1.

UVOD

Odgoj je jedan od fenomena ljudskog postojanja. Osnovni temelj odgoja je

komunikacija. Komunikacija je bitna za razvoj svakog čovjeka, njegove ličnosti i
identiteta, kao i za funkcioniranje mozga. Umijeće odgojnog djelovanja nemoguće je
postići samo informiranjem o odgojnim problemima. Uspješnost odgoja u prvom
redu ovisi o suptilnim interakcijama koje se najčešće uspostavljaju komunikativnim
vezama među subjektima koji u njemu sudjeluju. Komunikacija između učitelja i
učenika, između učitelja međusobno i učenika međusobno naziva se odgojno-
obrazovna komunikacija. Razgovor, vještina razgovora te odnos učitelja i učenika
bitno utječe na čovjekov, odnosno djetetov razvoj. Suvremena znanost o razgovoru
naziva se interpersonalna komunikologija. Ona predstavlja teoretsku i stručnu
pozadinu vještine interpersonalnog komuniciranja te postaje strateška znanost
suvremenog odgoja i obrazovanja.
Pravilan odgoj ne ovisi samo o nositeljima odgojno-obrazovnog sustava, već o
njihovim identitetima, kao i o identitetima učenika, ali i njihovih roditelja.
Razlikujemo konstruktivne i destruktivne učitelje, ali i učenike. Oni onemogućuju
razvoj kreativnih i ambicioznih pojedinaca, i ometaju cijeli odgojno-obrazovni
sustav. Odgojno-obrazovna komunikacija prvenstveno mora biti stručna, kreativna i
dvosmjerna. Neverbalan govor je također jedna od osnovnih značajki školskog
sustava, kao i poznavanje prostornih i vremenskih granica učenika.

1
 2. ZNAČENJE RAZGOVORA ZA RAZVOJ ČOVJEKA I DJETETA

Čovjek je genetski i singenetski programiran sisavac što znači da je njegovo

ponašanje manjim dijelom naslijeđeno, a većim dijelom stečeno, tj. prihvaćeno
interpersonalnom komunikacijom s drugim ljudima. Genetski program dobivamo
začećem, unutar maternice, a singenetski u tijeku fetalnog i postfetalnog razvoja,
unutar socijalne maternice. Čovjek je „dijete razgovora“; da bi nastao, razvijao se i
održao potreban mu je razgovor koji se pretvara u osnovno sredstvo njegova
preživljavanja. Na temelju tih činjenica zaključujemo da na području odgoja učenik u
školi nastavlja ravijati svoj singenetski program, pri čemu ključnu ulogu u tom
odgojno-obrazovnom sustavu ima razgovor između učenika i učitelja, između
učitelja međusobno i učenika međusobno. Preko razgovora škola postaje glavni
čimbenik djetetova singenetskog razvoja te ponašanja djeteta u daljnjem školovanju i
životu općenito. Razgovor unutar obitelji i unutar škole je glavni odgojno-obrazovni
čimbenik. Odnosi i komunikacija u školskom sustavu stvaraju osnovu budućeg
ponašanja djece.

RAZGOVOR U ŠKOLI
Između učitelja međusobno
Između učitelja i učenika
Između učitelja i roditelja učenika
Odgojno-obrazovni sadržaj unutar školskog konteksta

IZVOR: P. Brajša, Pedagoška komunikologija, Školske novine, Zagreb, 1994., str.24

2
 2.1. ZNAČENJE RAZGOVORA ZA RAZVOJ MOZGA

Preko receptora i senzora, pa kroz module, poruke iz fizikalnog svijeta ulaze u naš
svijet svjesnih stanja, doživljaja, iskustava i znanja tj. u naša vanjska osjetila,
unutrašnja osjetila i našu ličnost. Otuda, kroz module, te s pomoću motoričkih
centara i na kraju mišića šaljemo poruke u vanjski svijet razvijajući ljudsku kulturu.
O intenzitetu i kvaliteti interpersonalne komunikacije ovisi razvijanje i
funkcioniranje mozga. Funkcioniranje mozga razvija se inputom i outputom
informacija u sklopu interpersonalne komunikacije unutar obitelji i odgojno-
obrazovnih ustanova.
Poznata je priča o njemačkom caru kojeg su teolozi zamolili da presudi o dvojbi o
latinskom i grčkom jeziku. Car je odredio da se dvjema majkama oduzmu djeca
nakon rođenja. Djeca su stavljena u odvojene kaveze bez kontakta s ljudima, a
hranjena su motkama bez vizualna i govorna kontakta s ljudima. Car i teolozi su
čekali da čuju kojim će jezikom djeca progovoriti, ali to nisu dočekali – djeca su
umrla. Bilo im je onemogućeno cerebralno, personalno i socijalno rođenje, nisu
mogla biološki ni tjelesno preživjeti.

2.2. ZNAČENJE RAZGOVORA U ŠKOLI ZA RAVOJ LIČNOSTI

DJETETA

Proces razvoja naše ličnosti sastoji se od diferencijacije, eksperimentiranja,

ponovnog približavanja i individuacije (Mahler i sur., 1978.).1 Sve četiri etape
ostvaruju se interpersonalnom komunikacijom između učenika i učitelja.
1) Diferencijacija
- Postupno prihvaćanje različitosti u međusobnoj komunikaciji.
2) Eksperimentiranje
- Iskušavanje nečeg novog, do sada nepoznatog. Prestajemo preuzimati tuđa i
razvijamo vlastita iskustva.

1
P. Brajša, Pedagoška komunikologija, Školske novine, Zagreb, 1994. godina, str.16
3
 3) Ponovno približavanje drugome
- Nakon privremena udaljavanja od drugoga, našu pasivnu i prisilnu
pretvaramo u aktivnu i slobodnu prisutnost uz drugoga.
4) Individuacija
- Prelaženje iz ambivalentnog ponašanja u konstantno, kontinuirano.

Kako bi škola bila adekvatni socijalni uterus za razvoj ličnosti učenika, u

interpersonalnoj komunikaciji treba biti dovoljno mjesta za sve četiri etape. U takvoj
komunikaciji učeniku se dopušta različito mišljenje i izražavanje, te ga nastojimo
zainteresirati za nas i sadržaj našeg razgovora. Na taj način djetetu omogućujemo da
razvije svoj osobni način komuniciranja, stil života i ponašanja. Učenici s
nerazvijenom osobnošću odrastaju u nesamostalne, pasivne i ambivalentne osobe.
Pokazalo se da su komunikacija u nastavi, te posebno pitanja i zadaci koje postavlja
učitelj ključni elementi u poticanju kreativnosti, te pogoduju usklađivanju zadaća s
interesima i sposobnostima svakog učenika. Ona dodatno motiviraju učenike na
učenje, poboljšavaju odnose sudionika u nastavi, te omogućuju pogodne uvjete za
suradničko učenje.

2.3. ZNAČENJE RAZGOVORA ZA RAZVOJ IDENTITETA

Omogućavanje razvoja učenikova identiteta u tijeku odgoja i izobrazbe preptostavlja

određenu kvalitetu razgovora unutar školskog sustava. Da bi razvio svoj identitet,
učenik treba primati, ali i davati informacije. Za primanje i davanje informacija
potrebno je međusobno povjerenje. Drugo obilježje razgovora koje pogoduje razvoju
učenikova identiteta jest mogućnost slobodnog odabira informacija tj. slobodnog
zadržavanja nekih, a odbacivanja drugih poruka.
S obzirom na razvoj identiteta razlikujemo tri načina razgovora; s negativnim,
difuznim i pozitivnim identitetom i učenika i učitelja.

4
 a) Negativno razvijen identitet
- Učitelji i učenici ne vole, pa čak i mrze školu, nastoje štetiti školi (verbalno i
neverbalno), bore se protiv svih kreativnih nastojanja, razgovaraju i ponašaju
se destruktivno.
b) Difuzno razvijen identitet
- Učitelji i učenici niti vole, niti mrze školu. Pasivni su i nekreativni,
neambiciozni, niti su konstruktivni, niti destruktivni. Oni su samo fizički
prisutni u školi, ne uključuju se, ne angažiraju niti stvaraju. Rade samo ono
što trebaju, a čak i to preko volje.
c) Pozitivno razvijen identitet
- Učitelji i učenici vole školu. Aktivni su, kreativno surađuju sa školom,
zainteresirani su i angažirani. Ponašaju se konstruktivno i ambiciozno i
nositelji su odgoja i obrazovanja

3. INTERPERSONALNA KOMUNIKOLOGIJA

Interpersonalna komunikologija je znanstvena disciplina koja se bavi problematikom

interpersonalnog komuniciranja, a predmet njenog proučavanja je direktna i
neposredna komunikacija. Interpersonalna komunikologija bavi se interpersonalnom
komunikacijom u školi, obitelji, društvenim zajednicama tj. u svim životno važnim
ljudskim sistemima. Također se bavi razgovorom kao osnovnom interpersonalnom
vještinom čovjeka, te zauzima sve veće značajke u odgojno-obrazovnom sustavu.

3.1. INTERPERSONALNA KOMUNIKACIJA

Interpersonalna komunikacija je namjerno ili nenamjerno, svjesno ili nesvjesno

primanje i djelovanje poruka unutar neposrednih „licem u lice“ odnosa među
ljudima. Ako poruke šaljemo nenamjerno i nesvjesno naša je komunikacija
nepotpuna i nestručna, a ako ih šaljemo namjerno, uz traženje povratnih informacija
naša je komunikacija stručna i potpuna.
5
Učitelj je odgovoran za slanje, ali i za primanje svojih poruka. Njegova stručnost ne
završava slanjem poruka, već bi trebao slati poruku tako da ona bude prihvaćena i da
utječe u skladu sa svrhom poslanih poruka. Samo svjesno i planirano učiteljevo
komuniciranje nazivamo stručnim razgovorom u školi. On ne smije razgovarati bez
plana i bez određenih namjera. Taj važni odgojni i obrazovni instrument se ne smije
primjeniti nestručno. Predmet našeg zanimanja je interpersonalna komunikacija u
odgojno-obrazovnom sustavu, a on se odvija između učitelja međusobno, između
učitelja i učenika te između učitelja i roditelja učenika.
Prema Schulzu von Thunu (Schulz v. Thun, 1984) svaka komunikacija ima izražajnu
i utjecanju komponentu. Izražajna je priopćavanje onog što već postoji, a utjecajna
ostvarivanje još nepostojećeg. Kod komunikacije u školskom sustavu obje
komponente su jednako važne. Bez izražajne komponente ne možemo upoznati
učenika, a bez utjecajne ne možemo ga odgajati niti obrazovati. Učeniku treba
omogućiti da nam se otvori, ali i stvoriti uvjete da nam dopusti da ga odgajamo.

4. SASTAVNI DIJELOVI I OBLICI RAZGOVORA

Interpersonalna komunikacija može biti verbalna i neverbalna, sadržajna i odnosna te

kongruentna i inkogruentna. Komunikacija se može ostvariti riječima i bez riječi.
Samom prisutnošću u određenom odnosu, ne izgovarajući pritom nijednu riječ, mi
zapravo komuniciramo. Ako se verbalni i neverbalni govor slažu tada komuniciramo
kongruentno, odnosno usklađeno i iskreno. Suprotno tome je inkogruentna
komunikacija gdje verbalni i neverbalni govor nisu usklađeni. Komunikacija se
odvija kao recipročan proces. Šaljemo i primamo određene sadržaje, obostrano
definiramo međusobne stavove prema sadržaju, te na neki način utječemo jednio na
druge.
Razgovor u školi se ne sastoji samo od verbalne komunikacije i iznesenih sadržaja
(sadržajna komunikacija), već ga bitno određuju i oblikuju naše popratne
neizgovorene, ali pokazane poruke, kao i definirani odnosi (odnosna komunikacija).
Stručan, planiran i svjestan razgovor pretpostavlja vođenje računa o verbalnom i
neverbalnom, sadržajnom i odnosnom aspektu našeg razgovora.
6
Ako je to međusobno usklađeno, onda razgovaramo iskreno, a ako sadržaj nije
usklađen tada je naš razgovor neiskren. Na učenike djeluje samo iskreni razgovor.

4.1. NEVERBALNI RAZGOVOR U ŠKOLI

Neverbalna komunikacija vrlo je važan i neizostavan dio našeg cjelokupnog

komuniciranja s drugima. Nju čine ponašanje tijela (držanje, usmjerenost i pokreti
tijela pri sjedenju, stajanju, hodanju i ležanju), mimika (čela, obraza, brade, obrva,
usta), očni kontakt (pogled, zjenice, očni mišići), govorno ponašanje (brzina, ritam,
jačina i boja glasa, artikulacija, melodija, jasnoća, smijanje, glasovi bez verbalna
sadržaja), gestikulacija (govor ruku, velike i male geste, radnje), dodirivanje,
odijevanje, prostorno ponašanje (intimna, osobna, društvena i javna zona razmaka),
vremensko ponašanje (intimno, osobno, društveno i javno vrijeme za kontakte),
vanjski kontekst (vanjske okolnosti za vrijeme komuniciranja).2
Učenici vrlo dobro zapažaju i osjetljivi su na neverbalne poruke svojih učitelja. Oni
čitaju s njegovih usana i lica. Prate učiteljevu mimiku i prema njoj zaključuju kakvo
je njegovo stvarno mišljenje o onome što govori. Svatko od njih želi biti uočen,
osobno prepoznat i gledan u oči. Uočavaju svako povišenje, sniženje i promjenu
glasa, te prepoznaju prijeteću i zaštitničku intonaciju. Smeta im podignut kažiprst,
kao i „lamatanje“ rukama bez ikakvog razloga. Zbog velike osjetljivosti na dodir
reagiraju i na previše i na premalo dodira. Često se pretvaraju u ocjenjivače „modne
revije“ za školskom klupom. Imaju svoj „obrambeni prostor“, te moramo poštovati i
emocionalne i fizičke granice preko kojih ih ne smijemo povrijediti. Također imaju i
svoje „vremenske zone“, te nismo dobrodošli u bilo kojem trenutku.

2
P. Brajša, Pedagoška komunikologija, Školske novine, Zagreb, 1993. godina, str.20, 21
7
 5. INTERAKCIJA I KOMUNIKACIJA

U odgojnom procesu komunikacijski odnos proizlazi iz potrebe da se upućeno i

generalizirano znanje, iskustvo i vrijednosti prethodnih generacija prenose na mlađu
generaciju, te da se tako osigura daljnji razvoj društva. Pod pojmom interakcija
razumijevamo „međusobno djelovanje ljudi koji jedan prema drugome zauzimaju
stavove i koji sebi obostrano određuju ponašanje“ (Uechert, 1978, str. 270).3
Interakcija se očituje u međusobnom djelovanju osoba koje obostrano određuju svoja
ponašanja na temelju stavova koje jedan prema drugoj zauzimaju. Bez interakcije
nema odgoja.
Prema smjeru informacije razlikujemo dvije vrste razgovora:
a) Jednosmjeran razgovor
b) Dvosmjeran razgovor
Jednosmjeran razgovor se odvija samo od pošiljatelja do primatelja bez povratne
informacije i nazivamo ga informiranjem. Dvosmjeran razgovor putuje od
pošiljatelja do primatelja i nazad s traženjem povratne informacije i nazivamo ga
komuniciranjem. Učenik, slušajući nastavnika vrši dekodiranje, tj. on u svojoj
svijesti pretvara učiteljev govor u „svoj“ sadržaj. Dakle, učenik učiteljevim riječima
pridaje značenje, te što veća podudarnost postoji između učiteljevog i učenikovog
značenja, tim je postignuto njihovo bolje međusobno razumijevanje.

6. USPJEŠNA ODGOJNA KOMUNIKACIJA

Svakoj komunikaciji stoje na putu mnoge poteškoće. Kod odgojno-obrazovnog

komuniciranja to može biti učiteljevo nerazumno izlaganje, ali i učenikovo
nedovoljno predznanje i mala zaliha znakova za razumijevanje učiteljeva govora.
Za uspješnost komuniciranja potrebno je ostvariti uvjete vezane za sadržaj kao i za
odnose među onima koji uzajamno komuniciraju. Izvor interpersonalnih teškoća leži
u upotrebi različitih riječi za isto značenje, kao i u upotrebi istih riječi kojima se

3
M. Bratanić, Mikropedagogija, interakcijsko-komunikacijski aspekt odgoja, Školska knjiga, Zagreb,
1993. godina, str.76
8
pridaju različita značenja. Kako bismo riješili taj problem svaki nepoznat pojam ili
nejasnu riječ odnosno rečenicu treba jasno objasniti.
Dobar odnos između učitelja i učenika ne isključuje konfliktne situacije, nego
naprotiv, uspostavljeni odnos stvara mogućnost pojavljivanja konflikata. Dakle,
dobar međuljudski odnos nije onaj u kojem nema konfliktnih situacija, nego onaj koji
konfliktne situacije rješava na adekvatan način i tako osposobljava učenika za
rješavanje konfliktnih situacija u životu.

7. SOCIOEMOCIONALNA KLIMA U RAZREDU

Razred je jedinica institucionalnog odgojnog djelovanja gdje se to djelovanje

najintezivnije odvija. Kvaliteta međuljudskih odnosa između učitelja i učenika utječe
na stvaranje određene emocionalne klime koja vlada u razredu. Pod emocionalnom
klimom razumijemo afektivan ton u odnosima između učitelja i učenika, između
samih učenika i samih učitelja. Emocionalna klima, prema Andersonu, posebno
utječe na svakog pojedinca, na njegov doživljaj grupe, na smisao grupnih i
individualnih ciljeva i aktivnosti, te na vrstu i opseg interpersonalnih reakcija u
grupi. Anderson razlikuje dva oblika učiteljevog ponašanja prema učenicima, koja su
posve suprotna i koja se rijetko javljaju u čistom obliku: dominantno i integrativno.4
Karakteristike dominantnog ponašanja učitelja su te da guši i frustrira individualne
razlike i ne dopušta slobodan razvoj učenikove osobnosti. Takvo ponašanje prisiljava
učenike da se prilagode učiteljevu standardu.
Integrativno ponašanje učitelja je izraz demokratskih procesa te takvo ponašanje
stvara povoljne mogućnosti za rast i razvoj svakog učenika.
Prema tome, demokratska klima osigurava povoljne uvjete za učenje za razliku od
klime u kojoj vlada dominantno ponašanje. Demokratska klima potiče samostalnost
učenika te se pozitivno odražava na učenikovo ponašanje kao i na njegovo učenje.

4
M. Bratanić, Mikropedagogija, interakcijsko-komunikacijski aspekt odgoja, Školska knjiga, Zagreb,
1993. godina, str.111
9
 8. ZAKLJUČAK

Razgovor je osnovno sredstvo u odgojno-obrazovnom sustavu. Bitna je značajka za

razvoj djeteta, njegove ličnosti, identiteta, ali i za razvoj i funkcioniranje mozga. Bez
razgovora čovjek se ne može razviti ni preživjeti jer mu je onemogućeno socijalno,
cerebralno i personalno rođenje. Moguća posljedica nepravilne komunikacije jest
nedovoljno razvijena ličnost što uzrokuje razvoj učenika u nesamostalne i
ambivalentne osobe. Odgojno-obrazovna komunikacija mora biti namjerna, svjesna i
stručna. Osim učenika, putem razgovora i učitelji otkrivaju same sebe. Pravilan
razgovor je dvosmjeran, s traženjem povratne informacije, dakle odvija se od
pošiljatelja do primatelja i natrag. Jednosmjeran razgovor odvija se samo od
pošiljatelja do primatelja, naziva se informiranjem i nije pravilan oblik razgovora u
odgojno-obrazovnom sustavu. Osim verbalnog imamo i neverbalni govor.
Neverbalnom govoru trebamo pridavati jednaku vrijednost kao i verbalnom. Učenici
jako dobro opažaju svaki učiteljev pokret, promjenu glasa, a nerijetko postaju i
„modni kritičari“. Prema neverbalnom govoru učenici prepoznaju učiteljevo stvarno
mišljenje o onome što govori. Također imaju svoje prostorne i vremenske granice
koje trebamo poštivati. Učitelji koji imaju negativno ili difuzni razvijen identitet nisu
pravi nositelji odgoja i obrazovanja jer mogu štetiti razvoju ličnosti i identiteta
učenika. Jedini nositelji odgoja i obrazovanja jesu učitelji s pozitivno razvijenim
identitetom. Jedina socioemocionalna klima koja pogoduje učenicima za rad i razvoj
je ona u kojoj se učitelj ponaša demokratski,a ne dominantno. U dominantnoj klimi
učenici nemaju slobodu individualnog razvoja. Učitelji i učenici su jednako zaslužni
za pravilan odgoj i obrazovanje.

10
9. LITERATURA

 P. Brajša, Pedagoška komunikologija, Školske novine, Zagreb, 1993.god.

 P. Brajša, Pedagoška komunikologija, Školske novine, Zagreb, 1994.god.
 M. Bratanić, Mikropedagogija, interakcijsko-komunikacijski aspekt odgoja,
Školska knjiga, Zagreb, 1993.god.
 http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=101933,
20.11.2013., M. Koludrović; I. Reić Ercegovac, Poticanje učenika na
kreativno mišljenje u suvremenoj nastavi

11