Bosanskohercegovački ustav i sabor

Struktura ustava i institucije

Car Franjo Josip je 1910. sankcionirao zakone ustavnim uredbama za BiH. Zemaljski ustav za BiH
proglašen je februara 1910. godine a za Zemaljskog poglavara proglašen je Marijan Varešanin. Ustavni
poredak je regulisan sa 6 zakona: zemaljski ustav; izborni red; zakon o društvima; zakon o sakupljanju;
zakon o kotarskim vijećima; saborski poslovni red. To je ustavni poredak koji se zasnivao na ideji
piramidalne ustavnosti koja se trebala postepeno proširivati, a bila je ograničena zbog navodne kulturne
zaostalosti naroda u BiH. Vrhovna upravna vlast ostala je u nadležnosti zajedničkog ministarstva finansija
u Beču i Zemaljske vlade u Sarajevu. Sabor nije imao uticaja na upravne poslove a zakonodavna vlast je i
dalje ostala u nadležnosti cara, odnosno vlada u Beču i Budimpešti, članovi sabora su mogli stavljati
interpolacije. Članom 21. ustava određena je uloga BiH sabora u zakonodavstvu: na zakonima sarađivat
će sabor u koji će stanovništvo BiH slati poslanike. Sabor nije surađivao u svim zakonima, obim njegovih
poslova je bio mali ali bi nadležnost bila široka da nije bilo člana 37. po kome na sve zakonske osnove
trebaju da pristanu vlade obje države monarhije. Ustav i prateći zakoni uveli su u politički život tri nove
institucije: sabor, zemaljski savjet i kotarsko vijeće

Sabor

Sabor je sastavljen kombinacijom socijalnog konfesionalnog i kurijalnog sistema. Prema saborskom redu
građani su po konfesiji bili podijeljeni u tri kurije. Svaka vjersko-etnička grupa je stoga imala dređeni broj
zastupničkih mjesta srazmjerno njenoj brojnosti. U sabor su birana 72 zastupnika od čega 25 muslimana,
30 pravoslavaca i 16 katolika. Aktivno biračko pravo imali su BiH građani muškog spola sa 24 godine.
Pasivno biračko pravo imali su muškarci s navršenih 30 godina. Mandat zastupnika je bio 5 godina;
predsjednika i potpredsjednika sabora nisu birali poslanici nego ih je imenovao car po konfesionalnom
principu. U sabor je ulazio određen broj poslanika po položaju (20): reisul-ulema, sarajevski i mostarski
muftija, 4 pravoslavna episkopa, rimokatolički nadbiskup, predsjednik vrhovnog suda itd. Zemaljski
savjet je preuzeo poslove komuniciranja sabora s ostalim organima vlasti. Taj savjet je brojao 9 članova
po konfesijama.

Ustavni položaj BiH

Po ustavu BiH je ostala jedinstveno područje i predstavljala je posebnu upravnu jedinicu (teritorium
separatum), područje zajedničke uprave dvije države monarhije. Ovaj posebni subjektivitet se izražavao
kroz sabor i vlastiti pravni poredak. BiH nije mogla ni poslije aneksije i ustava sudjelovati u zajedničkim
poslovima na nivou AU kao realne i personalne unije. Osnivanje Zemaljskog savjeta ukazivalo je na
potrebu da se u tom pogledu u budućnosti osigura određeno mjesto za BiH

Izbori i rad prvog bosanskohercegovačkog sabora

Prvi saborski izbori održani su maja 1910. Na njima je srpska narodna organizacija osvojila sve
pravoslavne mandate (30), muslimanska narodna organizacija sve muslimanske (25). Hrvatska narodna
zajednica dobila je skoro sve katoličke mandate (12). U početku su svi zastupnici nastupali zajednički u
odnosu na zemaljsku vladu, smatrajući da sabor otvara novo doba u političkom životu BiH. Međutim u
toku mandata dolazilo je i do različitih stranačkih i koalicionih prestrojavanja. Ti odnosi su došli do
izražaja tokom debate o zakonu o fakultativnom otkupljivanju kmetovskim selišta. Muslimanske i
hrvatske stranke dogovorile su zajedničko glasanje, ali pet zastupnika MNO odbija da potpiše akt i
formira vlastitu frakciju. Istovremeno nastaje rascjep u SNO jer neki poslanici glasaju sa muslimansko-
hrvatskom koalicijom. Hrvati nastoje ovom paktu dati nacionalni značaj, u smislu opredjeljenja
muslimana za hrvatstvo; bošnjaci odlučno odbijaju bilo kakav nacionalno-politički smisao.

Zemaljska vlada je pored ove većine ipak inzistirala na stvaranju tzv. radne većine sastavljene od sve tri
konfesionalne grupe. Ne teži se jednoglasnosti nego okupljanju onih zastupnika koji su spremni raditi na
ozakonjenju različtih projekata. Bosanskohercegovački sabor se početkom 1914. sastao za svoje 4.,
posljednje zasijedanje. Ono je teklo mirno sve do atentata na Franca Ferdinanda. Sutradan 29. juna
održana je posljednja komemorativna sjednica.
 BiH za vrijeme privremenog uređenja 1918.-1921.
Privremeno uređenje u Kraljevini SHS

Prvodecembarskim aktom su bila određena osnovna načela privremenog uređenja, a to je da će vlast prije
donošenja ustava vršiti kralj Aleksandar, vlada i privremeno narodno predstavništvo. Sve do obrazovanja
prve vlade Kraljevine SHS cjelokupnu vlast je imao isključivo regent. On je imenovao prvu vladu
Kraljevine SHS u koju su ušli predstavnici svih važnijih političkih stranaka i grupa. Predsjednik vlade
postao je Stojan Protić, potpredsjednik Anton Korošec. Ministar vanjskih poslova je bio Svetozar
Pribićević. U vladu su ušla i tri ministra iz BiH po nacionalno-vjerskom ključu. Regent je pokazao svoje
neparlamentarno ponašanje jer je pogazio dogovor da se prva vlada povjeri Nikoli Pašiću, koga je
umjesto za predsjednika vlada regent poslao na konferenciju u Pariz. Neki ovaj potez nazivaju prvim
Aleksandrovim državnim udarom. Drugi udar je izvršio u vezi sa obrazovanjem Privremenog narodnog
predstavništva. Ono je trebalo biti obrazovano sporazumom između narodnog vijeća u Zagrebu i
predstavnika naroda Kraljevine Srbije. Umjesto toga spisak poslaničkih kandidata po regentovom nalogu
sastavio je Albert Kramer. U privremeno narodno predstavništvo ušla sui z Slovenije 32 poslanika, iz
Hrvatske 78, iz Srbije 108, iz BiH 42. Prema tome privremeno narodno predstavništvo zaduženo za
pripremu izbora za ustavotvornu skupštinu nije nastalo neposrednim izborima, zbog čega su njegova
zasijedanja bila ispunjena sukobima. Taj zakon je donijet septembra 1920. godine.

Činom ujedinjenja BiH je ušla u sastav jedinstvene jugoslovenske države zadržavši još neko vrijeme
elemente autonomnosti. Narodna vlada za BiH je nastavila svoj rad nakon prestanka rada narodnog vijeća
za BiH. Naredbom regent narodna vlada je preimenovana u Zemaljsku vladu i prenijeti sun a vladu u
Beogradu vanjski i vojni poslovi, finansije itd. Umjesto ranijih 10, zemaljska vlada je imala samo 4
povjereništva. Zemaljska vlada za BiH je još narednih 4-5 godina zadržala istu organizaciju kakvu je
imala narodna vlada.

Političke stranke u BiH 1918.-1921.

Politički život karakterizira stranačka razuđenost kao posljedica političko-ekonomskih problema. Prema
popisu stanovništva iz 1921. u BiH je živjelo oko 1.800.000 ljudi od čega 800.000 pravoslavnih, 580.000
muslimana, 400.000 katolika. Vladajuća ideologija državnog unitarizma ne poznaje posebne nacije već tri
“plemena” Srbe, Hrvate i Slovence i jednog jedinstvenog jugoslovenskog naroda, a u slučaju Bošnjaka
postojanje određenih kulturnih specifičnosti. Sarajevo postaje centar političkih grupa koje se zalažu za
centralistički koncept uređenja. Tako je 1919. konstituirana Demokratska stranka. Njoj su se priključile
unitaristički orijentirane političke grupe iz drugih država. Upravo ova unitaristička ideja i ideja
centralističkog uređenja države SHS ubrzala je formiranje drugih stranaka. U februaru je osnovana
Jugoslovenska muslimanska organizacija JMO. Obnovljenja je Hrvatska narodna zajednica koja se
podijelila na dvije stranke, pučku i težačku. Sve tri stranke sui male u program federalističko državno
uređenje. Određene srpske stranke su čak odbacivale jugoslovnestvo i isticale u svom program jedino
srpstvo.
Izbori za ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS na području BiH

Izbori su raspisani u novembru 1920. Biračko pravo imali su muškarci sa navršenom 21. godinom
starosti. Pasivno biračko pravo imali su građani sa 25 godina starosti i koji su bili pismeni. Zbog velikog
broja nepismenih birača zakon je predvidio glasanje kuglicama. Biralo se između 22 političke stranke,
ukupno 419 poslanika. Najveći broj poslaničkih mjesta dobila je Demokratska stranka 92, zatim Narodna
radikalna 91, a na trećem mjestu Komunistička partija Jugoslavije 58. Hrvatska pučka seljačka stranka
Stjepana Radića dobila je 50 mandata. U BiH najveći broj glasova i 24 mandata dobila je Jugoslovenska
muslimanska organizacija, što je bio uspjeh obzirom das u ostale stranke u BiH dobile daleko manji broj
mandata.

Nacrti ustava i položaj BiH

Ustavni odbor je formiran s ciljem da pregleda i prouči nacrte ustava. Do roka koji je bio određen
podnijeto je 8 nacrta i projekata od strane poslaničkih klubova ili pojedinaca; međusobno su se razlikovali
ali su između njih došla do izražaja tri shvatanja o budućem ustavnom uređenju države. Prvu grupu čine
oni koji predviđaju federalističko uređenje sa manjom ili većom decentralizacijom, drugu grupu čine oni
koji predviđaju umjereno centralističko, a treća striktno unitarističko-centralističko državno uređenje. Prvi
prijedlog je dolazio od stranaka iz Hrvatske. JMO traži užu ili širu centralizaciju. Na pola puta između
ovih stoji prijedlog Stojana Protića. U svim nacrtima predviđa se neki vid autonomije za BiH ali tako da
njeni dijelovi budu vezani za okolne zemlje ili da Bosanska krajina ima poseban status. Jedino je JMO u
svom projektu insistirala na potpunom teritorijalnom integritetu i cjelovitosti BiH. Međutim jedini
koncept koji je imao izgleda jer su ga favorizirale odredbe poslovnika i vladajućih krugova u državi,
izražena je u vladinom nacrtu ustava. taj nacrt polazi od krfske deklaracije i prvodecembarskog akta i
predviđa da se ozakoni centralistički uređena monarhija sa ograničenim pravima parlamenta.
 Borba za autonomiju BiH 1937.-1941.
Napredna studentska omladina BiH

Pored građanskih stranaka pitanjem položaja BiH bavila se tada ilegalna Komunistička partija Jugoslavije
KPJ. Na njenu inicijativu BiH studentska omladina izašla je otvorenim pismom u javnost 1937., 1938. i
1939. kojim ti student različitih nacionalnosti izražavaju privrženost rodnoj grudi i zavičaju i zahtijevaju
autonomiju BiH. U pismima se autonomija BiH postavlja istovremeno kao pokrajinsko i nacionalno
pitanje. Studenti se zalažu za demokratiju, nacionalnu, vjersku ravnopravnost i jedinstvo
bosanskohercegovačkih naroda. Protive se svakom etnocentrizmu. Samo uz takve pretpostavke BiH može
zauzeti mjesto koje joj po posebnom položaju pripada. U trećem pismu posebno se ističe da na prostoru
između Drine, Save i Une stoljećima žive Bošnjaci, Srbi i Hrvati, te je nemoguće obzirom na nacionalnu
isprepletenost uspostaviti granice koje ne bi bile nepravda, prije svega prema Bošnjacima; ni Drina ni
Una ne trebaju biti granice razdvajanja nego naprotiv trebaju da zbližavaju. Ova pisma ukazuju na
historijsko zajedništvo naroda BiH. To zajedništvo potpisnici pisma nisu vidjeli samo kao prošlost nego
kao opredjeljenje za budućnost. Ovim pismima uvedena je kategorija “Narodi BiH” kao izraz
konfesionalne i etničke složenosti; te je na drugoj strani uvedena kategorija samosvojnosti BiH. U
pismima je sadržana ideja bratstva i jedinstva koja će kao politički program biti istaknuta na zastavi
antifašitičkog pokreta. Pisma su uticala da BiH komunisti na svojoj konferenciji 1940. izađu otvoreno sa
idejom narodne autonomije BiH u kojoj će ravnopravno živjeti Bošnjaci, Srbi i Hrvati.

Stojadinovićeva vlada i ustavna pitanja

Formiranjem vlade Stojadinović-Spaho-Korošec došlo je do rascjepa unutar kluba JNS. Većina članova
kluba podržala je Stojadinovićevu vladu, a on se odlučuje da neformalnu skupštinsku većinu organizira
kao političku stranku te je tako 1935. osnovana Jugoslovenska radikalna zajednica u koju su ušli, pored
staro-radikala, i JMO i Slovenska ljudska stranka. Stojadinovićeva vlada se odmah suočila s hrvatskim
pitanjem i u tom smislu pozvala Hrvatsku seljačku stranku Vladimira Mačeka da im se pridruži. HSS je
takav prijedlog odbila zajedno sa Samostalnom demokratskom strankom. Zbog toga Stojadinović mijenja
politički kurs i oslanjajući se na tri navedene stranke vodi politiku izoliranja političkih faktora u Hrvatskoj
kako bi prisilio HSS da odustane od federalističkih zahtjeva. Stojadinović dolazi u sukob sa stranačkim
faktorima u Srbiji, a namjesnik knez Pavle Karađorđević pokušava stabilizirati zemlju zbog sve veće
fašizacije Evrope. Pavle i Stojadinović tada izlaze sa projektom konkordata sa Vatikanom, ali zbog
političkih otpora taj projekt je odbačen.

Sporazum Cvetković-Maček i osnivanje banovine Hrvatske

Rješavanje hitnog pitanja nametale sui unutarnje i vanjske političke prilike. Na unutarnjem planu trebalo
je neutralizirati profašističke organizacije frankovaca i ustaša koje su težile izdvajanju Hrvatske iz
Jugoslavije. Rješavanje hrvatskog pitanja nametala je i spoljno-politička situacija tj. agresivna politika
Njemačke i Italije koje su ukazivale na izbijanje svjetskog rata. U tim okolnostima trebalo je naći
sporazum izmežu srpskih krugova i Hrvatske građanske stranke kako bi Kraljevina Jugoslavija suočena s
ratom postigla stabilnost. Predsjednik vlade Dragiša Cvetković i vođa HSS Vlatko Maček potpisali su
sporazum sa dvije tačke: (1) formiranje koalicione vlade Cvetković-Maček, (2) osnivanje banovine
Hrvatske. Rješenje hrvatskog pitanja izvedeno je potpuno na račun BiH i Bošnjaka. U sastav banovine
Hrvatske ulaze znatni dijelovi Bosne (Brčko, Gradačac, Travnik, Derventa). Time je izvršena dalja
podjela BiH cijepanje njenog historijskog tkiva. Uredbom o banovini Hrvatskoj izvršena je temeljna
revizija oktroisanog ustava, napušten je šestojanuarski koncept narodnog i državnog jedinstva i vještačka
ideja jugoslovenskog naroda. Velikosrpski krugovi istupaju sa idejom formiranja srpske banovine pod
nazivom Srpske zemlje. I ta ideja preuređenja države trebala je da se ostvari na štetu BiH koja je u svim
tim planovima preuređenja negirana kao historijska, politička i državno-pravna cjelina. Do rješenja nije
došlo zbog izbijanja rata.

Građanski pokret za autonomiju BiH

Osnivanjem banovine Hrvatske izaziva oštru reakciju bosanskih muslimana tj. Bošnjaka. Bošnjačko
političko vodstvo reaktivira ideju autonomije BiH, u svim krajevima održavaju se protesti kojima se
pridružuju muslimanska društva i organizacije. Traži se istupanje iz Jugoslovenske radikalne zajednice i
formiranje posebne muslimanske stranke, a sva društva i ustanove traže da se uspostavi BiH u
historijskom opsegu kao ravnopravna jedinica. U decembru 1939. održan je skup predstavnika svih
muslimanskih političkih i drugih ustanova. Na tom skupu konstituisan je Pokret za autonomiju BiH i
izabran je izvršni odbor za čijeg predsjednika je izabran Ismet-beg Gavrankapetanović. Izvršni odbor se
obraća muslimanima sa zahtjevom da se svugdje osnuju mjesni odbori za autonomiju BiH. Ističe se da u
sporazumu Cvetković-Maček nije vodilo računa o težnjama Bošnjaka. Izvršni odbor istovremeno
uvjerava da autonomna BiH ničim neće ugroziti interese drugih. Srpski političari istupaju protiv ideje o
autonomiji BiH smatrajući da ugrožava srpsku političku prevlast u državi. Maček i drugi hrvatski
političari su smatrali da će granice banovine Hrvatske biti trajno određene tek uspostavljanjem banovine
Srpske zemlje. U tom slučaju predlažu autonomiju teritorijalno sužene BiH. Ukoliko srpska strana ne
pristane da o tome odluče sami stanovnici putem plebiscita. Hrvatski političari predviđaju mogućnost
podjele BiH na hrvatske i srpske upravne jedinice ili da se BiH u cjelosti pripoji banovini Hrvatskoj.
Bošnjaci se nisu mirili i pokušavali su da se ostvare kao ravnopravan faktor jugoslovenske zajednice
naroda. Ovi politički procesi su prekinuti aprilskim ratom.