Professional Documents
Culture Documents
Isak Asimov - Bogovi Licno PDF
Isak Asimov - Bogovi Licno PDF
BOGOVI LIČNO
Isaac Asimov
The Gods Themselves
1972
Posveta
Čovečanstvu
I nadi da se rat protiv gluposti
može jednog dana, ipak, dobiti.
Napomena
"Ne vredi!" reče Lamont oštro. "Ništa nisam postigao." Izraz njegovog lica
bio je nekako sumoran; to se dobro slagalo sa njegovim duboko usađenim
očima i sa njegovom dugom, pomalo asimetričnom vilicom. I kad su bila
najbolja vremena, na njegovom licu je bio sumoran izraz, a sad nisu bila
najbolja vremena. Njegov drugi formalni razgovor sa Halamom bio je gori
fijasko nego prvi.
"Ne drami", reče Majron Bronovski smireno. "Nisi ni očekivao da nešto
postigneš. Sam si mi tako rekao." Bacao je zrna kikirikija u vazduh i hvatao
ih, kad su padala nazad, svojim ustima debelih usana. Nikad nije promašivao.
Nije bio baš visok; nije bio baš mršav.
"Što ipak ne znači da je bilo prijatno, Ali u pravu si, nije važno. Postoje
druge stvari koje mogu i hoću da sprovedem, a sem toga, zavisim od tebe. Kad
bi ti samo mogao da otkriješ..
"Nemoj to završiti, Pit. Sve sam to već čuo. Treba samo da odgonetnem
funkcionisanje jedne neljudske inteligencije, ništa više."
"Jedne inteligencije bolje nego što je ljudska. Ta stvorenja iz para-
univerzuma se trude da budu shvaćena."
"Može biti", uzdahnu Bronovski, "ali oni to pokušavaju da sprovedu kroz
moju inteligenciju, za koju ponekad mislim da je bolja od ljudske - ali ne
mnogo bolja. Ponekad, noću, u mraku, ležim budan i pitam se mogu li različite
inteligencije da komuniciraju, mogu li one to uopšte izvesti; a ako sam imao
posebno rđav dan, pitam se da li fraza 'različite inteligencije' ima ikakvo
značenje."
"Ima", reče Lamont ogorčeno. Jasno se moglo videti da se njegove šake,
zabijene u džepove njegovog laboratorijskog radnog mantila, stežu u pesnice.
"A to značenje je: Halam i ja. Taj tupak-slavljenik Dr Frederik Halam i ja.
Mi smo različite inteligencije, jer kad mu govorim, ne razume. Njegovo idiotsko
lice postane crvenije, oči izbuljenije, a uši mu se zapuše. Kazao bih i da mu
um stane, ali nemam dokaza da se taj um ikad nalazi u nekom drugom
stanju, kojemu bi zaustavljanje bilo suprotnost."
Bronovski promrmlja: "Koji je to način da se govori o Ocu elektron-
pumpe..
"O tome je reč. On je navodno Otac elektron-pumpe. Ako je ikad bilo
kopiladi, onda je ta pumpa jedno od njih. Halamov istinski doprinos bio je
minimalan. To znam."
"Znam i ja. Često si mi pričao", reče Bronovski i baci sledeće zrno kikirikija
u vazduh. Nije promašio.
6 (nastavak)
Piteru Lamontu bilo je samo dve godine kad je Halam po prvi put podigao
svoju bocu sa izmenjenim tungstenom. A u dvadeset prvoj godini svog života,
Piter Lamont se zaposlio u Pumpnoj stanici "Jedan". Istovremeno je na
univerzitetu postavljen na jedno radno mesto na Fakultetu za fiziku. Slova na
njegovoj doktorskoj disertaciji još se nisu bila osušila.
Za tog mladog čoveka, bilo je to izvrsno postignuće. Pumpna stanica
"Jedan" nije bila onako blistava kao kasnije stanice, ali je zato bila pradeda
svih stanica, celog lanca koji je sad opasivao planetu Zemlju, što je postignuto
iako je tehnologija Pumpe bila tek dve decenije stara. Nijedan krupan
tehnološki proboj nije ovladao svetom tako rapidno i tako totalno, a zašto i ne
bi? Uvođenje Pumpi donelo je besplatnu energiju u neograničenim količinama
i bez ikakvih problema. Ono je odigralo ulogu Deda Mraza i Aladinove lampe
za čitav svet.
Lamont se zaposlio u stanici "Jedan" sa namerom da se bavi problemima
čiste teorije, krajnje apstraktnim; međutim, zainteresovala ga je zapanjujuća
priča o razvoju elektron-pumpe. Tu istoriju nikad nije u celosti napisao niko
ko bi istinski razumeo teorijske principe Pumpe (u onoj meri u kojoj su se oni
uopšte mogli razumeti) a ko bi ujedno bio u stanju da kompleksne stvari
prevede na jezik pristupačan običnoj publici. Naravno, sam Halam je napisao
izvestan broj članaka za javna glasila, ali ti članci nisu predstavljali povezanu i
obrazloženu istoriju - a baš je takvu Lamont želeo da napiše.
Za početak, upotrebio je Halamove članke, zatim druga objavljena
prisećanja - stvari koje bi se mogle nazvati službenim dokumentima - stižući
konačno do Halamove planetotresne primedbe koju ponekad nazivaju Velikim
Zapažanjem (to uvek pišu velikim slovima).
Kasnije, kad se oslobodio svojih iluzija, Lamont je, naravno, počeo da kopa
dublje, i tad se u njegovom umu pojavilo pitanje da li je Halamova slavna
primedba doista bila Halamova. Primedba je bila izgovorena na seminaru koji
je označio pravi početak elektron-pumpe. Pokazalo se da je izuzetno teško
saznati detalje tog seminara, a potpuno nemoguće dobiti magnetofonske
snimke onog što je tamo rečeno.
Posle nekog vremena Lamont je počeo da podozreva da nejasnoća otisaka
stopala ostavljenih u pescima vremena hodom tog seminara nije sasvim
slučajna. Ingeniozno sastavljajući nekoliko podataka Lamont je naslutio da je
Džon F. X. Mak Farland rekao nešto veoma slično presudnoj Halamovoj opasci
- pre Halama. Lamont je otišao na razgovor sa Mak Farlandom, koji se u
zvaničnoj istoriji ni jednom jedinom rečju nije pominjao i koji se sad bavio
istraživanjem gornjih slojeva atmosfere, sa posebnim naglaskom na Sunčevom
vetru. Nije to bio posao prve klase, ali ipak je donosio lepe rezultate, a imao je
itekakve veze sa efektima Pumpe. Mak Farland je očito izbegao da ga, kao
Denisona, poklopi tama zaborava.
Sa Lamontom je razgovarao ljubazno i ispoljio je spremnost da priča o
svakoj temi sem o događajima na onom seminaru. Tih događaja se
jednostavno nije sećao.
Lamont je insistirao, citirajući dokaze koje je već prikupio.
Mak Farland je izvukao lulu. Napunio ju je. Temeljito je osmotrio njen
sadržaj. Čudno napetim glasom, rekao je: "Ne želim da se setim, jer nije važno;
zaista nije. Pretpostavimo da ja sad ustvrdim da sam tad nešto rekao. Niko mi
ne bi poverovao. Ispao bih idiot i megaloman."
"A Halam bi se postarao da vas penzionišu?"
"To ne kažem, ali kažem da od toga nikakva dobra ne bih video. Uostalom,
zašto je to važno?"
"Pitanje istorijske istine!" reče Lamont.
"Ma, vraga. Istorijska je istina da Halam nikako nije popuštao. Gonio je
sve oko sebe da istražuju - i one koji su to hteli, i one koji nisu. Da nije bilo
njega, taj tungsten bi pre ili kasnije eksplodirao, pri čemu bi nastradalo
kozna-koliko ljudi. Moglo je da se desi da nikad ne stigne sledeći uzorak i da
nikad ne steknemo Pumpu. Halam je za to zaslužan, čak i ako nije zaslužan,
pa sad ako to nije logično, ja tu ništa ne mogu, jer istorija nije logična."
Lamont time nije bio zadovoljan, ali je time morao da se zadovolji, zato što
Mak Farland prosto-naprosto nije hteo ništa više da kaže.
Istorijska istina!
Jedan delić istorijske istine, delić koji se ukazao tako jasno da se u njega
nije moglo sumnjati bio je u sledećem: radioaktivnost je izvukla "Halamov
tungsten" (tokom istorije učvrstio se običaj da se ta supstanca tako naziva) do
slave. Nije bilo bitno da li je to tungsten ili nije tungsten; da li je neko uticao
na njega ili ne; čak nije bilo bitno ni pitanje da li to jeste ili nije nemoguć
izotop. Sve je to ostalo u senci zaprepašćenja pred činjenicom da se pojavilo
nešto što ispoljava radioaktivnost, i to sve veću, u uslovima koji isključuju ma
kakvo radioaktivno raspadanje, u ma kom broju koraka do tada poznato.
Došao je čas kad je Kantrovič promrmljao: "Bolje je da mi to malo
razmestimo. Ako ostane u velikim grudvama, pretvoriće se u paru, ili će
eksplodirati, ili oba, pa će kontaminirati pola grada."
Zato su tu supstancu samleli u prah i čuvali na više odvojenih mesta; prvo
su je mešali sa običnim tungstenom, a onda, kad je i taj obični tungsten
postao radioaktivan, sa grafitom, koji je omogućio niži radijacijski poprečni
presek.
Ni dva meseca od dana kad je Halam primetio promenu u sadržini boce,
Kantrovič je, u tekstu upućenom uredniku časopisa Nuklearna revija,
potpisujući uz sebe i Halama kao koautora, objavio postojanje plutonijuma
186. Time je potvrđena ispravnost Trejsijevog prvobitnog zaključka, ali
Trejsijevo ime nije pomenuto, ni tada ni kasnije. Objavljivanjem tog članka
Halamov tungsten je počeo da dobija epske razmere, a Denison je počeo da
primećuje promene koje su se završile tako šta je on postao niko i ništa.
Bilo je dovoljno što uopšte postoji plutonijum 186. Ali to što je on u
početku bio stabilan, a zatim počeo da ispoljava sve jaču radioaktivnost, bilo je
istinski rđavo.
Organizovan je seminar sa zadatkom da učini nešto sa tim problemom.
Predsedavao je Kantrovič, što je interesantan istorijski podatak, zato što je to
bio poslednji slučaj u istoriji elektron-pumpe da značajnom sastanku o njoj
predsedava iko drugi sem Halama lično. Kantrovič je, uistinu, umro pet
meseci kasnije, čime je uklonjena poslednja ličnost koja je imala prestiž
dovoljan da drži Halama u senci.
Taj skup je bio jalov kao retko koji, sve do časa kad je Halam saopštio
svoje Veliko Zapažanje; međutim, u verziji koju je Lamont sklopio na osnovu
svojih rekonstrukcija, istinska prekretnica dogodila se za vreme pauze za
ručak. Tokom te pauze, Mak Farland, kome se u službenim dokumentima ne
pripisuje nikakva primedba, mada je spomenut kao učesnik, rekao je: "Znate,
ovde nam treba malčice fantazije. Šta ako..."
To je govorio Dideriku van Klemensu, a van Klemens je o tome ostavio
sažetu napomenu u svojim beleškama pisanim jednom posebnom,
Klemensovom ličnom, vrstom stenografije. Van Klemens je umro mnogo
godina pre nego što je Lamont uspeo da otkrije tu napomenu; iako je
napomena ubedila Lamonta, ona bez dodatnih dokaza ne bi bila dovoljan
osnov za ubedljivu priču; to je i sam Lamont morao priznati. Štaviše, nije bilo
načina da se dokaže da je Halam čuo te Mak Farlandove reči. Lamont bi bio
spreman da se kladi u čitavo bogatstvo da je Halam bio u radijusu čujnosti, ali
ni ta Lamontova spremnost još uvek ne bi bila dovoljan dokaz.
Čak i kad bi Lamont mogao da dokaže da je Halam čuo Mak Farlanda, to
bi možda ugrozilo Halamov grdno nabujali ponos ali ne bi moglo stvarno da
uzdrma njegov položaj. Neki bi tvrdili da je ta primedba Mak Farlandu bila
samo fantazija. Halam ju je prihvatio kao nešto više od fantazije. Halam je bio
voljan da stane pred taj skup i da to službeno kaže, rizikujući da bude
ismejan. Mak Farland svakako ni u snu ne bi pristao da uđe u zapisnik sa
"malčice fantazije".
Lamont bi na to mogao odgovoriti da je Mak Farland bio poznati nuklearni
fizičar čija bi reputacija time bila ugrožena, dok je Halam bio mladi radio-
hemičar koji je, kao lice dovedeno spolja, mogao o nuklearnoj fizici da tresne
šta god mu volja i da se onda izvuče bez posledica.
U svakom slučaju, evo šta je Halam, prema zvaničnim transkriptima,
rekao:
"Gospodo, nikud ovako nećemo stići. Zato ću dati jednu sugestiju, ne zato
što je ona naročito uverljiva, nego zato što predstavlja manju glupost nego bilo
šta drugo što sam ovde čuo... Suočeni smo sa jednom supstancom,
plutonijumom 186, koja uopšte ne može postojati, a ponajmanje kao makar i
za tren stabilna, ako prirodni zakoni univerzuma išta vrede. Iz toga, onda,
sledi, pošto ta supstanca nesumnjivo egzistira i pošto je u početku bila
stabilna, da je ranije egzistirala, makar samo dok se nije oformila, na nekom
mestu, u nekom vremenu ili pod nekim okolnostima gde su prirodni zakoni
univerzuma bili drukčiji. Grubo rečeno, supstanca koju proučavamo uopšte
nije potekla iz ovog univerzuma, nego iz nekog drugog - iz nekog alternativnog
univerzuma - iz paralelnog univerzuma. Nazovite ga kako hoćete."
"Dospevši ovde - neću se pretvarati da znam kako - ta je supstanca bila
stabilna; sugerišem da je to bilo zato što je sa sobom nosila zakone svoje
vasione. Činjenica da je plutonijum 186 onda postao radioaktivan, zatim još
radioaktivniji, mogla bi da znači da je počeo, polako, da upija u sebe zakone
našeg univerzuma, ako shvatate šta hoću da kažem."
"Ističem sledeće: u isto vreme kad se pojavio plutonijum 186, jedan uzorak
tungstena, načinjen od nekoliko stabilnih izotopa među kojima je bio i
tungsten 186, iščezao je. Možda je skliznuo u paralelni univerzum. Najzad,
logično je pretpostaviti da će se lakše izvesti razmena mase nego jednosmerni
prenos mase. U paralelnom univerzumu, tungsten 186, može biti isto tako
krupna anomalija kao što je plutonijum 186 ovde. Tamo tungsten može početi
kao stabilna supstanca i polako postati radioaktivan i sve radioaktivniji. On
tamo može služiti kao izvor energije baš kao što bi plutonijum 186 mogao
služiti ovde."
Slušaoci su to verovatno slušali sa znatnim zaprepašćenjem, jer nije
zabeleženo da su pokušali da prekinu Halama, bar ne do kraja gornje
rečenice; izgleda da je tad Halam zastao da uhvati dah i možda da se začudi
sopstvenoj neustrašivosti.
Neko je iz publike (smatra se da je to bio Antoan Žerom Lapen, mada
zabeleške to ne kažu jasno) zapitao da li profesor Halam sugeriše da je neko
inteligentno biće iz para-univerzuma namerno izvelo tu razmenu da bi sebi
obezbedilo izvor energije. Tako je u jezik ušla reč "para-univerzum", skovana
očito kao skraćenica od "paralelni univerzum". Prva ikad zabeležena upotreba
te reči bila je u tom pitanju.
Usledilo je ćutanje, a onda je Halam, odvažniji nego ikad, rekao - i tu je
čvorište Velikog Zapažanja - sledeće: "Da, tako mislim, i smatram da se taj
izvor energije ne može praktično iskoristiti ako univerzum i para-univerzum ne
budu sarađivali, ako ne bude svako radio na svojoj polovini pumpe, gurajući
energiju od njih nama i od nas njima, koristeći pritom različitost prirodnih
zakona dva univerzuma."
Halam je u tom trenutku već usvojio i prisvojio termin "para-univerzum".
Štaviše, već je postao i prvi koji je u vezi sa ovom temom upotrebio reč
"pumpa". Sada se ta reč redovno, ako je u ovom značenju upotrebljenu, piše
velikim slovom.
U zvaničnim izveštajima postoji tendencija da se prikaže kako je Halamova
ideja odmah zapalila svačiji duh; to, međutim, nije bilo tako. Oni, koji su
uopšte pristajali da razgovaraju o njoj, ograničavali su se na mišljenje da je to
zabavna spekulacija; nisu hteli da se zaleću dalje od toga. Naročito je važno
bilo to što Kantrovič nije rekao ni jednu reč. To je bilo presudno za Halamovu
karijeru.
Halam nikako nije mogao sam da prosledi sve teorijske i praktične
implikacije svoje sopstvene sugestije. Za to je bila potrebna ekipa; sastavili su
jednu ekipu. Ali nijedan njen član, sve dok nije bilo prekasno, nije pristajao da
se otvoreno veže za tu hipotezu. A kad je uspeh postao sasvim očigledan,
pokazalo se da je javnost već navikla da o toj hipotezi razmišlja kao o
Halamovoj i isključivo Halamovoj. Čitav svet je smatrao da je Halam, i to
Halam sam, prvi otkrio tu supstancu, zatim začeo i rodio Veliko Zapažanje;
Halam je, po tome, bio otac elektron-pumpe.
I tako, u mnogim laboratorijama izložiše, izazovno, parčiće
tungstenmetala.
U svakoj desetoj dogodio se transfer; tako su dobijene nove količine,
plutonijuma 186. Drugi elementi su nuđeni kao mamac, ali uzalud... Ali, gde
god da se plutonijum 186 pojavio, ko god da ga je doneo u centralnu
istraživačku organizaciju koja se ovim problemom bavila, za javnost je to uvek
bila samo dodatna količina "Halamovog tungstena".
I opet, Halam je bio taj koji je javnosti najuspešnije prezentirao neke
aspekte svoje teorije. Na njegovo sopstveno iznenađenje (to je rekao kasnije)
pokazalo se da je vešt pisac i da uživa u popularizovanju nauke. Sem toga,
uspeh ima svoju inerciju; publika nije htela da prima informacije o tom
projektu od drugih nego baš od Halama.
U članku napisanom za "Severnoamerički nedeljni televizijski Tajmsov
magazin", članku koji je od tada postao slavan, Halam je napisao: "Ne možemo
reći na koliko se raznih načina zakoni para-univerzuma razlikuju od naših
sopstvenih, ali možemo sa priličnom pouzdanošću da nagađamo da je jaka
nuklearna interakcija, koja je u našem univerzumu najjača poznata sila, u
para-univerzumu još jača; možda stotinu puta jača. To znači da se protoni
lakše mogu držati na okupu uprkos njihovom međusobnom elektrostatičkom
odbijanju. Nukleus, to jest atomsko jezgro, biće stabilan i sa manjim brojem
neutrona.
Plutonijum 186, stabilan u njihovom univerzumu, sadrži daleko prevelik
broj protona, odnosno daleko premalen broj neutrona, da bi mogao biti
stabilan u našoj vasioni koja ima manje efektnu jaku nuklearnu interakciju.
Kad se nađe u našem univerzumu, plutonijum 186 počinje da zrači pozitrone,
oslobađajući pritom energiju. Emitovanjem svakog pojedinog pozitrona, u
jezgru se po jedan proton pretvara u neutron. Konačno, u svakom nukleusu
po dvadeset protona bude konvertovano u neutrone, čime je plutonijum 186
postao tungsten 186, koji je po zakonima našeg univerzuma stabilan. U tom
procesu, iz svakog jezgra eliminisano je po dvadeset pozitrona. Ti pozitroni
susreću se sa dvadeset elektrona; spajaju se s njima i međusobno pritom
anihiliraju, oslobađajući opet energiju, tako da zbog svakog jezgra plutonijuma
186 koje ovamo stigne, naš univerzum ostaje siromašniji za dvadeset
elektrona.
A dotle, u para-univerzumu se pokazuje da je naš tungsten 186 tamo
nestabilan iz suprotnog razloga. Po zakonima para-univerzuma, on ima suviše
neutrona, to jest nedovoljan broj protona. Zato nukleusi tungstena 186
počinju da emituju elektrone, pritom postojano oslobađajući energiju. Sa
svakim emitovanim elektronom po jedan neutron pretvara se u pro ton sve
dok, na kraju, ne nastane opet plutonijum 186. Zbog svakog jezgra tungstena
186 poslatog tamo, para-univerzum postaje bogatiji za dvadeset elektrona.
Taj plutonijum-tungsten može beskonačno da kruži između univerzuma i
para-univerzuma, dajući energiju prvo jednome, pa drugome. Neto efekat
sastoji se u tome što je iz našeg u njihov univerzum transferisano po dvadeset
elektrona sa svakim nukleusom koji načini jedno takvo kruženje. Obe strane
mogu izvlačiti energiju iz ovog sistema koji je, zapravo, jedna
međuuniverzumska elektron-pumpa."
Pretvaranje ove ideje u stvarnost i pravljenje elektron-pumpi sposobnih da
stvarno služe kao izvori energije odvijalo se zapanjujućom brzinom. Svaka
sledeća faza uspeha elektron-pumpe povećavala je Halamov prestiž.
6 (nastavak)
Posle godinu dana rada, međutim, u njihovoj mreži našlo se vrlo malo ribe.
Poruke su konačno otišle na drugu stranu; poruke su se vratile. Ništa.
"Prosto nagađaj I" govorio je Lamont Bronovskom grozničavo. "Daj ma
kakvo, makar i najluđe nagađanje. Oprobaj kako će oni reagovati."
"Pa upravo to i radim, Pit. Što si toliko skakutljiv? Dvanaest godina sam ja
radio na etrurskim natpisima. Očekuješ da ovaj posao potraje kraće?"
"Za boga miloga, Majk. Ne možemo da čekamo dvanaest godina."
"A zašto ne možemo? Čuj, Pit , nije mi promaklo da se u tvom držanju
nešto promenilo. Poslednjih mesec dana si nemoguć. Mislio sam da smo na
početku jasno rekli da ovaj posao ne može da ide brzo, da moramo da budemo
strpljivi. Mislio sam da si shvatio da ja na ovom univerzitetu imam i neke
redovne dužnosti. Čuj, već nekoliko puta sam te ovo pitao, i sad te pitam opet.
Zašto si sad u takvoj žurbi?"
"Zato što mi se žuri", reče Lamont naglo. "Zato što hoću da sa ovim
krenemo."
"Čestitam", reče Bronovski suvo. "Hoću i ja. Čuj, ne očekuješ, možda, da
umreš mlad? Nije ti doktor rekao da se u tebi krije neizlečivi tumor?"
"Ne, ne", zastenjao je Lamont.
"Pa onda šta?"
"Nije važno", reče Lamont i udalji se žurno.
Kad je, u onom prvom razgovoru, pokušavao da ubedi Bronovskog da njih
dvojica treba da udruže snage, Lamont je bio ogorčen samo zbog Halamovog
tvrdoglavog protivljenja ideji da su para-ljudi inteligentniji. Lamont se trudio
da postigne proboj samo i isključivo po tom pitanju. Nije imao nikakvu drugu
nameru - u početku.
Ali tokom nekoliko sledećih meseci, naišao je na beskonačna
maltretiranja. Njegovi zahtevi za opremu, tehničku pomoć i za kompjutersko
vreme odlagani su za kasnije; njegovi zahtevi za putne troškove odbijani; na
fakultetskim sastancima, njegova gledišta redovno su ignorisana.
Prelomna tačka je nastala kad je Henri Garison, mlađi od Lamonta po
godinama službe i ubedljivo inferioran po sposobnosti, naimenovan na jednu
veoma uglednu savetodavnu funkciju koja je, da je bilo iole pravde, morala
pripasti Lamontu. Tad se Lamontovo ogorčenje nagomilalo do tačke kad više
nije bilo dovoljno samo da dokaže da je u pravu. Čeznuo je da smrvi Halama,
da ga totalno satre.
To se u njemu pojačavalo iz dana u dan, maltene iz sata u sat, zbog jasno
ispoljenog stava svih kolega u pumpnoj stanici "Jedan". Lamontovo robusno
ponašanje nije izazivalo mnogo simpatije, ali je, ipak, kod nekih ljudi izvesna
simpatija prema njemu postojala.
Samome Garisonu bilo je neprijatno Bio je to ljubazan, tih mlad čovek koji
očito nije želeo nikakve sukobe i koji je, došavši na vrata Lamontove
laboratorije, izrazom lica odavao ne baš malu zabrinutost.
"Ej, Pit", reče on. "Možemo li malo da popričamo?"
"Koliko god voliš", reče Lamont mršteći se i izbegavajući da Garisona
pogleda pravo u oči.
Garison je ušao i seo. "Pit", reče on, "ne mogu da odbijem to naimenovanje,
ali želim da znaš da nisam navaljivao da ga dobijem. Došlo je kao
iznenađenje."
"Ko ti traži da odbiješ? Baš mene briga."
"Pit. Iza toga je Halam. Ako bih ja odbio, naimenovanje bi otišlo nekom
drugom, opet ne tebi. Šta si uradio starome?"
Lamont se okomio na Garisona. "A šta ti misliš o Halamu? Kakav je on
čovek, po tvom mišljenju?"
Garisona je ovo zateklo nespremnog. Skupio je usta, protrljao nos.
"Paaa..." reče on, puštajući da taj zvuk zamre i pređe u tišinu.
"Velikan? Briljantni naučnik? Lider, sposoban da inspiriše ljude?"
"Pa..."
"Ja da ti kažem. To je varalica! Prevarant! Ima tu reputaciju, ima poziciju
na kojoj sedi i panično se za nju drži. Zna da sam ga prozreo i eto, zato je
protiv mene."
Garison se nasmejao kratko, sa nelagodnošću. "Nisi mu valjda prišao i
rekao mu da je..."
"Ne, nisam njemu lično rekao ništa", reče Lamont pogruženo. "Jednog
dana hoću. Ali njemu je jasno. Zna da mene, jedinog, ne uspeva da zavara. To
zna, iako ja ništa ne govorim."
"Ali, Pit, kakve koristi ima ako mu kažeš? Ne kažem da je po mom
mišljenju najveći na svetu, ali očigledno nije pametno o tome galamiti. Pođi
mu malo niz dlaku. Tvoja karijera je u njegovim šakama."
"Zar je? Njegova reputacija je u mojim rukama. Razotkriću ga. Ogoliću ga."
"Kako?"
"To je moja stvari" promrmljao je Lamont, koji u tom momentu nije imao ni
najmutnijeg pojma kako.
"Ali to ti je smešno", reče Garison. "Ne možeš pobediti, jedini rezultat će
biti to da će te on uništiti. Čak i ako nije, u stvarnosti, nikakav Ajnštajn niti
Openhajmer, za mase širom sveta on je i više od toga. On jeste Otac Pumpe;
svih dve milijarde stanovnika ove planete takvim ga smatraju, i za njih će on
to i ostati, i ništa, što ti možeš da učiniš, neće delovati na njih dokle god
elektronpumpa bude funkcionisala kao ključ pomoću koga su ljudi ušli u raj.
Dok je Pumpa toliko korisna, Halamu niko ništa ne može, a ti ako misliš da
može, lud si. Ma nema veze, Pit, kaži mu da je najveći i malo disciplinuj
kičmu. Ne budi novi Denison!"
"Znaš šta, Garisone", reče Lamont obuzet iznenadnim besom. "Što ti ne bi
malo gledao svoja posla?"
Garison je iznenada ustao. Izašao je bez ijedne reči. Lamont je sebi stvorio
još jednog neprijatelja; ili je, bar, izgubio još jednog prijatelja.
Međutim, isplatilo se platiti toliku cenu, zaključio je konačno, jer jedna od
Garisonovih rečenica zakotrljala je loptu u novom pravcu.
Garison je, esencijalno, rekao: "... dokle god je elektron-pumpa ključ raja
za čovečanstvo... Halamu niko ništa ne može."
Kad je to počelo da odzvanja njegovim umom, Lamont je svoju pažnju po
prvi put preusmerio sa Halama na samu Pumpu.
Da li je Pumpa stvarno ključ raja za čovečanstvo? Ili ipak postoji, za ime
neba, i neka kukica?
U istoriji je sve, uvek, imalo i kukicu. Koja je kukica skrivena u
elektronpumpi?
Istorija para-teorije bila je Lamontu poznata dovoljno da zna da pitanje
"kukice" nije ostalo neistraženo. Kad je po prvi put saopšteno da bazični čisti
rezultat dejstva Pumpe mora biti prenošenje elektrona iz univerzuma u
parauniverzum, zar se nije odmah našto mnogo onih koji su rekli: "Ali šta će
se desiti kad svi elektroni budu ispumpani?"
Na to je bilo lako odgovoriti. Pri najvećem razumno mogućnom obimu
pumpanja, postojeća zaliha elektrona trajala bi najmanje trilion triliona
triliona godina - a čitav univerzum, valjda i para-univerzum takođe, ne mogu
potrajati ni majušni delić tog vremena.
Sledeća primedba bila je finija. Ne postoji mogućnost da se pumpanjem
pošalju svi elektroni. Ali dok se izvesna količina elektrona bude prebacivala,
para-univerzum će steći višak negativnog naelektrisanja, a univerzum višak
pozitivnog naelektrisanja. Svake godine ova razlika u naboju će se povećavati,
pa će biti sve teže da se elektroni pumpaju nasuprot električnom odbijanju
para-univerzuma. Naravno, u pumpanju se koriste atomi koji su u prvi mah
neutralni, ali kasnije dolazi do distorzije elektronskih orbitala i pojavljuje se
napon, a kad počnu radioaktivni procesi količina energije se mnogostruko
povećava.
Kad bi to dejstvo nakupljenih napona ostajalo koncentrisano u prostoru
Pumpe same, proces bi bio zaustavljen takoreći istog časa, ali, naravno,
morala se uzeti u obzir i difuzija. Pozitivni potencijal difuzno se širio po celoj
Zemlji; efekti pumpanja izračunati su uz uračunavanje tog procesa.
Pošto je Zemlja kao celina sticala sve jači pozitivni potencijal, prinuđivala
je sunčani vetar, koji je takođe pozitivno naelektrisan, da zaobilazi Zemlju na
većoj distanci. Zato se magnetosfera širila. Zahvaljujući izučavanjima koja je
obavio Mak Farland (po Lamontovom mišljenju pravi začetnik Velikog
Zapažanja), uvidelo se da dolazi do uspostavljanja ravnoteže na novom nivou:
pozitivne čestice, odbijene sa pozitivno naelektrisane planete, nagomilavale su
se u višim slojevima egzosfere, a odatle ih je sunčani vetar odnosio. Svakim
dodatnim intenziviranjem pumpanja izgradnjom svake nove pumpne stanice,
neto pozitivni potencijal Zemljine površine malčice se uvećavao, a
magnetosfera širila milju-dve. To su, međutim, bile beznačajne promene; a
sunčani vetar je na kraju ipak uspevao da poduhvati i odnese glavninu
pozitivnih čestica i da ih raseje po udaljenim regionima Sunčevog sistema.
Pa i tako, moralo je doći vreme kad će, čak i ako se difuzija neželjenog
napona bude vršila najvećom mogućom brzinom, doći do tako jake razlike u
lokalnim električnim potencijalima da će pumpanje morati da se obustavi,
Vreme potrebno zato daleko je kraće od onog koje bi bilo potrebno za
ispumpavanje svih elektrona iz univerzuma naime mnogo triliona triliona puta
je kraće.
Zaključilo se da će pumpanje moći da se vrši samo bilion (hiljadu milijardi)
godina. Samo jedan jedini bilion godina, ali i to je dovoljno; poslužiće. Bilion
godina - to je mnogo duže nego što će se moći održati Sunčev sistem i ljudski
rod. A ako bi čovek nekako uspeo da se održi toliko dugo (ili ako tad bude
postojalo neko stvorenje koje će naslediti i zameniti čoveka), van svake sumnje
moći će se nekako popraviti situacija. Za bilion godina mnogo toga se može
učiniti.
Sa ovim je čak i Lamont morao da se složi.
Ali onda se setio nečeg drugog, jednog drugog pravca razmišljanja; i sam
Halam je u jednom od svojih popularizatorskih članaka o tome govorio.
Iskopao je, ne bez gađenja, taj članak. Bilo je važno, pre nego što se pođe
dalje, videti šta je Halam rekao.
Jedan deo tog članka glasio je ovako. "Zbog uvek prisutne sile gravitacije,
navikli smo da povezujemo izraz 'nizbrdo' sa jednom pojavom koja nam je
korisna jer daje energiju koju posle uspevamo da pretvorimo u mnogo raznih
vrsta korisnog rada. Već vekovima naše turbine okreće voda koja teče nizbrdo.
Te turbine onda pokreću generatore, pumpe i druge mašine. Ali šta kad sva
voda oteče nizbrdo?
Nikakav dalji rad neće se moći dobiti sve dok se voda ne vrati uzbrdo, a za
to je, opet, potreban rad. Zapravo, treba više rada utrošiti da bi se voda vratila
uzbrdo nego što se može dobiti kad se voda sliva nizbrdo. U tom poslu imamo
čisti gubitak energije. Srećom, sunce obavlja posao umesto nas. Ono dovodi do
isparavanja vode iz okeana; para se penje visoko u atmosferu, formira oblake,
i pada, pre ili kasnije, u vidu kiše ili snega. Te padavine natapaju sve slojeve
tla, pune izvore i potoke, i zato voda večno teče nizbrdo.
Ali ne baš istinski večno. Sunce može da diže vodenu paru, ali samo
zahvaljujući tome što, u nuklearnom smislu, i samo Sunce ide nizbrdo.
Njegovo slivanje nizbrdo je proces neuporedivo zamašniji nego proticanje ma i
najveće zemaljske reke; a kad Sunce bude, jednog dana, stiglo na kraj svog
puta, neće postojati baš nikakav način da ga opet izvučemo na vrh brda; bar
zasad ne znamo nikakav način da se to postigne.
Svi izvori energije u našem univerzumu postepeno se smanjuju, otiču
nizbrdo. Sve ide u tom istom pravcu, pa ako želimo da nešto poteramo,
privremeno, uzbrdo, to možemo samo ako iskoristimo neko obimnije obližnje
oticanje nizbrdo. Kad bismo želeli da imamo večni izvor energije, morali bismo
naći neku putanju koja u oba svoja smera ide nizbrdo. To je u našem
univerzumu paradoks: razum nam govori da će ono što u jednom smeru ide
nizbrdo, morati pri povratku da se penje, da ide uzbrdo.
Ali, moramo li se ograničiti samo na naš univerzum? Razmislite o para-
univerzumu. I tamo postoje putanje koje vode nizbrdo, a u suprotnom smeru -
uzbrdo. Te putanje, međutim, ne poklapaju se sa putanjama u našem
univerzumu. Mogućno je poći putanjom iz para-univerzuma u naš univerzum
nizbrdo, a onda se istom tom putanjom vratiti u para-univerzum i opet ići
nizbrdo, zato što se dva univerzuma ponašaju u skladu sa različitim
zakonima.
Elektron-pumpa koristi jednu takvu putanju koja u oba smera vodi
nizbrdo. Ona koristi..."
Lamont je opet pogledao naslov članka. Naslov je glasio: "Staza koja u oba
svoja smera vodi nizbrdo".
Počeo je da razmišlja. Taj koncept bio mu je, dabome, dobro poznat kao i
njegove konsekvence u termodinamici. Ali zašto ne ispitati polazne
pretpostavke? One su slaba tačka svake teorije. Šta ako polazne postavke, za
koje se već po definiciji smatra da su ispravne, ipak nisu ispravne? Do čega bi
se došlo ako bi se krenulo od drugih postavki? Od suprotnih?
Krenuo je slepo, ali već kroz mesec dana imao je ono osećanje poznato
svakom naučniku - ono beskrajno klik-klak sa kojim sve novi i novi komadići
ležu, neočekivano, svaki na svoje mesto, pri čemu se pokazuje da dotadašnja
neprijatna odstupanja uopšte nisu odstupanja - bilo je to osećanje istine.
Od tog časa počeo je da vrši dodatni pritisak na Bronovskog.
Najzad je jednog dana rekao: "Idem da opet razgovaram sa Halamom."
Bronovski je izvio obrve. "Radi čega?"
"Da bi me on odbio."
"Da, to je otprilike vožnja tvojom brzinom, Pit. Kad vidiš da su se tvoje
nevolje malo primirile, to ti smeta."
"Ne razumeš. Važno je da on odbije da me sasluša. Ne mogu da dopustim
da se posle kaže da sam išao mimo njega, da on nije znao šta se dešava."
"A šta se dešava? Govoriš o prevođenju para-simbola? Još ništa nije
prevedeno. Ne trči ispred rude, Pit."
"Ne, ne, nije to." Ništa dalje nije hteo da kaže.
Halam nije mladom čoveku olakšao posao; tek posle nekoliko nedelja
našao je dovoljno vremena da razgovara sa Lamontom. Ali ni Lamont nije
nameravao da olakša posao Halamu. Ušao je krutim hodom; sve svoje
nevidljive bodlje je naperio i maksimalno zaoštrio. Halam ga je čekao sleđena
lica, zlovoljna pogleda.
"O kakvoj to krizi vi pričate?" reče Halam odjednom.
"Iskrslo je nešto, gospodine", reče Lamont ravnim glasom. "Nešto
inspirisano jednim od vaših članaka."
"Da?" Odmah je dodao: "A kojim?"
"Člankom 'Staza koja u oba svoja smera vodi nizbrdo'. To ste objavili u
magazinu 'Život tinejdžera', gospodine."
"I šta ima u vezi s tim da se kaže?"
"Smatram da elektron-pumpa ne vodi u oba smera nizbrdo, ako mogu da
se izrazim tako, koristeći vašu metaforu koja, zapravo, ne opisuje Drugi zakon
termodinamike baš sasvim tačno."
Halam se namrštio. "Šta hoćete da kažete?"
"To bih najbolje mogao da objasnim, gospodine, tako što ću napisati
jednačine polja za oba univerzuma, gospodine, i onda demonstrirati jednu
interakciju koja dosad nije bila uzimana u obzir - i to je, po mom mišljenju,
bila ozbiljna greška."
To rekavši, Lamont je prišao thikso-tabli i prstom hitro ispisao jednačine,
ne prestajući brzo da govori.
Znao je da će takav postupak objašnjavanja poniziti i nervirati Halama,
zato što Halam neće biti u stanju da prati matematički dio izlaganja. Na to je
Lamont i računao.
Halam je zarežao: "Čujte, mladiću, nemam sada vremena da se upuštam u
detaljne diskusije o ma kom aspektu para-teorije. Pošaljite mi kompletan
izveštaj; a sada, ako imate neko kratko saopštenje o onom što vam je na umu,
možete ga slobodno dati."
Sa nepogrešivo jasnim izrazom prezira na licu, Lamont se udaljio od
thikso-table. "Dobro", reče on. "Drugi zakon termodinamike opisuje jedan
proces koji neizbežno odseca ekstreme. Voda ne teče nizbrdo; ono što se
stvarno dešava to je, da se ekstremi gravitacionog potencijala ekvaliziraju.
Voda će isto tako lako poteći uzbrdo, ako je zarobljena ispod zemlje. Ako
protivstavite dva razna temperaturna nivoa, možete iz toga dobiti rad, ali
konačni rezultat biće taj da će temperatura da se ujednači na nekom srednjem
nivou; vruće telo će se ohladiti a hladno zagrejati. I hlađenje i zagrevanje su,
podjednako, aspekti Drugog zakona i, pod odgovarajućim okolnostima,
nastupaju podjednako spontano."
"Nemojte me učiti elementarnoj termodinamici, mladiću. Šta vi zapravo
želite? Imam veoma malo vremena."
Ne menjajući izraz lica, ne dopuštajući da se stekne utisak da žuri,
Lamont reče: "Iz elektron-pumpe rad dobijamo tako što ujednačujemo
ekstreme. U ovom slučaju, ti ekstremi su fizički zakoni dvaju univerzuma. Oni
uslovi koji čine te zakone mogućim, svejedno koji su to uslovi, prelivaju se iz
jednog univerzuma u drugi. Konačni rezultat celog procesa biće taj da ćemo
imati dva univerzuma u kojima će zakoni prirode biti identični – i
predstavljaće sredinu u odnosu na dva ekstrema koji sad egzistiraju. Pošto će
to izazvati još nepoznate ali svakako veoma velike promene u našem
univerzumu, čini se da bi trebalo razmotriti mogućnost zaustavljanja svih
Pumpi i trajnog napuštanja čitavog tog posla sa Pumpama."
Lamont je očekivao da će na toj tački Halam eksplodirati i tako
onemogućiti svako dalje objašnjavanje. Halam ga u tom pogledu nije nimalo
razočarao. Iskočio je iz svoje stolice; stolica sa prevrnula i pala. Udarcem noge,
Halam ju je poslao daleko; onda je prešao ona dva koraka koji su dotle
razdvajali njega i Lamonta.
Lamont se držao oprezno; hitro je odgurnuo svoju stolicu unazad i ustao,
"Idiote jedan", urlao je Halam, koji od gneva zamalo što nije počeo da
muca, "Zar vam nije jasno da svi na ovoj stanici znaju to, za tu ekvalizaciju
zakona? Je l' vi to traćite moje vreme pričajući mi nešto što sam ja znao kad
ste vi još učili da čitate? Izlazite napolje, pa, kad budete voljni da mi ponudite
svoju ostavku, smatrajte da je prihvaćena."
Lamont je otišao, postigavši tačno ono što je želeo, ali ipak je osećao da ga
obuzima bes zbog načina kako je Halam prema njemu postupio.
6 (završetak)
"Bilo kako bilo", reče Lamont, "time je teren raščišćen. Pokušao sam da
mu kažem. Nije hteo da sasluša. Zato preduzimam sledeći korak."
"A to je?" reče Bronovski.
"Idem na razgovor kod senatora Barta."
"Misliš kod onog koji predsedava senatskom komitetu za tehnologiju i životnu
sredinu?"
"Upravo kod njega. Znači, i ti si čuo za njega."
"Ko nije. Ali gde je poenta toga, Pit. Šta imaš što bi njega zainteresovalo?
Prevod nije. Pit, još jednom te pitam, šta to imaš na umu?"
"Ne mogu da objasnim. Ne znaš para-teoriju."
"A zna li senator Bart?"
"Više od tebe, rekao bih."
Bronovski je uperio prst. "Pit, da se ne zafrkavamo. Možda i ja znam
ponešto što ti ne znaš. Ne možemo da radimo zajedno ako radimo jedan protiv
drugog. Ili jesam član ove naše male dvočlane korporacije, ili nisam. Ti meni
reci šta imaš na umu, ja ću tebi reći nešto za uzvrat. Inače, da prekinemo sa
ovim, i to potpuno."
Lamont je slegnuo ramenima. "Važi. Ako želiš, dobićeš. Sad kad sam stvar
provukao mimo Halama, možda i treba ovako. Poenta je u tome da elektron-
pumpa transferiše i prirodne zakone. U para-univerzumu, jaka nuklearna
interakcija je sto puta jača nego ovde, što znači da je nuklearna fisija mnogo
verovatnija ovde nego tamo, a nuklearna fuzija mnogo verovatnija tamo nego
ovde. Ako Pumpa bude radila dovoljno dugo, nastaće konačno ravnotežne
stanje, ekvilibrijum, naime u oba univerzuma će jaka nuklearna interakcija
biti podjednako jaka. Biće otprilike deset puta jača nego što je ovde sada i
deset puta slabija nego što je tamo sada."
"Zar to niko nije znao?"
"Ma sigurno da je to svako znao. To je bilo očigledno maltene od prvog
dana. Čak i Halamu je to jasno. To je tako razbesnelo tog kopilana. Počeo sam
da mu objašnjavam detaljno, kao da mislim da on to nikad ranije nije čuo. Tad
je eksplodirao."
"Dobro, i gde je tu poenta? Postoji li opasnost u tom izjednačavanju jake
interakcije?"
"Naravno. Šta si ti mislio?"
"Nisam mislio ništa. Kad će se ujednačiti?"
"Ovim tempom, kroz oko 1030 godina."
"Koliko je to vremena?"
"Dovoljno dugo da se trilion triliona ovakvih univerzuma rodi, živi, ostari i
ugasi, jedan po jedan."
"Pakla mu, Pit. Pa koja je tu onda verovatnoća?"
"Zato što su", reče Lamont polako i pažljivo, "izvesne polazne pretpostavke
zvanično date, da bi se onda na osnovu njih došlo do te cifre. A ja mislim da
su te polazne pretpostavke date pogrešno. Ako se pođe od izvesnih drugih
pretpostavki, onih koje ja smatram tačnim, onda smo u sosu sad."
"U kojoj vrsti sosa?"
"Pretpostavimo da se planeta Zemlja pretvori u oblak gasa tokom sledećih
pet minuta. Da li bi to smatrao sosom?"
"Zbog Pumpe?"
"Zbog Pumpe!"
"A svet para-ljudi? Jesu li i oni u opasnosti?'
"Uveren sam da jesu. U drukčijoj, ali u opasnosti
Bronovski je ustao i počeo da šetka po prostoriji. Njegova smeđa, gusta,
duga kosa bila je oblikovana na način koji su berberi nekad zvali "baster
braun". Sad je Bronovski šakom stezao kosu kao da hoće da je iščupa. "Ako
su para-ljudi inteligentniji od nas" , reče on, zar bi pravili Pumpu? Sigurno bi
pre nas shvatili da je opasna."
"Razmišljao sam o tome'', reče Lamont. Evo šta pretpostavljam: po prvi put
su preduzeli ovako nešto; aktivirali su Pumpe da bi se dočepali koristi, kao i
mi, rešeni da se o posledicama brinu kasnije."
"Ali rekao si da znaš kakve će posledice nastati. Zar bi oni bili sporiji od
tebe?"
"To zavisi od toga kad će i da li će početi da tragaju za tim posledicama.
Pumpa je odveć privlačna a da bi je iko namerno pokušavao da diskredituje.
Ne bih ni ja da nije ... Ali šta ti imaš na umu, Majk?"
Bronovski je u svom šetkanju zastao, pogledao Lamonta pravo u oči i
rekao: "Mislim da smo nešto dobili."
Lamont ga je pogledao izbezumljeno, zatim se bacio ka njemu i zgrabio ga
za rukav. "U pogledu para-simbola? Reci mi, Majki"
"Dogodilo se dok si bio kod Halama. Baš u onim trenucima kad si bio kod
Halama. Nisam znao šta tačno da učinim s tim, jer nisam znao šta se dešava.
A sad..."
"A sad?"
"Ni sad nisam siguran. Jedna od njihovih folija je stigla. Na njoj su četiri
simbola..."
"Da?"
"... latinicom. Može se izgovoriti."
"Šta?"
"Evo folije."
Gestom mađioničara Bronovski je izvukao tanki list metala. Na foliji ovog
puta nisu bili para-simboli, delikatne, komplikovane spirale koje se svojim
raznim delovima presijavaju različito. Na foliji su bila samo četiri slova,
napisana široko, kao detinjom rukom: P-A-A-Š.
"I šta misliš, šta ovo znači?" upita Lamont prazno,
"Zasad sam se dosetio samo jedne mogućnosti, a to je da su hteli da
napisu reč PLAŠI i napisali je pogrešno."
"I zato si me onako unakrsno ispitivao? Pomislio si da se neko na onoj
strani plaši?"
"To, i više; naime pomislio sam da to može imati neke veze sa tvojim očito
povećanim uzbuđenjem proteklog meseca. Iskreno, Pit, nije mi se svidelo što si
me držao u mraku."
"U redu. Nemojmo skakati na zaključke, ti si taj koji ima iskustva sa
fragmentarnim porukama. Zar ne zaključuješ da para-ljudi počinju da se
plaše elektron-pumpe."
"To uopšte ne mora biti slučaj", reče Bronovski. "Ne znam u kojoj meri
uspevaju da osete ovaj univerzum. Ako mogu da osete tungsten koji im
ostavimo; ako mogu da osete naše prisustvo; možda mogu da osete i naše
psihičko stanje. Pokušavaju, možda, da nam uliju pouzdanje, da nam kažu da
nemamo čega da se plašimo."
"Onda, zašto ne kažu N-E-P-A-A-Š?"
"Zato što još ne znaju naš jezik toliko dobro."
"Hmmm. Onda mogu to da odnesem Bartu."
"Ja ne bih. Dvosmisleno je. U stvari, ja ne bih išao kod Barta sve dok ne
dobijemo još nešto sa one strane. Ko zna šta oni pokušavaju da kažu."
"Ne, ne mogu da čekam, Majk. Znam da sam u pravu. Nemamo vremena."
"U redu, ali ako razgovaraš sa Bartom, spalićeš mostove iza sebe. Kolege ti
to nikad neće oprostiti. Jesi li pomislio na mogućnost da razgovaraš sa drugim
fizičarima ovde? Ne uspevaš sam da izvršiš pritisak na Halama, ali ako cela
grupa vas..."
Lamont je energično odmahnuo glavom. "Nikako. U ovoj stanici ljudi
opstaju tako što su mekani kao meduze: mekušci. Nema ovde ni jednoga ko bi
ustao protiv njega. Pokušati ovde naći pomagače za sukob sa Halamom bilo bi
isto kao narediti kuvanim špagetima da stanu u stav 'mirno'."
Mekano lice Bronovskoga dobilo je, i nehotice, sumoran izraz. "Možda si u
pravu."
"Znam da sam u pravu , reče Lamont podjednako sumorno.
"Po tvom izgledu se ne bi reklo da si bio iole srećne ruke", reče Bronovski.
Lamont je sedeo u svojoj laboratoriji; zurio je u vrhove svojih cipela, onako
iz dokonosti. Upravo je primetio da izgledaju neuobičajeno iznošeno,
pohabano. Odmahnuo je glavom. "I nisam", reče,
"Čak te je i veliki Čen izneverio?"
"Nije pristao ništa da učini. I on traži dokaze. Svi oni žele dokaze, ali šta
god da im ponudiš, to odbacuju. Ono što oni stvarno žele jeste njihova
prokleta Pumpa, ili njihova reputacija, ili njihovo mesto u istoriji. Čen želi
besmrtnost."
"A šta ti želiš, Pit?" upita Bronovski blago.
"Bezbednost za čovečanstvo", reče Lamont. Suočio se sa ispitivačkim
pogledom Bronovskoga. "Ne veruješ mi?"
"A, ma verujem ti ja. Ali šta stvarno želiš?"
"E dobro, onda, boga mu", reče Lamont i tresnu šakom ravno po stolu, što
je izazvalo jak pljesak. "Hoću da budem u pravu, a to i imam, jer jesam u
pravu."
"Siguran si?"
"Siguran sam! I ništa me ne brine, jer nameravam da pobedim. Znaš, kad
sam odlazio od Čena, nisam bio daleko od prezira prema samome sebi."
"Ti?"
"Da, ja. Zašto ne? Razmišljao sam ovako; da na svakom zaokretu Halam
me stopira, Dokle god Halam osporava moje reči svako ima izgovor da mi ne
veruje. Dokle god Halam stoji kao stena protiv mene, moram trpeti neuspeh.
Onda zašto nisam radio s njegovom podrškom zašto mu, zaista, nisam išao niz
dlaku; zašto nisam manevrisao tako da ga navedem da me podrži, umesto što
sam ga bockao da bih ga naveo da se bori protiv mene?"
"Misliš li da si mogao?"
"Nikako nisam mogao. Ali, u očajanju, pomišljao sam na svašta. Naprimer
na mogućnost da odem na Mesec. Naravno, kad sam prvi put izazvao Halama
protiv sebe, nije se još postavljalo pitanje uništenja Zemlje, a kad se to pitanje
pojavilo, ja sam se potrudio da njegov stav učinim još gorim. Ali, kao što si i
sam nagovestio, njega ništa ne bi moglo okrenuti protiv Pumpe."
"A sad više ne prezireš sebe."
"Ne. Razgovor sa Čenom doneo mi je čist dobitak. Pokazao mi je da sam
traćio vreme."
"To jesi, reklo bi se."
"Da, ali nepotrebno. Rešenje nije ovde na Zemlji. Rekao sam Čenu da bi
naše Sunce moglo eksplodirati a para-Sunce ne, ali da to para-ljude ne bi
spasilo, jer bi eksplozijom našeg Sunca došlo do zaustavljanja našeg dela
Pumpe, pa prema tome i njihovog. Oni ne mogu bez nas da nastave, vidiš?"
"Dabome da vidim."
"Onda zašto ne razmišljamo o suprotnom. Ne možemo mi bez njih. U tom
slučaju, ko mari hoćemo li mi zaustavljati Pumpe ili nećemo. Treba navesti
para-ljude da ih zaustave."
"Aha, a hoće li oni to?"
"Rekli su P-A-A-Š. To znači da se plaše. Čen je rekao da se plaše nas; plaše
se da bismo mi mogli zaustaviti Pumpe; ali ja ni jednog momenta u to nisam
poverovao. Oni se plaše. Kad je Čen nabacio tu svoju ideju, ja sam sedeo i
ćutao. Mislio je da me je time oborio. Prevario se. Ja sam u tom času samo
mislio da je neophodno navesti para-ljude da stanu. To moramo. Majk,
napuštam sve, sem tebe. Ti si nada čovečanstva. Probij se nekako do para-
ljudi."
Bronovski se nasmejao sa skoro detinjskom radošću. "Pit", reče on, "ti si
genije."
"Aha. Dobro je što si to primetio."
"Ne, ja to ozbiljno. Pogađaš šta hoću da kažem pre nego što to kažem. Slao
sam poruku za porukom, koristeći njihove simbole na način za koji sam
pretpostavljao da bi mogao označavati Pumpu, koristeći pritom i našu reč
'Pumpa'. Takođe sam se trudio da iskoristim one mrvice informacija koje sam
tokom ovih meseci sakupio i da upotrebim njihove simbole na način koji bi
značio neodobravanje, upotrebljavajući ujedno i jednu englesku reč. Pojma
nisam imao da li uspevam da se probijem ili promašujem za čitave kilometre,
a pošto odgovor nije stizao, nisam bio naročito pun nade."
"Nisi mi bio rekao da to pokušavaš."
"Taj deo posla je moj. Tebe treba dugo i dugo moliti da bi mi objasnio neke
stvari iz para-teorije."
"I šta se desilo?"
"Juče sam, tako, poslao samo dve reči, na našem jeziku. Naškrabao sam:
P-U-M-P-A L-O-Š-A."
"I?"
"I jutros sam konačno dobio uzvratnu poruku. Jednostavna je jasna. Kaže:
D-A P-U-M-P-A L-O-Š-A L-O-Š-A L-O-Š-A. Evo, vidi."
Lamont je drhtavim rukama prihvatio foliju. "Ovo se ne može pogrešno
shvatiti, je l' tako? Ovo je dokaz, zar ne?"
"Rekao bih da jeste. Kome ćeš ovo odneti?"
"Nikom", reče Lamont odlučno. "Više se neću raspravljati. Ljudi će mi reći
da sam falsifikovao poruku. Nema svrhe da mirno trpim tako nešto. Neka
para-ljudi zaustave Pumpu, pa će proces stati i na našoj strani, i neće više
počinjati ma šta mi jednostrano činili. Onda će čitava stanica 'Jedan' goreti od
želje da dokaže da sam bio u pravu i da je Pumpa opasna."
"Na osnovu čega to zamišljaš?"
"Zato što će jedino tako uspeti da se spasu rulje koja će zahtevati Pumpu i
koja će u besu što Pumpu ne dobija biti raspoložena da ih rastrgne... Slažeš
se, zar ne?"
"Pa, možda. Ali jedna stvar me uznemirava."
"A šta to?"
"Ako su para-ljudi toliko uvereni da je Pumpa opasna, zašto je već nisu
zaustavili? Pre nekog vremena sam se potrudio da proverim: Pumpa i sad radi
bajno."
Lamont se namrštio. "Možda oni ne žele da izvedu jednostrani potez.
Smatraju da smo mi i oni u ovome ortaci, i žele da do obustave dođe po
obostranom dogovoru. Zar ti se ne čini da bi moglo biti to?"
"Moglo bi. Ali moglo bi biti i nešto drugo: možda je komunikacija
nesavršena, nisu shvatili šta znači reč L-O-Š-A. Na osnovu onog što sam im ja
preneo njihovim simbolima, koje sam vrlo lako mogao totalno izvitoperiti, oni
možda smatraju da L-O-Š-A znači onu osobinu koju mi opisujemo rečju D-O-
B-R-A."
"O, ne."
"Pa, ti se nadaš da nije tako, ali od nadanja vajde nema."
"Majk, ne prekidaj sa slanjem poruka. Upotrebi koliko više možeš onih reči
koje oni koriste, i ubacuj promene stalno. Pre ili kasnije oni će ovladati
dovoljnim brojem reči da kažu nešto jasno i nepogrešivo, a onda ćemo im
objasniti da želimo da Pumpa bude zaustavljena,"
"Nemamo ovlašćenje da damo izjavu takve vrste."
"Nemamo, ali oni to neće znati, a kad sve bude gotovo, mi ćemo biti heroji
čovečanstva."
"Čak i ako nas prvo streljaju?"
"Čak i tako... Stvari su u tvojim rukama, Majk. Siguran sam da neće još
dugo morati da se čeka."
10
A ipak se moralo još dugo čekati. Sledeća dva meseca ne donesoše nijednu
novu poruku. Napetost se pogoršala.
Na Bronovskom su se posledice primećivale. Ona kratkotrajna veselost je
iščezla.
U Lamontovu laboratoriju ušao je ćuteći pogruženo.
Zurili su jedan u drugog. Najzad Bronovski reče: "Ovde se iz svega jasno
vidi da si dobio konačni dokaz nepravde."
Lepo se videlo da se Lamont tog jutra nije obrijao. Njegova laboratorija
imala je neki izgled napuštenosti, neki teško odredljiv izgled započetog
pakovanja radi odlaska. Lamont je slegnuo ramenima. "Pa šta? Meni to ne
smeta. Baš me briga što je Pregled fizike odbio moj članak."
"Rekao si da to očekuješ."
"Da, ali mislio sam da će mi oni dati i neko objašnjenje, razloge. Mogli su
ukazati na stvari koje su po njihovom mišljenju netačnosti, greške,
neosnovane pretpostavke; o tome bih onda mogao da se raspravljam."
"To nisu učinili?"
"Ni reč. Njihovi referenti ne smatraju taj članak podesnim za publikovanje.
To je sve. Neće ni da ga pipnu... Ta sveopšta stupidnost zaista obeshrabruje.
Mislim da ne bih žalio ako čovečanstvo počini samoubistvo zbog čiste zloće
svog srca, ili zbog obične bezobzirnosti. Ali ima nečeg tako prokleto
nedostojanstvenog u samouništenju koje nastaje zbog čiste nedotupavnosti,
zbog stupidnosti. Kakvog smisla ima biti čovek, ako moraš tako da umreš?"
"Glupost", promrmlja Bronovski.
"Kako drukčije da to nazovemo? I još zahtevaju da obrazložim zašto da me
ne otpuste; moj zločin je to što sam u pravu."
"Čini se da svako zna da si razgovarao sa Čenom."
"Da!" Lamont je prislonio prste na koren svog nosa i umorno protrljao oči.
"Izgleda da sam ga uznemirio dovoljno da ode kod Halama sa nekakvim
pričama, i sad optužba glasi da sam pokušao da sabotiram projekat Pumpe
taktikom zastrašivanja, i to bez činjeničnih osnova, bez opravdanja i na
neprofesionalni način, i da sam zato nepodoban za dalji rad na stanici Jedan."
"Tu optužbu mogu da dokažu veoma lako, Pit."
"Pretpostavljam da mogu. Nije važno."
"Šta nameravaš?"
"Ništa", reče Lamont indignirano. "Neka učine najgore što mogu. Osloniću
se na birokratizam, na 'crvene pantljike'. Svaki korak ovoga trajaće nedeljama,
mesecima, a dotle ti nastavi sa radom. Čućemo mi ipak nešto od para-ljudi."
Bronovski je izgledao jadno. "Pit, pretpostavi da ne čujemo. Možda je
vreme da o ovome ponovo razmisliš."
Lamont ga oštro pogleda. "O čemu pričaš ti?"
"Reci im da nisi u pravu. Baci se u pokajanje. Posipaj se pepelom.
Odustani."
"Nikad! Zaboga, Majk, igramo igru u kojoj može biti izgubljen ceo svet i sva
živa bića na njemu."
"Da, ali šta se tebe tiče sudbina tog sveta? Nisi oženjen. Nemaš dece. Znam
da ti je otac mrtav. Nikad ne spominješ majku niti ikakvu braću ili sestre.
Sumnjam da na svetu postoji ijedno ljudsko biće prema kome osećaš
emotivnu vezanost. Zato idi svojim putem, i đavo nek nosi sve to skupa."
"A ti?"
"Ja ću isto. Razveden sam, dece nemam. Imam jednu mladu damu sa
kojom sam blizak, i taj odnos će trajati dok bude mogao. Živeli! Uživaj!"
"A sutra!"
"Sutrašnjica će se pobrinuti za samu sebe. Smrt, kad dođe, biće brza."
"Ne mogu da živim sa takvom filozofijom...
"Majk."
"Majk! Šta predstavlja sve ovo? Pokušavaš li da mi kažeš da se nećemo
probiti? Odustaješ li od truda oko para-ljudi?"
Bronovski je pogledao ustranu. Rekao je: "Pit, dobio sam odgovor. Prošle
noći. Mislio sam da sačekam današnji dan a onda da razmišljam o tom
odgovoru, ali zašto razmišljati? Evo ga."
Iz Lamontovih očiju zurila su pitanja.
Uzeo je foliju i pogledao tekst napisan bez znakova interpunkcije: PUMPA
NE STOP NE STOP MI NE STOP PUMPU MI NE ČUJEMO OPASNOST NE
ČUJEMO NE ČUJEMO VI STOP PUMPU MOLIMO VI STOP PUMPU PA I OVDE
ONA STOP MOLIMO VI STOPIRAJTE OPASNOST OPASNOST OPASNOST
STOP STOP VI STOPIRAJTE PUMPU
"Tako mi boga", mrmljao je Bronovski, "zvuče očajno."
Lamont je samo zurio, bez reči.
Bronovski reče: "Pretpostavljam da se negde na drugoj strani nalazi neko
nalik na tebe - para-Lamont. Ali ni on nije u stanju da prinudi svoje para-
Halame da zaustave Pumpu. I dok mi preklinjemo njih da nas spasu, on
preklinje nas da spasemo njih.
"Ali ako ovo pokažemo.. reče Lamont.
"Kazaće da lažeš, da je to nešto što sam podmećeš da bi opravdao svoj
košmar psihotičnog porekla."
"To možda mogu da kažu za mene; ali ne za tebe. Podržaćeš me, Majk.
Svedočićeš da si ovo primio, i kako."
Bronovski je pocrveneo. "Kakva će korist biti od toga? Oni će reći da negde
u para-univerzumu postoji budala kao što si ti i da su dvojica luckastih uspeli
da se povežu. Reći će da ova poruka dokazuje da su vladajuće snage u para-
univerzumu uverene da nema opasnosti."
"Majk, ostani uz mene u ovoj borbi."
"Ne vredi, Pit. Sam si rekao: stupidnost! Možda su ti para-ljudi napredniji
od nas, možda su, kao što insistiraš, inteligentniji, ali jasno je da su
podjednako glupi kao mi, i tu je svemu kraj. Šiler je na to ukazao, i ja mu
verujem."
"Ko?"
"Šiler. Jedan nemački dramski pisac od pre tri stoleća. U drami o Jovanki
Orleanki, napisao je: 'Protiv gluposti, i bogovi sami bore se uzalud.' Nisam bog,
i neću se dalje boriti, Pusti nek ide kako ide, Pit, i gledaj svoja posla. Možda će
svet potrajati kolikoj naš životni vek, a ako ne potraje, nije bitno, jer ništa se
ne može učiniti, Žao mi je, Pit. Dobro si se borio, ali si izgubio. Za mene je to
okončano."
Otišao je. Lamont ostade sam. Sedeo je u svojoj stolici. Njegovi prsti su
besciljno bubnjali, bubnjali. Negde u Suncu, protoni su se držali jedan uz
drugog malo, malčice jače nego pre, ta sklonost rasla je svakog trenutka, u
jednom času delikatna ravnoteža biće narušena...
"I na Zemlji neće ostati nikog živog ko bi znao da sam ja bio u pravu",
uzviknu Lamont. Žmirkao je i žmirkao, pokušavajući da suzbije suze.
...bogovi sami...
1a
1b
1c
2a
Dua je bila na neki mutan i dalek način svesna uzbune između levog i
desnog, uzbune koja se nje ticala. Njena buntovnost postade još veća.
Ako bilo ko od njih dvojice, levi ili desni, dođe po nju, to će se završiti
stapanje, a ona je na samu tu pomisao besnela. Ništa drugo Trit nije imao na
umu, samo to i decu. Ništa drugo nije želeo, samo to, i da dobiju svoje treće,
poslednje dete. Sve je bilo vezano za decu i za to još nedostajuće dete. A kad
Trit želi stapanje, stapanje i dobije.
Kad god zadre, Trit postigne dominaciju u trijadi. Zakači se za neku
jednostavnu ideju, nikako ne popušta, i na kraju Odin i Dua moraju da
popuste.
Ali sad ona neće popustiti; neće...
Na tu pomisao nije se osećala nelojalnom. Nije predviđala da će ikad osetiti
bilo prema Odinu, bilo prema Tritu onu silnu čežnju koju oni osećaju jedan
prema drugom. Ona može da se stapa i sama; oni to mogu samo njenim
posredovanjem (onda zašto ona nije najuglednija?). Pri stapanju utroje osećala
je intenzivno uživanje; to je očita istina, bilo bi glupo to poricati; ali to
zadovoljstvo bilo je srodno onom koje je sticala prolazeći kroz zid, što je
ponekad tajno činila. Za Trita i Odina, stapanje je značilo zadovoljstvo kakvo
nikad ranije nisu osetili i nikako drukčije ne mogu osetiti.
Ne, čekaj, Odin ima i zadovoljstvo učenja, onoga što on naziva
intelektualnim razvojem. Dua je ponekad osetila neki delić toga, dovoljno da
shvati šta bi te reči mogle značiti; iako se to zadovoljstvo razlikuje od stapanja,
može da posluži kao substitut, bar u toj meri da Odin ponekad izdrži bez
stapanja.
Ali to za Trita ne važi. Za njega postoje samo stapanje i deca. Samo to. A
kad se njegov majušni um usmeri, Odin će popustiti, a potom će i Dua
popustiti.
Jednom se pobunila. "Ali šta se događa kad se stopimo? Mi ostanemo tako
stopljeni satima, ponekad danima. Sta se dešava za sve to vreme?"
Trit kao da je smatrao da je to skandalozno pitanje. "Uvek je tako. Tako
treba."
"Ne volim ništa što treba. Hoću da znam zašto treba."
Odin je izgledao kao da mu je neprijatno, da je postiđen. Taj provede pola
života u postiđenosti. "Pa, Dua", reče on, "to stvarno mora tako biti. Zbog -
dece." Izgovarajući tu reč, kao da je počeo da pulsira.
"Ama nemoj tu da mi pulsiraš", reče Dua oštro. "Sada smo odrasli, stapali
smo se ni sama ne znam koliko puta, i sve što znamo to je da se pomoću
stapanja prave deca. Onda valjda smeš to tako i da kažeš. Zašto stopljenost
traje toliko dugo, samo to pitam?"
"Zato što je to jedan komplikovan proces", reče Odin, pulsirajući i dalje.
"Zato što zahteva energiju. Dua, dugo je vremena potrebno utrošiti da bi se
dete začelo, a čak i kad se to vreme utroši, dete se ne začne uvek. Štaviše,
stvari se pogoršavaju... Ne samo u našem slučaju", dodade žurno.
"Pogoršavaju?" reče Trit brižno. Iz Odina nije uspeo ništa više da izvuče.
Neko vreme posle toga imali su svoje prvo dete, bebu-Racionalca, dete koje je
tako letelo i istanjivalo se da su svo troje bili u zanosu divljenja; čak je i Odin
pristajao da drži dete i da ga pušta da u njegovim rukama menja oblike, dokle
god je to Trit dopuštao. Jer Trit je, naravno, bio taj koji je posle dugog pred-
formiranja sproveo inkubaciju deteta; Trit se od deteta odvojio u momentu kad
je ono započinjalo svoju nezavisnu egzistenciju; Trit se za dete u svakom trenu
brinuo.
Posle toga Trit često nije bio sa njima, što je Dui donosilo čudnovato
zadovoljstvo. Tritova opsesija joj je smetala, ali Odinova joj je, začudo, prijala.
Sve više je uviđala Odinov... značaj. Kad je neko Racionalac, on poseduje
neku osobinu koja mu omogućuje da odgovara na pitanja, i Dua je nekako
uvek Imala pitanja za Odina. Spremnije je odgovarao kad Trit nije bio tu.
"Zašto je potrebno toliko vremena, Odine? Ne volim da se stopim i da onda
danima ne znam šta se dešava."
"Savršeno smo bezbedni, Dua", reče Odin iskreno. "Ma hajde, pa ništa
nam se nikad nije desilo, zar ne? Nikad nisi čula da se išta desilo ijednoj
trijadi, zar ne? Sem toga, ti ne bi trebalo da postavljaš pitanja."
"Zato što sam Emocionalka? Zato što druge Emocionalke ne postavljaju
pitanja? Ako baš hoćeš da znaš, ja ostale Emocionalke ne podnosim, a pitanja
hoću da postavljam."
Bila je savršeno svesna da Odin zuri u nju kao da nikad nije video nikoga
tako privlačnog, i da bi smesta došlo do stapanja, da je Trit prisutan. Čak je
sebi dopustila da se malo razredi; ne mnogo, ali primetno, iz namerne
koketerije.
Odin reče: "Ali, ti možda ne razumeš implikacije, Dua. Da bi se začela nova
iskra života, potrebno je mnogo energije."
"Često spominješ energiju. Šta je ona? Tačno šta?"
"Pa, ono što jedemo."
"Dobro, onda zašto ne kažeš hrana?"
"Zato što hrana i energija nisu baš sasvim ista stvar. Naša hrana dolazi iz
Sunca i predstavlja jednu vrstu energije, ali postoje i druge vrste energije koje
nisu hrana. Kad jedemo, moramo se raširiti da bismo apsorbovali svetlost. To
je Emocionalkama najteže jer su daleko providnije; to znači da svetlost prođe
kroz njih umesto da bude apsorbovana..."
Divno je kad ti neko objasni, mislila je Dua. Kad joj nešto kažu, ona to
stvarno zna; ali ne zna prave reči, duge naučne reči koje Odin zna. Utoliko je
smisaonije i oštrije ono što se desilo.
Sada, odrasla, oslobođena straha od detinjeg zadirkivanja, ojačana
ugledom koji je proisticao iz činjenice da pripada Odinovoj trijadi, pokušala je
da se zbije uz ostale Emocionalke i da izdrži gužvu i brbljanje. Najzad, i Dui je
ponekad trebao obrok nešto jači od uobičajenog, a posle boljeg jela stapanje je
bolje uspevalo. Bilo je neke radosti - ponekad je zamalo uspevala da uhvati
zadovoljstvo koje su ostale izvlačile iz toga - u klizavom puzanju i
manevrisanju radi izlaganja suncu; u raskošnom skupljanju i zgušnjavanju da
bi se, uvećanom debljinom, efikasnije uhvatila toplota.
Ipak, Dui kao da je i mala količina toplote služila dugo, a ostalima - nikad
dosta. Imale su one neki stil alavog uvijanja koji ona nije mogla da imitira, a
na kraju ni da podnosi.
Zato su Racionalci i Parentali tako retko bili na površini. Njihova gustina
omogućavala im je da brzo jedu i da odu. Emocionalke su se uvijale na suncu
satima, jer ne samo što su jele sporije, nego im je više energije i trebalo nego
drugima, naročito za stapanje.
Emocionalka daje energiju, objasnio je Odin (pulsirajući toliko da je
njegove signale bilo jedva moguće razumeti), Racionalac daje seme a Parental
služi kao inkubator.
Kad je Dua to shvatila, počela je sa izvesnim elementom razonode, ne više
samo neodobravanja, da posmatra ostale Emocionalke kako praktično
usrkuju u sebe crvenu svetlost sunca. Pošto one nikad nisu postavljale
pitanja, bila je sigurna da ne znaju zbog čega to rade i da ne razumeju da
postoji i nepristojni aspekt tog njihovog drhtavog zgušnjavanja i kikotavog
zalaženja pod površinu, gde su ih čekala dobra stapanja, naravno, uz obilje
energije.
Mogla je da razume i Tritovo nezadovoljstvo kad bi sišla pod površinu ne
pokazujući onu uskomešanu neprovidnost koja označava dobru nažderanost.
Ipak, kakvo pravo su oni imali da se bune? Zadržavala je vitkost iz koje
proističe veštije stapanje. Neka druge trijade izvode svoja stapanja na način
halapljivog obilja i nereda; Dua je sigurna da je eteričnost glavna stvar.
Uostalom, malo levokrilo i malo desnokrilo su se konačno ipak rodili, zar ne?
Naravno, bebe-Emocionalka, maleno srednje, bila je ključ. Za nju treba
više energije nego za ostalo dvoje. Dua energije nijedanput nije imala dovoljno.
Čak je i Odin počeo to da spominje. "Ne dobijaš dovoljno sunca, Dua."
"Dobijam", reče Dua sa hitnjom.
"Genijina trijada", reče Odin, "upravo je začela jednu Emocionalku."
Dua nije volela tu Geniju. Nikad. Čak i po normama koje važe među
prosečnim Emocionalkama, Genija je bila izuzetno praznoglava. Dua nadmeno
reče: "Pretpostavljam da se hvalisala o tome. Nema ta delikatnosti.
Pretpostavljam da sad govori: 'Ne bi trebalo to da spominjem, draga moja, ali
nikad nećeš pogoditi šta su moj levokrildžija i desnokrildžija zapucali i
uradili...' Imitirala je Genijino ustrepereno signaliziranje ubitačnom
preciznošću.
Odina je to zabavilo.
Ali onda je rekao: "Genija je možda tupača, ali jeste začela Emocionalku, i
Trit je zbog toga uznemiren. Mi se trudimo već mnogo duže nego što su se oni
trudili..."
Dua se okrenula od njega. "Sunca uzimam najviše što mogu da podnesem.
Nažderem se toliko da ne mogu da se pomaknem. Ne znam šta ti hoćeš od
mene."
"Ne ljuti se", reče Odin. "Obećao sam Tritu da ću pričati s tobom. On misli
da me ti slušaš..
"Ma, Trit samo misli da je čudno što mi ti objašnjavaš nauku. On ne
razume. ... Želiš li srednju članicu poput ostalih?"
"Ne", reče Odin uozbiljeno. "Nisi poput drugih, i zbog toga sam srećan. A
ako te zanimaju racionalske teme, dozvoli da ti nešto objasnim. Sunce više ne
daje onoliko hrane koliko je davalo u davna vremena. Svetlosna energija je
oslabila; potrebna su duža izlaganja. Priraštaj opada već vekovima.
Stanovništvo sveta je danas samo delić od onog što je nekad bilo, po
brojnosti."
"Ja tu ništa ne mogu", reče Dua buntovno.
"Možda Tvrdi mogu. I njihov brojni sastav se smanjuje..."
"Da li oni odlaze?" Dua je bila iznenada zainteresovana. Uvek je zamišljala
da su Tvrdi na neki način besmrtni; da se ne rađaju; da ne umiru. Ko je ikad
video, na primer, bebu Tvrdih? Oni nemaju bebe. Oni se ne stapaju. Oni ne
jedu.
Odin zamišljeno reče: "Pretpostavljam da odlaze. Meni nikad ne pričaju
o sebi. Nisam čak siguran ni kako jedu, ali naravno da moraju da jedu,
I moraju da se rađaju. Eto, na primer, pojavio se jedan nov; nisam ga još
video... Ali ostavimo to. Poenta je u tome da su počeli da razvijaju jedan
veštački izvor hrane..."
"Znam", reče Dua. "Probala sam je."
"Probala si! Nisam to znao!"
"Jedna grupica Emocionalki je pričala o tome. Rekle su da Tvrdi traže
dobrovoljce koji će to probati; glupače su se sve uplašile. Rekle su da će od te
hrane verovatno sve ostati trajno tvrde i da neće više moći da se stapaju."
"To su gluposti", reče Odin žestoko.
"Znam. Zato sam se javila. To ih je ućutkalo. Njih je tako teško podneti,
Odin,"
"Kako je bilo?"
"Užasno", reče Dua isto onako žestoko. "Oštro i gorko. Naravno da to
nisam rekla drugim Emocionalkama."
Odin reče: "I ja sam je probao. Nova hrana nije baš tako loša."
"Racionalci i Roditelji ne mare za ukus hrane."
"Još uvek je samo eksperimentalna", reče Odin. "Tvrdi svim silama rade na
poboljšavanju. Naročito Estvald - to je onaj koga maločas spomenuh, onaj novi
koga još nisam video - naročito se on angažuje oko toga. Losten o njemu
ponekad govori kao da je to neka specijalna ličnost; veoma veliki naučnik ."
"Kako to da ga nikad nisi video?"
"Ja sam samo Meki. Ne misliš valjda da mi sve kazuju i pokazuju? Jednog
dana ću ga valjda videti. On je razvio novi izvor energije koji nas može, još, sve
spasti..."
"Ja veštačku hranu neću", reče Dua i iznenada napusti Odina.
Ovo se desilo nedavno, Od tada Odin nije spominajo tog Estvalda, ali ona
je znala da će ga spomenuti, o tome je natenane razmišljala, ovde gore, u
zalasku sunca.
Samo tom jednom prilikom videla je veštačku hranu: užarena sfera
svetlosti, kao majušno Sunce, u pećini koju su Tvrdi samo za to izdvojili. I sad
se sećala tog gorkog ukusa.
Hoće li oni to poboljšati? Hoće li moći da postignu bolji ukus? Čak
izvrstan? Da li će ona tad morati da se hrani veštačkom energijom i da
ispunjava sebe sve dok joj osećanje sitosti ne ulije nezadrživu želju da se
stapa?
Plašila se te želje koja samu sebe stvara. Drukčije je kad želja nastupi zbog
grozničavih usklađenih podsticaja od strane desnokrilnog i levokrilnog.
Samostvaranje želje znači da će Dua biti zrela da začne treću bebu. A to nije
voljna!
Dugo joj je trebalo da sebi prizna tu istinu. Ona ne želi da začne malu
Emocionalku! Kad se rodi i to treće dete, neodbranjivo nastupa čas da se ode,
a ona neće da ode. Pamtila je dan kad ju je njen Parental napustio zauvek; za
nju samu nikad neće nastupiti taj momenat. To je vatrenom žestinom odlučila.
Ostalim Emocionalkama je svejedno, zato što su suviše glupe da o tome
razmisle, ali ona je drukčija. Ona je neobična Dua, Dua Bežulja; tako su je
zvale; e pa i biće drukčija. Dokle god ne začne to treće dete, neće otići; ostaće i
dalje živa.
Zato neće dobiti to treće dete. Nikad. Nikad!
Ali kako da izbegne? I kako da udesi da Odin ne sazna? Šta ako Odin
sazna?
2b
Odin je čekao da Trit nešto preduzme. Bio je razumno siguran da Trit neće
baš bukvalno da ode na površinu po Duu. To bi značilo ostaviti decu, a to je
Tritu uvek bilo teško. Trit je neko vreme čekao i ćutao, a kad je krenuo, otišao
je u pravcu udubine gde su deca bila smeštena.
Odinu je laknulo kad Trit ode. Nije mu bilo baš prijatno, naravno, jer je
Trit bio ljut i povučen u sebe tako da je međulični kontakt oslabio a barijera
nezadovoljstva se uzdigla. Odina je to neizbežno moralo ispuniti tugom. Imao
je osećaj da se životni puls usporava. .
Ponekad se pitao da Li i Trit to oseća... Ne, nepošteno je tako misliti. Trit
ima svoj specijalni odnos sa decom.
A što se tiče Due, ko bi mogao znati šta Dua oseća? Ko zna šta ijedna
Emocionalka oseća? One su toliko drukčije da u odnosu na njih levokrilni i
desnokrilni izgledaju jednaki u svemu sem u umu. Ali čak i kad se ima u vidu
nepouzdano postupanje Emocionalki, ko bi mogao znati šta Dua - izuzetno od
svih, baš Dua - misli?
Zato je Odin bio skoro zadovoljan kad je Trit izašao: pravo pitanje o kojem
je želeo da misli bila je Dua. Zakašnjenje u začinjanju trećeg deteta postajalo
je uistinu predugo, a Dua je za ubeđivanja imala sve manje prijemčivosti, a ne
sve više. I u Odinu je rastao neki nemir koga on nije mogao sasvim da odredi;
moraće o tome da razgovara sa Lostenom.
Sišao je u pećine Tvrdih, žureći toliko da su se njegovi pokreti stapali u
neprekidni tok koji, ipak, nije bio ni približno onako nedostojanstven kao
čudno uzbuđujuća mešavina kolebanja, jurcanja i krivudanja karakteristična
za kretanje Emocionalki, ali ni onako smešan kao tupo premešanje težine
kojim su se služili Parentali...
(Imao je jasnu misaonu sliku Trita kako bumba tamo-amo jureći bebu-
Racionalca koja je, dabome, u tom životnom dobu klizava skoro kao
Emocionalka, tako da je Dua morala da zapreči bebi put i dovede bebu nazad;
onda Trit, dajući prekorne znake, premišlja da li da prodrma to malo živo
stvorenje ili da ga obujmi svojom supstancom. Od prvog dana Trit se efektnije
razređivao radi beba nego radi Odina. Kad se Odin pobunio zbog toga, Trit je
odgovorio sasvim ozbiljno, jer on naravno u takvim stvarima nije znao za
humor: "Pa, deci je potrebnije.")
Odin je bio samoljubivo zadovoljan svojim načinom kretanja; smatrao je da
teče graciozno i Impresivno. To je jednom spomenuo Lostenu, kome je, kao
svom Tvrdom učitelju, poveravao sve, a Losten je rekao: "Ali zar ne misliš da o
svom maniru kretanja isto tako dobro mišljenje imaju i Emocionalke i
Parentali? Ako svako od vas misli drukčije i postupa drukčije, zar ne treba i
zadovoljstva da vam budu drukčija? Trijada ne isključuje individualnosti,
znaš."
Odin nije bio siguran da razume to o individualnosti. Da li to znači biti
sam? Svaki Tvrdi je sam, naravno. Među njima nema trijada. Kako oni to
izdržavaju?
To pitanje se pojavilo još u Odinovoj mladosti. Njegov odnos sa Tvrdima
tek je počinjao, a njemu je iznenada pala na pamet misao da ne zna sigurno
postoje li ili ne postoje trijade među njima. Među Mekima se uveliko pričala
legenda da ne postoje, ali koliko je istine u toj legendi? Odin je tad o tome
razmislio i zaključio da treba pitati a ne verovati naprazno.
"Jeste li vi levokrilni ili desnokrilni, gospodine?" zapitao je Odin. (U
kasnijim vremenima, kad bi se setio tog pitanja počinjao je da pulsira. Kakva
je to neverovatna naivnost bila! Slabu je utehu nalazio u tome što svaki
Racionalac postavi nekom Tvrdome to pitanje na neki način, pre ili kasnije -
obično pre.)
Losten je odgovorio sasvim mirno: "Ni jedno ni drugo, mali levi druže.
Među Tvrdima nema levokrilnih ni desnokrilnih."
"Niti sred... Emocionalki?"
"Srednjih?" Tvrdi je tad promenio oblik svog permanentnog senzornog
regiona na način koji je Odinu kasnije postao poznat kao znak zabavljanja ili
zadovoljstva. "Ne. Nema ni srednjih. Postoje samo Tvrdi, svi iste vrste."
Odin je morao da pita. Pitanje mu je izleteto sasvim neželjeno, protiv
njegove volje. "Ali kako izdržite?"
"Kod nas je drukčije, mali levokrilni. Mi smo na to naviknuti."
Da li bi se Odin mogao naviknuti na tako nešto? Do tad, njegov život je
ispunjavala trijada u kojoj je bio rođen, a sigurno je znao da će jednog
nesuviše-dalekog dana sklopiti novu trijadu, sopstvenu. Šta je život bez toga?
O ovome je povremeno razmišljao, i to temeljito. Pokazalo se da on o svemu
razmišlja temeljito. Ponekad je uspevao da nasluti šta bi odsustvo trijada
moglo značiti. Svaki Tvrdi ima samo sebe: nema levog brata, nema desnog
brata, nema sestru, nema stapanje, nema decu, ni Parentala. Ima samo um,
samo istraživanje univerzuma,
Možda je njima to dovoljno. Odrastajući, Odin je uspevao da uhvati
poneku mrvicu uživanja istraživačke vrste. Bilo je to dovoljno - zamalo
dovoljno - a onda bi se setio Trita i Due i zaključio da ipak ni ceo univerzum
nije sasvim dovoljna zamena,
Sem ako... Čudno, ali s vremena na vreme je sticao utisak da bi mogao
nastupiti jedan trenutak, jedna situacija, jedno stanje, u kome... I tad bi
izgubio to svoje naslućivanje, ili tačnije rečeno naslućivanje naslućivanja, i
propustio čitavu stvar. Ipak, jednog dana to bi se vratilo, a u poslednje vreme
je, činilo mu se, jačalo, ostajalo maltene pa dovoljno dugo da bude uhvaćeno.
Ali sad ništa od toga nije smelo da ga zadržava. Sad mora da vidi šta će sa
Duom. Kretao se stazom dobro znanom, onom kojom ga je njegov Parental po
prvi put vodio (tako će Trit uskoro povesti njihovog mladog Racionalca,
njihovu levokrilnu bebu).
Naravno, uspomena ga već sledećeg trenutka opet ponesoše.
Bilo je to, tih davnih dana, zastrašujuće. Bili su prisutni i drugi mladi
Racionalci; svi su pulsirali, svetlucali i menjali oblike, uprkos parentalskim
znacima upućivanim sa svih strana da treba ostati čvrst i gladak i ne obrukati
svoju trijadu. Jedan mali levi drugar, Odinov poznanik iz igre, čak se
spljeskao, poravnao kao beba, i odbijao da se opet izdigne, uprkos svim
nastojanjima njegovog užasno postiđenog Parentala. (Kasnije je postao sasvim
normalan student... iako ni blizu Odinu. Odin svoju superiornost nije mogao a
da ne uvidi, i to ga je ispunjavalo popriličnim zadovoljstvom.)
Prvog dana u školi imali su prilike da vide nekoliko Tvrdih. Kod svakog su
zastajali. Zadatak je bio: zabeležiti vibracione obrasce malih racionalaca i to
na nekoliko zasebnih načina, da bi se mogla doneti odluka ko da bude
primljen na nastavu, a ko da pričeka još jedan interval; a od primljenih, ko će
na koju vrstu nastave,
Kad se Tvrdi približio mladome Odinu, ovaj se očajničkim naporom
zagladio i držao u neuskolebanom obliku.
Tvrdi reče (prvi zvuci tog čudnog glasa zamalo da sruše Odinovu odlučnost
da postane odrastao): "Ovaj Racionalac se baš čvrsto drži. Kojim imenom sebe
označavaš, levi?"
To je bio prvi put da Odina neko nazove ozbiljnim "levi" umesto nekakvim
deminutivom. Osetio se čvršćim nego ikad. Uspeo je da kaže: "Odin, Tvrdi
gospodine", služeći se učtivim obraćanjem kojem ga je njegov Parental pažljivo
naučio.
Odin je nejasno zapamtio da su ga vodili kroz pećine Tvrdih, pećine u
kojima je video opremu, mašine, biblioteke, obilje nerazumljivih prizora i
zvukova. Zapamtio je ne toliko konkretne čulne utiske koliko svoje unutrašnje
osećanje očajanja. Šta će uraditi s njim?
Njegov mu je Parental rekao da ga čeka učenje, ali Odin nije znao šta
tačno znači reč "učenje", a kad je o tome pitao svog Parentala, pokazalo se da
ni Parental to ne zna tačno.
Posle nekog vremena je saznao. Učenje mu je prijalo, itekako prijalo, ali
nije bilo bez svojih zabrinjavajućih aspekata.
Onaj Tvrdi koji ga je prvi nazvao "levim" postao mu je prvi učitelj. Taj ga je
naučio interpertiranju talasnih snimaka: posle nekog vremena ono što je
izgledalo kao nerazumljivi kod pretvorilo se u reči, reči isto tako jasne kao one
što ih je Odin svojim vibracijama formirao.
Ali onda je taj prvi prestao da se pojavljuje. Njegov posao nastavio je
sledeći Tvrdi. Odin tu promenu nije odmah primetio. U tim ranim danima bilo
je teško razlikovati Tvrde međusobno, uočiti razlike njihovih glasova. Ali onda
je stekao, malo po malo, čvrsto uverenje da su mu učitelja zamenili.
Drhtao je zbog toga. Nije shvatao značaj te promene.
Skupljao je hrabrost i konačno pitao: "Gde je moj učitelj, Tvrdi gospodine?"
"Gamaldan?... On neće više biti s tobom, levi."
Odin je zanemeo. Onda reče: "Ali Tvrdi ne odlaze..." Nije završio tu
rečenicu; sama se ugušila.
Novi Tvrdi je bio pasivan. Ništa nije kazao, ništa sam ponudio.
Odin je kasnije uvideo da je to svevažeće pravilo. O sebi nikad ne pričaju.
O svakoj drugoj temi govore slobodno, diskutuju, ali o sebi - ni reči.
Na osnovu mnoštva napabirčenih dokaza, Odin je, hteo-ne hteo, morao
zaključiti da i Tvrdi ipak odlaze, da nisu besmrtni (kao što su to mnogi Meki
verovali i smatrali normalnim). A ipak, nijedan Tvrdi nije nikad kazao da
odlaze. Odin i drugi učenici Racionalci ponekad su o tome razgovarali, sa
oklevanjem i nelagodnošću. Svaki od njih donosio je po neku sitnu činjenicu
koja je neumitno ukazivala na smrtnost Tvrdih. Čudili su se, nisu želeli da
izvedu očigledni zaključak, pa su puštali da tako ostane
Tvrdima ti nagoveštaji smrtnosti kao da nisu smetali. Nisu činili ništa da
ih prikriju. Ali, nisu smrtnost nikad ni spominjali. A ako bi im neko postavio
direktno pitanje (što se ponekad neminovno moralo desiti) nisu odgovarali, ni
potvrdno ni odrečno.
A ako odlaze, onda se oni moraju i rađati, pa ipak o tome ništa nisu rekli,
a Odin nikad nije video mladog Tvrdog.
Odin je smatrao da Tvrdi izvlače energiju koja im je potrebna iz stena a ne
iz sunca - ili bar da u sastav svog tela unose crnu stenu u prahu. Ovo je bilo
mišljenje još nekih učenika. Drugi su energično odbijali takva tumačenja. Do
zaključka nisu mogli doći zato što niko nikad nije video Tvrdog da se hrani, a
Tvrdi ni o svom hranjenju nisu govorili.
Na kraju je Odin njihovu povučenost prihvatio kao deo normalnog toka
stvari, deo njih. Možda je to zbog njihove individualnosti, mislio je, zbog toga
što ne formiraju trijade. To stvara školjku oko njih.
Onda je Odin saznao za pitanja tako ozbiljna, da su razmišljanja o
privatnom životu Tvrdih postala trivijalna. Saznao je, na primer, da se čitav
svet smežurava - gasi...
To mu je rekao Losten, njegov novi učitelj.
Odin je postavio pitanje o nenaseljenim pećinama koje se kroz utrobu
sveta protežu do u beskonačnost. Losten kao da je zbog tog pitanja bio
zadovoljan. "Bojiš se da pitaš o tome, Odin?"
(Sad je već bio Odin, a ne više neka od reči koje uopšteno označavaju
levokrilnost. Uvek je osetio ponos kad bi čuo da ga neki Tvrdi oslovljava ličnim
imenom. Mnogi su to činili. Odin je ispoljio fenomenalan talenat za shvatanje
činjenica; upotreba njegovog imena kao da je bila nagrada za to. Losten je ne
jednom izrazio zadovoljstvo što ima takvog učenika.)
Odin se zaista plašio, što je, posle izvesnog oklevanja, i priznao. Priznati
neku svoju slabost Tvrdome bilo je relativno lako; priznati nekom drugom
Racionalcu, teže, priznati Tritu, mnogo teže, nezamislivo.... Bili to dani pre
Due.
"Onda zašto pitaš?"
Opet je Odin oklevao. Onda je polako rekao: "Plaše me prazne pećine zato
što su mi pričali, kad sam bio mali, da svakojake monstruozne stvari postoje u
njima. Nikakvog direktnog znanja o tim pećinama nemam, samo sam slušao
šta su pričali drugi mladi, koji takođe nisu mogli imati nikakvog znanja iz
direktnog iskustva. Želim da saznam istinu o tim pećina ma. Ta želja je rasla
sve dok radoznalost u meni nije nadjačala strah."
Činilo se da je Losten zadovoljan. "Dobro! Radoznalost je korisna strah
beskoristan. Tvoj unutrašnji razvoj odlično napreduje, Odin, a jedino tvoj
unutrašnji razvoj, zapamti to, odlučivaće o važnim stvarima. Pomoć koju ti
pružamo od marginalnog je značaja. Pošto želiš da znaš, lako je kazati:
nenastanjene pećine su istinski nenastanjene. Prazne su. U njima nema ničeg
sem beznačajnih sitnica preostalih iz prošlih vremena."
"A ko je ostavio te sitnice, Tvrdi gospodine?" Odin je osećao neku
nelagodnu prinuđenost da upotrebi to formalno počasno obraćenje kad god se
našao u poziciji da druga strana očigledno poseduje neko znanje koje on ne
poseduje.
"Oni koji su tamo stanovali u prošlim vremenima. Bila su davno vremena,
pre hiljada ciklusa, kad je Tvrdih bilo na hiljade, a Mekih na milione. Sada nas
ima manje nego u prošlosti, Odin. Danas ima nešto manje od trista Tvrdih i
nešto manje od deset hiljada Mekih."
"Zašto?" rekao je Odin, šokiran. (Preostalo je samo trista Tvrdih. To je
sigurno otvoreno priznanje da i Tvrdi odlaze, ali sad nije čas da o tome misli.)
"Zato što energije ima sve manje. Sunce se hladi. U svakom ciklusu
postaje sve teže i teže rađati i živeti."
(Pa zar to ne znači da i Tvrdi rađaju? I da li to znači da i Tvrdi hranu
dobijaju od sunca a ne iz stena? Odin je tu misao arhivirao za kasniju
upotrebu.)
"Hoće li se to nastaviti?” zapita Odin.
"Sunce se mora smanjivati sve dok mu ne dođe kraj, Odine. Jednog dana
neće više davati nimalo hrane."
"Da li to znači da ćemo svi mi, i Tvrdi i Meki, otići?"
"Šta bi drugo moglo da znači?"
"Ne možemo svi otići. Ako nam treba energija, a Sunce skončava, moramo
naći druge izvore. Druge zvezde."
"Ali, Odin, sve zvezde skončavaju. Univerzum se bliži svome kraju."
"Ako zvezde ugasnu, nema li hrane negde drugde? Nema li drugog izvora
energije?"
"Ne, svi izvori energije u univerzumu bliže se svome kraju."
Odin je buntovno razmislio o ovome a onda rekao: "Onda drugi
univerzumi. Ne možemo da kapituliramo samo zbog toga što je jedan
univerzum kapitulirao." Pulsirao je dok je to izgovarao. Počinio je neoprostivu
neučtivost: ekspandirao se tako da se prozračno naduo do obima ubedljivo
većeg od obima Tvrdoga.
Ali Losten je samo izrazio izuzetno zadovoljstvo, "Divno, dragi moj
levokrilni", reče. "Ostali moraju da čuju o ovome."
Obuzet mešavinom postiđenosti i zadovoljstva, Odin je kolapsirao do
normalne veličine. Još nikad mu se niko - sem Trita, naravno - nije obratio sa
"dragi moj levokrilni".
Nedugo posle toga Losten im je doveo Duu. Odin se dokono pitao da li je
između ta dva događaja postojala neka veza, ali to njegovo interesovanje za
eventualnu povezanost ubrzo je pregorelo i nestalo. Trit je toliko puta ponovio
da im je Dua stigla zahvaljujući njegovom, Tritovom, obraćanju Lostenu, da je
Odin odustao od daljeg razmišljanja. Sve je to bilo suviše zbunjujuće.
Ali sada, evo, opet ide kod Lostena. Dugo je vreme proteklo od onih dana
kad je prvi put čuo da se univerzumu bliži kraj i da Tvrdi (kao što se pokazalo)
energično rade na tome da omoguće da se život ipak nastavi. Odin je postao
majstor-znalac na mnogim poljima; Losten je priznavao da u fizici više nema
toga što može preneti Odinu a što Meki može korisno da uči. Sem toga
postojali su i drugi mladi Racionalci koje je Losten morao čvrsto da vodi, tako
da se Odin i Losten više nisu tako često sretali.
Našao je Lostena u radijacijskoj komori, u društvu dvojice poluodraslih
Racionalaca. Losten ga je kroz staklo odmah video. Izašao je, zatvarajući vrata
pažljivo za sobom.
"Moj dragi levokrilni", reče, ispružajući svoje udove gestom prijateljstva
(tako da je Odin, kao i tako često u prošlosti, osetio perverznu želju da dotiče,
ali se uzdržao). "Kako si?"
"Nisam nameravao da vas prekidam, Losten-gospodine."
"Prekidaš? Ona dvojica će se sami savršeno dobro snalaziti neko vreme.
Verovatno su zadovoljni što sam otišao, jer ja ih, siguran sam, zamaram
prevelikom pričom."
"Besmislica", reče Odin. "Mene ste uvek fascinirali. Siguran sam da
fascinirate i njih."
"Dobro, dobro. Lepo je od tebe što to kažeš. Vidim te često u biblioteci, i
čujem od drugih da dobro napreduješ u svojim studijama višeg stupnja; kad
to slušam, osetim da mi nedostaje moj najbolji student. Kako je Trit? Da li je
isto onako parentalski zadrt kao pre?"
"Zadrtiji iz dana u dan. On trijadi daje snagu."
"A Dua?"
"Dua? Došao sam da... Ona je vrlo neobična, znate."
"Da, to znam", reče Losten klimnuvši. Imao je na sebi izraz koji je Odin
naučio da povezuje sa tužnim raspoloženjem.
Odin je čekao jedan čas, a onda odlučio da pređe pravo na stvar. Reče:
"Losten-gospodine, da li je ona dovedena nama, Tritu i meni samo zato što je
neobična?"
Losten reče: "Zar bi te to iznenadilo? Ti si i sam vrlo neobičan, Odin, a
rekao si mi više puta da je i Trit neobičan."
"Da", reče Odin sa čvrstim ubeđenjem. "Neobičan je."
"Onda zar ne treba u vašu trijadu da bude uključena i neobična
Emocionalka?"
"Ima mnogo načina da se bude neobičan", reče Odin zamišljeno. "Neki
aspekti Duinog čudnog ponašanja ljute Trita a mene zabrinjavaju. Mogu li se
konsultovati sa vama?"
"Uvek."
"Ona ne voli da se - stapa."
Losten je slušao, sasvim uozbiljen; po svim znacima, totalno nepostiđen.
Odin je nastavio. "Tačnije, kad se stapamo, voli stapanje, ali nije uvek lako
ubediti je da dođe na stapanje."
Losten reče: "Kakva su Tritova osećanja po pitanju stapanja? Mislim,
izuzimajući neposredno zadovoljstvo tog čina? Šta njemu stapanje znači, sem
zadovoljstva?"
"Znači decu, naravno", reče Odin. "Volimo ih i ja i Dua, ali Trit je Parental.
Shvatate li to?" (Odinu se odjednom učinilo da Losten ni slučaj no ne može
shvatiti sve prefinjenosti trijade.)
"Pokušavam da shvatim", reče Losten. "Meni se, dakle, čini da Trit iz
stapanja izvlači i nešto više, a ne samo stapanje. A ti? Šta ti iz toga izvlačiš
sem zadovoljstva?"
Odin je razmislio. "Mislim da to znate. Jednu vrstu mentalne stimulacije."
"Tako je, ja to znam, ali želim da obezbedim da i ti znaš. Hoću da budem
siguran da nisi zaboravio. Često si mi pričao da, kad izađeš iz tog perioda
stapanja, u kome vreme čudno nestaje (priznaću da te tada zaista prilično
dugo ne viđam) - uvidiš da su ti iznenada jasne mnoge stvari koje su ti ranije
bile nejasne."
"Kao da je moj um tokom tog intervala ostao aktivan", reče Odin. "Kao da
je u pitanju vreme koje mi je potrebno, iako njegovog proticanja nisam
svestan, kao ni svoje egzistencije, dok ono traje; kao da baš tad mislim dublje i
intenzivnije, bez onih smetnji koje potiču od manje intelektualnih strana
života."
"Da", složio se Losten, "i vratiš se sa kvantnim skokom u svom shvatanju
stvari. Česta je to pojava među vama Racionalcima, iako moram priznati da se
niko nije poboljšavao u tako velikim skokovima kao ti. Iskreno smatram da
nijedan Racionalac u istoriji nije napredovao tako brzo."
"Zaista?" reče Odin, trudeći se da ne pokaže nepriličnu meru radosti.
"S druge strane, možda i grešim" - Lostena kao da je pomalo zabavio
Odinov nagli gubitak svetlucanja posle tih reči - "ali, nije bitno. Poenta je u
tome da i ti, kao i Trit, iz stapanja izvlačiš nešto više od stapanja samog."
"Da. To je sasvim sigurno."
"A šta Dua izvlači iz stapanja, sem stapanja samog?"
Usledila je duga pauza. "Ne znam", reče Odin.
"Jesi li je ikad pitao?"
"Nikad."
"Ali ako ona iz stapanja dobija jedino stapanje, a ti i Trit dobijate stapanje
plus nešto - zašto bi njoj bilo podjednako stalo do stapanja kao vama?"
"Drugim Emocionalkama izgleda da nije potrebno..." poče Odin
odbrambeno.
"Druge Emocionalke nisu kao Dua. To si mi i sam često govorio i to, rekao
bih, sa zadovoljstvom."
Odin se postide. "Tad sam mislio da je u pitanju možda nešto drugo."
"A šta bi to drugo moglo biti?"
"Teško je to objasniti. Mi se u trijadi međusobno poznajemo; osećamo
jedno drugo; u izvesnim aspektima, sve troje smo deo iste individue. Jedne
maglene individue koja dolazi i odlazi. Ovo je pretežno nesvesno. Ako sa
prejakom koncentracijom razmišljamo o tome, pojava se gubi, tako da do
stvarnih detalja nikako ne možemo doći. Mi..." Odin zastade, maltene
bespomoćno. "Teško je objasniti trijadu nekome ko..."
"Svejedno, ja se trudim da shvatim. Misliš da si zahvatio deo Duinog
unutrašnjeg uma; nešto što je ona pokušavala da zadrži u tajnosti, zar ne?"
"Nisam siguran. To je samo najmutniji utisak; steknem ga samo krajičkom
svog uma, samo ponekad."
Naime?"
"Ponekad pomislim da Dua ne želi da dobijemo bebu Emocionalku."
Losten ga je gledao sumorno "Koliko znam, zasad imate samo dvoje dece.
Levokrilno i desnokrilno."
"Da, samo dvoje. Emocionalku je teško začeti, znate."
"Znam."
"A Dua neće da se potrudi da apsorbuje potrebnu energiju. Neće ni da
pokuša. Ima izgovora koliko god treba, ali ja ni u jedan ne mogu da
poverujem. Meni se čini da ona iz nekog razloga prosto ne želi Emocionalkicu.
Što se mene tiče - ako Dua stvarno želi da neko vreme budemo bez
Emocionalkice - pa, ja bih je pustio da istera svoje. Ali Trit je Parental, on hoće
bebu Emocionalku; on je mora imati; a ja, nekako, ne mogu da razočaram
Trita, čak ni radi Due."
"Ako bi se pokazalo da Dua ima neki racionalan razlog što ne želi da začne
Emocionalku, da li bi to uticalo na tvoj stav?"
"Na moj svakako, ali na Tritov ne. On takve stvari ne razume."
"Ali, da li bi ti uložio napor da Tritu uliješ strpljenje?"
"To da, što bih duže mogao."
Losten reče: "Da li ti je ikad palo na pamet da skoro niko od Mekih" – tu je
zastao kao da traži pravu reč, a onda je upotrebio uobičajenu frazu Mekih -
"ne odlazi dok im se ne rodi sve troje dece, uključujući i srednju bebu,
Emocionalku, na kraju?"
"Da, to znam." Odin se pitao kako Losten može ma i pomisliti da nešto
tako elementarno njemu nije poznato.
"Onda je rođenje bebe-Emocionalke ekvivalent nastupanju vremena kad
treba otići."
"Obično ne dok Emocionalka ne odraste dovoljno da..."
"Ali nije pitanje da li će onda vreme za odlazak nastupiti. Ne bi li se moglo
pretpostaviti da Dua ne želi da ode?"
"Kako bi to moglo biti, Losten? Kad dođe vreme da se ode, to je kao kad
dođe vreme za stapanje. Kako može neko da ne želi?" (Tvrdi se ne stapaju;
možda ne razumeju.)
"Pretpostavimo da Dua jednostavno ne želi nikad da ode? Šta bi ti na to
rekao?"
"Šta, pa mi moramo pre ili kasnije otići. Ako Dua samo želi da odgađa tu
poslednju bebu, ja bih to mogao trpeti i čak, možda, ubeđivati Trita da trpi. Ali
ako misli da tu bebu nikad ne dobije - to se jednostavno ne može dopustiti."
"Zbog čega?"
Odin je zastao da o tome razmisli. "Ne mogu kazati, Losten-gospodine, ali
znam da otići moramo. Sa svakim ciklusom to jače osećam, jasnije znam, i
ponekad mi se maltene učini da razumem zašto."
"Ponekad mi se učini, Odin, da si filozof.", reče Losten suvo.
"Razmotrimo. Kad treća beba dođe i odraste, Trit će znati da ima svu svoju
decu i moći će da zadovoljno čeka odlazak, znajući da mu je životni cilj
ispunjen. Ti ćeš imati zadovoljenje da si mnogo naučio i moći ćeš, pošto će i
tebi biti ispunjen životni cilj, mirno da odeš. Ali Dua?"
"Ne znam", reče Odin pokunjeno. "Druge emocionalke se celog života drže
jedna uz drugu i zadovoljstvo izvlače, reklo bi se, iz međusobnog brbljanja.
Dua, međutim, neće to da radi."
"Pa, ona je neobična. Zar ne postoji ništa što se njoj sviđa?"
"Voli da me sluša kad pričam o svom poslu", promrmlja Odin.
"Nemoj da te to postiđuje, Odin. Svaki Racionalac priča svom desnom i
svom srednjem članu o svom poslu. Svi se vi pravite da to ne radite, a svi to
radite."
"Ali Dua sluša, Losten-gospodine."
"Nimalo ne sumnjam da sluša. Za razliku od drugih Emocionalki. A da li ti
se ikad učinilo da je posle stapanja razumela bolje?"
"Da, to sam ponekad primećivao. Međutim, nisam nešto obraćao pažnju..."
"Zato što si siguran da Emocionalke ne mogu stvarno da shvataju te
stvari. Ali čini se da u Dui postoji znatan racionalski element."
(Odin je, iznenada konsterniran, digao pogled ka Lostenu. Jednom mu je
Dua pričala kako je u detinjstvu bila nesrećna; samo jednom; o reskim
dobacivanjima drugih Emocionalki; o ogavnom nadimku koji su za nju
izmislile - Bežulja. Nije li Losten nekako saznao za to?... Ali Losten ga je samo
mirno gledao.)
Odin reče: "Ponekad sam i ja na to pomišljao." Onda iz njega provališe reči:
"Ja se na nju ponosim što je takva."
"Ničeg lošeg nema u tome", reče Losten. "Zašto joj to ne kazati? Ako ona
voli da pothranjuje racionalstvo u sebi, zašto joj ne dopustiti? Predaj joj svoje
znanje intenzivnije. Odgovaraj na njena pitanja. Hoće li tvoja trijada biti
osramoćena ako budeš tako radio?"
"Baš me briga i ako bude... A zašto bi? Trit će smatrati da je to gubljenje
vremena, ali ja ću naći načina s njim."
"Objasni mu da će Dua, ako iz života bude izvlačila više i ako stekne
istinskije osećanje ispunjenja, možda izgubiti taj svoj strah od odlaženja koji
sad ima i da će biti spremnija da začne bebu-Emocionalku."
Odin se osećao kao da je neko ogromno osećanje neposredno predstojeće
katastrofe spalo s njega. Žurno reče: "U pravu ste. Osećam da ste u pravu.
Losten-gospodine, vi toliko razumete. Ako vi budete vodili Tvrde, kako možemo
pretrpeti neuspeh u našem projektu oko drugog univerzuma?"
"Ja?" Lostena je ovo zabavilo. "Zaboravljaš da nas sada vodi Estvald, On je
pravi junak tog projekta. Bez njega projekat ne bi nikud stigao."
"A, da", reče Odin, kome je za trenutak bilo neprijatno. Estvalda nikad još
nije video. Zapravo, čak nije sreo nijednog Mekog koji je Estvalda ikad video,
mada su neki javljali da su ga s vremena na vreme viđali iz daljine, Estvald je
bio novi Tvrdi; novi bar u tom smislu što ga u doba Odinove mladosti niko
nijednom nije spomenuo. Da li je to značilo da je Estvald mladi Tvrdi, i da je
bio dete Tvrdi u vreme kad je Odin bio dete Meki?
Ali, nije to bitno. U ovom času Odin samo želi da se vrati kući. Ne može da
izrazi svoju zahvalnost Lostenu dodirom, ali može da mu se opet zahvali
rečima, a onda da požuri kući, pun radosti.
U njegovoj radosti postoji i sebična komponenta. Ne radi se samo o dalekoj
perspektivi dobijanja trećeg deteta i Tritovog zadovoljstva. Ne radi se čak ni o
pomisli na ispunjenje Duinih životnih želja. U ovom momentu njemu je
najvažnije nešto radosno što mu neposredno predstoji. Moći će da drži
nastavu. Nijedan drugi Racionalac ne može osetiti to uživanje, u to je Odin
siguran, jer nijedan drugi Racionalac ni slučajno ne može imati u svojoj trijadi
Emocionalku kakva je Dua.
Bilo bi divno, samo kad bi se Tritu moglo objasniti da je potrebno.
Mora da porazgovara sa Tri tom, da ga nekako ubedi da bude strpljiv.
2c
3a
3b
Odin se vratio kući. Trit ga je tamo već čekao, ali Due još nije bilo. Trita to
kao da nije uznemiravalo. Zapravo, činilo se da je uznemiren ali ne zbog toga.
Emocije su mu bile tako jake da je Odin mogao jasno da ih oseti, ali Odin nije
želeo da ih ispituje. Nervirao se zbog Duinog odsustva; nervirao se toliko da
mu je Trit svojim prisustvom smetao prosto zato što je Trit a ne Dua.
Takva sopstvena reakcija ga je iznenadila. Nije mogao poreći, sam pred
sobom, da mu je, između Trita i Due, Trit draži. U idealnom slučaju, svo troje
članova trijade su kao jedan, i svaki član postupa prema oba preostala člana
kao prema savršeno ravnopravnima - međusobno ravnopravnima i
ravnopravnima sa njim (ili njom). Ipak, Odin još nije video trijadu u kojoj bi to
bilo tako ostvareno; ponajmanje je bilo ostvareno kod onih koji su se glasno
hvalisati da su njihove trijade u tom pogledu idealne. Od troje, jedan je obično
ostajao malčice zanemaren, i to je najčešće dobro znao.
Međutim, retko se dešavalo da Emocionalka bude zanemarena.
Emocionalke su jedna drugu među-trijadno podržavale daleko više nego što su
to Racionalci i Parentali ikad međusobno činili. Poslovica je glasila: Racionalac
ima svog učitelja, Parental ima svoju decu, a Emocionalka ima sve druge
Emocionalke.
Emocionalke su upoređivale iskustva, pa ako bi jedna rekla da je
zanemarena, ili ako bi je druge mogle navesti da kaže da je zanemarena, slale
su je kući sa bezbroj uputstava da se postavi čvrsto, da zahteva! A pošto
stapanje toliko zavisi od Emocionalke i od njenog držanja, obično su i levi i
desni bili voljni da je tetoše.
Ali Dua je tako neemocionalska Emocionalka. Njoj kao da nije važno što
su Trit i Odin toliko bliski; pošto nema bliskih prijateljica među
Emocionalkama, nema ko da je navede da joj to bude važno. Naravno da je u
tome stvar: neemocionalska Emocionalka.
Odin je bio presrećan što se ona toliko interesuje za njegov posao;
presrećan što je njoj toliko stalo, i što takvom zapanjujućom brzinom shvata;
ali to je ljubav intelektualne vrste. Ono dublje osećanje posvećeno je
postojanom, glupom Tritu koji tako dobro zna svoje mesto i koji ne daje
takoreći ništa sem onog što je bitno - a to je bezbednost dobro znane rutine.
Ali sad je Odin zlovoljan. "Jesi li čuo išta od Due, Trit?"
Trit ne odgovara direktno, "Zauzet sam. Vidimo se kasnije. Radio sam
stvari."
"Gde su deca? Da li si se i ti udaljavao? Oko tebe postoji neko udaljavao-se
osećanje."
U Tritovom glasu osetila se nota nezadovoljstva. "Deca imaju dobru obuku.
Dovoljno su pametna da se povere brizi zajednice. Odin, to zaista nisu bebe."
Ali nije poricao auru udaljavao-se koja se oko njega blago osećala.
"Izvini. Samo mi je jako stalo da vidim Duu."
"Trebalo bi da je viđaš češće", reče Trit. "Uvek mi kažeš da je ostavim na
miru. Onda se ti brini za nju." Sa tim rečima povukao se u dublje, udaljenije
delove pećine koja im je dom.
Odin je sa izvesnim iznenađenjem gledao za svojim desnokrilnim. U skoro
svakoj drugoj prilici pošao bi za njim i pokušao bi da utvrdi uzroke neobične
nelagodnosti koja se i kroz urođenu tromost Parentala lako dala videti. Šta je
to Trit uradio?
Ali on čeka Duu, iz trena u tren je sve zabrinutiji; zato pušta Trita da ode.
Zabrinutost je izoštrila Odinovu čulnu osetljivost. Među Racionalcima
postoji neki skoro perverzni ponos vezan za relativno slabu senzitivnost koju
poseduju. Sagledavanje čulima nije stvar uma; čula su najjača kod
Emocionalki. Odin je bio Racionalac nad Racionalcima, ponosio se svojim
moćima razmišljanja a ne osećanja; ipak je sada bacio nesavršenu mrežu svoje
emocionalne percepcije što je dalje mogao; pa je poželeo, samo na momenat,
da bude Emocionalac i da može da oseća dalje i bolje.
I ovakva sposobnost najzad je poslužila. Osetio je - sa daljine za njega
neuobičajene - Duino približavanje, i pohitao joj je u susret. Pošto ju je uočio
sa tolike daljine, uvideo je, bolje nego obično, koliko je razređena. Dua je samo
delikatna izmaglica, ništa više.
Trit je u pravu, pomišlja Odin koga je preseklo nenadano, oštro osećanje
zabrinutosti. Moramo naterati Duu da jede i da se stapa. Moramo je naterati
da se jače zainteresuje za život.
Toliko se koncentrisao na tu potrebu da je u sledećim trenucima, kad se
ona tečno ustremila ka njemu i prožela ga, skoro potopila, totalno ignorišući
činjenicu da nisu u svojoj pećini i da bi ih neko mogao videti, i rekla: "Odin,
moram da znam... toliko toga moram da znam..." prihvatio to njeno ponašanje
kao nastavak svoje misli, ne smatrajući ga čudnim.
Obazrivo se izmicao, nastojeći da njihovom spajanju da neki pristojniji
oblik ali da pritom ne izgleda da odbija Duu. "Dođi", reče. "Čekao sam te. Reci
mi šta želiš da znaš. Objasniću ti što najbolje mogu."
Sad su hitro odmicali ka svome domu. Odin je drage volje prihvatio
karakteristično kolebljivo kretanje kojim Emocionalke teku.
"Pričaj mi o drugom univerzumu", reče Dua. "Zašto su oni različiti? Na koji
način su različiti? Reci mi sve o tome."
Dui nije bilo jasno da pita suviše. Odinu je bilo jasno. Osećao je u sebi
zapanjujuća saznanja i bio je na ivici da pita: otkud to da imaš toliko znanja o
drugom univerzumu, da možeš da ispoljiš takvu radoznalost o njemu?
Suzbio je to pitanje u sebi. Dua je došla iz pravca pećina tvrdih. Možda je
Losten razgovarao sa njom, podozrevajući da Odin uprkos svemu neće hteti da
pomogne svojoj srednjoj, možda zato što je preterano ponosan na svoj status.
Nije tako, pomisli Odin uozbiljeno. Ali neće Duu pitati. Samo će
objašnjavati.
Kad su stigli kući, Trit se uzmuvao oko njih. "Ako vas dvoje želite da
pričate, idite u Duinu sobu. Ja ću ovde imati posla. Moram da se pobrinem da
deca budu čista i da vežbaju. Nema vremena za stapanje sada. Nema
stapanja."
Ni Odinu ni Dui stapanje nije bilo na umu. Ni pomislili nisu da odbiju ovu
Tritovu zapovest. Parentalov dom njegov je zamak, njegova tvrđava. Racionalac
ima pećine Tvrdih, koje su dole, Emocionalka može da ide gore, na susrete; ali
Parental ima samo svoj dom.
Zato Odin reče: "Da, Trit. Sklonićemo ti se s puta."
A Dua je iz sebe ispružila, samo na kratko, jedan deo pun ljubavi i rekla:
"Lepo je videti te, dragi desni." (Odin se pitao nije li njen gest delimično
rezultat olakšanja što neće biti navaljivanja da se stapaju. Trit je sa time
stvarno malo preterivao, navaljivao je čak i više nego što to Parentali obično
čine.
Dua je, u svojoj sobi, zapazila svoje mesto za hranjenje, zurila u njega;
obično je to mesto ignorisala.
Bila je to Odinova ideja. Znao je da takve stvari postoje. Objasnio je i Tritu:
ako Dua ne voli da bude gore, u jatu drugih Emocionalki, savršeno je
izvodljivo nešto drugo; sunčevu energiju je moguće dovesti dole, u pećinu, da
bi se Dua tu hranila.
Trita je to užasnulo. Tako nešto se ne radi. Drugi će se smejati. Trijada će
biti osramoćena. Zašto se Dua ne ponaša kako treba?
"Da, Trit", rekao je tada Odin, "ali ne ponaša se kako treba, onda zašto da
joj ne izađemo u susret? Zar je to tako strašno? Ješće bez ičijeg prisustva,
ugojiće se, nas će učiniti srećnijim, sebe takođe, i možda će na kraju naučiti
da se drži uz jato."
Trit je dozvolio, onda je i Dua - ne bez izvesnog raspravljanja - dozvolila da
se to izvede, ali je insistirala da dizajn bude jednostavan. Zato se sprava
sastojala od samo dve šipke koje su služile kao elektrode. Energiju je davalo
sunce. Između dvaju šipki bilo je dovoljno mesta za Duu,
Retko je Dua koristila to hranilište. Ali ovog puta je u njega zurila i rekla;
"Trit je ovo ukrasio... sem ako nisi ti, Odin."
"Ja? Naravno da nisam."
Podnožje svake elektrode bilo je obavijeno obojenom glinom koja je
sadržavala različite šare. "Pretpostavljam da je to njegov način da kaže da želi
da se ja ovde hranim", reče Dua. "A baš i jesam nešto gladna. Sem toga, ako
počnem da jedem, Trit ni slučajno neće pokušati da nas prekida, a?"
"Ne", reče Odin uozbiljeno. "Trit bi zaustavio svet ako bi pomislio da
kretanje sveta može makar i malo da te uznemiri dok jedeš."
Dua reče: "Pa - jesam gladna."
Odin je u njoj naslutio neki trag krivice. Krivica zbog Trita? Zato što je
gladna? Zašto bi se Dua osećala krivom ako je gladna? Ili je radila nešto što
crpi energiju, pa sad misli da...
Nestrpljivo je otrgao svoj um od takvih razmišljanja. Ima časova kad
Racionalac može biti suviše racionalan, pa goniti svaku misao do daljina, na
uštrb onoga što je važno. U ovom momentu važno je razgovarati sa Duom.
Sela je između elektroda, i kad se komprimirala da bi to izvela, njena
malešnost postade bolno očigledna. Odin je takođe bio gladan; to je znao po
tome što mu se pričinjavalo da su elektrode blistavije nego obično; mogao je
čak i sa ove daljine da oseti ukus hrane, a taj je ukus bio izvrstan. Kad je neko
gladan, hranu uvek oseća izoštrenije nego obično, i sa veće daljine... ali, ješće
kasnije.
"Nemoj samo sedeti ćutke, dragi levi", reče Dua. "Govori mi. Želim da
znam." Poprimila je (nesvesno?) ovoidnu formu Racionalca, kao da želi da stavi
do znanja da želi da bude prihvaćena kao Racionalac.
"Ne mogu da objasnim sve", reče Odin. "Mislim, ne svu nauku, jer ti nisi
stekla pripremna znanja. Pokušaću da objašnjavam jednostavno, a ti samo
slušaj, Shvataš, prvo, da je sve sačinjeno od majušnih čestica koje nazivamo
atomima, i da su atomi načinjeni od još sitnijih, subatomskih čestica."
"Da, da. Zato možemo da se stapamo."
"Tačno. Jer mi smo, zapravo, uglavnom prazan prostor. Sve su čestice jako
udaljene; moje, tvoje i Tritove čestice mogu da se stapaju zato što svaka grupa
ulazi u praznine u drugoj grupi. Razlog što se materija ne razleti sasvim sastoji
se u tome što malene čestice ipak uspevaju da se drže na okupu, i kroz
prostor koji ih razdvaja. Na okupu ih drže sile privlačenja, među kojima je
najjača ona koju zovemo nuklearnom silom. Ona drži najvažnije subatomske
čestice vrlo čvrsto na okupu u grupicama koje su međusobno jako udaljene i
koje se drže na okupu pomoću slabijih sila. Razumeš li to?"
"Samo malo", reče Dua.
"Nije važno, možemo se na to vratiti kasnije... Materija može postojati u
raznim stanjima. Može biti posebno razređena, kao kod Emocionalki; kao kod
tebe, Dua. Može biti manje razređena, kao kod Racionalaca i Parentala. Ili još
manje razređena, kao u steni. Može biti veoma komprimirana, gusta, kao u
Tvrdima. Zato su tvrdi. Popunjeni su česticama."
"Hoćeš da kažeš, u njima nema praznog prostora."
"Ne, nisam baš tako mislio", reče Odin, koga je zbunila potreba da stvar
sasvim jasno iskaže. "Još uvek u njima ima mnogo praznog prostora, ali ne
onoliko koliko u nama. Česticama je izvesna količina praznog prostora
potrebna; ako imaju tačno toliko i ne više, onda druge čestice ne mogu da se
uguraju među njih. Ako se čestice guraju silom, nastaje bol. Zato Tvrdi 'ne
vole' da ih mi diramo. Kod nas Mekih ima između čestica više prostora nego
što je stvarno potrebno, pa zato druge čestice mogu tu da zalaze."
Dua kao da nije bila baš ubeđena u ovo.
Odin je brzo nastavio. "U onom drugom univerzumu pravila su drugačija,
Nuklearna sila nije tako jaka kao u našem univerzumu. To znači da je
česticama potrebno više prostora."
"Zašto?"
Odin je otresao glavom. "Zato što - zato što čestice više šire svoje talasne
forme. Ne mogu da objasnim bolje od toga. Pošto je nuklearna sila slabija,
česticama treba više mesta, zato se dva komada materije ne mogu stapati tako
lako kao u našem univerzumu."
"Možemo li videti drugi univerzum?"
"A, ne. To nije moguće. Na osnovu njegovih bazičnih zakona možemo da
dedukujemo njegovu prirodu. Tvrdi, međutim, mogu mnogo. U stanju smo da
šaljemo materijal tamo i da ga uzimamo nazad. Možemo da proučavamo
njihove materijale, vidiš. I možemo da aktiviramo pozitron-pumpu. To ti je
poznato, zar ne?"
"Pa, rekao si mi da iz nje dobijamo energiju. Nisam znala da je u to
umešana jedna drugačija vasiona... Kako izgleda druga vasiona? Imaju li oni
zvezde i svetove, kao mi?"
"To je odlično pitanje, Dua." Sad kad je imao zvaničnu dozvolu da govori,
Odin je još više uživao u svojoj ulozi nastavnika. (Ranije je uvek imao osećanje
da objašnjavajući stvari jednoj Emocionalki čini nešto tajno i perverzno.) "Ne
možemo videti drugi kosmos, ali na osnovu njegovih zakona možemo da
izračunamo kakav on mora biti. Vidiš, zvezde sijaju zahvaljujući procesu u
kome jednostavnije kombinacije čestica postepeno prelaze u komplikovanije
kombinacije čestica. Taj proces zovemo nuklearnom fuzijom."
"Imaju li to u drugom univerzumu?"
"Da, ali pošto je nuklearna sila slabija, fuzija je mnogo sporija. To znači da
u drugom univerzumu zvezde moraju biti mnogo, mnogo veće, inače se u
njima ne bi odigravalo dovoljno fuzije da im omogući da sijaju. U drugom
univerzumu, zvezde koje ne bi bile veće od našeg Sunca ostale bi hladne i
mrtve. S druge strane, kad bi zvezde u našem univerzumu bile veće, u njima
bi se događalo toliko fuzije da bi one eksplodirale. To znači da u našem
univerzumu mora biti na hiljade puta više zvezda nego u njihovom, ali
manjih..."
"Mi imamo samo sedam..." poče Dua. Onda reče: "A, zaboravila sam."
Odin se nasmešio popustljivo. Nije teško zaboraviti bezbrojne zvezde koje
se ne mogu videti, sem specijalnim instrumentima. "Nema problema. Zameraš
li što ti dosađujem sa svim ovim?"
"Ne dosađuješ mi", reče Dua. "Obožavam to. Čak mi je i hrana od takvih
razgovora ukusnija, tako ukusna." Zatalasala se između dve elektrode, nekim
raskošnim drhtajem.
Odin, koji nikad ranije nije čuo Duu da o hrani kaže išta pohvalno, u
ovome nađe povod za veliki optimizam. "Naravno", reče on, "naš univerzum ne
traje onoliko dugo koliko njihov. Fuzija se odvija tako brzo da se sve čestice
iskombiniraju posle milion naših životnih vekova."
"Ali ima toliko zvezda."
"Da, ali, vidiš, sve one gore istovremeno. Ceo naš univerzum umire. U
drugom univerzumu, gde je broj zvezda toliko manji, ali su toliko veće, fuzija
se odvija tako sporo da će zvezde potrajati hiljadama i milionima puta duže
nego kod nas. Teško je to uporediti, zato što vreme, možda, teče različitim
brzinama u ta dva univerzuma." Dodao je, sa izvesnim oklevanjem: "Taj deo ni
sam ne razumem. To je deo Estvaldove teorije, kojom ja dosad nisam stigao
detaljnije da se pozabavim."
"Da Li je Estvald izveo sve ove zaključke?"
"Veliki deo njih."
Dua reče: "Pa, čudesno je da hranu dobijamo iz drugog univerzuma.
Mislim, onda nije bitno ako naše Sunce umre. Možemo da nabavimo hrane
koliko god nam treba iz drugog univerzuma."
"Tako je."
"Ali zar se ništa rđavo ne događa? Imam... osećanje da se događa nešto
rđavo."
"E, pa", reče Odin, "mi transferišemo materiju tamo i amo da bi pozitron-
pumpa radila, a to znači da se dva univerzuma pomalo mešaju. Naša
nuklearna sila postaje malo, samo malčice slabija, zato se fuzija u našem
Suncu malo usporava i ono se hladi malo brže... ali samo malo, a sem toga
Sunce nam u svakom slučaju više ne treba."
"Nije to ono nešto rđavo koje osećam. Ako nuklearna sila malčice popušta,
onda atomima treba više mesta - je l' tako? - i onda šta biva sa stapanjem?"
"Ono postaje malčice teže, ali trebalo bi da prođe mnogo miliona naših
životnih vekova pre nego što bi postalo primetno teže stapati se. Čak i ako
jednog dana stapanje postane neizvodljivo i Meki izumru, to će biti daleko
posle onog vremena kad bismo svi pomrli usled nedostatka hrane da ne
koristimo drugu vasionu."
"Ni to nije ono osećanje nečeg-rđavog." Dua je počinjala da mrsi reči.
Uvijala se između elektroda; Odinovim zadovoljnim očima činilo se da je
postala primetno krupnija i nabijenija. Bilo je to kao da njegove reči, baš kao i
hrana, jačaju Duu.
Losten je u pravu! Obrazovanje čini da je Dua zadovoljnija životom; Odin je
naslućivao u Dui neku senzualnu radost koju jedva da je ikad ranije osetio.
"Baš je lepo od tebe što mi to objašnjavaš, Odin. Ti si dobar levi."
"Želiš da nastavim?" upita Odin, polaskan i zadovoljan više nego što je
rečima mogao izraziti. "Hoćeš li još nešto da pitaš?"
"Mnogo toga, Odin, ali... ali ne sad. Ne sad, Odin. Oh, Odin, znaš li šta bih
sad želela da radim?"
Odin je,to smesta pogodio, ali je bio suviše oprezan da to otvoreno kaže.
Duini momenti erotskog nastupanja bili su tako retki da im se moralo prilaziti
sa najvećom pažnjom. Očajnički se nadao da se Trit nije toliko zapetljao oko
dece u toj meri da sad ovo ne uspeju da iskoriste.
Ali Trit je već ušao u sobu. Zar je bio napolju, pred vratima, i čekao? Odin
za to nije mario. Nije preostalo vremena za razmišljanje.
Dua je potekla iz prostora između elektroda. Odinova čula se ispuniše
njenom lepotom. Bejaše krasna, između njih dvojice; viđen kroz nju Trit je sav
svetlucao, a rubovi mu plamtahu neverovatnim bojama.
Nikad ovako nije bilo. Nikad.
Odin se očajnički suzdržavao, puštajući svoju supstancu da se uliva u
Duu i Trita atom po atom; svim silama se odupirao Duinom nadmoćnom
prodiranju u njega; nije se jednostavno predao ekstazi, nego je puštao da
ekstazu čupaju iz njega; držao se svoje svesti do zadnjeg mogućeg momenta; a
onda je izgubio svest u jednom konačnom zanosu uživanja tako intenzivnom
da mu se činilo da neka ogromna eksplozija odjekuje i širi drhtaje beskonačno
kroz njega.
Nikad u životnom veku te trijade nije period nesvesti usled stapanja
potrajao tako dugo.
3c
4a
Dua je bila besna; toliko besna da je jedva mogla da oseća Tvrde. Kao da
su je različite komponente gneva gušile na taj način što ju je svaka
komponenta, zasebno, ispunjavala do vrha. Postojalo je osećanje pogrešnosti:
pogrešno je da Odin pokušava nju da laže. Pogrešno je da čitav jedan svet
nastanjen narodom umre. Pogrešno je što joj nikad nisu dozvolili da uči iako
ona tako lako uči.
Posle onog prvog ulaženja u stenu, još dvaput je otišla u pećine Tvrdih.
Oba puta se neprimetno utiskivala u stenu, počinjala da oseća i da zna, i kad
god je Odin preduzimao da joj nešto objasni, ona je u napred znala šta će čuti.
Zašto, onda, ne mogu i njoj da obezbede nastavu kao Odinu? Zašto samo
Racionalcima? Zar ona poseduje sposobnost učenja samo zato što je
bežlevulja, pervertirana srednjašica? E, onda neka joj, takvoj kakva je,
obezbede nastavu. Pogrešno je ostavljati je u neznanju.
Najzad reči Tvrdoga počeše da se probijaju do nje. Losten je bio prisutan,
ali nije govorio. Govorio je neki nepoznati Tvrdi koji je stao ispred ostalih. Nije
ga poznavala, ali ona je malo koga od njih uopšte poznavala.
Taj Tvrdi reče:' "Ko od vas je bio nedavno u donjim pećinama, pećinama
Tvrdih?"
Dua se držala prkosno; saznali su za njeno trljanje kroz stenu, ali nju baš
briga. Neka ispričaju svima. Ispričaće ona sama. "Ja sam", reče. "Mnogo puta."
"Sama?" reče Tvrdi mirno.
"Sama. Mnogo puta", odsečno će Dua. U stvari je išla samo tri puta, ali
baš nju briga.
Odin je promrmljao: "Ja sam, naravno, ponekad odlazio u donje pećine."
Tvrdi je to ignorisao. Okrenuo se Tritu i rekao oštro: "A ti, desni?"
Trit drhtavo progovori: "Jesam, Tvrdi gospodine."
"Sam?"
"Da, Tvrdi gospodine."
"Koliko često?"
"Jednom."
Dui je ovo zasmetalo. Jadni Trit je u takvoj panici ni zbog čega. Ona je
kriva, i spremna za konfrontaciju. "Pustite ga na miru", reče. "Ja sam ona koju
tražite."
Tvrdi se polako okrenuo ka njoj. "Radi čega?" reče.
"Radi... toga što je u pitanju, ma šta to bilo." Sada, suočena sa potrebom
da prizna, nije mogla da prinudi sebe da opiše ono što je bila uradila. Ne pred
Odinom.
"Dobro, doći ćemo do tebe. Prvo desni... Ti se zoveš Trit, je li tako? Zašto si
išao u donje pećine sam?"
"Da bih razgovarao sa Tvrdim Estvaldom, gospodine."
Na to Dua opet upade, živo zainteresovana: "Jeste li vi Estvald?"
Tvrdi kratko odvrati: "Ne."
Odinu kao da je bilo neprijatno, kao da ga je Dua obrukala time što nije
prepoznala ovog Tvrdog. Dua za to nije marila.
Tvrdi reče Tritu: "Šta si izneo iz donjih pećina?"
Trit je ćutao.
Bez emocije, Tvrdi reče: "Znamo da si uzeo nešto. Želimo da znamo da li
znaš šta je to bilo. Moglo bi da bude veoma opasno."
Trit je i dalje ćutao, a Losten se umešao, govoreći prijatnijim tonom:
"Molim te reci nam, Trit. Znamo da si to bio ti, a ne želimo da budemo grubi."
Trit promumla: "Uzeo sam loptu hrane."
"A-ha", reče onaj prvi Tvrdi. "Šta si sa njom učinio?"
Iz Trita kao da je provalilo. "Bilo je to za Duu. Nije htela da jede. Bilo je za
Duu."
Dua, zapanjena, podskoči i zgusnu se.
Tvrdi se smesta okrenuo ka njoj. "Da li ti je to bilo poznato?"
"Ne!"
"Ni tebi?" reče on Odinu.
Odin, nepomičan toliko da se činilo da je zamrznut, reče: "Ne, Tvrdi
gospodine."
Jedno kraće vreme vazduh je bio pun neprijatnih vibracija: Tvrdi su
razgovarali između sebe, ignorišući trijadu.
Dua nije znala, i ni u snu ne bi pokušala da analizira, da li je nova
sposobnost stečena boravcima u steni ili nedavnim burnim emocijama; tek -
znala je da može da uhvati nagoveštaje ne reči nego razumevanja.
Pre nekog vremena otkrili su gubitak. Tragali su tiho. Uz dosta oklevanja,
okrenuli su se Mekima kao mogućim krivcima. Istraživali su, a onda se sa još
većim oklevanjem usmerili na Odinovu trijadu. (Zašto? To joj je promaklo.)
Nije im bilo jasno kako bi Odin mogao biti tako glup da to uzme, niti otkud
bi Dua mogla imati takvu sklonost. O Tritu nisu razmišljali uopšte.
Onda se ovaj Tvrdi koji dosad ni reč nije rekao setio da je video Trita u
pećinama Tvrdih. (Naravno, pomisli Dua. Bilo je to onog dana kad je ona prvi
put ušla u stenu. Tad je i ona osetila Trita. To bejaše zaboravila.)
Činilo se da je to krajnje neverovatno, ali najzad, pošto je sve drugo bilo
nemoguće i pošto je proticanjem vremena opasnost postala nepodnošljiva,
došli su. Više bi voleli da prvo pitaju Estvalda za savet, ali u vreme kad je Trit
sagledan kao mogući krivac Estvald nije bio na raspolaganju.
Sve je to Dua osetila u jednom času. Okrete se Tritu, ispunjena
mešavinom zapanjenosti i ogorčenja.
Losten je brižno vibrirao da nikakva šteta nije učinjena, da Dua izgleda
dobro, da je ovo zapravo bio jedan koristan eksperiment. Onaj Tvrdi sa kojim
je Trit razgovarao slagao se; onaj drugi je još širio oko sebe zabrinutost Dua
nije pazila samo na njih nego je posmatrala i Trita.
Prvi Tvrdi reče: "Gđe je sada lopta hrane, Trit?"
Trit im je pokazao.
Bila je skrivena efektno. Provodnici su bili položeni nespretno ali su
dovoljno dobro radili.
"Ti si ovo sam uradio, Trit?" reče Tvrdi.
"Da, Tvrdi gospodine."
"Kako si znao kako treba?"
"Pogledao sam kako je to bilo urađeno u pećinama Tvrdih. Uradio sam
tačno onako kako sam tamo video."
"Zar nisi znao da si mogao naneti zlo tvojoj srednjoj drugarici?"
"Nisam. To ne bih. Ja..." Za kratko je zanemeo, onda reče: "Nije to bilo da
bi se njoj nanelo zlo. Bilo je da bi jela. Namestio sam tako da se uliva u njeno
hranilište. Ukrasio sam njeno hranilište. Želeo sam da proba, i probala je. Jela
je! Po prvi put posle dugog vremena jela je dobro. Stapali smo se."
Zastao je, onda nastavio silovito i potmulo. "Najzad je imala dovoljno
energije da začne bebu-Emocionalku. Uzela je Odinovo seme i prenela ga
meni. Sad raste u meni. Beba Emocionalka raste u meni."
Dua nije bila u stanju da progovori. Zateturala se unazad, onda pojurila
ka vratima na tako haotičan način da Tvrdi nisu mogli na vreme da joj se
sklone s puta. Naletela je na produžetak onog Tvrdog koji je stajao napred,
zašla duboko u taj produžetak, onda se izvukla, što je bilo praćeno grubim
zvukom
Produžetak Tvrdoga se opustio, a izraz Tvrdoga pokaza bol, grč bola. Odin
pokuša da zaobiđe Tvrdoga da bi krenuo za Duom, ali Tvrdi progovori sa
vidnom teškoćom: "Pusti je da sada ode. Štete je dovoljno načinjeno. Mi ćemo
se pobrinuti za stvari."
4b
Odin se našao u košmaru. Due nigde. Tvrdi su otišli. Jedino je Trit ostao.
A Trit je ćutao.
Kako se moglo ovo dogoditi, razmišljao je Odin namučeno. Kako je mogao
Trit sam da nađe put do pećina Tvrdih? Kako je mogao da ponese akumulator
napunjen na pozitron-pumpi, predviđen da ispušta zračenje mnogo
koncentrisanije od sunčevog, i da se odvaži...
Odin ne bi imao hrabrosti da pokuša tako nešto. Kako je imao Trit,
smotani Trit, neznalica Trit? Ili je i Trit neobičan? Odin, pametni Racionalac;
Dua, neobična, radoznala Emocionalka; a uz njih Trit, hrabri Parental?
"Kako si mogao to da uradiš, Trit?" reče on.
Trit je odgovorio vrlo: "Šta sam to uradio? Nahranio sam je. Najela se bolje
nego ikad ranije. Sad je naša beba-Emocionalka konačno začeto. Zar nismo
dovoljno dugo čekali? Čekali bismo zauvek, da smo čekali Duu."
"Ali kako ne shvataš, Trit? Mogao si joj naneti zlo. Nije to bilo obično svetlo
sunca. Bio je to jedan eksperimentalni radijacioni izvor koji je mogao biti
koncentrisan do opasnog stupnja."
"Ne razumem to što pričaš, Odin. Kako je moglo štete biti? Okusio sam ja
onu hranu koju su Tvrdi ranije pravili. Ukus je bio loš. I ti si to probao. Ukus
je bio prosto grozan, a ipak nam to nikad nije nanelo štete. Tako je gadnog
ukusa bilo da Dua nije htela ni da pipne. Onda sam naišao na tu loptu hrane.
Bilo je ukusno. Jeo sam malo; bilo je izvrsno. Kako može nešto izvrsno da
bude štetno? Vidiš, Dua je jela. Dopalo joj se. Tako je začeta beba-
Emocionalka. Kako je moguće da sam učinio nešto loše?"
Odina je očajanje hvatalo od pomisli da počne da objašnjava. "Dua će biti
veoma ljuta", reče.
"Proći će je to."
"Pitam se. Trit, ona nije kao druge Emocionalke. Zato je tako teško živeti s
njom, ali i tako divno kad možemo da živimo s njom. Ona možda više nikad
neće hteti da se stapa s nama."
Tritova figura bila je sva od robusnih ravnih površina. "Dobro, pa šta?"
reče on.
"Pa šta? Ti to pitaš? Zar želiš da stapanja prestanu?"
"Ne, ali ona ako neće, neće. Imam svoju treću bebu i više me se ništa ne
tiče. Znam ja kakvi su Meki bili u davna vremena. Ponekad su rađali i drugu
trijadu beba. Ali ja ne marim. Jedna trijada je dovoljna."
"Ali, Trit, stapanje nije samo radi beba."
"Nego radi čega? Čuo sam kad si jednom rekao da posle stapanja učiš
brže. Onda počni da učiš sporije. Baš me briga. Ja svoju treću bebu imam."
Odin se okrenuo, drhteći, i u trzajima se izlio iz sobe. Kakva je vajda Trita
grditi? Trit neće razumeti. Odin nije bio siguran ni da će sam on, Odin,
razumeti.
Kad se treća beba rodi i malo odraste vreme će, nesumnjivo, nastupiti da
se ode. On, Odin, moraće da da signal, moraće da kaže kad, i sve će morati da
se izvrši bez straha. Ma šta drugo bilo bi sramota, ili gore od sramote, pa ipak
on sa ovim neće moći da se suoči bez stapanja, čak i sad, kad sva tri deteta
postoje.
Stapanje bi, nekako, uklonilo strah... Možda je to zato što stapanje
podseća na odlazak. Pri stapanju protekne izvesno vreme, a ipak bola nema.
Bilo je to kao da nisi živeo, a ipak prijatno. Uz dovoljno stapanja, Odin bi
mogao skupiti hrabrost, osposobiti se da ode bez straha i bez...
Ah, tako mu Sunca i svih zvezda, nije to nikakvo "odlaženje". Zašto
koristiti tu svečanu frazu? Zna on i onu drugu reč koju niko ne koristi sem
dece željne da nekako šokiraju svoje roditelje. Reč glasi: umreti. On se mora
spremiti da umre bez straha, i da sa sobom povede Duu i Trita u smrt
Ali kako? Nije to znao... Ne bez stapanja...
4c
Trit je ostao sam u sobi, uplašen, ali tvrdo rešen da ne dozvoli da ista utiče
na njega. Ima svoju treću bebu. Oseća njeno prisustvo u sebi.
To je ono važno.
To je ono jedino važno.
Ali zašto onda, duboko u sebi, ima to uporno, mada slabo naslućivanje da
to nije jedino važno?
5a
5b
5c
Trit je imao veoma mnogo posla. Bebama je potrebno mnogo nege, ali za
negu levokrilnog i desnokrilnog deteta zajedno nije potrebno onoliko truda
koliko za negu same srednje bebe. Oko srednjašice onako savršene, kao što je
Derola, treba se potruditi i više. Treba je uvežbavati, umirivati, paziti da se ne
uliva u kojekakve okolne predmete, ubeđivati je da se zgušnjava i da se
odmara.
Tek posle dugog vremena opet je video Odina ali za taj susret, zapravo, nije
mario. Derola mu je oduzimala sve vreme.
Na Odina je naišao u trenutku kad je Odin ležao u uglu, u udubljenju gde
mu je bio ležaj; Odin je razmišljao tako intenzivno da se sav prelivao duginim
bojama.
Trit se iznenada setio. Reče: "Da li je Losten bio ljut zbog Due?" Odin se sa
trzajem prenuo iz razmišljanja. "Losten?... Da, bio je ljut. Dua pravi veliku
štetu."
"Trebalo bi da ona dođe kući, zar ne?"
Odin je zurio u Trita. "Trit", reče on, "moraćemo da ubedimo Duu da dođe
kući. Prvo moramo da je nađemo. Ti to možeš. Sad imaš novu bebu, i tvoja
parentalska osetljivost je veoma izoštrena. Pomoću tog čula možeš da nađeš
Duu."
"Ne", reče Trit šokirano. "To služi za Derolu. Bilo bi pogrešno upotrebiti to
za Duu. Sem toga, ako Dua želi da bude daleko sad kad beba srednjašica
čezne za njom - a Dua je jednom i sama bila beba srednjašica - onda bi možda
bilo bolje da mi naučimo da živimo bez Due."
"Ali, Trit, zar ne želiš da se opet stapaš?”
"Pa, trijada je sad kompletna."
"Nije stapanje samo radi toga."
"Ali gde da pođemo da bismo je našli?" reče Trit. "Potreban sam maloj
Deroli. Ona je majušna beba. Ne želim da je ostavljam."
"Tvrdi će obezbediti da se neko o njoj brine. Ti i ja ćemo poći u pećine
Tvrdih i naći Duu."
Trit je o tome porazmislio. Baš ga briga za Duu. Ni do Odina mu, nekako,
nije stalo. Postoji samo Derola. "Jednog dana", reče on. "Jednog dana, kad
Derola bude starija. Ne pre."
"Trit", reče Odin urgentno, "moramo da nađemo Duu. Inače... inače će
nam bebe biti oduzete,"
"Ko će nam oduzeti?" reče Trit.
"Tvrdi."
Trit je zaćutao. Ništa nije mogao da kaže. Ovako nešto još nikad nije čuo.
Ovako nešto njemu je nepojmljivo.
Odin reče: "Trit, moramo otići. Sad znam zašto. O tome sam razmišljao još
od kad mi je Losten... ali ostavimo to sad. Dua i ti takođe morate otići. Sad,
kad znam razlog toga, osetićeš i ti da moraš. Nadam se - verujem - da će i Dua
osetiti da mora. Moramo otići uskoro, jer Dua uništava svet."
Trit je uzmicao. "Ne gledaj me tako, Odin. Od toga osećam... Prisiljavaš
me..."
"Ne prisiljavam te, Trit", reče Odin žalosno. "Radi se prosto o tome da ja
sad znam, i zato ti moraš... Ali moramo naći Duu."
"Ne, ne." Trit se grdno mučio, pokušavajući da se odupre. U Odinu je
postojalo nešto novo, nešto užasavajuće; egzistencija se nezadrživo bliži kraju.
Neće biti Trita, a ni bebe srednjašice. Svaki drugi Parental čuva svoju bebu
srednjašicu dugo, a Trit će svoju izgubiti takoreći odmah.
Nije to pošteno, nije fer.
Trit je dahtao. "Dua je kriva za ovo. Neka ona ode prva."
Odin reče smrtnim mirom: "Nema drugog načina nego da svi mi, nas troje,
odjednom...
I Trit je shvatio da je to tačno - da je to tačno - da je to tačno...
6a
6b
Odin je došao. Tekao je brže nego ikad u životu. U prvi mah se oslanjao na
Tritova čula izoštrena radi nove bebe, ali kad je došao bliže Dui, mogao je i
svojim, tupljim čulima da oseti njeno prisustvo. Mogao je, bez ičije pomoći, da
oseti da se svest Due gasi, treperi, zamire. Jurnuo je napred, a Trit je za njim
trupkao najbrže što je mogao, gušeći se i dovikujući: "Brže.. brže..."
Odin ju je našao na pragu kolapsa, jedva živu; smanjila se. Nikad nije
video odraslu Emocionalku toliko sitnu.
"Trit", reče on, "donesi akumulator ovamo. Ne - ne - ne pokušavaj da je
nosiš. Suviše se istanjila da bi bilo mogućno nositi je. Požuri. Ako potone u
pod...
Počeše da se okupljaju Tvrdi. Stigli su, naravno, kasno; oni nemaju
sposobnost da na distanci osete druge forme života. Da je samo od njih
zavisilo, Dua ne bi bila spasena. Otišla bi; bila bi uistinu uništena, mrtva – a
sa njom bi umrlo i nešto veće, nešto za čije postojanje Dua i ne zna.
Evo, Dua polako crpe životnu snagu iz akumulatora. Tvrdi stoje oko njih,
ćutke. Odin ustaje, novi Odin koji tačno zna šta se dešava. Zapovedničkim,
ljutitim pokretom pokazuje im da odu - i oni odlaze. Bez reči. Bez protivljenja.
Dua se miče.
Trit kaže: "Je l' joj dobro, Odin?"
"Tišina, Trit", kaže Odin. "Dua?"
"Odin?" Prošaputala je to. Pomakla se. "Mislila sam da sam otišla."
"Ne još, Dua. Ne još. Prvo moraš da jedeš i da se odmoriš."
"I Trit je ovde?"
"Ovde sam, Dua", kaže Trit.
"Ne pokušavajte da me vratite", kaže Dua. "Gotovo je. Uradila sam ono što
sam želela, Pozitronska pumpa će... uskoro stati, u to sam sigurna. Tvrdima
će Meki biti i dalje potrebni, pa će nastaviti da se brinu o vama dvojici, ili bar o
deci,"
Odin ne odgovara. Ne dozvoljava ni Tritu da ma šta kaže. Pušta da se
zračenje uliva u Duu polako, sasvim sporo. Ponekad ga i obustavi da bi se
Dua malo odmorila, onda ga ponovo pušta.
Dua počinje da mumla: "Dosta. Dosta." Njena supstanca sad se uvija
energičnije.
Odin je i dalje hrani.
Najzad progovara. "Dua, nismo bili u pravu", kaže. "Nismo mašine. Znam
tačno šta smo. Došao bih kod tebe i ranije, da sam ranije saznao, ali nisam
saznao sve dok me Losten nije zamolio da razmislim. Razmišljao sam; veoma
uporno; pa i tako, zamalo da do saznanja stignem prerano."
Dua ječi; Odin prekida i neko vreme ćuti.
"Čuj, Dua", kaže on. "Zaista postoji samo jedna vrsta živih bića Tvrdi jesu
jedina živa bića na ovom svetu. To si pogodila; do te tačke si bila u pravu. Ali
to ne znači da Meki nisu živi; to samo znači da smo mi deo iste te vrste. Meki
su nezreli oblici Tvrdih. Prvo smo deca Meki, onda smo odrasli Meki, onda
postanemo Tvrdi. Razumeš li?"
Trit kaže, blag u svojoj zbunjenosti: "Šta? Šta?"
"Ne sada, Trit", kaže Odin. "Ne sada, Razumećeš i ti, ali ovo je za Duu."
Neprestano posmatra Duu koja počinje da se preliva kao opal.
"Čuj, Dua", nastavlja on, "Kad god se stapamo, kad god se trijada stopi,
postanemo Tvrdi, jedan Tvrdi. Svaki Tvrdi sastoji se od tri bića stopljena u
jedno; zato i jeste tvrd. Ono vreme kad smo stopljeni i nesvesni: tad smo jedan
Tvrdi. Ali to nam je bilo samo privremeno stanje koga se posle nismo mogli
setiti. Nikad nismo mogli dugo da ostanemo Tvrdi; uvek smo morali da se
vratimo. Ali tokom čitavog svog života razvijali smo se. Izvesne ključne faze
razvoja obeležene su rađanjem beba. Kad se rodi i treća beba, Emocionalka,
otvori se mogućnost za prelazak na ono završno. Tad se um Racionalca, samo
on, priseti onih privremenih boravaka u stanju tvrdoće. Tada, i samo tada, on
može da upravlja jednim novim, savršenim stapanjem koje će formirati
Tvrdoga zauvek, tako da trijada može da otpočne novi život, ujedinjeni život
učenja i intelekta. Rekao sam ti da je odlazak nešto kao novo rođenje. Tad sam
pokušavao da napipam nešto što mi nije bilo stvarno jasno. Sad znam."
Dua ga je gledala i pokušavala da se osmehne. "Kako se možeš pretvarati
da u to veruješ, Odin?" reče ona, "Da je to tako, zar ti Tvrdi ne bi to rekli još
odavno; i ne samo tebi nego svima nama?"
"Nisu mogli, Dua. Jednom, davno, stapanje je bilo samo spajanje atoma
tela. Međutim, evolucija je postepeno dovela do pojave uma. Čuj me, Dua:
stapanje je sad i stapanje umova, ali to je mnogo teže, mnogo delikatnije, Da
bi Racionalac mogao da upravlja stapanjem baš kako treba, i da bi ono moglo
ostati permanentno, potrebno je da on dostigne izvestan stupanj razvoja. Taj
stupanj je dostignut onog časa kad on, bez tuđe pomoći, shvati istinu; kad
njegov um konačno postane tako oštar da može da se priseti šta se dešavalo
tokom svih onih privremenih ujedinjavanja, pri stapanjima. Ako bi Racionalcu
to neko drugi rekao, proces bi bio upropašćen. Ne bi se moglo odrediti vreme
za ono finalno savršeno stapanje. Nastao bi nesavršen Tvrdi, Kad me je Losten
preklinjao da razmišljam, mnogo je rizikovao. Možda se čak desilo... nadam se
da nije..."
Zastao je, nastavio. "Sve ovo posebno važi baš za nas, Dua. Već mnogo
generacija Tvrdi veoma pažljivo kombinuju trijade da bi dobili izuzetno
sposobne Tvrde. Naša trijada bila je najbolja koju su ikad stvorili. Naročito ti,
Dua. Naročito ti. Losten je svojevremeno bio ona trijada koja je rodila tebe: ti si
njihova beba-srednjašica. Jedan deo Lostena bio je tvoj Parental. Losten te je
poznavao. On te je doveo Tritu i meni."
Dua se pridigla u sedeći položaj. Glas joj je bio skoro normalan. "Odin! Da
Li ti sve ovo izmišljaš da bi me umirio?"
Trit se meša. "Ne, Dua. Osećam i ja. Osećam i ja. Ne znam tačno šta, ali
osećam."
"I oseća, Dua", kaže Odin. "Osetićeš i ti. Zar ne počinješ da se prisećaš
kakav si Tvrdi bila tokom naših stapanja? Zar ne želiš da se stopimo sada?
Još ovaj, poslednji put? Poslednji put?"
On podiže Duu. Grozničava je. Opire se, ali ne mnogo. Počinje da se
razređuje.
"Ako je istina to što kažeš, Odin", kaže ona bolno, "ako treba da postanem
jedan Tvrdi, onda, čini mi se, moramo biti neki važan Tvrdi. Je li tako?"
"Najvažniji. Najbolji ikad stvoren. Ozbiljno to kažem... Trit, dolazi ovamo.
Ovo nije zbogom, Trit, Bićemo zajedno, kao što smo oduvek i želeli. Dua, i ti. I
ti, Dua."
Dua kaže: "Onda možemo da nateramo Estvalda da uvidi da se pumpanje
ne sme nastaviti. Prisilićemo..
Stapanje počinje. U presudnom trenutku, Tvrdi opet počinju da ulaze,
jedan po jedan. Odin ih više ne vidi jasno: počeo je da se stapa sa Duom.
Nije kao pri ranijim stapanjima; nema ekstaze; stvar se odvija glatko,
hladno, sasvim mirno. Oseća kako postaje deo Due, delimično Dua, i kako
čitav svet počinje da se uliva u njegove/njene izoštrene percepcije.
Pozitronpumpe i sad rade - to ona/on oseća - ali zašto rade?
On je sada i Trit, i oštro osećanje gorkog gubitka ispunjava
njegov/njen/njegov um. Jaoj, moje bebe.
Krik, poslednji krik njegove svesti kao Odina, ali to je već, zapravo, krik
Due. "Ne, ne možemo zaustaviti Estvalda. Mi smo Estvald. Mi..."
Krik koji bejaše Duin, a opet ne Duin, prestao je. Nema više nikakve Due.
Nikad više neće postojati nikakva Dua. Ni Odin. Ni Trit.
7abc
...bore se uzalud?
Selenin stan bio je, naravno, mali i kompaktan, ali i komplikovan. Prozori
su bili panoramski; prikazivali su zvezdane prizore koji su se smenjivali polako
i nasumično, nikad ne ostvarujući sličnost sa ma kojom stvarnom
konstelacijom. Kad god bi Selena zaželela, na svakom od ta tri prozora moglo
se postići teleskopsko uveličanje.
Upravo to je Beron Nevit mrzeo. Najčešće bi ugasio te prizore, i to - prilično
divljačkim pokretom, i rekao: "Kako možeš to da podnosiš? Ti si jedina osoba
koju poznajem koja ima ukus toliko rđav da ovako nešto radi. Ove magline i
zvezdane grupe - ne bi se za njih moglo reći da postoje."
Na to bi Selena hladnokrvna slegnula ramenima i rekla: "Šta je postojanje?
Otkud znaš da one napolju stvarno egzistiraju? Sem toga, ovo mi daje
osećanje slobode i kretanja. Mogu li to imati u sopstvenom stanu ako mi se
sviđa?"
Onda bi Nevil nešto promumlao i pokušao, sa pola volje, da podesi
kontrolne aparate na onaj položaj u kome ih je našao, a Selena bi rekla: "Ma,
pusti!"
Nameštaj je sav bio u glatkim oblinama, a zidovi pokriveni apstraktnim
dekoracijama smirenih, nenametljivih boja. Nigde nije bilo prikazano ništa što
bi se moglo smatrati živim bićem.
"Živa bića su Zemlja", rekla bi Selena, "ne Mesec."
Sada je, ulazeći, zatekla u stanu, kao i toliko puta ranije, Nevila; Berona
Nevila koji se odmarao na krhkom kauču. Na jednoj nozi imao je sandalu, a
druga sandala ležala je pokraj njega tamo gde ju je odbacio. Na njegovom
stomaku, neposredno iznad pupka, nalazilo se nekoliko crvenih finija: tu se
zamišljeno češao.
Ona reče: "Spremi nam kafu, Berorse, a?", i iskliznu iz svoje odeće jednim
dugim, gracioznim pokretom. To je propratila uzdahom olakšanja. Pustila je
da odeća padne na pod. Onda ju je jednim nožnim prstom šutnula u ugao.
"Koje je olakšanje izvući se iz ovoga", reče ona. "Najgori deo posla je to što
moram da se obučem kao Zemljos."
Nevil, koji je otišao u kuhinjski ugao, nije obraćao pažnju na njene reči;
slušao ih je i ranije, "Šta nije u redu sa tvojim zalihama vode?" reče on.
"Prilično su prazne."
"Jesu li?" upita ona. "Pa, suviše sam trošila, pretpostavljam. Samo budi
strpljiv."
"Da li si imala ikakvih problema danas?"
Slegnula je ramenima. "Ne. Veoma uobičajeno, sve od reda. Ono: gledaš ih
kako se teturaju, kako se prave da lm hrana nije odvratna, i znaš da se pitaju
da li će se od njih zatražiti da se svuku. Ne bih se iznenadila ako to
pomišljaju... Odvratna mogućnost."
"Postaješ moralistkinja?" Doneo je na sto dve male šolje kate.
"U ovom slučaju lažni stid je potreban. Oni su zborani, trbušasti, mlohavi i
puni bakterija. Baš me briga šta piše u pravilima o karantinu: puni su
bakterija... Šta ima novo kod tebe?"
Beron je odmahnuo glavom. Bio je, za Lunara, masivno građen; oči je na
neki skoro zlovoljan način sužavao, i to je postalo trajni sastavni deo njegove
fizionomije. Ali su mu crte lica ujednačene i veoma zgodne, pomislila je Selena.
"Ništa zapanjujuće", reče on. "Još čekamo promenu komesara. Moraćemo
da vidimo kakav je taj Gotštajn."
"Može li taj napraviti probleme?"
"Ne više nego što je već napravljeno. Najzad, šta mogu oni? Ne mogu da se
infiltriraju. Nemoguće je maskirati Zemljosa tako da liči na Lunara." Ipak,
izgledao je uznemireno.
Selena je otpijala kafu i gledala ga pronicljivo. "Možda su neki Lunari
iznutra Zemljani."
"Da, i želeo bih da znam koji. Ponekad pomislim da ne mogu imati
poverenja u... Ma, dobro. Traćim neverovatne količine vremena sa svojim
sinhrotronskim projektom, a ne postižem ništa. Nemam sreće sa prioritetima."
"Verovatno nemaju poverenja u tebe, i ja im ne zameram. Kad se ti bar ne
bi tako konspirativno šunjao unaokolo."
"Ne činim ništa takvo. Za mene bi bilo silno zadovoljstvo da izađem iz
sinhrotronske sobe i ne vratim se nikad, ali onda bi oni stvarno postali
sumnjičavi... Selena, ako si pravila džumbus sa svojom zalihom vode,
pretpostavljam da ne možemo da popijemo još po jednu šoljicu."
"Ne možemo. Ali ako je došlo dotle, treba reći da si mi ti pomogao da
straćim vodu. Dvaput si se ovde tuširao prošle nedelje."
"Daću ti jedan bon za vodu. Nisam znao da brojiš."
"Ja ne brojim - moj nivo vode broji."
Završila je svoju šoljicu kafe. Zamišljeno je jurila u njenu prazninu.
"Uvek prave grimase zbog ove kafe", reče ona. "Turisti. A meni nikad nije
jasno zašto. Meni je ukusna. Jesi li ikad okusio zemaljsku kafu, Berone?"
"Nisam", reče on kratko.
"Ja jesam, Jednom. Neki turista je prokrijumčario, paketiće nečega što je
on nazivao 'instant-kafom'. Ponudio mi je izvesnu količinu kafe u zamenu za
onu stvar. Činilo se da smatra da je to poštena razmena."
"I ti si pila?"
"Bila sam radoznala. Kafa je bila gorka, podsećala je na metal. Bila mi je
odvratna. Onda sam mu rekla da je mešanje rasa protivno Lunarskim
običajima, pa je on postao gorak i podsećao na metal."
"To mi nikad nisi pričala. Nije ništa pokušao, a?"
"To te se možda baš i ne tiče, a? Pokušao nije. Da je pokušao, u gravitaciji
pogrešnoj za njega, bacila bih ga odavde do hodnika jedan." Onda je nastavila.
"A, da, Još jedan Zemljos mi se približio danas, insistirao je da sedi sa mnom,"
"A šta ti je ponudio u zamenu za tucanje koje tako delikatno nazivaš 'onom
stvari'?"
"Prosto je sedeo tamo."
"I zurio u tvoje grudi?"
"One su tu da se u njih zuri, ali on zapravo nije zurio. Gledao je moju
pločicu sa imenom. Uostalom, šta te briga šta je on fantazirao? Fantazije su
besplatne, a ja ne moram da ih ispunjavam. O čemu misliš da ja fantaziram?
Da odem u krevet sa nekim Zemljaninom? I da on postigne ono što se može
očekivati od nekoga ko pokušava da se snađe u gravitacionom polju na koje
nije navikao? Ne kažem da se to nije radilo, ali ja to nisam radila, a nisam čula
ni da se iko mnogo dobro proveo. Je li to jasno? Mogu li se sad vratiti na ovog
Zemljosa? Kome je blizu pedeset? I koji očigledno nije bio straobalno zgodan ni
kad mu je bilo dvadeset?... Interesantna je pojava, međutim; to moram za
njega da priznam."
"U redu. Nije mi neophodan mini-opis. I šta ima da se kaže o njemu?"
"Raspitivao se o protonskom sinhrotronu!"
Nevil ustade, klateći se pomalo, što je skoro neizbežno posle brzog pokreta
pri niskoj gravitaciji. "Šta je pitao o sinhrotronu?"
"Ništa. Zašto se toliko uzbuđuješ? Zatražio si da ti kažem ako se ikad išta
neobično pojavi u vezi sa ma kojim turistom. Učinilo mi se da je ovo neobično.
Niko me nikad ranije nije pitao o sinhrotronu,"
"U redu." Zastao je malo, a onda normalnim glasom rekao: "Zašto je bio
zainteresovan za sinhrotron?"
"Pojma blagog nemam", reče Selena. "Samo je pitao da li ga može videti.
Možda se radi o tome da je to turista koji se interesuje za nauku. Ali čini mi se
da je to moglo biti i izmišljanje, samo da bih se ja zainteresovala za njega."
"Pretpostavimo da si se zainteresovala. Kako se on zove?"
"Ne znam. Nisam ga pitala."
"Zašto nisi?"
"Zato što se nisam zainteresovala za njega. Šta ti zapravo želiš? Uostalom,
to što se raspituje pokazuje da je turista. Da je fizičar, ne bi morao da pita, bio
bi tamo."
"Draga moja Selena", reče Nevil. "Dozvoli da ti objasnim, U sadašnjoj
situaciji, ko god zatraži da vidi protonski sinhrotron neobičan je tip, i mi o
njemu hoćemo da znamo što-šta. I zašto je pitao baš tebe?" Žurno je odšetao
do drugog kraja sobe i vratio se kao da hoće da istroši malo energije. Onda
reče: "Ti si ekspert za te besmislice. Da li nalaziš da je interesantan?"
"Seksualno?"
"Znaš šta hoću da kažem. Nemoj se igrati, Selena."
Selena reče, očito protiv volje: "Interesantan je, čak na uznemiravajući
način. Ali ne znam zašto. Ništa nije rekao. Ništa nije učinio."
"Interesantan i uznemiruje, dakle? Onda ćeš se ponovo videti s njim."
"I šta ću učiniti?"
"Otkud ja znam? To je tvoja nadležnost. Saznaj kako se zove. Saznaj i sve
drugo što možeš. Imaš prilično mozga, prema tome upotrebi ga za malo
praktične ljubopitljivosti, za promenu."
"A, tako", reče ona. "Naređenja sa visokog mesta. U redu."
Stan Berona Nevila bejaše nekako strožiji nego Selenin. Njegove knjige bile
su bez ustezanja izložene pogledu, kompjuterski terminal stajao je u jednom
uglu nemaskiran, a njegov veliki radni sto bio je u neredu. Njegovi prozori
bejahu prazni.
Selena je ušla, prekrstila ruke i rekla: "Ako živiš kao aljkavi smotanac,
Berone, kako očekuješ da ti misli budu sređene?"
"Snaći ću se nekako", reče Beron mrzovoljno. "Kako to da nisi , dovela
Zemljanina sa sobom?"
"Komesar ga je zgrabio prvi. Novi komesar."
"Gotštajn?"
"Da. Zašto nisi ranije bio spreman?"
"Zato što je potrajalo dok sam utvrdio činjenice. Neću da delam na slepo."
"E pa onda ćemo prosto morati da čekamo", reče Selena.
Nevil je gricnuo nokat palca, onda strogo pregledao rezultat. "Ne znam da
li ova situacija treba da mi se sviđa ili da mi se ne sviđa... Kakav si utisak
stekla o njemu?"
"Dopao mi se", reče Selena bez oklevanja. "Bio je, imajući u vidu da je
Zemljanin, prilično prijatan. Pustio je da ga vodim. Bio je zainteresovan. Nije
donosio sudove. Nije patronizirao... A ja se nisam nešto mnogo trudila da
izbegnem reči koje bi ga mogle uvrediti."
"Da li je još pitao o sinhrotronu?"
"Nije, ali nije ni morao."
"Zašto nije morao?"
"Rekla sam mu da ti želiš da ga vidiš, i da si fizičar. Zato verujem da će on
pitati sve što želi da pita, kad se sretne s tobom."
"Zar mu se nije učinilo čudnim da razgovara sa turističkom voditeljicom
koja tek tako, pukim slučajem, poznaje jednog fizičara?"
"Zašto čudno? Rekla sam mu da si ti moj seksualni partner. Seksualna
privlačnost je nepredvidljiva, i lako se može desiti da jedan fizičar siđe na nivo
obične turističke voditeljke."
"Zaveži, Selena."
"Ma - čuj, Berone. Meni se čini da, ako bi on pleo nekakvu supermrežu,
ako mi je prišao zato što je planirao da se preko mene poveže sa tobom, u
njegovom ponašanju bi moralo biti bar malo zabrinutosti; ali nje nije bilo. Što
je zavera komplikovanija i luđa, to više škripi, utoliko je zaverenik zabrinutiji.
Namerno sam se ponašala relaksirano Pričala sam o svemu sem o
sinhrotronu. Odvela sam ga na gimnastičku predstavu."
"l?”
"I on se zainteresovao. Opustio i zainteresovao. Šta god ima na umu, nije
komplikovano."
"Sigurna si u to? A ipak je komesar stigao do njega pre nego ja. Smatraš
da je to dobro?"
"Zašto bih smatrala da je loše? Otvoreni poziv na nekakav sastanak, poziv
izrečen u prisustvu nekoliko desetina Lunara, takođe ne liči na neku mnogo
zamršenu zaveru."
Nevil se zavalio u sedište; šake je stavio iza svog potiljka. "Selena, molim te
da ne budeš tako uporna u želji da donosiš ocene i kad je to od tebe ne tražim.
Smeta mi to. Taj čovek, pre svega, nije fizičar. Da li ti je rekao da jeste?"
Selena je zastala da razmisli. "Ja sam ga nazvala fizičarem. On to nije
poricao, ali ne sećam se da je baš rekao da je fizičar. A ipak..., a ipak, sigurna
sam da on to jeste."
"To je laganje izostavljanjem, Selena. Možda je u svojoj glavi fizičar, ali
činjenice su da nije ostručen za fizičara i da ne radi kao fizičar. Školovao se za
naučnika, to ću mu priznati, ali ne drži nikakvo naučno radno mesto. Nije ga
mogao dobiti. Nema na Zemlji te laboratorije koja bi mu dala mesto za rad. On
se nekim slučajem našao na smrdispisku Freda Halama; tamo već dugo
zauzima prvo mesto."
"Siguran si?"
"Veruj mi da sam proverio. Zar me nisi upravo kritikovala što sam utrošio
toliko vremena... Stvar zvuči toliko dobro da je to i previše dobro."
"Zašto previše dobro? Ne vidim šta hoćeš da kažeš."
"Zar ti se ne čini da bi trebalo da imamo poverenja u njega? Najzad, to je
čovek kome je Zemlja učinila nešto nažao."
"Tako nešto svakako možeš tvrditi, ako su podaci kojima raspolažeš tačni."
"Ma, tačne su te informacije, bar u smislu da do njih dođeš kad počneš
malo da istražuješ. Ali možda se htelo da mi tako rezonujemo."
"Berone, ovo je odvratno. Kako možeš da uplićeš te teorije o zaverama u
sve i svašta? Meni Ben nije zvučao kao..."
"Ben?" reče Nevil ironično.
"Ben!" ponovila je Selena čvrsto. "Ben nije zvučao kao čovek kome je
učinjeno nažao niti kao čovek koji se trudi da me navede na pomisao da mu je
učinjeno nažao."
"Ne, ali je uspeo da te navede na pomisao da treba prema njemu osećati
simpatiju. Rekla si da ti se dopao, zar ne? To si naglasila? Možda je on upravo
to hteo da postigne."
"Mene nije lako prevariti, to znaš."
"Pa, moraću prosto da sačekam dok ga ja vidim."
"Do vraga i sa tobom, Berone. Družila sam se sa hiljadama svakojakih
Zemljosa. To mi je posao. Nemaš ni najmanje osnove da ironično govoriš o
mojim ocenama. Poznato ti je da ima dobrih razloga da mojim ocenama
veruješ."
"U redu. Videćemo. Ne ljuti se. Stvar je prosto u tome što ćemo sad morati
da čekamo... I kad već čekamo", reče on ustajući gipko, "pogodi šta mi je palo
na pamet?"
"Ne moram da pogađam", reče Selena ustajući podjednako glatko. Jednim
skoro nevidljivim pokretom svojih stopala kliznula je ustranu, daleko od njega.
"Ali ograniči to padanje na samo jednu pamet, svoju. Nisam raspoložena."
"Da li ti je zasmetalo što sam osporio tvoju ocenu?"
"Zasmetalo mi je što... Ma, vraga, što ne održavaš ovu tvoju sobu bolje?"
Sa tim rečima, ona ode.
"Želeo bih", reče Gotštajn, "da mogu da vam ponudim nešto od zemaljskog
luksuza, doktore, ali, iz principijelnih razloga, nisu mi dozvolili da donesem
ništa takvo. Ovaj dobri Mesečev narod ne voli veštačke barijere nametnute
specijalnim tretmanom ljudi sa Zemlje. Čini se da je bolje poštovati njihovu
osetljivost i glumiti Lunara što je bolje moguće, mada će me korak, bojim se,
odavati. Ova njihova smotana gravitacija stvarno je nemoguća."
Zemljanin reče: "I ja sam stekao takav utisak. Čestitam vam na vašoj novoj
poziciji..
"Nije još sasvim moja, gospodine."
"Svejedno, čestitam vam. A ipak, ne mogu a da se ne čudim zašto ste
zatražili da me vidite."
"Putovali smo istim brodom. Stigli smo, ne tako davno, istom letilicom."
Zemljanin je učtivo čekao,
Gotštajn reče: "A moje poznanstvo sa vama je i duže od toga. Sreli smo se,
na kratko, pre izvesnog broja godina."
"Bojim se da ne pamtim..." reče Zemljanin tiho.
"To me ne iznenađuje.. Nema ni razloga da pamtite. Ja sam u to vreme bio
jedan od službenika koji su radili za senatora Barta, a on je bio na čelu -
zapravo, i sad je na čelu - senatskog komiteta za tehnologiju i životnu sredinu.
Bilo je to u vreme kad je njemu bilo prilično stalo da iskopa što-šta o Halamu,
Frederiku Halamu."
Odjednom se, sasvim iznenada, činilo da Zemljanin sedi nekako
uspravnije, "Da li ste poznavali Halama?"
"Vi ste druga osoba koja me to pita otkad sam došao na Mesec. Jesam,
poznavao sam ga. Ne intimno. Znao sam i neke koji su ga sretali. Začudo,
njihova mišljenja obično su koincidirala sa mojima. Za nekog ko predstavlja
idola cele planete, Halam je među svojim poznanicima izazivao vrlo malo lične
naklonosti."
"Malo? Ja bih rekao nimalo", reče Zemljanin.
Gotštajn je ignorisao ovu upadicu. "U to vreme, bio je moj posao – ili bar
moj zadatak, od senatora dobijen - da ispitujem elektron-pumpu i da vidim da
li njen razvoj i rast nisu praćeni neopravdanim rasipanjem i profiterstvom.
Sasvim je zakonito da se takvim stvarima bavi jedan komitet koji je,
esencijalno, nadzorni komitet, pas čuvar; ali, između nas rečeno, senator se
tada nadao da će naći nešto štetno po Halama. Hteo je svakako da oslabi taj
daveći stisak kojim je Halam počeo da steže naučni establišment. To senatoru
nije uspelo."
"Jasno se vidi da nije uspelo. Halam je u ovom momentu jači nego ikad."
"Nije bilo nikakve korupcije vredne pomena; i svakako nikakve korupcije
koja bi se mogla povezati sa Halamom. Taj čovek je čvrsto pošten."
"Siguran sam da jeste, u tom smislu. Moć ima svoju sopstvenu tržišnu
vrednost koja se ne mora uvek meriti novčanicama."
"Ali u to vreme zainteresovala me je jedna stvar koju tada nisam mogao da
prosledim. Naime, naišao sam na nekoga ko se nije žalio zbog Halamove moći,
već protiv same elektron-pumpe. Kad je taj razgovor obavljan, ja sam
prisustvovao, ali nisam vodio razgovor. Taj žalilac bili ste vi, zar ne?"
Zemljanin obazrivo reče: "Pamtim taj događaj, ali se ipak ne sećam vas."
"Tada sam se pitao kako je moguće da iko ima, na naučnoj osnovi,
primedbu protiv elektron-pumpe. Ostavili ste na mene utisak dovoljno jak da
se sada, kad sam vas video na brodu, nešto probudi; a onda sam se, kasnije,
setio svega. Nisam gledao listu putnika, ali dopustite da proverim svoju
memoriju. Vi ste Dr Bendžamin Endru Denison, zar ne?"
Zemljanin je uzdahnuo. "Bendžamin Alen Denison. Da. Ali zašto se to sada
poteže? Iskreno rečeno, komesare, ne želim da pokrećem kojekakve stvari iz
prošlosti. Ovde sam, na Mesecu, i prilično mi je stalo da startujem iz početka;
od samog početka, ako treba. Do vraga, razmišljao sam i o promeni imena."
"To ne bi pomoglo. Prepoznao sam vaš lik. Nemam ništa protiv vašeg novog
života, Dr Denison. Ne bih želeo ni na koji način da se mešam. Ali bih želeo da
se o nečemu malo raspitam, iz razloga koji nemaju direktne veze sa vama. Ne
pamtim tačno šta ste zamerali elektron-pumpi. Možete li mi to reći?"
Denison saže glavu. Tišina se otegla. Novoimenovani komesar nije
prekidao tišinu, čak je prigušio i jedno malo pročišćavanje svog grla.
Denison reče: "Uistinu, to nije bilo ništa. Bilo je to jedno moje nagađanje;
jedna bojazan u vezi sa izmenom intenziteta jakog nuklearnog polja. Ništa!"
"Ništa?" Gotštajn je sad pročistio grlo. "Molim vas da mi ne zamerite ako
ulažem napor da ovo shvatim. Rekao sam vam da ste me u ono vreme
interesovali. Tada nisam bio u mogućnosti da prosledim stvar; sumnjam da
bih sad mogao da iskopam informacije iz arhiva. Čitava ta stvar je sad
klasifikovana kao poverljiva; senator je tad loše prošao i ne bi želeo, ni sad,
nikakav publicitet o tome. Ipak, neki detalji mi se vraćaju: vi ste nekad bili
Halamov kolega; niste bili fizičar."
"Tako je. Bio sam radio-hemičar, kao i on."
"Prekinite me ako grešim - u početku ste se u službi pokazali dobro, zar
ne?"
"Objektivni kriterijumi su postojali, i govorili su meni u prilog. Bio sam
briljantan radnik."
"Zapanjujuće, kako se sad prisećam. Halam, međutim, nije bio briljantan."
"Nije baš."
"A ipak, kasnije, stvari se nisu razvijale povoljno po vas. Zapravo, kad smo
razgovarali sa vama, bilo je to zato što ste se sami javili - tad ste radili za
nekog proizvođača dečjih igračaka..."
"Kozmetike", reče Denison zadavljenim glasom. "Muške kozmetike. To mi
nije pomoglo da budem saslušan sa poštovanjem."
"Takve stvari ne pomažu. Žao mi je. Bili ste trgovački putnik."
"Menadžer prodaje. Zadržao sam svoju briljantnost. Postao sam
potpredsednik kompanije, a onda sam to prekinuo i došao na Mesec."
"Da li je Halam imao neke veze sa tim? Mislim, sa vašim napuštanjem
nauke?"
"Komesare", reče Denison. "Molim vas! Ovo stvarno više nije važno. Bio
sam lično prisutan kad je Halam po prvi put primetio konverziju tungstena i
kad je počeo lanac događaja koji je doveo do elektron-pumpe. Ne mogu reći šta
bi se tačno desilo da tad nisam bio tamo. Možda bismo mesec dana kasnije i ja
i Halam umrli od ozračenja, ili bismo šest nedelja kasnije poginuli u
nuklearnoj eksploziji. Ne znam. Ali bio sam tamo, i Halam je, donekle i zbog
mene, danas ovo što jeste; a zbog mog udela u tome ja sam ovo što jesam.
Neka đavo nosi detalje. Da li vam je to dovoljno? Moraće da bude dovoljno."
"Mislim da mi je dovoljno. Znači, imali ste ličnu netrpeljivost prema
Halamu?"
"Tih dana svakako mi nije bio simpatičan. Što se toga tiče, nije mi
simpatičan ni sad."
"Da li biste, dakle, rekli da su vaše zamerke elektron-pumpi bile izazvane
vašom željom da uništite Halama?"
"Ne sviđa mi se ovo unakrsno ispitivanje", reče Denison.
"Molim vas? Ništa od ovog što pitam nije namenjeno da bude upotrebljeno
protiv vas. Ovo je samo radi moje koristi, jer, zabrinut sam zbog Pumpe i zbog
nekoliko drugih stvari."
"Pa dobro, pretpostavljam da biste mogli zaključiti da je taj emotivni faktor
bio u nekoj meri prisutan. Zato što mi se Halam nije dopadao, bio sam
spreman da poverujem da njegova popularnost i veličina imaju lažni temelj.
Razmišljao sam o elektron-pumpi, nadajući se da ću naći slabu tačku."
"I zato ste je i našli?"
"Ne", reče Denison silovito. Pesnicom je tresnuo po rukonaslonu fotelje i
zato je, podignut silom reakcije, primetno odskočio iz fotelje. "Ne, zato. Našao
sam manu, ali istinsku. Ili se bar meni tako činilo. Sasvim je sigurno da nisam
prosto izmislio manu samo da bih probušio Halamov balon."
"Ni govora nema o izmišljanju, doktore", reče Gotštajn umirujućim tonom.
"Ni u snu ne bih pomislio da tako nešto insinuiram. Ipak, svi mi znamo da
čovek, kad pokušava da odredi nešto što je na samim granicama poznatog,
mora da pravi pretpostavke. Pretpostavke mogu pokrivati sivu zonu
neizvesnog, i čovek ih može osenčiti ovako ili onako, savršeno pošteno, ali u
skladu sa... ovaj... trenutnim emocijama. Možda ste vi svoje pretpostavke
gradili na anti-halamovskim ivicama mogućeg."
"Ova je diskusija beskorisna, gospodine. U to vreme smatrao sam da
raspolažem ispravnom postavkom. Međutim, nisam fizičar. Ja sam... bio... bio
sam radijacioni hemičar."
"I Halam je bio radiohemičar, ali je sad najslavniji fizičar na svetu."
"Još je on radiohemičar. Četvrt veka zaostao."
"Ali vi niste takvi. Naporno ste radili da biste postali fizičar."
Denisona je počeo da hvata bes. "Sproveli ste pravu istragu o meni."
"Rekoh vam - bili ste me impresionirali. Zapanjuje kako mi se uspomene
vraćaju. Ali sada ću preći na nešto malo drukčije. Poznajete li fizičara po
imenu Piter Lamont?"
Oklevajući, Denison reče: "Sreo sam ga.”
"Da li biste rekli da je i on bio briljantan?''
"Nisam ga upoznao dovoljno dobro da to saznam. Ne volim suviše da
koristim tu reč."
"Da li biste rekli da je znao o čemu priča?"
"Dopuštam da se mogu pojaviti i suprotni argumenti, ali, uz tu ogradu,
smatram da je znao."
Komesar se pažljivo nagnuo unazad u svoju fotelju. Ta fotelja bila je sva od
nekih tankih šipčica; po zemaljskim normama ne bi mogla izdržati
komesarevu težinu. On reče: "Da li biste mogli reći kako ste upoznali
Lamonta? Samo na osnovu njegove reputacije? Jeste li se sretali?"
"Imali smo razgovore oči u oči", reče Denison. "On je planirao da napiše
istoriju elektron-pumpe; kako je ta stvar počela; u potpunosti da ispita sve
ono brbljanje koje je izraslo oko toga i pretvorilo se u legendu. Bio sam
polaskan kad je Lamont došao kod mene; polaskan zato što se činilo da je
otkrio nešto o meni. Do vraga, komesaru, bio sam polaskan što on uopšte zna
da sam živ. Ali nisam mogao stvarno da kažem mnogo. Od kakve bi koristi to
bilo? Ne bih dobio ništa osim pokojeg podsmeha, a već sam umoran od
podsmeha; umoran od mračnih misli; umoran od samosažaljenja,"
"Znate li išta o onome što je Lamont radio tokom poslednjih nekoliko
godina?"
"Na šta vi to mislite, komesaru?" upita Denison oprezno.
"Pre oko godinu dana, možda i više, Lamont se obratio Bertu. Ja više
nisam zaposlen kod tog senatora, ali ponekad ipak popričam sa njim. On mi je
o tom susretu pričao. Bio je zabrinut. Smatrao je da Lamont ima ispravnu
zamerku protiv Pumpe, ali nije video nikakav praktičan način da se dohvati u
koštac sa tim problemom. Zabrinut sam bio i ja."
"Na sve strane zabrinutost", reče Denison ironično.
"Ali sad se pitam: ako je Lamont pričao sa vama i..."
"Stop! Na toj tački stanite, komesare. Mislim da vidim da se primičete
jednoj pomisli; ne želim da nastavite u tom pravcu. Ako očekujete da kažem da
je Lamont ukrao moju ideju, da sam još jednom žrtva nepravde, varate se.
Dozvolite da vam ovo kažem najsnažnijim mogućim rečima: nisam imao
nikakvu vrednu teoriju. Bilo je to čisto nagađanje. Zabrinulo me je; saopštio
sam ga; nisu mi poverovali; obeshrabrili su me. Pošto nisam imao načina da
demonstriram vrednost te pretpostavke, odustao sam. U svojoj diskusiji sa
Lamontom nisam tu stvar spomenuo; nikad nismo dospeli dalje od ranih dana
Pumpe. Ono sa čime je on kasnije istupio možda mnogo liči na moje
nagađanje, ali on je do toga stigao nezavisno. Njegove postavke su, čini se,
mnogo solidnije, a i zasnovane su na strogoj matematičkoj analizi. Ne tvrdim
da imam ikakvo prvenstvo; nemam nikakvo."
"Vama je Lamontova teorija, čini se, poznata."
"Ide ona od ruke do ruke, poslednjih meseci. Tip ne može da objavljuje,
niko ga ne uzima ozbiljno, ali počelo je da se priča. Glas je stigao čak i do
mene."
"Jasno mi je, doktore. Ali ja tu teoriju uzimam ozbiljno. Za mene je to
upozorenje koje čujem već po drugi put, shvatate. Izveštaj o prvom upozorenju
- vašem - nikad nije dospeo do senatora. Nije imao nikakve veze sa
finansijskim neispravnostima, a njih je on imao na umu. Onaj ko je rukovodio
istražnim odborom - to nisam bio ja - smatrao je vašu teoriju – oprostite -
luđačkom. Ja ne. Kad se stvar pojavila po drugi put, to me je uznemirilo.
Nameravao sam da se sastanem sa Lamontom, ali nekolicina fizičara sa
kojima sam se konsultovao..."
"A među njima Halam?"
"Ne, sa Halamom nisam razgovarao. Izvestan broj onih sa kojima sam se
konsultovao rekli su mi da je Lamontov rad potpuno neosnovan. Pa ipak,
razmišljao sam o mogućnosti da se sretnem sa Lamontom, ali onda su me
zamolili da preuzmem ovu dužnost, i evo me ovde, i evo vas. Sad vidite zašto
sam morao da razgovaram sa vama. Po vašem mišljenju, ima li nečeg vrednog
u teorijama koje ste postavili vi i Dr Lamont?"
"Mislite, hoće li dalja upotreba Pumpe izazvati eksploziju Sunca i možda
celog ovog kraka galaksije?"
"Da, upravo na to mislim."
"Kako bih vam to mogao reći? Sve čime raspolažem je moje sopstveno
nagađanje, koje ostaje obično nagađanje. Što se tiče Lamontove teorije, ja nju
nisam detaljno proučio; nije publikovana. Ako bih je i video, možda bi njena
matematika bila iznad mojih moći... Sem toga, šta mari? Lamont nikoga neće
ubediti. Halam ga je upropastio baš kao što je ranije upropastio mene, a
javnost, široki slojevi, neće imati računa, s obzirom na svoje kratkoročne
interese, da mu poveruje, čak i kad bi on uspeo da se oglasi preskačući
Halama, da se tako izrazim. Oni ne žele da se odreknu Pumpe. Mnogo je lakše
odbaciti Lamontovu teoriju nego pokušati učiniti nešto po tom pitanju."
"Ali vi ste i sada zabrinuti zbog toga, zar ne?"
"Jesam, u smislu da verujem da bismo zaista mogli uništiti sebe, što
naravno ne bih voleo da vidim."
"I zato ste sada došli na Mesec da učinite nešto u čemu bi vas Halam, vaš
stari neprijatelj, mogao na Zemlji sprečiti."
Denison polako reče: "I vi volite da nagađate."
"Zar?” reče Gotštajn ravnodušno. "Možda sam i ja briljantan. Jesam li
pogodio?"
"Možda. Nisam se odrekao nade da se vratim nauci. Ako bih postigao samo
jedno, naime ako bih od čovečanstva odagnao tu avet propasti, tako što bih
pokazao da ona ne postoji, ili tako što bih pokazao da postoji i da se mora
ukloniti, bio bih zadovoljan."
"Vidim. Dr Denison, prešao bih, opet, na novu temu. Moj prethodnik,
komesar koji će uskoro otići gospodin Montez, kaže mi da je probojna oštrica
nauke ovde, na Mesecu. Čini se da on smatra da je ovde koncentrisan
neproporcionalno veliki deo mozgova i inicijative čovečanstva."
"On može biti u pravu", reče Denison. "Ne znam."
"On može biti u pravu", saglasio se Gotštajn zamišljeno. "Ako je tako, zar
vam se ne čini da to može biti nezgodno za vaš plan? Šta god postignete, ljudi
će možda pomisliti i kazati da je postignuto zahvaljujući lunarnoj naučnoj
strukturi. Vi lično dobićete, možda, veoma malo priznanja, ma koliko vredne
rezultate pokažete... A to bi, dabome, bilo nepravedno."
"Umorio sam se od pacovske trke za slavom, komesare Gotštajne. Želim da
mi život bude interesantan, interesantniji nego što mi može biti kao
potpredsedniku zaduženom za ultrasonične depilatore. To zanimljivo naći ću
tako što ću se vratiti nauci. Ako budem, po svom sopstvenom utisku, nešto
postigao, biću zadovoljan."
"Recimo da meni to ne bi bilo dovoljno. Priznanja koja zaslužite, treba i da
dobijete; ne bi trebalo da bude neizvodljivo meni, kao komesaru, da zemaljskoj
zajednici prezentiram činjenice na takav način da za vas sačuvam ono što je
vaše. U vama nesumnjivo ima toliko ljudskog da želite da dobijete ono što je
vaše."
"Ljubazni ste. A za uzvrat?"
"Cinični ste. Ali sa razlogom. Za uzvrat tražim vašu pomoć. Komesar koji
uskoro odlazi, gospodin Montez, nije siguran u kojim pravcima je krenulo
naučno istraživanje ovde na Mesecu. Komunikacije između naroda na Zemlji i
naroda na Mesecu nisu savršene, a koordinacija napora na oba sveta bila bi
očito korisna za sve. Razumljivo je, pretpostavljam, da postoji nepoverenje, ali
ako možete išta da učinite da eliminišete to nepoverenje, to će nam biti
korisno isto koliko će i vaša otkrića možda biti korisna."
"Komesare, svakako ne možete pomisliti da sam ja idealan čovek za taj
zadatak - čovek koji bi svojim primerom uverio Lunare da je naučni
establišment na Zemlji pošten i dobronameran."
"Ne smete mešati jednog osvetoljubivog naučnika sa Zemljanima kao
celinom, Dr Denison. Postavimo stvari ovako. Ja bih cenio ako budem
obaveštavan o vašim naučnim otkrićima tako da mogu da vam pomognem da
zadržite deo slave koji vam po pravu pripada; ali da bih vaša otkrića shvatio
ispravno - ja nisam profesionalni naučnik, setite se toga - bilo bi korisno ako
biste mi ta otkrića objasnili u svetlosti sadašnjeg stanja nauke na Mesecu.
Dogovoreno?"
Denison reče: "Tešku stvar tražite. Preliminarni rezultati, prerano
objavljeni, svejedno da li zbog nepažnje ili zbog preteranog entuzijazma, mogu
da nanesu strahovitu štetu ugledu. Nipošto ne bih voleo ma kome da kažem
ma šta pre nego što budem siguran da stojim na čvrstom tlu. Moje ranije
iskustvo sa komitetom u kome ste vi služili svakako bi trebalo da me
podstakne na opreznost."
"Sasvim razumem", reče Gotštajn srdačno. "Prepustio bih vama da
odlučite kad mogu biti korisno informisan... Ali, dugo sam vas zadržao, već je
kasno, a vi verovatno želite da spavate."
Što je značilo da sad treba da izađe. Denison je izašao, a Gotštajn ostade
gledajući za njim zamišljeno.
10
11
Beron Nevil je zurio u nju; neko vreme moć govora mu se nije vraćala.
Selena mu je mirno uzvraćala pogled. Panorama na njenim prozorima bila je
opet promenjena. Jedan od tih prozora sad je prikazivao Zemlju, nešto malo
preko polovine punu.
On najzad reče: "Zašto?"
"Slučajno se desilo, stvarno slučajno. Sagledala sam poentu i poneo me je
entuzijazam, tako da nisam odolela želji da progovorim. Trebalo je da ti kažem
još pre nekoliko dana, ali sam se bojala da će tvoja reakcija biti upravo ovakva
kakva jeste."
"I sad on zna. Glupačo!"
Namrštila se. "Šta zna? Samo ono što bi pre ili kasnije pogodio – da nisam
stvarno turist-voditeljka - da sam tvoj intuicionista. Intuicionistkinja koja,
zaboga, ne zna matematiku. I šta ako to zna? Šta mari imam li ja intuiciju ili
ne? Koliko puta si mi rekao da moja intuicija ne vredi ništa dok iza nje ne
stanu matematička strogost i rezultati eksperimenata? Koliko puta si mi rekao
da i najubedljivije intuiciono uviđanje može biti pogrešno? Onda, koliko će on
ceniti obični intuicionizam?"
Nevil je pobeleo, ali Selena nije bila sigurna da li je to od gneva ili od
straha. "Ti si drukčija", reče on. "Zar se nisu tvoja uviđanja uvek pokazala
tačnim? Svaki put kad si bila sigurna?"
"Jest, al' on to ne zna, je l' tako?"
"Pogodiće. Videće se sa Gotštajnom."
"Šta će reći Gotštajnu? Ni sad nema pojma šta mi stvarno želimo."
"Zar nema?"
"Nema." Ustala je, počela da se udaljuje od njega. Okrenula mu se i
viknula: "Ne! Bedno je da ti nagoveštavaš da bih ja izdala tebe i ostale. Ako ne
prihvataš da sam moralno ispravna, prihvati bar da imam zdrav razum. Ne bi
imalo smisla kazati im. Od kakve koristi bi to bilo njima, ili nama, ako ćemo
svi biti uništeni?"
"Ma, molim te, Selena!" Nevil je sa odvratnošću mahnuo rukom. "Nemoj o
tome."
"Ne. Sad ti slušaj. Pričao mi je, opisao svoj rad. Ti me kriješ kao tajno
oružje. Kažeš mi da sam korisnija nego ma koji instrument ili ma koji običan
naučnik. Igraš se svojih igara konspiracije, insistiraš da svi moraju i dalje
verovati da sam turist-voditeljica i ništa više, tako da bi moj veliki talenat bio
uvek na raspolaganju Lunarima. Tebi. I šta postižeš?"
"Imamo te, zar ne? Koliko dugo misliš da bi ostala slobodna da su..."
"Stalno ponavljaš takve stvari. Ali ko je uhapšen? Ko zaustavljen? Gde su
dokazi o toj velikoj zaveri koju vidiš svuda oko sebe? Zemljani drže tebe i tvoj
tim podalje od njihovih velikih instrumenata prvenstveno zato što ih ti svojim
bockanjem na to navodiš, a u daleko manjoj meri zbog neke njihove
malicioznosti. A to nam je donelo više koristi nego štete, jer nas je prinudilo da
razvijemo druge instrumente, prefinjenije."
"Bazirane na tvojim teorijskim uviđanjima, Selena."
Nasmešila se. "Znam, Ben ih je opisivao sve samim komplimentima."
"Ti i tvoj Ben. Šta kog vraga hoćeš sa tim jadnim Zemljosom?"
"On je imigrant. Hoću informacije. Da li ih od tebe uopšte dobijam? Toliko
se prokleto plašiš da ću biti uhvaćena da se ne usuđuješ da dopustiš da
budem viđena kako razgovaram sa ma kojim fizičarom; samo sa tobom, a ti si
moj... Ma to je verovatno jedini razlog."
"Pa, Selena." Pokušao je da postigne umirujući ton, ali nije uspeo: suviše
je u njemu bilo nestrpljenja.
"Ne, nije mi ni to stvarno važno.. Rekao si mi da je moj zadatak samo to,
pokušala sam da se koncentrišem na njega, ponekad mislim da uspevam, sa
ili bez matematike. U stanju sam da vizuelizujem stvar; vidim ono što treba
uraditi - a onda mi izmakne. Ali kakva je korist od toga kad će Pumpa u
svakom slučaju uništiti sve nas... Zar ti nisam govorila da nemam poverenja u
to menjanje intenziteta polja?"
"Pitaću te ponovo", reče Nevil "Jesi li spremna da mi kažeš da će nas
Pumpa uništiti? Zanemari izraze kao 'mogla bi uništiti' i 'možda će uništiti'.
Zanemari sve sem 'uništiće'."
Selena je ljutito odmahnula glavom. "Ne mogu. Toliko je marginalno. Ne
mogu da kažem da će nas uništiti. Ali zar u takvom slučaju nije dovoljno
obično 'mogla bi'?"
"O, gospode."
"Ne prevrći očima. Ne podsmevaj se! Nikad nisi obavio testove. Rekla sam
ti kako se može testirati."
"Ovo te nikad nije toliko zabrinjavalo dok nisi počela da slušaš priče tog
tvog Zemljosa."
"On je imigrant Zar nećeš testirati?"
"Neću! Rekao sam ti da su tvoj i predlozi nepraktični. Nisi
eksperimentator. Ono što u tvom umu izgleda dobro, ne mora obavezno da
uspeva u realnom svetu instrumenata, nesigurnosti i neodređenosti."
"U takozvanom realnom svetu tvoje laboratorije." Lice joj je bilo crveno i
ljuto. Stisnute pesnice držala je u visini vilice. "Toliko vremena traćiš
pokušavajući da dobiješ dovoljno dobar vakuum... A postoji vakuum tamo
gore, tamo, na površini, tamo pokazujem, i to sa temperaturama koje ponekad
siđu na pola puta do apsolutne nule. Zašto ne pokušaš da eksperimentišeš na
površini?"
"Bilo bi beskorisno,"
"Otkud znaš? Jednostavno nećeš da pokušaš. Ben Denison je pokušao.
Pomučio se da konstruiše sistem upotrebljiv na površini i kad je išao u
obilazak sunčanih baterija postavio ga je. Želeo je da i ti dođeš a ti nisi hteo.
Sećaš se? Bilo je to nešto, veoma jednostavno, nešto što bih ti i ja mogla
opisati sad kad je opisano meni. Upotrebio je taj aparat pri dnevnim
temperaturama a onda iz početka pri noćnim, temperaturama, i to je bilo
dovoljno da ga uputi na novi smer istraživanja sa pionajzerom."
"Kako ti to pojednostavljeno predstavljaš."
"Kako jednostavno jeste. Kad je saznao da sam intuicionistkinja,
razgovarao je sa mnom na način kako ti nikad nisi. Objasnio je razloge zbog
kojih treba verovati da se jačanje jake nuklearne interakcije zaista
katastrofalno akumulira u okolini Zemlje. Kroz samo nekoliko godina Sunce će
eksplodirati i odaslati u svim pravcima to ojačanje, u talasima..."
"Ne, ne, ne, ne", povika Nevil. "Video sam njegove rezultate i nisam
impresioniran,"
"Video si ih?"
"Naravno da jesam. Da li zamišljaš da sam ga puštao da radi u našim
laboratorijama a da nisam obezbedio način da znam šta radi? Video sam
njegove rezultate, i oni ne vrede ništa. Ispituje majušne devijacije koje su
sasvim u okvirima mogućih grešaka pri posmatranju. Ako on želi da veruje da
te devijacije maju neki značaj i ako ti želiš da veruješ u njih, samo napred. Ali
ni najjače verovanje im neće dati značaj ako one, zapravo, značaja nemaju."
"A u šta ti želiš da veruješ, Berone?"
"Želim istinu."
"Ali zar nisi unapred odlučio kako, po tvojoj bibliji, istina mora izgledati?
Hoćeš pumpnu stanicu na Mesecu, zar ne, tako da ne moraš da imaš nikakve
veze sa površinom; šta god bi moglo delovati suprotno tome, neistina je - po
definiciji."
"Neću da se raspravljam s tobom. Želim pumpnu stanicu, ali još više
želim... ono drugo. Jedno ne vredi bez drugog. Sigurna si da nisi..."
"Nisam."
"A hoćeš li?"
Selena se opet okrenula kao vihor ka njemu. Njena su stopala rapidno
tapkala po podu tako da je, uz to ljutito trupkanje, lebdela u vazduhu.
"Neću mu ništa reći", reče ona, "ali moram dobiti još informacija. Ti ih za
mene nemaš, ali ih možda ima on; ili ih može pribaviti eksperimentima koje ti
nećeš da započneš. Moram da razgovaram sa njim i da saznam šta će on
otkriti. Ako se isprečiš između mene i njega, nikad nećeš imati ono što želiš.
Ne treba da se plašiš da će on do svog otkrića stići pre mene. Suviše je
priviknut na zemaljsko razmišljanje; neće učiniti onaj poslednji korak, a ja
hoću."
"U redu. Ali ne zaboravi ni razliku između Zemlje i Meseca. Ovo je tvoj
svet; nemaš nikakav drugi. Taj čovek, taj Denison, taj Ben, taj imigrant, pošto
je došao sa Zemlje na Mesec može, ako mu se svidi, i da se vrati sa Meseca na
Zemlju. Ti nikad ne možeš na Zemlju; nikad. Ti si Lunarka zauvek."
"Ceca sa Meseca", rače Selena ironično. "Devica sa Lune."
"Devica nisi", reče Nevil. "Mada ćeš možda morati poprilično da se načekaš
dok ja tu činjenicu još jednom potvrdim."
Nije se činilo da ju je to potreslo.
"A što se tiče te velike opasnosti od eksplozije", reče on. "Ako je menjanje
bazičnih konstanti univerzuma toliko rizično, zašto nisu para-Ljudi, koji su u
tehnologiji toliko daleko ispred nas, obustavili pumpanje?"
Sa tim rečima, on ode.
Stisnutih vilica, zurila je u zatvorena vrata. Zatim reče: "Zato što nisu u
istim uslovima kao mi, tupane jedan neverovatni." Ali govorila je samoj sebi;
Nevil više nije bio tu.
Ritnula je polugu kojom se obarao njen krevet, bacila se u njega i ostala
tu, kipeći od besa. Koliko se primakla pravom cilju ka kome su Beron i ostali
stremili već godinama?
Nije se primakla nimalo.
Energija! Svi tragaju za energijom! Magična reč! Rog izobilja! Ključ
univerzalnog bogatstva!... Pa ipak, energija nije sve.
Ko nađe energiju može da nađe i ono drugo. Kad bi se samo našao ključ za
energiju, i ključ za ono drugo bio bi jasno vidljiv. Selena je znala da će ključ za
to drugo biti jasno vidljiv ako ona samo uspe da shvati jednu finu poentu koja
će se činiti očiglednom - onog momenta kad bude shvaćena. (Zaboga,
Beronova hronična podozrivost inficirala je i nju u tolikoj meri da čak i u
svojim mislima upotrebljava izraz "ono drugo".)
Nijedan Zemljanin neće naći tu finu poentu, zato što nijedan Zemljanin
nema razloga da za njom traga.
Ben Denison će je, dakle, naći za nju, a za sebe samog neće.
Ali... kakvog smisla ima razmišljanje o tako komplikovanoj i apstraktnoj
naučnoj materiji, ako će čitav univerzum biti uništen?
12
13
15
16
"Nadao sam se, iskreno govoreći", reče Gotštajn smešeći se nad slatkom,
lepljivom mešavinom koja je trebalo da predstavlja desert, "da ćemo se češće
viđati."
Denison reče; "Ljubazno je od vas što se toliko interesujete za moj rad. Ako
se nestabilnost procurenja može stabilizovati, mislim da će moje dostignuće - i
dostignuće gospođice Lindstrom - biti izvanredno značajno."
"Govorite obazrivo, kao naučnik... Neću vas vređati nuđenjem onoga što
ovde na Mesecu koriste kao ekvivalent likera; to je jedina imitacija zemaljske
kuhinje za koju sam jednostavno odlučio da je neću tolerisati. Možete li mi
reći, jezikom za laika, šta čini to otkriće značajnim?"
"Mogu da pokušam", reče Denison obazrivo. "Pretpostavimo da pođemo od
para-univerzuma. Tamo je jaka nuklearna interakcija jača nego u našem
univerzumu, tako da i relativno male mase protona mogu da održe fuzionu
reakciju potrebnu da bi jedna zvezda sijala. Mase ekvivalentne našim
zvezdama eksplodirale bi žestoko u para-univerzumu, koji ima mnogo više
zvezda, ali mnogo manjih, nego naš univerzum."
"Pretpostavimo, sada", nastavi on, "da imamo jaku nuklearnu interakciju
mnogo slabiju nego što je slučaj u našem univerzumu. U tom slučaju,
ogromne mase protona imale bi tako malu sklonost ka fuziji da bi za
održavanje jedne zvezde bile potrebne vrlo velike mase hidrogena. Takav anti-
para-univerzum - drugim rečima, univerzum koji je opozit para-univerzuma —
sastojao bi se od znatno manjeg broja zvezda nego naš univerzum, ali bi te
zvezde bile daleko veće. Zapravo, ako bi se jaka nuklearna interakcija mogla
dovoljno oslabiti, postojao bi jedan univerzum koji bi se sastojao od samo
jedne zvezde; sva njegova masa bila bi u njoj. Bila bi to veoma gusta zvezda,
ali relativno ne-reaktivna; možda ne bi emitovala više zračenja nego što
emituje naše Sunce."
Gotštajn reče: "Grešim li ja, ili je to ona situacija koja je vladala u našem
sopstvenom univerzumu pre Big Benga, velikog praska - sva univerzumska
masa bila je u samo jednom, titanskom telu?"
"Da", reče Denison, "uistinu, taj anti-para-univerzum koji sam dočarao
sastoji se od onoga što neki nazivaju 'kosmičkim jajetom' ili skraćeno
'kosmegom'. Ako želimo da nađemo jednosmerno curenje, treba nam
kosmeguniverzum. Onaj para-univerzum koji sad koristimo, sa svojim
majušnim zvezdama, predstavlja takoreći prazninu. Možete tragati i tragati i
ne naći ništa."
"Para-ljudi su, međutim, dosegli nas."
"Jesu, i to možda praćenjem magnetskih polja. Ima izvesnih razloga da se
veruje da u para-univerzumu nema značajnijih magnetskih polja, što nam
oduzima prednost koju oni imaju. S druge strane, ako tražimo kosmeg-
univerzum, promašiti ne možemo, Kosmeg je sam po sebi čitav taj univerzum,
pa prema tome, gde god udarimo nailazimo na materiju."
"Ali kako vršite to sondiranje?"
Denison je oklevao. "To je onaj deo koji ne mogu tako lako da objasnim.
Čestice koje posreduju u jakoj nuklearnoj interakciji zovu se pioni. Intenzitet
interakcije zavisi od mase piona, a mi njegovu masu možemo, pod izvesnim
specijalnim uslovima, da menjamo. Lunarni naučnici razvili su jedan
instrument koji nazivaju pionajzerom i koji može da se prilagodi za izvršenje
upravo tog posla. Čim se masa jednog piona smanji ili poveća on je, efektivno,
deo drugog univerzuma; on postaje kapija, tačka prelaza. Ako se njegova masa
dovoljno smanji, on postaje sastavni deo kosmeg-univerzuma. To je ono što
hoćemo."
Gotštajn reče: "I vi možete da usisavate materiju iz... iz - tog kosmeg-
univerzuma?''
"Taj deo posla je lak. Čim se formira kapija, influks nastaje spontano.
Materija ulazi noseći sopstvene zakone i u prvi mah je stabilna. Postupno se
zakoni našeg univerzuma ulivaju u nju, jaka interakcija počinje da jača, ta
materija se fuzioniše i počinje da oslobađa ogromnu energiju."
"Ali ako je super-gusta, zašto se prosto ne raširi kao oblačić dima?"
"I to bi dalo energiju, ali to zavisi od elektromagnetskog polja, a u ovom
slučaju jaka interakcija ima prvenstvo, zato što mi kontrolišemo
elektromagnetsko polje. Potrajalo bi, ako bih to pokušao da objašnjavam."
"Dobro, znači ona lopta svetlosti koju sam video bila je kosmeg-materijal u
procesu fuzije?"
"Da, komesare."
"I ta energija se može korisno usmeriti?"
"Svakako. I to u ma kojoj količini. Ono što ste videli bilo je pristizanje u
našu vasionu mikro-mikrogramskih količina kosmeg-mase. Teorijski, nema
nikakvog razloga da ne dovlačimo čitave tone odjednom."
"Dobro, dakle to se može upotrebiti kao zamena za elektron-pumpu."
Denison je odmahnuo glavom. "Ne. Upotreba kosmeg-energije takođe
menja osobine obe vasione koje su u dodiru. U kosmeg-univerzumu jaka
interakcija jača, a u našem univerzumu slabi, jer zakoni prirode počinju da se
mešaju. To znači da se u kosmegu fuzija polako ubrzava i temperatura
povećava. I nastupi trenutak..."
"I nastupi trenutak", reče Gotštajn skrštajući ruke preko grudi i sužavajući
oči zamišljeno, "kad kosmeg eksplodira: njegov Big Beng."
"Tako se meni čini."
"Smatrate li da se to dogodilo sa našim univerzumom pre deset milijardi
godina?"
"Možda. Kosmogonisti su se pitali zašto je prvobitno kosmičko jaje
eksplodiralo u jednoj određenoj tački u vremenu, a ne na bilo kojoj drugoj.
Jedno rešenje bilo je da se zamisli oscilujući univerzum u kome kosmičko jaje
nastaje i odmah eksplodira. To rešenje je kasnije eliminisano tako da je
preostao zaključak da je kosmičko jaje moralo egzistirati dugo, a da je onda
zapalo u krizu nestabilnosti, koja je nastupila iz nekog nepoznatog razloga.'"
"Ali moglo se raditi o crpljenju energije preko granice različitih
univerzuma."
"Možda, ali to nije moralo biti dejstvo neke inteligencije. Možda ponekad
nastaje spontano curenje."
"A kad se Veliki Prasak dogodi", reče Gotštajn, "da li ćemo i dalje moći da
crpemo energiju iz kosmeg-univerzuma?"
"Nisam siguran, ali to svakako nije neposredna briga. Ulivanje jakog
interakcijskog polja u kosmeg-univerzum moraće, po svoj prilici, da traje
milionima godina da bi tamo bila pređena kritična tačka. Sem toga, moraju
postojati i drugi kosmeg-univerzumi; možda ih ima bezbroj."
"A promene u našem univerzumu?..
"Jaka interakcija slabi. Sporo, veoma sporo, naše Sunce počeće da se
hladi."
"Možemo li to da nadoknadimo upotrebom kosmeg-energije?"
"To neće biti potrebno, komesare", reče Denison revnosno. "U našem
univerzumu, ovde, jaka interakcija će slabiti zbog upotrebe kosmeg-pumpe, ali
će jačati zbog nastavljene upotrebe obične elektron-pumpe. Ako ujednačimo
proizvodnju energije iz ta dva izvora, onda će se zakoni prirode menjati u para-
univerzumu i u kosmeg-univerzumu, ali u našim univerzumu neće. Mi smo tu
drum kojim se putuje u oba pravca, ali nismo, ni iz jednog ni iz drugog pravca
gledano, terminus."
Denison nastavi. "Takođe, ne treba da se uznemiravamo zbog sudbine
dvaju terminusa. Para-ljudi su se, što se njih tiče, možda već prilagodili
hlađenju svoga sunca, koje je možda i pre toga bilo prilično hladno. A što se
tiče kosmeg-univerzuma, nema razloga da pomišljamo da bi tamo mogao
postojati život. Zapravo, izazivajući stanje koje dovodi do Big Benga mi ćemo
možda stvoriti, tamo, drugačiji univerzum koji će jednog dana postati podoban
za nastanak života."
Gotštajn je neko vreme ćutao. Njegovo debeljušno lice, tako umireno,
izgledalo je kao da nema nikakvih emocija. Klimao je glavom kao da potvrđuje
kretanje nekih misli samo njemu poznatih.
Najzad reče: "Znate, Denisone, mislim da će ovo otvoriti sluh sveta. Sad bi
trebalo da nestanu sve teškoće u ubeđivanju vodećih naučnika da
elektronpumpa uništava svet."
"Više ne postoji emocionalna nevoljnost da se to prihvati", reče Denison.
"Sad će biti moguće istovremeno prezentirati i problem i njegovo rešenje."
"Kad biste bili spremni da pripremite jedan tekst o tome, stručni rad, ako
ja garantujem da će biti brzo objavljen?"
"Možete li vi to da garantujete?"
"Ako nema drugog načina, onda će to biti državno izdanje, zasebna
knjižica."
"Više bih voleo da prvo pokušam da neutralizujem nestabilnost tačke
curenja, pa tek onda da izvestim."
"Naravno."
"Sem toga mislim da bi bilo mudro", reče Denison, "urediti da Dr Piter
Lament bude koautor. On može da obezbedi strogu matematičku obradu: to je
nešto što ja ne mogu. Sem toga, ja sam kroz njegov rad izašao na svoj put. I
još nešto, komesare...
"Da."
"Sugerisao bih da i lunarni naučnici budu uključeni. Jedan od njih, Dr
Beron Nevil, mogao bi biti treći autor."
"Ali zašto? Zar sad ne unosite nepotrebne komplikacije?"
"Njihov pionajzer je sve ovo omogućio."
"To se može na adekvatan način spomenuti... Ali, da li je Dr Beron stvarno
radio na tom projektu sa vama?"
"Nije direktno,"
"Onda zašto ga uvlačiti?"
Denison je oborio pogled i rukom zamišljeno otresao prašinu sa tkanine
nogavice svojih pantalona. "Bio bi to diplomatski potez", reče on. "Morali
bismo izgraditi kosmeg-pumpu na Mesecu."
"Što ne na Zemlji?"
"Kao prvo, potreban nam je vakuum. Ovo je jednosmerni transfer, a ne
dvosmerni kao u slučaju elektron-pumpe, pa će se uslovi za njegovu praktičnu
primenu razlikovati u dva aspekta. Površina Meseca ima već gotov vakuum, u
ogromnim količinama; obezbediti ga na Zemlji zahtevalo bi ogroman napor."
"Ali bi se to ipak moglo učiniti, zar ne?"
"Drugo", reče Denison, "ako imamo dva gigantska izvora energije; ako ta
energija stiže iz dva suprotna smera, a naš univerzum je u sredini; pa ako se
izlazne tačke nađu preblizu, dogodiće se nešto nalik na kratak spoj. Razdvojiti
izlaze pomoću četvrt miliona milja vakuuma, tako da elektron-pumpa radi
samo na Zemlji a kosmeg-pumpa samo na Mesecu - bilo bi to idealno, zapravo
to se ne sme izostaviti. A ako ćemo operisati na Mesecu, bilo bi mudro, čak i
pristojnosti radi, uzeti u obzir osetljivosti lunarnih fizičara. Treba i njima dati
deo."
Gotštajn se nasmešio. "Da li je to savet gospođice Lindstrom?"
"Siguran sam da bi to bio njen savet, ali ta misao je dovoljno razumna da i
sam, nezavisno, dođem na nju."
Gotštajn je ustao, protegao se, onda dva-tri puta skočio u mestu, na onaj
avetinjski spor način koji nameće lunarna gravitacija. Pri svakom takvom
odskoku razgibao je i kolena. Seo je opet i rekao: "Je I' ste ikad ovo pokušali,
Dr Denison?"
Denison je odmahnuo glavom.
"To navodno pomaže cirkulaciji krvi u donjim ekstremitetima. To izvedem
kad god mi se učini da će mi noge utrnuti. Uskoro idem u kraću posetu
Zemlji, pa se trudim da izbegnem preterano navikavanje na lunarnu
gravitaciju... Hoćemo li da popričamo o gospođici Lindstrom, Dr Denison?"
Sasvim promenjenim tonom Denison reče: "Šta s njom?"
"Ona je voditeljica turista."
"Da. To ste već rekli."'
"Takođe sam rekao da je to čudan izbor asistenta jednome fizičaru."
"Ja sam zapravo samo amater-fizičar, pa bih rekao da je ona amater-
asistent."
Gotštajn se više nije smešio. "Nemojte se igrati, doktore. Potrudio sam se
da nađem koliko god sam mogao podataka o njoj. Njena prošlost je vrlo
otkrivajuća, naime bila bi to, da se iko setio da odsad u tu temu zaviri.
Verujem da je to intuicionistkinja."
"Mnogi od nas su to", reče Denison. "Ne sumnjam da ste i vi sami na neki
način intuicionist. Sigurno znam da ja na svoj način to jesam."
"Postoji razlika, doktore. Vi ste naučnik od karijere a ja sam, nadam se,
administrator od karijere... A ipak, gospođica Lindstrom, koja je intuicionist u
tolikoj meri da vama može biti korisna u višoj teorijskoj fizici, radi kao obična
turist-voditeljica."
Denison je oklevao. "Nema ona mnogo akademskog obrazovanja,
komesare. Njena je intuicija neuobičajeno jaka, ali nije pod svesnom
kontrolom."
"Da li je gospođica Lindstrom proizvod onog nekadašnjeg programa
genetičkog inženjerstva?"
"Ne znam, ali ne bih bio iznenađen ako je tako."
"Ali vi imate poverenja u nju?"
"U kom smislu? Pomogla mi je."
"Znate li da je ona supruga Dr Berona Nevila?"
"Postoji emocionalna veza, ali ne i zakonska, rekao bih."
"Ovde na Mesecu nijedna veza nije u našem smislu reči legalna. To je taj
isti Nevil koga hoćete da pozovete da bude treći autor stručnog rada koji ćete
napisati?"
"Da."
"Da li je to samo obična koincidencija?"
"Nije. Nevil se zainteresovao za moj dolazak, i mislim da je on zamolio
Selenu da mi pomogne u radu."
"Ona vam je to rekla?"
"Rekla je da se on interesuje za mene. To je bilo i prirodno,
pretpostavljam."
"Da li vam pada na um, Dr Denison, da ona možda radi u svoju korist i u
korist Dr Nevila?"
"Na koji način bi se njihovi interesi razlikovali od naših? Pomogla mi je bez
ikakvih ograda."
Gotštajn se pomakao, počeo da pomiče pleća kao da hoće da vežba mišiće.
"Dr Nevil svakako zna da je žena koja mu je toliko bliska intuicionistkinja. Zar
je on ne bi upotrebio? Zašto bi ona ostala turist-voditeljka, ako ne da bi
prikrila svoje moći - sa nekim određenim ciljem?"
"Koliko znam, Dr Nevil često rezonuje na takav način. Teško mi je da
podozrevam nepotrebne zavere."
"Otkud znate da su nepotrebne... Dok je moj raketni skakač lebdeo nad
Mesečevom površinom, upravo pre nego što se lopta radijacije formirala nad
vašom opremom, gledao sam dole na vas. Niste bili kod pionajzera."
Denison je nastojao da se priseti. "Nisam. Gledao sam zvezde; to mi je
izgleda sklonost, kad sam na površini."
"Šta je radila gospođica Lindstrom?"
"Nisam video. Kazala je da je pojačala magnetsko polje, a onda je konačno
došlo do curenja."
"Da li je uobičajeno da ona bez vas manipuliše opremom?"
"Nije. Ali, mogu razumeti njen impuls."
"I da li bi se pritom nešto izbacilo?"
"Ne razumem vas."
"Nisam siguran ni da ja samog sebe razumem. U onoj svetlosti Zemlje
nešto je mutno zasvetlucalo, kao da nešto leti kroz vazduh. Ne znam šta."
"Ne znam ni ja", reče Denison,
"Ne možete se setiti ničega što bi prirodno moglo biti u vezi sa tim
eksperimentom i što bi..."
"Ne."
"Onda šta je radila gospođica Lindstrom?"
"To još uvek ne znam."
Za trenutak je tišina teško legla među njih. Onda komesar reče: "Onda,
kako ja sagledavam stvari, vi ćete nastojati da poboljšate stabilnost tačke
curenja i razmišljaćete o pripremanju jednog stručnog rada. Ja ću pokrenuti
stvari na drugom kraju. Tokom moje uskoro-predstojeće posete Zemlji,
urediću da se vaš rad publikuje i upozoriću vladu."
Bilo je to jasno upućivanje da je razgovoru kraj, Denison ustade, a
komesar, kao, uzgred reče: "l razmišljajte o Dr Nevilu i gospođici Lindstrom."
17
18
19