Tematska jedinica VII

MEĐUNARODNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE

– GRUPA SVJETSKE BANKE -

SVJETSKA BANKA - UVOD

Međunarodnu banku za obnovu i razvoj (International Bank for Reconstruction and

Development - IBRD) osnovale su, kao prvu od institucija svjetske banke (1944 g. u Bretton
Woods-u, SAD) 44 zemlje, sa ciljem da povoljnijim uvjetima od tržišnih financira obnovu i
razvoj u zemljama u razvoju, usmjeravanjem financijskih sredstava iz razvijenih zemalja. Iako
je prvobitno osnovna namjera osnivanja banke bila da sudjeluje u financiranju ratom razrušene
Europe, IBRD je danas postala isključivo banka za razvoj. Međunarodna banka za obnovu i
razvoj (International Bank for Reconstruction and Development - IBRD) je već u početnom
razdoblju djelovanja, zbog njegovog sadržaja i širine, nazvana Svjetskom bankom. Tijekom
vremena IBRD se ne samo prilagođavala novim uvjetima svjetskog gospodarskog i političkog
realiteta, nego je i širila svoje djelovanje.

Osnovni zadaci banke su:

 da olakšavanjem investiranja kapitala u proizvodne svrhe pomaže obnovu i razvoj na
teritoriju zemalja članica;
 da potiče privatne investicije u inozemstvu kroz garancije ili sudjelovanja i drugim
vrstama privatnih investicija;
 da daje na raspolaganje, pod povoljnijim uvjetima, financijska sredstva i podsticanjem
međunarodnih investicija pomaže na duži rok ravnomjerno razvijanje međunarodne
trgovine i održavanje ravnoteže i bilanci plaćanja.

Pod okriljem IBRD-a formirane su kasnije još četiri institucije – afilijacije IBRD i to:
 Međunarodna financijska korporacija (International Financial Corporation – IFC);
 Međunarodno udruženje za razvoj (International Development Association – IDA);
 Multilateralna agencija za investicijske garancije (Multilateral Investment Guarantee
Agency – MIGA) i
 Međunarodni centar za rješavanje investicijskih sporova (International Centre for
Settlement of Investment Disputes - ICSID)

Za IBRD i IDA se koristi zajednički naziv Svjetska banka (World Bank), dok se pod
grupacijom svjetske banke podrazumijevaju sve pet institucije (IBRD, IDA, IFC, MIGA i
ICSID).

Osnovni izvori sredstava za poslovanje IBRD-a su uplaćene kvote zemalja članica,

zaduženje na međunarodnom tržištu kapitala, vraćena sredstva iz ranije odobrenih kredita
(replasman) i ostvareni prihod.

1
 I. MEĐUNARODNA BANKA ZA OBNOVU I RAZVOJ - IBRD

1. UVOD

Kada su godine 1944., prije više od pola stoljeća, u Bretton Woodsu u SAD-u
postavljena načela svjetskog gospodarskog razvoja, Međunarodna banka za obnovu i razvoj je
dobila istaknuto mjesto.
Razlog utemeljenja Banke bila je prije svega činjenica da su mnoge zemlje poslije
Drugog svjetskog rata oskudijevale u financijskim sredstvima, koja su im trebala za
poslijeratnu obnovu i razvoj. Istodobno, nisu bile dovoljno kreditno sposobne da svoje potrebe
podmiruju zaduživanjem na međunarodnom komercijalnom tržištu.
Banka je osnovana kao jedinstvena multilateralna institucija s osnovnim kapitalom koji
je u vlasništvu zemalja članica. Kapital je podijeljen na udjele zemalja članica prema njihovoj
ekonomskoj snazi, a on je zalog da Banka putem pozajmljivanja može na svjetskim tržištima
doći do sredstava za odobravanje zajmova po znatno povoljnijim uvjetima nego komercijalne
banke. Takva uloga Banke proizlazi iz njenog posebnog međunarodnog položaja i zadaće
potpore razvoju u svijetu, njenog posebnog mjesta i politike na tržištu, kao i visoke
stručno-tehničke podloge.
Zajmovi i jamstva su osnovni i komplementarni "proizvodi" Banke, koji se mogu
koristiti zasebno ili zajedno. Banka ima veliko iskustvo u pružanju financijsko-savjetodavnih
usluga zajmoprimateljima pri ocjeni opravdanosti i financijske isplativosti zadovoljavanja
određenih potreba i ciljeva razvoja.
Svrha i cilj Svjetske banke danas se najviše izražava u poticanju gospodarskog razvitka
javnog i privatnog sektora na tržišnim osnovama, koji je od opće koristi, a posebice za
siromašno stanovništvo u zemljama u razvoju. Banka odobrava zajmove i daje jamstva za
financiranje infrastrukture (izgradnja cesta, električnih centrala, škola, sustava navodnjavanja) i
projekte u industriji, koji uključuju i izobrazbu stručnjaka.

Banka daje potporu poljoprivredi, osigurava proizvodnju hrane za djecu i potiče

zapošljavanje žena. Neki zajmovi Banke namijenjeni su promjenama strukture gospodarstava
kako bi zemlje koje ih uzimaju postale stabilnije, učinkovitije i tržišno orijentirane. Svjetska
banka pruža tehničku pomoć i stručne savjete, pomaže vladama da javni sektor i neke
specifične sektore svojih privreda osposobe da budu učinkovitiji i usmjereniji ostvarenju
ciljeva nacionalnog razvitka.
Prvi zajmovi Svjetske banke pomogli su financiranje obnove ratom razrušenog
gospodarstva Zapadne Europe. Danas su članice Svjetske banke iz čitavoga svijeta, ali
odobrava zajmove samo zemljama u razvoju Afrike, Azije, Latinske Amerike i Kariba,
Sjeverne Afrike, Bliskog Istoka i Europe (Srednje i Istočne), Rusiji i novonastalim zemljama
bivšeg SSSR-a.
Osim središnjeg ureda u Washingtonu kao sjedištu, Banka ima regionalne urede i
predstavništva u većem broju zemalja gdje se odvijaju značajnije aktivnosti Banke.
 2. UPRAVLJANJE I ORGANIZACIJA SVJETSKE BANKE

Svjetska Banka i MMF osnovani su 1945. godine u sklopu uspostave poslijeratnog

poretka međunarodne suradnje. Ministar financija SAD-a Fred M. Vinson ustvrdio je tada kako
treba "zapamtiti da ovo nisu obične institucije s običnim dioničarima. To su kooperativne
institucije vlada i njihov glavni posao je s vladama... Iako moraju poslovati tako da očuvaju
svoj kapital i postižu najplodnije korištenje sredstava, nije im cilj stvaranje profita" ("Foreign
Affairs", July 1946).
Osnivači Svjetske banke i MMF-a su glavni naglasak stavili na suradnju i sudjelovanje
suverenih nacija s raznim oblicima vladavine i na različitom stupnju razvoja (od Nepala s
dohotkom od svega 180 USD po glavi stanovnika do Japana, gdje dohodak prelazi 27.000 USD
na godinu.
Statut Svjetske banke izradile su na pregovaračkoj konferenciji u Bretton Woodsu
godine 1944. četrdeset četiri zemlje saveznice, a sve su one kasnije i ratificirale Statut.
Sovjetski Savez to nije učinio, tako da su tek 1991. i 1992. godine Rusija i 15 republika bivšeg
Sovjetskog Saveza pojedinačno pristupile u članstvo. Republika Hrvatska postala je članicom
Svjetske banke temeljem sukcesije članstva bivše SFRJ, koja je sudjelovala na konferenciji u
Bretton Woodsu. Danas je Svjetska banka globalna svjetska institucija s gotovo univerzalnim
članstvom (179 zemalja).
Statutom IBRD je predviđeno da samo članice MMF-a mogu biti i članice Svjetske
banke. Svaku zemlju članicu predstavljaju guverner (obično ministar financija) i zamjenik
guvernera. Dionički kapital podijeljen je na zemlje članice prema formuli koja se temelji na
članskim kvotama u MMF-u, a glasačka snaga pojedinih zemalja razmjerna je njihovoj
ekonomskoj snazi i odražava se u udjelu zemlje u kapitalu Banke. Danas SAD još uvijek drže
najveći broj glasova (17,07%), slijede Japan (7,09%) i Njemačka (5,48%), Francuska (5,26%) i
Velika Britanija (5,26%).
Bankom upravljaju tri glavna upravna organa: Skupština guvernera (Board of
Governors), Odbor izvršnih direktora (Board of Executive Directors) i Predsjednik.

Skupština guvernera

Skupština guvernera je najviše tijelo i ima najveće ovlasti Banke, donosi smjernice
politike i usvaja glavne poslovne odluke. Skupština guvernera prima nove članice, odlučuje o
suspenziji članstva, povećanju kapitala, izboru izvršnih direktora, izmjenama Statuta i slično.
Svaka država članica Banke imenuje jednog guvernera i jednog zamjenika guvernera, koji je
zastupaju u Skupštini guvernera. Skupština se sastaje jednom na godinu (dvije uzastopne
godine u Washingtonu, a treće u nekoj od zemalja članica) i to na zajedničkom sastanku
Skupštine Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Svaka članica ima dvije stotine i
pedeset glasova i još po jedan glas za svaku dionicu koju posjeduje. Određene glavne odluke
donose se većinom glasova, a uobičajeno je da se odlučuje prema standardno utvrđenim
pravilima i procedurama operativnih poslova.

Odbor izvršnih direktora

Odbor izvršnih direktora nadležan je za provedbu politike Banke i donošenje tekućih

poslovnih odluka. Zemlje članice zastupaju u Odboru izabrani izvršni direktor, preko kojih
tijekom godine sudjeluju u radu Banke, iznose svoje stavove i glasuju o provedbenim
odlukama. Predsjednik Banke predsjedava Odborom izvršnih direktora.
Predsjednik IBRD nadležan je za svih pet institucija Grupe Svjetske banke, s time što
IFC i MIGA imaju i posebne izvršne predsjednike koji su u rangu prvih potpredsjednika IBRD.

3
Odbor zasjeda u Washingtonu i sastaje se najmanje jednom na tjedan ili češće ako to poslovi
Banke zahtijevaju. Danas Odbor ima 24 izvršna direktora: pet ih zastupa vodeće zemlje članice
(SAD, Japan, Njemačku, Francusku i Veliku Britaniju), dok 19 ostalih zastupaju grupacije
zemalja koje su obično iz istog područja, a razlikuju se prema broju zemalja. Po jedan izvršni
direktor zastupa Rusiju, Kinu i Saudijsku Arabiju, dok jedan direktor zastupa npr. 24 afričke
zemlje francuskog govornog područja, a drugi 21 afričku zemlju engleskog govornog područja.
O izboru grupacija odlučuju same zemlje, a pored zemljopisne bliskosti, na sastav grupacija
utječu i političke, kulturne i druge veze.
Isti sastav Odbora izvršnih direktora nadležan je za poslove IBRD, IFC i IDA, dok
MIGA ima zaseban Odbor izvršnih direktora.
U sklopu programa rada Odbora izvršnih direktora glavni poslovi uključuju
odobravanje zajmova, razmatranje i primjenu mjera politike Banke, ocjenu i strategiju Banke
prema općim i specifičnim pitanjima financiranja razvoja, odnose s pojedinim zemljama
korisnicama zajmova, suradnju s drugim institucijama, odobravanje proračuna i slično. Odbor
te dužnosti obavlja temeljem odredaba Statuta i drugih osnovnih odluka o pravilima i
procedurama vođenja poslova i operacija Banke.
Iako je Banka u svojoj povijesti prošla kroz razne faze, održala se njena tradicionalna
uloga kreditiranja i garantiranja projekata s proizvodnom svrhom i ciljem poticanja
ekonomskog i socijalnog razvitka zemalja u razvoju. Odbor strogo vodi računa o sposobnosti
korištenja, učincima kreditiranja i sposobnosti otplate pojedinih zemalja korisnica. Banka
odobrava zajmove izravno vladama, vladinim agencijama ili institucijama uz vladino jamstvo.
Podrška privatnom sektoru raste. Zajmovi za projekte koriste se za specificirane namjene, a
nabava roba i usluga za potrebe projekta nije ograničena samo na određenu zemlju članicu nego
najčešće putem međunarodnog natječaja čime se postižu najpovoljnije cijene i učinci izgradnje
projekta. Odluke Odbora o odobravanju zajmova moraju se temeljiti na ekonomskim
parametrima, premda socijalni, pa i širi ili specifični politički momenti (uključujući prava
čovjeka) imaju dosta utjecaja na odlučivanje; jer, u pitanju su interesi i stavovi predstavnika
vlada, među kojima presudnu ulogu imaju vodeće svjetske sile.

3. DJELOVANJE IBRD

3.1. Zajmovi i jamstva

3.1.1. Osnovna načela

Banka je kooperativna institucija kojom upravljaju vlade zemalja članica u skladu s

visinom upisanog kapitala. Mnoge od tih članica su bile ili su trenutno primatelji zajmova
Banke. Neke članice omogućuju Banci pristup na svoja tržišta kako bi se prikupila sredstva
potrebna za pomoć financijskim aktivnostima Banke.
Poslovi odobravanja zajmova su tradicionalno najopsežniji dio aktivnosti Banke.
Zajmovi su, općenito, utemeljeni na sljedećih pet načela, koja proizlaze iz Statuta banke:
 Zajmovi Banke predstavljaju posebne obveze. Banka daje zajmove članicama, vladinim
institucijama ili privatnim poduzećima na području zemlje članice. Zajam koji se ne
daje izravno zemlji članici mora imati jamstvo zemlje članice.
 Zajmovi Banke osmišljeni su tako da podupiru korištenje potencijala u produktivne
svrhe u nekoj od zemalja članica. Banka ne odobrava zajmove koji se, po njenom
mišljenju, ne mogu opravdati s gospodarskog gledišta.
 Banka odobrava zajmove onim članicama za koje smatra da posjeduju kreditnu
sposobnost.
 Banka potiče sudjelovanja privatnih ulagača, bez namjere nadmetanja u uvjetima
 financiranja. Banka mora biti sigurna da u skladu s prevladavajućim uvjetima tržišta
(uzimajući u obzir sve vanjske financijske zahtjeve koji se odnose na tu zemlju članicu)
zajmoprimatelj ne bi mogao dobiti sredstva pod uvjetima koje bi Banka smatrala
razumnima u odnosu na zajmoprimatelja.
 Banka nadzire korištenje sredstava zajma, te, uz opća pravila, sklapa aranžmane koji
osiguravaju da se pozajmljena sredstva koriste u dogovorene svrhe uz odgovarajuću
pozornost koja se posvećuje gospodarenju i učinkovitosti.
Onoliko koliko dopušta Statut, ta se načela (koja se odnose i na odredbe o jamstvima Banke)
usavršavaju i prilagođuju promjenama uvjeta.

3.2. Odobravanje zajmova

Zajmovi se obično dodjeljuju zemljama u razvoju koje su na višem nivou ekonomske i

socijalne razvijenosti. Osnovni kriterij prema kome se određuje da li zemlja članica može biti
korisnik zajma Banke je visina ostvarenog dohotka po stanovniku. Zajam Međunarodne banke
za obnovu i razvoj odobrava se direktno vladi određene zemlje članice ili njihovim agencijama,
odnosno privatnim poduzećima (kompanijama) i bankama uz garanciju vlade. Sredstvima
zajmova Banke financira se 1/3 vrijednosti pojedinačnog projekta, a ostala sredstva osigurava
zemlja primalac zajma, ili međunarodni bankarski konzorcijumi, odnosno zainteresirani
subjekti drugi zemalja.
Zajmovi banke odobravaju se s periodom počeka otplate do pet godina i sa rokom
otplate do 25 godina.

Financijsko angažiranje IBRD-a realizira se kroz nekoliko programa i to:

1. Investicijski zajmovi (Investment Lending) u koje spadaju:

 Zajmovi za specifične investicije, odnosno određene projekte (Specific
Investment Loans) koji su za izgradnju, obnavljanje i održavanje privredne,
socijalne i institucionalne infrastrukture. Iz ovih zajmova su financirane skoro
sve privredne grane, a posebno poljoprivreda, energetika i komunalne
djelatnosti, sa težištem na organizacijskom aspektu projekta i efikasnom
upravljanju.
 Sektorski zajmovi za investicije i održavanje (Sector Investment and
Maintenance Loans) koji se daju za financiranje javnih izdataka u određenim
sektorima, na osnovu utvrđenih prioriteta i programa.
 Zajmovi za programe prilagođavanja (Adaptable Program Loans) koji se
odobravaju za male pilot projekte koji bi trebali omogućiti pripremu za veće
projekte.
 Zajmovi za tehničku pomoć (Technical Assistance Loans) koji se koriste za
institucionalni razvoj zemlje zajmoprimca u čitavom nizu područja (ocjena
investicijskih projekata, obrazovanje kadrova, planiranje, kontrola vanjskoga
duga) u kojoj u zemlji zajmoprimca nema dovoljno iskustva i znanja.
 Zajmovi za financijske posrednike (Financial Intermediary Loans) kojima se
osiguravaju dugoročna sredstva za razvoj lokalnih financijskih institucija i
tržišta.
 Zajmovi za hitan oporavak (Emergency Recovery Loans) koji se odobravaju za
programe oporavka nakon događaja kao što su rat, civilni nemiri, prirodne
nepogode i veliki poremećaji u zemlji zajmoprimcu.

2. Zajmovi za prilagođavanje (Adjustment Lending) u koje spadaju:

5
  Zajmovi za strukturno prilagođavanje (Structural Adjustment Loans – SAL) se
odobravaju za unapređenje privrednog rasta, efikasno korištenje resursa i
stabilizaciju bilance plaćanja na srednji i dugi rok.
 Sektorski zajmovi za prilagođavanje (Sector Adjustment Loans) se odobravaju
kao podrška restrukturiranju i institucionalnim reformama u određenim
sektorima.
 Programirani zajmovi za strukturno prilagođavanje (Programatic Structural
Adjustment Loans) koji se odobravaju u obliku skupa zajmova (od 3 do 5
godina) koji bi trebali pomoći postojane i konzekventne fazne strukturne i
socijalne reforme.
 Zajmovi za oporavak (Rehabilitation Loans) se odobravaju kao podrška
vladinoj politici programima reformi, sa ciljem da se stvori pogodan ambijent za
investicije privatnog sektora, gdje su devizna sredstva neophodna za hitnu
rehabilitaciju ključnih infrastrukturnih i proizvodnih objekata.
 Zajmovi za smanjivanje zaduženosti (Debt Reduction Loans) koji pomaže
kvalificiranim visoko zaduženim zemljama da smanje svoje komercijalno
zaduženje i službu otplate duga na podnošljivi nivo.

3. Garancije slijedećih vrsta:

 Garancije za dio kredita – djelomične kreditne garancije (Partial Credit

Guarantees) koje pokrivaju sve slučajeve neplaćanja određenog duga po osnovi
zajma ili emisije obveznica.
 Garancije za dio rizika – djelomične garancije za pokriće rizika (Partial Risk
Guarantees) se odobravaju radi osiguranja plaćanja od strane vlada i njenih
agencija za projekte u privatnom sektoru u slučajevima kao što su raskid
ugovora, nedostatak deviza, promjena zakonodavstva, eksproprijacija i
nacionalizacija.
 Garancije za određene projekte (Enclave Guarantees) su posebna vrsta
garancija za djelomično pokriće rizika (uglavnom za rizike koje ova garancija
standardno pokriva, uz rat i civilne nemire, ali ne i rizik transfera) koje se izdaju
za određene izvozno orijentirane projekte koji generiraju značajni devizni
prihod (samo u IDA zemljama).
 Garancije zasnovane na provođenju određene politike (Policy Based
Guarantees) su specifične djelomične kreditne garancije (daju se od slučaja do
slučaja) koje pokrivaju dio servisiranja duga (po osnovi zajma ili emisije
obveznica) prema privatnim povjeriocima u sklopu programa pomoći zemljama
članicama da provedu sa IBRD-om dogovorenu strukturnu, institucionalnu i
socijalnu politiku ili reformu.

4. Hedging proizvodi (IBRD Hedging products) koji se nude zajmoprimcima u cilju

smanjenja njihove transakcijske izloženosti i omogućavaju fleksibilnije upravljanje dugom. Tu
spadaju: kamatni swap-ovi, kamatni 'caps' i 'collars', valutni swap-ovi i robni hedging.

5. Kofinanciranje koje predstavlja udruživanje sredstava za realizaciju određenog

projekta ili programa i može, ali ne mora, uključiti određenu preraspodjelu rizika između
kofinancijera. Kofinanciranje se prema izvoru sredstava može podijeliti na tri grupe.
Prva grupa su službeni izvori, uglavnom krediti agencija za financiranje razvoja.
Druga grupa su komercijalni izvori, pretežno krediti komercijalnih banaka koji nisu
vezani.
 Treća grupa su izvozni krediti (krediti dobavljača, krediti državnih agencija za
kreditiranje izvoza). Prvi izvori sredstava su dostupni i zemljama sa manjim kreditnim
bonitetom, dok su sredstva iz drugog i trećeg izvora uglavnom dostupna zemljama sa dobrim
kreditnim bonitetom.
Ovisno o intenzitetu odnosa, tj. da li se nastupa inokosno ili se dijeli rizik,
kofinanciranje može biti paralelno ili zajedničko. Kod paralelnog kofinanciranja veza
između kofinancijera je labavija, pošto se isporuke robe i usluga za određeni projekt dijele na
'pakete' od kojih svaki kofinancijer financira svoj utvređni dio. Kod zajedničkog financiranja
IBRD i drug kofinancijeri prethodno preciziraju svoje učešće u zajedničkom financiranju.

6. Ostali vidovi angažiranja, kao što su: starateljski (trust) fondovi za posebne
namjene (Trust Fund for Heavily Indebted Poor Countries, Policy and Human Resources
Development Fund, Consultatn Trus Fund, itd.), koji sve više igraju značajnu ulogu u ukupnom
nagažiranju IBRD. Ovi 'trust' fondovi su praktično financijski aranžmani između IBRD i
donatora, na bazi kojih donator povjerava IBRD starateljstvo nad sredstvima iz kojih se
financiraju određene aktivnosti vezane za razvoj.

Pravo na zajam

Članice koje imaju kreditnu sposobnost za dobivanje novih zajmova od IBRD-a i na

vrijeme podmiruju svoje ranije dužničke obveze prema Banci, imaju pravo na nove zajmove.
Banka koristi sljedeće operativne upute, zajedno s tekućim procjenama kreditne
sposobnosti zemlje, da bi ocijenila ima li neka zemlja pravo na zajam:
 zemlje članice s prosječnim godišnjim per capita dohotkom (svi podaci navedeni su u
USD iz 1994.) iznad 1.395 USD, ali manje od 5.055 USD, imaju pravo na zajmove;
 zemlje s prihodom per capita između 725 i 1.395 dolara mogu dobiti kombinaciju
zajmova IBRD-a i kredita IDA-e (rok otplate preko 20 godina);
 zemlje koje nemaju kreditnu sposobnost za zajmove IBRD-a, a imaju prihode per capita
725 dolara ili manje mogu dobiti zajam jedino od IDA-e;
 zemlje s dohotkom od 1.396 do 2.895 USD koriste zajmove s rokom otplate 17 godina,
a od 2.896 - 5.055 USD 15 godina.

II. MEĐUNARODNA FINANCIJSKA KORPORACIJA (International Financial

Corporation - IFC)

Međunarodna financijska korporacija (International Financial Corporation - IFC) je

afilijacija Svjetske banke osnovana 1956 g. sa ciljem 'da unapređuje ekonomski razvoj
poticanjem daljeg razvoja privatnih proizvodnih poduzeća zemalja članica, a naročito u manje
razvijenim područjima, dopunjavajući na taj način djelatnost kojom se bavi Svjetska Banka'. U
ostvarivanju ovog cilja IFC u suradnji sa privatnim investitorima, pruža financijsku pomoć kod
osnivanja, modernizacije i proširivanja proizvodnih privatnih poduzeća koja bi trebala
doprinijeti razvoju zemalja članica, putem investicijskih ulaganja bez davanja garancija za
otplatu od strane države, a u slučajevima kada se ne može pribaviti odgovarajući privatni
kapital pod prihvatljivim uvjetima. Osnovna djelatnost IFC-a je da investira u privatne firme
(bez državnih garancija), mobilizira dopunsko financiranje i daje savjete o značajnim pitanjima
razvoja privatnog sektora koja se odnose na tržišta kapitala, strana direktna ulaganja,
privatizaciju i sl. Iako IFC primarno financira projekte u privatnom sektoru, ona može osigurati
financiranja za kompanije koje imaju određeno državno učešće, pod uvjetom da postoji

7
privatno učešće i da se poduhvat – kompanija vodi na komercijalnoj osnovi. Inače, IFC je
značajan financijer privatnih infrastrukturnih projekata u zemljama u razvoju i može se
slobodno reći da je imala pionirsku ulogu u njihovom projektnom financiranju u čitavom nizu
zemalja.

Pravno i financijski promatrano, Svjetska banka i IFC su odvojeni entiteti, pošto IFC
ima vlastiti kapital, rukovodstvo i osoblje, ali je vezana za Svjetsku banku oko administrativnih
i drugih usluga. IFC ima 175 zemlje članice. Oko 80% sredstava za svoje financiranje IFC
mobilizira preko tržišta kapitala, a 20% kroz pozajmice od IBRD.

IFC ima pet osnovnih oblika svog financijskog angažiranja. To su:

 A – Zajmovi (A Loans) - zajmovi koje IFC odobrava za svoj račun po fiksnim i

promjenjljivim kamatnim stopama za projekte privatnog sektora u zemljama u razvoju.
Većina ovih zajmova se odobrava u vodećim svjetskim valutama, ali se mogu
odobravati i u lokalnoj valuti. Ovi zajmovi su obično na rok od 7 do 12 godina, mada
mogu biti i na rok do 20 godina, uz grace period i otplatu koja se određuje od slučaja do
slučaja. Iz ovih zajmova se financiraju nove (greenfield) kompanije i projekti i njihova
proširenja u zemljama u razvoju. Da bi se osiguralo učešće privatnih investitora
A-zajmovi su obično ograničeni na 25% ukupnih troškova za nove projekte, a izuzetno
na 35% za male projekte. Za projekte proširenja IFC može financirati do 50% troškova
projekta, pod uvjetom da njena investicija ne pređe 25% ukupne kapitalizacije projektne
kompanije. Generalno, A-zajmovi se kreću od 1 milion do 100 miliona dolara.
 Učešće u dioničkom kapitalu (Equity financing) - financiranje ulaganja u rizični
kapital je u formi učešća u dioničkom kapitalu kompanija i drugih entiteta (financijske
institucije, investicijski fondovi) privatnog sektora u zemljama u razvoju. Ove
investicije su obično na rok od 8 do 15 godina. Da bi se osiguralo učešće drugih
privatnih investitora, IFC obično sudjeluje sa 5% do 15% u dioničkom kapitalu. IFC
nije nikada najveći dioničar u projektu i obično nema veće učešće od 35%. IFC ne
uzima aktivno učešće u upravljanju kompanijom.
 B Zajmovi (B Loans) - Sindicirani (udruženi) zajmovi. U okviru ovog programa
aranžiraju se sindicirani zajmovi od komercijalnih banaka kao dodatni izvor
financiranja za projekte u zemljama u razvoju koje financira IFC. U sindiciranim
zajmovima (također nazvanim B-zajmovi) banke osiguravaju sredstva iz vlastitih
izvora i snose komercijalni rizik. Ovaj program omogućava komercijalnim bankama da
uživaju isti tretman kod projektnih sponzora i vlada zemlje domaćina, kao i IFC,
uključujući i porezna oslobađanja, izuzimanje od deviznih ograničenja i
reprogramiranja obaveza po vanjskim dugovima.
 Djelomične kreditne garancije (Partial Credit Guarantees) - koje pokrivaju sve vrste
kreditnih rizika za određeni period kreditiranja, izdaju se u stranoj ili lokalnoj valuti.
Djelomična garancija IFC poboljšava bonitet financijskih instrumenata koje emitiraju
njeni klijenti.
 C-zajmovi (Quasi-Equity Financing: C-loans) - Financiranje kvazi vlasničkog
ulaganja u sklopu kojeg IFC nudi spektar kvazi vlasničkih financijskih instrumenata
koji imaju elemente zaduženja i vlasničkog ulaganja da bi se pomogli projekti privatnog
sektora u zemljama u razvoju.

Da bi se projekt financirao od strane IFC, on mora ispunjavati određeni broj kriterija i to:
 Projekt mora biti u zemlji u razvoju koja je član IFC;
 Projekt mora biti u privatnom sektoru;
  Projekt mora biti tehnički izvodljiv;
 Projekt mora imati dobre izglede za profitabilnost;
 Projekt mora doprinijeti razvoju lokalne privrede;
 Projekt mora zadovoljavati socijalne i ekološke standarde IFC-a, kao i one zemlje
domaćina.

Postupak identifikacije, ocjene i usvajanja projekata sličan je onom koji primjenjuje

Svjetska banka.

III. MEĐUNARODNO UDRUŽENJE ZA RAZVOJ - I D A

Međunarodno udruženje za razvoj osnovano je radi pribavljanja dodatnih izvora

sredstava za razvoj najsiromašnijih zemalja. IDA ima preko 150 zemalja članica, a 70 ih može
koristiti kredite. Udruženje je do sada dalo preko 71 mlrd USD vrijednosti zajmova za više od
90 zemalja. Dvadeset dvije zemlje, koje su prije bile korisnice, razvile su se toliko da više ne
koriste kredite IDA-e. Tako su Južna Koreja i Turska danas već zemlje davaoci sredstava.

Razlika između IDA-e i IBRD-a

IDA je u mnogo čemu nerazdvojna od IBRD. Obje financiraju razvojne projekte koji su
pomnjivo odabrani i pripremljeni. Stručnjaci koji rade na projektima IDA-e rade i za IBRD, a
predsjednik Svjetske banke istodobno je predsjednik IDA-e.
Svaka od njih, međutim, ima svoj statut, različite odredbe o uplati kapitala, strukturi glasovanja
i odvojena financijska sredstva.
Osnovna razlika između tih dviju institucije je u načinu prikupljanja sredstava, koje
zatim obje pozajmljuju, i uvjetima pod kojima pozajmljuju zemljama u razvoju.
Dok IBRD većinu sredstava pribavlja na svjetskim financijskim tržištima i plasira ih zemljama
u razvoju po kamatama nešto nižim od kamata komercijalnih banaka i uz dulje rokove otplate,
IDA zajmove daje bez kamata (naplaćuje samo 0,75% za troškove transfera) i uz još dulje
rokove otplate ili čak 85% bespovratno. Zato IDA ne pribavlja sredstva s tržišta kapitala, nego
do njih dolazi putem doprinosa i poklona razvijenih zemalja članica.
Zajmove IDA-e koriste samo najsiromašnije i kreditno nesposobne zemlje. Njihov
dohodak po glavi stanovnika bio je je 1992. godine ispod 805 USD. Veličina iznosa zajma koji
se odobrava tim zemljama određuje se s obzirom na veličinu zemlje, dohodak po glavi
stanovnika i uspješnost provedbe ekonomske politike. Kreditno sposobnije zemlje koriste
mješovite IDA zajmove i zajmove Svjetske banke, a kada im dohodak prijeđe 805 USD po
glavi stanovnika više ne mogu koristiti zajmove IDA.

IV. AGENCIJA ZA MULTILATERALNO GARANTIRANJE INVESTICIJA

- MIGA

Strane izravne investicije veoma su značajne za zemlje u razvoju. One donose kapital
potreban za rast i razvoj privatnog sektora, a to omogućuje zapošljavanje i olakšava prijenos
moderne tehnologije iz industrijskih zemalja. Zemlje u razvoju sve više uviđaju koristi od
stranih izravnih investicija, otvaraju se i potiču njihov dotok kao dohodak svojim vlastitim
ulaganjima.
Međutim, većina stranih izravnih investicija još uvijek je koncentrirana na samo
nekoliko zemalja. Glavna zapreka stranim izravnim ulaganjima jest procjena investitora o

9
velikom političkom riziku u većini zemalja u razvoju. Iako su masovne nacionalizacije stranih
ulaganja danas rijetke u svijetu, ostale su zapamćene neke eksproprijacije i politički motivirane
akcije iz 60-ih i 70-ih godina. Potencijalni strani ulagači također se boje opasnosti rata,
oružanih i drugih pobuna.
MIGA (Multilateral Investment Guarantee Agency) je osnovana u travnju 1988. godine
kako bi pomogla investitorima u zaštiti od navedenih problema. Njezina glavna zadaća je
olakšati tokove stranih izravnih ulaganja između zemalja članica osiguravanjem ulaganja od
nekomercijalnih (političkih) rizika i pružanjem drugih savjetodavnih usluga za stvaranje
povoljnih investicijskih uvjeta.
Dramatične promjene u globalnom ekonomskom okruženju, osobito s uključivanjem
zemalja u tranziciji Srednje i Istočne Europe, diljem svijeta su potaknule konkurenciju zahtjeva
za javnim i privatnim kapitalom. Pored potreba za kapitalom u siromašnim zemljama, srednje
razvijene zemlje aktivno traže strane izravne investicije za pokretanje svog industrijskog
razvoja, a programi privatizacije diljem svijeta otvaraju mogućnosti za ulaganja sve više
milijardi dolara u privatne projekte. Sve to silno je povećalo zahtjeve za djelovanjem MIGA-u u
pružanju usluga osiguranja.
Danas više od dvadeset razvijenih zemalja imaju svoje nacionalne programe osiguranja
investicija protiv političkog rizika, ali su oni često nedostatni ili necjeloviti i ne mogu pokriti
sve potrebe investitora. MIGA je osnovana radi toga da popuni te praznine i da dopuni
postojeće aktivnosti suosiguranjem i reosiguranjem ulaganja u zemljama u razvoju. MIGA
pruža četiri osnovne vrste osiguranja:
 nekonvertibilnost valute. Štiti investitore od gubitaka nastalih zbog nemogućnosti
zamjene zarada od ulaganja u lokalnoj valuti u stranu valutu radi transfera izvan zemlje
domaćina;
 nacionalizacija. Štiti strane investitore od poteza domaćih vlasti koje mogu suziti ili
poništiti vlasništvo te preuzeti kontrolu nad njim ili pravima osiguranog ulaganja;
 rat i građanski nemiri. Štiti od gubitaka tijekom vojne akcije ili građanskih nemira
koji uništavaju ili oštećuju realnu imovinu poduzeća ili djeluju na njegovo poslovanje;
 raskid ugovora. Štiti od gubitaka nastalih uslijed investitorove nemogućnosti da
ostvari svoja prava ili zaštiti interese prema zemlji domaćinu, koja je otkazala ili
raskinula investicijski ugovor.

MIGA osigurava nova ulaganja ulagača iz bilo koje zemlje članice u projekte u nekoj
zemlji u razvoju, također članici MIGA. To mogu biti i ulaganja u proširenje, modernizaciju ili
restrukturiranje postojećih projekata kao i ulaganja vezana za privatizaciju i preuzimanje
državnih poduzeća. Strana ulaganja mogu biti u vidu opreme, kredita, jamstava na kredite,
ugovora o tehničkoj pomoći, ugovora o najmu i slično; traju najmanje tri godine, a zarada
ulagača mora se vezati na poslovne rezultate projekata.
U postupku ocjenjivanja zahtjeva, MIGA traži da projekti budu financijski i ekonomski zdravi i
sigurni u pogledu zaštite okoliša, te da odgovaraju razvojnim potrebama zemlje domaćina
(nova radna mjesta, transfer tehnologije, povećanje izvoza). Iako nema unaprijed određene
vrijednosti ulaganja za koje se traži osiguranje, za sada je maksimalno ograničenje po projektu
do 50 mil. USD.

MIGA osigurava ulaganja najmanje na tri godine, obično na 15 godina, a iznimno to

razdoblje povećava na 20 godina ako to zahtjeva priroda projekta. Osigurava se rizik vezan s
konkretnim projektom, uzimajući u obzir i opće ekonomske i političke uvjete zemlje u kojoj se
izvodi. Premijske stope su 0,50% do 1,25% godišnje na osigurano stanje, a razlikuju se od
kategorije, tj. Vrste djelatnosti (industrija, prirodno bogatstvo, nafta i plin) i visine obuhvata
osiguranja (obično do 90% vrijednosti ugovorenog ulaganja, jer investitor sam snosi najmanje
10% rizika). Za svaki zahtjev za osiguranje MIGA traži u ime ulagača standardnu ili posebnu
suglasnost zemlje domaćina. Zahtjevi se obrađuju prema svakom pojedinom projektu i to prvo
na prethodnoj osnovi, a zatim se - nakon pomne obrade, ocjene i pozitivnog zaključka stručne
službe i potvrde Odbora MIGA-e za odobravanja osiguranja - izdaje konačna suglasnost.

Savjetodavne usluge

MIGA na razne načine ispunjava svoju ulogu poboljšavanja okruženja investiranja u

zemljama u razvoju, njenih članica. Ona ima posebnu organizacijsku jedinicu za savjetodavne
usluge kao što su organizacija skupova za unapređivanje investicija, vođenje razvojnih
programa, "okrugli stolovi" o pitanjima stranih ulaganja, nacionalna savjetovanja o provedbi
politike i slično. Putem FIAS-a (Službe za savjete o stranim investicijama) - zajedno sa
Svjetskom bankom i IFC-om - MIGA pomaže zainteresiranim zemljama razraditi politike i
uvesti u rad institucije potrebne za privlačenje stranih investicija.

V. MEĐUNARODNI CENTAR ZA RJEŠAVANJE INVESTICIJSKIH

SPOROVA – ICSID

U 1965. godini u okviru Grupe Svjetske banke osnovan je Međunarodni centar za

rješavanje investicijskih sporova- ICSID, u čijem se okviru organizira arbitraža za rješavanje
sporova među zemljama članicama u slučajevima kada one žele da prihvate takav postupak. Do
kolovoza 2002. godine 127 zemalja je potpisalo Konvenciju o Centru među kojima i Hrvatska.

11