Kratice

-pri čitanju srednjevjekovnih orginala posebnu teškoću predstavljaju kratice

-broj kratica varira ovisno o vremenu postanka rukopisa, a njihova se specifičnost ogleda u tome što
su neke od njih karakteristilne za određeno vrijeme i područje
-paleografi dijele kratice u dvije skupine
a) kratice rimskog razdoblja
-najstarije nalazimo na natpisima i pripadaju u tzv. suspenzije tj. onu vrstu kratica koje imaju jedno
ili više početnih slova, a ostatak je naznačen nekim znakom kraćenja
-posebna velika skupina kratica u rukopisima jesu tzv. notae tironianae koje se pripisuju
Ciceronovom robu Tironu
-svaka se tironska kratica sastoji od glavnog i pomoćnog znaka (pomoćni znak je manji od
glavnog)
-najstarije primjerke nalazimo u merovinškim kraljevskim diplomama 7. i 8.st.
-u kršćanskom periodu rimskog doba javljaju se kratice kršćanske crkvene terminologije (nazivaju se
nomina sacra)
-notae iuris ili pravne kratice su se upotrebljavale u spisima pravnog sadržaja zadavale teškoće u
pravnim pitanjima jer su se tekstovi mogli krivo interpretirati)

b) kratice u srednjem vijeku

-u najranijem razdoblju srednjeg vijeka kratice nisu tako brojne
-za upotrebe gotice njihov je broj najveći, a u doba humanistike polako nestaju
-najčešće su ove kratice
 suspenzije koje krate poslijednji dio riječi
 kontrakcije koje nastaju izostavljanjem nekoliko slova u riječi
 kratice koje nastaju upotrebom znakova koji imaju stalno značenje
 kratice koje nastaju upotrebom znakova s relativnim značenjem
 kratice koje nastaju upotrebom napisanih slova redovito krate R ili N
 malo kratica nastaje upotrebom tzv. konvencionalnih znakova

-kratice imaju dvojak cilj:

1. praktički  da možemo točno čitati pisane tekstove
2. kritički  da prema vrsti kratica odredimo vrijeme i mjesto postanka rukopisa

Brojevi
-brojevi su u određenom smislu kratice jer se češće označuju brojkama nego slovima
-u srednjem vijeu se upotrebljavaju 3 načina pisanja brojeva: grčki, rimski i arapski
a) grčki sustav se sastoji u tome da se jednim dijelom grčkog alfabeta označuju jedinice, drugim
desetice, trećim stotice (tisućice se označuju također slovima, ali se ispod njih stavlja mali zarez)
b) rimske brojke prihvatio je srednji vijek i zadržao ih do kraja
c) arapske brojke se u srednjem vijeku upotrebljavaju vrlo ograničeno (one su zapravo indijskog
podrijetla, a li su ih Arapi donijeli u Europu).

LATINSKO PISMO U SREDNJEM VIJEKU

Razvoj pisma od 7. do 12.st.
-kontinuitet latinskog pisma očituje se u tome što je ostalo jedino dominantno pismo na području
nekadašnjeg Rimskog Carstva, a li s druge strane, na tom istom prostoru nastale su pojave koje su
razbijale taj kontinuitet time što su se na osnovama kurzivne minuskule u novim državama počeli
izgrađivati novi tipovi latinskog pisma, specifični za sasvim određena područja.
-od 7. do 12.st. formiraju se s jedne strane tzv. nacionalna pisma: talijanska prekarolinška
minuskulna, benventana, merovingika i vitigotika, a s druge strane karolina kao jedinstveno pismo
zapadne Europe.
-u tom je razdoblju dominantna uloga crkve u oblikovanju kulture  Benedikt iz Nursije je 629.g.
osnovao glasoviti samostan Montecassino koji je postao matični samostan zapadnog redovništva.
-molitva, meditacija, fizički rad na polju i u samostanskim radionicama, zatim pisanje i prepisivanje u
skriptoriju – ispunjavaju radno vrijeme redovnika.
-benediktinski samostani na našoj obali: Sv Krševana i Sv. Marije u Zadru
-migracijom redovnika dolazi do migracije kodeksa
-osim tzv. nacionalnih pisama i karolinške minuskule u to doba u Irskoj i Engleskoj nalazimo tzv.
inzularna pisma
-u papinskoj kancelariji javljaju se starija i mlađa kurijala također izgrađena na osnovi rimske
kurzivne minuskule.

Talijanska preklarolinška minuskula (2.pol.8.st.)

-razvila se iz polukurzive pod utjecajem uncijale i poluuncijale (prijelazno pismo) u drugoj polovini
8.st.
-u sjevernoj Italiji to je pismo u 9.st. zamijenjeno karolinškom minuskulom, a na jugu postupno
beneventanom.
-ornamentacija kodeksa vrlo je siromašna invencijom i umjetničkim ukusom (možda zbog teških
privrednih, političkih i kulturnih prilika)

Kurijalno pismo (8. – 12.st.)

-kurijalno pismo je specijalno minuskulno pismo koje koristi papinska kancelarija
-razvilo se iz kurzivne minuskule
-ima stariju (slova su široka i velika, papirus) i mlađu fazu (manja slova, ukrasi u obliku zastavica,
pergamena)
-karakteristična slova su A, E, Q, T
-primjer kurijalnog pisma je Privilegij pape Benedikta VIII. Iz 1022. dubrovačkom nadbiskupu Vitalisu
-broj kratica je veoma mali

Beneventana (9. – 12./13.st.)

-u 7. i 8. st. osim uncijale i poluuncijale u južnoj se Italiji upotrebljavala i kurzivna minuskula koja u
montekasinskom skriptoriju potkraj 8.st. počinje dobivati svoje specifične oblike, a koji pokazuju
izrazito kaligrafsku tendenciju
-potkraj 8.st. ta su morfološka obilježja tako izrazita da daju novu kvalitetu pismu koje paleografi
nazivaju beneventana.
-razvoj prolazi kroz 4 razdoblja:
1. počeci beneventane – od druge polovine 8.st. do kraja 9.st., pokazuje očito kurzivno podrijetlo;
oblici slova nisu ustaljeni, upotreba kratica i ligatura nije dosljedna
2. razdoblje formiranja – od kraja 9. do kraja 10.st. (kapuansko razdoblje); morfološke osobine,
ligature i kratice postaju konstantne; riječi se pišu odvojeno i počinje se upotrebljavati
interpunkcija
3. razdoblje savršenstva – od 11. do 12.st., vrijeme opata Teobalda i Deziderija; ističe se osobito
uglati tio montekasinske beneventane; pismo je vrlo pravilno i precizno, minijature pokazuju još
veći bizantski utjecaj
4. razdoblje opadanja – od kraja 12. do kraja 13.st.; previše se naglašavaju uglaste komponente;
visina slova nije izjednačena, slova su manja i zbijenija; pad redovničke discipline i pojava gotice u
13.st.

-ističu se i Salerno, Cava Napulj, Kapua, Bari (Osor, Rab, Zadar, Šibenik, Trogir, Split, Dubrovnik)
-nastala je kaligrafiranjem knjižne kurzivne minuskule koja se u 8.st. upotrebljavala u južnoj
Italiji.
-u prvom redu je knjižno pismo: osvojila je južnu Italiju i Dalmaciju
-primjeri u Hrvatskoj
 Evanđeljar opatice Vekenege iz 11.st. iz samostana Sv. Marije u Zadru
 Kartular Sv. Krševana
 Kartular Sv. Petra u Selu
 Historia Salonitana
 Osorski evanđelistar
 Rapski evanđelistar (fragment)
 Trogirski evanđelistar
-u početku je obla, u kasnijim razdobljima uglata
-karakteristična slova: a (dvostruko zbijeno c – na prvi pogled se prepoznaje beneventana), e, r, t
(vrlo nalik a); vrlo je često spajanje slova
-razlikuju se enklitičke ligature (jedno se slovo spoji s prethodnim) i proklitičke ligature (slovo se
spoji s idućim)
-do 11.st. nema posebnog interpunkcijskog znaka za upitnik
-ornamentacija beneventanskih kodeksa pokazuje razvojni put od skromnih početaka do vrlo visoke
umjetničke razine

Merovingika
-nastala je na osnovi kurzivne minuskule, a upotrebljavala se u državi Merovinga od 6. do 8.st.
-upotrebljavala se u knjigama i diplomatičkim dokumentima
-karakteristične su duge osi slova, obilje ligatura, zbijena slova najčešće nagnuta ulijevo
-postoji više tipova merovingike:
1. kancelarijska merovingika – Diploma Klotara iz 625.g. je prototip svih kasnijih diploma
kraljevske kancelarije
2. tip skriptorija opatije u Luxeuilu (ili a tip zbog karakterističnog slova A)
3. tip skriptorija samostana u Laonu (a-z- tip zbog karakterističnih slova A i Z)
4. tip skriptorija samostana Corbie – kaligrafski elementi više su naglašeni
5. tip L – izrazito knjižno pismo
6. tip H ili burgunski tip – slovo H je nagnuto ulijevo
7. prekarolinška minuskula u dijelu Njemačke i Švicarske
-primjeri merovingike su:
 Homilije sv. Augustina
 Galikanski lekcionar
 Missale gothicum
 Hieronyimi epistolae
 Historia francorum
-ornament merovinških rukopisa prilično je siromašan – svodi se na inicijal sastavljen od ptica ili riba
koje se prilagođuju obliku slova
-svi se ukrasi izvode u pastelnoj crvenoj, zelenoj i žutoj boji

Vizigotika
-razvila se iz kurzivne minuskule i upotrebljavala se na Pirinejskom poluotoku od druge polovice 7.
Do kraja 12.st.
-centar kulturne djelatnosti je Sevilla
-Izidor Seviljski je napisao Chronicu i Etymologiarum seu originum libri sex XX.  enciklopedija
-razvijala se u dva smjera  kao dokumentarna i kao knjižna vizigotika
-knjižna vizigotika pokazuje utjecaje uncijale i poluuncijale
-većina paleografa drži da je i arapsko pismo donekle utjecalo na opći oblik slova
-paleografi razlikuju 4 razdoblja u razvoju vizigotike:
1. razdoblje formiranja (8./9.st.) – potezi su teški, slova široka, riječi se uglavnom ne rastavljaju
2. razdoblje usavršavanja (9./10.st.) – rastavljanje riječi se dosljednije provodi, slova nisu
zbijena, javlja se i znak pitanja
3. razdoblje najvećeg uspona (10./11.st.) – slova se oblikuju na dovoljnom prostoru
4. razdoblje opadanja (12.st.) – pokazuje utjecaj karolinške minuskule
-karakteristična slova su: A, G, T / slovo O je srcoliko

Irska i anglosaska srednjevjekovna pisma (scripturae insulares)

-pod tim pismima (otočka pisma) razumiju se pisma koja su se razvila iz poluuncijale i upotrebljavala
se od 6.st. do kraja srednjeg vijeka u Irskoj, a u Engleskoj do normanske invazije 1066.g.
-rimska kurzivna minuskula ondje nije uhvatila korijena
-vjerske knjige koje su dolazile iz Rima bile su pisane uncijalom i poluuncijalom pa je to bila
osnova na kojoj su se razvijala njihova srednjevjekovna pisma.
-najranije specifične pojave inzularnog pisma opažamo u rukopisima 2.pol. 6.st.
-to pismo ima dva oblika: obli i oštri  oblo pismo je svečanije i upotrebljava se u svečanim
kodeksima; oštro pismo najčešće se upotrebljava u manje svečanim kodeksima
-općenito se drži da je oštri tip derivat oblog
-inzularna pisma se dijela na inzularnu majuskulu i inzularnu minuskulu
-postoji i prijelazni tip pisma koji je u sredini između majuskule i minuskule
-u irskim dokumentima se upotrebljava i specijalna kurzivna minuskula
-najstariji kodeksi pisani inzularnim pismima su evangelijari, psaltiri i sl.
 Book of Durrow ili Codex Durmachensis (najstariji)
 Lindisfarne gospels
 Book of kells
 Echternach gospels
-psaltiri:
 Cathac of S. Columcille
 Benedictional of S. Aethewold
-djelo Bede Venerabilisa: Historia ecclesiastica gentis anglorum

-sustav kratica sasvim je osobit jer se temelji na sustavu iz rimskog doba (notae iuris, notae
tironianae)
-značajke inzularne minuskule su na prvi pogled oštri oblici slova
-kao karakteristična slova smatraju se A, R, S
-broj ligatura prilično je velik
-osnovni ukrasni motivi su isprepletene spiralne vrpce
-posebna vrsta iluminacije su pojedinačne slike evanđelista i njihovih simbola; iluminirane su čitave
stranice figuralnim prikazima iz Kristova života
-boje su pastelne: žuta, zelena, crvena i smeđa (+upotreba zlata daje poseban sjaj)

Karolina
-pod karolinom razumijemo tip latinske minuskule koja se upotrebljava od dolaska na vlast Karla
Velikog (768.g.) do kraja 12.st. u najvećem dijelu skriptorija i kancelarija zapadnog dijela europskog
kontinenta.
-karolinska renesansa traje od dolaska na vlast Karla Velikog do smrti Karla Ćelavog (887.g.)
-prepisuju djela grčkih i rimskih pisaca
-nastala je reformom iz više središta, a oblikovala se pod utjecajem poluuncijale i kurzive i raznih
tipova prekarolinške minuskule.
-javlja se u Francuskoj, sjevernoj i srednjoj Italiji, Njemačkoj i Švicarskoj, Dalmaciji, Kataloniji,
Engleskoj i papinskoj kancelariji te u ostalim dijelovima Španjolske.
-osvojila je skriptorije, a zatim postala pismom javnih i privatnih isprava
-opće značajke karoline: pravilna, jasno, čitljivo i pomno oblikovana slova
-svako slovo se piše za sebe, ništa se u slovu pretjerano ne naglašava
-riječi se u najranijim tekstovima ne rastavljaju
Četiri razdoblja razvoja:
1. od pojave do kraja 9.st. – naglašeni elementi kurzivne minuskule
2. razdoblje 10.st. – oprema rukopisa je siromašnija, oblikovanje slova pokazuje manju pravilnost i
ljepotu, elementi kurzivne minuskule postaju rjeđi
3. razdoblje 11.st. – renesansna pisma: slova su veća i uspravna; riječi se u tekstovima redovito
odvajaju; javljaju se razni tipovi karoline sa značajkama pojedinih zemalja; slova su više
zaobljenija
4. razdoblje 12.st. – slova su sada viša nego šira i zbijenija; redovito počinju početnom crticom;
javljaju se razne suvišne crtice koje čine da slova budu nešto uglatija, što će dovesti do tipa
karoline koji ima neke elemente gotice, pa takav tip zovemo karolino-goticom
-talijanska karolina je velika i iznimno okrugla
-humanisti su upravo nju preuzeli kao model za reformu pisma, pa je njihova zasluga da su karolinška
slova ušla u tiskarstvo kao poseban tip
-u Engleskoj je visoka i zbijena, u Francuskoj velika i okrugla
-španjolska karolina također je okrugla kao i u Francuskoj
-najstariji primjer u Dalmaciji je Splitski evangelijar, zatim Kartular sv. Petra na Selu, Korčulanski
kodeks
-posebnu skupinu karolinških kodeksa čine rukopisi zagrebačke Metroploitane
-njoj je pripadala glasovita Radonova Biblija s početka 9.st. (danas u Nacionalnoj knjižnici u Beču)
-izvanredan je izvor za stariju hrvatsku povijest Registar pape Grgura VII.  pisan je karolinom
12.st., a sadrži pisma suvremenim vladarima, knezovima i biskupima
-Mletačka kronika ivana Đakona s početka 11.st. također je pisana karolinom
-otonska renesansa traje od poč.10.st. do sredine 11.st. – koristi se sustav interpunkcije s mnogo
većim brojem znakova nego u starije vrijeme.

Gotica
-gotica je latinsko pismo knjižnog i dokumentarnog karaktera koje se u više regionalnih
varijanata upotrebljava u skriptorijima i u kancelarijama zemalja zapadne Europe od kraja 12. do
polovice 15.st.
-osim latinskog sve se više upotrebljavaju i narodni jezici
-pismenost više nije privilegija klera
-osnivaju se sveučilišta: Padova, Bologna, Pariz, Oxford, Cambridge i knjižnice
-sada knjiga postaje trgovačkom robom
-gotica je izravan derivat karoline
-među opće značajke ubrajamo potpuno napuštanje oznake za diftong
-sustav kratica razvijen je u gotici kao ni u jednom drugom srednjevjekovnom pismu
-gotički rukopisi obliju specifičnim kraticama koje se grupiraju i prema granama znanosti, pa
imamo posebne kratice u teološkim, filozofskim, pravnim i medicinskim rukopisima
-postoji nekoliko tipova gotice:
1. littera formata – u Francuskoj u 13. i 14.st. – knjižna gotica liturgijsog kodeksa
2. textus textura – u Engleskoj i Njemačkoj – kaligrafsko pismo teksta, osobito pravnih kodeksa
3. littera rotunda – kaligrafsko pismo sjeverne Italije
4. fractura – tip prelomljenih slova kod kojeg se itiče prelomljenost duktusa i kancelarijsko pismo; u
14.st. u Njemačkoj se koristi svečano knjižno pismo
5. bastarda – upotrebljava se u djelima knjižnog i povijesnog značaja; bastarda je sredina između
kurzivne i knjižne gotice
-u Italiji, Španjolskoj i Dalmaciji je obla dok je u ostalim zemljama uglasta
-Guttenberg je goticom štampao prvu knjigu – Bibliju u 200 primjeraka
-goticom su pisani statuti dalmatinskih gradova
-primjeri:
 Biblia Sollemnis
 Misal Jurja Topuskog
 Decretum Gratian
 Historia ragussi
 Šibenska molitva
 Red i zakon
 Korčulanski lekcionar
 Zadarski lekcionar
 Vatikanski hrvatski molitvenik
-minijature gotičkih kodeksa pripadaju u zlatno doba iluminacije rukopisa
-u Italiji su naglasu bolonjska, firentinska i lombardijska škola

Humanistika
-nastala je pod utjecajem humanista u 15.st. po uzoru na karolinu
-središte humanističke reforme pisma je Firenza
-humanistika se dijeli na:
1. knjižnu – oponaša razvijenu karolinu + ostaci gotice
2. kurzivnu – više primjesa gotice; često u svečanim dokumentima
-u tisku se knjižna humanistika naziva antiqua, a kurzivna humanistika se naziva italique
-primjer knjižne humanisitke je Statua et leges civitatis Spalati
-primjer kurzivne humanistike su Historia Salonitana maior i Historia obsidionis Jadrensis
-minijatura kodeksa 15.st. vezana je za dvorove talijanskih vojvoda

Scriptura bullatica
-poslijednji pokušaj da se stvori novi tip latinskog pisma jest tzv. bullatica ili littera sancti Petri
-u papinsku je kancelariju također prodrla humanistika
do kraja 16.st. u papinskoj se kancelariji rađa novo, do krajnosti izvještačeno pismo
-to je pravo pismo hijeratskog toka određeno za papinske bule
-bilo je tako nečitljivo da je uz orginal redovito bio priložen i prijepis pisna humanistikom
-to je pismo očito uvedeno da se onemogući izdavanje falsificiranih papinskih bula
-ukinuo ga je tek papa Lav XIII. 1878.g.
-u našim se crkvenim arhivima nalazi mnogo papinskih bula pisanih tim pismom
 DIPLOMATIKA

Definicije i zadaća
Dvije su osnovne skupine svjedočanstava o prošlosti:
1. narativni  slobodni stil s više ili manje autorove mašte, nadugo i naširoko pričanje o širem
vremenskom razdoblju i nizu povijesnih događaja
2. diplomatički  suhoparno i stereotipno govori o jednom činu pravnog karaktera ili još o
okolnostima koje su u neposrednoj svezi s njim
Kod narativnih izvora moramo utvrditi stupanj povijesne istinitosti događaja koji se u njima
navode provjeravajući ličnosti, sredinu i redosljed zbivanja, a kod diplomatičkih izvora moramo utvrditi
njihovu autentičnost (zadaća diplomatike)

Diplomatika  pomoćna povijesna znanost koja proučava isprave (diplome) vlastitom kritičnom
metodom da utvrdi njihovu vrijednost kao povijesnog svjedočanstva
-isprava  pisano svjedočanstvo o jednom činu pravne naravi sastavljeno u određenom obliku koji
se razlikuje po mjestu, epohi, osobama i vrsti samog pravnog čina
-isprava je pisano svejdočanstvo o jednom pravnom činu sastavljeno u propisanom obliku koji ima
zadaću da joj zajamči vjerodostojnost i dade dokaznu moć (C. Paoli)
-osnovne karakteristike isprave su da je to zapisani pravni čin po pravilima pisanja
-sudionici isprave su:
 auktor (izvršitelj)
 destinatar (kome se daje)
 pisar (onaj tko piše)
-isprave se klasificiraju kao javne (izdaje ih nezavisna javna vlast: car, kralj, papa) i privatne
-naziv diplomatica uveo je u znanost Jean Mabillon, davši svom djelu naziv de re diplomatica libri
sex (1681)
-riječ diploma potječe iz Grčke i prvotno znači dvostruku tablicu (diptih) koja je sadržavala
1. dopuštenje cara ili senata da se netko može služiti državnom poštanskom službom
2. dekret kojim se veteranima daje ius civitatis ili ius conubii
-u srednjem vijeku riječ diploma se jedva poznaje, a označava carski privilegij
-ponovno se javlja u doba humanizma i njome se označuju u prvom redu isprave izdane u
svečanom obliku koje izdaju visoki feudalci i vladari
-razlikujemo ispravu u užem smislu i ispravu u širem smislu
-isprave u širem smislu dijelimo u 3 skupine:
a) mandata – dokumenti isključivo administrativnog karaktera koje viša vlast upućuje nižoj, a
sadrže naredbu koju trebaprimijeniti
b) – obuhvaćaju korespondenciju svih vrsta (familijarna pisma ne pripadaju užoj domeni
diplomatike)
c) acta – službeni spisi koji prethode ispravi ili dolaze nakon nje (molbe, izvještaji, bilješke, koncepti
ili pak registracije samog dokumenta)
-treba razlikovati povijesnu od diplomatičke autentičnosti – neka diploma može biti izdana u
kraljevskoj kancelariji i s kraljevskim znanjem i potvrdom, a unatoč tome biti povijesno neistinita, ali
diplomatski autentična
-papa Inocent III. (12./13.st.) izdaje Decretum de crimine falsi u kojem se iznosi postupak koji se
ima primjenjivati prilikom analize sumnjivih isprava
-diplomatika je kao posebna grana znanosti nastala tek u 18.st.

Povijesni pregled razvoja diplomatike

-humanizam je dao poticaj da se razvije kritika diploma
-tome su mnogo doprinjeli neki očiti falsifikati
-Petrarca je ustanovio falsifikat diplome kojim su tobože Cezar i Neron dali neke privilegije
Habsburgovcima
-Lorenzo Valla i Nicolaus Cusanus otkrili su falsifikat darovnice kojom car Konstantin na samrti
poklanja papi Silvestru I. Zapadno Rimsko Carstvo
-Matija Vlačić Ilirik zajedno sa suradnicima u djelu Ecclesiastica historia je dokazao da su tzv.
Pseudoizidorove dekretalije falsifikat (to je kronološka zbirka raznih dekreta i zaključaka koncila
nastala u 9.st.)
-reformacija je još više potaknula kritičko ispitivanje
-izum tiska je velikom broju učenjaka stavio na raspolaganje arhivske materijale kojih su orginali
dotada bili ljubomorno čuvani
-razvoj diplomatike u 17.st. potakla su dva važna događaja: budući da su u Tridesetogodišnjem
ratu (1618. – 1648.) nestale mnoge povelje kojima su i katolici i protestanti temlejili razna prava
vestfalskim je mirom određeno da se do 1. siječnja 1648.g. na temelju starih isprava moraju urediti
sva sporna posjedovna pitanja – povod da se konstruiraju falsifikati
-u sporu ženskog samostana i grada Lindau je posredovao prof. Conring koji je povodom toga
1672. napisao raspravu pod nazivom Censura diplomatis quod Ludovico imperatori fert acceptum
coenobium lindaviense, u kojoj je prvi put dao pravila za utvrđivanje autentičnosti diploma – loš jezik
nije znak da je diploma falsifikat, nego ako njezin jezik i ortografija ne odgovaraju jeziku
kancelarije onda je to znak falsifikata
-u Francuskoj se javlja drugi tip diplomatičkih ratova – izazvao ih je isusovac Daniel Papebroch
koji je napisao da su falsifikati mnoge merovinške diplome izdane u samostanu Saint Denis
-u samostanu St. Germain des Pres u Parizu je djelovala benediktinska kongregacija Sv. Maura
(Maurinci) u kojoj je djelovao i Jean Mabillon (17./18.st.)  svojim djelom De re diplomatica libri
sex čitav je problem postavio na znanstvenu osnovu – temelj moderne diplomatike

Karakteristike isprave
-karakteristike isprave su unutarnje (struktura, jezik, stil) i vanjske (pismo, materijal, tinta, pečat,
razni znakovi)
-struktura isprave: protokol (uvod) / korpus (tekst) / eshatokol (zaključak)

Invokacija (simbol za zazivanje imena Božjeg) – može se

zazivati riječima ili simbolom (križ)

Intitulacija (ime pisca isprave) – osim krsnog imena

Protokol
Inskripcija (ime i naslov destinatara - kome se piše)

Salutacija (formula pozdrava)

Arenga (moralna sentencija)

Promulgacija (sadržaj)

Korpus Naracija (što je prethodilo, zasluge)

Dispozicije (što se daje)

Finalne klauzule (formule kojima se štiti učinak pravnog čina

– mora se, zabranjuje se, zakletva, kazna, prijetnja)
 Potpisi i znakovi (pridonose vjerodostojnosti isprave)

Eshatokol Datacija (mjesto i vrijeme)

Aprekacija (feliciter amen – želja svih sudionika da sadržaj

isprave bude uspješan)

Diplomatika razlikuje 3 skupine finalnih klauzula:

1. niz manjih formula kojima se štiti pravni čin od svih iznimaka ili kojima se posebno
osigurava
2. sanctio
3. corroboratio

Manje finalne klauzule su:

a) clausula praeceptiva kojom se posebno naglašava da se dispozitivni dio isprave mora izvršiti
b) clausula prohibitiva kojom se zabranjuje da se bilo što učini što bi spriječilo izvršenje dispozicije
c) clausula derogativa kojom se oduzima pravo pozivanja na neki suprotni prethodni akt
d) clausula reservativa – kojom se u nekom ugovoru štite eventualna prava trećih lica
e) clausula obligativa kojom kontrahenti zadani vjerom, zakletvom, jamcima ili obligiranjem svoje
osobe, svojih dobara i dobara svojih nasljednika jamče da će ugovor ispuniti onako kako je
ispravom utvrđeno
f) clausula renuntitativa kojom se netko odriče prava poziva na neke zakone, statute ili običaje
koji bi mu dopustili da učini protivno od onoga što je dispozicijom određeno

Sanctio  formula kojom se izriče kazna onima koji bi učinili da se dispozicija ne izvrši ili pak
nagrada onima koji izvrše ono što se dispozicijom predviđa
-nagrada se rijetko izriče, mnogo je češća prijetnja kaznom koja može biti duhovna i vremenska
-pod duhovnom kaznom razumije se anatema, ekskomunikacija, zazivanje izljeva srdžbe Božje na
sve koji bi pokušali učiniti nešto što bi spriječilo da se izvrši autorova volja.
-vremenska se kazna sastoji u plaćanju određene svote novca državnoj blagajni

Corroboratio  formula kojom autor najavljuje sredstva i način kojima pravnom činu osigurava
pravni učinak, trajnost i svjedočanstvo
-sredstva koja se tu javljaju su izjava da je isprava o pravnom činu napisana, pečat, potpis,
razni znakovi i birograf

Jezik i stil isprave

-na području Zapadnog Rimskog Carstva isprave su pisane latinskim jezikom
-narodni jezik u ispravama najprije se javlja u Engleskoj (9.st.), južnoj Francuskoj (10.st.) u sjevernoj
Francuskoj (13.st.), u Italiji u 10. i 11.st., u Španjolskoj 13.st.
-narodni jezik je postupno prodirao u isprave ovih zemalja pa je latinski jezik prevladavao sve do
16.st.
-u nas je hrvatski jezik ušao u ispravu Kartular opatije sv. Ivana Krstitelja u Povljima na otoku Braču
već 1184.g., ali je latinski jezik dominirao sve do 1847.g.
-barbarski narodi prihvatili su latinski kao jezik svoje administracije, ali su ga iskvarili da je u njemu
bilo malo toga zajedničkog s klasičnim jezikom.
-čitajući srednjevjekovne isprave lako u njima možemo zapaziti poseban stil i ritam
-cursus – ustaljen način završavanja rečenice u određenom ritmu