Diljem dana što me svojom čamom

plaši čekam nujno veče da za me oživi

kao bokor cvijeća u staklenoj čaši

novi izgled svijeta u ženi i pivi.

Čekam varke spasa i druga obzorja

i ljepotu dima u zgusnutu plaču,

a dok snivam zelen vidik smolna borja

krvari mi srce na igli i draču.

I beskrajno slutim pogreb svoga nerva

što ne ište više duše ni naslade.

Ko mjesec na inje struji moja verva

da obaspe suze i usnule jade.

I ja žvatam ovu tugu bez granica,

i ja gutam ove suze bez imena;

Ni po noći sunce, ni danju danica

nema boljih laži ni žarčih parfena.

I ja tako cvilim, tužim i uzdišem,

i ja tako crno beznadno izdišem,

a nizašto čeznem onom boljem, višem,

a nizašto stremim ovom satu tišem.