Dioda je elektronički element s dvjema elektrodama kojemu električna vodljivost izrazito ovisi

o polaritetu električnog napona između elektroda, pa zato propušta električnu struju gotovo
samo u jednom smjeru. [1] Poluvodičke diode se izvode na temelju PN-spoja ili na temelju
spoja metal–poluvodič. Diode se mogu razvrstati po materijalu na kojemu su rađene
(silicij, germanij, galijev arsenid, silicijev karbid) i po tipu (ispravljačke, svijetleće, foto
diode, Zenerove diode, Schottkyjeve diode, tunel diode i tako dalje).
Kristalne diode osnivaju se na svojstvima poluvodiča, koji se po svojoj električnoj
vodljivosti nalaze između dobrih električnih vodiča i izolatora. Među poluvodiče
spadaju germanij i silicij. Prema vrsti primjesa razlikujemo n-germanij, koji ima arsena i p-
germanij, koji ima u sebi indija. Ako se ove dvije vrste germanija kristalizirajujedna do druge,
onda će električna struja teći samo onda ako je p-germanij spojen s pozitivnim, a n-
germanij s negativnim polom izvora struje. Na taj način izrađuju se kristalne diode, koje su
smještene u malu staklenu cjevčicu. One služe da izmjeničnu struju pretvaraju u istosmjernu,
a upotrebljavaju se i za detekciju. Detekcija je pretvaranje visokofrekventne izmjenične struje
u niskofrekventnu, koja može pokrenuti membranu slušalice, odnosno zvučnika. [2]