Mletačko naseljavanje Morlaka u velebitsko Podgorje u drugoj polovici XVII.

stoljeća

Dr. sc. Tea Perinčić Mayhew

Pomorski i povijesni muzej
Hrvatskog primorja
Muzejski trg 1, 51000 Rijeka
tea@ppmhp.hr

Abstrakt
Nakon kandijskog rata (1645.-1669.) Mlečani proširuju svoju upravu na područje od
Zrmanje do Karlobaga. Na ovom teritoriju od strateške važnosti prema Habsburgovcima i
Osmanlijama naseljavaju morlačko stanovništvo koje je za vrijeme prethodnog rata prebjeglo
s osmanskog teritorija. Razlozi su tome kontrola plovidbe velebitskim kanalom, trgovina solju
i drvom i prolazi prema velebitskim pašnjacima. Oživljavanje naselja velebitskog Podgorja s
novim mletačkim podanicima stvorilo je napetosti između Mletačke Republike i Habsburške
Monarhije koja također nastoji pridobiti prebjegle Morlake na svoj teritorij te jednako tako
pretendira na podvelebitski kanal. Morlaci postaju instrument prijepora dviju
suprotstavljenih vlasti koji je trajao do propasti Mletačke Republike.
Abstract
After the Candian War (1645-1669) Venetians expanded their government to the territory
from Zrmanja to Karlobag. They populated this strategically important territory towards
Habsburgs and Ottomans with Morlachs who emigrated from the Ottoman territory during
the previous war. The reasons for this were in control of the navigation of the Velebit Chanel,
salt and wood trade as well as passages towards Velebit pasturelands. Revitalisation of
Velebit Podgorje with new Venetian subjects created tensions between the Venetian Republic
and Habsburg Monarchy which also intended to attract escaped Morlachs to their territory
and they also had pretensions towards Velebit Chanel. Morlachs became instrument of
disputes of these two confronted governments which lasted until the end of the Venetian
Republic.
Ključne riječi: Podgorje, Mlečani, Habsburgovci, Karlobag, Sveti Juraj, Starigrad, Tribanj,
Jasenice, naseljavanje, Morlaci, Vlasi.
Key words: Podgorje, Venetians, Habsburgs, Karlobag, Sveti Juraj, Starigrad, Tribanj,
Jasenice, population, Morlachs, Vlachs.
Uvod – historiografski problemi tromeđe
Područje podvelebitskog primorja u njegovom najjužnijem dijelu spada u uži krug mletačke-
osmanske-habsburške tromeđe ranog novog vijeka. Problemi tromeđe tj. Triplex confiniuma
historiografski su obrađivani i objavljivani u sklopu projekta Zavoda za hrvatsku povijest
Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, pod vodstvom prof. dr. sc. Drage Roksandića. U
ta su istraživanja bili uključeni mnogobrojni hrvatski i inozemni stručnjaci, ne samo
povjesničari, već i drugih humanističkih profila jer se problem uvijek nastojao sagledati inter i
transdisciplinarno1. Problem Podgorja u mikrolokacijskom smislu ni izdaleka nije iscrpljen.
Sagledavajući historiografsku perspektivu, očekuje nas još puno istraživanja imajući u vidu
izdašnost povijesnih izvora koji se čuvaju u Državnom arhivu u Zadru, Hrvatskom državnom
arhivu u Zagrebu i Državnom arhivu u Veneciji (Archivio di Stato di Venezia). Za problem
koji smo ovdje postavili, a odnosi se na epizode mletačkih naseljavanja morlačkog/vlaškog
stanovništva na područje Tribunja, Starigrada i Jasenica te novigradskog primorja u drugoj
polovini 17. stoljeća najvažniji su arhivski fondovi:
- Državnog arhiva u Zadru – Dragomanski arhiv, Izvještaji generalnih providura, Katastri
Dalmacije 17. i 18. stoljeća;
- Državnog arhiva u Veneciji – Senato dispacci-Provveditori da terra e mare (Dopisi Senatu
– Providuri s kopna i mora), Consultori in iure (Pravni savjetnici);
- Hrvatskog državnog arhiva – Ujedinjena Bansko-Varaždinsko-Karlovačka Generalkomanda,
Karlovačka generalkomanda, bivši spisi Like i Krbave.
Koristeći navedene arhivske fondove kao i već objavljenu literaturu, u ovom članku se
rekonstruira dio povijesnih prilika u kojima su kršćanski prebjezi s osmanskog teritorija,
najčešće u mletačkim izvorima zvani Morlaci (katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti) a u
onim habsburške provenijencije – Vlasi, naseljavani na područje velebitskog Podgorja gdje
njihovi nasljednici i danas žive. Stoga smatramo da je prikaz ovih povijesnih okolnosti
neminovan za razumijevanje razvoja naselja od Tribunja do Jasenica, te identiteta tamošnjih
stanovnika koje također ubrajamo u primorske Bunjevce.

Velebitsko Podgorje prije kandijskog rata (1645.-1669.)

Život na granici ne samo da je bio obojan stalnim sukobima i političkim igrama za prevagu
nad teritorijem, podanicima i širenju utjecaja, već je to također i područje stalne seobe
stanovništva. Jedni iseljavaju tj. izbjegavaju, a drugi se naseljavaju ili uskaču, što je sve
1
Do sada objavljene publikacije projekta Triplex Confinium nalaze se u popisu literature ovoga članka.
intenzivirano za vrijeme ratova. Osmansko-mletački ratovi na području šireg dalmatinskog
zaleđa uzrokovali su velike egzoduse kršćanskog stanovništva prema područjima kojima su
upravljali Mlečani na obali, pa i dalje preko mora prema Istri i Apeninskom poluotoku.
Zadarsko je područje prihvatilo većinu prebjega s područja njegova zaleđa (Kotari, Bukovica,
velebitske padine) tijekom tzv. Ciparskog rata 1570.-1573. No, većina njih se tu ne zadržava,
već odlaze dalje preko mora u Pulju i Marke2. Cijela je ta zona slabo naseljena zbog
kontinuiranih četovanja i pljački s jedne i druge strane granice (Mayhew 2008:21).
Nemogućnost trajnog naseljavanja otežava normalnu i uhodanu obradu zemlje te bilo kakvu
gospodarsku aktivnost, čime se susljedno onemogućavaju uvjeti za život bilo kome u zaleđu
dalmatinskih gradova. Podvelebitsko primorje siva je zona u kojoj vladaju habsburški uskoci i
osmanski obrovački gusari. Takva je situacija trajala sve do početka novog tzv. Kandijskog
rata (1645.-1669.) kada Mlečani uspijevaju potisnuti Osmanlije podalje od samih zidina
dalmatinskih obalnih gradova. Nakon Kandijskog rata i mletačke ekspanzije prema
Velebitskom kanalu (Morlaca/Podgorje) (vidi kartu u prilogu) ovo postaje pogranično
područje između Mletačke Republike i Habsburške Monarhije.

Utvrđivanje pozicija u Podgorju

Pogranična područja ranog novog vijeka ne zauzimaju samo tanku liniju razgraničenja,
dapače, granice su u to doba vrlo loše označavane. To su u pravilu gomile kamenja ili neke
prirodne devijacije u prostoru kao što su usjeci, potoci, grabe ili pak usamljena stabla (poput
zelenog hrasta kod Islama Latinskog u Ravnim kotarima) koji se koriste kao oznake granice, a
umjesto preciznih karata, glavni su izvori za utvrđivanje granica u usmenoj predaji stanovnika
graničnog područja. Granica se prvi puta na terenu utvrđuje s izradom karte graničnog
područja između osmanske i mletačke strane 1670. godine nakon Kandijskog rata. Do tada je
granicu određivala pobjednička strana kao što je to primjer bio nakon Ciparskog rata 1576. pri
čemu je ona strana koja je izgubila rat uvijek riskirala dodatni gubitak teritorija iako je pravilo
bilo da ono što je netko osvojio to i drži (Traljić 1973:451-453). To je načelo uti possiedetis
iskorišteno i u utvrđivanju granice 1670. kada je mletački poslanik Giann Battista Nani izašao
na teren zajedno s osmanskim poslanicima i krenuo u markiranje tzv. stare linije razgraničenja
(acquisto vecchio). Mlečani u tom postupku razgraničenja gube većinu teritorija kojeg su

2
Commissiones et relationes venetae, VII, 30 – izvještaj mletačkog dragomana Giovannija Battiste Salvaga iz
1626. godine ukazuje na to da je većina morlačkih došljaka za vrijeme Ciparskog rata u zadarsko zaleđe odmah
prebačena preko mora jer ovdje nije bilo dovoljno resursa za njihovo preživljavanje, a vezano i uz velike
mletačke gubitke teritorija. Mnogi su otišli i na otoke.
tijekom rata osvojili, nije baš sve bilo izgubljeno. Osim što su dobili strateški važne utvrde
Klis, Solin i Kamen u zaleđu Splita, često se zanemaruje izuzetno važno strateško područje
velebitskog Podgorja ili tzv. Morlaca (Canale di Morlaca) na koje su Mlečani izbili tijekom
Kandijskog rata. Tada se otvorio prostor za naseljavanje novih stanovnika, s obzirom da su
starosjedioci odavno izbjegli s ovog područja. Naime, vrlo važnu utvrdu Obrovac, Mlečani su
osvojili 1647. godine, a godinu dana kasnije i utvrdu Dračevac na ušću Zrmanje. Iako je
Obrovac po novom-starom razgraničenju (acquisto vecchio) ponovno bio pod Osmanlijama
nakon 1671., Osmanlije više nemaju snage kontrolirati područje ušća Zrmanje, Novigradskog
mora i Podvelebitskog kanala. S druge strane, Mlečanima je od izuzetnog interesa kontrolirati
monopol prodaje soli s Paga u tzv. obrovačkoj skali. A krijumčarenja je ovdje bilo, bez obzira
na vrlo stroge kontrole i kazne. Štoviše, u tom se razdoblju pojavljuje sve više engleskih i
nizozemskih brodova na Jadranu usmjerenih prema sjevernojadranskim lukama pod
habsburškom upravom (Rijeka i Bakar) (Mayhew 2008:63)3. Velikim dijelom tome su razlog
i merkantilističke aktivnosti Zrinskih u Bakru. Naravno da je time ugrožavana mletačka
dominacija u njihovom zaljevu kako su nazivali Jadran (Golfo di Venetia). Velebitski kanal
odjednom dobiva izuzetnu važnost zbog potrebe nadzora nad habsburškim pomorskim
aktivnostima. Tome treba dodati i važnost mletačkog posjeda u Dalmaciji za održanje
trgovine s Osmanlijama, kao i za obranu od njihova daljnjeg prodiranja, sada kad su 1669.
izgubili dragocjeni posjed na otoku Kreti (Candia) (Mayhew 2008:60)4.
Kako bi spriječili krijumčarenje i upade habsburških gusara, Mlečani počinju s naseljavanjem
područja od Jasenica (Gesenize) do Karlobaga (Scrissa) smatrajući to teritorijem na koji imaju
pravo5. Njihovi su pokreti na potezu od Obrovca do Starigrada, to više sigurniji, od kad su
nakon uskočkog rata i Madridskog mira 1617. iz Senja iseljeni uskoci koji su do tada
dominirali velebitskim kanalom (Roksandić 2003:16).
Kako su pak Habsburgovci smatrali da imaju pravo na taj teritorij kao nasljednici hrvatskih
srednjovjekovnih kraljevskih teritorija, koja su im Mlečani bez previše uvjerljiva razloga
ovdje osporavali, nastale su tenzije koje do kraja postojanja Republike (1797.) nisu prestale.
Situaciju su među ovim dvjema silama dodatno zahuktavali tzv. Senjani (nasljednici senjskih
uskoka nakon Madridskog mira 1617. i odredbe o preseljenju uskoka). Oni kontinuirano

3
Archivio di Stato di Venezia (nadalje ASV), Senato Dispacci, Provveditori da Terra e Mar, Pietro Civran,
Busta 383, No. 88, No. 93, No. 94.
4
Biblioteca Museo Correr (nadalje BMC), Manuscritti Gardenigo, No. 40, f 38v.
5
ASV, Consultori in iure, Busta 144, 129 – navodi se da je u vrijeme uskočkog rata 1616. godine bilo
zabranjeno od strane Mletačke Republike da galije ili bilo koji drugi brodovi te barke plove u bilo koje mjesto
prema Kvarneru i velebiskom kanalu, tj. od Brseča do Karlobaga (Scrissa) jer je to bio habsburški teritorij, a
južnije od Karlobaga smatran je teritorij Mletačke Republike.
ugrožavaju Mlečane upadajući preko njihova na osmanski teritorij i na taj način održavajući
živom uspomenu na Mlečanima omražene uskoke. Povrh toga, ove tenzije toliko su se
intenzivirale i postale dominantne u mletačkoj vanjskoj politici na ovom području, preotevši
primat odnosa s Osmanlijama koji nakon Morejskog rata (1684.-1699.) prelaze u drugi plan
(Mayhew 2008:21). No granica u Podgorju nikad nije bila jasno utvrđena niti označena. Stoga
je cijelo ovo područje važilo kao pogranična zona stalnih prijepora između habsburške i
mletačke strane.

Mletački razlozi za kontrolu u velebitskom Podgorju

Ovaj komadić krškog terena (otprilike 100 talijanskih milja 6) bio je od izuzetne važnosti za
Mletačku Republiku iz nekoliko razloga. Već je prethodno spomenuto da se radi o kontroli
trgovačkih ruta prema skali u Obrovcu gdje se osim paške soli prodaje i vrlo važno drvo za
gradnju. Ovdje se također kontrolirao morski put prema mletačkom Novigradu i Karinu, kao i
pastirski prolazi prema velebitskim i s druge strane bukovačkim pašnjacima. Velebitski
obronci obilovali su bogatim pašnjacima za transhumantnu ispašu, ali isto tako i vrijednom
drvnom sirovinom za gradnju brodova. Sve su to više nego dovoljni razlozi za mletačko
nastojanje da po svaku cijenu zadrže kontrolu nad ovim područjem. Kako Habsburška strana
nije olako popuštala jer i njihov je interes ovdje vrlo sličan, diplomatski pregovori bili su
nužni jer obje su strane nastojale izbjeći otvoreni sukob. Kao što je već napomenuto, u ovom
se slučaju Venecija pokazala kao težak i čvrst pregovarač bez kompromisa u odnosu na
habsburške zahtjeve, ali i strana koja poduzima ofenzivne akcije. Odnosi su među ovim
silama bili uhodani višestoljetnim susjedstvom, pa i ratovanjem jer zajednička im se granica
prostirala od Dalmacije, Istre, sve do Furlanije i Trentina. Beskompromisni pregovori, na
terenu su često rezultirali sukobima i ubojstvima, povremenim zauzimanjem teritorija, iako na
kraju nisu nužno prerasli u rat7.
Odmah po uspostavi mira s Osmanlijama 1669. Mlečani su na području Starigrada tj.
neposredo pored napuštene Večke kule, počeli s obnovom naselja zahvaljujući preseljenju
dviju Morlačkih obitelji8 (Mayhew 2008:76). Službeno diplomatsko objašnjenje mletačkih
6
BMC, Manuscritti Gardenigo, No. 40, Relatione fatta all’Ecc.mo Senato dall’Ecc.mo Sig. Pietro Civran per il
Generalato di Dalmatia et Albania, f. 47
7
ASV, Senato Dispacci, Provveditori da Terra e Mar, Busta 701, No. 16. Napominje se da se isto događalo na
granici između Mletačke Republike i Habsburške Monarhije u Dlamaciji kao i u Italiji.
8
Hrvatski državni arhiv (nadalje HDA), Ujedinjena Bansko-Varaždinska-Karlovačka Generalkomanda – 1560-
1673, Karlovačka Generalkomanda, Acta confini croatici – Croatica Vindica, 1669 – bb: Mletački vojni
zapovjednik knez Franjo Posedarski s 27 naoružanih muškaraca pristao je na području Starigrada koje je prema
navedenom izvoru nedvojbeno habsburški teritorij, te ovdje naselio dvije Vlaške/Morlačke obitelji čime je na
vlasti za naseljavanjem ovih teritorija je obnova ninske knežije (contado di Nona) i ninske
biskupije koji su se prostirale sve do Zelengrada i Obrovca na Zrmanji te Jablanca u podnožju
Velebita. Opravdanje za to, pak, nađeno je i u tzv. darovnicama rapskoj biskupiji (regalia
kralja Petra Krešimira IV.9) prema kojoj rapski biskup ima pravo na držanje pašnjaka na
potezu od Starigrada do Karlobaga. Dio tog područja također su prisvajali i ljudi iz Vinjerca i
Ražanca za potrebe sezonske ispaše njihovih stada10. Prema mletačkom tumačenju, granica
između habsburških teritorija u Lici i mletačkih u Podgorju trebala je slijediti planinske
vrhove11 (Mayhew 2008:77). Usporedo s akcijama centralne meltačke vlasti u Dalmaciji, tekli
su i pregovori lokalnih čelnika paške komune s osmanskim vlastima 1671. koji su zatražili
odobrenje da se obnove pojedina naselja i luke u podvelebitskom primorju od Karlobaga do
Starigrada radi trgovine solju12.

Mlečani i Habsburgovaci u borbi za teritorij i podanike

Ratovi i političke borbe ranog novog vijeka u ovom području vrlo se često pretvaraju u
nastojanja zaraćenih sila da na svoj teritorij pridobiju čim više neprijateljskih podanika. To je
imalo nekoliko razloga: teritorij bez podanika je „jalov“ – nema tko obrađivati zemlju, pašiti
stoku niti proizvoditi na bilo koji drugi način, što znači da država nema od čega prihoditi
svoje daće. Slabo nastanjen teritorij je i slabo branjen te laka meta neprijatelja. Privlačenjem
neprijateljskih podanika na svoju stranu, oslabljuju se njegove snage, a jačaju vlastiti borbeni
redovi. Takvim su razlozima bili vođeni i Mlečani i Habsburgovci u borbi za prevlast u
velebitskom Podgorju.
U studenom 1673. generalni providur Pietro Civran vizitira područje od otoka Paga do
Novigrada te posebnu pažnju posvećuje spornim pašnjacima za koje su se jagmili mletački i
habsburški podanici. Nakon ovog, on predlaže mletačkoj vlasti da se ovdje postepeno nasele
morlačke obitelji koje bi bile dovoljno snažne da potisnu druge pastirske obitelji koje su
nadirale na ovo područje13. Dvije godine kasnije on sklapa sporazum s udbinskim kapetanom
prema čemu Osmanlije koje još uvijek dominiraju Velebitom i Likom dopuštaju Mlečanima
naseljavanje Starigrada, a uz plaćanje godišnjeg tributa za korištenje velebitskih pašnjaka.

prijevaru uzurpirao carski posjed pod nadzorom senjskog kapetana i priključio ga mletačkoj upravi koja se
prostire na oko 20 talijanskih milja od Dračevca, Obrovca i sada do Starigrada.
9
Utvrđeno historiografskom analizom da se radi o krivotvorini.
10
Državni arhiv u Zadru (nadalje DAZ), Knjige Nina, 4, f 45v-46v, 5, 28r-29v, Copia taffa dal Libro dei
Privileggi della Magnifica Comunità di Nona, confini della diocesi di Nona.
11
ASV, Consultori in iure, Busta 144, c 129.
12
ASV, Senato Dispacci, Provveditori da Terra e Mar, Busta 381 i 382.
13
ASV, Senato Dispacci, Provveditori da Terra e Mar, Busta 383, No. 41.
Prema njegovim izvještajima vidi se da je Civran bio izuzetno zadovoljan što ova situacija
nije trebala izazvati nikakvih problema s Habsburgovcima koji prema njegovom nahođenju
nisu pokazivali snažnijeg interesa za repopulacijom Podgorja14, a što zapravo nije bilo posve
točno. Habsburgovci su se više usredotočili na osnaživanje uporišta u sjevernom dijelu
podvelebitskog primorja. Oni Karlobag naseljavaju s vlaškim obiteljima, a slične poteze
poduzimaju i u Svetom Jurju. Štoviše još 1658. car Ferdinand III prihvaća plan za obnovu
naselja u Podgorju kako bi spriječio eventualnu mletačku invaziju na ovo područje 15
vjerojatno vodeći se činjenicama da su u Kandijskom ratu koji je tada još uvijek trajao,
Mlečani imali izuzetnog uspjeha u potiskivanju Osmanlija u pravcu Bosne i pri tome sve više
prodirali i prema habsburškim teritorijima. Novi habsburški podanici – Vlasi koji su naseljeni
od Kralobaga do Svetog Jurja pokazali su izuzetnu ratobornost prema Mlečanima i često
uzrokovali nevolje u zadarskom zaleđu uglavnom udružujući se sa Senjanima. Njihove su
mete bile osmanske karavane koje iz pravca Bosne prevoze robu u i iz dalmatinskih luka 16.
Pojačavajući svoj položaj u Karlobagu, Habsburgovci zapravo potencijalno onemogućavaju
mletačku slobodnu polovidbu cijelim velebitskim kanalom, te utvrđuju svoje pozicije za
moguće daljnje ekspanzije prema unutrašnjosti Velebita kao i prema jugu, tj. mletačkoj
Dalmaciji.
Međutim, Civran nastoji držati kontrolu ovog donjeg dijela velebitskog kanala i iz tih razloga
u kolovozu 1675. određuje redovnu pomorsku kontrolu kanala i izgradnju lučica u Vinjercu i
Ražancu gdje će uvijek biti nekoliko mletačkih vojnih plovila17.
Mlečani štoviše idu i dalje u svojem planu zauzimanja Podgorja te provode snažnu
propagandu među habsburškim podanicima oko Karlobaga nagovarajući ih da se presele
južnije na područje pod njihovom kontrolom. Taj je zadatak dobio grof (conte) Franjo
Posedarski odmah po okončanju rata 1669. kada je, kao što je prethodno spomenuto, preselio
dvije morlačke obitelji kod Večke kule. No, Habsburgovci su znali za taj plan i nastojali su ga
osujetiti18.
Ovakve su mletačke akcije nastavljene i početkom Bečkog tj. Morejskog rata 1683./84.
godine. Tada je, naime mletački providur Pietro Valier predlagao da se problematični
stanovnici Kralobaga koji su stalno stvarali smutnje u Podgorju sukobljavajući se s mletačkim
podanicima, rasele iz tog kraja i da se tu nasele „pitomiji“ ljudi koji bi priznavali dvojno

14
ASV, Consultori in iure, Busta 144, c. 130.
15
HDA, Spisi Like i Krbave, kutija 1, No. 7, dokument od 19. listopada 1658.
16
BMC, Manuscritti Gardenigo, No. 40, Relatione fatta all'Ecc.mo Senato dall'Ecc.mo Sig. Pietro Civran per il
Generalato di Dalmatia et Albania, f. 47r.
17
ASV, Senato Dispacci, Provveditori da Terra e Mar, Busta 383, No. 127.
18
HDA, Spisi Like i Krbave, kutija 1, No. 9, dokument od 7. prosinca 1682.
podaništvo – mletačko i habsburško što bi moglo jamčiti mir među stanovnicima Podgorja 19.
Habsburška strana nije prihvatila takve prijedloge. Stoga je mletačka borba za podanike išla i
dalje, nastojeći pridobiti neke obitelji iz Sv. Jurja i Karlobaga da se presele u novo-osvojeni
kraj oko Žegara na izvoru Zrmanje, a taj je zadatak dobio morlački serdar Stojan Janković20.
Ove tenzije naročito su narasle pri završetku rata devedesetih godina 17. stoljeća kada se
područje od zajedničkog mletačkog i habsburškog interesa (izvor Zrmanje i primorske padine
Velebita) potpuno oduzimaju Osmanlijama. Mlečani su zahvaljujući uskočenim Morlacima
oslobodili čitav kraj oko izvora Zrmanje (Zvonigrad) i premda su priznavali pravo
sukcesivnosti Habsburgovcima na teritorij Podgorja i Pozrmanja kao nasljednicima hrvatske
kraljevske krune, prednost su davali naporima i podvizima svojih podanika koji su oslobodili
ovaj kraj od Osmanlija. Pri tome se mletačka strana pozivala na poglavlje VIII. ugovora o
sklapanju Svete Lige s Habsburzima 1684. prema kojem joj je bilo zajamčeno priključenje
svih teritorija koje u ratu oslobode od Osmanlija svojoj dalmatinskoj pokrajini (Alačević
1902:53). No, Habsburzi Podgorje i Pozrmanje nisu smatrali Dalmacijom i osporavali su ovo
mletačko pravo. Stoga su poduzeli i vrlo ozbiljne akcije protiv novih mletačkih podanika i
1693. uhitili kapetana Starigrada Franju Katalinića (Francesco Cattalinic) koji je zapravo bio
vlaški knez i predvodnik onih habsburških Vlaha koji su prešli pod mletačku vlast 21. Godinu
dana kasnije, habsburška vojska protjeruje mletačke vojnike i stanovnike iz Gračaca kojeg su
ovi oslobodili od Osmanlija22. Bojeći se snažnijeg habsburškog prodora prema velebitskom
kanalu, Mlečani su uveli redovnu pomorsku stražu na potezu od Starigrada do Obrovca 23
(Holjevac 2003:246-247).

Borba za teritorij i podanike početkom 18. stoljeća

Uspostavom tromeđe (Triplex confinium) na velebitskom vrhu Medviđa Glavica, mletačke i

habsburške nesuglasice oko Podgorja i Pozrmanja nisu ni izdaleka bile riješene. Usputno, ni
Osmanlije nisu baš uvijek bez zanimanja gledali njihove razmirice i naravno da su bar
politički htjeli utjecati na događaje u ovom važnom području. Sukobi viših instanci prelijevali
su se i na mikro razinu gdje su se sukobljavali Morlaci/Vlasi, mletački i habsburški podanici,
ali često i seleći se s jedne strane na drugu i mijenjajući često poimanje o vladaru. Ipak, ne bi

19
BMC, Manuscritti Gardenigo, No. 40, Relatione fatta all’Ecc.mo Senato dall’Ecc.mo Sig. Pietro Valiero fu
Prov. Generale in Dalmatia et Albania, f. 119r.
20
DAZ, Dispacci, Pietro Valier, II, f. 147r-147v; III f. 22r-26r.
21
ASV, Consultori in iure, Busta 144, c. 130.
22
ASV, Senato Dispacci, Provveditori da Terra e Mar, Busta 701, No. 25
23
DAZ, Dragomanski arhiv, kutija 6, Filca LVIIIa, No. 11.
se moglo reći da nisu bili pitani kojoj strani žele pripadati. Kad je postalo očigledno da će se u
ovome sporu morati računati svaki glas lokalnih stanovnika, habsburške i mletačke vlasti
provode dokazni postupak koji naravno slijedi iste metode, ali u suprotnim pravcima.
Habsburgovci stalno ističu da mletačka strana iako je protjerala Osmanlije s ovog područja,
zapravo ga nije zauzela na način da su ovdje nastanjeni mletački podanici s izuzetkom
Obrovca. Ukazivali su i na to da su stanovnici Starigrada i Dračevca zapravo naseljeni s
habsburškog teritorija te da se nisu odrekli habsburškog podaništva što se moglo dokazati i
njihovim plaćanjem godišnjeg danka Karlovačkom generalatu (Holjevac 2003:263-264;
Mayhew 2008:83). Mlečani su pak tvrdili da stanovnici Starigrada izvršavaju redovito svoje
porezne obaveze u kontinuitetu od dvadeset godina tj. od kad su naseljeni na to područje
poslije Kandijskog rata24. Nadalje, sve su te stanovnike Podgorja intervjuirali i preko stotinu
svjedočanstava poslali u Beč kao argument u daljnjoj raspravi 25. Na kraju, nije bilo dogovora,
osim što su habsburške vojne snage potisnule mletačke iz Zvonigrada. Što se mletačke strane
tiče, konačna integracija spornih teritorija u Podgorju i Pozrmanju provedena je izradom
mletačkog katastra zadarske grofovije (contado di Zara) tj. Ravnih kotara i Bukovice 1709.
godine kada je i ovdje podijeljeno zemljište doseljenim morlačkim obiteljima koje su ujedno
popisane kao mletački podanici.

Migracije Morlaka u Podgorju

Arhivska građa koja se odnosi na migracije u području velebitskog Podgorja obilna je i kao
što je već u uvodu navedeno, čuva se u nekoliko arhiva i nekoliko različitih arhivskih
fondova. Sama rekonstrukcija migracija zahtjevala bi zasebnu monografiju. Ujedno
problematika migracija složena je i zahtjeva interdisciplinarni pristup kako bi rezultati bili što
precizniji. Područje koje je ovdje u središtu interesa izrazito je migratorno osobito u razdoblju
ranog novog vijeka. Pri proučavanju migracija uvijek treba imati na umu da su mnoge skupine
dolazile na određenu mikrolokaciju, ali se često nisu ustaljivale na tom području, već su se
dalje selile, često se vraćajući na svoja prethodna staništa. Migracije su također izazivane
nizom faktora. Često su migracije uzrokovale političke prilike odnosno ratovi, prisile od
strane raznih vlasti, ali i prirodni čimbenici kao što su nepovoljni klimatski uvjeti koji su za
sobom povlačili glad, neimaštinu i potragu za boljim mjestom stanovanja, a pratile su ih i
razne bolesti od kojih su se ljudi sklanjali seleći se. Ovdje ćemo pokušati rekonstruirati samo

24
ASV, Consultori in iure, filca 151, c. 213
25
ASV, Senato Dispacci, Provveditori da Terra e Mar, busta 701; Consultori in iure, filca 151, c. 97-100.
dio migracija u Podgorju u 17. stoljeću koje su zanimljive jer su uvjetovane političkom
propagandom i/ili prisilom habsburške ili mletačke vlasti, a glavni su akteri bivši osmanski
podanici kršćanske vjeroispovijesti koji se u izvorima spominju kao Vlasi ili Morlaci.
Intenzivnije naseljavanje Morlaka na mletački teritorij započinje već na početku Kandijskog
rata. Prva se skupina osmanskih podanika kršćanske vjeroispovijesti od pedeset muškaraca i
stotinjak djece, žena i staraca javlja mletačkom generalu Leonardu Foscolu u ožujku 1646.
Njihova je motivacija, kako to izražavaju u svojem pismu, očuvanje kršćanske vjere za koju
su spremni boriti se protiv svojih dotadašnjih osmanskih gospodara. Vrlo skoro Foscolo
regrutira niz agenata, među kojima je izuzetno aktivan pop Stjepan Sorić, a kasnije i morlački
vođe iz obitelji Smiljanić i Mitrović-Janković. Oni agitiraju među Morlacima u velebitskom
gorju da prijeđu na mletački teritorij. Isprva se te morlačke skupine sele u Istru, ali s
oslobađanjem većeg dijela zadarskog zaleđa, oni ostaju privremeno na ovom području
(Desnica 1951:12-13). Čim se dao naslutiti povoljan ishod ratovanja za Mlečane, krajem 60-
tih godina 17. stoljeća, započinju s dodjeljivanjem napuštenih osmanskih posjeda doseljenim
Morlacima. Međutim, kako je mirovnim pregovorima i konačnim utvrđivanjem acquista
vecchia Republika izgubila osvojena područja, ponovno dolazi do migracija doseljenih
Morlaka unutar mletačkog starog teritorija. Jedini prostor novog mletačkog naseljavanja
Morlaka u zadarskom zaleđu je Podgorje.
Iz dokumenata habsburške provenijencije očigledno je da su oni znali za sve te mletačke
namjere. Tako general Johan Joseph Herbestein 1669. godine izvješćuje Dvorsko ratno vijeće
da će mletački kapetan grof Franjo Posedarski pokušati odvoditi stanovnike Karlobaga i
okolice na mletački teritorij26 što se i dogodilo s odvođenjem dvije Morlačke obitelji u
Starigrad. Međutim, te su inicijative čini se potekle i od samih stanovnika Svetog Jurja i
Karlobaga, a mletačka je vlast vrlo oprezna prema njima. Generalni providur Zorzi Morosini
šalje zbog toga colonela Ivana Radoša u lipnju 1672. da zaustavi imigraciju deset obitelji iz
Svetog Jurja koje su krenule prema južnom (mletačkom) Podgorju. Drugih 130 obitelji iz
istog mjesta čekalo je odobrenje mletačkih vlasti da se presele u zadarsko zaleđe. Njihov
zahtjev pričekao je na rješenje još tri godine 27 (Mayhew 2008:210). Glavni razlog opreza bio
je povezivanje tih obitelji s pljačkaškim skupinama iz Senja koje su harale u zadarskom
zaleđu.
Krajem travnja 1674. Mlečani dobivaju novosti o prelasku u Senj nekoliko hajdučkih obitelji
koje su za vrijeme prošlog rata bile preseljene iz područja mletačke Albanije (današnje
26
HDA, Ujedinjena Bansko-Varaždinsko-Karlovačka Generalkomanda, Karlovačka generalkomanda, bivši spisi
Like i Krbave, kutija 1, br. 8
27
ASV, Senato Dispacci, Provveditori da Terra e Mar, Busta 382, No. 76, 81; Busta 383, No. 61.
crnogorsko primorje) u Pulu. Oni su se navodno htjeli udružiti sa Senjanima i poharati
osmanska područja u zaleđu Zadra, što je Mlečanima moglo prouzročiti nevolje sada kad je
trebalo uspostaviti mir na osmanskoj granici. U isto vrijeme obitelji iz Svetog Jurja opetuje
svoje molbe za preseljenje mletačkim vlastima u Veneciji. Iz ovog se vidi da je njihova
namjera bila potaknuta bez posebnih mletačkih agitacija tim više što je središnja mletačka
vlast savjetovala generalnog providura i ostale predstavnike vlasti u Zadru da isprva
promatraju koje su stvarne namjere tih Svetojurčana kako ne bi zapravo bili dio spomenutog
plana onih Morlaka iz Pule i Senjana, te da im se tek po uvjerenju da su njihove namjere
iskrene, dopusti da se postepeno presele bez izazivanja prevelike pozornosti osmanske i
habsburške vlasti (Desnica 1951:166). Tako tek u prosincu 1675. godine, prema izvještajima
generalnog providura Pietra Civrana pedeset obitelji iz Svetog Jurja seli u Vinjerac i
Ražanac28.
Iz dopisa mletačkog providura Pietra Valiera pukovniku (colonnello) Ivanu Radošu u ožujku
1678. razvidno je da se jedan dio tih doseljenika naselio unutar zidina utvrde Starigrada.
Radoš im je trebao odrediti zemlju koju su mogli uzorati, kao i pašnjake na velebitskim
padinama zbog kojih je došlo do spora sa starosjediocima iz Ražanca i Vinjerca koji su te
pašnjake prisvajali kao svoje. Ujedno im je prema toj raspodjeli zemlje trebao odrediti i
desetinu koju su imali podnositi državnoj blagajni (Desnica 1951:196).
Tijekom Morejskog rata (1684.-1699.) Mlečani i dalje agitiraju među habsburškim
podanicima u Karlobagu i Svetom Jurju da prijeđu na njihov dio Podgorja. Agitaciju je
provodio grof Posedarski. No, Habsburgovci nisu stajali skrštenih ruku gledajući kako im
Mlečani odvode podanike već su na sve moguće načine nastojali osujetiti te njihove planove.
U ožujku 1689. provode istragu među stanovnicima Karlobaga u kojoj nastoje utvrditi što se
točno dogodilo vezano uz preseljenje nekolicine tamošnjih obitelji u Starigrad. U istražnim
dokumentima zapisanim na hrvatskom jeziku svjedoci među kojima je bio i karlobaški župnik
Juraj Smolčić i karlobaški knez Jerko Bevandić su naveli da je Posedarski stigao s 27 brodova
i fusta (fust i brodi) po tridesetak obitelji koje su obećale da će s njime prijeći na mletački
teritorij (uskochit u Latine). Neki su stanovnici Karlobaga pokušali spriječiti odlazak ovih
ljudi no knez se bojao prolijevanja krvi pa većeg otpora nije bilo. Uspjeli su spriječiti Ivana
Brkljaču i Duima Šikića da iznesu neku robu iz grada pa su stoga ovi ostali u Karlobagu.
Ispitanici su naveli da je glavni razlog seobe ovih ljudi bio taj što su im Mlečani obećali dobre
plaće kad prijeđu na njihov teritorij i službu (svakom plache na meszecz dukata chetire i pez
kruha). Ovi su odbjegli habsburški podanici prema navodima ispitanika trebali biti smješteni
28
ASV, Senato Dispacci, Provveditori da Terra e Mar, Busta 384, No. 8.
oko Ervenika i drugdje u Kotarima29. Habsburške su vlasti napravile popis svih glava obitelji
koje su s Posedarskim 1689. iz Svetog Jurja i Karlobaga preselile u Starigrad (vidi prilog).
Zadarski kapetan Roberto Papafava nastojao je osigurati doseljenicima dovoljno zemlje za
preživljavanje, te je uz suglasnost generalnog providura Alessandra Molina u kolovozu 1689.
provizorno podijelio nekima iz Starigrada zemlju oko Jasenica tako da su je mogli koristiti
zajedno s onom podijeljenom oko Veče. Namisao je bila da se na taj način zadrži njihova
odanost Veneciji. Pored toga, trebalo je sve one koji su svoje domove raspršili van Starigrada,
vratiti unutar zidina kako bi bili zaštićeni od iznenadnih neprijateljskih upada kao i da bi sami
mogli obraniti to naselje i kanal. Međutim, oni koji su se naselili u Jasenice nisu se htjeli
povući u Starigrad, pa su im kuće srušene i nasilu su preseljeni s obećanjem da će po
završetku rata mjesto biti obnovljeno. Tamošnjim je muškarcima obećana plaća za vojnu
službu koju su trebali osiguravati organizirajući jedan vojni odred poput onog iz Obrovca30.
U svojem izvještaju kapetan Starigrada Franjo Katalinić u listopadu 1695. opisuje stanje
doseljenika za koje navodi da ih je ovdje naselio providur Pietro Civran i tada je u Starigradu
bilo stotinjak kuća, a sada ih je svega sedam-osam te desetak kuća na velebitskoj padini. No,
velika je opasnost da će se ti ljudi odlučiti preseliti u Liku jer im nije dodijeljena zemlja kao
ni šuma od koje bi mogli živjeti. Usto izloženi su pritisku habsburških agitacija kao i napada
razbojnika. Iako Lika nije previše blizu, on nema mogućnosti da spriječi ljude da se tamo
odsele, pogotovu sada kad svakodnevno pristižu vijesti o morlačkim zauzećima mjesta u Lici
kao što su Gračac, Lovinac, Medak, Radulovci, Parčić. Napominje da su nedavno dvije
obitelji iz Oštrovice preselile u Liku i to one Zuie Podignacha i Radisse Brbicha31.
Uglavnom, osim što su ih tlačili s jedne strane habsburški podanici koji su iz pravca
Karlobaga sa svojim stadima stizali skroz do Šibuljine, nasuprot Ražanca32 dolazilo je i do
sukoba sa starosjedilačkim stanovništvom.
Mletačke vlasti su 1706. godine dale popisati sve doseljene stanovnike u Tribanj i Novigrad.
Stanovnicima Tribnja zapovijedao je kapetan Ilija Nigovan, a u Novigradu Mihovil Katalinić
(Michaiel Catalinich) (popis je u prilogu). U Državnom arhivu u Zadru čuvaju se i spisi koji
se odnose na zamolbu doseljenika Starigrada da im se dodijeli zemlja i pašnjaci prema
teritoriju Obrovca kako bi se mogli izdržavati33. Razlog je ovog preliminarnog popisa bio uvid
u vojnu sposobnost ovih došljaka organiziranih kao banderije pod zapovjedništvom kapetana.

29
HDA, Ujedinjena Bansko-Varaždinska-Karlovačka Generalkomanda, Karlovačka generalkomanda, kutija 2
30
DAZ, Dragomanski spisi, kutija 6, filza 58, dokument 6, 4-6
31
DAZ, Dragomanski spisi, kutija 6, filza 58, dokument 2, 2/3
32
DAZ, Dragomanski spisi, kutija 6, filza 58, dokument 2, 1
33
DAZ, Dragomanski arhiv, kutija 6, filza 58a, spis 16/4 i 16/5
Posjedi su konačno regulirani mletačkim katastrom iz 1709. godine. Prema tim spisima vidljiv
je broj stanovnika u Podgorju (Morlacca) u koje su ubrojena naselja Tribanj, Starigrad,
Ervenik, Mokropolje ponad Zrmanje i kaštel Vinjerac 34. Evo tog sumarnog popisa za područje
Podgorja35:

Tribanj (Tribani): 71 muškarac, 48 dječaka, 51 žena, 78 djevojčica – ukupno 248;

159 konja, 162 goveda, 457 krava i teladi, 3690 sitnih životinja;
Starigrad (Staregradi): 87 muškarca, 64 dječaka, 66 žena, 88 djevojčica – ukupno 305;
117 konja, 137 goveda, 466 krava i teladi, 3405 sitnih životinja;
Vinjerac (Castel Venier)36: 29 muškaraca, 32 dječaka, 25 žena, 38 djevojčica – ukupno 139;
74 konja, 120 goveda, 397 krava, 119 teladi, 2830 sitnih životinja.

Iz ovog je popisa vidljivo da se broj naseljenih na ovo područje ipak održao bez obzira na
očigledne stalne fluktuacije pogotovu tijekom Morejskog rata kada su mnogi prešli u Liku na
habsburški teritorij. Kada im je konačno dodijeljena zemlja kroz izradu katastra, mogli su
računati na sigurne prihode, a time su trebale prestati i razmirice između tih novih stanovnika
i starih stanovnika Ražanca i Vinjerca. Time su mogli računati i na veću i organiziraniju
zaštitu od napada habsburških podanika. Ovim su katastrom konačno ustanovljena naselja u
mletačkom Podgorju te je to temelj njihovog kontinuiteta do današnjih dana.

Zključak

U ovom istraživanju korišten je tek jedan dio dokumenata koji se odnosi na naseljavanje
područja od Karlobaga do Jasenica od sredine 17. do početka 18. stoljeća. Arhivska građa je
obimna, a jednako tako složen je problem proučavanja migracija. No, ta su istraživanja nužna
jer omogućavaju znanstveno utemeljeno oblikovanje identiteta današnjih stanovnika
određenog kraja. Oblikovanje identiteta primorskih Bunjevaca (koji se, usputno rečeno, nigdje
u ovjde korištenim izvorima ne spominju pod tim imenom) dugotrajan je proces u koji
obuhvaća i njihove seobama pri čemu se oni prilagođavaju različitim vladarima i područjima.
S druge strane u svako novo područje gdje se sele, oni unose dio već prethodno oblikovanog
načina života. Migracije u Podgorju bile su uglavnom usmjeravane političkim odnosima i
34
DAZ, Katastri Dalmacije XVII-XVIII st. kutija 6
35
Tabelica s popisom glava obitelji nalazi se u prilogu.
36
Ovi podaci odnose se samo na one stanovnike koji su držali zemlju i imali kuće u Podgorju. Potpuni podaci o
broju stanovnika u Starigradu i Vinjercu nalaze se u DAZ, Katastri Dalmacije XVII-XVIII st., 117, 118, a
katastarske mape su u fondu Mappe Grimani, 75 Castel Venier.
interesima Habsburgovaca i Mlečana. U drugoj polovici 17. stoljeća Mlečani naglo pokazuju
interes prema Podgorju u koje naseljavaju velikim dijelom habsburške vlaške podanike iz
sjevernog Podgorja. Razlozi su tome njihova prilagođenost ovom specifičnom području koje
povezuje more i planine i shodno tome načine života koji uključuju sitnu zemljoradnju u
kombinaciji s transhumantnim stočarstvom te vojnom službom Mletačkoj Republici kako bi
se nadzirao i održao ovaj strateški važan dio krša. Morlaci/Vlasi tragaju za najboljim načinom
preživljavanja, pri čemu odanost vladaru nije presudna. Mletačke agitacije sigurno su uvelike
ovisile o dovoljnoj količini zemlje koja im je obećana kao i iznosu plaća za vojnu službu. Što
je od toga bilo ostvareno, potrebno je vidjeti u nekim daljnjim analizama. No, svakako,
Morlačko/Vlaško kolebanje između Habsburgovaca i Mlečana i njihovi prelazi s jednog u
drugo podaništvo ukazuju i na to koliko su obećanja vlasti bila kratkog vijeka, pa čak i
nemoguća za ispuniti u specifičnim uvjetima rata. Tek kasnije s ustaljenjem mirnodopskog
života u širem području tromeđe, mletačke vlasti uspijevaju ustaliti broj svojih podanika u
Podgorju o čemu svjedoči, kako je već navedeno i katastar iz 1709.

Literatura:
ALAČEVIĆ, Josip 1902. „La Guerra di Morea-Narrazione e documenti 1684-1699“. Tabularium II
DESNICA, Boško ur. 1951. Istorija kotarskih uskoka, I., Beograd.
HOLJEVAC, Željko 2003. „Problemi habsburško-mletačkog razgraničenja u Podgorju i Pozrmanju potkraj 17. i
početkom 18. stoljeća“, Radovi zavoda za povijest HAZU u Zadru, 45:243-269.
MAYHEW, Tea 2008. Dalmatia between Ottoman and Venetian Rule 1645-1718. Roma.
ROKSANDIĆ, Drago 2003. Triplex Confinium ili o granicama i regijama hrvatske povijesti 1500-1800, Zagreb.
ROKSANDIĆ, Drago ur. 1998. Microhistory of the Triplex Confinium. Budapest.
ROKSANDIĆ, Drago, ŠTEFANEC, Nataša ur. 2000. Constructing Border Societies, Budapest.
ROKSANDIĆ, Drago, MIMICA, Ivan, ŠTEFANEC, Nataša, GLUNČIĆ-BUZANČIĆ, Vinka, ur. 2003. Triplex
Confinium Ekohistorija (1500-1800), Split.
TRALJIĆ, S. M. 1973. „Tursko-mletačke granice u Dalmaciji u XVI. i XVII. stoljeću“, Radovi zavoda za
povijest HAZU u Zadru, 20:447-457.
Hrvatski državni arhiv, Ujedinjena Bansko-Varaždinsko-Karlovačka Generalkomanda,
Karlovačka generalkomanda, kutija 2
Conscripti homines qui sunt in Stari Grad locati
(Popis ljudi koji su smješteni u Stari Grad)
Knesius (knez) Francisco Kattallenich a S. Georgio
Vexilifer (zastavničar) Vid Pastuhovich „
Luka Nigovan „
Matthe Nekich „
Simun Ivanisevich „
Vid Smlchich „
Nikola Smlchich „
Marko Anich „
Ivan Karamarkovich „
Philip Pastuhovich „
Marko Sihich „
Nikola Sihich „
Martin Thomich „
Martin Srarich „
Illia Novkovich „
Simun Zlachich „
Stipan Zlachich „
Stipan Basletich „
Petar Modrich „
Ivan Milovchevich „
Paul Dokusich „
Lazar Dossenovich a Carlobagh
Ivan Chulatovich „
Mathe Magiuran „
Marko Sunich a S. Georgis
Anton Modrich „
Nikola Nigovanovich „
Nikola Ivanisevich „
Petar Marascovich „
Državni arhiv u Zadaru, Dragomanski arhiv, kutija 6, filca 58a, 16/5
Bandiera del Capitano Michiel Catalinich nella villa di Novigrad
(Bandijera kapetana Mihovila Katalinića u selu Novigrad)
Ime glave Muškaraca za dječaka žena djevojčica konja
obitelji oružje
Pad. Antonio 1 1 - - 2
Zurcovich,
paroco
Cap. Michiel 6 2 3 2 3
Catalenich
Sudaz Nicolo 5 - 2 4 -
Sicich
Giorgio 3 4 3 4 3
Catalenich
Giovanni 2 2 2 5 1
Vucosich
Marco Anich 4 3 3 3 -
Filippo 5 2 4 5 1
Osmocovich
Paulo 5 1 2 1 -
Pastuovich
Matio 4 2 3 5 -
Opurcovich
Simon Sicich 3 5 1 1 1
Rade 4 4 3 4 1
Marazovich
Vicenzo 4 - 1 5 -
Pastuovich
Elia 2 - 2 - -
Sincevich
Marco 2 4 1 1 -
Pastuovich
Vido 1 2 1 1 -
Vucosich
Giorgio 3 - 2 1 -
Scepich
Polo 2 6 1 4 -
Busletich
Pietro 2 1 1 - -
Stipcevich
Nicolo 1 3 1 4 -
Catalenich
Matio 2 3 3 3 -
Tomich
Vido 2 1 1 - -
Sirotchovich
Matio 10 1 2 2 -
Osmocovich
Giorgio 2 1 2 - -
Docozich
Paolo 1 1 1 4 -
Docozich
Marco 2 1 2 3 -
Busletich
Nicolo 4 2 1 2 -
Scorup
Giorgio 2 1 1 1 -
Milonich
Paulo 2 - 1 3 1
Voinich
Martin Anich 2 - 2 1 1
Pietro 1 2 1 1 -
Mialevich
Giorgio 5 4 2 3 1
Sirotcovich
Simon 5 - 1 2 -
Vucosich
Gabriel 1 1 1 - -
Ossocha
Pietra 5 - 1 2 1
Scimcevich
Nicolo 3 1 1 3 -
Vucovich
Giorgio 6 1 1 - -
Osmocovich
Tadia 1 - 1 3 -
Busletich
Donna - 1 1 - -
Stoassa
Despotovich,
vedova
Tutto 115 64 65 88 15
Manzi (goveda) 117; vache (krave) 259; viteli (telad) 210; pecore (ovce) 7073
Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije XVII-XVIII stoljeća

Villa di Tribani (Selo Tribanj)

1. Bille Vlatcovich
2. Domenego Papagalo
3. Ellia Nigovan
4. Francesco Vucina
5. Gianco Marincovich
6. Gianco Marincovich
7. Marco Ivosech
8. Marco Marincovich
9. Marco Prodanovich
10. Martin Giurich
11. Nicola Nigovan
12. Nicola Nigovan
13. Nicola Matoch
14. Nicola Zaprich
15. Paulo Cresbich
16. Radoiza Sesgh
17. Rade Vucich
18. Stoian Nigovan
19. Stefano Ivancevich
20. Stefano Ivosech
21. Simon Rucavina
22. Vido Rucavina
23. Vucem Rucavina
24. Zorzi Nigovan
25. Zuane Nigovan
26. Zuane Rucavina
27. Zuane Lucanovich
28. Zuane Ferletta

Starigrad
1. Rev.do Padre Antonio Zurconi Parroco della Villa (Velečasni otac, seoski župnik)
2. Ellia Simicevich
3. Fellippo Osmocrovich
4. Giorggio Catalenich
5. Giorggio Sepich
6. Giorggio Decosich
7. Giorggio Milonich
8. Greggorio Strecovich
9. Gabriel Osaia
10. Giorggio Osmocrovich
11. Michiel Zattalovich Cap. della Villa (Kapetan sela)
12. Marco Anich
13. Mattio Opurcovich
14. Marco Pastuovich
15. Mattio Tomich
16. Mattio Osmocrovich
17. Marco Busletich
18. Martin Anich
19. Nicolo Sicich
20. Nicolo Cattalenich
21. Nicolo Scorup
22. Nicolo Vucosich
23. Pietro Busletich
24. Paulo Pastuovich
25. Paulo Busletich
26. Pietro Busletich
27. Paulo Decosich
28. Paulo Voinich
29. Pietro Miailevich
30. Pietro Simaz
31. Rade Marazovich
32. Simon Sichich
33. Simon Vucosich
34. Tadia Busletta
35. Vicenzo Pastuovich
36. Vido Vucosich
37. Vido Sirotovich
38. Vedova Despotova (Despotova udovica)
39. Zuane Vucosich

Castel Venier (Vinjerac)

Notta … di quelli che possedono terre nella Morlaca con case (Bilješka o onima koji
posjeduju zemlju u Podgorju s kućama)
1. Antonio Covacevich g. Nadal
2. Ellia Smardich g. Simon
3. Ellia Clancevich g. Stefano detto Clanas
4. Luca Samardich g. Illia
5. Michiel Guchich g. Zorzi
6. Martin Milosevich g. Milos
7. Nadal Volocich g. Marco
8. Pietro Greguresich g. Ellia
9. Simon Covacevich g. Vusco
10. Zuane Giusupovich g. Martin
11. Zuane Busich g. Simon
12. Zuane Jaghich g. Pietro
13. Zuane Ivanich g. Zuane
14. Zuane Burulovich g. Mattio
15. Zorzi Milich g. Nicolo
Karta: Zadarska knežija 1700. godine