

Weylandova kovačnica, Oxfordshire, 5 sati ujutro, 21. lipnja 2007.

Zora se polako spuštala na krajolik Oxfordshirea. Stijene oko grobnice prve su pokazale boju
- mrlje sivih lišajeva poprimale su pred Stellinim očima suptilniju zelenu boju. U dolini, pijetao je
kukurikao s većom sigurnošću. Negdje u visini vrana je graktala s najviše bukve; malo kasnije
odgovorio joj je palčić.
Grane su zapucketale u blizini ceste. Tony Bookless bio je bezoblična prilika koja je koračala niz
aveniju drveća prema Weylandovoj kovačnici. Služio se glasom kao svjetionikom u slabašnom
svjetlu.
“Stella, tu si!” Gotovo je pretrčao posljednjih nekoliko metara probijajući se kroz drveće i
izlazeći, bez daha, na otvoreni prostor ispred grobnice. “I Kit. I Gordon. I kamena lubanja. To je
dobro.” Imenovao ih je kao na prozivci, ali pogled mu nije napuštao Stellu i plavi kamen koji je
obasjavao zrak oko nje. Desna ruka bila mu je nespretno zaglavljena u džepu. Mogla je izbrojiti
grebene zglobova na njegovoj šaci. “Gdje je Davy?”
Negdje s njezine desne strane jedna grana koja se kretala iznenada se umiri.
“Vratio se u Oxford”, reče Stella. “Nisam ga trebala ovdje nakon što mi je pokazao grobnicu, a
bio je zabrinut za svoju majku.” Sada mu je mogla lagati čiste savjesti.
To je dalo težinu njezinim riječima.
“Naravno.” On ozbiljno kimne, rektor koji se suočava s nesretnim vijestima. “Kit mi je rekao da
je došlo do nesreće.”
Nesreće? Stella se zagleda u Kita. Njegove oči bijesnu mahnitim, tihim upozorenjem. Vjeruj mi.
Opasnost! Molim te, vjeruj mi!
Ona jednoličnim glasom reče: “Da, dogodila se nesreća.”
Nije više znala komu vjerovati. Gordon joj je bio najbliže, gotovo nadohvat ruci. Njegov strah od
kamena bio je opipljiv, ali ipak, ustao je kad je došao Tony Bookless i zaštitnički zakoračio
prema njoj.
Kit nije bio srdit - bio je jadan i uhvaćen u nešto izvan svoje kontrole. Bio je izvan dohvata, na
otvorenom, podalje od grobnice, i ljuljao se na nogama.
Kakva god bila njegova tiha molba, on i Tony Bookless očito su se razumjeli. Sada su se obojica
kretala polako, odsutno, bez očitog cilja, osim što se Bookless sve više približavao Stelli i
kamenoj lubanji, a Kit se sve više udaljavao.
Kamen joj nije pomagao. Ovdje, tako blizu kraja, nije joj nudio ništa osim očajničke potrebe da
uđe u tunel Weylandove kovačnice. I grobnica je jednako žudjela za njom, kao što žudi ljubavnik
s pogrešne strane zatvorskog zida koji vidi svoju dragu, ali je ne može zagrliti.
Spiralne oznake na ulaznoj stijeni sada su bile vidljivije. Da je bila dovoljno blizu, Stella je
mogla prstima pratiti njihove brazde. Činilo se da je njihova čarolija slabija, ali privlačnost je bila
jednako snažna. Poput magneta što ga privlači drugi magnet, točno je znala kamo mora poći, što
učiniti i kada. I ne gledajući na sat, mogla je izbrojiti minute koje su prolazile: šest minuta do
zore, možda pet.
Tony Bookless bio je udaljen manje od deset koraka. Nije vidjela drži li pištolj u ruci koja je
ostala u džepu, ali jasno je vidjela njegovo lice pod sve jačom svjetlosti. Njegove tvrde oči, sive
poput blijeda neba, bile su fiksirane na njezine. U njima nije bilo prijateljstva, samo upozorenje
nasilja.
Davyjev glas kotrljao joj se kroz glavu. Ono čemu su prodali svoje duše nema na pameti najbolje
interese čovječanstva, ali tako mi Boga, oni su uvjereni da su u pravu. A mnogo prije toga, kad
ga je poznavala slabije, rekao je: Tvoja lubanja nosi srce svijeta. Koji čovjek ne bi ubio za to?
Stella se natjerala da mu uzvrati pogled i da ne gleda prema bukvama na lijevoj strani gdje su
grane strugale na jutarnjem vjetru. Vjerovala je da pod njima puže Davy Law.
Podigla je lubanju u ravninu s vlastitom glavom. Siva svjetlost poprimila je plavu boju oko nje.
Gordon ispusti slabašan, bolan zvuk. Tony Bookless naglo zastane. “Tony, što to radiš?” upita
Stella, kao iz čiste znatiželje.
“Pokušavam te održati na životu.” Uputio joj je osmijeh koji je dobro poznavala. No pogled mu
se nije ublažio. “Već sam ti rekao, čuvar lubanje uvijek umire. Cijelog života vjerovao sam da će
Ursula biti čuvarica i da ću je moći zaštititi. Očito nisam bio u pravu, pa sam došao vidjeti mogu
li popraviti stvari.”
On načini još jedan nehajan korak prema njoj, mahnuvši prema grobnici. “Znam da misliš kako
sudbina svijeta ovisi o tome da lubanja uđe tamo, ali ja vjerujem da niti jedan kamen nije vrijedan
života. Obećao sam Kitu da ću te očuvati na životu. Dajem sve od sebe da to ostvarim.”
Bio je tako uvjerljiv. Krhka sigurnost jutra ovisila je o fiktivnoj ideji da mu ona vjeruje.
Prekasno, Stella udahne kako bi mu odgovorila i produžila vijek trajanja fikcije. Njoj zdesna,
Gordon Fraser već je izgubio posljednje niti kontrole.
“Dao si sve od sebe da ubiješ Ursulu Walker, ti licemjerno kopile. Nemoj se pretvarati da si ovdje
kako bi pomogao.”
“Oprosti?” Booklessov glas imao je ledeni prizvuk, dovoljno težak da zdrobi žar Gordonova
bijesa. Bio je tako visok, tako hladan, tako priseban. Pokraj njega je maleni Škot bio oličenje
nesputana gnjeva, katastrofalno slabe samokontrole. Tony Bookless ignorirao ga je. “Stella, što
se točno dogodilo Ursuli?” upita savršenom dikcijom.
“Ne pravi se da ne znaš, jebeni sire Anthony Bookless. Otkrio sam te prije nekoliko dana. Ti si
hladnokrvni ubojica koji se krije iza lažnog šarma. Ti...”
“Gordone, stani!”
Kad bi krenuo, maleni je Škot bio nezaustavljiv. On pljune na zemlju. Tjeran vlastitim bijesom,
on zakorači prema Stelli i načini zid između nje i Tonyja Booklessa. Bio je on njezin prijatelj,
njezin mentor, čovjek koji je imao hrabrosti na mračnim mjestima. U tišini svojeg srca ona mu
zahvali dok je posezala za njegovom rukom kako bi ga utišala.
“To je ljubazno”, reče Stella, “ali ti ne moraš voditi moje bitke za mene. Učinit ću to sama.”
Ona usmjeri svoj najhladniji osmijeh prema Tonyju Booklessu. “Ursula je na respiratoru na
jedinici intenzivne njege u Radcliffeu zbog dima koji je udisala. Ostala je u kući predugo nakon
što smo Kit i ja izašli. Vatra ju je uhvatila u kuhinji. U dimu je bilo klorina. Policija će to
istraživati kao pokušaj umorstva.”
“Klorina?”

Bookless je bio sjajan glumac. Stella je vidjela kako se crne zjenice njegovih očiju šire do
rubova, gurajući boju. Vidjela je i kako mu malo sporije nestaje boja s lica. On podigne glavu i
pogleda pokraj nje. “Kit, zašto mi to nisi rekao u automobilu?”
Privukli su njegovu pozornost. Ako je neki trenutak bio primjeren za akciju, bio je to ovaj. Stella
uputi tihi zov, a odgovori joj pokretanje lišća u šumi iza njih. Ptičji pjev iznenada utihne.
“Stella, pođi do Kita, odmah.”
Tony Bookless lecne se onako kako ga nikad dosad nije vidjela. Više nije bilo urbanog,
kultiviranog humora. Ostao je čovjek koji je služio u Sjevernoj Irskoj i bio savjetnik u Iraku,
čovjek koji je izdavao zapovijedi i kojeg su slušali. U toj je iskrenosti bilo nekog olakšanja.
Prošlo je vrijeme za glumu. Stella se nije pomaknula. “Zašto?” upita ona. “Zato da nas možeš
oboje ubiti kao što si pokušao ubiti Ursulu?”
“Upravo suprotno, zato da bih učinio sve kako biste bili na sigurnom dok... Davy Law, ne čini to!
Imaš pogrešnog čovjeka!”
Izvadio je ruku iz džepa. Nije držao pištolj nego svežanj ključeva. On ih baci snažno, ravno u
Stellu, a ova skoči u stranu brzinom koju nije ni znala da posjeduje, i zakotrlja se, držeći kamen.
Tony Bookless ispunio je njezin vrtoglavi svijet, i Gordon, koji je skočio na njega, i napokon
Davy Law, koji je brzo i pognute glave potrčao iz šumarka, s posve drugog mjesta nego što su
ona ili bilo tko drugi očekivali.
Jutro se izgubi u brutalnom sudaru mesa i prasku slomljene kosti - a nakon toga, i u pucnju.
Netko pokuša dohvatiti kamenu lubanju. Ona je zgrabi čvršće, udarajući nogama, a zatim je netko
povuče za lakat.
Davy Law stajao je nad njom, s mirisom nikotina i gnjeva u dahu. Jedna ruka visjela mu je
beskorisno niz bok. Drugom rukom gurao ju je u leđa.
“Zora je. Grobnica čeka. Idi!”
Najjačim aberdinskim naglaskom, Gordon Fraser vikne: “Ostani gdje si!”
“Ne, Stell, trči!”
Povjerila bi Gordonu vlastiti život, ali sada ne bi stala, ma što god da je viknuo. Tek se
nekontrolirani užas u Kitovu glasu koji ju je poticao naprijed probio kroz privlačnu snagu
kamena. Zastala je, udaljena od ulaza samo za dužinu ruke, i okrenula se.
Kit je ukočeno stajao. Zaustavio ga je pištolj na njegovoj sljepoočnici - zaustavio je sve njih.
Pištolj je držao Gordon Fraser, njezin prijatelj u ovom svijetu bez prijatelja.
“Odstupi od tunela”, reče on kad je shvatio da ga gleda. “Odloži kamen na tlo i više nitko neće
stradati.”
“Gordone?” Stella je zurila u njega u nevjerici. Njegova crvena kosa bila je potpuno raskuštrana,
a lice blijedo zelene boje. Oči su mu se hranile lubanjom. Nisu se žarile od straha nego dubinom
žudnje kakvu nije vidjela nikada prije, niti u njemu, niti u bilo kome drugome.
Ona zamuckujući upita: “Je li to šala?”
Stenjanje na tlu natjeralo ju je da spusti pogled. Tony Bookless ležao je prebacivši ruku preko
tijela. Krv se širila uskim potočićem, zamrljavši jutarnju tratinu. Oči su mu gorjele. Slegnuo je
ramenima gestom koja je mogla biti isprika. “Prvo pravilo u ratu”, reče on suho. “Uvijek učini
ono što ti kaže čovjek s pištoljem.”
“Tako je.” Gordon mahne slobodnom rukom. “Zato ga spusti i odstupi.” Nije to mogla učiniti -
kamen joj ne bi dopustio, čak i da je njezin um to htio. Ona tupo reče: “Mislila sam da si ovdje
kako bi pomogao.”
“Neke stvari su izvan domašaja pomoći.” On se ružno nakesi. “Ovako nećeš spasiti svijet, što god
ti Davy Law rekao. Vrijeme za to odavno je prošlo. Sad se svatko brine samo za sebe, kao što je
to oduvijek bilo.”
“Što želiš?” upita ga Stella.
“Kamen, što drugo?”
Ona zine. “Ali bojiš ga se. Jedva si mu prišao onog dana kad si ispirao vapnenac s njega. Htio si
da ga smrvim u drobilici.”
“No, nije bilo opasnosti da ćeš to učiniti, zar ne? A nisi mogla pomisliti da ga ja želim uzeti ako
sam ti rekao da ga pretvoriš u prah.”
“Ma hajde, Gordone, to nije bio blef - strašno si se prestrašio.”
Preplavi ga ljutito rumenilo. “Kamenu i meni samo treba vremena da se upoznamo.” Ako mu glas
i nije bio postojan, ruka jest. “Bit će drukčije kada prođe ova zora i kad izgubi nadu. Tada više
neće biti tako divlji. Samo se drži podalje od tog ulaza dok se sunce ne uzdigne na nebu i svi
ćemo biti sretni.”
Zora je već svitala. Ptice su zašutjele nakon pucnja, ali sunce je bilo tanka linija svjetlosti koja je
otapala obzor.
“A zašto misliš”, reče Davy Law jednoličnim glasom, “da će kamen biti nešto više od lijepog
komada safira nakon što zora svane? Ako sada spriječiš njegov ulazak u grobnicu, skršit ćeš mu
dušu, a što će onda ostati?”
Gordon se nasmije brzo i prezirno. “Imat ću najveći dragulj u zapadnom svijetu koji mi ne
predstavlja rizik. No ne mislim da će biti tako - neće on tako lako odustati od svoje moći. I nemoj
ni pokušavati reći da ne bi to učinio na mome mjestu, Davy Law. Ti si već oduzimao lijepe stvari,
a znaš koliko je ova moćna. Učinio bi isto kad bi imao petlje.”
“Nikada ne bih nekoga gurnuo s litice zbog njega.” Dok je govorio, Davy polako klizne stopalom
prema Stelli.
Gordon se nasmije. Zvučao je savršeno normalno. “Tražio sam plavi srco-kamen Cedrica Owena
otkad sam prije trideset godina došao na koledž. Pretražio sam sve špilje u Engleskoj i neke izvan
Engleske. Riskirao sam život više puta nego što si ti imao žena, mnogo više puta. Kit O’Connor
jedva da je u životu bio u pravoj špilji. Kakvo je pravo on imao da pronađe kamen nakon pola
dana potrage? Spasitelji su bili gomila pederčića. Nikada ne bi pronašli kamen da je pao preko
ruba s njim. Ja bih ga kasnije pronašao bez problema, i nema drugog speleologa u Europi koji bi
to mogao učiniti sam. Sada ga imam, i pravda će napokon biti izvršena.”
Kao da ga želi pohvaliti, jedna se sunčana zraka s istoka probila kroz tanki sloj oblaka. Gordon
pogleda prema Suncu, pa vrati pogled. Zatim nakratko kimne i izravna ramena, kao što je Stella
vidjela da čini u bezbroj špilja prije velikih spustova.
“Davide”, obrati mu se vojničkom oštrinom, “ako pokreneš još jedan mišić, umire Kit, a zatim i
ti. Ako mi ne vjeruješ, samo pokušaj. Stella, spusti kamen dok nabrojim do tri, ili je on ionako
mrtav. Jedan.”
“Ne čini to, Stell.” U Kita se odjednom vratila boja. Ne mareći za pištolj, on okrene glavu. “Ne
može nas oboje ubiti na vrijeme da bi te zaustavio.”
“Slobodno me iskušaj. Dva.”
“Stella, imaš izbor: ja ili kamen. Cijelo vrijeme sve je išlo prema tomu. Znaš što je važnije.”
Iznenada, neočekivano, znala je to.
“Tri...”

Unatoč snažnoj panici u glavi, ona se sagne i položi plavi srco-kamen Cedrica Owena na tlo
ispred grobnice. Buka se nije ublažila kad se ispravila, ali izgubila se u iznenadnoj kakofoniji
ptičica koje su uzletjele kako bi najavile dolazak zore.
Požuda u očima Gordona Frasera bila je neshvatljiva. Krik kamena otvorio joj je um. Ona
očvrsne srce.
“Evo ti ga onda.” Ona zakorači unatrag. “Neće ti dati ono što misliš... Kit! Ne!”
Bio je nestabilan i napola invalid i donio je izbor koji je ona upravo odbila. Vidjela ga je kako se
trza ulijevo, čula je pucanj, glasniji od grmljavine, vidjela je krv i nije znala je li njegova ili
Gordonova prije nego što su obojica pala na tlo.
S tvrdog tla Kit vikne: “Stella, trči!”
Bio je živ - bilo je to sve što je trebala. Dograbila je kamen i pojurila poput zeca preko stijene s
urezanom spiralom koja je blokirala ulaz u grobnicu, niz kratki tunel, u tamu koja ju je prigrlila.
Kao što je rekao Davy Law, čvrsta stijena stvarno se otvorila da je propusti.
Opet je začula pucanj, i prasak udarca, i vrisak, ali tada je već bila u mraku; iza nje zora je
rudjela, a kamen i grobnica pjevali su joj tako da nije mogla ne nastaviti dalje, dalje, prema
svjetlosti koja ju je čekala na kraju tunela.
33.

Ingleborough Fell, Yorkshire Dales, travanj 1589.

Owen nije znao da martha nosi nož, no dok je prelazio preko vode, vidio ju je kako ga je
uspješno upotrijebila.
Nije bilo sumnje da su njezini napadači Walsinghamovi ljudi - jedino što su još morali otkriti bilo
je koliko ih ima i jesu li vidjeti plavi kamen kako pada u jezerce.
Prije toga morao je ispuniti jedno obećanje: da Martha Walker neće biti uhvaćena i odvedena živa
da se suoči s agonijama Kule na Walsinghamovo zadovoljstvo.
To ga je obećanje potaknulo da preskoči rijeku, što bi prije toga smatrao nemogućim. Dočekao se
na noge u trku i bacio se naprijed, ispuštajući isti visoki ton kao i plavi kamen, tako da se činilo
da zvuk izlazi iz njegove glave i razbija se o zidove.
Ipak, mislio je da je zakasnio. Najmanje su se dvojica borila protiv Marthe, a samo je jedan bio
ranjen njezinim nožem. Taj joj je uhvatio kosu neozlijeđenom rukom i vukao ju je za glavu
unatrag, prema tunelu. Činilo se da je ovaj drugi namjerava uhvatiti za stopala, ali njezini udarci
zaustavili su ga. Na polusvjetlu svijeća Owen ga je vidio kako odustaje od toga i poseže za
mačem na boku.
“Martha!”
Zvuk njezina imena, ili blizina iz koje je zvuk dopro, naveli su je da se prestane boriti i na
trenutak joj spasili život. Čovjek s mačem okrenuo se iskešena lica da se suoči s novom
opasnosti. Ugledavši Owena i njegov nož s oštricom od osam centimetara, prasnuo je u smijeh.
“Rekli su da nisi mačevalac. Nisam se nadao da su baš toliko u pravu.”
Čovjek je imao crnu kosu i bradu i govorio je s devonskim akcentom. Imao je mač koji je bio
gotovo ravan maču kojim se tako mnogo godina služio Fernandez de Aguilar - Owen je uspio to
zapaziti dok se pokušavao zaustaviti na vlažnom vapnenačkom podu špilje.
“Baci nož, doktore.” Crnobradi izusti tu riječ kao uvredu. “Budi razuman i pustit ćemo te da
živiš.”
“U Kuli? Radije bih bio mrtav.”
Čovjek se naceri, pokazujući bijele zube u bradi. Bio je iste građe i oružje nosio na isti nehajan
način kao Maplethorpeovi mastifi. “Onda se pridruži svojem prijatelju”, reče mu, “jednorukom
Španjolcu, iako je on umro prilično polako. Treba nam samo jedno od vas i uzet ćemo ženu ako
ne možemo muža.”
Na spomen Fernandeza Martha je odustala od borbe. Owen je to čuo, iako nije mogao vidjeti.
Prije nego što se Crnobradi mogao okrenuti, bacio je nož. Odjek udarca izgubio se u šumu
vodopada. On ispruži obje ruke s dlanovima okrenutim uvis. “Pusti je i poći ću s tobom.”
Čovjek krene prema njemu podigavši visoko svoje crne obrve. “Ili ćemo vas povesti oboje, sad
kad si to tako ljubazno ponudio, pa ćete nam oboje reći što trebamo znati, i usporedit ćemo vaše
odgovore.”
Nož je ionako bio beskoristan. Owen ga udari u stranu i on otkliže i pljusne u vodu, privukavši
pozornost Crnobradog na trenutak koji je Owenu bio dovoljan da se sagne i dohvati s poda
kamen veličine svoje šake.
Nije bio mačevalac, ali proveo je trideset godina u Novoj Španjolskoj igrajući se “uhvati i baci” s
generacijama djece. U Engleskoj bi to bila lijepa igrica koja bi zabavljala djecu, ali u Zami je ona
bila početak lovačke vještine i Owen je otkrio da ga to zanima.
Kamen koji je sada držao bio je lagan, ali zadovoljavajuće nazubljen. Odmjeravao je njegovu
težinu u ruci. Iza Crnobradog događala se nekakva užurbana akcija. Pomislio je da se Martha
opet bori, ali nije mogao vidjeti da bi bio siguran.
“Što je s Fernandezom?” upita Owen. “Je li vam on rekao da dođete ovamo?”
Crnobradi se naceri. “Rekao nam je sve što smo ga pitali.”
Owen mu nije htio vjerovati, ali Barnabas Tythe pričao im je o Walsinghamu i mogao je vjerovati
da bi svaki čovjek razotkrio dušu ako mu se pitanje postavi na odgovarajući način.
“Kad je umro?” upita on. Srce mu je bilo prazna šupljina. Nije se usuđivao pogledati Marthu.
Crnobradi je namjerno polako brojao na prstima. “U veljači”, reče on, “potkraj mjeseca.”
Oprezno je promatrao kamen i počeo je kružiti, tjerajući Owena od svjetlosti svijeće u mračnija,
neravnija mjesta u stražnjem dijelu špilje. Mač je cijelo vrijeme držao pred sobom - bila je to crta
prigušene svjetlosti koja ga je obilježavala dok su se udaljavali od ulaza u tunel.
Owen zakorači u stranu i sagne se ispod jedne kamene izbočine. Osjetio je pritisak na desnom
rukavu i znao je da je ondje zid. Skliznuo je ulijevo i otkrio da je i taj put blokiran.
“Izlazi, doktore. Zašto me tjeraš da ti presiječem tetive na nogama kad možeš udobno jahati do
Londona?”
Pod nogama je osjetio oblutke. Owen se sagne, zagrabi šaku oblutaka i baci ih čovjeku u oči. Vrh
mača dovoljno se spustio. On baci svoj kamen, najbolje što je mogao.
Ne i dovoljno dobro.
Bio je to težak hitac - Crnobradi se okrenuo, misleći da ga gađa s još oblutaka, a svijeće su se
poigravale sa svjetlom, trepereći u stranu, pa opet ravno. Tako je Owen pogodio mjesto na kojem
je Crnobradi stajao prije, ali ne i ono što je ciljao. Kamen mu je potonuo u rame, duboko u meso i
u tetive i u kost, ali nije ga pogodio u glavu i ubio ga.
Neki ljudi povlače se kad su povrijeđeni, a drugi se razbjesne - Crnobradi je bio od ove druge
sorte. Podigao je mač pred sobom poput koplja i potrčao na Owena, urlajući tako snažno da je
nadglasao zvuk rijeke.
Sporo, kao u snu, Cedric Owen vidio je kako mu se smrt približava. Negdje daleko, kod ulaza u
tunel, čuo je kako Martha izvikuje njegovo ime, a zatim i povik nekog muškarca, a tada je
Crnobradi bio na njemu i čuo je kako mu željezo probija košulju, kožu, meso, pluća, i osjetio je
navalu krvi mnogo prije nego što je osjetio snažnu, vruću bol.
Owenovo tijelo udari o zid od vapnenca. Razbio je lijevi lakat - u svojem novom stanju udaljene
objektivnosti mogao je izbrojiti komadiće i znao je da nikada neće zacijeljeti. Koljena su mu
klecnula i osjetio je kako leđima kliže niza zid. Iznenadio se vidjevši kako Crnobradi također
pada, ali u suprotnom smjeru.
A tada je znao da zaista umire jer pred njim je stajao Fernandez de Aguilar s tamnim, vlažnim
mačem Roberta Maplethorpea u ruci i bolnim izrazom na licu. Iznenada, prisjetio se nečega.
“Ne žali za mnom, prijatelju moj”, reče Owen s crnim humorom. “Smrt nije tako loša kad joj je
prethodila radost.” Pokušao je podići ruku, ali nije uspio. “Tvoja nazočnost veoma me raduje.
Nisam mislio da će smrt biti tako milostiva da nas spoji.”
“Cedric...” De Aguilar je otvoreno plakao. Owen ga nikada nije vidio kako plače. On podigne
Owenovu ruku. Dodir njegove kože bio je iznenađujuće topao za mrtvaca. “Došao sam najbrže
što sam mogao. Pratio sam Jacka Dempseyja i njegova brata četiri mjeseca, i oni su pratili mene -
igrali smo se mačke i miša diljem Engleske. Nisam mogao ostaviti lanenu krpu jer bi ih odvela do
vas. Izgubio sam ih malo prije nego što su ušli u špilju. Čuo sam kako je plavi kamen ispustio
jedan glasan uzvik. Tek me to dovelo k tebi. Tako mi je žao.”
Svijet se počeo ljuljati. Ravne crte postale su krivulje, a zrak je bio gušći od vode. Owen se
namršti. Prisjećao se značenja riječi, i opet zaboravljao. Hvatao ih je poput riba u vodi. Jedna od
njih ostala je. “Fernandez? Ti si... živ?”
“Živ i zdrav, unatoč mojim zavjetima da ću te štititi.”
“Morao sam vidjeti... mogu li se... barem jednom boriti.” Uspio se nasmiješiti, ali Fernandezova
reakcija ga zaustavi. Ulovio je još jednu “ribu” u prolazu. “Martha?”
“Ozlijeđena je, ali ne teško. Mogu je njegovati. Tebe ne mogu, prijatelju moj. Tako mi je jako
žao. Nisi trebao umrijeti sada, kad si izvršio svoje životne zadatke.”
Pojavila se jedna veća “riba” i ostala malo duže. “Nisam... gotov. Moram... dovršiti knjige.
Moram ostaviti zapis za... one koji dolaze.”
“Ja ću dovršiti knjige. Kunem se. Martha će mi pomoći. Ispunit ćemo sve ono što smo ti i ja i
Barnabas planirali. Koledž će dobiti svoje naslijeđe i svijet će vidjeti knjige i razumjeti ih, ali ne
dok Walsingham živi. Sve će biti izvršeno.”
“Hvala ti.” Owena je napuštao osjet u prstima. Glava mu padne unatrag i udari o pod, ali nije
osjetio bol. Mogao je osjetiti kako ga plavi srco-kamen očekuje, kao da stoji na granici između
života i smrti i da ga može prenijeti preko. Njegova duša skoči prema kamenu poput lososa.
U jednom trenutku ispuni ga lucidnost. On opet posegne za Fernandezovom rukom. Sada ih je
bilo dvoje. Owen se namršti kako bi fokusirao vid i shvati da je došla i Martha. Tamne masnice
narušile su glatku kožu njezina lica; krvarila je po odjeći. Htio im je reći kako izliječiti Marthu,
ali nije mogao. Umjesto toga, on reče: “Prodajte dijamante... za sebe. Učinite... svoju kćer...
bogatašicom.”
“Bit će. U tvoje ime, Walkeri će držati staze otvorenima. Kunem se. Zbogom, prijatelju. Ne
zaboravi me tamo kamo putuješ. Htio bih se opet susresti s tobom, bude li moguće.”
Owen nije mogao govoriti. Osjetio je toplu ruku na čelu i prste na kapcima koji su mu zacrnili
svijet i podarili mu mir, tako da se mogao okrenuti i vidjeti brdo prekriveno kredom na kojem je
čekao luk boja, i četiri zvijeri kako postaju jedna.
Najakmul je bila ondje, veličanstvena, kao što je i obećala da će biti. Otvorila je ruke, i on osjeti
dobrodošlicu i izbor i jedan posljednji zahtjev.
34.

Weylandova kovačnica, Oxfordshire, 5:12 sati, 21. lipnja 2007.

Tunel u grobnici nije bio dugačak. Nije prigušio zvukove koji su dopirali izvana, s čistine -
zvukovi borbe tekli su unutra na podlozi pjesme ptica.
Začuje se još jedan pucanj, pa još jedan. Onaj dio Stelle koji je još mogao jasno razmišljati znao
je da je Gordon Fraser sada slobodno može pratiti. Isti taj dio žalio je za Kitom, iako je preostali
dio nje držao plavi kamen i znao da je on izabrao pravilno: da je važnije i od njezina i od njegova
života da kamen bude u srcu Zemlje pri izlasku sunca.
Nije bilo vremena za žaljenje. Sunce se širilo preko istočne linije Zemlje. Mogla ga je osjetiti iz
crne tame brežuljka. Pjesma kamena bila je pjesma ptica, i susreli su se u istom visokom tonu.
Udarcima srca mjerila je vrijeme.
Na kraju tunela vidjela je vatru i sjenovite prilike oko nje. Jedna je bila jasnije vidljiva od drugih:
vitak čovjek vragoljasta osmijeha sa zlatom na uhu. On se nakloni i reče: “Moja gospo, mi koji
skrbimo za vas ovdje smo kao čuvari, ali ne možemo dugo čuvati. Mjesto vam je poznato. Hoćete
li položiti kamen ondje?” U svojoj jedinoj ruci nosio je mač koji je prepoznala. Tražila je
medaljon oko njegova vrata, ali nije ga vidjela.
Riječi su joj gorjele kroz um, napisane nekoć davno kako bi je dovele do tog mjesta. Ona ih
izgovori naglas:

Slijedi stazu koja je ovdje pokazana i budi sa mnom u određeno vrijeme, na određenom mjestu.
Tada učini kao što proriču čuvari noći.
Nakon toga, slijedi svoje i moje srce, jer ona su jedno. Nemoj me iznevjeriti, jer čineći to,
iznevjerit ćeš sebe, a i sve svjetove čekanja.

“Zaista.” Smiješio se poput boga, oslobođen svih svjetovnih briga. Njegova naušnica bila je biser
sunčeve svjetlosti, poslan kako bi je vodio i čuvao.
Udubina u stražnjem zidu svijetlila je vlastitom plavom svjetlošću. Presporim prstima, Stella
nespretno podigne srco-kamen do otvora u stijeni koji je načinjen za njega u svitanje vremena.
Sada nije osjećala nikakvo upozorenje, nikakvu prisilu, nikakve boje u umu, samo potrebu koja je
bila neizreciva. Kamen je bio ljubavnik a grobnica voljena osoba, koja je čekala i žudjela. Ona
pričeka, uživajući u ekstazi trenutka.
Iza nje, prilika od mesa prekrivena krvlju blokirala joj je ulaz u tunel.
Glas koji nije čula nikada prije obrati joj se iz zemlje riječima, Ne zavlači.
Stella Cody zakorači preko vatre i položi kamen koji je nosio njezino lice na mjesto koje je
čekalo više od pet tisuća godina.
Pucanj se začuo nakon toga, ili prije, nije bila sigurna. Znala je samo da je njezin svijet
eksplodirao u oštećenome mesu i plavoj svjetlosti i još plavljoj, snažnijoj boli.
Na trenutak ju je zaslijepila vatra i sjaj čovjekove naušnice. Gordon Fraser bio je tu sa zbunjenim
izrazom na licu, kao i starac s kožom poput hrastove kore i nosom poput brodskog pramca, koji je
stajao podižući štap u zazivu. Svi su oni bili mrtvi, što je objasnilo zašto je vidjela zmaja zimskih
snjegova kako se diže s brda Uffingtona i razvija krila i zabacuje glavu i urlikom izriče svoju
žudnju za time da preokrene plimu zla i spasi svijet od uništenja.
Ali, nije mogao poletjeti - samo je osam boja tvorilo njegov lik. Nebeski plave boje srco-kamena
nije bilo.
Stella spusti pogled. U zemljama mrtvih nosila je kamen kao što je to činila i u životu. Ovdje je
kamen bio više živ od nje. Vibrirao je na načine koje je prije mogla osjetiti, ali ne i vidjeti.
Na padini brda dvanaestero ljudi stajalo je u luku oko zmaja. Na čelu je stajao starac okrunjen
rogovima sobova. Njegovo je lice poznavala.”Hoćeš li nam se pridružiti, posljednja čuvarice”,
obrati joj se Ki’kaame, “i vratiti srce zemlje?”
“Naravno.” Već je krenula.
Iz druge polovice njezina srca Kit tiho reče: “Stell? Molim te, ne idi.”
Stella zastane. Ki’kaame zastane.
Zrak se razdvoji i opet spoji. Njoj slijeva, gdje je prije stajao samo zmaj, sada se pojavi čovjek
srednje visine, srebrne kose. Medaljon oko njegova vrata bio je slika i prilika njezinoga. Njegov
osmijeh bio je star poput vremena i jednako mudar.
Izgledao je isto kao njezin djed.
On reče: “Ti si posljednja i najmlađa. Tvoj život nije stvoren za ovo. Ako želiš, ja ću ponijeti
kamen u srce zmaja. Imaš taj izbor.”
Zmaj je dozove jednom, sa svom žudnjom kamena. S nekog drugog, manje sjajnog mjesta, Kitov
glas prošapće: “Stella?”
“Kit” Riječ je došla iz dubina njezine duše, kao odgovor i izbor.
Hladnoća je već bila u njoj i navirala prema gore.
“Hvala ti. Slijedili smo svoja srca, i ti i ja. Ljubavi uvijek mora biti, kao i dužnosti.”
Cedric Owen posegne prema njoj i prema lubanji. Njegova ruka bila je čiste, nebeski plave boje.
U jezgri Stellina srca ledena šaka susretne se s pjesmom plavog kamena. Njezin svijet
eksplodirao je u krhotinama plave i crne i skrletne.

“Stell?”
Bila je na suncu - ležala je na travi okružena tihim pjevom ptica. Rame joj je gorjelo.
Kit se nagnuo nad nju. Njegovo lice bilo je kaleidoskop boli i čuđenja.
“Stell. Bože, Stell...”
On je podigne objema rukama. Bol u njezinu ramenu zaslijepio ju je, pa je spoznaja sporo
dopirala do nje.
“Ti si zdrav!” reče ona u čudu. “Možeš hodati.” Koračao je, noseći je na mjesto gdje je sunce
padalo na nisku travu.
“A ti si živa.”
Osmijeh mu je bio iskrivljen, neprikladan za takvu zoru. Pokušao je opet, i osmijeh se izjednači -
obje strane bile su iste. “Ustrijelio te, ali krvarenje je stalo, i rupe više nema. A tvoj medaljon se
promijenio.”
On ga podigne. Na ravnoj površini stajao je samo zmaj, bez čovjeka koji ga priziva. S druge
strane, vaga na kojoj su se vagali Sunce i Mjesec nestala je.
“Kao znanstvenik”, počne on nesigurno, “ne želim ni pitati kako se ovo dogodilo.” A zatim doda,
zato što je ona morala znati a nije mogla izreći riječi: “Gordon Fraser je mrtav - Tony je dohvatio
pištolj i ubio ga. Davy je slomio ruku, ali inače je dobro.”
“Ursula?”
“Još ne znamo. Davy zove bolnicu.”
Pustila je Kita da joj pomogne sjesti. Grobnica je bila ista kao i uvijek, ali stijene više nisu
pjevale.
Ona reče: “Nakon toga, slijedi svoje i moje srce, jer ona su jedno. Cedric Owen bio je ondje. Dao
mi je izbor. Slijedila sam svoje srce. Vratila sam ti se.”
“Osjetio sam to. Ne mogu ti reći koliko mi je drago.”
U blještavilu boli i sunca ona ga uhvati za ruku. “Nemoj me iznevjeriti, jer čineći to, iznevjerit
ćeš sebe, a i sve svjetove čekanja. Ne znam što svjetovi čekaju, ali niti jedno od nas nije
iznevjerilo.”
Kit se opet nasmiješi, i svijet zasja i bi savršen. “Znam.”
EPILOG

Profesoru Sir Barnabasu Tytheu, rektoru Bedeova koledža, Cambridge, pozdrav.

Gospodine - zahvaljujem vam na ljubaznom pismu i daru bisera koje ste poslali našoj kćeri
Frances Elizabeth u povodu njezina krštenja. Lijepo se razvija, ali je mirna, kao što je bila od
rođenja. I Martha je dobro i opet vodi farmu. Završili smo naš zajednički projekt pisanja i
rezultat smo zapečatili kako je dogovoreno. Bit će otvoren u dalekoj budućnosti. Pismo sam
ostavio kod vašeg odvjetnika u Oxfordu, kao što ste predložili.

Osim toga, nema više ničeg važnog, osim što je naš pokojni prijatelj zatražio da vam uručimo ovo
što vam šaljem u privitku. Nadam se da će vas to zateći u dobrom zdravlju. Vjerujem da ćete, ako
ga prodate, zaraditi oko 100 funta, jer je pravilan i dobro izrađen. Ako ga želite razrezati,
poznajem čovjeka u Sluisu kojem se možete obratiti. On redovito kontaktira luku Harwich i bio je
poznat gospodinu Walsinghamu prije njegove prerane smrti prošlog mjeseca, povodom koje smo
svi mi, naravno, poslali sućut njegovoj obitelji i kraljici.

Nadam se da će vas ovo zateći u dobrom zdravlju i da ćete vi i vaši kolege prosperirati.

Vaš, itd.

G. Francis Walker

Napisano desetog svibnja godine Gospodnje

tisuću pet stotina devedesete,

na farmi u Lower Hayworthu, Oxford- Shire.

S elizabetanskoga preveli Anthony Bookless i Ursula Walker u svojoj Novoj sveobuhvatnoj

biografiji Cedrica Owena, Cambridge University Press, 1972. Izvadci dostupni na internetu na
http://bedescambrige.ac.uk
DODATAK

Rektor i profesori koledža St. Bede s velikom tugom obavještavaju da je profesor Gordon Fraser
umro nakon kratke bolesti. Na njegov zahtjev, njegovo je tijelo spaljeno, a pepeo prosut u jamu
Gaping Ghyll na Ingleborough Hillu u Yorkshire Dalesu.

Misa zadušnica, otvorena za sve sadašnje i bivše članove koledža, bit će održana u Bedeovoj
kapeli u petak 3. kolovoza 2007., na što vas iskreno pozivamo. Donacije pošaljite rizničaru.

Potpis, sir Anthony Bookless,

prof., dr., časnik, rektor,

Bedeov koledž, Cambridge.

BILJEŠKA AUTORICE

Ja pišem, a vi čitate o “posljednjim vremenima”, razdoblju u kojem svijet napadaju

katastrofe koje je prouzročio čovjek.
O detaljima prijevoda Dresdenskog kodeksa vode se rasprave, ali opća slika široko je prihvaćena:
da su drevni Maje, narod zapanjujuće sposobnih astronima/matematičara, čija je kultura cvala od
200. do 900. godine, kao “nulti datum“ svojeg kalendara odredili 11. kolovoza 3114. pr. Kr., tako
da posljednji datum 13. baktun (oko 5125 naših godina) pada na 21. prosinca 2012.
To je datum u kojem se sunce zimskog solsticija vraća u punu konjukciju s galaktičkim
središtem, tamnom pukotinom u sredini Mliječne staze. Mi to mjesto nazivamo 28 stupanj
Strijelca. Za Maje bila je to Xibalba be, Cesta u donji svijet, koji se smatra maternicom galaksije.
Dakle, oni su podesili svoj kalendar tako da obilježe trenutak u kojem Sunce umire i preporađa se
iz galaktičke maternice - što se događa samo jednom u 26.000 godina. Za Maje, to je
predstavljalo kraj petog i posljednjeg ciklusa ljudskog postojanja.
Taj datum okružuje niz mitova, proročanstava i legendi, i to ne samo onih majanskog porijekla.
Ako je Geoff Stray u pravu (vidi knjigu Beyond 2012 u bibliografiji), I Ching može se iščitati
kao lunarni kalendar koji također upozorava na kraj - ili preobrazbu svijesti tolikih razmjera da se
može činiti kao kraj - u 2012. I drugi su pronašli slične reference u vedskim i egipatskim
tradicijama, dok neki povezuju usklađivanje Venere i Plejada s kršćanskom ili judaističkom
teologijom i dolaskom Armagedona.
U spletu mitova i legendi koji okružuju 2012. kao posljednju godinu, najšarolikije su one
povezane s kristalnim lubanjama - a te su legende tek blijeda stvar u usporedbi s pravim
kristalnim lubanjama.
Ova knjiga izrasla je iz zapanjujuće, prelijepe, čarobne i nadahnjujuće kristalne lubanje izložene
u Britanskome muzeju. Ona se nalazi u tihom kutu glavne galerije nasuprot osobito potresnoj
statui dječaka na konju (čiju ću priču opisati jednog dana). Što god željeli vjerovati o nastanku i
svrsi lubanje, nemoguće je ne utihnuti u njenoj nazočnosti.
Od mnogih verzija o njenom nastanku, ja sam se odlučila za verziju koja kaže da je rođena u
piramidi Maja i da je ona jedna u nizu od trinaest lubanja koje će, kad se spoje, ili otkloniti kraj
svijeta, ili nam pružiti način da ga nadiđemo.
Tko god da je izradio lubanju, ona je produkt nevjerojatne vještine. Izraditi lubanju u prirodnoj
veličini s takvom anatomskom preciznosti iz jednog komada kristala divovski je posao, čak i po
današnjim standardima. Ako je zaista izrađena u vremenu Maja, poliranjem sirovog kristala
pijeskom različite oštrine, sa sviješću da bi i najmanja pogreška mogla uništiti generacije rada,
tada je riječ o nevjerojatnom postignuću.
Lubanja iz muzeja nije jedina. Od drugih lubanja, najpoznatija je Mitchell-Hedgesova lubanja
koja se čuva u Kanadi. Kao i plavi srco-kamen Cedrica Owena, ova lubanja izrađena je od jednog
komada kristala, ima pokretnu čeljust i može skupljati svjetlost kroz zatiljak i fokusirati je kroz
oči.
Po ovoj i drugim lubanjama izrađene su rekonstrukcije lica, koje su pokazale lica prepoznatljivih
rasnih tipova. Kažu da sve te lubanje djeluju smirujuće i da mijenjaju život ljudima koje dotaknu.
(Detaljniji opis možete pronaći u knjizi Misterij kristalnih lubanja Chrisa Mortona i Ceri Louise
Thomas).
Dakle, to su temelji ovog romana: 2012. kao posljednja godina i legenda o trinaest lubanja.
Opisujući povijest u romanu, isplela sam svoju maštu oko stupova poznatih činjenica: vladavina
krvave Mary Tudor dosegla je svoje dno u proljeće 1556., kad je Thomas Cranmer, bivši
nadbiskup od Canterburya, spaljen na lomači.
U lipnju iste godine Catherine de Medici, često kritizirana kraljica Francuske, rodila je blizanke,
od kojih je jedna umrla nekoliko dana nakon rođenja, dok je druga preživjela do sredine
kolovoza. Michel de Nostradame, poznatiji kao Nostradamus i slavan po svojim liječničkim
vještinama, pozvan je na dvor tijekom ljeta i bio je ondje u vrijeme smrti druge blizanke.
Povijest nije zabilježila razlog zbog kojeg je pozvan, ali smatram da teorija o kraljičinoj potrebi
za novim, boljim liječnikom koji bi spasio djetetu život nije pretjerano nategnuta.
Bilo je to vrijeme velikih napredaka u medicini, iako su se kirurzi zapadnih nacija - za razliku od
liječnika obrazovanih na sveučilištima - smatrali tek nešto boljima od mesara.
Za razliku od toga, arapski i maurski svijet posjedovao je udžbenike stare više stoljeća koji su
detaljno opisivali složene kirurške tehnike, kao i razumijevanje anestezije koja im je omogućila
da obavljaju operativne zahvate. Kao bivša anestetičarka, mogla sam se izgubiti u opisima
amputacija, mastektomija i enukleacija i diviti se vještini onih koji su nam prethodili, istodobno
žaleći zbog toga što je naše suludo kulturalno sljepilo dovelo do toga da ih se stoljećima ignorira
kao nešto nečisto i bezvrijedno. Kao spisateljica, pokušala sam oživjeti te tekstove ne ulazeći u
tehničke detalje.
Preostali likovi uglavnom su fiktivni, iako je predak Fernandeza de Aguilara, Geronimo de
Aguilar, godine 1511. zaista postao zarobljenik domorodaca, zajedno s Gonzalgom de
Guerrerom. Ovaj drugi zaista je prešao na stranu Maja i predvodio dugogodišnji otpor protiv
španjolskih osvajača sve do svoje smrti u bitci 1535. De Aguilar nikada nije poklonio srce svojim
uznicima. Pobjegao je 1519. i pridružio se Cortesovim ekspedicijskim snagama kao prevoditelj.
Kasnije se skrasio i oženio se domorotkinjom. Nije se obogatio prodajući užad od sisala u
Europu, ali mnogi njegovi nasljednici učinili su upravo to na svojim posjedima koji se danas
nalaze na teritoriju Meksika.
Što se tiče lokacija, Zama se danas zove Tulum, ali hramovi i zidine još stoje. Pogled na zoru s
vrha hrama/svjetionika izniman je.
U Engleskoj, Bijeli konj od Uffingtona i Weylandova kovačnica (piše se i Waylandova)
jedinstveno su snažna mjesta i povezana su s Ridgewayem, koji je trenutno klasificiran kao
dugačka staza za pješake, ali je bio dio kralježnice Britanije mnogo dulje od današnjih birokrata.
Od Bijelog konja ne može se vidjeti Kovačnica, a vrijedi i obratno, ali čini se da su te dvije
lokacije povezane na sve moguće načine, i radi protočnosti teksta spojila sam ih i u posljednjim
prizorima romana. Isto tako, ne postoji vidljivi tunel u dubinama grobnice u Kovačnici, iako
lokalni arheološki opis kazuje da je jedna grobnica pronađena tijekom iskapanja lokacije. Obje
lokacije vrijedi posjetiti, uz odavanje dužnog poštovanja pretcima koji su ih izradili.
Bedeov koledž je fiktivan. Nalazi se na obalama Cama na mjestu koje trenutno zauzimaju
moderni, skupi stanovi, a koje bi izgledalo mnogo ljepše da se ondje zaista nalazi drevni koledž
od pješčenca. Materijal za njegovu povijest izrastao je iz koledža iz ranog četrnaestog stoljeća -
primjerice, Clare je 1326. Osnovao djed Edwarda I., dok je Trinity Hall osnovao 1350. biskup od
Norwicha radi “promocije štovanja Boga i kanona i građanske znanosti i usmjeravanja općeg
dobra.” Ipak, željela bih istaknuti da se ni jedan koledž na Cambridgeu ne može opisati kao
“drugorazredni projekt Plantageneta”, i da se niti jedan koledž nije spasio siromaštva velikom
ostavštinom čovjeka optuženog za izdajstvo. Budući da je Akademija takva kakva jest, koncepte
rektorovih odaja, dvora i interne političke strukture - osobito lojalnosti diplomaca prema svojem
koledžu - oblikovala sam prema stvarnom životu.
Ostatak Cambridgea, njegove koledže, studente i detalje grada izvukla sam iz sjećanja na
nekoliko sretnih desetljeća življenja u blizini.
Za sve vas zainteresirane za astrologiju pokušala sam, koliko je to moguće, precizno opisati
planetarne aspekte i tranzite. Izradila sam astrološke karte za sve glavne likove, kao i razne
krajnje datume, i radila unutar njihovih granica.
Na kraju, ostaje otvoreno pitanje jesu li drevni narodi bili u pravu ili ne. Ako još budemo ovdje i
netaknuti potkraj 2012. godine, možda se možemo nasmijati predviđanjima kao što smo se
smijali histeriji oko virusa Y2K i svemu što je vodilo tomu - no, ja pretpostavljam da je posljednji
datum postavljen samo generalno, i da opisuje cijelo razdoblje, a ne specifična dvadeset četiri
sata. Nema sumnje u to da živimo u razdoblju u kojem svijet napadaju katastrofe koje je
prouzročio čovjek.
Možda vjerujete da se svakog dana budite slušajući vijesti koje opisuju vrhunce ljudskih
postignuća. Ja sam, pak, sklona ovakvom razmišljanju: ako je ovo najbolje što možemo učiniti,
onda smo u dubokoj, dubokoj nevolji. Nadam se da su u pravu oni koji vjeruju da je sljedeći
evolucijski korak duhovne prirode. Ako jesu, moramo ubrzo nastaviti s tom evolucijom.
Ako se trinaest lubanja spoji i pokrene nas prema procesu preobrazbe svijesti koja će dovesti do
boljeg, održivog načina života, ja ću prva stajati u redu za promjenu paradigme.
Ljetni solsticij, 2007.
Shropshire, Velika Britanija
BIBLIOGRAFIJA

Istraživanje za ovu knjigu bilo je izuzetno opsežno. Cjelokupna bibliografija bila bi nespretna i
nepotrebna. Uključila sam one knjige koje su najzanimljivije ili najkorisnije, kao i neke korisnije
internetske stranice koje detaljno opisuju razne teorije o prošlosti i sadašnjosti u vezi s legendama
o 2012.
Neki detalji došli su iz razgovora s ljudima specifičnih interesa koje sam slučajno upoznala, no za
te detalje nemam potvrdu. Primjerice, rekli su mi da Hopiji pozivaju pripadnike svog naroda za
2012., ali za to nemam čvrste dokaze. Ako netko s bilo kakvim kredibilitetom posjeduje bolje
informacije o tom ili bilo kojem drugom dijelu knjige, molim vas kontaktirajte me putem web
stranice http://www.theCrystalSkull.co.uk
Calleman, Carl Johann: The Mayan Calendar, Garve Publishing Int, 2001, ISBN 0-9707558-0-5
Calleman, Carl Johann: The Mayan Calendar, and the Transformation of Consciousness, Bear &
Co., 2004, ISBN 1-59143-028-3
Coe, Michael D. and Mark van Stone: Reading the Maya Glyphs, Thames & Hudson, 2001,
ISBN 0-500-05110-0
Drew, David: The Lost Chronicles of the Maya Kings, Phoenix, 1999, ISBN
13-978-0-7538-0989-1
Geryl, Patrick: The World Cataclysm in 2012, Adventures Unlimited Press, 2005, ISBN
1-931882-46-0
Geryl, Patrick and Gino Ratinckx: The Orion Prophecy: Will the Worlds Be Destroyedin 2012?,
Adventures Unlimited Press, 2001, ISBN 0-932813-91-7
Hartmann, Thom: The Last Hours of Ancient Sunlight, Hodder Mobius, 2001, ISBN
0-340-822430
Jenkins, John Major: Galactic Alignment, Bear & Co., 2002, ISBN 1879181-84-3
Jenkins, John Major and Martin Matz: Pyramid of Fire, The Lost Aztec Codex, Bear & Co., 2004,
ISBN 1-59143-032-1
Mercier, Alloa Patricia: The Maya Shamans, Vega, 2002, ISBN 1-84333596-4
Morton, Chris and Ceri Louise Thomas: The Mystery of the Crystal Skulls, Thorsons, 1977, ISBN
07-225-5486-8
Pinchbeck, Daniel: 2012: The Return of Quetzalcoatl, Penguin, 2006, ISBN 1-58542-483-8
Rees, Martin: Our Final Century, Random House, 2004, ISBN 0-09943686-8
Stray, Geoff: Beyond 2012: Catastrophe or Ecstasy. A Complete Guide to End of Time
Predictions, Vital Signs Publishing, 2005, ISBN 0-9550608-0-X

Vidi i http://www.diagnosis2012.co.uk. To je internetska stranica na temelju koje je nastala

knjiga Beyond 2012. U vrijeme pisanja to je vjerojatno najbolja web stranica posvećena
fenomenu 2012., premda, s obzirom da Google trenutno registrira 60.000 stranica na
pretraživačku frazu “2012 mayan”, možda postoje još neke gotovo jednako dobre stranice koje
nisam pronašla.