Hladni rat bio je politički sukob između zapadnih sila predvođenih SAD-om i istočnih sila

predvođenih SSSR-om koji se vodio od 1945. do 1991. Hladni je rat tada vođen svim mogućim
sredstvima, no nikada nije prerastao u masivni oružani sukob svjetskih razmjera. Hladni rat
primarno je obilježen ekonomskim, političkim i propagandnim "sukobima" između Zapada i
Istoka, radi suzbijanja utjecaja neprijateljskog bloka.
Glavno je obilježje rata utrka u naoružanju, no rat je donio i znatne napretke na području kulture,
sporta, znanosti i tehnologije, od kojih je najznačajnija svemirska utrka čiji je rezultat bio odlazak
čovjeka u svemir.
Pojam hladni rat prvobitno veže se i za britanskog premijera Winstona Churchilla koji je skovao
krilaticu o željeznoj zavjesi koju su komunisti "spustili" između svog i "slobodnog svijeta". On je u
martu 1946. u Fultonu (SAD) pozvao na križarski rat protiv komunizma, podsjećajući na obavezu
obrane atlantske zajednice i vojnog zbližavanja ugroženih država. Ta istupanja bila su znak da
svijet ulazi u takozvani hladni rat.
Postoje neke nesuglasice oko početka Hladnoga rata. Iako većina povjesničara tvrdi da je počeo
neposredno nakon Drugog svjetskog rata, neki tvrde da se uzroci Hladnog rata mogu naći već
nakon Prvog svjetskog.
Ideološki sukob između komunizma i kapitalizma počeo je 1917. nakon Ruske revolucije kada se
SSSR izdigao kao prva velika komunistička sila. Ovo je prvi događaj koji je rusko-američke odnose
doveo u pitanje i postavio ih kao dugotrajni problem svim vođama u svijetu.
Mnogi događaji doveli su do međusobnog nepovjerenja između SAD-a i SSSR-a:
1. američka intervencija tijekom Ruskog građanskog rata u kojem su pomagali Bijeloj gardi,
2. izlazak Ruskog Carstva iz Prvog svjetskog rata nakon potpisivanja mira u Brest-Litovsku,
3. boljševističko odbacivanje kapitalizma
4. američko nepriznavanje SSSR-a do 1933
I prije Drugog svjetskog rata bilo je događaja koji su doveli do povećanja međusobnog
nepovjerenja:
britansko popuštanje Nijemcima,
Pakt Ribbentrop-Molotov.
Blokovi
Blokovska je podjela učvršćena stvaranjem vojno-političkih saveza. Na jednoj je strani bio blok
kojeg su predvodile SAD (kapitalistički sustav) , a drugi je blok predvodio SSSR (socijalistički
sustav). Mnogo država nije se željelo pridružiti nijednome bloku. Stoga su one, predvođene
Egiptom, Indijom i Jugoslavijom, 1961. godine utemeljile Pokret nesvrstanih.
NATO
Sjevernoatlantski savez (NATO) osnovali su 1949. godine ministri vanjskih poslova SAD-a, Velike
Britanije, Francuske, Nizozemske, Belgije, Luksemburga, Norveške, Islanda, Kanade, Italije,
Portugala i Danske. Njegovo sjedište bilo je u Bruxellesu a osnovna zadaća bila je spriječiti
Sovjetski Savez prodrijeti u zapadnu Europu. Države na zapadu i članice NATO pakta bile su
kapitalističke i vjerovale u privatnu svojinu nad posjedima i poslovima.
Varšavski pakt
Iste je godine Sovjetski Savez objavio da posjeduje atomsku bombu, a u Kini su na vlast došli
komunisti. Nakon Staljinove smrti 1953. malo je popustila napetost u međunarodnim odnosima,
ali su ipak 1955. godine SSSR i zemlje istočne Europe stvorili Varšavski pakt. SSSR i njegovi
saveznici htjeli su stvoriti besklasno društvo u kojem se sve dijelilo podjednako. Njegove članice
bile su SSSR, Bugarska, Čehoslovačka, Istočna Njemačka, Mađarska, Poljska i Rumunjska, a do
1968. i Albanija. Imao je svoje organe i jedinstven glavni stožer te svoje sjedište u Moskvi.
Trumanovi su savjetnici do 1947. vjerovali da je krajnje vrijeme oduprijeti se utjecaju Sovjetskog
Saveza Događaj koji je natjerao Trumana i formalno usvojiti politiku blokiranja jest objava
britanske vlade u veljači 1947. da više ne može financirati grčke monarhiste u njihovu sukobu
protiv komunističke vojske u građanskom ratu. Cilj politike blokiranja bilo je
zaustavljanje domino-efekta približavanja zemalja komunističkom SSSR-u, a udaljavanja od
američko-europskog kapitalizma. Politika je formalno usvojena jer Amerikanci Grčki građanski
rat nisu shvatili kao građanski sukob nego kao pokušaj SSSR-a proširiti svoj utjecaj. No to gledište
najvjerojatnije je pogrešno jer komunističkim pobunjenicima nije pomagala
službena Moskva nego SFRJ.[3] Sam rat bio je prvi primjer protukomunističke pobune.
Pobjeda antikomunističkih snaga dovela je do grčkog članstva u NATO i do definiranja ideološke
ravnoteže snaga oko Egejskog mora tijekom čitavoga Hladnog rata. "Trumanovu doktrinu" o
zaustavljanju širenja komunizma davajući Turskoj i Grčkoj ekonomsku pomoć.
1948 komunistička partija uz potporu SSSR-a preuzima vlast izvršivši državni udar. Zapadne sile
bile su šokirane ovim događajem, što je uzrokovalo užurbano usvajanje Marshallova plana.
službenim planom SAD-a o obnovi poslijeratne Europe i suzbijanju utjecaja komunizma nakon
Drugog svjetskog rata
Jedan od prvih neprijateljskih koraka između velikih sila na samom početku Hladnog rata bila je
Iranska kriza iz 1946. godine. Neposredno nakon svršetka Drugog svjetskog rata, uspokos
odredbama iransko-britansko-sovjetskog ugovora o savezu prema kojima su strane trupe bile
primorane napustiti Iran, Staljin je odlučio da sovjetska vojska ostane na sjeverozapadu iranskog
teritorija pod izlikom kako je to područje vitalno za sovjetsku sigurnost. Razlogom Staljinove
teritorijalne penetracije prema tom području smatraju se bogata nalazišta nafte u Iranskom
Azarbajdžanu koja su ranije iste godine istraživali upravo Sovjeti. Kako bi osnažio sovjetski utjecaj,
pokušana je uspostava dvaju marionetskih režima, kurdske Republike Mahabad i azerske
Narodne Republike Azerbajdžan. Nakon oružanog sukoba u kojem je iranska vojska suzbila
separatiste i političke intervencije Sjedinjenih Država u Ujedinjenim narodima Josif Staljin
odustao je od daljnjih teritorijalnih pretenzija i povukao ostatke sovjetske vojske iz Irana.
Korejska kriza
Sjeverni dio koreje okupirale su sovjetske a juzni americke vojne snage. U sjevernom dijelu je
1949 proglasena demokratska narodna republika koreja a na jugu republika koreja. Sve češći
sukobi doveli su do rata 1950 godine u koju su se uključile i velike sile. Nakon jednog graničnog
sukoba snage SSSRa Kine i sjeverne koreje su prodrle u juznu koreju. Vijeće sigurnosti UNa je
proglasilo s koreju agresorom i pod zastavom UN-a 16 zemalja je poslalo svoje snage u j.
koreju.Najveći dio snaga dale su SAD i SSSR i kina s druge strane. Nakon 3 godine rata sukob je
okončan i granica je ponovno postala 38 paralela.
Godine 1953. promjena u političkom vodstvu na obje strane promijenila je dinamiku Hladnoga
rata.[20] Eisenhower i Hruščov. Eisenhower smanjuje budžet vojske i prijeti nuklearnom
prednošću amerike.
Vijetnamski rat
Radi rješavanja budućnosti vijetnama nastale su 1954. godine dvije vijetnamske države sjeverni i
južni vijetnam sa različitim uređenjem. Sjeverni socijalistički i južni kapitalistički.Početkom 1995
počela je aktivnost Vietkonga komunističkog pokreta za ujedinjenje vijetnama. Sjeverni vijetnam
je pruzio pomoc vijetkongu a Sad je sudjelovao na strani juznog vijetnama,. U tom ratu poginulo
je oko 2,5 mil vijetnamaca i nekoliko desetina hiljada amerikanaca. americke trupe su se 1973
povukle iz vijetnama. 1976 se ujedinio u soc rep vijetnam.
Kubanska kriza 1959
Kada su kubanski revolucionari sa Fidelom Kastrom preuzeli vlast na kubi uslijedila je reakcija
SAD, koja nije mogla dozvoliti da se na americkom kontinentu pojavi komunisticka vlast. Pokusaj
Sad da svrgne castra nije uspio a u sukob se onda umjesaio i SSSR koji je kubi poslao vojnu pomoc
posebno nuklearne rakete. Obje vojske su bile u punoj ratnoj pripravnosti i na ivici nuklearnog
rata. Kriza je riješena dogovorom americkog predsjednika Kennedija i Nikite Hruščova. SSSR je
povukao svoje projektile sa Kube a SAD odustao od pokušaja da slomi komunistički režim na kubi.
u maju 1972 potpisan je prvi sporazum SAD i SSRA o ograničenju nuklearnog oružja u Moskvi.
Potpisali su ga Jimmy Carter i Leonid Brežnjev.

Ratovi sa Irakom

Nakon dolaska na vlast 1979. irački diktator Saddam Husein nastojao je da ovlada perzijskim
zalivom. Koristeči tešku situaciju u iranu irak ga je napao 1980 godine. Rat je završen 1989
posredovanjem UN-a. Naredne godine iračka vojska je zauzela Kuvajt. Budući da iračka vojska
nije napustila područje u januaru 1991. pustinjska oluja je zapocela, u kojoj su sudjelovale vojne
snage SAD arap, i europskih zemalja.
"Drugi Hladni rat" (1979. - 1985.)

Pojam "Drugi Hladni rat" je korišten od strane nekih povjesničara da bi se opisalo ponovno
povećanje tenzija između dvaju hladnoratovskih supersila tijekom ranih 1980-
ih.[2] Godine 1980. Ronald Reagan je porazio Cartera na izborima i zalagao se za vojne troškove
kako bi se mogao suočiti sa SSSR-om.
Kako su tenzije ponovo porasle, NATO je, pod utjecajem Reaganovog kabineta, počeo
izgradnju Pershing II raketa u Zapadnoj Europi, posebno u Zapadnoj Njemačkoj. Ova izgradnja bi
rakete udaljila samo 6 minuta od središta "zlog carstva", kako je Reagan opisao Moskvu i SSSR.
No, podrške za izgradnju je nedostajalo i mnogi nisi bili sigurni u to je li potrebno dalje podizati
tenzije. No, 1. rujna 1983. Sovjetski Savez je srušio KAL 007 dok je letio preko Sahalina. Ovaj
događaj najvjerojatnije je napravljen kao upozorenje SAD-u da obustavi postavljanje balističkih
projektila u Zapadnu Europu. Predsjednik Reagan je ovaj događaj, u kojem je poginulo 269 ljudi,
opisao kao masakr. Barbarnost ovog čina, koju su vidjeli SAD i njezini saveznici, uzrokovala je veću
potporu za postavljanje projektila koja je stajala čvrsto sve do kasnijih razgovora između Reagana
i Gorbačova.
Godine 1987. u baltičkim zemljama koje su pripadale SSSR-u započinje Raspjevana revolucija. Taj
događaj odvijao se od 1987. pa sve do 1991. godine kada tri zemlje, Estonija, Litva i Latvija
dobivaju neovisnost. Godine 1988., Gorbačovljev kabinet donosi tzv. Sinatrinu doktrinu (nazvanu
prema Franku Sinatri) prema kojoj se Sovjetski Savez prestaje uplitati u pitanja unutarnjih poslova
svojih saveznika. Ova doktrina otvorila je put ka svrgavanju komunizma u mnogim zemljama
Varšavskog pakta i revolucijama 1989., a dovela i do eventualnog pada samog SSSR-a i kraja
Hladnog rata. Samo godinu dana nakon donošenja te doktrine, započinje tzv. jesen naroda. Taj
događaj obuhvaća revolucije u zemljama Istočnog bloka čiji je rezultat bio svrgavanje komunizma
i uspostava demokratske vlade. Revolucije su se zbile u Čehoslovačkoj, Bugarskoj, Poljskoj, DDR-
u, Mađarskoj i Rumunjskoj. Čehoslovačka Republika je prijelaz u demokraciju napravila
događajem koji je znan kao Baršunasta revolucija. Tijekom tog događaja Čehoslovačka se mirnim
putem raspala na Češku i Slovačku. Kako je Čehoslovačka bila prva zemlja koja je skinula Željeznu
zavjesu. Ovi događaji doveli su do toga da SSSR ostane posljednja zemlja (uz SFRJ, no i tu je
započela kampanja nastankom zasebnih republika) u Europi koja još uvijek ima koliko-toliko čvrst
komunistički sustav vlasti. No, u prosincu 1989. godine, na sastanku u Malti, Mihail Gorbačov i
novi američki predsjednik George Herbert Walker Bush potpisali su ugovor kojim su završili Hladni
rat,[38] no ni taj događaj nije označio službeni kraj rata. Službenim krajem rata smatra se 1991.
godina kada je došlo do kolapsa SSSR-a.