POŠTARSKA BAJKA

Gospodinu Kolhabi, po zanimanju poštaru ili listonoši, omrznuo

nekako taj njegov poštarski zanat.
Pa zaista, koliko se -takav iccian listonoša nahoda, natrči, napješači, na-
leti, naganja i nabježi. Dnevno mora prijeći dvadcset devet tisuća sedamsto
trideset i pet koraka, u što je uračunato osam tisuća dvjesta četrdeset i devet
stepenica gore i dolje, a ta pisma, što su? Same tiskanicc, računi i ostalc
kojekakve stvari kojc nikom ne donose nikakve radosti.
Pa i taj poštanski ured! To jc takvo neveselo mjesto gdje se ne odi -
gravaju ama baš nikakvc bajkc.
Tako i svakako, još drukčije kukao jc gospodin Kolbaba i žalio se na
,

svoje poštarsko zanimanje.

Jednom je tako od same žalosti sjco u pošti kraj peći i zaspao. Nijc
znao da je već šcst sati.
Kad je odbilo šest, svi su poštari i listonoše otišli, poštu zatvorili i Kol -
babu ostavili sama da zaključan spava.
Kad oko ponoći probudi ga neki štropot. Tako se čulo kao kad miševi
tapkaju po podu.
Vidi, vidi rcče gospodin Kolbaba prenuvši se pa mi tu imamo
miševa! Morali bismo im postaviti stupicu.
Ail kad je malo bolje poglcdao, imao jc što vidjeti. Nisu to bili nikakvi
miševi nego poštari-patuljei. To su onakvi mali, hradati ljudi, otprilike veliki
kao kokoš, kao vjeverica ili šumski zee. Tako nckako.
Na glavi su imali poštarske kape kao pravi poštari i zaogrnuli se pele -
rinama kao pravi listonoše.
1

Scanned by CamScanner