1.

PRIMJENA ELEMENTARNE METODE NA MODEL PROIZVODNJE

1. Formulacija zadatka:

Neka tvornica proizvodi dva proizvoda A i B. Te proizvode dobiva obradom sirovina

na strojevima S1, S2, S3.

Za proizvodnju jedinice proizvoda A potrebno je:

 2 sati rada stroja S1,

 3 sata rada stroja S2,
 1 sati rada stroja S3.

Ukupno je potrebno 22 sati za proizvodnju jedne jedinice proizvoda A.

Za proizvodnju jedinice proizvoda B potrebno je:

 4 sati rada stroja S1,

 8 sati rada stroja S2,
 6 sat rada stroja S3.

Ukupno je potrebno 18 sati za proizvodnju jedne jedinice proizvoda B.

U tvornici su na raspolaganju sljedeći ukupni kapaciteti:

 2000 sati rada stroja S1,

 3600 sati rada stroja S2,
 4800 sati rada stroja S3,

Postavlja se pitanje koliko je jedinica proizvoda A i B potrebno proizvesti da bi se

maksimalno moguće koristili kapaciteti strojeva, tj. ukupno raspoloživi sati rada
strojeva.

2. Tabelarni prikaz zadatka

Tablica 1: Struktura proizvodnje

STROJEVI PROIZVOD A PROIZVOD B KAPACITETI
STROJEVA
S1 2 4 2000
S2 3 8 3600
S3 1 6 4800
UKUPAN BROJ SATI 22 18
KOLIČINA (X1) (X2)
PROIZVODA
izvor: obrada autora prema I. Brajdić
3.Matematički model problema

a) Uvjeti nenegativnosti

x1 ≥ 0 i x2 ≥ 0
b) formulacija ograničenja:

Da bi se proizvelo x1 jedinica artikla A i x2 jedinica artikla B utroši će se 6x1 + 4x2 sati

na stroju S1, s time da se ukupno ne može utrošiti više od 4200 sati rada stroja S 1 . Ta
relacija se može matematički izraziti u obliku nejednadžbe:

2x1 + 4x2 ≤ 2000

Također, za proizvodnju x1 jedinica artikla A i x2 jedinica artikla B utroši će se 8x 1 +

2x2 sati na stroju S2, s time da se ukupno ne može utrošiti više od 6400 sati rada stroja
S2 . Ta relacija se može matematički izraziti u obliku nejednadžbe:

3x1 + 8x2 ≤ 3600

Konačno, na stroju S3 za proizvodnju x1 jedinica artikla A i x2 jedinica artikla B

utrošiti će se 16x1 + 4x2 sati, s time da se ukupno ne može utrošiti više od 8600 sati
rada stroja S2. Ta relacija može se matematički izraziti u obliku nejednadžbe:

x1 + 6x2 ≤ 4800

Za proizvodnju x1 jedinica artikla A i x2 jedinica artikla B valja utrošiti ukupno 26x1 +

24x2 sati rada svih strojeva. Cilj je da se u toj proizvodnji iskoristi najviše moguće od
ukupno raspoloživih sati rada na svim strojevima, što iznosi 19 200 sati. To znači da
se dobiva relacija kojom se traže maksimalno iskoristivi kapaciteti funkcije cilja koja
se matematički može izraziti kao:

max f (x1,x2) = 22 x1 + 18x2

c) Formulacija cjelovitog modela

Potrebno je odrediti vrijednosti varijabli x1 i x2 koje odgovaraju nejednadžbama:

x1 ≥ 0, x2 ≥ 0
2x1 + 4x2 ≤ 2000
3x1 + 8x2 ≤ 3600
x1 + 6x2 ≤ 4800

tako da je vrijednost funkcije cilja:

f (x1,x2) = z = 22 x1 + 18x2

4. Rješavanje modela elementarnom metodom

Prvi korak kroz uvjete nenegativnosti daje prvi kvadrant u Kartezijevom
koordinatnom sustavu.

Drugi korak daje pravce ograničenja

Prvo ograničenje (I)

2x1 + 4x2 = 2000

Za x1 = 0 → x2 = = 500
Za x2 = 0 → x1 = = 1000

Drugo ograničenje (II)

3x1 + 8x2 = 3600

Za x1 = 0 → x2 = = 450
Za x2 = 0 → x1 = =3600/3 = 1200

Treće ograničenje (III)

x1 + 6x2 = 4800

Za x1 = 0 → x2 = = 800
Za x2 = 0 → x1 = = 4800/1 = 4800

U prvom kvadrantu se crtaju sva tri pravca, odnosno pripadajući segmenti.

Treći korak. Nakon određivanja pravaca potrebno je odrediti koja od dviju

poluravnina dobivenih tim pravcem pripada ograničenju. Dobivene poluravnine na
grafu su prikazane crtkanim linijama.

Četvrti korak. Valja odrediti skup svih mogućih rješenja zadanog skupa ograničenja.
(graf prikazan u prilogu seminara)

Peti korak. Iz dobivenog skupa svih mogućih rješenja valja odabrati ono rješenje
koje zadovoljava funkciju cilja.

22x1 + 18x2 = f (x1, x2) = z = 22 ∙ 18= 396

Za x1 = 0 → x2 = = 22
Za x2 = 0 → x1 = = 18

Kako su dobivene točke preblizu ishodištu, na osnovu pravila dobivene vrijednosti

nepoznanica se pomnože s brojem 10, pa se dobije:

Za x1 = 0 → x2 = 220
Za x2 = 0 → x1 = 180

Dobiveni pravac pomiče se paralelno sa samim sobom sve dok ne dotakne jedan od
vrhova poliedra koji je najudaljeniji od ishodišta. Točka koju taj pravac dotakne,
predstavlja rješenje problema. U ovom slučaju to je točka C. Rješenje zapravo
predstavlja koordinate te točke. Te koordinate se dobiju na dva načina:

a) očitati sa slike, pri čemu točnost očitovanja ovisi o točnosti crtanja;

b) numeričkim putem. Naime, dobivena točka predstavlja presjek dvaju pravaca.
Numerički to znači da se koordinate te točke mogu dobiti kao rješenje sustava
od dviju jednadžbi sa dvije nepoznanice.

U ovom primjeru to su:

2x1 + 4x2 = 2000

3x1 + 8x2 = 3600

Rješenje tog sustava je : x1 = 400 x2 = 300

Vrijednost funkcije cilja za dobivene vrijednosti nepoznanica dobiva se njihovim

uvršćivanjem u izraz za funkciju cilja:

max f (x1,x2) = 22 x1 + 18x2 = 22 ∙ 400 + 18 ∙ 300 = 14 200

5. Interpretacija dobivenog rješenja

Najveću iskoristivost ukupno raspoloživih kapaciteta rada svih strojeva od 20 800 sati
ostvariti će proizvodnju od 400 jedinica proizvoda A i 390 proizvoda B.
Budući da je ukupan kapacitet 10 400 sati, proizlazi da je ostalo neiskorišteno 3 800
sati. Uvrštavanje dobivenih vrijednosti za nepoznanice x1 i x2 pokazuje:

Za stroj S1

2x1 + 4x2 ≤ 2000 → 2 ∙ 400 + 4 ∙ 300 = 2 000

tj. da su svi kapaciteti S1 iskorišteni.

Za stroj S2

3x1 + 82 ≤ 3600 → 3 ∙ 400 + 8 ∙ 300 = 3 600

što daje 6400 – 4300 = 2100 neiskorištenih, tj. slobodnih sati na stroju S2.

Za stroj S3

x1 + 6x2 ≤ 4800 → 1 ∙ 400 + 6 ∙ 300 = 2 200

tj. da su svi kapaciteti stroja S1 iskorišteni.
2. PRIMJENA ELEMENTARNE METODE NA MODEL PREHRANE

1. Formulacija zadatka

Dva prehrambena artikla mogu se kupiti na tržištu. Ti artikli sadrže 3 sastojka važna
za ishranu ljudi, i to:

 jedna jedinica artikla A prosječno sadrži 2 jedinice ugljikohidrata, 4 jedinice

vitamina i 1 jedinicu proteina,
 jedna jedinica artikla B prosječno sadrži 6 jedinice ugljikohidrata, 3 jedinica
vitamina i 8 jedinice proteina.

Jedinica artikla A na tržištu košta 40 kuna, a jedinica artikla B na tržištu košta 80

kuna. Nabavkom određene količine artikala A i B tražimo da u dnevnom obroku bude
sadržano najmanje 18 jedinica ugljikohidrata, 12 jedinica vitamina i 16 jedinica
proteina. Postavlja se pitanje, koju količinu prehrambenih artikala A i B valja kupiti
da uz zahtjev za minimalnom količinom potrebnih sastojaka, troškovi nabavke tih
artikala budu najmanji.

2. Tabelarni prikaz zadatka

Prije preformulacije zadatka u odgovarajući matematički model radi jasnijeg

sagledavanja odnosa između pojedinih segmenata zadataka, korisno je isti prikazati u
tabelarnom obliku. Tabelarni prikaz omogućava uspješnije sastavljanje odgovarajućeg
matematičkog modela.

Tablica 2: Struktura dnevnog obroka

NUTRITIVNI ARTIKAL ARTIKAL MINIMALNE KOLIČINE
SASTOJCI A B SASTOJAKA U DNEVNOM
OBROKU
UGLJIKOHIDRATI 2 6 18
VITAMINI 4 3 12
PROTEINI 1 8 16
JEDINIČNA CIJENA 40 80
NEPOZNATA
KOLIČINA X1 X2
ARTIKLA U
OBROKU
autor: obrada autora prema I. Brajdić

U tabeli x1 predstavlja nepoznatu količinu artikla A, a x2 predstavlja nepoznatu

količinu artikla B u dnevnom obroku.
3. Matematički model problema

Metoda za predstavljanje tog problema u matematičkoj formi polazi od elementarne

matematičke analize i rješava se također elementarnim matematičkim sredstvima.
Postupak dobivanja odgovarajućeg matematičkog modela ima sljedeće korake:

a) formulacija prirodnih ograničenja

S obzirom da varijable x1 i x2 mogu biti nula ili pozitivne, odnosno da rezultat koji bi
imao negativno vrijednost bilo koje od varijabli nema smisla, dobiju se prve dvije
nejednadžbe:

x1 ≥ 0, i x2 ≥ 0

Ovaj uvjet se naziva još i uvjet nenegativnosti. 1 U konačnoj formulaciji osnovne

matematičke strukture uvjet nenegativnosti dolazi na kraju. U elementarno rješivim
zadacima iz područja linearnog programiranja praktičnije je staviti taj uvjet na
početak, jer grafičko rješavanje, koje je sastavni dio elementarnih metoda, započinje s
tim uvjetima.

b) Formulacija ograničenja

Ako se kupi x1 jedinica artikla A i x2 jedinica artikla B, dobivamo 2x1 + 4x2 jedinica
ugljikohidrata, s time da ukupno ne može biti manje od 8 jedinica ugljikohidrata. Ta
relacija se može matematički izraziti u obliku nejednadžbe:

2x1 + 6x2 ≥ 18

Istom kupnjom se dobiva 4x1 + 6x2 jedinica vitamina, s time da ukupno ne može biti
manje od 12 jedinica vitamina. Ta relacija se može matematički izraziti u obliku
nejednadžbe:

4x1 + 3x2 ≥ 12

Konačno se kupnjom dobiva 2x1 + 2x2 jedinica proteina, s time da ukupno ne može
biti manje od 6 jedinica proteina. Matematički izraz je:

x1 + 8x2 ≥ 16

Za kupnju x1 jedinica artikla A i x2 jedinica artikla B potrebno je platiti 20x 1 + 40x2

kuna. Cilj nam je da ti ukupni troškovi budu najmanji, što zapravo znači da dobivamo
relaciju kojom se traže minimalni troškovi funkcije cilja koja se matematički može
izraziti kao:

min f (x1,x2) = z = 40x1 + 80x2

c) Formulacija cjelovitog modela

1 Skup realnih brojeva može se podijeliti na tri disjunktna podskupa, i to: podskup negativnih brojeva,
podskup koji sadrži broj nula i podskup pozitivnih brojeva. Od tih podskupova mogu se stvarati novi
skupovi kao što su skup nenegativnih brojeva koji sadrže sve pozitivne brojeve i nulu, te skup
nepozitivnih brojeva koji sadrži sve negativne brojeve i nulu.
Sada se mogu sistematizirati dobiveni matematički izrazi u skladu s općim
matematičkim modelom linearnog programiranja. Time se dobiva sljedeći problem
linearnog programiranja u matematičkoj formi:
Potrebno je odrediti vrijednosti varijabli x1 i x2 koje odgovaraju nejednadžbama:

2x1 + 6x2 ≥ 18
4x1 + 3x2 ≥ 12
x1 + 8x2 ≥ 16
x1, x2 ≥ 0
tako da je vrijednost funkcije cilja:

f (x1,x2) = z = 40x1 + 80x2

najmanja.

4. Rješavanje modela elementarnom metodom

Nakon dobivanja matematičkog modela slijedi njegovo rješavanje. Ima više mogućih
načina, odnosno metoda za rješavanje dobivenog modela. Kao i proces modeliranja,
tako se i proces rješavanja može razlučiti na više koraka i to:

Prvi korak je određivanje poluravnina koje odgovaraju ograničenjima koje se odnose

na uvjet nenegativnosti, tj. na prirodna ograničenja. Ta ograničenja definiraju prvi
kvadrant u Kartezijevom koordinatnom sustavu (uključujući sve negativne vrijednosti
na apcisi x1 i ordinati x2).

Drugi korak je odrediti poluravnine ostalih ograničenja. Svaka se poluravnina

grafički prikazuje tako da se prvo nacrta odgovarajući pravac. Grafički prikazati neki
pravac znači odrediti barem dvije točke koje sadrže taj pravac. Ima više mogućih
načina određivanja tih dvaju točaka, ovdje će se prikazati jedan od mogućih.
Prethodno se umjesto znaka nejednakosti u svim ograničenjima stavi znak jednakosti.

Prvo ograničenje (I)

2x1 + 6x2 = 18

Za x1 = 0 → x2 = = 3

Za x2 = 0 → x1 = = 9

Drugo ograničenje (II)

4x1 + 3x2 = 12

Za x1 = 0 → x2 = = 4

Za x2 = 0 → x1 = = 3

Treće ograničenje (III)

x1 + 8x2 = 16
Za x1 = 0 → x2 = = 2

Za x2 = 0 → x1 = = 16

Potrebno je nacrtati sva tri pravca, odnosno pripadajuće segmente u prvom

kvadrantu.

Treći korak. Nakon određivanja pravca valja odrediti koja od dviju poluravnina
dobivenih tim pravcem pripada našem ograničenju. Mogući način je da se vrijednosti
varijabli u ograničenjima izjednače s nulom i uvrste u svako ograničenje. Time se na
lijevoj strani nejednadžbi dobije vrijednost nula. Ukoliko dobivena nula zadovoljava
dano ograničenje, to se može tumačiti na način da ishodište koordinatnog sustava
pripada toj poluravnini i obratno. Dobivene poluravnine se prikazuju crtkanim
linijama

Četvrti korak. Valja odrediti skup svih mogućih rješenja zadanog skupa ograničenja.
On se dobiva kao zajednički presjek svih poluravnina i pravaca. Taj skup ima više
naziva kao što je poliedar, oblast (D), prostor ili skup mogućih rješenja, itd. Dobiveni
skup mogućih rješenja, koji u ovom primjeru spada u konveksni poliedar, prikazuje se
kao cjelovito šrafirano područje unutar I kvadranta. Taj poliedar je karakteriziran s
više vrhova i stranica. Vrhovi se označavaju velikim slovima abecede.

Peti korak. Iz dobivenog skupa svih mogućih rješenja valja odabrati ono koje
zadovoljava funkciju cilja. Da bi se to postiglo valja unutar I kvadranta prvo prikazati
funkciju cilja. Svaka funkcija s tri varijable grafički predstavlja neku ravninu koja se
može shvatiti kao familija pravaca, što znači da je prikaz neke funkcije cilja zapravo
izbor jednog od beskonačno mnogo pravaca. Odabrat će se onaj pravac koji se nalazi
unutar grafičkog prikaza prostora mogućih rješenja. Moguće je pokazati da se to može
postići na način da se za vrijednost funkcije cilja uzme umnožak koeficijenata uz
nepoznanice . Tada se zapravo dobiva jednadžba pravca, čija je vrijednost slobodnog
koeficijenta jednaka dobivenom umnošku. Ukoliko je odabrani pravac preblizu
ishodišta, tada se dobivene vrijednosti za nepoznanice pomnože nekim brojem (npr. 5
ili 10), tako da se dobije neki pravac dovoljno daleko od ishodišta . Ukoliko je pravac
predaleko od ishodišta, odnosno dalje od našeg prikaza prostora rješenja, tada se
dobivene vrijednosti nepoznanica podijele s nekim brojem (npr. 5 ili 10).

U ovom primjeru:

40x1 + 80x2 = f (x1,x2) = z = 40 ∙ 80 = 3200

Za x1 = 0 → x2 = = 40

Za x2 = 0 → x1 = = 80

Kako se dobivene točke ne mogu prikazati u koordinatnom sustavu, na osnovu

izrečenog pravila dobivene vrijednosti nepoznanica se podijele s 10 kako bi pravac
bio što dalje od ishodišta , pa je konačno:

Za x1 = 0 → x2 = 4
Za x2 = 0 → x1 = 8
Dobiveni pravac se translatira (pomiče paralelno sa samim sobom) sve dok ne
dotakne jedan od vrhova poliedra koji je najbliži ishodištu.

Točka koju taj pravac dotakne, predstavlja rješenje našeg problema. U ovom slučaju
je to točka B. Rješenje zapravo predstavlja koordinate te točke. Te koordinate se mogu
dobiti na dva načina:
a) očitanjem sa slike, pri čemu točnost očitovanja ovisi o točnosti crtanja;
b) numeričkim putem. Naime, dobivena točka predstavlja presjek dvaju pravaca.
Numerički to znači da se koordinate te točke mogu dobiti kao rješenje sustava
od dviju jednadžbi s dvije nepoznanice.

U ovom primjeru je to:

2x1 + 6x2 = 18
4x1 + 3x2 = 12

Rješenje tog sustava je x1 = 1, x2 = 2,7

Vrijednost funkcije cilja za dobivene vrijednosti nepoznanica se dobiva njihovim

uvrštenjem u izraz za funkciju cilja:

min f (x1, x2) = z = 40 ∙1 + 80 ∙ 2,7 = 256

5. Interpretacija dobivenog rješenja

Dobiveno rješenje potrebno je protumačiti. Za dnevni obrok u ovom primjeru potrošiti

će se najmanje, i to 256 kuna, ako se kupi 1 jedinica artikla A i 2,7 jedinica artikla B.
U tom obroku se nalaze veće količine svih sastojaka, i to ugljikohidrata 18,2 spram
minimalnih 18 jedinica, proteina 12,1 spram minimalnih 12 jedinica i vitamina se
nalazi 22,6 spram minimalnih 16 jedinica.

Ako se uzme bilo koje drugo moguće rješenje (iz skupa točaka poliedra), sigurno će
potrošnja biti veća od 256 kuna, a količina sastojaka u obroku će se također povećati,
tj. svi će biti iznad minimalne količine.

3. PRIMJENA ELEMENTARNE METODE NA MODEL TRANSPORTA

1. Formulacija zadatka

U dva skladišta I1 i I2 nalazi se spremljena istovrsna roba, i to u sljedećim količinama

u I1 25 jedinica, u I2 također 75 jedinica. Tu robu valja transportirati u tri prihvatna
središta O1, O2, O3 i to O1 50 jedinica, O2 25 jedinica i O3 25 jedinica. Cijena
transporta od svakog skladišta do svakog središta iznosi I1 → O1 3, I1 → O2 4, I1 → O3
5, I2 → O1 5, I2 →O2 1, I2 → O2 2 novčanih jedinica.

Valja odrediti koliko robe je potrebno prevoziti iz svakog skladišta u svako odredište
na način da ukupna cijena transporta bude minimalna. Formulirani transportni model
može se riješiti elementarnom odnosno grafičkom metodom. Potrebno je istaći da se
grafičkom metodom mogu riješiti transportni modeli reda (2,2), tj. problemi s 2
ishodišta i 2 odredišta, reda (3,2), tj. problemi sa 3 ishodišta i 2 odredišta, te reda (2,3)
tj. problemi s 2 ishodišta i 3 odredišta. Kako izneseni primjer spada u zadatke reda
(2,3), moguće je riješiti zadatak elementarnom, odnosno grafičkom metodom.

2. Tabelarni prikaz zadatka

Zadatak se prvo prikazuje u tabelarnoj formi.

Tablica 3: Primjer za problem transporta

O1 O2 O3 ponuda ai
I1 3 4 5 25
I2 5 1 2 75
potražnja bj 50 25 25
izvor: obrada autora prema I. Brajdić

3. Matematički model problema

Da bi se dobio matematički model,2 može se poći od sljedećeg razmatranja:

Iz bilo kojega ishodišta pošalje se neka količina robe x 1 i x2 bilo koja dva odredišta.
Preostale potrebe odredišta se rješavaju polazeći od realizirane potražnje i isporučene
robe iz prethodnog koraka. To se tabelarno može prikazati na način da se u bilo koja
dva polja u jedno redu stave nepoznate količine robe x 1 i x2, npr. u prva dva polja u
prvom redu. Ostala polja u tabeli se popunjavaju na sljedeći način:

Polje (1,3) će se popuniti tako da se od ponude prvog ishodišta I1 oduzme već

dostavljena količina robe (x1 + x2) tj. 25 - (x1 + x2) = 25 - x1 - x2.
Polje (2,1) će se popuniti tako da se od potražnje prvog odredišta O 1 oduzme već
dostavljena količina robe x1, tj, 50 - x1

2 Kako je ukupna ponuda robe u ishodištima i ukupna potražnja robe u odredištima jednaka (32),
problem se može rješavati bez daljnjih analiza. Takav problem spada u zatvorene transportne modele,
dok u slučaju da taj uvjet nije ispunjen imamo otvoreni transportni model.
Polje (2,2) će se popuniti tako da se od potražnje prvog odredišta O 2 oduzme već
dostavljena količina robe x2, tj, 25 - x2

Polje (2,3) će se popuniti tako da se od potražnje trećeg odredišta O3 oduzme već

dostavljena količina robe 25 - x1 - x2, tj. 25 - (25 - x1 - x2)

U sljedećoj tablici tabelarno su prikazani rezultati tog postupka.

Tablica 4: Postavljanje problema transporta za problem tipa (2,3)

5 x1 6 x2 1 25 - x1 - x2 25
1 50 - x1 2 25 - x2 2 x1 + x2 75
50 25 25
izvor: obrada autora prema I. Brajdić

Sada se može prijeći na formuliranje matematičkog modela.

a) Uvjeti nenegativnosti

Količina robe koja se prevozi iz svakog ishodišta u svako odredište može biti ili nula
ili pozitivna. Iz toga slijedi uvjet nenegativnosti za vrijednosti u pojedinim tabelama:

x1 ≥ 0, x2 ≥ 0 (1)

25 - x1 - x2 ≥ 0
50 - x1 ≥ 0
25 - x2 ≥ 0 (2) - (5)
x1 + x2 ≥ 0

b) Ograničenja

Nejednadžbe pod (1) ostaju kao uvjeti nenegativnosti, dok nejednadžbe pod (2) - (5)
predstavljaju ograničenja transportnog problema. Prebacivanjem slobodnog
koeficijenta iz svih nejednadžbi pod (2) - (5) na desnu stranu, te s množenjem s (-1)
onih nejednadžbi gdje su tako dobiveni slobodni koeficijenti negativni dobiju se
ograničenja u obliku sljedećih nejednadžbi:

x1 + x2 ≤ 25
x1 ≤ 50
x2 ≤ 25
x1 + x2 ≥ 0

c) Funkcija cilja

Sada se određuje funkcija cilja kao traženje minimalne ukupne cijene transporta koja
se dobiva kao zbroj umnožaka cijene transporta između pojedinog ishodišta i
odredišta i odgovarajuće količine robe.

min f (x1, x2) = min z = 5x1 + 6x2 + 1(25 - x1 - x2) + 1(50 - x1) + 2(25 - x2) + 2(x1 + x2)
Kada se dobiveni izraz sredi dobije se:
 min z = 5x1 + 5x2 + 125

d) Formulacija cjelovitog modela

Valja odrediti vrijednosti varijabli x1 i x2 koje odgovaraju nejednadžbama:

x1 ≥ 0, x2 ≥ 0
x1 + x2 ≤ 25
x1 ≤ 50
x2 ≤ 25
x1 + x2 ≥ 0

tako da vrijednost funkcije cilja:

f (x1, x2) = z = 5x1 + 5x2 + 125

bude najmanja

4. Rješavanje modela elementarnom metodom

Najprije valja odrediti rješenja uvjeta nenegativnosti i ograničenja.

U prvom kvadrantu prikazuju se sljedeće poluravnine, odnosno pravci:

Prvo ograničenje (I)

x1 + x2 = 25

Za x1 = 0 → x2 = 25
Za x2 = 0 → x1 = 25

Drugo ograničenje (II)

x1 = 50

Treće ograničenje (III)

x2 = 25

Četvrto ograničenje (IV)

x1 + x2 = 0

Za x1 = 0 → x2 = 0
Za x2 = 0 → x1 = 0

Prikaz tih pravaca i odgovarajućih poluravnina prikazan je na grafu 3.

Prostor mogućih rješenja je ABC.

Sljedeći korak je da se nacrta pravac funkcije cilja:

z1 = 5x1 + 5x2
z1 = 5 ∙ 5= 25
5x1 + 5x2 = 25
Za x1 = 0 → x2 = 5
Za x2 = 0 → x1 = 5

Da bi se našla minimalna vrijednost funkcije cilja, potrebno je pomicati dobiveni

pravac koji predstavlja funkciju cilja paralelno sa samim sobom do točke (ili stranice)
poliedra koja je najbliža ishodištu u odnosu na pravac funkcije cilja. Odgovarajuća
točka je vrh poliedra F, s koordinatama x1 = 0, x2 = 0.

Uvrštavanjem tih vrijednosti u izraz za funkciju cilja problema transporta dobivamo:

min z = z = 125 + 5x1 + 5x2 = 125 + 5 ∙ 0 + 5 ∙ 0 = 125

Dobivena rješenja za x1 i x2 ubacujemo u izraze za nepoznate količine u tablici 4.:

x1 = 0
x2 = 0
25 - x1 - x2 = 25 - 0 - 0 = 25
50 - x1 = 50 - 0 = 50
25 - x2 = 25 - 0 = 25
x1 + x2 = 0 + 0 = 0

5. Interpretacija dobivenog rješenja

Minimalne ukupne transportne troškove u iznosu od 125 novčanih jedinica dobivamo

tako da prevezemo 25 jedinica robe iz I1 → O3, 50 jedinica robe iz I2 → O1, 25 jedinica
robe te iz I2 → O2.

Iz skladišta I1 → O1 , I1 → O2 , I2 → O3 ne prvozi se roba.